UREDNIŠTVU »PROSVJETE« ZAGREB Druže uredniče, U broju 610 vašeg lista (septembar 1971. god.) objavljen je uvodnik pod naslovom »Jezik, pravopis i nastavni planovi i programi za osnovne i srednje škole«. Smatram da je vrlo dobro, pa čak i neophodno da se i »Prosvjeta« (kao mjesečnik i kao srpsko kulturno društvo) uključi u javnu raspravu o nastavnom planu i programu, da iznese svoje poglede i doprinese boljem rješavanju ovog pitanja koje je danas postalo (s racionalnim razlogom, ili ne, svejedno, činjenica je da j'e tako) veoma osjetljivo i zamršeno. Ispravno je što se ovim uvodnikom suprotstavlja nastojanjima da se upravo preko školstva ostvare nacionalističke, hegemonističke i asimilacione namjere u odnosu na srpski narod u SR Hrvatskoj. Zapanjujuće jc da se u jednoj socijalističkoj republici Jugoslavije mogu ispoljiti takva gledišta upravo od onih činilaca koji su, za ove zadnje dvije godine, s toliko dramatičnosti i buke isticali i zaoštravali pitanje ravnopravnosti među narodima SFRJ. Njihov grubi, gospodski i nadmeni odnos prema srpskom narodu u SR Hrvatskoj — kako su ga, pored drugih brojnih izraza, ispoljili i ovom prilikom — upućuje svakog objektivnog posmatrača da se zapita: da li je njihova (tj. nacionalistička) borba za ravnopravnost medu narodima Jugoslavije doista to što oni govore da jeste, ili su posrijedi sasvim drugi ciljevi? Historija nam je mnogo puta pokazala da onaj ko ne poštuje prava drugog naroda nema poštene namjere ni onda kada od drugog zahtijeva više slobode za sebe, ni onda kada su njegovi zahtjevi inače historijski opravdani. Dobro znamo da se historijska opravdanost, u tome slučaju, pretvara u demagošku parolu i — iskorišćava kao zavjesa. Toliko o tome, samo uzgred. Moja glavna namjera je da se u ovom pismu osvrnem na jedan stav u vašern uvodniku koji (stav), po mome mišljenju, neće moći izdržati kritiku sa socijalističkih pozicija. Riječ je o formulaciji: »Stav SKD »Prosvjete« i u ovom pitanju bio je i ostao jasan i javno iznijet: za hrvatsku djecu — da, tu ne možemo predlagati nikakva rješenja; za srpsku djecu — ne, jer, što bi to značilo da se srpska djeca ne vaspitavaju u srpskom nacionalnom osjećanju«. Kobna je zabluda ako se misli da ovakvo podvajanje nastavnih programa — posebno za hrvatsku i posebno za srpsku djecu i to (o ironije!) u jednoj »samoupravnoj socijalističkoj republici« — predstavlja nekakav doprinos marksističkoj misli i rješavanju nacionalnog pitanja. Na stranu praktične, a nesavladive, zaprijeke (nacionalna mješovitost većeg dijela škola u SR Hrvatskoj) u ostvarivanju ovakvih zamisli. Riječ je prvenstveno o tome što je ovakav pristup ka problemu, u teoretskoj biti svojoj, pogrješan. To je otvoreno separatistički pristup, to je primjena principa »čistih računa« na područje kulture u kojoj »čistih« računa ne može biti, čak ni onda kada bi bile u pitanju dvije geografski razdvojene nacije, u dvije međusobno udaljene države, u kojima vladaju različiti društveni sistemi. Raščišćavanje računa na ovome području je protuprirodno i ono ne može da se provede bez primjene antikulturnog nasilja.

Šta znači formulacija »za hrvatsku djecu — da, za srpsku djecu — ne?« Užasavam se pred činjenicom da su ljudi koji se osjećaju sljedbenici socijalizma dospjeli do ovakvih pozicija. Zar obrazovanje i odgoj hrvatske djece, uz poštovanje njihovog nacionalnog bića, nije na brizi svih progresivnih snaga SR Hrvatske, pa prema tome i hrvatskih i srpskih progresivnih snaga? Zar se srpski progresivni kulturni radnici smiju distancirati od nastavnog programa koji je namijenjen hrvatskoj djeci, pogotovo ako se pretpostavlja da su klasni elementi u tome programu zapostavljeni? Šta više, ako sam Srbin — nastavnik u školi gdje su hrvatska djeca u »manjini« onda ću hrvatskom djetetu posvetiti više brige, ohrabriću i njegovo hrvatstvo, samo da se ne bi osjećalo usamljeno i ugroženo. Nema drugog izlaza. Zar obrazovanje i odgoj srpske djece, uz poštovanje njihovog nacionalnog bića, nije na brizi svih progresivnih snaga pa prema tome i srpskih i hrvatskih progresivnih snaga? Zar se hrvatski progresivni kulturni radnici smiju distancirati od nastavnog prograrna koji je namijenjen srpskoj djeci, pogotovo ako se pretpostavlja da i druga »nadležna« strana zapostavlja klasne alemente ? Štaviše, ako sam Hrvat — socijalista, pogotovo ako pretendujem da sam avangarda socijalističke misli i prakse u Jugoslaviji, onda ću, baš zato što sam Hrvat tj. pripadnik većeg naroda, posvetiti daleko više pažnje, obzira i brige za obrazovanje i odgoj u socijalističkom duhu srpske djece, baš zato da bih dokazao svoju širokogrudost, svoju istinsku kulturnu, socijalističku vrijednost naspram jednog manjeg naroda. Ako sam jači, a želim se pokazatr socijalistički principijelan i avangardan, onda ću uložiti više svoje snage u razvitak slabijeg ili, u najmanju ruku, neću ga ostavljati na goloj ledini. Predznaci »gole ledine« već su tu. Pedagoški savjet Hrvatske odlučio je da Srbi u Hrvatskoj sami predlože naziv svog maternjeg jezika! (»Borba« od 20. X 1971.). Čak i da nema klauzule, po kojoj će pomenuti Savjet odlučivati o podnijetom prijedlogu čak da je Srbima u Hrvatskoj dato puno pravo samoodlučivanja o spornom pitanju, čak i tada (šta više, tek tada!) iskrsava na vidiku mnoštvo nerješivih problema. Kako je to jednostavno reći »Srbi u Hrvatskoj treba da predlože« . . . Pitamo se: ko će, koja će institucija srpskog naroda u Hrvatskoj to predložiti? Možda bi »Prosvjeta« bila i kadra da to i učini u ovom konkretnom slučaju. Ali, ako obavezu predlaganja naziva jezika shvatimo samo kao jedan presedan, što u suštini i jest, ako se taj presedan primijeni na sav ostali kulturni i društveni razvitak srpskog naroda u SRH, onda se mora konstatirati da Srbi u Hrvatskoj u ovom času, a dugo vremena ni ubuduće, nisu kadri da sami preuzmu takve obaveze. Preduvjet za preuzimanje takve obaveze bilo bi zasebno, a razgranato (po horizontali i vertikali) instituiranje (naučne i prosvjetne ustanove) i konstituiranje (politička tijela) srpskog naroda u SRH. A kud to vodi? To vodi ka nekakvoj »autonomiji« Srba u Hrvatskoj, vodi ka separaciji i segregaciji njihovoj, a to znači ka njihvovoj kulturnoj propasti. Treba još jedanput reći: interesi srpskog naroda u SRH nisu na tome putu! Ako ima nekoga među Hrvatima ko namjerava srpskom narodu da pruži takve ponude, onda su to đavolove ponude. Naoko su primamljive, ali su paklene. Veće lukavstvo ne bi se moglo izmisliti. Srpskom narodu u Hrvatskoj ne treba nikakva, pa ni kulturna autonomija. Oni je ne žele, a ne bi je mogli prihvatiti ni kad bi im bila ponuđena, čak ni onda kad bi sa teritorijalno-etničkog stanovišta bila ostvarljiva. Zašto? Pored ostalog i zato što je taj narod na »goloj ledini«. On ne raspolaže vlastitim društveno-ekonomskim snagama. On nema dovoljno snažne i, »svoje« inteligencije. Historija mu nije bila nikad naklonjena. Ono što je i postojalo, izginulo je ili uništeno u revoluciji. Ne može se kulturna samostalnost jednog naroda u savremenom dobu zasnovati na sirotinjskoj poljoprivredi, na milicionerima, lugarima, činovnicima i sveštenicima. Takva sredina nije kadra da iskorači mnogo dalje od deseterca i folklornih gaća i pregača. Gdje je materijalna baza, gdje su naučni radnici, gdje je humanistička i tehnička

inteligencija, gdje su ustanove i sredstva? Prema tome, ponuda ili obaveza: »Srbi, eto vam, rješavajte sami svoje probleme« lišena je svih realnih mogućnosti, a rekao bih da je lišena i elementame ljudske dobronamjernosti. Životni interes srpskog naroda u SRH nije u njegovoj asimilaciji (strašno je to i napisati) u hrvatski narod, ali nije niti u separaciji od hrvatskog naroda ni u »autonomiji« bilo koje vrste. Izlaz za njega je u zajedničkoj borhi sa hrvatskim narodom protiv tehno-birokratske i hegemonističke despotije, u zajedničkoj borbi protiv antiradničke i antisamoupravne sprege koja je nastala i između nekih centara političke moći (ne samo u SRH) i malograđanstva kao socijalne baze nacionalizma. Samo u procesu takve borbe i na političkim tekovinama njenim može da se ostvaruje istinsko prožimanje i uzajamno ispomaganje srpske i hrvatske kulture, bez strahovanja ko će koga zaskočiti i pretopiti. Samo pobjeda istinske samouprave, ali radničko-seljačke i ne bilo čije, može osigurati slobodan kulturni razvitak, nacionalnu individualnost, trajnu slogu i solidarnost između hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. To vrijedi, uostalom, kao što je poznato, i za cijelu Jugoslaviju. Bez takvih pretpostavki svako isticanje nacionalnih zahtjeva izrođava se neminovno i trenutno u nacionalističku isključivost i netrpeljivost. Za žaljenje je što je uvodničar »Prosvjete«, stavom koji sam citirao, nasjeo jednom izazovu te se dao natjerati na nacionalistički prostor. Nema sumnje da ima nekoga ko će trljati dlanove. Razloga da se izazovu odgovori na takav način ima jamačno hiljada. Hronika događaja za poslednje 2—3 godine prebogata je u izazovima. Ali je istorijska obaveza srpskih komunista u Hrvatskoj da hiljadu puta glasno uzviknu: ne! Ne pristajemo da nas odvajate od hrvatskih komunista, od hrvatskih radnika, od hrvatskih seljaka, od hrvatske progresivne inteligencije! To je mukotrpan put. I na njemu čekaju brojne zamke i zasjede. Ali na tome i samo na takvom putu valja istrajati i pobijediti. Istinska i dosljedna socijalistička, klasna radničko-samoupravna misao, istina i demokratska otvorenost u akciji je jedina zaloga pobjede. Drugih snaga ni sredstava srpski narod u SR Hrvatskoj odista nema. Beograd, 20. oktobra 1971. (Gojko Nikoliš, Zapisi pod pritskom, Beograd, 1988.) _____________________________ NAPOMENA: Ovo pismo je upućeno uredniku »Prosvjete«, ali nije objavljeno. Ja sam odustao od zahtjeva da se objavi. Sad uviđam da odustati nije trebalo.