Grijeh i molitva u hrvatskim religioznim poemama

Click here to load reader

  • date post

    30-Oct-2021
  • Category

    Documents

  • view

    2
  • download

    0

Embed Size (px)

Transcript of Grijeh i molitva u hrvatskim religioznim poemama

Lui, Tena
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:207803
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek
Filozofski fakultet
Tena Lui
Diplomski rad
Osijek, 2018.
Filozofski fakultet Osijek
Katedra za staru hrvatsku knjievnost
Jednopredmetni studij Hrvatskoga jezika i knjievnosti
Tena Lui
Diplomski rad
povijest knjievnosti
Osijek, 2018.
3
SAETAK
U radu je u središtu pozornosti istraivanje pojavnosti grijeha i molitve u hrvatskim baroknim
religioznim poemama. Barok se kao knjievno razdoblje u hrvatskoj knjievnosti odlikuje
etirima primarnim anrovima (ep, lirika, poema, melodrama) u kojima je nezaobilazna tema
prolaznosti ovozemaljskoga ivota, a na stilskoj razini kienost, odnosno raznolikost stilskih
figura i postupaka. Religioznim se poemama nastoji ljude usmjeriti na pravi put, prema
nebeskom, vjenom ivotu. Pisci u svojim poemama opisuju obino grešnika koji ivi
raskošnim ili neudorednim ivotom nakon ega doivljava preobraenje, kaje se
prolijevanjem suza, pokajanjem i molitvom zadobiva milost Boju. U radu se analiziraju etiri
hrvatske religiozne poeme: Suze sina razmetnoga Ivana Gundulia, Mandalijena pokornica
Ivana Bunia Vuia, Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata urevia i Sveta Roalija
Antuna Kanilia. Istraivanjem motiva grijeha i molitve eli se argumentirati da su oni
sastavni dio religioznih poema jer je svakom grešniku, koji eli da mu grijeh bude oprošten,
potrebna molitva i vrsta vjera u Boga. Navedena je tvrdnja potkrijepljena navodima iz
analiziranih knjievnih predloaka.
Kljune rijei: barok, religiozna poema, grijeh, molitva, Ivan Gunduli, Ivan Buni Vui,
Ignjat urevi, Antun Kanili
6. MANDALIJENA POKORNICA IVANA BUNIA VUIA..............................22
7. UZDASI MANDALIJENE POKORNICE IGNJATA UREVIA..................30
8. SVETA ROALIJA ANTUNA KANILIA........................................................39
1. UVOD
U radu se istrauju grijeh i molitva u hrvatskim baroknim religioznim poemama. Kao
knjievni predlošci za analiziranje navedenih motiva posluile su etiri hrvatske religiozne
poeme: tri poeme dubrovakih pisaca i jedna poema slavonskoga pisca. Rije je o Suzama
sina razmetnoga Ivana Gundulia, Mandalijeni pokornici Ivana Bunia Vuia, Uzdasima
Mandalijene pokornice Ignjata urevia te o Svetoj Roaliji Antuna Kanilia. U radu se
najprije govori o pojmu baroka, ija su glavna obiljeja nagomilanost stilskih figura, kienost
te prolaznost ovozemaljskog ivota. Zatim se opisuje recepcija baroka u europskoj i hrvatskoj
knjievnosti te se navode dominantne stilske figure u baroku, kao što su antiteza, figure per
adjectionem, apostrofa, poredba, metafora te stilski postupak concetto. Nadalje, govori se o
religioznoj poemi kao popularnom baroknom anru, navode se njezina obiljeja koja se zatim
oprimjeruju u etirima hrvatskim religioznim poemama. U poemama se istrauje pojavnost
molitve i grijeha koja je potkrijepljena citatima. U svakoj od njih pojavljuje se razliiti
grešnik, a sve ih spaja jednak put od grijeha do preobraenja i zadobivanja milosti Boje.
6
2. BAROK U EUROPSKOJ KNJIEVNOSTI
Barok obuhvaa razdoblje 17. stoljea, a isto tako oznaava i pojam koji se odnosi na likovnu
umjetnost, marinizam (prema Giambattistu Marinu), seentizam (sedamnaesto stoljee) te
manirizam (manira renesansnog stvaralaštva prilagoena duhu vremena). S druge strane,
pojam barok koristi se u negativnom smislu, odnosno kao neprirodan i lani stil u kojem
prevladava smijeh. U tom razdoblju bio je svojstvena knjievna moda zbog toga što je piscu
bilo vanije kakav e dojam ostaviti na itatelje, nego kakvo djelo doista jest (Sabli Tomi,
1990: 571). Osim toga, barok kao pojam ne predstavlja za sve istu oznaku, stoga se moe
protumaiti na više naina:
a) ideologija katolike obnove smatra ga za sistem knjievnih i umjetnikih postupaka i
strujanja;
b) barok – potonulo kulturno dobro;
c) razdoblje koje svoju realizaciju nalazi u baroknim anrovima (epu, lirici, melodrami i
poemi);
d) stil u knjievnosti (Sabli Tomi, 1990: 571).
U Europi se barok, kao i u Hrvatskoj, pojavio u razliito vrijeme. Naime, u dinaminijim
nacionalnim knjievnostima, kao što su talijanska, španjolska i francuska, njegova se pojava
povezuje s djelovanjem pisaca iz generacije Giambattiste Marina, Gongore, Theophilea de
Viaua, koji su vrhunac svoje knjievne zrelosti dosegli oko 1600. godine. Barok se afirmirao
nešto kasnije u Nizozemskoj i u protestantskom dijelu Njemake (Kravar, 1993: 45). Kravar
smatra da je u europskoj knjievnosti barok vidljiv na literarnom supstratu razliitih
generikih obiljeja (Kravar, 1993: 46). To znai da se kao glavni pokazatelj baroka u
razvijenijim nacionalnim knjievnostima zamjeuju knjievna djela koja pripadaju rodovima i
vrstama umjetnike knjievnosti, odnosno lirske pjesme, epovi, drame, dok su na rubnom
dijelu europskog knjievnog 16. i 17. stoljea naješe prisutne knjievne vrste
srednjovjekovnog podrijetla, kao što su crkvena pjesma, propovijed te verzificirana molitva.
Vano je ukazati na pojavu nove knjievne mode koja se proširila u više europskih sredina, a
prvenstveno u Italiji i Španjolskoj oko 1600. godine. Ta se moda oznaavala nazivom stile
acuto i obiljeila je novi nain ovladavanja retorikim i pjesnikim ukrasom. Glavno obiljeje
te mode jest oslon na retoriku, tonije na retoriko uenje o ornatusu. Stoga retorike figure
7
imaju vanu ulogu, prvenstveno tropi, odnosno metafora, hiperbola te odreeni oblici
metonimije, ali i figure per adjectionem, kao što su antiteza, poliptoton i paregmenon (Kravar,
1993: 47). Osim toga, za najznatniju stilsku tendenciju 17. stoljea vana je njezina mobilnost
i ingenioznost kako bi se proširila na tekstove razliitih generikih obiljeja (Kravar, 1993:
47). Dakle, barok se proširio kao knjievna moda i obuhvaao ue nacionalne pojmove zbog
ega bi se prema mišljenju nekih znanstvenika trebao shvaao kao stil (Z. Kravar).
3. BAROK U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI
Kad je rije o recepciji baroka u hrvatskoj knjievnosti, svakako je vano spomenuti
doktorsku disertaciju Dragutina Prohaske Ignjat ori i Antun Kanili – studija o baroku u
našoj knjievnosti. Prohaska u svom djelu donosi temeljna obiljeja baroknih postupaka, kao
što su: razmišljanje o Bogu kao strogom sucu i krvniku koji kanjava grešnike, hiperbola,
antiteza, figurativnost, metafora i metonimija (Sabli Tomi, 1990: 571). Prema tome,
navedeni barokni postupci obuhvaaju temeljne ideje artificijelnosti koja je odlika baroka.
Nadalje, Pavao Pavlii u knjizi Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti oznaava barok
kao knjievno razdoblje s jedinstvenom imanentnom poetikom, sa cjelovitim sistemom
knjievnih norma koje diktiraju odnose izmeu knjievnih i neknjievnih tekstova, izbor i
hijerarhiju knjievnih vrsta, funkcije stila, hijerarhijske relacije meu komponentama
knjievne strukture i društvenu funkciju knjievnosti. Na kajkavsku i slavonsku knjievnost 17.
i 18. stoljea, odnosno na njihove tekstove proete baroknim obiljejima do danas se gledalo
sa stajališta posve drukijih koncepcija baroka (Kravar, 1993: 40).
U radu Matka Peia Barok i rokoko u djelu Antuna Kanilia naziv barok obuhvaa velik
raspon stilskih, tematskih i idejnih kvaliteta knjievnog djela, a njegovu unutrašnju formu
odreuje ideja uzajamne eksplikacije umjetnosti, odnosno o uzajamnosti knjievne i likovne
umjetnosti sei- i seteenta (Kravar, 1993: 40).
U hrvatskoj knjievnosti 17. i 18. stoljea još nije bilo uvjeta za uspostavu jedinstvena
knjievnog ivota. Naime, postojanje razliitih regionalnih knjievnosti u 17. i 18. stoljeu
obiljeilo je barok u hrvatskoj knjievnosti. Razliitost je uvjetovana razliitim kulturnim
vezama, razliitim vrsnim sastavom knjievnosti, kao i razliitom društvenom funkcijom
8
knjievnosti (Šundali, 1990: 612). U 17. i 18. stoljeu isticale su se tri hrvatske knjievne
kulture: dubrovako-dalmatinska, kajkavska na sjeverozapadu Banske Hrvatske i slavonska.
Njima se pridodala i knjievna djelatnost velikaša Zrinskih i Frankopana koji zbog svog
specifinog dijalekta ine posebnu, ali ne potpuno jednoliku knjievnu tradiciju (Kravar,
1993: 39).
U dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi razdoblje baroka obino traje od prvih
desetljea seienta do kraja prve treine 18. stoljea. Poetak tog razdoblja obiljeen je
djelatnošu Jurja Barakovia, Stijepa urevia i Oracija Maibradia, dok mu se završetak
dovodi u vezu sa smru Ignjata urevia. Nakon urevieve smrti, u Dubrovniku i
Dalmaciji nastaju pjesnika djela s prosvjetiteljskim tendencijama i klasicistikim obiljejima.
U dubrovako-dalmatinskoj knjievnosti nakon 1600. godine prevladavaju knjievne vrste
artistikog karaktera, preuzete iz antike knjievnosti, odnosno kraa lirska pjesma, idila,
pastorala, ep, a njima se pridruuju i generiki noviteti kao što su poema i melodrama
(Kravar, 1993: 43). U tekstovima dubrovako-dalmatinskih pisaca barok je esto imao punu
slobodu konkuriranja ostalim razinama knjievne strukture. Prema R. Lachmann-Schmohl
tendencija gomilanja, nizanja ili ponavljanja rijei, figura, tropa ili slika1 – kao
karakteristina manifestacija baroka – posebice je prisutna u našoj lirici. U Bunievoj i
urevievoj lirici zamjeuju se pjesme koje su u cjelini izgraene širenjem jedne figure,
nizanjem srodnih figura i gomilanjem razliitih figuralnih dodataka oko teme (Kravar, 1993:
51). Poslije svoje talijanske promocije u djelima Giambattiste Marina i pjesnika njegove
generacije barok je dubrovako-dalmatinsku knjievnost nakon 1600. godine obiljeio
temeljito i relativno brzo. Svojom je mobilnošu pokazivao djelovanje aktualne generacije
pjesnika i kakav je njihov odnos prema prethodnicima, dok je svojim unutrašnjim svojstvima
prikazao estetike ideje generacije (Kravar, 1993: 52). Prema tome, knjievnost istone obale
Jadrana prihvatila je barok izvana, ali je potrebu za njim razvila sama. Kao što je ve reeno,
barok je u knjievnosti našeg juga obiljeen velikom mobilnošu jer se proširio brzo i
neogranieno. Kad je rije o tematsko-motivskim sadrajima, prevladavale su teme ljubavi i
tjelesne ljepote (lirika Ivana Bunia Vuia i Ignjata urevia), s idilsko-pastoralnim
motivima (Bunievi Razgovori pastijerski i urevieve Ekloge), s povijesnom epskom
tematikom (Gunduliev ep Osman, melodrame Junija Palmotia) i vjerske teme (religiozne
1 Lachmann-Schmohl, Renate, 1964, Ignjat ori, Eine stilitische Untersuchung zum slawischen Barock, Köln
– Graz, str. 71.
9
poeme Gundulia, Bunia i urevia). Te teme su predstavljene kao uzorci prirodno lijepog
zato što su Dubrovani znali vješto ovladavati baroknim ornatusom (Kravar, 1993: 50).
Kad je rije o knjievnoj kulturi ozaljskog kruga koja je dobila naziv prema središtu njihova
djelovanja (Ozalj), pojava baroka vidljiva je u knjievnosti Zrinsko-Frankopanskog kruga,
posebice u lirici Frana Krste Frankopana, koji vremenski pripada u kasne šezdesete i rane
sedamdesete godine 17. stoljea (Kravar, 1993: 42). Knjievnost Zrinsko-Frankopanskog
kruga pokazuje sklonost prema popularnim i folklornim vrstama. Naime, Petar Zrinski
napisao je opsean povijesno-viteški ep Obsida sigecka koji ostavlja dojam pojednostavljena
tasovskog epa, što je u skladu s piševom eljom za što lakšom popularizacijom djela meu
brojnim itatljstvom koje su inili i jedva pismeni. Tako se u ozaljskom krugu istiu
prepoznatljive vrste knjievnog folklora, primjerice romanca (dijaka junaka), zagonetka
(zganka), poslovica (sentencija). Frankopanova djela s religioznim temama blia su
popularnoj vjerskoj knjievnosti, nego artistikim obradama vjerskih sadraja koje su prisutne
u dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi (religiozne lirske pjesme i poeme tipa
Gundulievih Suza) (Kravar, 1993: 43). Knjievnost ozaljskog kruga temelji se na djelovanju
troje velikaša: Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i Katarine Zrinske. Pisci iz ozaljskog
kruga stvarali su pod razliitim utjecajima i po liniji razliitih motivacija, stoga njihova djela
ne tvore vrstu knjievnopovijesnu cjelinu. Iako ih povezuje sklonost istoj akavsko-
kajkavskoj mješavini dijalekata, troje se Ozljana meusobno razlikuju po tipu i izvoru
nadahnua, po mjestu izmeu estetikih i pragmatinih interesa te po podrijetlu i starosti
uzora (Kravar, 1993: 53).
U kajkavskoj knjievnoj kulturi barok se javlja u drugoj polovici 17. stoljea. Posebno se
istie knjievni rad isusovca Jurja Habdelia. Kao posljednji kajkavski autori skloni baroku
spominju se pisci iz druge polovice 18. stoljea, kao što su Adam Alojzije Barievi, Juraj
Malevac, Katarina Patai (Kravar, 1993: 42). U kajkavsku knjievnost 17. i 18. stoljea
ulaze tekstovi obiljeeni praktinom vjerskom funkcijom, koji su namijenjeni moralnoj pouci,
crkvenom pjevanju ili molitvi. To su naješe vjerske knjige zbornikog karaktera, katehetska
djela, zbirke propovijedi, florilegiji liturgijskih pjesama i verzificirane narativne alegorije
(Kravar, 1993: 43). Utjecaji iz Austrije, Njemake i Maarske pridonijeli su razvoju
kajkavskog knjievnog baroka, dok izravne talijanske utjecaje nije mogue utvrditi, a takoer
ni dubrovako-dalmatinske. Kajkavska knjievnost 17. i 18. stoljea pribliava se
knjievnostima iz kojih je preuzela stil, a razlikuje se od razvijenijih europskih knjievnosti
svog vremena. Njezine najzapadnije veze dopiru do njemake knjievnosti. Prema tome,
10
barok se kombinirao s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnog podrijetla i s nabonom,
propovjednikom i religiozno-moralnom literaturom (Kravar, 1993: 62).
Barok je najmanje prostora za sebe uspio izboriti u slavonskoj knjievnosti, gdje mu je bio
odan samo jedan pisac, a to je Antun Kanili. U slavonskoj knjievnoj kulturi barok se javlja
tek u drugoj polovici 18. stoljea u djelima Antuna Kanilia. Naime, opus poeškog isusovca
vrlo je bogat jer se sastoji od proznih tekstova slinih kajkavskim nabonim knjiicama,
verzificiranih molitava i crkvenih pjesama. Kao tip teksta okrenut idealima umjetnike
knjievnosti istie se Kanilieva poema o Svetoj Roaliji, koja više slii kakvu zborniku
samostojeih pjesama objedinjenih okvirnom novelom nego religioznim poemama
Dubrovana, s kojima ima doticaja (Kravar, 1993: 44). Kaniliev opus, koji se objavljivao
od sredine 18. stoljea do 1780. godine, kad posthumno izlazi Sveta Roalija, u svom je
slavonskom ambijentu bio osamljena pojava. U Slavoniji se pojavljuju djela s
prosvjetiteljskom tendencijom, posve razliita od Kanilievih. Slavonska prosvjetiteljska
knjievnost ne tvori u svemu jedinstven knjievni korpus, posebice ne u ideološkom pogledu
(Kravar, 1993: 63). Meu njezinim autorima ima ljudi svjetovna zanimanja (Matija Antun
Relkovi, Adam Tadija Blagojevi) i sveenika (uro Rapi, Vid Došen, Josip Stipan
Relkovi), stoga smisao njezinih pouka varira. Ta je literatura posjedovala stalnu funkciju, što
znai da se sluila istim ili slinim stihovima (deseteraki ili osmeraki kuplet), obraala istoj
publici i kombinirala prosvjetiteljske ideje i vjerske interese. Stoga se Kanilieva djela
suprotstavljaju poetici slavonskog prosvjetiteljstva. Naime, njezinu zahtjevu za racionalnim
promatranjem ona suprotstavljaju legendarnu fikciju, popularnosti njezina tona kompliciran
knjievni stil, njezinoj pukoj verzifikaciji zahtjevne stihovne i strofike oblike preuzete iz
dubrovako-dalmatinske seienteskne knjievnosti. Prema tome, Kaniliev izbor baroka je
bio in estetiki zahtjevna pisca koji odbija standarde afirmirane u vlastitoj kulturnoj okolini
kao primitivne i nastoji od njih što vidljivije odstupiti (Kravar, 1993: 63).
Ve je spomenuto da artistike vrste prevladavaju samo u dubrovako-dalmatinskoj
knjievnosti, dok ih u ostalim hrvatskim regionalnim knjievnostima nema ili se miješaju s
vrstama ukorijenjenima u komunikacijskoj djelatnosti institucija za koje su estetiki ciljevi od
sporedne vanosti (Kravar, 1993: 44). Artistike vrste dubrovako-dalmatinske knjievne
kulture razlikuju se od folklorno nadahnutih ili pragmatikim ciljevima namijenjenih vrsta
triju ostalih regionalnih knjievnosti i po svojoj starosti. Naime, prve potjeu iz generikog
repertoara kakav je u razvijenijim europskim knjievnostima prevladao stoljee ili dva prije
pojave baroka, dok su druge preteno srednjovjekovnog podrijetla (Kravar, 1993: 44). Stoga
11
su se knjievne kulture nakon 1600. godine razlikovale u osnovnom, odnosno nisu se
izgraivale u jednakoj mjeri, u znaku motivacija estetike naravi (Kravar, 1993: 44).
Dakle, rije je o etiri razliite regionalne tradicije u hrvatskoj knjievnosti 17. i 18. stoljea,
koje se nisu nalazile na jednakom razvojnom stupnju, u jednakom stadiju svoje subjektivne
povijesti i zato barok treba upotrebljavati u znaenju stila (Šundali, 1990: 612).
4. RELIGIOZNA POEMA
Milivoj Solar definira poemu u Teoriji knjievnosti: Poema je takva knjievna vrsta u kojoj je
kompozicija zasnovana na razvijanju neke fabule, ali se fabularni elementi prepleu s
neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim vezama, i asocijativnim
nizanjem karakteristinim za lirsku poeziju (Solar, 1976: 148).
U doba baroka na poticaj iz Italije razvila se moda kratkih monoloških spjevova, bilo
religioznog, bilo kominog karaktera. U religioznim poemama naješe je rije o pokajanju
grešnika koji negdje na osami ali zbog onog što je uinio. U takvim se spjevovima javlja
uobiajeno kratki autorov uvod i zakljuak, a najvei dio teksta zauzima monolog glavnog
lika. Slino je i u kominim poemama, u kojima se neki smiješan lik kieno udvara svojoj
odabranici (Pavlii, 2003: 371).
Ukoliko se usporede melodrama i poema, Pavlii smatra da su oni zapravo predmeti dviju
razliitih poetika, ili bar da su proizvodi dviju meusobno prilino razliitih faza jedne iste,
barokne poetike. Vidljivo je to najprije po nainu njihova nastanka, zatim po tematici, i
napokon po razliitim razinama na kojima se kreu njihove anrovske norme. Naime,
melodrama je, nastajui potkraj šesnaestog stoljea, još u velikoj mjeri proizvod renesansnog
naina mišljenja, odnosno produkt nastojanja da se u anrovovski sustav na prazno mjesto
uvede pandan klasinoj tragediji, budui da renesansne tragedije nema. Poema nastaje iz
potrebe da se uoblie neki novi sadraji, ali ne kao udovoljavanje izrazito knjievnim
potrebama, nego ideološkim potrebama. Stoga nije udno da su te dvije vrste normirane na
razliitim razinama, iako su obje barokne: dok je u melodrami glavna ideja vodilja
oponašanje klasinih uzora, pa je ona sva okrenuta pitanjima forme, dotle poema eli dati
nove, poune sadraje, pa joj je sadraj i vaniji. Melodrame su, zato, najlakše usporedive po
12
strukturi, dok je poeme najbolje dovoditi u meusobnu vezu po sadraju (Pavlii, 1979: 16,
17).
Radnja religiozne poeme obino je vezana uz lik ene, odnosno svetice. Barokna poema je
strukturirana prvenstveno na razini sadraja. Naime, dogaaj nema razvoja jer poetna
situacija esto slii završnoj, samo sa suprotnim predznakom. Uz to, radnja se obino odvija u
tri faze: prva je uvodna i kratka, druga je centralna i najdua, a trea je kratka i govori o
grešniku i njegovom dobivanju oprosta (Šundali, 1990: 613).
Osim toga, unutar religioznih poema nalazi se jedna skupina djela, ija se posebnost imenuje
pojmom pla: Kod plaeva nije rije samo o vjerskim osjeajima i njihovu opjevavanju, nego
se uvijek radi o nekom grešniku ili vjerskom preobraeniku koji se kaje, pa i spjev biva
podijeljen ne na pjevanja, nego na plakanja, cvilenja ili uzdisanja (Pavlii, 1979: 105).
Obiljeja hrvatskih baroknih plaeva zahvaaju sve bitne aspekte djela kao što su motivi,
tema te strukturna razina i odnose se prema Pavliiu (Pavlii 1979) na sljedee
karakteristike:
1) na poetku plaa pjesnik govori kako pomou suza grešnika zapravo oplakuje vlastite
grijehe, stoga djelo treba djelovati kao simbol pokajanja;
2) pjesnik upozorava itatelja da ga pokajanje grešnika treba usmjeriti na pravi put;
3) pla zapoinje kad se grešnik ve kaje, odnosno stanjem poslije grijeha;
4) mjesto kajanja je špilja;
5) grešnik rekonstruira grijeh;
6) grešnik se prisjea kako je došlo do preobraenja;
7) pokajnik osjea da ne prolijeva dovoljno suza za svoj grijeh, pa bi ih elio još više;
8) nakon pokajanja pada no;
9) pokajnik ima vizije Isusove muke te shvaa da je milost Boja najvee udo;
10) pokajniku je najvea utjeha milost Boja, smatra da je ona vea od svakog grijeha;
11) pjesnik moli sveca da ga zagovara na nebu, kako bi i on stekao milost Boju.
13
Na strukturnoj razini religiozne poeme su karakteristine po monološkom ustrojstvu teksta,
dakle grešnik najveim dijelom govori o svom grijehu i pokajanju. Osim toga, religiozna
poema ima svoje središte u preobraenju, što znai da je ivot glavnog lika podijeljen na dva
dijela, od kojih jedan oznaava zemaljski i grešan ivot, a drugi nebeski i bezgrešan ivot
(Šundali, 1990: 615). Dakle, glavni je cilj poeme opisati grešan i bezgrešan ivot, odnosno
put od grijeha do pokajanja.
5. SUZE SINA RAZMETNOGA IVANA GUNDULIA
Ivan Gunduli (1589-1638.), jedan je od najveih hrvatskih pjesnika dubrovakog
dopreporodnog kruga, a to potvruje svojim djelima. Kao dubrovaki vlastelin uglednih
predaka i potomaka, nositelj vanih upravnih dunosti, obuhvatio je u svom djelu i jedno i
drugo, tezu i antitezu. U mladosti ga je privukla melodrama koja je zavladala talijanskim
pozornicama tog doba te izraavala suradnjom rijei, glazbe i pokreta vedro shvaanje ivota.
Poznato je deset njegovih dramskih djela te vrste – Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište
ljuveno, Prozerpina ugrabljena, erera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira –
prijevodi ili slobodne preradbe talijanskih melodrama slinih naslova, koje su se prikazivale
1615. godine u Dubrovniku. Nadalje, u Rimu 1621. godine napisao je Pjesni pokorne kralja
Davida, gdje u posveti Marinu Buniu svoje mladenake radove naziva taštijem i ispraznijem
porodom od tmine. Moe se zakljuiti kako je to za Gundulia bio prijelomni trenutak jer se
time odrekao idealiziranog mitološkog svijeta vila i pastira, a izabrane psalme Davidove
prepjevava sada novi, barokni krstjanin spjevalac, koji se uputio stazama skrušenosti i pokore
(Jeli, 1997: 53).
Gundulievo priklanjanje udorednom, nabonom pjesništvu nije bilo samo posljedica
vanjskih, ivotnih ili knjievnih utjecaja; imalo je ono dublje uzroke, a to se moe dokazati
time što je upravo u ovoj poeziji našao put do punog pjesnikog izraza (Jeli, 1997: 54-55).
Taj je izraz dokazao u najveoj mjeri, odnosno u religioznoj poemi Suze sina razmetnoga
(Mletci, 1622). Religiozna poema sastoji se od tri plaa (Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje)
koja oznaavaju tri stanja duše. Treba napomenuti da to nije sasvim izvorna tema. Naime,
novi duh katolike obnove ve je bio izazvao sline pokajnike suze u talijanskom pjesništvu
(Tansillo, Valvasone), ali se na toj pomodnoj temi otkrila raskoš Gundulieva talenta. Njome
14
je on…