grkizam

GRČKA UMJETNOST

Grčke zemlje

U antičko vrijeme Grčka se prostirala na južnom dijelu Balkanskoga poluotoka i dijelila se na Sjevernu, Srednji i Južnu Grčku (kasnije se proširila na obalu Male Azije i na kolonije u Italiji i Siciliji).

Klasični grčki pisci svoj su narod nazivali: Hellenes - Heleni, a zemlju Hellas - Helada. (Helada je početkom 8. st. pr. Kr. bilo ime za jednu pokrajinu u Epiru, a kasnije se proširilo i na druge krajeve, otoke i kolonije). Po imenu jednoga epirskoga plemena - Graikoi - izveden je latinski naziv - Graeci (za narod) i Graecia (za zemlju).

Sjeverna Grčka zauzima dvije pokrajine Tesaliju i Epir. Tesalija je naveća grčka pokrajina. Najveći planinski masiv Olim (2918 m) mitsko je boravište grčkih bogova. Epir je na pokrajina na sjeverozapadnom dijelu, pretežno brdoviti kraj.

Srednja Grčka - "prava Helada" zauzima osam pokrajina: Akarnanija, Aetolia (Etolija), Dorida (pokrajina Dorana), Lokris (Lorkide), Phokis (Fokida) s planinom Parnas (2459 m) gdje je mitsko boravište muza i s najpoznatijim kultnim svetištem i proročištem - Delfi, Beotija, Atika (nekad se zvala Aktika od akte - na starojonskom naziv za poluotok) sa središtem - Atena, Megarida.

Južna Grčka - Peloponez gorovit poluotok (danas otok), ime dobio po Pelopsu, Tantalovu sinu, zauzima šest pokrajina: Achaia (Ahaja) naseljena Ahajcima (ili Ahejcima), Arkadija (grč: arkatos = medvjed) zemlja Arkađana (najstarije grčko pleme), Elis (Elida) s najstarijim grčkim svetištem i najznačajnijim okupljalištem svih Grka - Olympia (Olimpija), Argolis (Argolida) s najstarijim grčkim gradovima (Korint, Mikena, Tirint, Epidaur), Messenie (Mesenija), Lakonija.

Grčki otoci dijele se na skupine otoka u Egejskom, Jonskom i Sredozemnom moru. Računa se da Grčka ima oko 1245 otoka. Kreta je naveći grčki otok, površine 8381 km2, na istočnom dijelu Sredozemnoga mora.

Povijesni događaji

Antički Grci osjećali su pripadnosti jednom narodu, iako nisu imali zajedničku državu. Bili su udruženi u bezbroj malih polis=državica (polis: grad=država) pokoji put u savez većih polisa. Najpoznatiji polisi su bili Sparta, Atena, Argos, Korint, Teba, Delos, Egina, Milet, Sirakuza… Iz matične zemlje pomalo su se (od 8. do 6. st. pr. Kr.) iseljavali uz obale Sredozemnoga, Mramornoga i Egejskoga mora, u južnu Italiju i Siciliju i osnivali brojne kolonije.

Prva veća opasnost koja je prijetila grčkim gradovima došla je iz Perzije. Mnogi grčki gradovi dospjeli su pod perzijsku vlast početkom 5. st. pr. Kr. Maloazijski Grci su, uz pomoć Jonjana, 499. pr. Kr. podigli ustanak. Nakon pet godina ratovanja, svi jonski gradovi pali su perzijsku vlast. Godine 492. pr. Kr. perzijska vojska odlučila je pokoriti cijelu Grčku. Jedan dio vojske preko Helesponta prešao je u Trakiju, a drugi se brodovljem uputio prema Ateni. U velikom nevremenu u blizini poluotoka Atosa, uništeno je perzijsko brodovlje. Zato je, u ljeto 490. pr. Kr., perzijski car Darije uputio, pod vostvom Datisa i Artaferna, novu oružanu vojsku u Egejsko more da osvoji Atenu. Perzijanci su najprije osvojili Eretriju na otoku Eubeji i zatim se prebacili na Atiku i utaborili se na Maratonskom polju (42 km od Atene). Pod vodstvom Miltijada vojnici atenskoga saveza porazili su znažniju i brojniju perzijsku vojsku. S Maratoskoga polja poslan je glasnik Filipid da javi slavnu pobjedu. Glasnik Filipid je pretrčao "u jednom dahu" 42 km i na atenskoj agori objavio pobjedu. Mnogi su grčki gradovi nakon ove pobjede a Atenom 841. pr. Kr. sklopili savez.

Međutim, Darijev sin Kserks, u proljeće 480. pr. Kr. s perzijskom vojskom kreće ponovno prema Grčkoj. Do bitke je došlo u Termopilskom klancu (u mjestu na granici između pokrajine Tesalije i Srednje Grčke). Grci su se junači borili sve dok, zahvaljujući izdaji, perzijanci nisu pronašli prolaz - "klanac" preko planine i s leđa napali grčke branitelje. U ovom napadu junački je poginulo 300 Spartanaca (s svojim kraljem Leonidom). Nakon poraza, porušeni su mnogi atenski gradovi. Uz kopnene napade, u isto vrijeme vodile su se i pomorske bitke. Najpoznatija je bitka kod otoka Salamine, gdje je grčka mornarica, zahvaljujući vojskovođi Temistoklu, nadmudrila Perzijance i postigla jednu od najznačajnijih pobjeda i tako obranila neovisnost. Godine 479. pr. Kr., u novom naletu, Perzijanci su pokušali iz Tesalije osvojiti Atenu ali su, udružene grčke snage, najprije porazile perzijasku vojsku kod Plateje i Beotiji i zatim i na maloazijskoj obali kod rta Milale. Tar je završio Kalijskim mirom (nazvan po atenskom opunomoćeniku Kaliji) u Suzi god. 449. pr. Kr.

Grčki su gradovi tijekom 477. god. pr. Kr. snovali pomorski savez između Atene, grčkih gradova na kopnu i gradova na maloazijskoj i tračkoj obali i gradova na Egejskim otocima. Sjedište Delsko-atičkoga saveza bilo je najprije na otoku Delosu (blagajna saveza bila je pohranjena u Apolonovu hramu), a zatim je blagajna prenesena u Atenu. U to vrijeme na čelu Atene bio je Periko (od 443. do 429. god. pr. Kr.). To se vrijeme naziva "zlatno doba" Atene.

Ubrzo je, od 431. do 404. god. pr. Kr, između Atene (Delsko-atičkoga saveza) i Sparte (Peleponeskoga saveza) došlo do ratnih sukoba koji su opustošili cijelu Grčku. Spartanci su uspostavili svoju hegemoniju (grč: hegemoneuo = vodim, zapovijedam) i postali najmoćnija helenska sila. Ali u ratu između Spartanaca i Perzijanaca, Atenjani su sklopili savez protiv spartanske prevlasti. Rad je zavrsio 387. pr. Kr. tzv. "Antalkidinim mirom" u Suzi (nazvan po spartanskom izaslaniku Antalkidu). Spartansku su hegemoniju, a i Peleponenski savez, uništili su Tebanci, pod vodstvom Epaminonde, god. 362. pr. Kr. kod Mantineje.

Sve dosadašnje borbe iscrpile su grčke gradove, pa su Makedonci, posebno u vrijeme kralja Filipa II., osnovali svoju državu sjeverno od Tesalije. U "svetom ratu" između Beoćana i Fokejaca za zemlju delfijskoga hrama, makedonski kralj Filip II. pomogao je Beoćanima i svladao Fokejce. Atenjani su osjetili da bi ih Makedonci mogli uskoro ugroziti pa su, na Demostenov nagovor (poznata su njegova tri govora protiv Filipa - tzv. "Filipinke" - Kata Philipu), pokušali

Povijest likovne umjetnosti Drugi razred 1

GRČKA UMJETNOST

sklopiti savez južnih grčkih gradova. U odlučnom okršaju kod Heroneje , 338., pr. Kr., Filip je pobijedio sve svoje protivnike.

Nakon smrti kralja Filipa I., na vlast je 336. god. pr. Kr. došao Aleksandar Veliki. Njega su Grci, kao i njegova oca Filipa, prihvatili kao vođu protiv Perzijanaca. Aleksandar Veliki najprije je osvojio Malu Aziju, potom Siriju, Fenikiju i Palestinu, bez borbe je ušao u Egipat (god. 331. pr. Kr. osnovao je grad Aleksandriju), u bitci kod Gaugamela 331. god. pr. Kr. porazio je Darija, zavladao je Mezopotamijom i tako srušio perzijsko kraljevstvo. Umro je iznenada, na vrhuncu svoje slave, 323. god. Pr. Kr. u Babilonu.

Grci su, nakon smrti Aleksandra Velikoga, osnivali regionalne vojno-političke saveze protiv makedonske prevlasti. God. 197. pr. Kr. rimski konzul Flaminin, u dvoboju kod brežuljka Kinoskefala u Tesaliji pobijedio je makednosku vojsku i Filipa V. Tada je Flaminin, na Istmijskim igrama 196. god. pr. Kr. objavio svim Grcima da su oslobođeni makedonske vlasti. Rimljani su nakon toga Makedoniju podijelili na četiri autonomne pokrajine. Već 144. god. pr. Kr. osnovali su provinciju Makedoniju. Rimski konzul Lucije Mumije, 146. god. pr. Kr., u bitci kod Leukopetre kraj Korinta porazio je ahejsku vojsku i tada je Grčka uključena u rimsku provinciju Makedoniju. Godine 27. pr. Kr., Rimljani su Grčku proglasili posebnom rimskom provincijom - Ahajom.

Grčka mitologija

U izvore za proučavanje grčke religije spadaju književni tekstovi (osobito Homerova Ilijada i Odiseja i Heziodova "Theogonija"), epigrafički spomenici (natpisi koji govore o vjerskim svetkovinama, zavjetnim darovima, proročanstvima, kalendarima) i arheološki spomenici (osobito ostaci hramova, žrtvenika, kipova, nadgrobnih reljefa).

Mitovi su pripovijesti (grčki: mithos = riječ, govor, povijest) koje tumače postanak svijeta. Za proučavanje grčke kulture (tako i likovne umjetnosti) nužno je poznavati nastanak i razvoj njihove mitologije.

Grčke mitove možemo podijeliti na nekoliko različitih skupina: kozmoginijski mitovi (mitovi o postanku svijeta), teogonijski mitovi (mitovi o postanku bogova), antropološki mitovi (mitovi o postanku ljudi), titanomahija (borba između titana i bogova), mitovi o herojima (kao o Prometeju i drugima), mitovi o demonima (borga bogova ili heroja sa demonima), trojanski mitovi (mitovi o Trojanskom ratu).

Svi mitovi nisu izvorno grčki, nego su neke preuzeli od susjednih naroda. Takve mitove nazivamo legende. Od grčkih legendi spomenut ćemo najpoznatije: kretske legende (legende o Minosu, Dedalu, Pasifaji, Minotauru, Arijadni), atičke (legende o prvim kraljevima: Kekrops, Egej, Tezej), korintske (legende o prvim kraljevima: Sizif, Glauk, Belerofont), argivske (legende o kralju Danaju i njegovim kćerima, legende o Herinoj svećenici Iji - Io, legende o junaku Perzeju), lakonske i mesenske (legedne o dorskim junacima dioskurima, legende o lijepoj Heleni), tesalske (legende o kentaurima i legende o plemenu Lapiti), legende tebanskog ciklusa (legende o Kadmu kao utemeljitelju Tebe, legende o Antiopi, o Edipu, o Antigoni), legende trojanskoga ciklusa, kao i beotske, arkadske i etolijske legende.

Prema Heziodovoj "Theogoniji", Homerovim pjesmama i raznim drugim izvorima, grčku mitologiju možemo podijeliti na tri skupine: 1. bogovi neba, 2. bogovi mora i voda, 3. bogovi zemlje i podzemlja.

1. Bogovi neba mogu se podijeliti u nekoliko kategorija:

a) olimpijski ili vrhovni bogovi (ima ih dvanaest: Zeus, Hera, Poseidon, Apolon, Artemida, Ares, Afrodita, Hermes, Atena, Palada, Hefest i Hestije na čije mjesto kasnije dolazi Dioniz);

b) božanstva drugoga reda (Helios - Sunce, Selena - Mjesec, Eoja ili Heos - Zora, Hemera - dnevna svjetlost, Astra - zvijezde i vjetrovi: Euro - istočni, Noto - južni, Zefir - zapadni i Boreja - svjeverni);

c) poslužitelji i prijatelji bogova neba: Harite - božice dražesti i ljepote, Temida - božica zakonitoga poretka, Hore - božice godišnjih doba, Nike - Pobjeda, Iris - duga, Heba - vječna mladost, Ganimed - vinotoča, Eros - ljubav i Muze - devet muza: Klio - povijest, Euterpa - glazba, Talija - drama, Melpomena - tragedija, Terpsihora - ples, Erato - ljubavna poezija, Polihimnija - lirika, Uranija - astronomija i Kaliopa - ep;

d) božanstva sudbine: Mojre - lat. Parcae, u koje spadaju: Klota, Aheza i Atropa, zatim Nemeza - odmazda, Tihe - sretni trenutak, Agato Daimon - lat = Bonus Eventus;

e) božanstva zdravlja i poroda: Asklepije - liječništvo i zdravlje, Ilitija - porođaj, Higijeja ili Higija - utjelovljenje zdravlja.

2. Bogovi mora i voda: Poseidon, Okean (grč. Okeanos, lat. Oceanus) kao bog "izvanjskoga mora" gdje je pristup dozvoljen samo božanstvima i Okeanide (Oceanide) kao božice "izvanjskoga mora", zatim Pont (dubine "unutrašnjega mora" pristupačnog ljudima) i njegovi sinovi Nerej (s kćerima Nereidama - morske nimfe), Taumat (prirodne pojave na moru), Forkys (čuvar mora i zaštitnik morskih čudovišta) i Ketos (morsko čudovište), pa Amfitrita (Poseidonova žena i suvladarica mora), Triton (imaih više), Protej i Glaukos (poseidonovi sinovi kao morski bogovi), Aheloj, Penej i Inah (riječni bogovi), Ina, Leukoteja, Melikert, Sirene.

3. Bogovi zemlje i podzemnoga svijeta: Geja - Zemlja, Reja Kibela - Velika Majka, Demetra, Dioniz, Nimfe (vodene, šumske i gorske božice), Satiri (gorski i šumski demoni), Silen (odgajatelj i pratitelj boga Dioniza), Pan (bog šuma, lovaca i pastira), Prijap (bog plodnosti), Perzefora (Kora - Hadova suvladarica podzemnog svijeta), Had, Tartar (bezdan i ponor, vječna tama), Erinije (božice osvete i prokletstva), Hekata (božica podzemnog svijeta), Tanatos (smrt), Hipnos (san, snovi).

Uz glavna i niža božanstva u grčkim mitovima javljaju se i heroji (grč. heros = junak) koji su po ocu ili po majci božanskog podrijetla, kao: Ahilej (sin fitijskog kralja Peleja i morske božice Tetide), Perzej (sin Zeusa i Danaje, kćeri


GRČKA UMJETNOST

argejskog kralja Akrizija), Heraklo (sin Zeusa i Alkemene, žene mikenskog kralja Amfitriona), Tezej (sin atenskoga kralja Egeja i troazenske kraljevne Etre).

Olimpijski bogovi

Među olimpijske ili vrhovne bogove ubrajaju se ovih dvanaest bogova: Zeus, Hera, Poseidon, Apolon, Artemida, Ares, Afrodita, Hermes, Atena, Palada, Hefest i Hestije na čije mjesto kasnije dolazi Dioniz.

Zeus

Prema grčkoj mitologiji Zeus je vrhovni bog; sin je titana Krona i majke Reje. Rođen je u spilji planine Dikte na otoku Kreti (iako neki smatraju da je rođen na planini Likaj u Arkadiji, a majka Reja ga je okupala u rijeci Nedi i predala božici Zemlje - Geji koja ga je odnijela na kretu i skrila ga u spilji planine Dikte, gdje su ga čuvali Kureti i da bi prigušili njegov plač, udarali bi kopljima ili mačevima o štitove kako ga Kron ne bi čuo). Svakako majka Reja rodila ga je u skrovitosti kako bi ga spasila od coa Krona, koji je ostalu svoju djecu progutao u strahu da mu ne oduzmu prijestolje. Reja je prevarila Krona i dala mu, umjesto djeteta, da proguta kamen umotan u pelene. Zeus je tako umakao sudbini koju su doživjele njegove sestre: Hestija, Hera, Demetra i braća: Had i Poseidon. Kako mu se nije mogla posvetiti, Reja ga je ostavila na Kreti da ga čuvaju nimfe Adrasteja i Idaja, koje su ga dojile mlijekom božanske koze Amalteje i hranile pčelinjim medom.

Kada je Zeus odrastao na gorama Dikte i Ide, odlučio je svrgnuti Krona s prijestolja. U tome su mu pomogle titanka Metida i majka Reja. Najprije je Krona prisilio da mu oslobodi braću i sestre, koja su kao besmrtna božanska bića živjela u njegovoj utrobi. Potom je, uz pomoć stoglavih i storukih divova, nakon desetogodišnje borbe konačno pobijedio Krona i druge titane, bacivši ih u vječitu tamu Tartar, te se proglasio vladarom svemira. S braćom je, kockom, podijelio vlast: Poseidon je dobio more, Had je dobio podzemni svijet, a Zeus je dobio nebo i zemlju. Zeus je tako postao "ocem bogova i ljudi", bio je bog koji sve vidi, sve čuje i sve zna; postao je svevladajući i sveznajući bog, bog svjetla, gromovnik, vladar oluja, gospodar munja i zaštitnik prirode. Njegovi atributi su: orao, grom i munja, te hrast. Njegovo sjedište bilo je na visokom Olimpu u pokrajini Tesaliji, u palači koji je bog Hefest sagradio od zlata. Sjedio je na zlatnom tronu, vinotoča bogova Ganaimed točio mu je nektar, a mlada kći Heba posluživala mu je ambroziju kao glavno jelo.

Zeusova žena bila je Hera (ujedno i njegova sestra) s kojom je imao djecu: Ares (bog rata), Hefest (bog vatre i kovača - oružar bogova), Heba (božica vječne mladosti) i Hitija (ili Ejlitija - zaštitnica prirode). Zeus je imao potomstvo i s drugim božicama, nimfama kao i sa smrtnim ženama, kao što su; Kora (ili Perzefona - žena boga podzemnoga svijeta Hada), Atena (božica mudrosti i pobjedonosnog vođenja rata, zaštitnica gradova i pravnog poretka, pravednosti i umjetnosti), Hore (božice godišnjeg doba: Eunomija - božica zakonitosti, Dike - božica pravednosti), Ejrena - božica mira, Mojre - božice sudbine), Hartite (božice dražesti i ljepote), Muze (božice umjetnosti), Apolon (bog svjetla i sunca), Artemida (božica lova, životinja, plodnosti prirode), Hermes (glasnik bogova i bog trgovaca, hodočasnika i putnika), Argos (stooki pastir i utemeljitelj grada Argosa), Lakedemon (osnivač grada Sparte i lakedemonkoga kraljevstva), Dioniz (bog vina i vinogradarstva), Heraklo (najveći junak grčkih mitova), Perzej (mitski junak), Polideuk (slvani junak), Helena (najljepša od svih smrtnih žena), Minos (kretski kralj), Sarpedon (likijski kralj), Radamant (mudri i pravedni vladar), Jazion (bog zaštitnik unutrašnjosti zemlje), Epafa (prvi egipatski kralj), Tantal (kralj u lidijskom gradu Sipilu).

Hera

U grčkoj mitologiji Hera je vrhovno žensko božanstvo i kraljica neba. Kći je oca Krona i majke Reje, sestra je Zeusova. Sa Zeusom je imala, dva sina i dvije kćeri, četvero djece: Ares (bog rata), Hefest (bog vatre i kovača - oružar bogova), Heba (božica vječne mladosti) i Hitija (ili Ejlitija - zaštitnica prirode).

Hera je rođena na otoku Samosu (a po nekima na Argosu). Odmah nakon rođenja otac Kron je ue progutao, kao i ostalu njezinu braću i sestre. Iz Kronove utrobe osobađa je Zeus. Dok je Zeus vodio desetogodišnju borbu protiv Krona, Hera je živjela u Arkadiji gdje ju je odgajao (prema jednoj verziji) Pelazgov sin Temen, ili (prema drugoj verziji) majka Reja je kći Heru odvela titanu Okeanu (grč. Okeanos), bogu beskonačnih i dubokih voda, i božici Tetidi da se brinu o njoj. U borbi između Zeusa i Krona, Okean je pomogao Zeusu. Nakon pobjede, Zeus je pronašao Heru, najvjerojatnije u Knososu na Kreti ili na planini Tornak (planina Kukavica) u pokrajini Argolidi (da bi joj se približio, prerušio se u pokislu kukavicu, prema kojoj se Hera sažalila, uzela je i grijala na svojim grudima). Kako mu se Hera svidjela, Zeus ju je poveo na Olimp i s njom se oženio. Dobili su darove od svih bogova, a božica Geja je za svadbeni dar predala Heri "stablo sa zlatnim jabukama" koje će poslije čuvati Hesperide, kćeri titana Atlanta i božice noći Nikte (tri su Hesperide: Egla, Erihteja i Hesperetuza) u njezinu vrtu na planini Atlant (u jednom od zadataka koje mu je zadao mikenski kralj Euristej, tražit će ih mitski junak Heraklo).

Tako je Hera postala najviša božica. Štovana je kao zaštitnica braka, žena i poroda. Bila je Zeusova suvladarica s kojom se često savjetovao, a njezine molbe i zahtjeve redovito je odobravao. Bila je jako ljubomorna, ponekad i pakosna, posebno na Zeusove ljubavne pustolovine. Na Olimpu je sjedila na zlatnom prijestolju, do Zeusa. S Olimpa je silazila u srebrnim kolima sa zlatnim kotačima, koje su vukli besmrtni konji. Njezini atributi su: magla, oluje i gromovi; od životinja krava i paun (i kukavica); od biljaka morganj kao simbol plodnosti.


GRČKA UMJETNOST

Poseidon

Prema grčkoj mitologiji Poseidon je bog mora, sin je Krona i Reje, a brat je Zeusov, Harda, Here, Demetre i Hestije. Kada je rođen, otac kron ga je progutao (kao i ostalu svoju djecu, osim Zeusa). Zeus je svoga brata Poseidona oslobodio iz Kronove utrobe, a on je zato pomogao Zeusu (s bratom Hadom i drugim saveznicima), kako bi Krona svrgnuli s vlasti.

Nakon Zeuseove pobjede i podjele vlasti među braćom, Poseidonu je pripalo more. Bio je jedan od najmoćnijih grčkih bogova, vladar velikoga morskog carstva i drugih voda. Svojim trozupcem stvarao je valove i oluje i izazivao velike potrese. Stanovao je u prekrasnoj palači na dnu mora. Odale je, preko valova i morskim zladnim kolima koje su vukli brzonogi i zlatnogrivi konji, odlazio na Olimp ili u druge dijelove svoga carstva. U pratnji su mu bili ostali morski bogovi, među njima i stari morski vidovnjak Nerej sa svojih pedeset mladih kćeri - morskih nimfi.

Poseidon je bio osvetoljbljiv. Svojim trozupcem rušio je zidine Troje, osvećujući se kralju Laomedontu za neisplaćenu nagradu, deset godina progonio je itačkoga kralja Odiseja jer mu je oslijepio sina Polifema (jednookoga Kiklopa).

Bio je pohlepan i na dio zemaljskoga carstva pa je dolazio u sukobe s ostalim bogovima: s helijem zbog Korinta, s Herom zbog Argosa, s Dionizom zbog Naksosa, a najpoznatiji sukob je onaj s Atenom zbog vlasti nad Atikom.

Poseidon se oženio s Amfitritom, kćeri morskag boga Nereja, i s njom je imao troje djece: sina Tritona, kći Rodu (koja je postala Heliju žena i po kojoj će nazvati otok Rod/os) i kći Bentesikimu. Žena Amfitrita bila je jako ljubomorna zbog njegovih ljubavnih avantura (naročito kada se Poseidon zaljubio u Skilu, kćer morskoga boga Forkija i žene mu Kreteje).

Stari Grci iskazivali su Poseidonu veliko štovanje, podizali mu hramove i priređivali mu Istmijske igre. Atributi su mu: trozubac, konj, dupin i bor. Poznati hramovi u njegovu čast: na Istmu, na rtu Sunionu, na otoku Parosu i na Prijemi.

Atena

Atena je božica mudrosti i rata, zaštitnica pravnoga poretka, pravednosti i zanatstva. Kêi je Zeusova, a rođena je iz Zeusove glave nakok što je Zeus progutao božicu razuma Metidu. Iskočila je iz Zeusove glave naoružana u punoj ratnoj opremi kao Atena Palada (Pallas znači "djevojka").

Druga priča govori kako se Atena rodila u Libiji kraj jezera Triton. Tamo su je pronašle nimfe i othranile je. Dok je bila djevojčica, slučajno je u igri ubila svoju vršnjakinju po imenu Paladu. To ime, u znak žalosti, priključila je svojemu imenu. Poslije je preko Krete dospjela u Grčku. Prema trećoj priči, Atenin otaj bio je krilati div s jarećim likom, a zvao se Palant. To je, navodno, ime dodala svojemu i nazivala se Atena Palada. I četvrta priča govori kako je u Troji postojao kip Atene Palade, koji je pao s neba, a stanovnici ga nazvali Paladijum.

Kako bilo, Atena je postala mitski simbol utjelovljene Zeusove snage i mudrosti. Nije se udavala i zato nosi naziv Atena Parthenos (Atena Djevičanska). Bila je jedna od moćnih božica, zaštitnica Grčka, posebno Atenjana. Kao božica rata, uvijek je pobjeđivala. Kao božica mudrosti i zanatstva, ljude je učila mnogim zanatima.

Došla je u sukob s Poseidonom za vlast nad Atikom i gradom Atenom. Na vijeću bogova - na atenskoj Akropoli, Zeus je odlučio da vlast nad gradom dobije onaj od njih dvoje koji gradu pokloni vrijedniji dar, a u svemu je trebao presuditi atenski kralj Kekrops. Poseidon je svoj trozubac zabio u zemlju (stijenu) i iz otvora je šiknula slana voda. Božica Atena zabila je koplje i na tom mjestu je izrasla maslina. Svi bogovi bili su na Poseidonovoj strani, a božice su bile za Atenu. Ateni se priklonio i Zeus. Maslina je bila korisnija od slanoga izvora (jer slane je vode puno more), te je kralj Kekrops ovaj spor presudio u korist božice Atene.

Tako je božica Atena postala zaštitnica itoimenoga grada-države, simbol je gospodarskoga i kulturnog napretka. U njezinu čast građeni su hramovi po cijeloj Grčkoj: u Delfima, u Tegeji, u Sunionu, u Sparti, u Troji… i najljepši od svih hramova podignutih u Grčkoj - Partenon na atenskoj Akropoli (s velikim Fidijinim kipom) U njezinu čast u Ateni su se održavale poznate "Panatenejske svetkovine". Božici Ateni su atribut sova i maslina.

Apolon

Apolon je bog svjetlosti i sunca, zaštitnik pjesništva i glazbe. Sin je Zeusov i Lete (kćeri Titana Koeja i žene mu Febe). Bježeći pred zmajem Pitonom (kojega je poslala ljubomorna Zeuosova žena Hera), Apolonova majka Leta zaustavila se na otoku Delosu (koji je do tada bio ploveći otok). Čim je Leta stala na Delos, Zeus je otok zaustavio i učvrstio, a dvije su se stijene pojavile iz mora i zaustavile Pitona. Na gori Kintu, Leta je rodila blizance: kćer Artemidu i sina Apolona. Prema drugoj priči, Leta je Artemidu rodila na Ortigiji, blizu otoka Delosa, a tek devet dana poslije, u velikim mukama, Apolona na gori Kintu, na Delosu (Ortigija se spominje blizu Efeza, u čijoj su blizini Grci podigli hram božici Artemidi - jedno od sedam svjetskih čuda staroga vijeka).

Svakako, od kada se na Delosu rodio Apolon, od tada na otoku nitko nije smio biti rođen, a niti na otoku nitko nije mogao umrijeti (trudnice i bolesnike i starije osobe prevozili su na obližni otok Ortigije). Kada se Apolon rodio, božice su ga hranile nektarom (pićem bogova koje daje besmrtnost) i ambrozijom (jelom bogova koje daje besmrtnost; grčki: a = ne + brotós = smrtnik). Uz božansko piće i hranu, već je četvrtoga dana po rođenju ojačao i pošao u potragu za Pitonom (da mu se osveti za proganjanje svoje majke Lete). Apolon je Pitona pronašao u podnožju planine Parnas u Fokiji i ubio ga (nepromašivim) zlatnim strijelama. Na mjestu gdje je zakopao Pitona,


GRČKA UMJETNOST

utemeljio je svetište i proročište te podigao hram u kojemu je, uz pomoć proročice Pitije, objavljivao ljudima volju boga Zeusa.

Apolonove pratilje bile su prelijepe muze s kojima je u proljeće i ljeti boravio na šumovitom Helikonu ili na visokom Parnasu uz Kastalijski izvor, a zimi je odlazio u zemlju Hiperborejaca (među narod "s one strane Sjevernoga vjetra" gdje je vječno proljeće). A kada bi s muzama dolazio na Olipm, uvijek je među bogove donosio radost i raspoloženje. Nenadmašiv je bio u sviranju na liri (žičani trzajni glazbeni istrument; grčki: lyra).Rado se natjecao u sviranju na liri kao s pastirom Marsijem i s bogom šuma Panom. Osvetio se tebanskoj kraljici Niobi (koja je jednom odbila da prinese žrtvu božici Leti) i pobio joj svu djecu (sedam sinova i sedam kćeri). Apolon je imao puno ljubavnica. Najpoznatija ljubav dogodila mu se s Dafnom, najljepšom nimfom. Naime, mladi bog ljubavi - Eros jednom je strijelom ranio Apolonovo srce i izazvao u njemu ljubav, a s drugom strijelom, koja ubija ljubav, ranio je Dafnino srce. Kada je Dafne ugledala Apolona, počela je bježati i prije nego će je ovaj stići, molila je oca Peneja da joj promijeni lik. Penej ju je pretvorio u lovorovo drvo. Od tada Apolon ukrašava svoju glavu lovorovim vijencem.

Apolon je, s muzom Kaliopom, imao sina Orfeja (koji se proslavio kao trački pjevač), sina Amfisa s Driopom (kćeri ehalskoga kralja Eurita) i sina Asklepija, boga liječništva, s Koronidom (kćeri tesalskoga kralja Flegija).

Kao bog sunca i svjetlosti, bez kojega nema života, Apolon je bio jako čašćen među ljudima. U njegovu su se čast priređivale "Pitijske igre" u Delfima. Opjevali su ga mnogi pjesnici (poznata je Homerov himana Apolonu i Pindarove "Pitijske ode"). U njegovo ime Grci su podignuli mnogo hramova: u Delfima, u Korintu, na otoku Delosu, na Argosu, u Basama u Arkadiji, u Selinuntu na Siciliji… Apolonovi su atributi: luk i strijela, tronožac, lovor (vijenac), vuk…

Demetra

Demetra je božica zemlje, poljodjelstva i plodnosti, kći je krona i Reje. I nju je, kao i ostale njeznine sestre i braću, progutao otac. Kada je Zeus svrgnuo oca Krona, postao je najvišim bogom. Tada je sestru Demetru doveo na Olimp i zadužio je da vodi brigu o plodnosti zemlje. Demetra je naučila ljude obrađivati zemlju i živjeti u naseljima. Prvi čovjek kojega je naučila kako treba uzgajati žitarice bio je Triptolem, sin eleuzinskoga kralja Keleja.

Demetra se udala za Jaizona (Zeusova sina), bogom i zaštitnikom plone unutrašnjosti zemlje. Imaja je sina Pluta (boga bogatstva) kojega je Zeus ubio munjom (jer nije mogao zadobiti Demetrinu ljubavI. Kasnije je Zeusu rodila kćer Koru - Perzefonu. Međutim, Perzefonu je ugrabio bog Had i odvukao je u podzemni svijet (ispod Perzefone je otvorio zemlju). Očajna majka doznala je istinu od boga Helija. O povratku kćeri nije mogao odlučiti ni Zeus, jer se Had oženio Perzofonom i dao joj je da pojede zrno morganja (simbol braka, a to je značilo i da više ne može izići iz podzemnoga svijeta). Ipak, na Zeusov nagovor, učinjena je nagodba: Perzefona je morala ostati Hadova žena i s njim provesti trećinu godine u podzemnom svijetu, a dvije trećine mogla je živjeti u gornjem svijetu s majkom. Tako je Perzefona na jesen odlazila u carstvo mrtvih, a u rano proljeće izlazila na ovaj svijet (kada je Demetra, u čast povratka svoje kćeri, oživljavala cijelu prirodu raslinjem i cvijećem.

Demetra se mnogo štovala u Grčkoj. U njezinu i Perzefoninu čast bile su organizirane eleuzinske svetkovine - nazvane misterijama. Poznati hramovi: Telesterion u svetištu u Eleuzini, u Knidosu, u Prijeni, u Pergamonu… Atributi su joj klasje, mak, baklja…

Asklepije

Asklepije (grč: Asclepios, lat: Aesculapius) bog je liječništva, sin Apolonov i njegove ljubavnice Koronide (kćeri tesalskoga kralja Flegija). U vrijeme Koronidine trudnoće, Apolon je , zbog čestih putovanja, ostavljao bijelu vranu da čuva Koronidu. Međutim, Koronida se zaljubila u mladoga Ishija, sina Elatova (kralja tesalskoga plemena Lapita). Kada je jednom bila u Ishijinoj postelji, vrana je odletjela u Delfe kako bi to priopćila Apolonu. Kada je to saznao Apolon, prokleo je vranu što nije napala Ishija (i iskopala mu oči) i od toga je proklestva postala crna (ona i svi njezini potomci).

Apolonova sestra Artemida ustrijelila je Koronidu i tako je osvetila brata. Apolon je, uz pomoć Hermesa, iz Koronidine utrobe izvukao živo muško dijete i dao mu ime Asklepije (što znači: Neprestano plemenit).

Apolon je sina Asklepiju dao na čuvanje kentauru Hironu na gori Pelionu. Kako je Hiron znao liječiti sve bolesti (pa čak i oživljavati mrtve), liječničko je znanje prenosio na mladoga Asklepija. Tako je Asklepije postao izvrstan liječnik (i postao osnivač medicine). U mitologiji se spominje da mu je božica Atena darovala dvije bočice Meduzine krvi. Krvlju iz jedne bočice mogao je iskrsavati mrtve, a druga je bočica, navodno, ostala kod Atene (i ta je krv izazivala ratove i donosila smrt). Međutim, oživljavanjem mrtvih uvrijedio je boga smrti Tanatosa i boga podzemnoga svijeta Hada (za narušavanje Zeusova poretka). Nakon što su se oni žalili, Zeus je gromom ubio Asklepija. Grci su Asklepija štovali kao boga i podizali mu hramove, kao u Tesaliji i Epidaur.

Muze

Među poslužitelje i prijatelje bogova neba spadaju muze. Zeus je s boginjom pamćenja – Mnemozinom (otac Uran i majka Gea) imao devet kćeri - devet muza: Klio (Slava) – povijest (sa svitkom papirusa), Euterpa (Oduševljenje) – glazba (s flautom), Talija (Procvat) – drama (s maskom glumca), Melpomena (Pjev) – tragedija (vijenac od vinove loze), Terpsihora (Plesačica) – ples (s lirom), Erato (Eros, Amor – Ljubav) - ljubavna poezija (s kitarom),


GRČKA UMJETNOST

Polihimnija (Hvalopjev) – lirika (sa zaogrnutim plaštem), Uranija (Nebo) - astronomija (s nebeskim globusom) i Kaliopa (Krasnoglas) – ep (sa svitkom papirusa, okrunjena zlatnom rkunom).


GRČKA UMJETNOST

Mitovi o pjedinim legendarnim herojina i kraljevima

Uz glavna i niža božanstva u grčkim mitovima javljaju se i heroji koji su po ocu ili po majci božanskog podrijetla, kao: Ahilej, Perzej, Heraklo, Tezej...

Heraklo

Heraklo (grč: Herakles, lat: Hercules) najveći je junak grčkih mitova, sin Zeusov i Alkemene (žene mikenskoga kralja Amfitriona). Bio je čovjek divovske snage, ali je imao i ljudske slabosti i vrline. Zbog svojih junačkih djela, Zeus ga je učinio besmrtnim. Rođen je u Tebi. Na dan rođenja Zeus je prorekao da se rodio najveći grčki junak. Alkmena je rodila i Heraklova brata blizanca Ifikla (čiji je otac bio Amfitrion). Heraklo je najprije dobio ime Alkid (Alkaj) ili Palaimon. Imenom "Heraklo" bit će nazvan naknadno ("Slava Herina"). Bojeći se Here, Alkmena je Herakla ostavila izvan gradskih zidina (po nekima u planini). U šetnji s Atenom pronašla ga je Hera, koja ga je na Atenin nagovor podojila ne znajući čije je dijete (zato su Tebanici smatrali da je Herin sin). Nakon toga, Atena ga je vratila Alkmeni. Kada je Hera saznala koga je podojila, poslala je dvije zmije da usmrte Herakla. Međutom, mali ih je Heraklo zadavio. Tada mu je otac Amfitron, zadivljen njegovom snagom, pitao proroka Tiresiju za njegovu sudbinu. Prorok mu je odgovorio da će Heraklo učiniti velika djela i da će postati besmrtan. Zato mu je otac odlučio omogućiti odgoj i obrazovanje. Tako je Heraklo izrastao u snažnog i vještog mladića. Na planini Kiteron kod Tebe, dok je čuvao stado, ubio je kiteronskoga lava (od lavlje kože napravio je sebi ogrtač). Od jasenova drveta (ili maslinova) napravio je sebi toljagu. U osamnaestoj godini obranio je Tebu od orhomenskoga kralja Ergina. Kada je ubio Ergina, tebanski kralj mu je za ženu dao svoju kćer Megaru (s kojom je imao tri sina).

Božica Hera se umiješala u Heraklov život i pomutila mu pamet. U ludilu je ubio svoje troje djece i dvoje djece brata Ifikla (misleći da su zvijeri). Kada mu je Hera povratila pamet, shvatio je da je učinio zlodjelo i uputio se u delfijsko proročište za savjet. Da bi se očistio od grijeha, morao je, prema proročištvu, dvanaest godina služiti mikenskom kralju Euristeju. Heraklo se radi toga nastanio u Tirintu (jer se kralj plašio njegove snage). Tako mu je kralj Euristej zadao dvanaest teških zadataka. Da bi Heraklo uspio, Hermes mu je dao mač, Apolon luk i strijele, Atena zlatni štit, Hefest brončani oklop s kacigom, Poseidon konje, a Zeus neprobojni štit.

Prvi zadatak: Ubojstvo nemejskoga lava. Taj je lav živio u gorama pokraj grada Nemeje na Peloponezu. Koža mu je bila neprobojna. Bio je strah i trepet za svu okolicu. Heraklo ga je namamio u pećinu i tamo zadavio.

Drugi zadatak: Ubojstvo lernejske Hidre. Hidra je bila neman koja je imala zmijsko tijelo s devet zmajskih glava, a jedna je glava bila besmrtna. Živjela je u močvarama u okolici grada Lerne u Argolidi. Tek kada je Heraklo, uz pomoć Jolaja (Ifiklova sina), uništio besmrtnu glavu, ubio je Hidru.

Treći zadatak: Rastjerivanje stimfalskih ptica. Ove su ptice živjele pokraj Stimfalskih jezera i pustošile su po okolici. Imale su mjedene kljunove. Heraklo se popeo na stablo, čegrtaljkom je plašio ptice i ubijao ih strijelama.

Četvrti zadatak: Hvatanje kerinejske košute. Košuta je imala zlatne rogove i mjedene noge, a živjela je u Kerineji (na granici između pokrajine Ahaje i Arkadije). Pripadala je božici Artemidi. Heraklu je trebalo godinu dana da uhvati košuti i da je živu donese u Mikenu (Nakon što se ispričao, Artemida mu je oprostila).

Peti zadatak: Hvatanje erimantskog vepra. Vepar je živio u planini Erimantu na Peloponezu. Heraklo ga je stjerao u snijeg, svezao mu noge i živa ga dovukao u Mikenu.

Šesti zadatak: »išćenje Augijevih štala. Augije je bio elidski kralj koji je imao brojno stado, a štale mu nisu čišćene godinama. Herakoo se pogodio s Augijem da će mu očistiti stale za jedan dan, ako mu dade desetinu stada. Kada su se pogodili, Heraklo je prema stajama skrenuo vode rijeka Alfeja i rijeke Peneja (i voda je odnijela svu nečistoću). Kada mu je odbio isporučiti dogovorenu nagradu, Heraklo je ubio Augija i njegove sinove.

Sedmi zadatak: Hvatanje kretskoga bika. Kretski bik (Poseidonov dar kralju Minosu) pustošio je po otoku. Heraklo je uhvatio bika i na leđima ga odnio u Mikenu. Kako se kralj Euristej prestrašio, Heraklo je pustio bika. I bik je sada pustošio po Peleponezu sve dok ga nije ubio Tezej i žrtvovao božici Ateni.

Osmi zadatak: Hvatanje divljih konja tračkoga kralja Diomeda. Trački kralj Diomed imao je lijepe i snažne konje koji su se hranili ljudskim mesom. Heraklo je (uz pomoć svoje družine) oteo konje i doveo ih na lađu. Kralj Diomed je poginuo u dvoboju protiv Herakla. Tako je Herklo doveo njegove konje u Mikenu, ali ih je Euristej pustio na slobodu.

Deveti zadatak: Otimanje Gerionovoga stada iz Eriteje. Gerion je bio troglavi div sa šestero ruku i tri tijela. Otok Eriteja nalazio se daleko na zapadu, iza morskoga tjesnaca - to jest stupova (Heraklovi stupovi - Gibraltar). Heraklo je prošao kroz tjesnac (stupove), ubio je Geriona, oteo mu stado (goveda) i teškom mukom doplovio do Mikene.

Deseti zadatak: Donošenje pojasa amazonske kraljice Hipolite. Iz zemlje ženskoga ratničkog plemena Heraklo je morao donijeti Euristejevoj kćeri Admeti (svećenici božice Here) pojas amazonske kraljice Hipolite. Pojas je bio dar boga Aresa (Hipolitina oca). Heraklo je došao u Miziju gdje ga je primio kralj Lik. Kada je Herakoo (s drugovima) pobijedio divlje pleme Bebrike, Hipolita mu je odlučila predati pojas kao ljubavni dar (ali je božica Hera izazvala borbu između Amazonki i Herakla). Heraklo je u borbi protiv Amazonki pobijedio i donio pojas kralju Euristeju.

Jedanaesti zadatak: Donošenje zlatnih jabuka Hesperida (kćeri Titana Atlanta). Zbog pobune protiv bogova, Atlant je bio kažnjen da na ramenima nosi nebeski svod. Pomenute jabuke je božica Hera dobila od božeice zemlje Geje (kao svadbeni dar). Najprije je teško bilo otkriti gdje se nalazi vrt Hesperida. Znalo se da ga čuva zmaj Ladon i Atlant. Heraklo je primorao morskoga boga Nereja da mu pokaže put. Tako je saznao da su vrtovi Hesperida negdje na dalekom zapadu. Herkalo je na putu morao učiniti još nekoliko junačkih djela (svladao je lava Anteja u Libiji,


GRČKA UMJETNOST

pobijedio je okrutnoga egipatskog kralja Busirisa). Napokon je došao do Atlanta i kazao mu što želi. Atlant mu je predložio da će mu donijeti jabuke, ako Heraklo pridrži nebeske stupove. Heraklo je pristao na dogovor i Atlant je donio jabuke. Međutim, mudri Heraklo je, natrenutak, zamolio Atlanta da prihvati nebeski svod dok on postavi podlogu za svoja ramena. Atlant se prevario… Tako je Heraklo donio jabuke mikenskom kralju Euristeju.

Dvanaesti zadatak: Dovođenje troglavoga psa Kerbera iz podzemnoga svijeta. Ovo je bio najteži zadatak. Bog Hermes je Heraklu pokazao tajni ulaz u podzemlje. Gospodar carstva mrtvih Had rekao mu je da smsije uvatiti Kerbera, ali bez oružja. Ipak, nakon teške borbe, Heraklo je svladao Kerbera i doveo ga u Mikenu. Kralj Euristej se prestrašio, pa je Heraklo vratio Kerbera u Hadovo carstvo.

Tako je Heraklo izpunio svih dvanaest zadataka koje mu je postavio kralj Euristej. Kada je okajao grijeh i postao slobodan, Heraklo se vratio u Tebu. Zatim je otišao u Tesaliju i pobijedio ehalskoga kralja Eurita u gađanju lukom (i tako dobio njegovu kćer Jolu za ženu, ali je nije htio oženiti jer ga je Eurit uvrijedio). Heraklo je pobijedio i riječnoga boga Ahelaja (za krasnu Dejaniru, kćer kralja Eneja iz Kalidona). Heraklo je sa ženom Dejanirom živio u Tirintu (sve dok se božica Hera nije opet uplela u njegov život). Kralj Eurit okrivio ga je za krađu svoga blaga, i Heraklo je u dvoboju ubio njegovoga sina Ifita (koji je bio nedužan). Kako bi okajao grijeh, po savjetu delfijskoga proročišta, tri godine je bio sluga lidijske kraljice Omfale. A okrutna kraljica ga je često ponžavala (a koji put mu davala i slobodu kao u pohodu na zlatno ruho u Kolhidu).

Nako tri godine služenja, vratio se kući. Okupio je prijatelje i pošao naplatiti stare uvrede. Najprije je nastradao kralj Augij, zatim trojanski kralj Laomedont, oslobodioje Titana Prometeja (sa stijene na Kavkazu), ponovno je vratio među žive Alkestidu ženu kralja Admeta iz Fera u Tesaliji, pomagao je Zeusu u borbi olimpijskih bogova protiv Giganata, u Ehaliji je ubio kralja Eurita. Međutim, ponovno se zaljubio u Euritovu kći Jolu, pa je njegova žena Dejanira, u ljubomori, Nesovom krvlju napoila Heraklov ogrtač (misleći da će tako vratiti njegovu ljubav). Tako je iz strijele koja je ubila Nesa dospio je Hidrin otrov u krv kojom je bio natopljen ogrtač. I otrvo je prodro u Heraklovo tijelo i on je umirao u teškim mukama. Kada je Dejanira saznala što je učinila, izvršila je samoubojstvo.

Heraklo je shvatio da mu je došao kraj. Zamolio je prijatelje da mu podignu pogrebnu lomaču na planini Eti. Nitko se nije usudio zapaliti lomaču. Na kraju je to učinio mladi junak Filoktet. Za to mu je Heraklo darovao svoj luk i stijele. Onoga trenutka kada je lomaču zahvatio plamen, sijevnula je Zeusova munja i Heraklo je prenesen na nebo. Pozdravljen od svih olimpijskih bogova, proglašen je besmrtnim.

Minos

Minos je legendarni kretski kralj, Zeusov sin i njegove ljubavnice Europe (kćeri sidonskoga kralja Agenora i žene mu Telefase). Zeus se bio zaljubio u lijepu Europu. I približio joj se prerušen u zlatnoga bika. Kada se djevojka popela na bika, Zeus ju je ugragio i plivajući morem donio na otok Kretu. Tu mu je Europa rodila tri sina: Minosa, Radamanta i Sarpedona. Europa se poslije udala za kretskoga kralja Asteriona. Kako iz toga braka nije bilo djece, Asterion je usvojio Europine (i Zeusove) sinove Na prijestolju ga je naslijedio Minos.

Minos se oženio s Pasifajom (kćeri Helija i nimfe Perzeide). S njom je imao šestero djece: Akakalid (Deukalion), Arijadna, Androgej, Katrej, Glauko i Fedra. Kada je trebao prinijeti žrtvu bogu mora Poesidonu, umjesto bijeloga bika, koji se pojavio iz mora i koji su se toliko svidio da ga je ostavio u svojem stadu, žrtvovao je drugoga. Ova zamjena žrtve, naljutilo je Poseidona. Poseidon mu se osvetio kada je učinio da se Pasifala zaljubi u bijeloga bika. Iz te ljubavne veze rodio se Minotaur - čudovište s ljudskim tijelom i glavom bika. Kad je Minos uvidio što mu je Pasifaja učinila, od proročišta je zatražio savjet kako skriti navedenu sramotu. Odgovoreno mu je neka zapovijedi Dedalu da mu sagradi labirint u koji će sakriti Minotaura. Minos je po savjetu i postupio.

Kako je Minos raspolagao jakim brodovljem, u potpunosti je kontrolirao Sredozemno more. Budući da mu je sin Androgej, nakon pobjede na jednom natjecanju u Ateni bezrazložno ubijen, odlučio se osvetiti Atenjanima. Najprije je osvojio grad Nis (kasnije nazvan Megana) na Korintskoj prevlaki. To je učinio uz pomoć Skile (kćerke kralja Nisa, koja je ocu ukrala ključeve i otvorila gradska vrata, jer je bila zaljubljena u Minosa). Grad Atenu je pokorio bez borbe. Naime, nakon potresa u Atici, delfijsko proročište je Atenjanima savjetovalo da pristanu na Minosove zahtjeve. Minos je tražio da mu Atenjani (u početku, izgleda, svake godine, a poslije svake devete godine) šalju na Kretu sedam mladića i sedam djevojaka koje će ostavljati čudovištu Minotauru. Atenjani su prihvatili uvjete, sve do onoga dana kada ih je Tezej (uz pomoć Minosove kćeri Arijadne) oslobodio teškoga nameta.

Dedal, graditelj labirinta, bio je Atenjanin. Najveći je grčki graditelj. Nakon što je usmrtio nećaka Tala (jer je bio nadareniji od njega), pobjegao je na Kretu sa sinom Ikarom. Kada je sagradio labirint u Knososu, Minos mu nije dozvolio da ode iz grada (da ne bio odao tajnu labirinta). Dedal je napravio krila od ptičjega perja za sebe i za Ikara (jer je jedino tako mogao pobjeći s otoka). U bijegu je nastradao Ikar, a Dedal je pobjegao na Siciliju gdje ga je primio kralj Kokal. Minos je pošao za Dedalom i došao do Sicilije. Primio ga je kralj Kokal u svojemu dvoru. Međutim, Minos se ugušio u kupaonici od vrele vode. (jer je Dedal napravio tajni sustav cijevi). Tako je završio slavni Minos. Kada su Atenjani doznali da je Dedal ubio Minosa, oprostili su mu ubojstvo i primili ga ponovno u Atenu.

Pelops

Pelops je legendarni osnivač Peleponeza i kralj u Elidi, sin lidijskoga kralja Tantala. Tantal je uživao veliku naklonost kod Zeusa i često dolazio na Olimp. Ali se uzoholio i počeo odavati Zeusove tajne i uzimati božansku hranu. Uviše je navrata uvrijedio bogove, ali najviše onda kada ih je pozavo na večeru na kojoj im je ponudio za jelo


GRČKA UMJETNOST

pripremljeno meso svojega sina Pelopsa (kojega ge ubio za ovu prigodu, da provjeri vide li i znaju li bogovi sve). Bogovi su vidjeli prijevaru i Tantala su kaznili najtežim mukama. A bogovi su Pelopsa (najviše čarolijama boga Hermesa), ponovno vratili u život. Kao Tantalov nasljednik, postao je vladar u Sipilu.

Pelopsa je napao trojanski kralj Il i protjerao ga iz Male Azije. Pobjegao je prema obalama Grčke, na njezin južni dio, na poluotok koji se od tada po njemu zove: Peloponez. Zaustavio se u Elidi. Elidski kralj Enomaj (Oinomaos). Zaljubio se u njegovu kćer Hipodamiju. Ali je Enomaj, po proročištvu, doznao da će, onaj koji oženi Hipodamiju, prouzročiti njegovu smrt ( pa je odlučio kćer ne udavati). Zato je odbijao njezine prosce i izazivao ih na dvoboj (tko izgubi u natjecanju vožnje kolima, bit će ubijen). Hipodamiju je mogao oženiti samo onaj tko Enomaja pobijedi u toj utrci, a pobjednik je mogao ubiti poraženoga. Tako je Enomaj pobijedio trinaest prosaca. Unatoč tome, Pelops je prihvatio izazov utrkivanja s Enomajem (koji je imao najbolje koje, dar svoga oca boga Aresa). Staza se protezala od grada Pize u Elidi do Posejdonovog svetišta na Istmu (prilično duga staza). No, Pelops je dobio krilate konje od Poseidona (kada mu je prinio žrtvu); podmitio je Enomajeva vozačaMirtila (da svom gospodaru, za vrijeme vožnje, iz osovine izvadi klinove). Tako je u tom natjecanju poginuo kralj Enomaj.

Pelops kao pobjednik, pokopao je Enomaja, oženio se Hipodamijom i postao kraljem Pize. Nakon toga je pokorio cijelu pokrajinu Pelazgiotiju i nazvao je novim imenom - Peloponez. Kada mu je došao Mirtil po nagradu (pola kraljevstva), lukavo ga je stmoglavio u more.

Pelopsovi sinovi: Atrej, Tijest i Pitej, kćeri: Nikipa i Lisidika. Pelops je umro u Pizi, pokopan je u svetištu u Olimpiji.

Atrej

Atrej je legendarni mikenski kralj, sin kralja Pelopsa i žene mu Hipodamije. Pobjegao je (s bratom Tijestom) iz Elide u Mikenu (nakon ubojstva polubrata Hrizipa, sina Pelopsa i nimfe Aksiohe).

Braća su se u Mikeni smjestila kod kralja Stenela (koji je bio oženjen njihovom sestrom Nikipom). Stenelov sin Euristej (kao nasljednik) poginuo je u jednom vojnom pohodu. Kako Euristeja nije imao tko naslijediti (a Stenel je umro), Atrej je postao kralj Mikene. Dočepao se ovna sa zlatnim runom (kojega je njemu i Tijestu ostavio otac Pelops).

Prema proročanstvu, onaj tko je bio vlasnik zlatnoga ovna, trebao je biti mikenski kralj. Uz pomoć Atrejeve žene Aerope (koja mu je bila naklona), Tijest je došao do zlatnoga runa. Tako je, za kratno, u Mikeni vladao Tijest, ali su ga mikenci protjerali i ponovno vratili Atreja. Dabi se osvetio bratu, Tijest je, potajno, sa sobom u progonstvo poveo Atrejevoga sina Plistena i odgajao ga u najvećoj mržnji prema ocu. Kada je mladić odrastao, Tijest ga je poslao u Mikenu da ubije Atreja. Međutim, ne znajući tko je, Atrej je Plistena ubio u samoobrani. Saznavši da je ubio vlastitoga sina, odlučio se osvetiti Tijestu.

Uz pomoć glasnika pozvao je Tijesta da se vrati u Mikenu (da se pomire i ponudio mu pola kraljevstva). Tijest se tako vratio u Mikenu, a u čast pomirbe Atrej je pripremio svečanu gozbu. Ubio je Tijestove sinove Polistena i Tantala, ispekao njihovo meso i priredio mu ih za jelo.

Na taj zločin (za koji se kaže da je najokrutniji u antičkim mitovima), razljutio se i Zeus. Kada je Tijest doznao što je jeo, užasnut od bola, prokleo je Atreja i njegovo potomstvo; napustio je Mikenu i nestao. Bogovi su kaznili Mikenu nestašicom, i ljudi su masovno umirali od gladi. Atrej je potražio savjet proročanstva u Delfima, gdje mu je odgovoreno da će nevolje prestati ako se Tijest vrati u Mikenu.

Atrej je Tijesta tražio po cijeloj Grčkoj. Našao je samo njegovog sina Egista i doveo ga u Mikenu. Egista je odgajao kao i svoje sinove (Agamemnona i Menelaja) i pripremao ga za osvetu. Nakon dugoga traženja, Agamemnon i Menelaj pronašli su Tijesta u Epiru i doveli ga u Mikenu. Atrej ga je bacio u tamnicu i naredio mladom Egistu (koji je tada imao sedam godina) da ga ubije na spavanju. Kada je Egist došao u zatvor, Tijest ga je odmah prepoznao (osobito svoj mač u dječakovim rukama). Tijest je Egistu otkrio da mu je on otac i odmah su se dogovorili kako će ubiti Atreja.

Egist se vratio iz zatvora u kraljevske odaje i obavijestio Atreja da je obavio zadatak. Atrej je, zajedno s Tijestom, pošao na obalu prinijeti žrtvu i zahvaliti bogovima na toj vijesti. Međutim, Egist mu je prišao s leđa probio ga mačem. Nakon Atrejeve smrti, Tijest se progalsio kraljem Mikene. Agamemnon i Menelaj su pobjegli u Spartu i našli boravište kod spartanskoga kralja Tindareja. Braća su oženila Tindarejeve kćeri: Agamemnon je uzeo Klitemnestru, a mlađi brat Menelaj je uzeo lijepu Helenu. Nedugo, nakon ženidbe, Agamemnon se vratio u Mikenu, ubio Tijesta (i osvetio oca) i proglasio se mikenskim kraljem (a Menelaj je, nakon Tindarejeve smrti, postao kraljem u Sparti). Klitemnestra, prije nego se udala za Agamemnona, bila je udana za Tantala, kralja Pize (kojega je Agamemnon ubio, a u Aulidi je žrtvovao Ifigeniju božici Artemidi kada je pošao u rat protiv Troje). Kasnije je Klitemnesta (jer je trojanski rat dugo potrajao), zajedno s Egistom, pripremila Agamemnonovo ubojstvo nakon povratka iz Troje. Sin Orest je osvetio oca Agamemnona i ubio majku Klitemnestru i njezina ljubavnika Egista.


GRČKA UMJETNOST

Kult i svetkovine

Kult (lat: cultus = štovanje) je način javnoga izražavanja vjerskoga osjećaja. Antički Grci su to najčešće činili molitvom i prinosom žrtve, zavjetnim darovima, procecijom, pjesmom i plesom. Kult je obično bio vezan uz određeno mjesto (svetište, hram) i svetkovine.

Prinošenje žrtve smatralo se posebnim oblikom zavjetnoga dara. Bilo je više vrsta žrtava: nekrvne žrtve (razne vrste hrane i pića) i krvne žrtve (životnje ). Žrtva se prinosila na žrtveniku. Žrtvenici su bili različitih oblika. Najpoznatiji žrtvenici: Zeusov žrtvenik u Olimpiji (širina 37 m, visina 9,5 m), Apolonov žrtvenik u Didimi kraj Mileta, Apolonov žrtvenik na otoku Delosu (podignut od kozjih rogova).

Proricanja

Proricanja su božanski savjeti ili objava ljudima pomoću različitih znakova i na odabranim mjestima. Savjeti bogova u obliku mantike - proročkih odgovora vjernici su dobivali u proročištvima. Najpoznatija proročištva: Zeusovo proročište u Dodoni (ispod Epirske gore), Apolonovo proročište u Delfima.

U Dodoni je Zeus proricao šuštanjem lišća svetoga hrasta i žuborenjem svetoga potoka (a svećenici su tomačili zvukove hodočasnicima).

Najpoznatije grčko proročište - delfijsko - nalazilo se u dijelu Apolonova hrama - aditon (u kojega je mogla ući samo proročica Pitija. Proročica je savjete davala sjedeći na tronošcu. Uz tronožac se nalazio sveti kamen - "pupak" - omfalos (za koji se smatralo da je središte Zemlje). Ispod tronošca iz jedne pukotine u stijeni isparavao je neobična para (plin). Pitija je tada padala u zanos i mrmljala nerazgovijetne riječi. Svećenik - profet tumačio je proricanje (često su proricanja bila dvolična, pa je Apolon imao nadimak Loksija - Dvolični).

Misterije

Misterije su tajni obredi (grčki: Mysteria) vezani uz kult nekoga gožanstva. Najpoznatije misterije: Eleuzinske mistetije (u mjestu Eleuzini, 20 km zapadno od Atene), misterije na otoku Samotraka.

Postojale su dvije eleuzinke svetkovine: male i velike eleuzinske misterije (kroz koje su trebali proći "posvećeni", a posveta - inicijacija se nije obavljala odjedanput).

Najprije se trebalo posvetiti u "malim misterijima"koje su se izvodile u atenskom predgrađu Agri na potoku Ilisu (tijekom veljače i ožujka), da bi se tek u jesen (potkraj rujna) moglo uvesti u tajne "velikih misterija". Ali to nije bilo sve. Tek bi "posvećeni" iduće godine na velike Eleuzinije dospjeli do kraljnjega stupnja posvećenosti.

Misterije u Eleuzini trajale su nekoliko dana. Svetkovinom je upravljao glavni svećenik (arhont basilej), a pomagali su mu pomoćnici (nositelji baklji, glasnik i čuvar svetišta). Najprije su se sveti predmeti ( kipovi) odnosili iz Eleuzine u Atenu (gdje su se posvećeni okupljali). Sljedećega dana su se posvećeni kupali u moru (luka Faleron). Zatim je došao dan prinošenja žrtve (obično svinje). Tek petoga dana povorka bi prenula svetim putom iz Atene prema Eleuzini (oko 20 km). Hodočašće je trajalo cijeli dan, jer je trebalo stati na mostu (gdje su okupljeni prolaznici mogli posvećenima upućivati obredne poruke - gefirizme - ili "šale na mostu" - zbog protjerivanja zlih utjecaja). Uz noćne proslave u Eleuzini, oko svetišta Demetre i Perzefone, konačno bi došlo do "posvećivanja" odabranih u hramu Telesterionu. Odavanje misterija bilo je strogo zabranjeno. Zato se i ne zna što se sve događalo. Najvjerojatnije je bilo dramskih prikazivanja vezanih uz mit Demetre i Perzefone. Vrhunac misterija bio je pokazivanje zlatnoga žitnog klasa i dodirivanje svetih predmeta. Deveti dan se povorka vraćala u Atenu. Poslije su se Eleuzinije slavile svakih četiti godine uz sportska i glazbena natjecanja.

Misterije na otoku Samotraka privlačile štovatelje iz cijeloga grčkoga svijeta. I ovdje su postajala dva stupnja posvećenja. Nakon obrednoga očišćenja, posvećenici su bili primljeni u viši stupanj - epoptes.

Orfičke misterije potekle su (najvjerojatnije) od tračkoga pjevača Orfeja (najpoznatijega pjevača i svirača u antičkim mitovima).

Svetkovine

Svetkovine su se obavljale tijekom cijele godine prema vjerskom kalendaru. Najpoznatije svetkovine u Ateni: Panatenejeve, Dionizijske, Kronijeve, Tezmoforijeve, Halojevske, Munihijske.

Najpoznatije atenske svetkovine su Panateneje koje su se slavile svake godine tijekom ljeta (srpanj-kolovoz) u Ateni. Uz atletska i konjanička natjecanja, bilo je natjecanja u sviranju i krasnoslovlju, zatim noćne utrke s bakljama (lampadedromija). Najljepši dio svetkovine bio je obredni ophod - procesija tijekom izlaska sunca iz predgrađa Keramika do Akropole. U povorci su sudjelovali pjevači i frulaši, pješaci i konjanici, žrtvene životinje, činovnici, odabrani starci s maslinovim grančicama i mlade djevojke sa svetim košarama. Božici Ateni se prinosila haljina - peplos koju su atenske zene i djevojke (ergastine) tkale devet mjeseci (s prizorima iz gigantomahije - borba bogova s gigantima). Povorka se kretala najljepšim atenskim ulicama i prolazila preko Agore u smjeru Arkopole do istočne strane hrama Partenona. Pred hramom se na žrtveniku prinosila (i zapalila) žrtva, a zavjetni darovi, u čast božici Ateni, pohranjeni su u hramu. Svake četvrte godine slavile su se Velike Panatenje.

Dionizije su svetkovine koje su se održavale u čast boga Dioniza (boga zanosa, plodnosti i vina), a u Ateni su se slavile četiri puta godišnje: Male ili Seoske Dionizijeu (u prosincu i siječnju), Lenije (u siječnju i veljači), Antesterije (po mjesecu antesterionu, u veljači i ožujku) i Velike ili Gradske Dionizije (u ožujku i travnju). Svake druge godine


GRČKA UMJETNOST

slavile su se i barbarske dionizijske ceremonije i orgije u kojima su sudjelovale zanesene žene menade ili Bakhantije (Bakho je drugo ime za Dioniza).

U Ateni su se Kronije slavile u čast Zeusova oca Krona (u srpnju - hekatombeon). Tezmoforije u čast božice Demetre Tezmoforos, zaštitnice sjetve i ženske plodnosti, slavile su se tri dana (u listopadu - pianopsion), a u obredu su sudjelovale samo udane Atenjanke. Haloje (od halos = gumno ili žito) su bile svjetkovine u čast Demetri, Kori i Posejdonu (u prosincu - posejdon). Munihije su se slavine u čast božice Artemide (u travnju - munihion).

Igre antičkih Grka

U sklopu religijskih svetkovina i u blizini svetih mjesta antički Grci održavali su razna natjecanja. Najpoznatija natjecanja: Olimpijske igre u čast boga Zeusa u sveteištu u Olimpiji u dolini rijeke Alfeja u pokrajini Elidi na Peloponezu, Pitijske igre u čast boga Apolona u Delfima, Istmijske igre u čast boga Posejidona na Istmu u blizini grada Korinta. Nemejske igre u čast boga Zeusa u Nemejskoj dolini kraj grada Nemeje u pokrajini Argolidi.

Olimpijske igre. Olimpijske igre bile su najčuvenije u antičkom grčkom svijetu. Razne legende govore o podrijetlu igara. Jedna od njih kaže da je Heraklo s Ide prvi održao igre i nazvao ih Olimpijske (ovo nije tebanski Heraklo, sin Zeusov i Alkimne, nego Heraklo s Krete koji je čuvao maloga Zeusa). Svojoj braći (koji su se zvali Peonej, Epimed, Jazij i Ida) predložio je igre koje su se sastojale od utrkivanja na stazi, a pobjednika je nagradio i ovjenčao grančicom divlje masline. Budući da ih je bilo petorica (braće), odredio je da se igre održavaju svake pete godine. Održavale su se svake četvrte, a Grci su brojili i onu godinu kada počinje nova Olimpijada. Po drugoj legendi, u Olimpiji su se borili za prevlast Zeus i otac mu Kron. Pobijedio je Zeus i u čast svoje pobjede odredio je održavanje igara.

Olimpijske igre posvećene us Zesus Olimpijskom. Održavale su se u svetištu u dolini rijeke Alfeja u pokrajini Elidi na Peloponezu. Prve Olipmpijske igre održane su 776. godine prije Krista. Od tada su se održavale sveke četvrte godine u ljetnim mjesecima (srpanj - kolovoz). Grci su računali vrijeme prema Olimpijadama (koje je uveo povijesničar Timij iz Taormine na Siciliji).

Igre su trajale pet dana. Prvoga dana igara prinosile su se žrtve i polagala prisega u Buleuterionu (Vijećnici) izvan Atlisa, u blizini južnoga zida pred žrtvenikom i kipom Zeusa Horkija (Zeusa Prisege). Drugoga dana počinju natjecanja, a održavala su se trećega i četvrtoga dana. Posljednji, peti dan igara bio je predviđen za dodjeljivanje nagrada.

Posljednje Olipmijske igre održane su 393. poslje Kr., a ukinuo ih je bizantinski car Teodozije I. Nakon 15 stoljeća, francuski pedagog barun Pierre de Coubertin obnovio je Olimpijske igre, koje su opet održane 1896. u Ateni (i pd tada se održavaju svake četvrte godine).

Ostale igre

Poslije Olimpijskih igaram u grčkom svijetu Pitijske igre bile su najviše na glasu. Slavile su se u čast boga Apolona u Delfima. Početak igara uzima se 582. godina pr. Kr. Održavale su se svake četvrte godine (sredinom kolovoza ili početkom rujna, u treću godinu svake Olimpijade).

Istmijske igre održavale su se na Istmu u blizini grada Korinta u čast boga Poseidona (u njegovu svetištu). Priređivali su ih Korinćani u proljeće (travanj - svibanj), svake druge godine (druge i četvrte godine svake Olipmijade).

Nemejske igre slavile su se u Nemejskoj dolini blizu grada Nemeje u pokrajini Argolidi u Zeusovu čast. Priređivali su ih stanovnici obližnjega grada Kleonije (Cleonaie), nakon svake druge godne Olimpijade.


GRČKA UMJETNOST

Sedam "svjetskih čuda" staroga svijeta

1. Keopsova piramida

"Velika piramida" u Gizi najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. Kada je izgrađena, piramida je bila visoka 145,75 m. Tijekom godina, vrh piramide je urušen za oko 10 m. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4.300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Prostor koji zauzima "Velika piramida" dovoljan je da unutar sebe obuhvati katedralu Svetog Petra u Rimu i katedrale u Milanu i Londonu - zajedno.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

2. Viseći vrtovi

Povijest svjedoči da je babilonsko carstvo cvjetalo u vrijeme vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792. - 1750. pr. Kr.) Ipak, smatra se da su legendarni viseći vrtovi izgrađeni za vrijeme vladavine njegovog nasljednika Nabukodonosora II. (604. - 562. pr. Kr.) i to po želji njegove supruge koja je bila "dovedena iz Medije i koja je voljela prirodu". Detaljni opisi visećih vrtova pronađeni su u djelima grčkih povjesničara Berosa i Diodorusa Sikulusa. Opise vrtova iznose i poznati starogrčki pisci tog doba - Strabo i Filo Bizantijski. Evo izvoda iz njihovih djela: "U vrtovima se uzgajaju egzotične biljke posađene na same terase, poduprte kamenim stupovima... Potoci vode teku s visina i spuštaju se u slapovima do tla... Oni navodnjavaju sve vrtove, natapajući korijen biljaka. Umjetničko djelo kraljevskog luksuza odaje dojam prirodnosti, jer se utjecaj čovjeka u održavanju ovih vrtova nikada ne vidi."

Novijim arheološkim istraživanjima drevnog grada Babilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske palače, ostaci lučnih svodova i odličan sustav navodnjavanja u južnom dijelu palače, kao i masivni zidovi debljine 25 metara za koje se pretpostavlja da su ostaci samih terasa.

3. Artemidin hram

Hram u starogrčkom gradu Efesu, u Maloj Aziji (danas Turska), podignut je u slavu Artemide - grčke boginje lova, divljine i plodnosti. Danas se od hrama mogu vidjeti samo ostaci temelja i mjesto na kojem se ovaj hram nekada nalazio - nedaleko od turskog grada Selčuka i na oko 50 km od grada Izmira. Iako temelj hrama potječe još iz 7. stoljeća pr. Kr., građevina je konstruirana i sagrađena 550. pr. Kr.

Novac za izgradnju velebnog mramornog hrama dao je libijski kralj Krosos, a hram je osmislio i projektirao grčki arhitekt Herosifron. Hram je služio kao religijsko zdanje, ali i kao tržnica. Godinama su hram posjećivali trgovci, turisti, umjetnici i kraljevi koji su odavali počast boginji.

U noći 21. lipnja 356. pr. Kr. čovjek po imenu Herostratus je, u namjeri da se proslavi i da se njegovo ime zapiše u povijest, zapalio hram koji je izgorio do temelja. Te iste noći rođen je i Aleksandar Veliki. Poznati povjesničar tog doba Plutarh zapazio je neobičnu slučajnost i zabilježio da "u toj noći boginja nije bila u svom hramu, jer je prisustvovala rođenju budućeg velikog vojskovođe, te nije mogla spasiti svoj hram od uništenja." Tijekom naredna dva desetljeća, hram je obnovljen, u čemu je značajno pomogao sam Aleksandar Veliki koji je u to doba već osvojio i pokorio cijelu Malu Aziju. Kada su Goti 262. poslije Kr. razrušili hram, Efežani su se zavjetovali da će ga obnoviti. Ipak, do 4. stoljeća poslije Kr. većina Efežana je prihvatila kršćanstvo i hram je izgubio svoj religijski značaj. Posljednje poglavlje povijesti vezano za ovaj hram odigralo se 401. poslije Kr. kada ga je srušio sv. Ivan Hrizostom.

4. Zeusov kip

Zeusov kip se nalazio na prostoru same Olimpije po kojoj su igre i dobile naziv. U vrijeme Olimpijskih igara prestajali su ratovi, a atletičari iz Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su dolazili da proslave Olimpijadu i obožavaju svog boga nad bogovima - Zeusa.

Računanje vremena kod starih Grka započinje 776. pr. Kr. kada se vjeruje da je počelo i održavanje Olimpijskih igara. Ogromni Zeusov hram konstruirao je arhitekt Libon i on je izgrađen oko 450. pr. Kr. Uslijed rastuće moći antičke Grčke, jednostavni hram u dorskom stilu djelovao je previše obično, pa su bile potrebne krupne izmjene na njemu. Rješenje je pronađeno u izgradnji ogromnog kipa. Atenski kipar Fidija dobio je ovaj "sveti" zadatak. U 2. stoljeću pr. Kr. izgrađeni kip je uspješno obnovljen, a u 1. stoljeću pr. Kr. rimski car Kaligula pokušao je kip prebaciti u Rim ali nije uspio.


GRČKA UMJETNOST

Kada su Olimpijske igre zabranjene 391. poslije Kr. po naredbi cara Teodozija I., kao poganski običaj, naređeno je i da se Zeusov hram zatvori. Kasnije, Olimpiju su zadesili potresi, odroni i poplave, a hram je oštećen i u požaru u 5. stoljeću. Nešto prije toga, kip je prebačen u carsku palaču u Carigrad, gdje se nalazio sve dok nije uništen u velikom požaru 462. godine.

Kada je kip završen, jedva da je mogao stati unutar hrama. Strabo piše: "Iako je hram sam po sebi vrlo prostran, Fidiju su kritizirali što nije poštovao zadane mjere. Sjedeći kip Zeusa je bio toliko velik da je njegova glava dodirivala tavan." Po ovom opisu može se zaključiti da je impresivna veličina kipa njega upravo i činila tako veličanstvenim. Osnova statue bila je 6,5 m široka i 1 m visoka. Visina samog kipa je bila 13 m. Kip je bio toliko visok, da su posjetioci više opisivali tron, nego Zeusa i njegovu skulpturu. Podnožje trona bilo je ukrašeno rezbarijama sfinge i figurama. Na Zeusovoj glavi nalazio se vijenac od maslinovih grančica. U njegovoj lijevoj ruci nalazilo se žezlo s orlom na vrhu, a njegova odjeća je bila ukrašena rezbarijama životinja i ljiljana.

5. Mauzolej

Slično "Velikoj piramidi" u Egiptu, i ovo mjesto predstavlja grob jednog antičkog vladara. Ipak, Mauzolej se razlikuje od piramida po mnogo čemu - između ostalog, ljepota građevine je ta koja je, više nego njena veličina, zadivila milijune ljudi od vremena izgradnje pa sve do danas. Mauzolej se nalazi u gradu Bodrumu (u starogrčko doba Halikarnas), na obali Egejskog mora, u jugozapadnom dijelu današnje Turske.

Kada su Perzijanci proširili svoje antičko carstvo obuhvativši Mezopotamiju, sjevernu Indiju, Siriju, Egipat i Malu Aziju, njihov vladar više nije bio u stanju kontrolirati svoje ogromno carstvo bez pomoći lokalnih vladara. Kao i mnoge druge provincije, kraljevina Karija u zapadnom dijelu Male Azije (danas Turska) bila je toliko udaljena od perzijske prijestolnice da je praktično bila samostalna.

Od 377. do 353. pr. Kr., karijski kralj Mauzol premjestio je svoju prijestolnicu u grad Halikarnas. Projekt grobnice za Mauzola bio je povjeren njegovoj ženi i sestri Artemidi i pretpostavlja se da je njena gradnja započela još za kraljevog života. Građevina, prozvana Mauzolej, završena je oko 350. pr. Kr, tri godine nakon Mauzolove smrti i godinu dana nakon Artemidine smrti.

Tijekom šesnaest stoljeća Mauzolej je ostao u odličnom stanju sve dok snažan potres nije oštetio njegov krov i kolonade (stupove). Početkom 15. stoljeća, vitezovi Sv. Ivana Malteškog okupirali su okolinu i sam Halikarnas i izgradili ogromnu križarsku utvrdu. Kada su odlučili da je ojačaju 1494., iskoristili su materijal od kojeg je bio izgrađen tada već značajno oštećen Mauzolej. Do 1522. gotovo svaka cigla iz Mauzoleja bila je uklonjena i iskorištena za izgradnju više raznih građevina.

Danas, masivna utvrda i dalje postoji u Bodrumu, a obrađeni kameni i mramorni blokovi Mauzoleja se mogu jasno uočiti u strukturi njezinih zidova. Sama konstrukcija Mauzoleja bila je pravokutna u osnovi, dimenzija 40 m x 30 m. Grobnica i sarkofag izrađeni su od alabastra (bijela sitno zrnasta vrsta gipsa) i ukrašeni zlatom i postavljeni u središnjem dijelu Mauzoleja, na uzdignutom postolju popločanom mramorom i okruženom kolonadama (stupovima) u jonskom stilu. Kolonade su podupirale piramidalni krov također ukrašen statuama i kipovima. Na vrhu krova nalazila se statua koja je predstavljala kočiju koju su vukla četiri konja.

Ukupna visina Mauzoleja bila je 45 m, od čega je središnji podij s grobnicom bio visok 20 m, 12 m su bile visoke kolonade, 7 m piramidalni krov i 6 m statua kočije na vrhu krova. Posebno mjesto u povijesti ovoj građevini pripada ne samo zbog brojnih statua ljudi i životinja, već i zbog činjenice da ona nije bila posvećena nijednom od bogova stare Grčke. Danas se po imenu ove građevine sve velike i raskošne grobnice nazivaju mauzolejima.

6. Svjetionik

Od svih svjetskih čuda, jedino je svjetionik u Aleksandriji, pored svoje arhitektonske čudesnosti, imao i praktičnu namjenu - omogućavao je brodovima siguran povratak u Veliku luku Aleksandrije. U arhitektonskom smislu, ovaj svjetionik je ipak imao najveći značaj - to je bila najviša građevina na svijetu u to vrijeme i njena svjetlost se mogla vidjeti na 50 kilometara od aleksandrijske obale. Nedugo nakon smrti Aleksandra Velikog, njegov namjesnik Ptolomej Soter preuzeo je vlast nad Egiptom. Podigao je i uzeo za svoju prijestolnicu Aleksandriju u čijoj se blizini nalazi otok Faros, a za čije ime se vjeruje da potiče od riječi Pharao's, što znači "faraonov otok".

Otok je s obalom bio povezan pomoću nasipa nazvanog Heptastadion koji je postao druga luka Aleksandrije. Uslijed nepovoljnih uvjeta za pristajanje brodova i plitke obale tog područja, izgradnja svjetionika je bila neophodna. Izgradnju je započeo Ptolomej Soter oko 290. pr. Kr, a ona je završena nakon njegove smrti, tijekom vladavine njegovog sina Ptolomeja Filadelfija. Sostratus, Euklidov suvremenik, bio je arhitekt svjetionika, ali su detaljne proračune za građevinu izvršili znanstvenici aleksandrijske biblioteke-muzeja. Svjetionik je bio posvećen bogovima spasiteljima - Ptolomeju Soteru (u prijevodu znači spasitelj) i njegovoj ženi Berenis.

Stoljećima je Faroski svjetionik bio znamenitost aleksandrijske luke koji je noću svijetlio pomoću upaljene vatre, a danju je ogledalima reflektirao sunčevu svijetlost. Kada je greškom veliko ogledalo svjetionika razbijeno, ono nikada nije bilo zamijenjeno. Veliki potres 956. poslije Kr. potresao je Aleksandriju i nanio manja oštećenja svjetioniku, a zatim su dva još jača potresa (1303. i 1323.) nanijela nova, još veća oštećenja. Posljednje poglavlje u povijesti svjetionika dogodilo se 1480. kada je egipatski sultan Mameluk ćatbej odlučio da ojača obrambene zidine grada Aleksandrije - izgradio je srednjovjekovnu utvrdu na istom mjestu na kojem se nalazio svjetionik, koristeći njegov građevinski materijal, prije svega mramor.


GRČKA UMJETNOST

Od šest uništenih svjetskih čuda, svjetionik je nestao posljednji. U spisima suvremenika, Straboa i Plinija starijeg, mogu se naći detaljni opisi svjetionika i načina njegovog funkcioniranja. Oni opisuju na koji način je ogledalo reflektiralo svijetlost desetcima kilometara na pučinu i iznose legendu po kojoj je ogledalo također korišteno i za spaljivanje neprijateljskih brodova prije nego što bi se uopće i približili luci. Arhitektonski, ovaj svjetionik je ostavio velikog traga i utjecaja na kasnije izgrađene svjetionike duž Mediterana i u Španjolskoj, a i danas se u romanskim jezicima (francuskom, talijanskom, španjolskom) svjetionik kaže faros.

7. Kolos

Iako je od vremena izgradnje ove ogromne statue do njenog uništenja proteklo svega 56 godina, ova svojevrsna i neponovljiva građevina svakako je zaslužila svoje mjesto među svjetskim čudima. Kolos s Rodosa nije samo gigantska statua - on je simbol jedinstva naroda koji je naseljavao Rodos, prelijepi mediteranski otok. Ova statua se nalazila na samom ulazu u luku Mitraki otoka Rodosa u Grčkoj.

Na malom otoku Rodosu nalazila su se tri grada-države (polisa): Lalisos, Kamiros i Lindos. 408. p.n.e. ovi gradovi su se ujedinili i činili jedinstveni teritorij - grad Rodos. Grad se brzo razvijao i gradio snažne ekonomske veze sa svojim glavnim saveznikom Ptolomejem I, tadašnjim vladarom starog Egipta. 305. pr. Kr., Antagonidi iz Makedonije koji su bili veliki protivnici ptolomejcima, napali su Rodos u pokušaju da slome njegovu moć. Ipak, nisu uspjeli ući u grad. Kada je postignut mirovni sporazum 304. pr. Kr., Antagonidi su se povukli ostavljajući za sobom velike količine ratne opreme. Kako bi proslavili svoje jedinstvo, stanovnici Rodosa prodali su svu tu ratnu opremu i za dobiveni novac podigli gigantsku statuu posvećenu grčkom bogu Sunca, Heliosu. Izgradnja statue trajala je 12 godina i završena je 282. pr. Kr.

Godinama je statua stajala na ulazu u rodosku luku, sve dok snažan potres nije pogodio Rodos 226. pr. Kr. Grad je bio teško oštećen, a Kolos je slomljen na najslabijem mjestu - u koljenu. Rodos je tada primio ponudu Ptolomeja III. da plati sve troškove obnove statue, ali zbog proroka ponovno podizanje statue je zabranjeno, a Ptolomejeva ponuda odbijena.

Skoro 1000 godina statua je ležala polomljena. Godine 654. Arapi su napali Rodos, uzeli su ostatke polomljenog Kolosa i prodali ih Siriji.

Ogromnu statuu osmislio je rodoski kipar Ares iz Lindosa. Kada je Kolos završen, bio je visok 33 metra. Kolika je zapravo bila veličina statue, najbolje svjedoči Plinije Stariji: "Kada je statua polomljena i pala na zemlju, grupa od 5-6 ljudi ispruženih ruku je jedva mogla obići prst ruke Kolosa."


GRČKA UMJETNOST

Umjetnost

U antičko vrijeme Grci osjećali su pripadnost jednom narodu, iako nisu imali osnovanu zajedničku državu. Okupljali su se oko bezbroj manjih ili većih gradova - polisa. Zemlje Egjeskoga mora razvile su svijest nacionalnoga jedinstva oko istoga jezika, religije, kulture i umjetnosti.

U antičko vrijeme Grčka se prostirala na južnom dijelu Balkanskoga poluotoka i dijelila se na Sjevernu, Srednji i Južnu Grčku (kasnije se proširila na obalu Male Azije i na kolonije u Italiji i Siciliji). Klasični grčki pisci svoj su narod nazivali: Hellenes - Heleni, a zemlju Hellas - Helada. (Helada je početkom 8. st. pr. Kr. bilo ime za jednu pokrajinu u Epiru, a kasnije se proširilo i na druge krajeve, otoke i kolonije). Po imenu jednoga epirskoga plemena - Graikoi - izveden je latinski naziv - Graeci (za narod) i Graecia (za zemlju).

Grčka kultura smatra sve kulturnim čudom čovječanstva jer se mediteranska umjetnost, a tako i cjelokupna europska umjetnost, zasniva na grčkoj umjetnosti.

Da bismo lakše mogli pratiti nastanak i razvoj grčke umjetnosti, podijelit ćemo je kronološki na tri vremenska razdoblja, a za uvod će man poslužiti preteče grčke umjetnosti: egejska i mikenska umjetnost.

Egejska kultura

Dok je cvala egipatska i mezopotamska kultura na području rijeke Nila, odnosno u međurječju Eufrata i Tigrisa, u isto vrijeme cvala je egejska kultura na otoku Kreti, na drugim grčkim otocima i na Peloponezu.

Egejsku kulturu sačinjava kretska (po otoku Kreti) ili minojska (po imenu kretskih kraljeva) i mikenska (po gradu Mikeni) jer se najprije pojavila na Kreti (od 3000. do 1400. pr. Kr.) a kasnije i u Mikeni (od 1800. do 1200. pr. Kr.), zatim cikladska kultura na otocima Egejskoga mora, trojanska kultura (po gradu Troji) na sjeverozapadnoj obali Male Azije, heladska kultura na južnom dijelu Balkanskoga poluotoka. Po svom utjecaju na razvoj kulture na Sredozemlju, najznačajnije su dvije egejske kulture: kretska (ili minojska) i mikenska.

Na obalama Male Azije, grčkog kopna i mnogobrojnih otoka što ih oplakuje Egejsko more, razvila se u tijeku trećeg i drugog tisućljeća prije Krista bogata i raznovrsna kultura koja je na razmeđu đu dvaju kontinenata udarila temelje kasnijoj klasičnoj grčkoj, a zatim i općoj europskoj civilizaciji.

U ovo se vrijeme počela razvijati trgovačka i kulturna razmjena između gradova koji su postali “mostovi” preko kojih su se prenosila meterijalna i duhovna dobra. Središte političke i kulturne moći postao je grad. Višak zemljoradničkim proizvoda kao pronalazak pluga, kotača, lončarskog kola, jedrilice, kalendara, pisma, omogućio je da se određeni broj ljudi udružio u veća naselja iz kojih su nastali gradovi. Urbana revolucija koja se dogodina u pojedinim dijelovima Mediterana, stvorila je prve poznate civilizacije (Egipat, Mezopotamija, Grčka).

Kao prastanovnici i preteče grčke kulture spomenut ćemo nastajanje egejske umjetnosti, ukratko cikladsku, trojansku i heladsku, a opširnije kretsku i mikensku kulturu.

Cikladska kultura

Cikladska kultura razvila se na otocima Egejskoga mora: Amorgos, Milos (Filakopi), Paros, Naksos, siros, Delos, Lezbos, Ther… Na Cikladskim otocima pronađeno je mnoštvo gradskih zidina, grobnica, predmeta zanatskoga i omjetničkoga obrta kao što je oružje, oruđe, nakit, keramika, među koje spadaju i cikladski idoli - kipovi božanstva.

Trojanska kultura

Na sjeverozapadnoj obali Male Azije, nedaleko Dardanela, njemački arheolog Heinrich Schliemann otkopao je (od 1870. do 1879.) devet kulturnih slojeva (prema nekima dvanaest) koji su pripadali gradu Troji (Homerov grad Ilion). Schliemann je u Troadi, u legendarnoj zemlji Trojanaca, na današnjem brdu Hissarlik, uz rijeku Mendere (Homerova rijeka Skamander), u blizini današnje planine Kaz Dagh (Homerova planina Ida, s koje je Zeus promatrao rat), pronašao "Prijamovu Troju" u trećem sloju po redu (jer Homer spominje kako je Troja prije Ahejaca bila dva puta razorena (jednom od Herakla, a drugi put od Poseiodna).

U slojevima Troja I. i Troja II., koji pripadaju vremenu oko 2600. do 2300. god. pr. Kr., pronađeni su gradski bedemi i kuće, jedan megaron (hram) i mnogi umjetnički predmeti od bakra, bronce, srebra i zlata. Oba naselja uništio je požar. Troja III., Troja IV. i Troja V. nastale su na prethodnim ruševinama i nemaju neko veće kulturno značenje. Veće zanimanje pobudila je Troja VI. jer je bila veća od svih navedenih, a Schlieman je smatrao da je ona Homerova Troja. I u ovom sloju, koji je najvjerojatnije razoren u potresu nakon 1300. god. pr. Kr., pronađeni su umjetnički predmeti za svakodnevnu uporabu. Kasnije su stručnjaci, kao što je američki arheolog C. Blegen, dokazali da je Troja VII. zapravo legendarna Homerova Troja (što je u novije doba u znanosti i prihvaćeno). Troja VIII. i Troja IX. Već je iz helenističkoga i rimskoga doba.

Heladska kultura

Heladska kultura koja također spada u egejsku kulturu nastala je na južnom dijelu Balkanskoga poluotoka u pokrajinama Argolidi, Beotiji, Atici. Značajni ostaci ove kulture pronađeni su u bradovima Atena, Eleuzina, Orhomen, Tirint, Pilos, Argos…


GRČKA UMJETNOST

Kretska kultura

Na jugu egejskoga prostora Kreta je razvila posredničku vezu između istoka i zapada. Razvoj obrade metala i blizina bogatih nalazišta rude, naročito bakra, bili su presudni za pojavu niza lučkih egejskih naselja. Tako su se sredinom trećeg tisućljeća pr. Kr. na Kreta pojavila nova naselja, kao što su Knosos, Faistos, Hagia Triada, Gurnia, Vasiliki, Malia.

U egeskom arhipelagu Kreta je svojim izuzetnim zemljopisnim položajem i mogućnošću razvoja imala sve uvjete da se razvije kao središte otoka “sa stotinu gradova - hekatonpolis” (kako je napisao Homer). Postepeno su se formirala tri značajna ekonomska i politička središta: Knosos, Faistos i Malia, koji će postati glavni nositelji kretsko-minojske otočne kulture.

Zlatno doba Krete (1800-1450. pr. Kr.) istovremeno je doba moćne “minoizacije” čitavog egejskoga i grčkoga priobalnog prostora. Kretsko pismo “linearno A” širi se u to vrijeme na cijeli egeski otočje i Peloponez. Čvrsto i vrlo razgranate veze s bogatim zemljama u kojima je Kreta osnivala vlastite trgovačke centre, učinili su je neospornim ekonomskim i kulturnim vođom čitavog egejskog i heladskog svijeta. Kao pomorska sila sa snažnom trgovačkom i ratnom mornaricom, izolirana na južnom rubu egejskog prostora, osigurana od svakog neprijateljskoga nasrtaja, Kreta je uživala prednosti mirnoga, kontinuiranoga i društvenoga razvoja, bez kriza i ratnih razaranja koja su tako često potresala njezine susjede. To je, među ostalim, razlog što kroz čitavu povijest minojske kulture Kreta nije poznavala utvrde niti utvrđene gradove.

Urbanizam Krete je relativno malo poznat i nedovoljno proučen. »itavo razdoblje minojske kulture, pa i ono cvatuće, kada je Kreta doživjela najveći privredni uspon i najveću kulturnu pa i urbanu ekspanziju, nije poznavalo velike gradove. Svi gradove nose obilježje slobodnog organskog plana. Osnovnu strukturu minojskoga grada čine stambene jedinice koje su grupirane u nepravilne blokove, oblikujući isto tako nepravilne spletove ulica i trgova. Koliko god je opći plan grada nepravilan i nepregledan, u njemu je vidljiva prisutnost planskoga sustava što ga određuje tip kuće i funkcionalna organizacija stambenog prostora. Kultura Krete često se naziva “kultura palača” pri čemu se uglavnom misli na (tri) kraljevske palače u Knososu, Faistosu i Maliai.

Knosos

Knosos je grad na sjevernoj strani Krete, smješten je na blagoj uzvisini koja dominira pitomom dolinom rijeke Kairatos. Udaljen oko 5 km od obale gdje se nalazila morska luka (danas Heraklion), grad se prostirao po slikovitim padinama na površini otprilike oko 190 ha, slobodno bez ikakvih utvrda, zidina ili bedema. Grad je imao veliku kraljevsku palaču, malu palaču, kraljevsku vilu, akrpolu, mauzolej i nekoropole, uže gradsko podrčje , šire gradsko područje, cestu prema obali i luci. Velika kraljevska palača zauzimala je središnji položaj u gradu. Prva kraljevska palača nastala je neposredno nakon 2000. god. pr. Kr. ali je razorena u potresu 1800. god. pr. Kr. Na njezinim temeljima ubrzo je izgrađena druga palača (pa čak i treća nakon potresa oko 1700. god. pr. Kr.).

U Knososu je ipak najpoznatija (druga) palača – labirint - koja je sagrađena za vladavine legendarnoga kralja Minosa (poznatog po grčkom mitu o Tezeju i Arijadni) a oktrio ju je 1899. engleski arheolog Sir Arthur Evans. Radi se, svakako, o najveličanstvenijoj građevini kretske kulture, koja je svojim umjetničkim bogatstvom dala pečat čitavom jednom vremenskom razdoblju i nadjenula mu naslov “minojska”.

Dimenzije palače (oko 150x150 m) i mnogobrojnost vrlo različitih prostorija smještenih u nekoliko visinskih razina mogli su (kasnije) kod priprostih arhajskih Grka stvoriti predodžbu o zamršenom “labirintu”. No, plan je palače ne samo strogo pravilan nego i vrlo jasno izražen. Oko središta palače (veličine 28x60 m) grupirani su u prizemlju ulazni prostori, te mnogobrojne pomoćne prostorije (oko 200) poredanih oko centralnog dvorišta. U nacrtu nema logičnog rasporeda ni harmoničnosti. Zato ime palače - Labirint (od labrys = sjekira, jer je u njoj na zidovima naslikano mnoštvo sjekira) postalo je sinonim za zamršenu zgradu u kojoj se čovjek ne može snaći ili se može lako izgubiti.

Sadržaj palače: prizemlje: sjeverni ulaz s vratima, sjeverozapadna dvorana, sjeverna ulazna dvorana, ostava, prijestolna dvorana, hramska riznica, kripte, svetišta i oltari, predvorje propileja, zapadna ulazna vrata, velika stubišta, istočni prilaz, dvorana za stražare i pristup u kraljevske odaje na katu, južni ulaz s natkrivenim stubištem i rampama, dvorišta, gospodarski i pomoćni prostori; gornji kat: južne propileje i glavno stubište, svečane dvorane, jugoistočna dvorana i balkon, stubište - prilaz sa središnjeg dvora, sjeverozapani ulaz, pomoćni prostori; zatim u međuprostoru: stepenasta terasa - teatar na svečane priredbe i terasirani kaskadni vrtovi. Krećani su zidove su pri dnu oblagali alabastrom i mramorom a iznad toga oslikavali su ih fresko slikama. Osobito su im bili omiljeni prizori koji su prikazivali borbu s bikovima gdje su mladići i djevojke morali dočeakti bika koji bi jurio prema njima, morali su se uhvatiti za rogove i prebaciti se preko bika tako da ih na suprotnoj strani dočekaju drugi igrači. Bilo je mnogo prizora iz lova kao i mnogo oslikane biljne, životinjske ili geometrijske oranmentike. Dvorane, tako urešene, izgledale se blistave od živih boja. Kako je u palači bila provedena kanalizacija, u dvorana su imali kupatila i tekuću vodu. Postojale su i dvorane za borilačke vještine i sportske aktivnosti.

Kretski umjetnik volio je prirodu. Ali mu je mnogo više stalo da prikaže pokret nego prirodni oblik nekog čovjeka ili neke životinje. Više je uživao u boji nego u crtežu.

Od kretskog umjetnika, osim arhitekture, to jest gradnje palače, i slikarskog ukrašavanja zidova, ostalo je i mnoštvo sitnijih kiparskih likova boginja, ukrasnih nakita, pečata, lijepo oblikovanog posuđa... Među lončarska umijeća, oblikovanje u glini ili ilovači, osobito su poznate kretske vaze koje su bile oslikane biljnom ili geometrijskom oranmentikom.


GRČKA UMJETNOST

Kraljevska palača kruna je minojskoga grada. No, ona nije odvojena od grada, niti je opasana zidina. Nalazi se na istaknutoj poziciji, ali uvijek čvrsto unutar gradske cjeline. Sve gradske ulice vode do nje, tako da je palača sa svojim sadržajem zapravo centar grada i središte društveno-političkog života građana pozvanih da sudjeluju u upravljanju gradom, odnosno državom.

Kretska religioznost

Minojska Kreta nije poznavala utvrđenih gradova, niti tvrđava poput onih na grčkom kopnu. Blagostanje i opća sigurnost, te uravnoteženi društveni odnosi omogućili su slobodu od straha. No, osim utvrda, Kreta nije imala ni hramova, ni grobnica, ni svetišta, ništa što bi sličilo gigantskim sakralnim građevinama koje se nalaze kod drugih naroda. Žrtvenike i oltare moguće je naći u unutrašnjosti palača, ali najčešće pod otvorenim nebom u svetom gaju, po spiljama ili na vrhovima brežuljaka, no nigdje nema (građenih) hramova. Cijeli svijet Krete, njezini gradovi, polja i planine, bio je svet i posvećen. Tako Sir Leonard Wooley izdvaja religiju Krete kao izuzetni fenomen kome nema premca u duhovnoj kulturi antike. Nasuprot surovosti asirskih i feničkih kultova, mistične religioznosti Egipta, “minojska je religija u skladu s minojskom umjetnošću: slikovita, čovječna, radosna”.

Minojskom religijom i umjetnošću dominira panteističko obožavanje prirode povezano s estetskom i erotičkom čašćenju ljudskoga lika, naročito ženskoga. Likovni motivi u kretskoj umjetnosti prikazivani su naturalistički i odlikuju se čistoćom boja gdje je izražen linearni ritam. Radost življenja odražavalo se u viteškim natjecanjima, osobito u igrama s bikom. Zato je ostalo mnošto oslikanih prizora akrobatskih igara s bikom (osobito u Minosovoj palači u Knososu), kao i tajanstvenih (nebeskih) sjekira. Naime, prema grčkoj mitologiji, bog Ares-Dionisos, sišao je na zemlju. Na zemlji nije bilo ništa stvoreno, postojala je samo tama, mrak. Ares-Dionisos je s neba dobio labrys i rečeno mu je da pomoću sjekire oblikuje svijet. Tada Ares-Dionisos počinje hodati ukrug, pomoću sjekire sječe tamu i otvara put svjetlu. Tako je došao do središta svoga puta. Sjekira se pretvorila u baklju koja je osvijetljavala okolinu. Ares-Dionisos došao je do samoga središta putovanja, otkriva da je postigao svjetlo i da je došao unutar samoga sebe. Pomoću jednoga kraja sjekire razgonio je vanjsku tamu, a pomoću drugoga kraja sjekire stvarao je svjetlo unutar sebe.

Skončanje kretske kulture

Čudesni svijet Krete nakon desetak stoljeća mira i blagostanja doživio je neočekivanu katastrofu sredinom 15. stoljeća pr. Kr. u času svog najvišeg uspona. Uzroci nagle propasti minojske kulture ni danas nisu jednoznačno utvrđeni. Znanstvenici se još uvijek spore da li je toliku i tako naglu kataklizmu mogla izazvati erupcija vulkana što je u to doba raznijela susjedni otok Santorini, ili prodor ahejskih Grka s Peleponeza, ili unutrašnje suprostnosti jednog suviše bogatog društva. Pošto su sva gradska središta Krete gotovo do temelja razorena, njezin glavni grad - Knosos - i dalje živi do nove serije potresa 1380, odnosno do 1180. pr. Kr. kada je definitivno razoren u najezdi Dorana. Osiromašeni, potresima razoreni i neutvrđeni gradovi, bez obrane nekad snažne mornarice, postali su lagani plijen osvajača s grčkoga kopna.


GRČKA UMJETNOST

Mikenska kultura

Heladsko prapovijesno doba Grčke završava oko 2000. god. pr. Kr. najezdom helenističkih plemena koja sa sjevernih podunavskih područja prodiru na grčko tlo sve do egejskih obala. Ta plemena, kojima je Homer nadjenuo zajedničko ime “Ahejci”, bili su polunomadi - pastiri i ratnici, a živjeli su u rodovskim zajednicama “patrida” ili “ghenos” s obiteljskim i plemenskim poglavicama na čelu. Nekoliko takvih plemenskih zajednica činile su “fratriju”, a nekoliko fratrija plemensku zajednicu “filai”. U novim uvjetima potreba za sve širom solidarnošću i čvršćom političkom organizacijom potisnula je postupno vlast plemenskih poglavara i oblikovala neki oblik aristokratske monarhije na čelu s vladarom - basileus.

Vladajući osvojenim područjima Ahejci su zauzeli sve plodnije doline i učvrstili se na istaknutim strateškim točkama, od kojih su već ranije doba izdvaja Teba, Atena, Tirint, Argos i naročito Mikena. Na stjenovitim uzvisinama koje kontroliraju okolne ravničarske regije, Ahejci grade svoje kiklopske utvrde. Za ta utvrđena mjesta povezuje se povijest “polisa” kao sjedišta božanske i političke vlasti smještene u gornjem utvrđenom gradu - akropolisu. Literarna dokumentacija koja se odnosi na najraniju povijest Grčke govori o akropoli kao svetištu i prijestolnici (U drugom dijelu stiha, Ilijada VIII, 519, Homer pjeva da “bogata zlatom - bijaše Mikena - širokih ulica...”).

Okupljeni oko glavnog grada Mikene, stanovnici ovog područja Egejskog mora živjeli su u težim uvjetima od Krećana. Da bi se zaštitili od navale neprijatelja, svoje gradove gradili su na brežuljcima i opkoljavali su ih gorostasnim zidovima od golemog klesanog kamenja kojega nisu povezivali malterom nego gradili suhozidine. Kasnije su Grci ove zidine nazvali kiklopskim zidinama jer su smatrali da ih čovjek nije mogao sagraditi.

U podnožju utvrđene akropole postupno se razvija donje naselje zvano “asty”, koje u tijeku stoljeća dobiva sve veće značenje: u njemu se nalazi glavni gradski trg - agora, s tržnicom, a kasnije i gradskom vijećnicom - boulaterion. Tako možemo reći da se pomalo formira mikenski grad na uzvisini podijeljen u dva dijela: gornji grad - akropola: sakralni dio grada i donji grad agora: administrativni, kulturni i stambeni dio grada.

Već u doba Homerove Ilijade u mnogim gradovima nestaju oštre granice između akropole na brijegu i podgrađa, a s njima i razlike između stanovnika gornjeg grada - politoi i donjeg grada - astoi. Asty i akropola sada su opasani istim zidinama i čine jedinstvenu urbanu cjelinu - polis u potpunom smislu riječi. Naziv “polis” proširuje se u kasnoj mikenskoj fazi ne samo na podgradske akropole nego postupno obuhvaća i sve okolne zemljoradničke nastambe, pa čak i čitave pokrajine koje su priznavale vlast istoga vladara. Tako pojam (polis) koji je u početku obuhvaćao samo akropolu sada označava čitav grad-državu.

Prostrana ravnica Argolide na sjeveroistočnom dijelu Peleponeza, što je je prema mitskoj predaji kralj Danaj pretvorio u zelene pašnjake i plodne zemlje “krupnih grumena”, postala je vrlo rano pozornica i središte najstarije herojske faze grčke povijesti. Tu se razvila legendarna mikenska kultura.

Mikena

Mikena je jedan od najstarijih i najpoznatijih grčkih gradova. Po ovom gradu prozvana je jedna posebna kultura - mikenskom. Nositelji ove kulture bili su Ahejci.

Mikena je utvrđeni grad, grad na uzvisini (najviša točka 278 m) koja dominira ravnicom Argolide i svim važnijim putovima što vode do Korinta (oko 40 km) na jugoistok Peleponeza i oko 18 km do Argolidskog zaljeva. Mitskim osnivačem grada Mikene smatra se junak Perzej, sin Zeusa i Danaje, kćeri kralja Akrizija iz Argosa. Ime je došlo (najvjerojatnije) od grčke riječi: mykes = držak mača (ili gljiva). Naime, na mjestu gdje je Perzeju, prema jednoj legendi, pao držak mača (mykes) trebalo je sagraditi novi grad ili, prema drugoj legendi, na mjestu gdje je Perzej, kada je bio žedan, iščupao gljivu (mykes) iz zemlje i na tom mjestu potekla voda, a on se s užitkom se napio, odredio mjesto budućem gradu (a možda i po junakinji Mikeni, kćeri riječnoga boga Inaha, ili po predhelenskom imenu mjesta Mykale, Mykalesos).

Snažne zidine opasivale su površinu od 10 hektara, od čega je samo akropola zauzimala 3,5 hektara. Mikenska akropola opasana je kiklopskim zidinama u 14. st. pr. Kr, dok joj je krajnji istočni dio pridodan kasnije (prema legendi, Kiklope je doveo junak Proit iz Male Azije). Pojedini kameni kvadrati teški su su i do 10 tona, a zidovi su debeli od 6 do 9 metara, pa se smatralo da ih je mogla graditi samo nadljudska snaga mitskih Kiklopa.

Glavni pristup vodi kroz “Lavlja vrata” koja su nastala (u današnjem obliku) oko 1250. god. pr. Krista. Tehnika svladavanja nadvratnika pomoću rasteretnog kamenog trokuta očito je preuzeta s Krete, ali je monumentalna dimenzija i materijalna obrada tipično mikenska. Prema glavnom ulazu vodio je put koji je s desne strane, u dužini oko 10 m, i s lijeve strane, u dužini oko 30 m, bio zaštićen golemim obrambenim zidom. Vrata su sagrađena od četiri obrađena kamena megalita: prag, dva dovratnika i nadvratnik. Vrata su visoka 3,10 m, a široka 2,95 m (u dužini praga). Iznad nadvratnika nalazi se trokutasti otvor u koji je umetnuta kamena ploča, debela 70 cm, s prikazom dva lava u reljefu (po kojima su vrata i dobila ime). Visina reljefa je 3,80 m, širina u podnožju 3,90 m. Trokutasti dio s reljefnom pločom imao je cilj rasteretiti nadvratnik. Lavovi su uspravljeni na zadnje noge, dok se prednjima upiru na bazu stupa koji svojim kapitelom i oblikom ukazuje na sličnost sa kretskim stupovima. Glave ovih lavova su naknadno uništene, a bile su an face - frontalno okrenute prema prolaznicima. Lavovi su bili čuvari grada. Ulaz se zatvarao dvokrlnim drvenim vratnicama pokrivenim broncom.

Neposredno uz gradska vrata, na samom ulazu nalazi se okrugli posvećeni kružni prostor (nekropola), promjera 28 m, sa šest kraljevskih grobova iz najstarijeg herojskog doba Mikene (iz 14. st. pr. Kr.). Uz to groblje put vodi do vrha akropole. Na toj uzvisini vidljivi su tragovi kraljevske palače, ostaci velikog megarona i helenističkog hrama. U mikenskoj kulturi, odnosno u utvrđenom gradu u centralnoj palači susrećemo jednu građevinsku novost koja se nije


GRČKA UMJETNOST

pojavila u Krećana. Mikenci su usred grada, odnosno na vrhu brežuljka na kojemu je grad sagrađen, podigli megaron. To je bila pravokutna prostorija s ognjištem u sredini. Sastojao se trijema s dva stupa, predvorja i prostora u kojemu je stajalo otvoreno ognjište okruženo stupovima. Iz megarona će se kasnije razviti grčki hram.

Mikenci su kao i Krećani oslikavali zidove s prizorima iz svakodnevnog života, osobito s prizorima lova. Tako je poznat prizor: Lov na vepra. Prizor ne može biti življi nego što jest, jer je jurnjava pasa za veprom prikazana tako vjerno. Druga slika: Žena s posudom u rukama, prikazuje ljubav Mikenaca, kao i Krećana, za lijepim bojama. To ne znači da u Mikenaca također nema zidova s biljnom, životinjskom ili geometrijskom ornamentikom ornamentikom.

U Mikeni je, kao i na Kreti, došlo do izražaja lončarstvo, osobito u lijepo oslikanim vazama, iako malo slabije slikarske kvalitete nego na kretskim. Na vazama su prikazivali prizore iz svakodnevnog života, osobito bitke, borbena kola i konje, ratnike. Ljudsko tijelo prikazivano je stilizirano i pojednostavljeno.

Akropola je imala još jedna sjeverna vrata. Na sjevernom dijelu su otkrivene kuće sa stupovima (prema Homeru to bi trebala biti Odisejeva palača). Grad se opskrbljivao vodom iz okolnih izvora preko vodovodnih kanala.

Mikenci su grobnice izvan gradskih zidina obično uzidali ili usjekli u brijeg. Neke su od tih grobnice građene u obliku zašiljene kupole, visoke i široke i do 14 m. Najpoznatija od svih grobnica je "Atrejeva riznica" (koju je Schliemann nazvao "riznicom"). Grobnica je usječena u padinu brijega. Do ulaza je vodio hodnik dug 36 m, a širok 6 m, koji je također usječen u brijeg (iznutra obložen obrađenim kvadratima). Vrata su visoka 5 m, a široka 2,6 m. Iznad ulaza je trokutasti reljef. Unutrašnjost grobnice sastoji se od dva dijela: veća kružna prostorija (promjera 14,50 m, a visoka 13,20 m) kao kultno mjesto i manji prostor za tijelo pokojnika. Kada je njemački arheolog Heinrich Schliemann, 1876., pronašao grobnicu, mislio je da je to riznica, a ne grobnice, jer je u njoj pronašao mnoštvo vrijednih predmeta. Ali, pretvorio još jednu homersku legendu u živu stvarnost kada je otkrio kompleks mikenske akropole. Ovo je najpoznatija i najbogatija grobnica, koju je pronašao Schliemann. U njoj je pronašao i zlatnu Agamemnonovu masku.

Mikenske utvrde svakako svjedoče da su graditelji vladali zavidnom tehnikom i moćnom organizacijom. To potvrđuju i kupolne grobnice u Mikeni, od kojih je Atrejeva veličanstvenim rasponom i smjelom konstrukcijom nadmašila sve što je stvoreno na tu temu u graditeljstvu staroga vijeka (do rimskog Panteona) i spada u najveće kupole grčke antike.

Skončanje mikenske kulture

Mikena je vrlo brzo osjetila i prihvatila blagotvorne utjecaje kretske kulture. U srednjominojsko doba na Peleponez djeluju mnoge kretske radionice koje šire sjaj i raskoš njezine keramike i ostaloga umjetničkoga obrta. Kada je sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. Mikena postala dominirajuća snaga tadašnjega grčkog svijeta, koji pod njezinim vodstvom prodire na egejske otoke i osvajaju samu Kretu, središte egejskih kultura prenosi se na grčko kopno u dolinu Arga. Otada, naročito nakon propasti Krete, mikenska kultura doživljava svoje najsjajnije doba, koje se otkrićima Schliemanna i drugih arheologa nakon njega potvrdilo neizmjernim brojem najraznovrsnijim ostataka.

Ali, nasuprot bogatstvu pokretnog arheološkog materijala, mikenski urbanizam i arhitektura ostavio je skoro nevidljive tragove. Osim kiklopskih zidina koje su opasivale akropolu Mikene, s trgovima kraljevskih palača, nije sačuvano niti otkriveno ništa što bi moglo pružiti uvid u prostornu organizaciju grada.

Današnje naselje ispod Mikene zvalo se Harvati - Hrvati - sve do 1926. kada mu je promijenjeno ime.

Nedugo nakon prodora Ahejaca na maloazijsko kopno, što je završilo osvajanjem Troje, mikenska kultura pomalo blijedi. U tijeku 12. st. pr. Kr. na grčko tlo prodiru sa sjeveroistoka nova heladska plemena, od kojih su najveći dio Dorani. Pod udarom njihovih najezdi propadaju stare ahejske monarhije, a na kraju i sama Mikena. Ponovno počinje vladati način genosa i patrida, a polis je samo utvrđeni brijeg s kojega novi vlastodršci kontroliraju nizinu. Slijede “tamna” stoljeća u kojima su zamrle sve tekovine mikenske kulture. U tim uvjetima ipak su očuvane legende i mitovi o božanstvima i narodnim junacima koji su, kao i oni s Krete, usmenom predajom postali nadahnuće za cjelokupan kulturni život klasnične i helenističke Grčke.

Heinrich Schliemann

Njemački arheolog Heinrich Schliemann rođen je 6. siječnja 1822. u Neubuckowu u Njemačkoj. Od oca je naslijedio ljubav prema grčkim junačkim epovima Ilijadi i Odiseji. Kao sedmogodišnji dječak, kaže njegov životopisac, da je jednom uzviknuo: Ja ću pronaći Troju! A kasnije je i sam zapisao: Čitav moj rad bio je nošen dojmovima iz djetinjstva. Naučio je nekoliko europskih jezika, zaradio dovoljno novca i odlučio je ostvariti životni san. Godine 1858. studirao je u Parizu klasični grčki jezik, grčku povijest i arheologiju. Diplomirao je na temu: Otok Itaka, Peleponez i Troja. Stekao je titulu doktora filozofije i majstora slobodnih umjetnosti. Oženio se Grkinjom Sofijom. Žena mu je mnogo pomagala u istraživanjima. Prvi cilj mu je bio: dokazati stvarnost Homerova svijeta. Godine 1868. odlazi na prvo putovanje u Troadu, u zemlju Trojanaca, na obalama Male Azije. U svoj dnevnik je zapisao: Hissarlik, 11. listopada 1871., u 12 sati započela su iskapanja. Na brdu Hissarlik uskoro je pronašao “životni san” i zaključio da je otkopao sedam gradova jedan ispod drugoga (kasnije je dokazao da ih je bilo devet), a da je Troja treća po redu. Pronađeno kulturno blago poklonio je njemačkom narodu i danas se nalazi u Berlinu. Nakon sedam godina istraživanja na Hissarliku, Schliemann je 1876. započeo istraživanje Mikene i pronašao Atrejevu “riznicu”. Kasnije je Schliemann putovao po Grčkoj i istraživao po mnogim povijesnim nalazištima. Heinrich Schliemann umro je u Napulju 26. prosinca 1890. Proglašen je “ocem moderne arheologije”. Na atenskom groblju, na na njegovu spomeniku, piše: Heroi Schlimanno.


GRČKA UMJETNOST

Grčka kultura

Grčka kultura smatra se čudom čovječanstva jer se mediteranska umjetnost, a tako i cjelokupna europska umjetnost, zasniva na grčkoj umjetnosti. Obuhvaća umjetnost koja je nastala na području grčkog kopna, Jonskih otoka, Male Azije i Južne Italije. Da bismo lakše mogli pratiti nastanak i razvoj grčke umjetnosti, podijelit ćemo je, kako se obično dijeli, kronološki na tri vremenska razdoblja:

Arhajska kultura (grč: arhe… arheo… početak; archaios: star, drevan): od seobe helenskih plemena, odnosno od 1100. god. pr. Kr. do 500. god. pr. Kr.Klasična kultura (lat: classicus - star, drevan): od 500. god. pr. Kr. do 323. god. pr. Kr., odnosno od perzijskih ratova do smrti Aleksandra Velikoga.Helenistička kultura (grč: Hellenes - Heleni, Hellas – Helada): od 323. do 146. godine pr. Kr., odnosno od smrti Aleksandra Velikoga do rimskoga cara Augusta.

Arhajska kultura

Zemlje Egejskoga mora bile su zemljopisna cjelina. Klimatski su uvjeti bili povoljni za život, podneblje ni prevrće ni prehladno. Prirodna ljepota budila je na životno veselje. Zemlja je bila dovoljno bogata za doličan ljudski život. More je povezivalo mediteranske narode.

Među najpoznatija grčka plemena spadaju Jonjani i Ahejci (doselili sa sjevera oko 1500. god. pr. Kr.) i Dorani (doselili sa sjevera oko 1200. god. pr. Kr.). Vrijeme između 1100. i 500. god. pr. Kr. naziva se "srednji vijek" grčke povijesti ili arhajsko razdoblje (grčki: archè = početak; archaîos = star, drevan).

Iz ovoga razdoblje sačuvane su mnogobrojne narodne pjesme i priče. Najpoznatiji veliki umjetnički ep "Ilijada" spjevao je Homer o trojanskom ratu, kada je Paris, sin trojanskoga kralja Prijama, ugrabio lijepu Helenu, ženu spartanskoga kralja Menelaja. Zato je Menelajev brat Agamemnon, kao mikenski kralj, skupio vojsku (među njima najpoznatije grčke junake, među kojima je bio Ahilej i Odisej) i poveo rat proti Troje koju je razorio nakon desetogodišnje opsade. Glavni trojanski junak bio je Hektor, Parisov brat čiji je sukob s Ahilejem završio tragično. Drugi dio epa "Odiseja", za kojega se također smatralo da ga je spjevao Homer, govori o junaku Odiseju koji je, poslije pada Troje, na povratku u rodni kraj Itaku, gdje ga je čekala vjerna žena Penelopa, doživljavao svakojake neprilike.

Grčki gradovi bili su povezani jezikom, vjerom i kulturom i uglavnom su se bavili obrtom i pomorskom trgovinom. Zbog tih veza u Grka se, za vrijeme putovanja i trgovanja, razvila svijest o nacionalnom jedinstvu, to jest da su članovi istoga naroda. Tada je prevladalo i zajedničko ime za narod: Hellenes - Heleni, a za zemlju: Hellas - Helada. (Kasnije su Rimljani, po imenu jednoga epirskoga plemena - Graikoi - Helene nazvali: Graeci, a Heladu: Graecia.

Razvoj grčke kulture u arhajskom razdoblju usko je povezano s njihovom mitologijom. Umjetnost se čitovalo se najprije u arhitekturi. Iz mikenskoga megarona (jednostavne pravokutne prostorije s dvoslivnim krovom) israstao je grčki hram u jednostavnom konstruktivnom sustavu stupa i arhitrava, najprije u dorskom, a zatim i u jonskom stilu, s dvodjelnom razdiobom na pronaos i naos. Građevinski materijal bilo je drvo i opeka, postupno i kamen.

Najpoznatiji grčki hramovi iz arhajskoga razdoblja su: Heraion u Argosu, Herin hram u Olimpiji, Apolonov hram u Korintu, Herin hram u Samosu, stariji hram Atene Pronaje u Delfima, Apolonov hram u Delfima…

Uz arhitekturu usko je povezano i kiparstvo, osobito reljefno-ukrasna plastika i monumentalna skulptura. Arhajski reljefi odlikuju se eskepresivnošću, posebno lica figura prikazanih en face - frontalno, dok su im tijela u pokretu i prikazana u profilu. Kiparstvo se odlikovalo u tvrdom i krutom prikazivanju ljudskih likova (što je značajka arhajskoga stila). Uz reljefnu plastiku, modeliraju se i slobodna kiparska djela u kojima je likovni motiv - čovjek.

U arhajskom razdoblju djelovalo je više slikarskih škola, koje su se posebno očitovale u proizvodni i oslikavanju vaza: Kreta, Rodos, Korint, Melos, kasnije i Atena…

Klasična kulturaNakon zančajnijih pobjeda Atenjana nad Perzijancima i dolaskom Perikla na vlast (443. - 429.), stvoreni su uvjeti za slobodan razvoj kulturnoga bogatstva u kojemu likovna umjetnost doseže svoj vrhunac i zovemo je klasična umjetnost (lat: classicus = star, drevan), a nastala je u vremenu od 500. god. pr. Kr. do 323. god. pr. Kr., odnosno od perzijskih ratova do smrti Aleksandra Velikoga.

Umjetnost koja pripada klasičnom razdoblju nastala je u drugoj polovici 5. st. pr. Kr. i većim dijelom tijekom 4. st. pr. Kr. Više nego ikada, u ovo vremensko razdoblje dolazi do povezanosti između umjetnosti i stvarnosti, te je postignut ideal grčke ljepote: umjetnost je postigla skladnu ravnotežu između realizma (vjernosti prirodi) i idealizma (težnja za uljepšavanjem), između simetrije (mira) i proporcije (razgibanosti), između razuma (filozofije) i osjećaja (religije), između tijela (materije) i duha (psihe), između slobode (demokracije) i reda (zakona).

U klasičnom razdoblju nastala su najveličanstvenija arhitektonska ostvarenja, kao što su hramovi (u dorskoj i jonskoj, a kasnije i u korintskoj formi). Uz graditeljstvo (sakralno i administrativno), javlja se kiparstvo kao umjetnost slobodne forme (idealizirana ljepota ljudskoga tijela) i slikarstvo u realističkim i naturalističkim prizorima (bilo da je mitološki likovni motiv ili tema iz svakodnevnoga života).


GRČKA UMJETNOST

Od rascjepkanih polisa (grada-države) do demokracije kosmopolisa (grčkoga utjecaja izvan grčkih zemalja) ostala je grčka klasična umjetnost (arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, ep, drama...) kao jedini živi svjedok drevnih vremana.

Helenistička kultura

Prodorom Aleksandra Velikoga izvan granica grčke države, grčka kultrua ujedinit će sve mediteranske kulture pod naziv: helenizam (naziv dolazi od starodrevnoga imena za zemlju i narod: Hellenes - Heleni, Hellas - Helada).

Helenizam je opći naziv za kulturne pojave na Mediteranu koje su se dogodile nakon smrti Aleksandra Velikoga, kada se, pod grčkim utjecajem, grčka umjetnost (s jezikom, običajima, znanošću i filozofijom) pomiješala s kulturama drugih naroda.

Najvažnija helenistička središta su: Aleksandrija u Egiptu, Antiohija, Rodos i Pergam u Maloj Aziji.

U helenističko vrijeme, kada je 'polis' postao 'kozmopolis', dakle u vrijeme mješavine grčke umjetnosti s umjetnošću drugih mediteranskih naroda, u arhitekturi se dosta pažnje poklanjalo urbanizmu (gradogradnji), kraljevskim palačama i administrativnim zgradama, u kiparstvu i slikarstvu naglašen je raskoš, a manje jednostavnost likovnoga motiva.

Urbanizam

Urbani život u Grčkoj odvijao se u gradovima koji među sobom nisu toliko bili povezane nego su to ujedno bile državice na principu: grad-država. Izvan gradske stambene sredine okupljali su se i na mjesta kao što su proročka mjesta, mjesta za sportske igre, lječilišta. Takva mjesta dala su stambenom dijelu grada duhovni karakter.

Atena

Srednja Grčka - "prava Helada" zauzima više pokrajina, a najpoznatija je Atika (nekad se zvala Aktika od akte - na starojonskom naziv za poluotok). Glavno kulturno središte Atike bio je grad Athenai (Atena). Najbrojniji Heleni u Atici bili su Jonjani koji su, pomalo, asimilirali sva druga plemena (Atika s Atenom u klasično doba postala je potpuno jonska pokrajina). Već u 10. st. pr. Kr. došlo je do ujedinjena atičkih naselja i gradova u zajedničku državu – atenski polis. Oni će tijekom stoljeća razviti najvaznije političko, gospodarsko i kulturno središte antičke Grčke – Athenai. Prema legendi, to je ujedinjenje izveo mitski atenski kralj Tezej. Tako su svi stanovnici Atike postali Atenjani. Svake godine, u počast ujedinjenja, u Ateni su se održavale svetkovine zvane sinoikie (grč: synoikismos = ujedinjenje).

Predstavnici najvažnijih rodova – aristokrati (grč: aristos = najbolji + krateo = vladam) birali su trojicu arhonata (vojskovođa – polemarh, administrativni upravnik – arhont, sudac – basilej) i šest tesmoteta (zakonodavci, koji su pisali zakone). Kako su se, s vremenom, tesmoteti nazivali arhomatima, tada je najviša državna vlast imala ukupno devet arhonata. Uz arhonate, postojalo je i Vijeće najboljih – bulé, koji su nadzirali provedbu ustava i kontrolirali arhonate.

Atenjani su 621. god. pr. Kr. povjerili zakonodavcu Drakonu da, prema običajnom pravu, sastavi pisani zakon. Nakon prvoga pisanoga atenskoga ustava, poznat kao Drakonski zakonik,

Zatim su Atenjani, 594. god. pr. Kr., povjerili Solonu da izradi novi državni ustav, poznat kao Solonov zakonik. Solon je podijelio građane u četiri razreda prema imetku i prihodima: prvi razred – pentakosiomedimni (grč: pentakosio – pet stotina + medimnos – mjera za žito, građani čiji je prihod godišnje iznosio do pet stotina medimna žita), drugi razred – hipeji (konjanici, vitezovi, to jest građani čiji je prihod godišnje iznosio do tri stotine medimna žita), treći razred – zeugiti (zeugitai, građani čiji je prihod godišnje iznosio najmanje dvije stotine medimna žita), četvrti razred – teti (thetes, to jest nadničari i svi ostali građani čiji je prihod godišnje iznosio manje od dvije stotine medimna žita). Solun je prijašnje Vijeće bulé podijelio na dvije gradske ustanove: Aeropag i Bulé. Aeropag (ili Bulé areopagita) je nadzirao održavanje zakona, a činili su ga bogati građani i bivši arhonati. Bulé, kao novo vijeće, pripremalo je zakonske prijedloge za Aeropag, sastajalo se od četiri stotine građana, po stotinu iz svakoga od četiti razreda, a imali su jednogodišnji mandat. Solon je još osnovao i narodni sud – Helieja (Heliaia, od grč. helios = sunce), koji je zasjedao na otvorenom prostoru, pod vedrim nebom, a članom je mogao postati svaki atenski građanin.

U drugoj polovici 6. st. pr. Kr. u Ateni je tiranin Pizistrat (Peisistrates) sa sinovima Hipijem i Hiparhom, naslilno zauzeo vlast. Atenjani su, 510. pr. Kr., svrgnuli s vlasti Pizistrata i njegove sinove, a novi atenski ustav, 510. pr. Kr., sastavio je zakonoznanac Klisten, poznat kao – Klistenova reforma. Klisten je, od četiti bivša staleža, atensku državu podijelio na deset fila (grč: fila = pleme, plemenska zajednica), a pokrajinu Atiku na sto dema (grč: demos = narod, zemlja), manje administrativne jedinice. Osnovao je i novo Vijeće od pet stotina članova (iz svake od deset fila biralo se po pedeset članva).

Nakon pobjede nad Perzijancima (kod Maratona 490. god. pr. Kr., kod Salamine 480. god. pr. Kr. i kod Plateje 479. god. pr. Kr.) u Ateni je za vođu izabran Periklo. To je bilo 'zlatno doba' Atene, odnosno vrijeme kada je atenska demokracija doživjela vrhunac, a kulturna djeltanost dosegnula visoki stupanj razvoja na polju kao što je arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, književnost (posebno dramska), filozofija, historiografija.

Peleponeski rat sa Spartom, u kojemu je Atena poražena, označio je početak gubitka političkoga primata u Grčkoj. U doba helenizma Atena se borila za očuvanje svoje samostalnosti. Pod rimsku vlast potpala je 146. god pr. Kr. i ostala, tijekom sljedećih stoljeća pod vladavinom Rimljana.


GRČKA UMJETNOST

Bez obzira na povijesni razvoj, uspon i pad, ni jedan grad u drevnoj Grčkoj nije se mogao mjeriti po bogatsvu svojih kulturnih spomenika s Atenom.

Glavni grčki grad Atena sastajao se od dva središta: Akropola – sakralno središte i agora - administarativno i društveno središte.

Gornji grad - Akropola

Akropola (akropolis = gornji gradi) je opći naziv za utvrđeni dio grčkog grada koji se nalazio na uzvisini. Atenska Akropola je stjenoviti brežuljak, nadmorske visine 164 m (oko 7 km od mora), sa zaravljenom površinom veličine 318x127 m. Atenjani su «Gornjem gradu» dali sakralno obilježje, to jest postalo je kultno središte atenske religioznosti. Konačan sakralni sadržaj Akropola je dobila za vrijeme Perikla, koji je okupio najpoznatije arhitekte i kipare, kojima je povjerio da umjetnički oblikuju sveti prostor.

Na atenskoj Akropoli nalaze se najpoznatiji grčki hramovi. Na ulazu u Gornji Grad nalaze se Propileji (grč: propylaia), široko stubište. Hram Nike Apteros (Beskrilne Atene Pobjednice) sa svetištem i žrtvenikom, nalazi se s desene strane Propileja. Hram Artemide Brauronije, zaštitnice grada Braurona u Atici, nalazi se s desne strane Propileja, uz sami južni zid. Hram Atene Promahos (Atena Predvodnica) sagrađen je na sredini prostora između Propileja, Partenona i Erehtejona. Hram Atene Polias (Atene Gradske) smješten je s južne strane Erehtejona. Hram Erehtejon (Erehteion je bio jedan od prvih atenskih kraljeva, sin i nasljednik kralja Erihtonija), sagrađen je uz sjeverni zid, a bio je posvećen štovanju više božanstava, mitskih heroja i kraljeva. Hram Zeusa Polieusa (Zeusa Gradskoga) podignut je na sjeveroistoku Akropole. Hram Partenon (Parthenon – prebivalište Djevice Atene), najveličanstvenija sakralna građevina na Akropoli, sagrađen je na suprotnoj strani od Erehtejona, u južnom dijelu.

Donji grad – administrativni i stambeni grad

Sve glavne ulice Donjega grada, koje su polazile od gradskih vrata, ulijevale su se na glavni gradski trg - u agoru, a jedna je od agore vodila kroz Propileje do Gornjega grada – do akropole.

Agora (agora = trg, sastajalište, javno mjesto, zborište) je četverokutni otvoreni i javni gradski trg okružen nizom administrativnih zgrada; gradsko okupljalište i sastajalište; kulturno, političko i trgovačko središte. Uz agoru je nastao administrativni i društveni dio grada: stoa, aeropag i buleuterion.

Stoa (stoa = trijem, hodnik) je natkriveni prostor koji je s jedne strane bio otvoren stupovima a služio je za sakupljanje građana, za sudske rasprave, za filozofske razgovore.

Aeropag (Bulé areopagita) je administrativna zgrada u kojoj se sastajalo Vijeće građana koje je nadziralo održavanje državnih zakona (Aeropag je dobrio ime po bogu Aresu, jer se njemu prvome sudilo na tom atenskom brežuljku, kada je iz osvete ubio Posejidonova sina Halirotija).

Buleuterion (buleuterion = vijećnica) je gradska vijećnica u kojoj su se sastajalo Vijeće građana – Bulé i tu pripremalo zakone za skupštinu.

Arhitektura

Grčki arhitekti, možemo reći, uspjeli su uskladiti tri osnovna čimbenika prave gradnje, kao što je funkcija = namjena, konstrukcija = odnos tereta i nosača i forna = umjetnikčki dojam, i sve to spojiti sa četvrtim čimbenikom = građevinskim materijalom. Otkrili su zakonitosti graditeljskoga sklada i ljepote preko matematičke zakonitosti. Matematičko načelo (po zakonima simetrije, proporcije i ritma) geometrijsko je pravilo koje može povezati pojedinačni element s njegovom idealnom cjelinom. Vrhunac grčkog (klasičnoga) graditeljstva ostvaren je u 'svetoj geometriji' – u sakralnoj arhitekturi, odnosno u arhiteturi hrama.

Grčki hram

Hram je građevina podignuta u religiozne svrhe, a riječ: re-ligare znači: ponovno povezati. U ovom slučaju to znači postići jedinstvo između čovjeka i božanstva. Hram je istodobno i "kuća božanstva" i slika čovjeka (slika prirode, to jest svijeta). Iz teorije lijepoga Grci su došli do oblika hrama. Pitaroga je smatrao da je broj temelj i izvor svega, a sklad u arhitekturi može se postići samo korištenjem pravilnih geometrijskih likova u istom omjeru: kao što je krug, kvadrat, pravokutnik, trokut. Platon je smatrao da je pojavni svijet samo sjena stvarnoga. Ideal ljepote, uz ideal dobra i istine, treći je najviši ideal čovjeka. Umjetnost ima svoju mjeru - metron i sklad - symetron.

Grčka kultura izrasla je na kretsko-mikenskom naslijeđu. Od mikenskoga megarona stvorili su svoj oblik hrama. Megaron je jednostavni i pravokutni hram sa žrtvenikom - ognjištem u sredini. Prvi grčki hramovi, nastali iz megarona, imali su dva osnovna prostora: pronaos (predvorje) i naos (svetište).

Po svojoj arhitektonskoj ljepoti, grčki hram je zamišljen kao forma (oblik) u prostoru koja se promatra izvana (kao da je kiparsko djelo). Unutrašnji prostor je mračan i skroman, jer nije služio za okupljanje vjernika. U hram je ulazio samo svjećenik (i na svetoj vatri, u ime vjernika, palio tamijan), a vjernici su ostajali ispred hrama (gdje je bio podignut žrtvenik). Ako je unutrašnjost hrama, građena na bazi pravokutnika, umjetnički jednostavna, vanjski dojam hrama odaje raskošnost i ljepotu grčke umjetnosti. Za grčkog graditelja važno je bilo kako uspostaviti suodnos između vodoravnih i okomitih dijelova hrama.

Osnovna obilježja i odlike grčkih hramova mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: tip ili oblik i stil ili red.


GRČKA UMJETNOST

Tip hrama ovisi o vanjskom obliku i izgledu, o broju i rasporedu stupova. Tijekom vremena, iz osnovnoga oblika megarona, razvilo se sedam (neki kažu osam) tipova hramova: templum in antis, dvostruki templum in antis, prostilos, amfiprostilos, peripteros, pseudodipteros i dipteros.

Stil građevine odnosi se na izgled i vrstu pojedinih dijelova, osobito stupa, to jest kapitela, ili arhitrava, friza, geizona. Svi su grčki hramovi bili sagrađeni u jednom od osnovna tri reda: dorski, jonski i korintski stil.

Opis grčkoga hrama (idealni)

Ako bismo opisali (idealni) izgled grčkoga hrama, onda ćemo najprije spomenuti da je grčki hran oblikovan kao da je kiparsko djelo. Do izražaja je došla simetrija (podjela cjelina na dva jednaka dijela), proporcija (svaki dio odgovarao je cjelini) i ritam (pravilna izmjena okomitih i vodoravnih dijelova).

Hram je slimbolička slika čovjeka. A veza s ljudskim tijelom izražena je u proporcijama (u odnosu dijelova prema cjelini) hrama koji odgovara proporcijama ljudskoga tijela.

Da bi podigli hram, Grci su najprije podigli pravokutnu kamenu površinu na tri stepenice (trodjelnu površinu): krepidoma. Svaka je stepenica bila viša od ljudskoga koraka, pa su na krepidomama podizali normalne stepenice za uspon. Površina krepidoma zvala se stilobat i bila je popločana pravilnim kamenim pločama.

Na stilobatu se označio tlocrt hrama i podizao zid i stupovi (dorski, jonski, korintski). Najprije se podizao zid koji je zatvarao pravokutni prostor.

Prema tlocrtu poznajemo sedam (ili osam) tipova gradnje grčkih hramova: hram s antama: templum in antis, hram s antama na pročelju i začelju: dvostruki templum in antis, hram sa stupovima samo na pročelju: prostilos, hram sa stupovima na pročelju i začelju: amfiprostilos, hram sa stupovima na sve četiri strane: peripteros, peripteros s riznicom: pseudodipteros i dipteros (i osmi kružni hram: monopteros - tholos).

Zid je obično bio od pravilno klesanih kamenih blokova. I dijelio je unutarnji prostor (redovito) na dva (glavna) dijela: pronaos = predvorje i naos = svetište (gdje se nalazio kip božanstva i sveta vatra). Uz zid su se postavljali stupovi (ali tako da se ne dodiruju zida).

Stup se sastajao od tri elementa: baza (postolje ili stopa), trup (tijelo stupa) i kapitel (glavica).

Baza je bila od dva dijela: četvrtana kamena ploča: torus, i kružni kameni jastučić: trohinus. Dorski stup nije imao baze, a jonski i korintski su imali bazu stupa.

Trup je bio okomito tijelo stupa i razlikovao se u svakom stilu. Dorski stup imao je trup različite debljine (trup je bio deblji pri dnu, a uži pri vrhu) s okomitim urezima u površini: od 16 do 20 kanelira koji su se dodirivali i tvorili oštre rubove. Jonski stup imao je trup vitkiji od dorskoga, jednake debljine od dna do vrha, s okomitim urezima u površini: od 20 do 24 kanelira koji se nisu dodirivali. Korintski stup imao je trup sličan jonskom (još vitkiji i viši, od 20 do 24 kanelira koji se nisu dodirivali.

Kapitel se sastajao od dva dijela: okrugli kameni jastučić: ehinus, i ukrasni dio: abakus. Dorski stup je imao jednostavan abakus bez nekoga reljefnog ukrasa. Jonski stup imao je abakus u obliku uvojaka ženske kose. . Korintski stup imao je abakus u obliku stiliziranoga akantova lišća.

Stup je nosio vodoravnu kamenu gredu: arhitrav (grč/lat. arhi... + trabs = greda). Iznad arhitrava nalazila se ukrasna kamena greda: friz. Na frizu su bili dvostruki ukrasi: male okomite udubine: triglifi, i reljefni ukrasi: metope. Triglifi i metope se izmijenjuju u nizanju. Triglifi su rastavljeni kameni blokovi s tri okomito urezana žljeba - kanelira. Metope su kamene reljefno obrađene ploče između triglifa. Na frizu je počivao krovni vijenac: geizon (grč. geison = streha, vijenac). Geizon je nosio drvenu krovnu konstrukciju. Krov je bio dvoslinvi (krov na dvije vode) i bio je drveni i dvostruki. Nutarnji dio krova, drvene vodoravne grede, nosile su drveni kasetirani svod. Vanjski dio krova - sliv od kosih greda, nosio je pokrov (kupa kanalica ili cigla mediteranka).

Na pročelju (i začelju) hrama, iznad geizona, sliv (sima) kosih greda tvorio je trokutasti zabat: timpanon (grč. tympanon = trokutni zabat u arhitekturi). Na timpanonu su bili postavljani kameni reljefi. Kosina sliva podizana je u omjeru 1:10 (to jest, ako je hram širok 10 metara, visna slimena - tjemena krova bit će jedan metar).

Stilovi (ili redovi) u grčkoj arhitekturi

Grci su stvorili, kako smo naveli, tri različita stila hramova i po tome razlikujemo i njihove redove: dorski, jonski i korintski stil. Stup je najznačajniji element za određivanje stilova (redova).

Stup je okomiti nosač tereta. Sastoji se od tri dijela: podnožje, trup, kapitel. Rijetko je napravljen od jednog komada nego se cilindrični valjci nadostavljaju jedan na drugi s gotovo neprimjetnim sastavcima. Širina stupa, osobito širina pri dnu, određuje i sve ostale mjere u hramu - ona je modul, mjera. Stup nije gladak. U njegovu vertikalu urezani su uzdužni plitki žljebovi koje zovemo kanelurama (franc. cannelle, cannelure = cijev, žlijeb) ili kanelirima. Stup redovito počiva na podnožju iz kojega se izdiže trup stupa a završava s kapitelom ili glavicom stupa (lat. capitulum = glavica).

Dorski red


GRČKA UMJETNOST

Dorski stup najstariji je u grčkoj arhitekturi, a glavni graditelji su Dorani. Prema legendi dobio je ime po Doru, sinu nimfe Pitije, koji je vladao Peleponezom i Ahajem, a Dor je u ovom stilu sagradio i prvi hram u Argosu i posvetio ga božici Heri.

Stup nema podnožja. Počiva na kamenom trodjelnom podnožju sa stepenicama - krepidoma, odnosno izdiže se iz poda stilobata. Trup se blago sužuje prema vrhu (to jest širi je pri dnu jer se pri vrhu sužuje). Dosata je širok s obzirom na svoju visinu. Tijelo trupa ižljebljeno je plitkim utorima: od 16 do 20 kanelura (ili kanelira) koje se dodiruju i tvore oštre bridove. Sužavanje daje dojam rasterećenosti i ograničenosti, pa nam se gotovo čini kao da se stup napreže pod tertom kojega nosi. Na vrhu se nalazi kapitel - glavica stupa. U dorskom stilu kapitel je vrlo jednostavan. Sastoji se od ehinusa - kružnog kamenog jastučića iznad kojega je abakus - kamena kvadratna pločica. I ehinus i abakus su jednake debljine. Ehinus služi kao prijelaz od kružnog stupa na kvadratni prostor - abakus. Abakus je jednostavan i bez nekoga reljefnog ukrasa Na kapitelu počiva arhitrav - vodoravna kamena greda.

Visina dorskoga stupa iznosi šest (kasnije sedam) promjera (modula) stupa u njegovoj bazi (kao što dužina stopala kod muškarca iznosi jednu šestinu njegove visine. Dorski red odražava muški princip i simbolizira muško tijelo i daje dojam snage i muževnosti.

Jonski red

Jonski stup je nazavan po Jonjanima, stanovnicima istočne Grčke, te otočja Egejskog mora i obala Male Azije. Prema legendi, prvi jonski hram sagrađen je u Atici, gdje su stanovnici jonske obale, nakon gradnje dorskoga hrama u čast boga Apolona, izgradili hram božici Artemidi u "svom" jonskom stilu, prenoseći na stup proporcije ženskoga tijela. Jonski stup je vezan uz ženski princip. Njegove proporcije odražavaju proporcije ženskoga tijela. Za razliku od dorskoga (koji je tvrđi, geometrijski dosljedniji i masivniji), jonski stil je bio mekši, elegnatniji i s više odstupanja od osnovnih obrazaca. Visina stupa odgovara osmerostrukom promjeru stupa (kasnije deveterostrukom), je je vitkiji od dorskoga.

Stup ima podnožje na kojemu počiva. Podnožje se sastoji od dva dijela: četvrtana kamena ploča: torus, i kružni kameni jastučić: trohinus. Trup jonskog stupa jednake je debljine od dna do vrha, vitak je i redovito ima urezanih 20 do 24 kanelira koji se međusobno ne dodiruju nego su odvojeni trakama koje završavaju polukružno pri dnu i pri vrhu stupa. Na vrhu stupa nalazi se kapitel od dva dijela: okrugli kameni jastučić: ehinus, i ukrasni dio: abakus. Ehinus je kružnog oblika, malen i tanak, ukrašen ornamentima. Abakus se savija s obje strane nad ehinusom u obliku uvojaka ženske kose (ili krugova puževe kućice).

Jonski stup ostavlja dojam nježnosti i elegnacije, pa su ga Grci rado nazivali ženskim stupom jer ga njegova lakoća i kićenost čine takvim.

Korintski red

Korinstski stil je najraskošniji (od ova tri reda), ali najmanje prilagođen jednostavnom ukusu grčkoga duha, pa njegova primjena nije dostigla dorski ili jonski red. Prema legendi, ovaj stil je izmislio korintski arhitekt Kalimah. On je na groblju u Korintu zapazio neobičan prizor: košara obrasla akantovim lišćem. Na grob jedne mlade djevojke, njezina dadilja donijela je košaru s igračkama i pokrila je kamenom pločom. Slučajno je košaru s igračkama stavila na korijen akanta. Kada je na proljeće akant izrastao, svojim bogatim i lisnatim lišćem obavio je košaru. Očaran tim prizorom, Kalimah je isklesao kapitel u stiliziranom obliku akantova lišća (grč. akanthos = biljka tratorak, popanak, medvjeđa stopa, primog, matruna - južnoeuropska biljka oštro izrezanih i rebrastih listova).

Korintski stup sličan je jonskom, samo što je još vitkiji. Ima podnožje na kojemu počiva. Podnožje se sastoji od dva dijela: četvrtana kamena ploča: torus, i kružni kameni jastučić: trohinus. Trup korintskog stupa jednake je debljine od dna do vrha, vitak je i redovito ima urezanih 20 do 24 kanelira koji se međusobno ne dodiruju nego su odvojeni trakama koje završavaju polukružno pri dnu i pri vrhu stupa. Na vrhu stupa nalazi se kapitel od dva dijela: okrugli kameni jastučić: ehinus, i ukrasni dio: abakus. Abakus je isklesan od dva reda akantova lišća (kao da izrasta iz trupa i spiralno se uvija pod arhitrav). Kasnije su Rimljani preuzeli ovaj stup jer je, svojom kićenošću, odgovarao monumentalnim rimskim građevinama.

Korintski stup odražava proporcije djevojačkoga tijela, kako kaže rimski arhitekt Vitruvije, oponaša djevojačku ljupkost jer djevojke svojim nakitom i odjećom dobivaju još nježnije oblike.

Opći dojam grčkog hrama

Ljepota grčkog hrama ne nalazi se u njegovoj veličini pa ni u bogatstvu nego u skaldu njegovih dijelova, u lijepoj igri horizontalnih i vertikalnih linija (u izmijeni stupova i zidova s arhitravom, frizom i geizonom. Hram je građen u mjerama ljudskim kao što su i božanstva prikazivali u ljudskom obliku.

Zlatni pravokutnik grčkoga hrama nije smao odraz višeg načela. On je čovjeku lijep i ugodan za oko. Međutim, čovjekovo oko nije savršeno. Ono često opaža stvari onakvima kakve one doista i jesu. Poznato je da ljudsko oko dugačke horizontalne linije vidi kao konkavne, a vertikale linije koje se ponavljaju u nizu kao da se razilaze prema gore, a visoke konstrukcije kao da se naginju prema naprijed. Grčki su graditelji poduzimali ispravke, uzimajući u obzir i optičke varke. Geometrijsku točnost, rekli bismo, prilagodili su vidnoj točnosti. Ispravkama se pokušali ublažiti nasklad između osjetilnoga doživljaja vidne točnosti koji čovjeka može zavarati i razumske spoznaje matematičke točnosti. Grčki su arhitekti znali stvoriti, prema svojim mjerilima, savršenu formu. Isto tako, znali su tu


GRČKA UMJETNOST

formu prilagoditi čovjeku kako bi omogućili da, svojim ograničenim osjetilima, čovjek zaista doživi ljepotu načina gradnje hrama.

Arhitekt je, znači, u nacrt hrama unio matematička pravila. Ali se tih pravila tijekom gradnje nije ropski držao, nego ih je ispravljao i nadopunjao gdje god je smatrao da to naš pogled zahtijeva. Na primjer: matematički izvedena linija vodoravne kamene grede izgledala bi našem oku malo savijena pa je graditelj sam savija da bi izgledala upravo horizontalna. Ako bi stupovi svuda bili jednako razmaknuti, pri krajevima bi izgledali razmaknutiji nego po sredini. To bi stvaralo nestabilnost. Zato je grčki arhitekt krajnje stupove malo približio. Stotine takvih detalja tvori ono savršenstvo koje možemo vidjeti na grčkom hramu. Ljepota grčkoga hrama govori o graditeljima: o vjeri i slobodi grčkoga čovjeka.

Grčki hramovi

Promatrajući svijet oko sebe, grčki su arhitekti otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematičke zakonitosti. Stoga je u gradnji hrama simbolika broja morala doći do izražaja. Razmjer zlatnoga reza - setio aurea - kojega su pronašli u prirodi i u mjerama čovjekova tijela, postao je osnova za proporciju hrama. Smatrali su da je upravo ovo matematičko načelo, po zakonima proporcije, ono pravilo koje može povezati pojedinačan oblik s njegovom idealnom cjelinom. Stoga zlatni rez nije bio prisutan samo u glavnim mjerama, nego je postojao i u međusobnim odnosima svih dijelova, uspostavljajući na taj način (kako u cjelini, tako i u dijelovima) vezu s čovjekom i s prirodom.

Hramovi na atenskoj Akropoli

Na atenskoj Akropoli nalaze se najpoznatiji grčki hramovi. Hram Nike Apteros (Beskrilne Atene Pobjednice) sa svetištem i žrtvenikom, nalazi se s desene strane Propileja. Hram Artemide Brauronije, zaštitnice grada Braurona u Atici, nalazi se s desne strane Propileja, uz sami južni zid. Hram Atene Promahos (Atena Predvodnica) sagrađen je na sredini prostora između Propileja, Partenona i Erehtejona. Hram Atene Polias (Atene Gradske) smješten je s južne strane Erehtejona. Hram Erehtejon (Erehteion je bio jedan od prvih atenskih kraljeva, sin i nasljednik kralja Erihtonija), sagrađen je uz sjeverni zid, a bio je posvećen štovanju više božanstava, mitskih heroja i kraljeva. Hram Zeusa Polieusa (Zeusa Gradskoga) podignut je na sjeveroistoku Akropole. Hram Partenon (Parthenon – prebivalište Djevice Atene), najveličanstvenija sakralna građevina na Akropoli, sagrađen je na suprotnoj strani od Erehtejona, u južnom dijelu.

Partenon

Parthenon - hram Djevice Atene - nalazi se na južnom dijelu atenske Akropole. Gradio ga je Periklo prema savjetima kipara Fidije a po nacrtu arhitekata Iktinosa i Kalikratesa, između 447. i 438. god. pr. Kr,. u dorskom stilu. Hram je uzdužna je građevina (dužina 69,5 m, širina 31 m). Sastoji se od dvije prostorije (naos) i dva trijema (pronaos i opistodom).

Pronaos kao trijem na istočnoj strani hrama imao je šest dorskih stupova. Opistodom kao trijem na zapadnoj strani imao je također šest dorskih stupova. Istočni i zapadni trijem (pronaos i opistodom) služili su kao natkriveno predvorje za ulaz u hram. Glavni ulaz s istočne strane, (pronaos) kroz koji se ulazilo u naos (ili hekatompedon), kao i sporedni ulaz sa zapadne strane (opistodom), kroz koji se ulazilo u Partenon, zatvarala su dvokrilna drvena vrata (širine 4,5 m, visine 10 m).

Naos (ili Hekatompedon) bila je pravokutna prostorija (grč: naos = lađa/brod), podijeljena dvama redovima stupova (deset u prizemlju i deset na katu) koji su se spajali s još tri stupa ispred pregradnoga zida. U naosu, na pravokutnom postolju, postavljen je kip božice Atehe Partenos (Djevica Atena), koji je izradio, od zlata i bjelokosti, grčki kipar Fidija. Parhenon je bila manja četvrtasta prostorija na zapadnom dijelu hrama (dužina 14 m, a širina, kao i hram, 31 m), koja je služila kao riznica, to jest za čuvanje zavjetnih darova. U sredini ove prostorije bila su četiri jonska stupa.

Oko hrama, na krepidomi, podignuto je 64 dorska stupa (17 stupova na dužim stranama i 8 na kraćim stranama), koji su nosili arhitrav, dorski friz (od triglifa i metopa), geizon, odnosno krovni vijenac. Na 92 metope izvana (32 na dužim,a 14 na kraćim stanama) prikazani su sadržaji mitoliške simbolike, kao što je gigantomahija (borba bogova s gigantima) i amazonomahija (borbe Grka s plemenom žena Amazonki), borba Kentaura i lapita i legende o atenskom kralju Erehteju i njegovim kćerima.

Na istočnom zabatu – timpanonu prikazano je Atenino rođenje iz Zeusove glave. Na zapadnom zabatu – timpanonu prikazana je svađa između Atene i Posejidona za vlast nad Atikom.

Partenon se smatra remek djelom grčke arhitekture. Ali je i njegova povijest dirljiva. Dugo je bio hram božice Atene Djevice, zatim, već u 6. st., kršćanska crkva (najprije Svete Mudrosti, a potom Svete Marije) i napokon kao truska džamija s minaretom. Hram je najviše nastradao u trusko-venecijanskom ratu 26. rujna 1687. godine. Truci su u hram/džamiju postavili veliku zalihu baruta, a venecijanki top je pogodio hram i raznio jedan dio zgrade. Napušen i urušen, ostavlje je vremenu na čuvanje. U 19. stoljeću britanski ambasador u Istambulu (poznat kao lord Elgin) odnio je 57 m reljefa u Englesku (danas u British Museumu u Londonu), dio reljefnih ukras završio je u Louvreu u Parizu (oko 3 m), dio reljefa čuva se u Akropolskom muzeju (oko 56 m), a dio reljefa je, nakon obnove, još na hramu, a dio je netragom nestao.


GRČKA UMJETNOST

Kip Atene Partenos postavljen je u naos. S postoljem bio je visok 12,50 m. Božica Atena Djevica prikazana je u stojećem stavu, odjevena u hiton (grč: kiton = haljina bez rukava), koji se spuštao do stopala. Na glavi je imala kacigu ukrašenu sfingom u sredini i grifonima (grč. gryps, gripos = krilati lav s orlovom glavom) sa strane. Samo su lice, ruke, noge i glava Meduze (koju je nosila na prsima) bili izrađeni od bjelokosti, sve ostalo bilo je od zlata. U desnoj ruci držala je Nike (Pobjedu), a u lijevoj ruci bilo je koplje i do njega zmija. Do nogu se nalazio štit na kojemu je reljefno prikazana borba Atenjana s Amazonkama (Na štitu je Fidija izradio Periklov i svoj lik). Na sandalama je reljef koji prikazuje borbu između Lipida i Kentaura. Na postolju je reljefno predstavljeno rođenje Pandore (Panodra je žena titana Epimeteja, koju su bogovi obdarili svim darovima u zatovrenoj škrinji. Njezino ime znači 'Obdarena svime'. Međutim, kada je, iz znatiželje, otvorila škrinju, iz nje su izletjela sva zla, patnje i nevolje, a ostala je samo nada). Smatra se da je Fidija upotrijebio preko dvadeset kilograma zlata za izradu kipa Atene Djevice. Zlatni dijelovi, u obliku pločica, mogli su se, po potrebi, skinuti, a da se ne uništi kip. Kip je netragom nestao u 5. st. poslije Kr.

Hram Erehteion

Na atenskog Akropoli, blizu sjevernoga zida, izgrađen je, od 421. do 515. god. pr. Kr., hram Erehteion, u jonskom stilu, posvećen štoanju više božanstava, heroja i mitskih kraljeva, kao i mitskom kralju Erehteju, po kojemu je dobio ime (Erehtej je bio jedan od prvih atenskih kraljeva, sin i nasljednik kralja Erihtonija; ubio ga je Poseidon svojim trozupcem, čime je osvetio Imarada, sina trakijskoga kralja Eumolpa, koji je pomogao sudjednoj Eleuzini u borbi s Atenom i Erehtejom, a Poseidon je to učinio na zamolbu Eumolpa).

Za razliku od drugih grčkih hramova, koji su imali pravokutni i pravilni geometrijski oblik, Erehteion je kao hram, uz pravokutnu osnovu, imao je jedan trijem (istočni) u širini naosa i dva izbačena trijema (radi konfiguracije terena, jedan na sjevenoj, a drugi na južnoj strani). Hram je u tlocrtu imao tri pronaosa (predvorja) i tri naosa (lađe).

Istočni pronaos podignut je na šest jonskih stupova, u jednom redu. Kroz istočni trijem ulazilo se učetverokutni naos (lađa/brod), to jest u prostoriju gdje je bio smješten kip božice Atene Polias (Atene Gradske). Uz kip je stajala Kalimahova zlatna svjetiljka, koja je gorila danju i noću. Za vrijeme slavlja Panatenejevih svečanosti, osobito svake četvrte godine, mlade Atenjanke prinosile su božici izvezeni dar – pelops.

Sjeverni pronaos, bio je na nižoj razini od prostorije svetišta, a podignut je na šest jonskih stupova (četiri frontalno i dva sa strane). Iz ovoga trijema jedna vrata vodila su jedan naos, to jest u prostoriju gdje je bio kip heroja Erehteja, a dvoja vrata vodila su u dva naosa, to jest u dvije prostorije, gdje je, u jednoj, bio kip heroja Buta, a u drugoj je bio kip heroja Hefesta. Ova dva naosa odijeljena su punim zidom od naosa Atene Polias (i tri su metra niža). Njihov zapadni zid (gornji dio je u razini istočnoga trijema) završavao je četirima jonskim polustupovima.

U južni pronaos dolazilo se usponom (uskim stepeništem) iz nižih naosa u predvorje nazvano Trijem karijatida (karijatide - stupovi u obliku obučene ženske figure, nazvane po božici Artemidi Karyatis, iz spartanskog grada Karyai, kojoj su djevojke svake godine igrale kolo u čast). Umjesto šest stupova, atrij nosi šest djevojaka (visine 1,8 m) koje podržavaju arhitrav. Jednu karijatidu engleski lord Elgin odnio je u London (pa je ona, kao i ostalih pet, zamijenjena kopijama).

Iz sjevernoga atrija dolazilo se u zapadni prostor izvan hrama, prostor posvećen Pandrozi (jednoj od Keksopsovih kćeri), gdje je rasla Atenina sveta maslina (koju je Atena, u borbi s poseidonom, darovala gradu). Južnije od Pandrozina prostora, nalazio se Kekropion (prostor posvjećen prvom atenskom kralju).

Erehtejon je u 6. st. poslije Kr. prenamjenjen u kršćansku crkvu, a u 15. st. Turci su ga pretvorili u harem. Sredinom 18. st. hram je rekonstruiran i očišćen od naknadnih dogradnji.

Hramovi u grčkim pokrajinama i gradovima

U antičko vrijeme Grčka se prostirala na južnom dijelu Balkanskoga poluotoka i dijelila se na Sjevernu, Srednji i Južnu Grčku (kasnije se proširila na obalu Male Azije i na kolonije u Italiji i Siciliji).

Sjeverna Grčka zauzima dvije pokrajine Tesaliju i Epir. Srednja Grčka - "prava Helada" zauzima osam pokrajina. Južna Grčka - Peloponez zauzima šest pokrajina. Grčki otoci dijele se na skupine otoka u Egejskom, Jonskom i Sredozemnom moru.

Delfi

Srednja Grčka - "prava Helada" zauzima osam pokrajina. Među pokrajinama najpoznatija je Phokis (Fokida) s planinom Parnas (2459 m) gdje je mitsko boravište muza i s najpoznatijim grčkim svetištem i proročištem – Delfi.

Prema mitskim pričama, prvo mjesto koje se spominje u ovoj pokrajini osnovao je heroj Parnas (sin nimfe Kleodore i boga Poseidona). Najviša planina u pokrajini Fokidi dobila je ime po heroju Parnasu. Parnas je poznat po potopu koji je Zeus poslao da uništi ljudski rod, a stanovnici su se spasili bježeći na vrh planine. U jednoj uvali ispod planine Parnas, prema grčkoj mitologiji, u mjestu Pytho živio je zmaj sa zmijskim tijelom (Piton) koji je čuvao svetište u čast božice zemlje – Geje. U svetištu je, iz jedne pukotine u zemlji, izlazila omamljujuća para na kojoj su se nadahnjivali prolaznici, najčešće pastiri, i tako postajali dalekovidni i dobivali moć proricanja.

Apolonova majka Leta (kći Titana Koeja i žene mu Febe), bježeći pred zmajem Pitonom (kojega je poslala ljubomorna Zeuosova žena Hera), zaustavila se na otoku Delosu (koji je do tada bio ploveći otok). Čim je Leta stala na Delos, Zeus je otok zaustavio i učvrstio, a dvije su se stijene pojavile iz mora i zaustavile Pitona. Na gori Kintu, Leta je rodila blizance: kćer Artemidu i sina Apolona. Uz božansko piće i hranu, Apolon (već četvrtoga dana po


GRČKA UMJETNOST

rođenju ojačao u hrabroga mladića) pošao je u potragu za Pitonom (da mu se osveti za proganjanje svoje majke Lete). Apolon je Pitona pronašao u podnožju planine Parnas u Fokidi i ubio ga (nepromašivim) zlatnim strijelama. Kako bi izbrisao svaki spomen na mjesto Pytho, gdje je zmaj (Piton) živio, Apolon mu je promijenio ime u Delfi, prema imenu svoga sina (kojega je dobio sa svećenicom Tijom). Ubojstvom čuvara proroštva, zmaja Pitona, i nakon očišćenja kod kralja Admeta u Tesaliji, Apolon je, kao novi gospodar, postao bog proricanja.

Grci su Delfi smatrali ne samo središtem Helade, nego i svijeta. Ovo svetište, kao panhelensko svetište, postalo je najznačajnije i najpoznatije religijsko središte antičke Grčke, imajući veliku ulogu u njezinom vjerskom i političkom životu. U Delfima su se, početkom 6. St. pr. Kr. počele održavati natjecanja u športskim i umjetničkim disciplinama, nazvane Delfijske ili Pitijske igre. Među spomenike delfijskog lokaliteta (koji su danas u ruševinama) ubrajaju se: Apolonovo svetište, svetište Atene Pronaje, gimnazij, stadion.

Apolonovo svetište (svetište Apolona Pitijskoga) bilo j središnji sakralni hram u Deflima. Sagrađen je oko 548. god. pr. Kr. na pravokutnoj osnovi veličine 21,5x58 m, u dorskom stilu. Na pročelju hrama bilo je napisano sedam slavnih grčkih izreka koje je (prema legendi) sastavilo sedam grčkih mudraca. Najpoznatije su dvije: 'Gnothi seautòn' - Upoznaj samoga sebe i Meden àgan - Ničega previše.

Ispod hrama su bile dvije podzemna prostorija, jedna - aditon u kojoj je sjedila Pitija – delfijska proročica, a druga je bila čekaonica (za objavu Pitijinih proročkih vizija). Proročica je savjete davala sjedeći na tronošcu. Uz tronožac se nalazio sveti kamen - "pupak" - omfalos (za koji se smatralo da je središte Zemlje), ovalni kamen omotan zmijama. Ispod tronošca iz jedne pukotine u stijeni isparavao je neobična para (plin). Pitija je tada padala u zanos i mrmljala nerazgovijetne riječi. Svećenik - profet tumačio je proricanje (često su proricanja bila dvolična, pa je Apolon imao nadimak 'Loksija' - Dvolični).

U početku je proročica bila djevojka, a kasnije žena od pedesetak godina. Proročica je zapravo bila jedna od sibila, a samo ime Pitija dolazi od Pytho. Pitija je sjedila na tronošcu nad pukotinom u stijeni iz koje je izlazilo omamljujuće isparavanje. Padala je u zanos – entuzijazam (grč: enthusiasmòs, od en = u + theos = bog) i izgovarala nesuvisle riječi koje su u zagonetnoj i dvosmislenoj formi svećenici tumačili kao proročanstva. Značajna proročanstva: 'Ibis redibis numquam in bello peribis' - Ići ćeš, vrati ćeš se, ne ćeš poginuti u ratu. Ili, ovisno od zareza: Ići ćeš, vrati se ne ćeš, poginut ćeš u ratu.

Sjeverozapadno od svetišta, usječeno u padine Parnasa, nalazilo se delfijsko kazalište, sagrađeno oko 400. god. pr. Kr. Polukružno gledalište sastojalo se od 35 redova stepenica – sjedalica. Moglo je primiti oko 5000 gledatelja.

Za vrijeme Apolonovih svečanosti održavale su se Delfijske ili Pitijske igre na stadionu (veličine: 178x25,50 m), koji je mogao primiti oko 7000 gledatelja.

Olimpija

Južna Grčka - Peloponez gorovit poluotok (danas otok). Ime je dobio po Pelopsu, Tantalovu sinu, zauzima šest pokrajina. Među njima se ističe pokrajina Elida ili Elis, gdje je smješteno najveće grčko antičko svetište u Olimpiji. Olimpija je mjesto, na na sjeverozapadu poluotoka Peloponeza, odaljeno 20 km od grada Pirgosa (a 150 km zapadno od Atene). Prema legendi, mjesto je utemeljio Heraklo, sin Zeusov i Alkemene (žene mikenskoga kralja Amfitriona), u pitomoj i plodnoj dolini između rijeke Alfeja i pritoka Kladeja. Tu je Heraklo osnovao Olimpijske igre i posvetio ih Zeusu Olipmijskom. Zeusu je u Olimpiji posvetio sveti gaj maslina – Altis (alsos = gaj/šumarak), koji se tako zove od davnine, a brežuljak iznad njega zove se Kronos (po Zeusovu ocu Kronu).

Svetište u Olipmiji imalo je veliko značenje kao najveće okupljalište svih Grka; ovdje je dolazila do izražaja njihova opća solidarnost i jedinstvo u nacionalnom i religijskom smislu. Za vrijeme svetkovima, u Olimpiji su se održavala športska natjecanja. Prve Olimpijske igre održane su 776. god. pr. Kr.; zabranjene su 393. god. poslije Kr. (nakon 291. olimpijade) po naredbi bizantinskoga cara Teodozija I.; a obnovio ih je, nakon 15 stoljeća, francuski pedagog barun Pierre de Coubertin, u Ateni 1896. godine.

Prvo ozbiljno razaranje svetišta u Olimpiji dogodilo se 262. god. poslije Kr. kada je kamen korišten za gradnju obrambenih zidina protiv najezde barbara. Prema naredbi bizantinskoga cara Teodozija, 393. god., Olimpijske igre su zabranjene. Hramove su opustošili Goti (396. god.), potresi, pljačkaši; kasnije Turci odnose kamenje, zemlja i pijesak su se taložili, a rijeka je prekrila ostatke ruševina, i Olimpija je pala u zaborav. U prvoj polovici 18. st. započela su prva istraživanja. Tijekom stotinjak godina antički kompleks je konzerviran. Danas je Olimpija mali gradi s nešto više od tisuću stanovnika.

U Olimpiji se spomenici mogu svrstati u nekoliko kategorija, jer ovdje ima arhajskih, klasičnih, helenističkih i rimskih građevina. Najstariji i najvažniji spomenici nalaze se u središnjem dijelu svetišta – u Altisu, a ostali su sagrađeni u bližoj okolici. Altis je posvećeni prostor, ograđen zidom, s ulazima na zapadnoj i južnoj strani. Imao je oblik nepravinoga četverokuta.

Najveličanstveniji hram u Olipmiji bio je hram u čast Zeusa Olimpijskoga. Sagrađen je u južnom dijelu Altisa. hram Zeusa Olipmijskoga, u dorskom stilu, dug je 64,12 m, širok je 27,66 m, a visok je 20,25 m. Dorski stupovi bili su visoki 10,45 m, a promjer baze bio je 2,30 m. Na krepidomi je podignut hram pravokutnoga oblika. Proanos na istočnoj i opistodom na zapanoj strani imali su po dva stupa (templum in antis). Iz pronaosa (predvorje na istočnoj strani hrama) se ulazilo kroz vrata (širine 4,80 m) u naos, to jest u prostoriju svetišta, koja je bila podijeljena dvama redovima (po sedam) dorskih stupova (na sjevernoj i južnoj strani) na trobrodni (trolađni) prostor. Iznad donjih redova stupova dizao se još jedan kat.


GRČKA UMJETNOST

U srednjem brodu/lađi postavljen je kip Zeusa Olimpijskoga, u sjedećem stavu, na tronu, rad grčkoga kipara Fidije. Kip je bio prevelik da je jedva mogao stati unutar hrama. Iako je hram sam po sebi vrlo prostran, Fidiju su kritizirali što nije poštovao zadane mjere. Sjedeći kip Zeusa je bio toliko velik da je njegova glava dodirivala svod.

Podnožje na kojem je kip postavljen bilo je 6,5 m široko i 1 m visoko. Sam kip bio je visok 12,40 m (otprilike kao suvremena kuća od četiri kata). Zeus je u desnoj ruci držao bužicu Nike, a u lijevoj ruci vladarsko žezlo s orlom na vrhu. Zeusovo tijelo 'obučeno' je u himation od zlata. Od zlata su koda, brada i sandale. Na glavi je Zeus nosio vijenac od masline i srebra. Prijestolje je učinjeno od bronce i drveta, a ukrašeno zlatom i bijelokošću. Fidija je izradio Zeusa više kao boga snage i bijesa, koji je uvijek spreman baciti munju, nego kao boga ljubavi i dobrote, koji osigurava olimpijski mir. Zbog velikoga ugleda, ovaj je kip ubrojen u sedam svjetskih čuda antičkoga doba.

Nažalost, kip nije sačuvan. Najprije ga je, u 1. stoljeću pr. Kr., rimski car Kaligula pokušao prebaciti u Rim, ali nije uspio. Poznato je da je u hramu ostao do 395. godine. Naime, tada je kip prebačen u carsku palaču u Konstantinopolis, gdje se nalazio sve dok nije uništen u velikom požaru 462. godine. Kada su Olimpijske igre zabranjene (393. god. po naredbi cara Teodozija I., kao poganski običaj), naređeno je da se Zeusov hram zatvori. Olimpiju su zadesio požar (475. god.) i potres (552. god.), a odroni i poplave prekrili su ruševine.

Na sjeverozapadnom dijelu svetišta, podignut je Pritanej – zgrada za pritaneiona – vijećnika. Uz Pritanej se nalazio žrtvenik božice ognjišta – Hestije, gdje je gorjela vječna vatra, a s ognjišta se pepeo nosio na žrtvenik Zeusa Olimpijskoga.

Istočno od Pritaneja, nalazio se Heraion - hram božice Here u dorskom stilu. Hram je bio dug 50 m, širok 18,75 m, visok 7,80 m. U naosu je bio smješten kip božice Here u sjedećem stavu. Zapadno od Herina hrama nalazila se kružna prostorija - Filipeion, promjera 15,24 m, u jonskom stilu. U sredini hrama smješten je kip Filipa Makedonskoga II. i njegove žene Olimpijade. gradnju ovoga hrama dovršio je Aleksandr Veliki (u čast svoga oca). Južnije od Herina hrama, unutar Altisa nalazi se malo svetište Pelopion - u čast mistkoga heroja Pelopsa (sin lidijskoga kralja Tantala, osvajač Peleponeza i kralj u Elidi). Prema legendi, Pelopion je sagradio Heraklo kao četvrti Pelopsov nasljednik. Istočno od Pelopiona nalazi se sličan hram – Hipodamion, u čast Pelopsove supruge Hipodamije.

Kazališta

Starogrčka drama (grč: drama, dramatos = čin, radnja; gluma, igrokaz) nastala je iz štovanja boga Dionizisa. Iz drame su proizišle satirska drama, tragedija i komedija. Da bi prikazali dramaturski čin/igru, Grci su podizali kazališta.

Tijekom vremena arhitektonska forma klasičnoga kazališta podijeljena je na tri dijela: theatron=gledalište, skene=pozornica, orchestra=glazba. Theatron (grč: theatron, od theaomai = gledam) je gledalište; zauzimalo je otprilike 7/12 kruga, a radijanlo je bilo razdijeljeno stubištima. Koncentrični redovi sjedala širokim su prolazom bili podijeljeni na gornje i donje područje. Skene (grč: skene) je pozornica, odnosno pozadina ispred koje su nastupali glumci. Orkestra (grč: orchestra) je kružni (ili polukružni) prostor između pozorrnice i gledališta za zbor (i glumce).

Dionizijevo kazalište u Ateni nalazilo se na padinama Akropole. Sagrađeno je od kamena, 330. god. pr. Kr., za vrijeme atenskoga govornika i državnika Likurga. Njegovo gledalište sa 64 reda kamenih sjedala bilo je podijeljeno dvama vodoravnim prolazima – dijazonama na tri dijela. Ti su dijelovi bili podijeljeni okomitim prolazima na zarakate isječe (keride). Naknadno je na brijegu dodano još 14 novih redova kamenih sjedala. Prvi red sadržavao je 67 sjedala s naslonima izrađenim u mramoru za gradske dostojanstvenike (u sredini prvoga reda bilo je mjesto za Dionizijeva svećenika). Središnji dio kazališta – orkestra – bilo je kružno s promjerom 19,61 m. Na južnoj strani sagrađena je shene – duga 46,50 m. Kazalište je moglo primiti oko 17000 gledatelja.

Kazalište u Epidauru sagradio je arhitekt Poliklet Mlađi, između 360. i 330. god. pr. Kr. Epidaur se nalazi u pokrajini Argolidi, na obali Saronskoga zaljeva. Grad je dobio ime po Epidauru, sinu Pelopsovu. U Epidauru je čuveno Asklepijevo svetište. Asklepije je bog liječništva, sin Apolonov i njegove ljubavnice Koronide (kćeri tesalskoga kralja Flegija).

Epidaursko kazalište, po proporcijama i skladu, spada u najljepša grčka kazališta. Vrlo je uspješno ugrađeno u padine brežuljka Kynortion. Čuveno je po svojim gotovo savršenim akustičnim svojstvima. Kružna orkestra bila je 20,5 m promjera. Skena je bila dvokatna, 3,5 m visine. Kameno gledalište usječeno je u stijenu i okrenuto prema sjeveru, pa su gledatelji mogli promatrati i ostale spomenike svetišta i prekrasan krajolik. Gledalište je široko 115 m, tvori polukrug s blagim usponom, podijeljeno u dva dijela (donji ima 34, a gornji 21 red kamenih sjedala). Sjedala su razdjeljena zrakastim prolazima (kerkide): donje područje na 12, a gornje na 22 prolaza. prvi red donjega i previ red gornjega dijela gledališta imalo je počasna mjesta. Ovo je kazalište moglo primiti oko 14000 gledatelja.

Tragedija

Tragedija (grč: tragoia, od tragos = jarac + oide = pjesma) je prvotno bila pohvalna zborska/korska pjesma u slavu boga Dioniza. Smatra se da je Arion iz Korinta (oko 600. god. pr. Kr.), prvi poučavao zbor/kor pjevanju i igranju ditiramspke pjesme (grč: dihryrambos = himna u čast boga Dioniza; lirska pjesma, hvalospjev, slavopojka; pretjerana hvala) oko Dionizova žrtvenika. Kureti (Kureti = Krećani; u starogrčkoj mitologiji sluge i svećenici boga Zeusa i Reje Kibele; čuvali su maloga Zeusa na Kreti dok je živio u povojima i njegov plač prekrivali pred ocem Kronom zveketom svoga oružja i vikom) su oblačili jarčevu kožu i predstvaljali se kao satiri, to jest Dionizovi prijatelji (grč: satyros = u starogrčkoj mitologiji to su bili kozorozi ili dlakavi demoni čupave kose, zašiljenih ušiju i konjskoga ili


GRČKA UMJETNOST

kozjega repa, s frulicom u rukama). Kureti su se nazivali i tragoi, a njihovu pjesmu tragedijom, to jest 'jarčijom pjesmom'. Radnja se odvijala tako da je vođa zbora/kora (grč. koryphaios = korifej, vrhovnik, poglavica; vođa zbora, zborovođa) započinjao recitirati pjesmu, a zbor/kor ga je pratio igrom i dopunjavao refrenom (franc: refrain = stih ili stihovi koji se ponavljaju iza svake kitice). Tako se razvio dijalog između njih. Taj oblik ditiramba (satirske pjesme) prensen je iz Korinta po cijeloj antičkoj Grčkoj. Pjesnik Tespies (Thespis) uveo je, 534. God. pr. Kr., prvoga glumca koji je ditiramb pretvarao u satirsku dramu. Iz ovoga dijaloga, između zbora/kora i glumca, to jest iz satirske drame razvila se tragedija, kao nova dramaturška radnja.

Satirske drame, tragedije i komedije Grci su izvodili u Ateni u prigodnim svečanostima u čast boga Dioniza na Velikim i Gradskim Dionizijama (ožujak – tavanj), na lenejima (siječanj – veljača) i dijelom po atičkim selima na Seoskim ili Malim dionizijama (prosinac – siječanj). U Ateni su tijekom 5. st. pr. Kr. djelovala tri slavna dramska pjesnika: Eshil, Sofoklo i Euripid.

Aiskhylos (Eshil) je rođen oko 525. god. pr. Kr. u Eleuzini nedaleko Atene. Nazvan je «otac tragedije» jer ga se smatra umemeljiteljem antičke tragedije. Uveo je na scenu drugoga glumca (poslije prihvatio i trećega, kojega je uveo Sofoklo). Proširio je dijalog i tako tragediji dao 'klasični oblik'. Radnje njegovih tragedija vrlo su jednostavne, jezik mu je svečan i bogat. Napisao je oko 90 drama (satirskih drama i tragedija), sačuvano je 7 naslova. Sačuvana djela: Persai (Perzijanci - drugi dio tetralogije o porazu Perzijanaca kod Salamine), Hepta epi Thebas (Sedmorica protiv Tebe – treći dio tragedije o ratu Polinika i njegovih suboraca protiv Tebe), Hiketides (Pribjegarke - prvi dio trilogije o 50 kćeri Danajevih), Oresita (Orestija - trilogija: Agamemnon, Žrtva na grobu – Khozphoroi i Eumenide – Eumenides), Prometheus desmotes (Okovani Prometej – drugi dio trilogije o Prometeju).

Sophokles (Sofoklo) rođen je 496. god. pr. Kr. u Ateni. Napisao je 130 dramskih tekstova, a sačuvano je samo 7 tragedija: Aias (Ajant – o trojanskom junaku Ajantu), Antigone (Antigona - o Edipovoj kćeri koja je živa zakopana u grob), Trakhiniai (Trahinjanke – o Heraklu i njegovoj ženi Dejaniri), Oidipus tyrannos (Kralj Edip – najpoznatija grčka tragedija, o kralju Edipu), Elektra (Elektra – o žrti na grobu), Philoktetes (Filoklet – iz trojanskoga ciklusa, o junaku Filokletu, kojega su Grci, ranjena, ostavili na otoku Lemosu), Oidipus epi Kolonoi (Edip na Kolonu – o smrti Edipovoj u atenskom Kolonu).

Euripides (Euripid) je roen na otoku Salamini 485. ili 480. god. pr. Kr. Napisao je 92 drame, a sačuvano je 18 njegovih tragedija: Alkestis (Alkestida – o ženi tesalskoga kralja Admeta), Hippolytos (Hipolit – o ljubavi Tezejeve druge žene Fedre prenja njegovu sinu Hipolitu), Ifigenija u Aulidi (Agamemnon žrtvuje kćer Ifigeniju), Ifigenija u Tauridi (Artemida spašava Ifigeniju od žrtvovanja), Herakleidai (Heraklova djeca – kako kralj Euristej progoni Heraklovu djecu), Heracles mainomenos (Ludi Heraklo – junak spašava svoju obitelj od tiranina Lika), Andromakhe (Andromaha – tužna sudbina Heraklove žene), Ion (Jon – priča o Kreuzi, kćeri kralja Erehteja, i njezinom sinu Ijonu), Hekabe (Hekaba – tragedija o ženi trojanskoga kralja Prijama), Hiketides (pribjegarke majke mole Atenjane da ishode kod Tebanaca tijela svojih sinova poginulih pod gradom Tebom), Troiades (Trojanke – prikaz sudbine žena nakon osvojene Troje), Elektra (Elektra – sudbina Elektre na grobu), Orestes (Orest – nastavak Elektre, Orestova sudbina), Phoinissai (Feničanke – o propasti Edipove obitelji), Bakhai (Bakhe – mit o bogu Dionizu), Rhesos (Rez – sporna tragedija, ne zan se je li Euripidova), Kyklops (kiklop – satirska drama o kiklopu Polifemu i Odiseju).

Komedija

Kao druga grana grčke drame – komedija (grč: komos = veseli ophod + ode = pjesma = vesela ophodna pjesma) je vesela dramaturška radnja. Obično je skupina veseljaka (lakrdijaša), nakon održanih gozbi u dionizijevoj opijenosti i razuzdanosti, obilazila grad pjevajući podrugljive pjesme i pričajući šale podrugljiva sadržaja. Antičku komediju povijesničari dijele na tri vremenska razdoblja: staru, srednju i novu komediju.


GRČKA UMJETNOST

Športski objekti

Prema grčkoj pedagogiji, čovjek mora istovremeno razvijati duh i tijelo. Razvijanje duha uključivalo je učenje poezije, retorike, pjevanja i sviranja, povijesti i ostalih znanja, a vježbanje tijela postizavalo se preko raznih športskih disciplina, poput trčanja, skakanja, hrvanja...

Gimnazij

U pedagoškoj praksi starih Grkasvjedoči niz različitih građevina u kojima su mogli vježbati. U svakom gradu postojao je gimnazij - vježbalište (grč: gymnasia = vježbanje; gymnazo = vježbam) kao ustanova za odgoj mladića, koji su se, osim športskih vježbi, održavala i predvanja. Gimnazij je otvoreno pravokutno dvorište okruženo zgradama s trijemovima, dužine jedan (olimpijski) stadij - oko 192 m (grč: stadion = starogrčka mjera za dužinu; jedan stadij = 178 m; olimpijski stadij(um) = 192,25 m). Gimnazijem je upravljao gimnazijarh; o duhovnom odgoju brinuo se sofronist, a o tjelesnom/fizičkom odgoju gimnazijast.

U Ateni su postojala dva gimnazija: Akademovi vrtovi i Likejon. U Akademovim vrtovima otvorena je, 387. prije Kr., Platonova filozofska škola - Akademija – (grč. Akademeia) koju je ukinuo, 529. poslije Kr., bizantinski car Justinijan. U Likejonu je nastala Aristotelova peripatetička filozofska škola (grč: peripateo = obilazim, šećem), poznata po tome da je učitelj s učenicima šetao u sjeni drvoreda.

Palestra

Uz gimnazij se redovito nalazila palestra – bornica ili borilište (grč: palaistra) kao ustanova za vježbanje u hrvanju i šakanju. palestra je izgledom bila slična gimnaziju, s tim da je pravokutno dvorište bilo nešto manje.

Stadion

U sklopu religijskih svetkovina i u blizini svetih mjesta antički Grci održavali su razna športska natjecanja. Najpoznatija natjecanja: Olimpijske igre u čast boga Zeusa u sveteištu u Olimpiji u dolini rijeke Alfeja u pokrajini Elidi na Peloponezu, Pitijske igre u čast boga Apolona u Delfima, Istmijske igre u čast boga Posejidona na Istmu u blizini grada Korinta. Nemejske igre u čast boga Zeusa u Nemejskoj dolini kraj grada Nemeje u pokrajini Argolidi.

Za športske igre Grci su podizali stadione (grč: stadion = starogrčka mjera za dužinu; jedan stadij = 178 m; olimpijski stadij(um) = 192,25 m). Najpoznatiji stadion sagrađen je, oko 350. god. pr. Kr., u Olipmiji, na istočnoj strani svetišta. Trkalište novoga stadiona bilo je položeno u smjeru istok – zapad. Dužinu je, prema legendi, odredio Heraklo (stavljajući stopu pred stopu – šest stotina puta).

Olimpijske igre. Olimpijske igre bile su najčuvenije u antičkom grčkom svijetu. Posvećene su Zesus Olimpijskom. Održavale su se u svetištu u dolini rijeke Alfeja u pokrajini Elidi na Peloponezu. Prve Olipmpijske igre održane su 776. godine prije Krista. Od tada su se održavale sveke četvrte godine u ljetnim mjesecima (srpanj - kolovoz). Grci su računali vrijeme prema Olimpijadama (koje je uveo povijesničar Timij iz Taormine na Siciliji). Igre su trajale pet dana. Prvoga dana igara prinosile su se žrtve i polagala prisega u Buleuterionu (Vijećnici) izvan Atlisa, u blizini južnoga zida pred žrtvenikom i kipom Zeusa Horkija (Zeusa Prisege). Drugoga dana počinju natjecanja, a održavala su se trećega i četvrtoga dana. Posljednji, peti dan igara bio je predviđen za dodjeljivanje nagrada.

Posljednje Olipmijske igre održane su 393. poslje Kr., a ukinuo ih je bizantinski car Teodozije I. Nakon 15 stoljeća, francuski pedagog barun Pierre de Coubertin obnovio je Olimpijske igre, koje su opet održane 1896. u Ateni (i od tada se održavaju svake četvrte godine).

Pitijske igre bile su najviše na glasu poslije Olimpijskih igara u grčkom svijetu. Slavile su se u čast boga Apolona u Delfima. Početak igara uzima se 582. godina pr. Kr. Održavale su se svake četvrte godine (sredinom kolovoza ili početkom rujna, u treću godinu svake Olimpijade).

Istmijske igre održavale su se na Istmu u blizini grada Korinta u čast boga Poseidona (u njegovu svetištu). Priređivali su ih Korinćani u proljeće (travanj - svibanj), svake druge godine (druge i četvrte godine svake Olipmijade).

Nemejske igre slavile su se u Nemejskoj dolini blizu grada Nemeje u pokrajini Argolidi u Zeusovu čast. Priređivali su ih stanovnici obližnjega grada Kleonije (Cleonaie), nakon svake druge godne Olimpijade.


GRČKA UMJETNOST

Grčko kiparstvo

Grčko kiparstvo možemo podjeliti na dva načina kiparskog djeovanja: arhitektonsko kiparstvo i slobodno kiparstvo. Arhitektonsko kiprastvo, redovito reljefno, sastavni je dio arhitekture jer je vezano uz arhitekturu. Slobodno kiparstvo nije vezano za prostor jer se kip tako izrađen da stoji slobodno u prostoru.

Arhitektonsko kiparstvo

Jedan od bitnih značajki grčke umjetnosti jest veza između arhitekture i kiparstva. Kao primjer uzet ćemo timpanon Zeusova hrama u Olimpiji (pokrajina Elidija na sjevernoj obali grčke rijeke Alfeja) gdje je grčki kipar prikazao borbu Kentaura i Lapita a sudac je Apolon (Apolon = starogrčki bog sunca, pjesiništva i glazbe, pokrovitelj umjetnosti, sin Zeusov, osobito glasoviti prorok i liječnik, simbol mladenačke ljepote; Kentauri = divlji narod u grčkoj pokrajini Tesaliji, po Homeru više zvijeri nego ljudi; u kasnijim vremenima pričalo se da du bili napola konji, to jest glava i prsi ljudske a ostalo tijelo konjsko; to je pričanje nastalo otud što je ovaj divlji narod neprestano jahao na konjima; Lapiti = bogato pleme u starogrčkoj pokrajini Tesaliji).

Reljefna kompozicija prilagođena je obliku timpanona tako da se položaj i postava likova postupno mijenja od centralne vertikalne osi Apolona, preko sagnutih likova koji kleče do likova koji leže u uglovima. Međutim, proporcije i pokreti likova ostaju u okviru realističkog prikazivanja, te se tako ostvaruje ravnoteža između arhitekture, kadar koji se ne negira, i kiparstva, koje se kompozicijski prilagođuje, da bi se ostvarila sloboda pokreta. Tako, naprimjer, detalj jednog lika koji kleči pokazuje strogu geometrijsku kompoziciju. Vertikala tijela grana se u dva oštra kuta nogu koje minimalno otvaraju volumen. Nabori haljine, djelomično stilizirani, prate liniju kopmozicije, ali varirajući je u blagim krivuljama. Igra svjetlosti i sjene, nastala zbog lomljenja nabora i plitkih ureza, pregledna je, oštra, linearna u svom kretanju, te volumenu daje plošni karakter. Na detalju glave možemo uočiti kako se stilizirana kosa počinje oslobađati pri dodiru s masom ruke koja je realistički oblikovana u snažnom pokretu.

Na jednoj metopi (grč. metopon = čelo, pročelje, prednja strana, međuprostor između triglifa na dorskom frizu, triglif = arhitektornski ukras na arhitravu ili drugoj kamenoj gredi grčkog dorskog hrama, trorez), s istog hrama, prikazan je Heraklo kako uz Ateninu pomoć drži nebeski svod dok mu Atlas donosi jabuke Hesperida (Heraklo = u starogrčkoj mitologiji heroj koji se odlikovao izvanrednom fizičkom snagom, kao naprimjer: raskinuo je pećine - Heraklovi stupovi - što su sastavljale Afriku i Europu i tako spojio Sredozemno more s Atlanskim oceanom; Atena = u starogrčkoj mitologiji boginja mudrosti i rata, kći Zeusova, koja se rodila iz njegove glave; Atlas ili Atlantos = ime diva iz grčke mitologije koji na svojim plećima nosi svijet; Hesperides = u starogrčkoj milologiji kćeri titana Atlanta koje na krajnjem zapadu čuvaju zlatne jabuke). Kompozicja se sastoji od tri vertikale koje su međusobno povezane kratkim horizontalama. Pozadina je ravna, zatvorena i likovi, unatoč visokoj plastičnosti, ne prodiru u prostor jer su paralelni s pozadinom. Varijacija stavova (poluprofil, profil, en face) unosi u inače statičnu kompoziciju triju vertikala stanovito kretanje, koje, međutim, koči strogi profil glava. Površina je glatka, napeta, plitko zaobljeno izvlačenje anatomskih (anatomija = nauka od građi i sastavu tijela živih bića) detalja daje joj plastičnost (grč. plasso = tvorim, oblikujem; vještina usavršavanja dijelova tijela u svrhu da im se dade ljepota i izrazitost; opći pojam za kiparstvo uopće). Nabori i kosa nisu stilizirani, već oblikovani kao velike zatvorene plohe, kojima se vertikalni obrisi - linije poklapaju s kompozicijom.

A na frizu dugačkom 160 m i visokom jedan metar s unutrašnje strane predvorja na Partenonu nalazi se prikaz Panatenejevih svečanosti (velika svetkovina u Ateni, slavila se svake četvrte godine u čast boginje Atene) koje su izradili Fidija i njegovi učenici, između 440. i 437. godine pr. Kr. Povorka započinje u jugozapadnom dijelu i odvija se u dva smjera. Prema tome, konstruktivno najosjetljivije mjesto, gdje nosači preuzimaju teret krovne konstrukcije, prekriveno je reljefnim prikazom. Reljefni prikaz horizontalnim nizanjem siječe vertikalnu vezu konstrukcije i vizuelno olakšava primanje tereta jer odvlači pogled u drugom smjeru. Odnos tereta i nosača ipak nije negiran, već samo prebačen, obogaćen reljefnom obradom, na pozadinu - gredu koja ostaje vidljiva kao zatvorena ploha. Osobito je zanimljiv dio reljefa na kojemu su prikazani konjanici. Iako je riječ o niskom reljefu, likovi su razmješteni s osjećajem za prostornu organizaciju plohe koja je ostvarena u tri plana. Na taj je način neutralizirana zatvorenost, plošnost pozadine koja je potisnuta u dubinu i pretvorena u četvrti plan. Likovi se razlikuju po stupnju plastičnosti te u stavu kontraposta svojim položajem i kretnjama stvaraju valovitu, kružnu kompoziciju. Goli lik s lijeve strane nalizi se u četvrprofilu, drugi lik u profilu, treći u poluprofilu prema natrag, pa je tako stvoreno prostorno, valovito kretanje. Osim toga, kretanje nije samo nizanje na plohi zdesna nalijevoveć i ubrnutom smjeru: vraćanje, kružno kretanje od lijevog lika prema nama do krajnjeg desnog, dakle povorka ponovno kreće naprijed. Takav kružni tok koji kompoziciju otvara u prostor, obogaćen je različitim usmjerenjem pogleda. Površina je glatka i mekana na golim tijelima i konjima, a slobodno naborana, pokrenuta u naborima haljine i kosi.


GRČKA UMJETNOST

Slobodno kiparstvo

Grčko kiparstvo možemo podijeliti na tri vremenska razdoblja (kao tri kulturna razdoblja): arhajsko, klasično i helenističko kiparstvo.

Arhajsko kiparstvo (grč: arhe… arheo… početak; archaios: star, drevan): od seobe helenskih plemena, odnosno od 1100. god. pr. Kr. do 500. god. pr. Kr.Klasično kiparstvo (lat: classicus - star, drevan): od 500. god. pr. Kr. do 323. god. pr. Kr., odnosno od perzijskih ratova do smrti Aleksandra Velikoga.Helenističko kiparstvo (grč: Hellenes - Heleni, Hellas – Helada): od 323. do 146. godine pr. Kr., odnosno od smrti Aleksandra Velikoga do rimskoga cara Augusta.

Kiparstvo kod Grka zauzima mnogo važniju ulogu nego arhitektura i slikarstvo. Jezgra hrama bio je kip božanstva oko kojega se oblikovao prostor. Prostor nije zamišljen kao sastajalište vjernika nego kao božji hram. Ovdje je, znači, arhitektura okvir a središte je kip (dok je kod Mezopotamaca i Egipćana kip bio kao dodatak arhitekturi). Vrijednost kipova izvlači se i iz toga što su kipovi mogli stati i slobodno u prostoru a ne vezani za arhitekturu. Prvi grči kipovi bili su od drveta a kasnije pretežno od mramora ili bronce. Rijeđi su kipovi od zlata ili bjelokosti. Glavni predmet grčkog kiparstva bilo je nago ljudsko tijelo.

Arhajsko kiparstvo

Grčki kipari drže se zakona frontalnosti (slično kao i egipatski). Izražavaju dorski - muževni mentalitet. U susretu s jonskim mentalitetom, postaju nježniji i kićeniji. Među najljepše kipove ovog razdoblja spada remek-djelo zvano Thronus Ludovisi (kojega bismo mogli nazvati da je Venerin tron). Na srednjem dijelu, na naslonu za leđa, prikana je Venera kako se rađa iz morske pjene, dvije službenice je prihvaćaju i pridržavaju joj ogrtač u koji treba da se zaodjene. Na naslonima sa strane, za ruke, prikazana je žena u dvije svoje uloge: kao ozbiljna čuvarica domaćeg obnjišta ona žrtvuje bogovima poput kakve svećenice, a s druge strane kao malda naga djevojka koja svira na sviralu.

Klasično kiparstvo

Grčko klasično kiparstvo podijelit ćemo na tri vremenska razdoblja: kalsično kiparstvo 5. stoljeća, klasično kiparstvo 4. stoljeća i helenističko kiparstvo.

Svoj najljepši procvat grčko piparstvo doživljava u drugoj polivici 5. stoljeća pr. Kr. pod upravom Perikla u Ateni. To kiparstvo nazivamo klasičnim u najljepšem smislu te riječi jer je ono postiglo skladnu ravnotežu između realizma (vjernosti prirodi) i idealizma (težnje za uljepšavanjem), između mira i razigranosti, između razuma i osjećaja, između tijela i duha, između slobode i rede. Taj sklad stvorio je narod koji je znao što su prohtjevi i nagoni, ali ih je svjesno podvrgnuo redu i zakonu, skladu i ljepoti.

Klasično kiparstvo 5. stoljeća

Grčko klasično kiparstvo 5. stoljeća pr. Kr. najbolje ćemo upoznati preko umjetnosti tri glavna zastupnika klasičnog kiparstva u ovom vremenskom razdoblju: Miron, Poliklet i Fidija.

Miron je jedan o tri najpoznatija grčka kipara 5. stoljeća. Od njega su sačuvana samo dva kipa. Stari grčki pisci slave ga još za dva kipa, kao još značajnija, a to je Brončana krava (koja je mnogim piscima izgledala kao da je i živa i samo što ne zamuče) i Olimpijski trkač Ladas (koji od iscrpljenosti tek što nije izdahnuo). U dosta kopija sačuvano je njegovo djelo: Diskobolos (Bacač diska). Mladi atletičar upravo treba da ispusti disk, a da bi dobio što veći zamah, on pravi zaokret od tri četvrtine kruga. Na taj način čitavo njegovo tijelo zaokrenuto je i zavrnuto a da pri tom nije izgubilo ni svoju ljepotu ni svoju ravnotežu. Ipak pri tom pokretu Diskobolosova glava ostala je mirna i ničim ne odaje napor ili želju za što boljim uspjehom. Drugi njegov kip, sačuvan u kopijama, Atena i Marsije (Marsyas: frigijski pastir koji je, prem priči, pronašao frulu što ju je Atena odbacila, svirajući na to glazbalo pokazao se boljim i od Apolona pa mu ovaj, za osvetu, živom oderao kožu). Prizor prikazuje kako je Atena odbacila sviralu a Marsija je priletio da je prihvati ali je ustuknuo pred strogim pogledom Atene. Marsijin pogled unatrag na svoj je način remek-djelo.

Poliklet je kipar koji je izražavao dorski umjetnički duh. Najpoznatiji njegovi kipovo su: Doriforos (Kopljonoša), Diadumenos (Privezivač) i Ranjena Amazonka (od grč. a-mazos = bez dojke; iz grčki mitologije žena-ratnik kojima su tobože odsjecali ili palili desnu dojku da im ne smeta kod napinjanja luka).Značajna novost koju je Poliklet uveo, bio je stav sa slobodnom nogom: težina tijela počivala je na jednoj, napetoj nozi dok je druga neopterećena, stala slobodno u prostoru. To stvara osjećaj lakoće, a ujedno taj kontrast stvara raznolikost i pojačava doživljaj napetosti i labavosti. Ta živost i kontrasti opažaju se i inače na Doriforosovom tijelu: Volumen je zatvoren, tijelo počiva na desnoj nozi, a lijeva je oslobođena u iskoraku; desna je ruka spuštena i odgovara desnoj nozi, lijeva je uzdignuta, a horizontalne osi ramena, kukova, koljena, pokreću se raznoliko, a isto tako pokreću se te osi i u pravcu prema gore na raznolik način. Tako je ovaj kip čovjeka koji miruje, koji se lagano odmara, puniji pokretom i životom nego li čak i likovi koju su najviše razgibani. Uz to, ovaj je lik duševnim izrazom skladan i daje dojam umnog i uravnoteženog čovjeka, pa predstavlja utjelovjenje klasičnog - antiknog ideala: mens sana in corpore sano. Ovaj kip Doriforosa od Polikleta mnogi su Grci nazivali "kanon" - kiparsko pravilo, jer su postignute idealne proporcije ljudskog tijela: u tijelu ima, osim glave, još šest njezinih dužina. Usprkos kiparskog pravila i racionalnosti, kip je skladno djelo, koje nije nastalo samo od računanja nego od pravog umjetničkog osjećaja.


GRČKA UMJETNOST

Fidija je najznačajniji kipar u grčkoj klasičnoj umjetnosti 5. stoljeća pr. Krista. Rodio se 485. god. pr. Kr. u Ateni, a umro je 432. (ili 431.) god. pr. Kr. Izradio je mnogo kipova i reljefa, od kojih su najpoznatiji: Kip Atene Partenos i kip Zeusa Olimpijskog, kao i reljefi na Partenonu.

Kip Atene Partenos bio je postavljen u hram Parthenon na atenskoj Akropoli. S postoljem je bio visok 12,50 m. Božica Atena Djevica prikazana je u stojećem stavu, odjevena u hiton (grč: kiton = haljina bez rukava), koji se spuštao do stopala. Na glavi je imala kacigu ukrašenu sfingom u sredini i grifonima (grč. gryps, gripos = krilati lav s orlovom glavom) sa strane. Samo su lice, ruke, noge i glava Meduze (koju je nosila na prsima) bili izrađeni od bjelokosti, sve ostalo bilo je od zlata. U desnoj ruci držala je Nike (Pobjedu), a u lijevoj ruci bilo je koplje i do njega zmija. Do nogu se nalazio štit na kojemu je reljefno prikazana borba Atenjana s Amazonkama (Na štitu je Fidija izradio Periklov i svoj lik). Na sandalama je reljef koji prikazuje borbu između Lipida i Kentaura. Na postolju je reljefno predstavljeno rođenje Pandore (Panodra je žena titana Epimeteja, koju su bogovi obdarili svim darovima u zatovrenoj škrinji. Njezino ime znači 'Obdarena svime'. Međutim, kada je, iz znatiželje, otvorila škrinju, iz nje su izletjela sva zla, patnje i nevolje, a ostala je samo nada). Smatra se da je Fidija upotrijebio preko dvadeset kilograma zlata za izradu kipa Atene Djevice. Zlatni dijelovi, u obliku pločica, mogli su se, po potrebi, skinuti, a da se ne uništi kip. Kip je netragom nestao u 5. st. poslije Kr.

Kip Zeusa Olimpijskoga, u sjedećem stavu, na tronu, rad grčkoga kipara Fidije, bio je postavljen u srednjem brodu/lađi u Zeusovu hramu u Olimpiji. Kip je bio prevelik da je jedva mogao stati unutar hrama. Iako je hram sam po sebi vrlo prostran, Fidiju su kritizirali što nije poštovao zadane mjere. Sjedeći kip Zeusa je bio toliko velik da je njegova glava dodirivala svod. Podnožje na kojem je kip postavljen bilo je 6,5 m široko i 1 m visoko. Sam kip bio je visok 12,40 m (otprilike kao suvremena kuća od četiri kata). Zeus je u desnoj ruci držao bužicu Nike, a u lijevoj ruci vladarsko žezlo s orlom na vrhu. Zeusovo tijelo 'obučeno' je u himation od zlata. Od zlata su koda, brada i sandale. Na glavi je Zeus nosio vijenac od masline i srebra. Prijestolje je učinjeno od bronce i drveta, a ukrašeno zlatom i bijelokošću. Fidija je izradio Zeusa više kao boga snage i bijesa, koji je uvijek spreman baciti munju, nego kao boga ljubavi i dobrote, koji osigurava olimpijski mir. Zbog velikoga ugleda, ovaj je kip ubrojen u sedam svjetskih čuda antičkoga doba. Nažalost, kip nije sačuvan. Najprije ga je, u 1. stoljeću pr. Kr., rimski car Kaligula pokušao prebaciti u Rim, ali nije uspio. Poznato je da je u hramu ostao do 395. godine. Naime, tada je kip prebačen u carsku palaču u Konstantinopolis, gdje se nalazio sve dok nije uništen u velikom požaru 462. godine. Kada su Olimpijske igre zabranjene (393. god. po naredbi cara Teodozija I., kao poganski običaj), naređeno je da se Zeusov hram zatvori. Olimpiju su zadesio požar (475. god.) i potres (552. god.), a odroni i poplave prekrili su ruševine.

Zna se da je Fidija upravljao izradom kipova na Partenonu. Iako ih sve nije sam izradio, to mu je donijelo vječnu slavu. Oko glavne prostorije pružao se 150 m dugi kameni friz koji je prikazivao svečani ophod prigodom blagdana Panateneja. U povorci atenske žene i djevojke nose novo izvezeni peplos (ženska haljina) na dar božici Ateni, a u pratnji za njima ide gradski službenici, konjanici, mladići sa žrtvenim volom... Izvana, na frizu iznad stupova, bile su izrađene 92 metope (oko 120 kvadratnih metara reljefne površine) koje su prikazivale pobjede Atenjana (napose atenskog junaka Tezeja nad Kentaurima i Amazonkama) a dijelom borbe bogova s gigantima. Na istočnom timpanonu bilo je prikazano: Rođenje Atene (iz Zeuseove glave), a na zapadnom: Pobjeda Atene nad Posejidonom. U cjelini uzeti, ovi kiparski radovi predstavljaju vrhunac vjerskog i prirodnog prikazvanja ljudi i životinja, golog tijela i odijela, mirnog stava i pokreta. Ipak, Fidija nigdje nije ostao na samom vjernom prenošenju stvarnosti, jer je to uvijek preobražena stvarnost. On je znao izabrati ono što je značajno i bitno, što je plemenito i veliko, i to na neupadan, nenametljiv način izraziti u mramoru. Iz čitavog kiparskog niza odiše slobodni duh i smisao za ljepotu, religiozno strahopoštovanje pred božanskim i divljenje pred ljudskim vrijednostima.

Klasično kiparstvo 4. stoljeća

Za umjetnost 4. stoljeća značajna je zamišljenost i težnja grčkog umjetnika za ljupkom ljepotom. Kipovi božanstva nisu više uzvišena, nepristupačna bića kako je to bio slučaj u 5. stoljeću, nego postaju sličniji običnim ljudima. Osjeća se da je Grčka, odnosno Atena, iscrpljena neprestanim ratovanjima a misaoni razvoj i filozofska kritika više se zanosila rodoljubljem nego narodnom religijom.

Grčko klasično kiparstvo 4. stoljeća pr. Kr. najbolje ćemo upoznati preko umjetnosti tri glavna zastupnika klasičnog kiparstva u ovom vremenskom razdoblju: Praksitel, Skopas i Lizip.

Praksitel je najveći umjetnik 4. stoljeća. Njegov najslavniji kip, koji je sačuvan u originalu, jest: Hermes s malim Dionizom (Hermes: u starogrčkoj milologiji - bog pokrovitelj stada, glasnik bogova, bog raznih izuma, fizičke okretnosti, oštroumnosti, bog putova i trgovine, čuvar i zaštitnik putnika, pratilac na putu, osobito vodič duša u podzemni svijet; Dioniz ili Bakchos: bog veselja i vina). Umjetnik je prikazao Hermesa posve gola. Da postigne što veći izraz odmaranja, on je nagnuo tijelo da se jednim dijelom oslanja na stranu, pa se njegova os povija u oblik es (slova S) krivulje. Kip nije sačuvan u cijelosti pa ne znamo zasigurno što radi Hermes: vjerojatno da pokazuje grozd malom Dionisu koji prema njemu pruža ručice da ga dohvati. Najljepši dio kipa jest Hermesova glava koja se s ljubavlju i zamišljeno okreće prema djetetu. Taj izraz, pun duševnosti, postignut je istaknutim čelom i očima smještenim dublje nego inače u stvarnosti. Kosa je prikazana vanredno prirodna i meko i njezina površina, puna sjene, jako ističe glatkoću kože koja kao da diše.

Drugo kiparsko djelo Prakistelovo bila je Afrodita Knidska. Haljinu, koju je složila na amforu, pridržava rukom i kao da hoće da uđe u vodu da se okupa. A njegov kip Apola Sauroktonsa prikazuje mladića s gotovo ženskim licem kako, naslonjen na deblo, čeka pogodan trenutak da ubije guštera.


GRČKA UMJETNOST

Skopas potječe s nekog od jonskih otoka, ali je u umjetnosti zastupao dorski idel ljepote. On je radio hram u Tegeji i ukrasio ga reljefima na njegova dva timpanona. Od toga su ostala samo tri glave ljudske i glava vepra. Prema tim ostacima možemo uočiti da je Skopas, prvi među grčkim umjeticima, znao na licu izraziti strast i zanos. Za atenski Areopag (Aresov brežuljak; vrhovno sudište u Ateni; vrhovni forum; skupu uglednih ljudi) izradio je dvije Bahantkinje u dionizijskom - pijanom zanosu. Od Mauzoleja u Halikarnasu, njegovog najvećeg djela, ostalo je vrlo malo. Ipak možemo istaknuti da je on, prvi među Grcima, izradio porteret barbarina Mauzola. Još su mu sačuvani u kopijama kipovi kao Herkul, Palatinski Apolon, Ares koji sjedi, kao i skupina: Nioba i njezine kćeri. Među tom skupinom od desetak likova koji se danas, kao kopija, čuvaju u Firenci, najljepši je prizor koji prikazuje lik majke koja zaštićuje svoju najmlađu kći i diže pogled pun otmjenog bola i ponosa prema nebu.

Lizip je bio dvorski kipar Aleksandra Velikoga i izradio je znatan broj portreta tog vladara. Rodom je s Peloponeza. Radio je većinom u bronci i to pretežno muške likove. Najpoznatiji mu je lik: Apoksiomenos, koji struže blato s ruke poslije borbe u areni. Vitak i lijep muškarac, nema istaknutih mišića nego članke. Izradio ga je po svom kanonu: tijelo je veliko koliko osam glava. Najzanimljivija je novost što se borac prikazuje u trenutku kad premješta težinu tijela s jedne noge na drugu. To mu daje neobičnu lakoću i elastičnost, oslobođenost od bilo kakve vezanosti i ukočenosti. U starini su slavili njegov kip koji je prikazivao Zeusa, visokog 12 metara, načinjen prema Homerovom pjevanju da se Olimp trese kod Zeus nabere svoje obrve (Taj kip bio je najveći grčki kip dok Lizipov učenik Hares nije izradio Rodosova kolosa: Apolona, koji je bio visok 35 metara).

Helenističko kiparstvo

Helenizam je opći naziv za one kulture koje su nastale izvan granica grčke države ali od grčkim utjecajem. Helenisička kultura nastala je poslije smrti Aleksandra Velikoga koji je na Sredozemlje, prednju Aziju i sjeveroistočnu Afriku uveo grčki duh i grčki jezik (Pojam helenizam dolazi od prastarog naziva za Grčku: Hellas, Hellados).

Helenističko kiparstvo najbolje ćemo upoznati preko umjetnosti tri glavna središta helenističke kulture: Egipat, Antiohija i Rodos (otok u Egejskom moru) te Pergamon (antički grad u Maloj Aziji, danas Bregama).

U Egiptu se za vrijeme helenizma pojavljuju portreti, najčešće vladara a zatim i uglednijih osoba. Ponekad kipar idealizira lik ali redovito se ide za realističnijim prikazivanjem osobnih crta. Tako je poznat portret Seneke (zapravo nekog egipatskog pjesnika). Odlično djelo koje prikazuje prizor iz svakodnevnog života iammo u Nubijskom uličnom pjevaču.

Na kopnu Male Azije, posebno u Antiohiji i Rodosu, helenistički kipari također su nastavili slavu grčke klasike. Možda je navažniji helenistički kip s Rodosa u imenu: Miloska Venera, koji se danas čuva u Louvreu (slučajno ga pronašao seljak s otoka Melosa dok je kopao u svom vrtu). Donji dio tijela prekriven je odjećom, dok je gornji nag. Kip je pronađen bez ruku (vjerojatno su pridržavale haljinu. Drugo poznato djelo, pronađeno u Rimu u 16. stoljeću, a dans se čuva u Vatikanskom muzeju, jest Laokont s dva sina. Tri tijela se grče pod smrtonosnim zagrljajem zmija, otac u sredini, a djeca oko njega, tako da glavna linija dijagonalon ide preko očeva tijela. Na ovoj skupini možemo bolje nego drugdje vidjeti što je helenistička umjetnost.

Iz Pergamonskog kiparstva sačuvani su najreprezentativniji likovi helenističke umjetnosti. Od brončanih kipova sačuvale su se u Rimu neke mramorne kopije, kao Gal na umoru (nekoć poznat pod imenom: Umirući gladijator) i Samoubojstvo Gala (Pergamski kraljevi u dva navrata odbili su navalu Gala sa sjevera). Na frizu Zeusova žrtvenika, dugom 120 metara (danas se u muzeju u Berlinu nalazi rekonstrukcija na koju su montirani originalni reljefi) bila je prikazana Gigantomahija (borba bogova s gigantima). Osobito je poznat i dirljiv detalj u kome je božica Atena prihvatila Giganta za kosu, spremna da ga ubije, a Gigantova majka Gea pojavljuje se iz zemlje i hoće da zadrži Ateninu ruku.


GRČKA UMJETNOST

Grčko slikarstvo

Koji je doprinos općoj kulturi grčkog sliakrstva nemoguće je prikazati jer se slikarskih djela vrlo malo sačuvalo. Posjedujemo imena slikara i opise slika, te kritičke osvrte na njih, ali ne posjedujemo slike jer ih je uništilo vrijeme. Ali ga možemo pratiti na glinenim vazama koje donekle ispunjavaju prazninu nepoznavanja grčkog slikarstva.

Grčke vaze

Još od prapovijesti na grčkom tlu izrađivalo se raznovrsno glineno posuđe a kod Helena razvilo u pravu industriju visokih kvaliteta koja je svala osobito u Korintu i Ateni. Grčke vaze sačuvane su u mnogobrojnim varijantama: plitke i visoke, s podnošcima, s dršcima, širokih i uskih otvora, dužih i kraćih vratova... Od gline su pravili ne samo vaze nego i zdjele, tanjure, šalice, plitice, čaše, boce, bočice za mirise, vrčeve, amfore...

Oblici i imena grčkih vaza: amfora (vaza za čuvanje namirnica, vina, ulja, meda i žitarica), pelika, loutrophoros (vaza za čuvanje mirisnih vodica), deinos (vaza za vino ili vodu), psykter (vaza za hlađenje pića), lebes gamikos, krater (vaza za miješanje vina i vode), stamnos (vaza za vino ili vodu), hydria (vaza za prijenos vode), kalpis, oinochoe (vaza za vino), kupa (vaza za piće), olpe (vaza za zahvaćanje vina ili vode), lekythos (vaza za očuvanje mirisa), alabastron, lekane, pixis (vaza za čuvanje dragocjenih predmeta), kantharos (vaza za piće), kyanthos, alabaster (vaza za čuvanje mirisnih vodica), mastos, skyphos (vaza za piće), lekythos (vaza za čuvanje mirisnih vodica).

Vaze spadaju u najljepšu grčku kućnu radinost. Glavna uloga lončarstva nije bila samo praktična primjena (namjena), nego su bile sredstvo slikovnoga izražaja. Vaze su oslikane prizorima iz grčke mitologije i s prizorima iz svakodnevnoga života. Zanimljivo je napomenuti da su pojedini slikari vaza, svjesni umjetničke vrijednosti , na svoja djela stavljali potpise. Tako znamo za niz majstora koji su svoje slikarsko umijeće prenijeli na vaze.

Osjećaj za oblik i red stvorio je niz jednakih obrazaca – formi vaza. Tako su se, prema obrascima – formama, oblikovali glavni stilovi vaza u grčkom lončarstu: geometrijski stil, stil s crnim likovima i stil s crvenim likovima.

Geometrijski stil

Najstariji način oslikavanja lončarskih proizvoda sastajao se od linearnih ukrasa, što u vodoravnim linijama teku oko oblog tijela posude. Taj se način zove geometrijski stil, nastao u 8. st. pr. Kr.

Stil crnih likova

Krajem 8. stoljeća pr. Kr. već se na posudama prikazuje ljudski i životinjski likovi, ali samo kao stilizirane figure. Slikanje se izvodi crnom bojom na žućkastoj podlozi pečene gline. Postupno se dolazi do naturalističkog prikazivanja ljudskih likova u različitim položajima i radnjama. Redovito su to prizori iz mitologije, osliakvaju se legende o herojima, pa i prizori iz svakodnevnog života. Slobodni prostor oko figura ispunja se različitim ornamentima. To je stil crnih likova, razvio se u 7. i 6. st. pr. Kr.

Stil crvenih likova

Na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće pr. Kr. nastaje novi način oslikavanja vaza tako da se čitava površina pokriva crnim namazom, a likovi se ne bojaju pa ostaju rumenkaste crvene boje u naravnom tonu pečene gline. To je stil crvenih figura, razvio se u 4. i 5. st. pr. Kr.


GRČKA UMJETNOST

Grčka umjetnost na hrvatskom tlu

Po najstarijim zapisima znamo da su droski Grci iz Sirakuze, 397. god. pr. Kr., osnovali koloniju na otoku Visu (Issa). Kolonisti s jonskoga otoka Parosa u Egejskom moru, 384. god. pr. Kr., naseljavaju otok Hvar (Pharos). Starogrčki doseljenici na otoku Hvaru podigli su utvrđeni grad Pharos. Izvan gradskih zidina podijelili su između sebe plodnu udolinu (između Staroga Grada i Vrbovske) u pravilne pravokutne parcele (koje su još i danas očuvane). Prva pomorska bitka za jadranske otoke dogodila se 385.-384. god. pr. Kr. kada su issani i pharosani porazili domaće Ilire.

Grčki kolonizatori na Jadranskom moru (Adrias kolpos – Adria, Adriatic, Adriatique, Adriatico, Jadran) su osnovali nekoliko gradova na otocima i kopnu, kao što su: Issa (Vis na otoku Visu), Pharos (Stari Grad na Hvaru) Tragurion (Trogir) Salona (Solin), Epetion (Stobreč). Svaki grad bio je nezavisni polis – grad državica.

Helenistička kultura grčkih gradova na Jadranu razvijala se uz kulturu starosjedilačkih plemena Ilira. Jedni nasuprot drugima poodizali su svoje gradove. Ilirske gradine obzidane su suhozidinama, a grčki gradovi su građeni od pravilno klesanih maneih blokova. Nažalost, iz vremena grčke kolonizacije na Jadranu ostalo je vrlo malo tragova.

U samostanu sestara benediktinki sv. Nikole u Trogiru, u samostanskom muzeju, čuva se mramorni reljef iz II. ili I. st. pr. Kr. koji prikazuje golog mladića u trku kao personifikaciju (utijelovljenje) božanstva 'sretnoga trenutka' pod nazivom – Kairos iz Traguriona (Trogira). Mramorni reljef, visine 46,5 cm, s likom Kairosa (najmlađega Zeusova sina) pronađen je u potkrovlju kuće obitelji Statilić (Statileo) u Trogiru. Prema grčkoj mitologiji, Kairos je bio bog 'sretnoga trenutka' koji hoda nečujno, na prstima; uvijek je u žurbi; ima krila na stopalima da bude brži od vjetra; nosi (ponekad) britvu u ruci kako bi upozorio ljude da je oštriji od oštrice noža; pramen kose pada mu niz lice, da ga može uhvatiti samo onaj tko je brz kao i on; na tjemenu (otraga) je ćelav, da ga nitko ne može uhvatiti tko sporo djeluje u sretnom trenutku njegova prolaska; rijetko se pojavljuje, možda jednom u životu, dajući svakom čovjeku mogućnost da ga 'uhvati za čuperak'. Onaj tko ga 'uhvati', smatra se sretnikom kojemu će ispuniti sve želje. kairos se, dakle, tiho i nečujno kretao među ljudima, pružajući svakom prilku da ga uhvati. Samom svojom iznenadnom pojavom, poziva na budnost, oprez i odvažnost. Jer, oni koji ga zaobilaze, kooji su plašljivi i neodlučni, koji se boje promjene, ne mogu uhvatiti boga 'sretnoga trenutka'. Čuperak kose na njegovoj glavi izazov je za svakoga tko traži sreću. O svakom čovjeku ovisi hoće li, u određenom trenutku, kada pored njega proleti Kairos, pružiti ruku i 'uhvatiti' čuperak sreće. Svatko osobno, za sebe, mora izabrati: ako pokuša i riskira, može uspjeti, ako se ne odlući, nikada ne će uhvatiti 'božansku sreću'. Kairos izaziva i provocira čovjeka da čini hrabra djela, da voli, da se žrtvuje... Upravo zato mu čuperak pada niz lice; može ga se samo uhvatiti sprijeda, ako se čovjek s njim susretne. Svako oklijevanje znači 'hvatanje sreće otraga' gdje je nema kose. Jer, bog 'sretnoga trenutka' otraga je ćelav. Ako jednom preleti, nije ga moguće više uhvatiti. Kairos u pravi trenutak pruža pravu priliku – sretni trenutak na koji čovjek mora djelovati, ako ne – sretni trenutak proletio je pored čovjeka – jedno i zauvijek. Za sve velike i male trenutke u životu potreban je jedan trenutak – sretni trenutak, potreban je – Kairos.


GRČKA UMJETNOST


grkizam

Documents

Transcript of grkizam