NJEMAČKA ETNIČKA ZAJEDNICA U VUKOVARU

Uvod

Vukovarsko je područje, a samim tim i Vukovar kao njegovo gravitacijsko središte, kroz cijelu

svoju povijest bilo izloženo brojnim migracijama. One čine osnovu njegove demografske slike.

Na križanju putova, uz plovni Dunav, Vukovar je naseljen od ahistorije. Nakon izgona Osmanlija

iz Slavonije i dijela Srijema 1687., pobjede Ludwiga Badenskog kod Slankamena 1691., a

osobito nakon potpisanog mira u Srijemskim Karlovcima 26. 01. 1699. godine, ustaljuje se u

Slavoniji bojišnica s osmanlijskom vojskom i formira granica za duže vrijeme. Novooslobođeni

teritorij Slavonije (12 500 kvadratnih kilometara)1 u to vrijeme je pod upravom vojske, a onda,

1702. godine, podijeljen je na Provincijal i Vojnu granicu (krajinu). U Vojnoj krajini vojska i

vojna uprava i dalje ostaju temelj organizacije i uprave, a Provincijal dolazi pod izravnu upravu

Dvorske komore. Nakon stoljeća i pol turske vlasti i uprave, izmučena2 brojnim ratovima i

vojskama koje su prošle njezinim područjem, protjeranog i krajnje siromašnog, a osobito

preplašenog stanovništva, Slavonija je bila tabula rasa ne samo za bečki Dvor već i za ostatak

Hrvatske. Migracijski valovi tada su snažno zahvatili ovo područje. Od tada traju napori

Habsburške kuće da se poharana i opustošena Slavonija obnovi i demografski i gospodarski. U

tom smislu, a zbog nemogućnosti utvrđivanja vlasništva nad zemljom nakon stoljeća i pol turske

okupacije, te kako bi se odužio vjernim plemićima koji su u dugogodišnjem ratu protiv

Osmanlija financijski i vojno pomagali Habsburšku Monarhiju, Dvor im daruje velika imanja na

novooslobođenim prostorima. Novi veleposjednici postaju temelj naseljavanja u Slavoniji i

Srijemu. Organiziraju i vode kolonizaciju, i to uglavnom stanovništvom sa svojih posjeda u

1 MAŽURAN, Ive: Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine; HAZU, ZZR u Osijeku, 1993., str. 192 Isto, str. 31. U Slavoniji 1698. god. ima 50-52 tisuće stanovnika, ukupan broj domaćinstava nije veći od 7200, dakle prosječna naseljenost je samo četiri stanovnika na kvadratni kilometar.

1

Njemačkoj ili Austriji. Tako počinje nova kolonizacija njemačkog etniciteta na ova područja,

iako se protonijemci u ovim krajevima spominju već u srednjem vijeku.

Prisunost njemačkog etniciteta kroz povijest

Uvod

Po popisu stanovništva 1910. godine u naselju Vukovar3 bilo je 3.502 stanovnika koji su se

izjasnili kao govornici njemačkog jezika4 kao materinskog ili 33,8% ukupnog broja stanovnika

(10.359). U analizama etničke pripadnosti stanovnika u popisima stanovnika Austro-Ugarske

Monarhije podatak o materinskom jeziku uzima se kao podatak o broju pripadnika određene

etničke zajednice. Tako bi se moglo zaključiti da je u tadašnjem Vukovaru bilo 3.502 Nijemca.

Međutim, u pokušaju što točnijeg izračuna pripadnika određenog etniciteta treba uzeti u obzir

neke povijesne i izračunske uvjetovanosti. Naime, u Vukovaru u popisu stanovništva iste godine

495 njegovih stanovnika ili 4,8% izjašnjava se kao pripadnici izraelićanske vjeroispovijesti.

Pošto je vukovarska židovska zajednica pripadala aškenaskim zajednicama, a i sama u nekim

dokumentima ističe da je njemački jezik dio njezine zajednice i jezik propovijedanja5, treba uzeti

u obzir da je dio njezinih pripadnika u popisu naveo ili jidiš ili njemački kao materinski jezik. 6

Ako bi se od ukupnog broja onih koji su naveli njemački kao materinski odbio broj svih

pripadnika židovske zajednice kao mogućih govornika njemačkog jezika, dobio bi se broj od

otprilike 3.000 Nijemaca. Ovakvo računanje ipak je proizvoljno i kreće se u relacijama

pretpostavki. Ivo Goldstein u svojoj knjizi Židovi u Zagrebu7 donosi podatke o jezičnoj

3 Popis stanovništva 1910. godine bit će početak, odnosno marker u analizi položaja etničkih/manjinskih zajednica u mom doktorskom radu, pa je u tom smislu naveden i ovdje. ?

4 Državni zavod za statistiku - Popis žiteljstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od 31. prosinca 1910. Kraljevski zemaljski statistički ured, Zagreb, 1914. 4

5 Gradski muzej Vukovar (GMVU) – Arhiva Židovske općine Vukovar6 Wertheimer-Baletić: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, NZ Globus, 1993, str. 85, bilješka 477 Goldstein: Židovi u Zagrebu. Novi Liber. 2004, str. 18-19

2

asimilaciji hrvatskih Židova po kojoj je 1910. godine 45,9% hrvatskih Židova navelo hrvatski

kao svoj materinski jezik, 30,1% njemački, a 21,7% mađarski jezik.8 U vukovarskim prilikama

to bi značilo da je 148 Židova navelo njemački kao materinski jezik, 103 mađarski, a 222

hrvatski kao materinski jezik. Autor navodi i činjenicu da je jezična asimilacija u

multilingvalnim sredinama bila nešto sporija no u sredinama kakva je 1910. godine bio Zagreb,

pa je u tom smislu prethodni izračun potpuno proizvoljan, a ne odras stvarnih prilika. Svi ovakvi

izračuni su relativni pokazatelji stvarnog stanja. Nema mogućnosti točnog utvrđivanja stanja i

brojčanih pokazatelja.9 Kako god, podatak o broju pripadnika njemačkog etniciteta u popisu

stanovništva 1910. godine govori o njihovom visokom udjelu u ukupnom broju stanovnika

tadašnjeg Vukovara u kojem trećina stanovništva navodi njemački jezik kao materinski.

Srednji vijek

Ovako visoki udio pripadnika njemačke etničke zajednice rezultat je njihove stoljetne prisutnosti

na vukovarskom području. Prvo značajnije spominjanje njemačkog etniciteta spada u srednji

vijek. U svojoj povlastici koju 1231. godine herceg Koloman udjeljuje stanovnicima

vukovarskog podgrađa on navodi da je povlastica dodijeljena „građanima koji borave ispod

vukovske utvrde, to jest Teutonima, Saksonima, Ugrima i Slavenima“.10 Ovakvo nabrajanje

etničke pripadnosti stanovnika imalo je različita tumačenja povjesničara. Kako u svojoj knjizi

navodi Nada Klaić, Pavičić je smatrao da je ovakav redoslijed u nabrajanju rezultat utjecaja koji

su u finom obrtu i trgovini imali Nijemci, dok su se grubljim obrtom i sitnijom trgovinom bavili

Ugri i Slaveni.11 To bi značilo da je redoslijed u nabrajanju rezultat ekonomske moći i utjecaja

8 Isto, str. 17. Autor napominje da je jezična asimilacija Židova u Zagrebu brža i izrazitija od one u ostatku Hrvatske.9 Wertheimer-Baletić: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, NZ Globus, 1993, str. 85, bilješka 4810 O Vukovarskom privilegiju u: Klaić N.: Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 1993, str. 57-58.11 Isto, str. 60

3

koji su pojedini etniciteti imali. S druge strane, Nada Klaić smatra da izričito nabrajanje četiri

„΄narodnosti΄, a to u rječniku XIII. stoljeća znači četiri jezika“12 znači postojanje nekoliko

odvojenih naselja u podgrađu koja do 1231. godine nisu imala isti pravni položaj. Ona, naime,

smatra da je redoslijed nabrajanja rezultat zatečenih prava određenih etniciteta. Teutoni i Saksoni

su u Vukovaru toga doba nositelji svog kolonizacijskog prava.13 Nada Klaić smatra da je ovakvo

udjeljivanje povlastica slavonskim gradovima smišljena hercegova politika u jačanju pograničnih

slavonskih čvorišta, kao i rezultat zdravorazumske odluke da se iskoristi zatečeno stanje,

odnosno već postojeće naseljeno „strano“ stanovništvo.

Vukovar se tada, na području današnje Hrvatske, uz Zagreb i Varaždin nalazio u sastavu gradova

tzv. njemačkog zakona, 14 a vladar je već u 13. stoljeću pokrenuo velike njemačke imigracije u

Ugarsku i Hrvatsku. 15

Nakon prodora Osmanlija u Srijem i Slavoniju 1526. godine podataka o stanovništvu pa tako i o

njegovoj etničkoj pripadnosti gotovo da i nema. Novo, važno razdoblje u povijesti ovih krajeva,

ali i za historijografska istraživanja zbog broja sačuvanih dokumenata, počinje s izgonom

Osmanlija iz Slavonije i Srijema 1687. godine, odnosno nakon potpisivanja mira u Srijemskim

Karlovcima 1699. godine.

Postosmanlijsko razdoblje i prve kolonizacije

12 Isto, str. 6113 Isto, str. 5414 Magocsi, Paul Robert: Historical Atlas of Central Europe; University of Washington Press, Seattle, 1993/2002., str. 3915 Isto, str. 29. „The rulers in both those kingdoms had initiated large-scale German immigration into their

respective realms.“

4

Kako je dugogodišnji rat protiv Osmanlija znatno financijski iscrpio Dvorsku blagajnu, Dvor je

prihvaćao pomoć vlastele uz obećanja o obeštećenju nakon povratka osvojenih teritorija. Tako

Karlo VI. daruje 26. travnja 1728. godine vukovarski posjed grofu Johanu Ferdinandu

Küffsteinu.16 Grof je iste godine kupio od baruna Pfeffershofena još i posjede Tovarnik i Sotin te

ih pripojio vukovarskom imanju. Tako je 1728. godine formiran veći dio vukovarskog

vlastelinstva u zapadnom Srijemu.17 Povodom darovanja posjeda napravljen je popis svog

žiteljstva i njegove imovine na tadašnjem imanju. Popis je zanimljiv za historiografska

istraživanja jer donosi osnovne podatke o tome tko je kućevlasnik (imenom i prezimenom),

njegovo zanimanje, koliko je članova domaćinstva, koliko je oženjene braće i sinova i

neoženjenih starijih od petnaest godina u domaćinstvu, koliko oranica, livada i vinograda svako

domaćinstvo ima, pčelinjih košnica i stoke. Za istraživanje pristnosti njemačkog etniciteta

osobito je važan dio koji donosi popis žitelja Novoga Vukovara, jer se u popisu navodi da je

Novi Vukovar nastanjen 1723., 1724. i 1725. godine stanovnicima koji su prešli iz Marinaca –

Casparus Emb, Nicolaus Deem, Iohannes Braun, Iohannes Hartschmidt, Heinrich Lein,

Laurentius Hungermiller, Ioannes Cron, Ioannes Döchet, Diethricus Kaydel, Ioannes Jacobus

Pale, Valentinus Trönck, Nicolaus Kaydel, Fridericus Stockauff, Ioannes Georgius Jacob. Uz

njih u Novi Vukovar doselile su se njemačke obitelji iz Francuske i Njemačke – Fleming, Haber,

Sauerbach, Gabesumb, Wittman, Friederich, Todt, Sol, Schnell, Hüttner, Sultz, Neurathin,

Schrödör, Christmann, Fux, Glas, Eisenanerin, Ian, Trönke, Schajer, Will, Bernhardt.18 Uz njih je

samo nekoliko slavenskih obitelji – Bacslia, Horvath, Tabak, Vodenicsar. U popisu se dalje

16 Küffsteinova darovnica sačuvana je u ratnim razaranjima 1991. godine i danas se čuva u Gradskom muzeju Vukovar.17 Sršen, Stjepan: Pregled gospodarskog i demografskog stanja vukovarskog vlastelinstva (1728-1736), Acta historica-oeconomica; vol. 13 (1), Zagreb 1986, str. 189.18 Podaci su preneseni iz: Sršen, S., str. 192

5

naglašava da je navedeno selo tek u novije vrijeme naseljeno i pripojeno vukovarskom okrugu, te

da su ga naselili uglavnom Nijemci katolici, dok je samo nekoliko pravoslavnih obitelji.19

Posjed ne ostaje dugo u vlasništvu grofa Küffsteina. Grof je u zamjenu za vukovarski posjed

dobio imanje Dioszeg u Mađarskoj,20 a Dvor se konačno mogao odužiti izbornom knezu

nadbiskupu Mainza grofu Karlu Filipu von Eltzu,21 koji ulazi u vlasništvo imanja 15. prosinca

1736. godine. Prije predaje novom vlasniku napravljen je novi popis žiteljstva na vlastelinstvu i

njihove imovine. Kroz popise stanovništva, od zemaljskog popisa iz 1722. godine

(Springelskleeva), do navedenog iz 1736. godine, može se pratiti kretanje stanovništva. Vidljivo

je da je bilo mnogo više imigracije no emigracije.22 U popisu iz 1736. godine vidimo da je većina

stanovnika Novoga Vukovara i dalje njemačkog podrijetla, a u Starom Vukovaru su većinom

slavenskog. Gledajući ekonomsku strukturu stanovništva u Novom Vukovaru je od 39

kućanstava 9 zanatlija, a u Starom Vukovaru od 371 domaćinstva 120 zanatlija i 3 trgovca.

U svojoj knjizi Placido Belavić23 donosi Taubevu napomenu o Novom Vukovaru za kojeg kaže

da je inače loše građen ali je zanimljiv po tome što su mu skoro svi stanovnici Nijemci,

uglavnom zanatlije, koji su ovamo „za jeftin novac iz Beča Dunavom doplovili“.24

U svom Opisu Slavonije i Srijema25 Franz Stefan Engel navodi da se Nijemci uglavnom nalaze

po gradovima i trgovištima kao zanatlije ili nadničari. Kaže kako ih „domaći“ stanovnici

nazivaju Švabama i kako govore svojim, njemačkim jezikom.26 19 Sršen, Pregled gospodarskog i demografskog stanja vukovarskog vlastelinstva (1728-1736), Acta historica-oeconomica; vol. 13 (1), Zagreb 1986, str. 19220 Isto, str. 19321 Sršen navodi da je grof Eltz grofu Küffsteinu isplatio i 175.000 rajnskih forinti za imanje. Str. 19322 Sršen navodi da uz ime i prezime osobe često postoje i bilješke o tome je li se ta osoba doselila ili odselila, odakle je došla i zašto. Str. 19823 Belavić, Placido: Crtice iz prošlosti Vukovara, reprint iz 1993. Gradski muzej Vukovar, Vukovar24 Isto, str. 13

25 Engel, Franc Štefan: Opis Slavonije i Srema, Matica Srpska, Beograd, 2003.26 Isto, str. 50-51

6

Razvoj Novoga Vukovara neraskidivo je vezan za njemačku etničku zajednicu. Utemeljen je

početkom 18. stoljeća a glavna mu je karakteristika bila, kao što se vidi i iz zabilješki putopisaca

koji su obilazili Vukovar, da je naseljen gotovo isključivo Nijemcima - činovnicima zaposlenima

na imanju grofova Eltz, županijskim i općinskim činovnicima, vojnicima, odvjetnicima,

liječnicima, ali u najvećem broju zanatlijama i obrtnicima.

Nakon što su grofovi Eltz ušli u posjed vlastelinstva, za svog upravitelja dobara imenovali su

Pöhra de Rosenthala koji je počeo voditi imanje, naseljavati Nijemce i organizirati život. Tako

upravitelj Pöhr u Novom Vukovaru već 1740. podiže kapelicu sv. Roka kraj vlastelinskog dvorca

koju financiraju uz grofa i novodoseljeni Nijemci.27 Na samoj posveti kapelice propovijed je

držana na hrvatskom i njemačkom jeziku. Pučka škola u Novom Vukovaru podignuta je

vjerojatno 1742. godine kada je upravitelj Pöhr tražio da se u Novom Vukovaru otvori škola na

njemačkom jeziku.28 Grofovi Eltz su od 30-tih godina 18. stoljeća plaćali učitelja koji je držao

nastavu u rimokatoličkoj školi u Starom Vukovaru,29 a od 1743. godine, kada je zaposlen prvi

učitelj u školi u Novom Vukovaru, snosili su troškove i njegove plaće. Od 1770. godine na

novovukovarskoj školi rade samo njemački učitelji. Prvi takav učitelj bio je Ivan König.30 Škola

je bila smještena u zgradi koju je za tu namjenu poklonio grof Eltz a koju je 1848. godine

poklonio općini. Kako je s vremenom zgrada postala pretijesna, jer je broj učenika rastao s

brojem stanovnika Novoga Vukovara, općina je podigla novu zgradu, kraj zgrade Srijemske

županije.

Prisustvo njemačkog etniciteta od početka 18. stoljeća kao dijela vukovarske svakodnevice da se

iščitati i iz podatka da za novopodignutu katoličku crkvu posvećenu 1732. njemačke djevojke

27 Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, reprint iz 1993. Gradski muzej Vukovar, str. 828 Horvat: Gimnazija Vukovar, Povjereništvo općine Vukovar u Zagrebu, Zagreb 1992., str. 1529 Isto, str. 1330 Isto, str. 15

7

1739. godine kupuju Gospin kip, koji „još i dandanas“, kako kaže Belavić, nose u procesiji

„djevojke s njemačkog brda“.31 Belavićeva napomena o vukovarskom lokalitetu – njemačko

brdo, ili Švapsko brdo, kako je poznati naziv koji se koristi i danas za uzvisinu iznad središta

grada na kojoj je gotovo isključivo živjelo stanovništvo njemačke etničke pripadnosti,

uvjetovana je vremenom u kojem on piše svoju knjigu. Početkom 18. stoljeća nema dokaza o

postojanju posebnog lokaliteta tog imena u Starom Vukovaru, kao što se vidi i iz popisa

stanovništva 1736. godine u kojem je većina stanovnika Staroga Vukovara slavenskog podrijetla.

Kada se razmatra zastupljenost njemačkog jezika u vukovarskim školama u 19. stoljeću, ne može

se zaobići Židovska pučka škola na kojoj je od njezinog osnutka 1851. godine nastavni jezik bio

njemački, s tim da se jedan sat dnevno morao učiti i hrvatski jezik. Židovska pučka škola nastavu

na njemačkom jeziku drži do 1910. godine kada nastavni jezik postaje hrvatski.32

Godine 1749. njemački propovjednik Mijo Hecht blagoslovio je kamen temeljac za novi

grofovski dvorac.33 Belavić naglašava da se u vrijeme svih velikih svečanosti u Starom i Novom

Vukovaru propovijedalo uz hrvatski i na njemačkom jeziku.34 Tako kaže da se u samostanskoj

kronici već 1730. godine kao njemački propovjednik spominje otac Paskal König.35 U

samostanskoj kronici navedeno je također da su „naši njemački župljani“ preko mosta 1733.

godine (nostri germani parochiani trans pontem) donijeli samostanu drva, a da je na blagdan

Svijećnice njemački propovjednik imao običaj slati blagoslovljenu svijeću upravitelju

vlastelinstva, upravitelju pošte te nekim „njemačkim župljanima preko mosta“.36

31 Belavić: Povijest samostana i župe vukovarske, Vukovar, 1928., reprint, str. 1232 Horvat: Gimnazija Vukovar, Povjereništvo općine Vukovar u Zagrebu, Zagreb 1992, str. 15-16.33 Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, reprint iz 1993. Gradski muzej Vukovar, str. 1634 Isto, str. 5535 Isto36 Isto, str. 56

8

Zbog brojnosti pripadnika njemačkog etniciteta, uz hrvatskog postoji i tzv. njemački

propovjednik u vukovarskoj katoličkoj crkvi. Ovaj podatak posredno govori i o tome da je

većina pripadnika njemačkog etniciteta katoličke vjeroispovjesti. Kako se vidi iz navedenih

primjera, od samoga početka svog doseljenja oni sudjeluju u životu katoličke zajednice. O

pravima koja su u sklopu te zajednice imali, govori polemika koju su vukovarski Nijemci 1870.

godine poveli s biskupom Strossmayerom. Prvo su od gvardijana franjevačkog samostana u

Vukovaru zatražili da se za blagdane i nedjeljom misa pjeva i na njemačkom jeziku te da se u

glavnoj četverorazrednoj školi, kao i u obje osnovne ženske učionice, njihovu djecu podučava

njemačkim jezikom.37 Gvardijan Krkvarić, kako kaže Belavić, odgovorio im je da to nije u

njegovoj nadležnosti pa se oni dopisom od 23. kolovoza 1870. godine obraćaju biskupu u

Đakovu. Đakovački konzistorij odgovorio je na njihovu molbu 11. veljače 1871. godine.38 U

odgovoru biskupija navodi zašto ne može uslišiti navedenu molbu: zato što su u „znatnoj manjini

tamošnje obćine“, kao i zato što svake mlade nedjelje, na Veliki petak, na prvi dan Uskrsa, na

Spasovo, sv. Antuna Padovanskog, Neoskrnjeno začeće B.D.Marije i na prvi dan Božića imaju

propovijed na njemačkom jeziku u starovukovarskoj župnoj crkvi. (Zanimljivo je da u svom

pismu biskupu potpisnici navode da je u Vukovaru tada oko 2.400 onih kojima je njemački

materinski jezik, kako sami kažu. Dakle, ne deklariraju se kao Nijemci, već kao govornici

njemačkog jezika). Dalje se u biskupovom pismu navodi: u vrijeme Korizme u župnoj crkvi

svakog petka obavljaju put križa na njemačkom jeziku; šegrti tijekom cijele godine, osobito u

Korizmi, imaju vjeronauk na njemačkom jeziku; često se u sklopu mise pjeva na njemačkom

jeziku; u kapelici sv. Roka u Novom Vukovaru svake prve nedjelje i na dan sv. Roka imaju

propovijed, a kada i nema propovijedi, čita se za vrijeme mise evanđelje na njemačkom jeziku, a

37 Isto, str. 7038 Isto, str. 73

9

poduka u vjeronauku je za njemačku mladež na njemačkom jeziku. Prema tome, zaključuje

konzistorij, nema potrebe za promjenom postojećeg reda, te se još upozoravaju vjernici da se ne

daju zavesti slatkim riječima namijenjenim nekom drugom smislu, a ne skrbi o njima.39

Međutim, vjernici se ponovno žale i inzistiraju na svojim pravima, pa tako Kraljevska zemaljska

vlada izdaje županiji naredbu 9. studenoga 1872. godine u kojoj navodi da se vukovarski Nijemci

trebaju ostaviti daljnjih inzistiranja na svom zahtjevu jer je odluka duhovnog stola donesena, a

osim toga se dokazalo da nema razloga za nju pošto se njihovim traženjima u crkvi i školi

praktično već udovoljava.40

Toponimi

I u nazivima ulica vidljivo je da je broja pripadnika njemačke etničke zajednice kao i utjecaj

njemačkog jezika bio velik. Tako je u prvoj nominaciji ulica 1885. godine jedna nazvana

Njemačka ulica.41 Belavić u svojoj knjizi navodi da je ime ulice Šlezija došlo od došljaka

Nijemaca iz Šlezije. 42 U srednjem vijeku to je bilo središte grada. U njoj je bila crkva, tvrđava,

prva rezidencija franjevaca, kalvinska crkva od 1910. u prvoj sinagogi, druga sinagoga, židovska

škola, djevojačka škola i mnoge druge važne građevine. U prvoj nominaciji ulica nazvana je

Gajeva, po Ljudevitu Gaju, a taj naziv nosi i danas.43 Najočitiji dokaz brojčane prisutnosti

njemačkog etniciteta jest toponim Švapsko brdo. To je povišeni jugozapadni dio grada koji se

stoljećima tako naziva.44 Bilo je naseljeno gotovo isključivo Nijemcima o čemu svjedoči i karta

Švapskog brda iz 1938. godine.45 Švapsko brdo je bilo svojevrsna njemačka enklava u Vukovaru.

39 Isto, str. 7340 Isto, str. 7441 Crlenjak: Razvitak vukovarskih ulica. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, (drugo dopunjeno izdanje), str. 139 42 Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, reprint iz 1993. Gradski muzej Vukovar , str. 6443 Crlenjak: Razvitak vukovarskih ulica. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, (drugo dopunjeno izdanje), str. 14144 Isto45 Schwabenberg, 1938. godine. Napravio Josef Hutz. Tlocrt Švapskog brda s upisanim prezimenima vlasnika kuća i tek pokojom opaskom tipa: Juden. Nastao je vjerojatno u sklopu djelovanja vukovarskog Kulturbunda. Danas ima veliku historiografsku vrijednost ne samo zbog utvrđivanja imovinskih odnosa, već više kao putokaz u istraživanju

10

Naseljeno je uglavnom u velikom valu doseljavanja Nijemaca između 1835. i 1850. godine kada

se u Vukovar doselilo oko 300 seljačkih obitelji koje su se nastanile na toj jugozapadnoj uzvišici

od središta grada.46 Bila je to velika imigracijska struja koja zahvaća vukovarski kraj polovicom

19. stoljeća, a u kojoj se naseljava veliki broj Nijemaca, Mađara, Slovaka i Rusina iz južne

Ugarske, tj. Vojvodine, Bačke i Banata. Ova je migracijska struja u demografskim istarživanjima

poznata kao Bačko-banatska. Ovako kompaktno naselje svjedoči i o sociološkoj potrebi

novopridošlica da se drže zajedno kako bi si što više olakšali život i ublažili stres promjene. Na

Švapskom brdu se nalazi Tri ruže ulica za čije se podrijetlo imena ne zna, ali je kao ulica

formirana već 1795. godine,47 a za prvog imenovanja ulica 1885. godine dobila je to ime. Ona je,

što se tiče njemačkog etniciteta, a i vukovarske povijesti, zanimljiva i stoga što je u njoj, točnije

u gostionici „Drei Rose“, početkom 1895. godine osnovan Klub Socijaldemokratske stranke.48

Cazi u svojoj knjizi naglašava da su socijalističke ideje prvo prodrle među njemačke i mađarske

radnike u Vukovaru. Vjerojatno zato što su znali njemački i mađarski jezik pa su mogli čitati

socijalistički tisak koji u Vukovar poštom (brodovima) dolazi iz Beča i Budimpešte, „još prije

pokretanja socijalističkog lista Sloboda“.49 Osnivači kluba bili su: Pšenica, Gasser, Hampel, Pajc,

Puhes, Ber, Tirk, Asadi, Kremer i Dombaj (prezimena pisana po J. Cazi, op.a).50 Za predsjednika

kluba izabran je Puhes, tajnika Pšenica, a blagajnika Ber.51 Opozicionarstvo vukovarskih

Nijemaca ima svoju zanimljivu potvrdu i u članku Ajetića „Für die Regierung ili Gegen die

Regierung – Osvrt na uspeh nedeljnih izbora u Vukovaru“ objavljenom u listu „Slobodno slovo“,

njemačkog etniciteta. Osim toga, u karti su ucrtane tada postojeće ciglane, tvornice i mlinovi u tom dijelu grada, a označeni su i brojni privatni vinogradi koji su se prostirali oko naselja. O Švapskom brdu pisao je Hans Schreckeis u svojoj knjizi „Wukowar Alte Hauptstadt Syrmiens“, Salzburg, Donauschwäbisches Kulturzentrum, 1990.46 Wertheimer-Baletić: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, NZ Globus, 1993, str. 3747 Crlenjak: Razvitak vukovarskih ulica. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, (drugo dopunjeno izdanje), str. 14248 Cazi: Vukovar u klasnoj borbi, Savez sindikata Jugoslavije, 1955., str. 1349 Isto, str. 1350 Isto, str. 1351 Isto, str. 13. Iz navedenog popisa se vidi da je većina osnivača pripadala njemačkom etnicitetu. Kako su se nacionalno izjašnjavali nije nam poznato.

11

koji je izdavao prije skupštinskih izbora 1935. godine.52 U njemu on kaže: „Iznenađuje da su

građani nemačke narodnosti u Vukovaru tako jednodušno glasali za listu Mačekove opozicije,

izneverivši se tako tradiciji glasanja „Fur die Regierung“ (za vladu)….ali građani nemačke

narodnosti akceptirali su komunistički program iz uverenja, oni su ga prihvatili, iako je bio

protivan njihovom ekonomskom i socijalnom položaju, jedino zbog nezadovoljstva. A zbog čega

su bili nezadovoljni? Držimo da su građani nemačke narodnosti u tom pogledu taktički mnogo

pogrešili, kao što su pogrešili i svi oni radnici koji su se dali navući od izvesnih elemenata, što

će, međutim, i sami već u svoje vreme uvideti.“53

Društva

Razvoj vukovarskog građanskog društva prati opće modernizacijske tokove i promjene u načinu

života koje iz toga proizlaze. Polovicom 19. stoljeća počinju se osnivati razna građanska,

sportska, interesna, politička društva, klubovi i čitaonice. Njemačka etnička zajednica koja je bila

brojčano jaka, a ekonomski dobro situirana uvijek većim ili manjim brojem sudjeluje u radu tih

društava. Kako je Austro-Ugarska Monarhija bila multietnička zajednica, a Vukovar u to doba

sigurno njezin ogledni primjerak, nije bilo nikakvih prepreka u sudjelovanju u radu društava s

obzirom na etničku ili vjersku pripadnost. To svjedoče popisi članova društava u kojima se uz

slavenska prezimena nekad više a nekad manje nalaze i njemačka. Ustvari je zanimljivo da

sredinom 19. stoljeća, kada bi se logično očekivalo da bude najviše društava koja u svom imenu

imaju oznaku etničke/nacionalne pripadnosti njezinih članova njih ima najmanje. Njemačko

pjevačko društvo osnovano je 1904. godine i djelovalo je do 1914. godine. U svojim Pravilima,

52 Cazi: Vukovar u klasnoj borbi, Savez sindikata Jugoslavije, 1955., str. 326. Ajetić je uhićivan kao komunist 20-ih godina, ali nikada nije bio u partiji. Bio je novinar u „Radničkoj straži“. Prije izbora za Skupštinu 1935. godine pokreče u Vukovaru list „Slobodno slovo“ iza kojeg financijski stoji nositelj Jeftićeve liste za Kotar Vukovar Žarko Tomašević, „kum Jeftića i rođak ministra unutrašnjih poslova u Jeftićevoj vladi V. Popović.“ Jedini smisao ovoga lista bio je obračun s protukandidatima. Vukovarci su njegovo pisanje posprdno nazivali „ajetićevština“.53 Isto, str. 327

12

koja je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada potvrdila 14. veljače 1906. godine,

navode da u slučaju raspuštanja društva imetak pripada Njemačkoj komunalnoj pučkoj školi. U

Pravilima nema nikakvih vjerskih ili nacionalnih ograničenja koja bi se postavljala pred članstvo.

Kao utemeljitelji se navode sedmorica obrtnika, a čitljiva su imena Andreasa Seidla, Johana

Gerbera i Johana Lorenza.54 Njemačka je čitaonica u Vukovaru osnovana 1913. godine i očito je

bila rezultat jačanja njemačkog nacionalizma prije Prvog svjetskog rata,55 jer do tada u Vukovaru

postoje brojne čitaonice pri raznim društvima u čiji su rad uključeni brojni pripadnici njemačke

etničke zajednice. Samo Društvo Ressource (osnovano 1859. godine) ima na raspolaganju za

svoje članove 50-ak tiskovina početkom 20. stoljeća. Tisak je brodovima dolazio iz Beča i

Budimpešte, a redovite su bile pretplate na tiskovine iz Zagreba. Dakle, ponuda je bila više nego

dostatna, a mogućnosti učlanjenja bez ograničenja. Pa ipak 1913. godine osniva se Njemačka

čitaonica. U svojim Pravilima navodi da je osnovana sa ciljem populariziranja njemačke

književnosti, ali da za njezino članstvo nema nacionalne uvjetovanosti. Čitaonica je utemeljena

27. travnja 1913. godine, a predsjednik je bio Andreas Seidl. U slučaju razvrgnuća društva

njegova imovina bi trebala pripasti Njemačkoj štedionici u Vukovaru.56 U selima Kotara

Vukovar prije Prvog svjetskog rata također se osnivaju njemačke čitaonice. Tako je već 1908.

godine osnovana Erste Lovaser deutscher Lese-Verein ili Prvo lovasko njemačko čitaoničko

društvo57 koje u svojim Pravilima navodi da nije ograničeno samo na Nijemce. U selu Berku

1912. godine osnovana je Beraker deutscher Lesenverein.58 Treba naglasiti da mnoga društva

polovicom 19. stoljeća i u njegovoj drugoj polovici tiskaju svoja pravila ili samo na njemačkom

54 Horvat: Vukovarska društva. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2007., str. 3055 Treba napomenuti da je Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji (Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien) osnovan u Rumi 28. rujna 1913. godine. Vidi: Geiger, V: Nijemci u Đakovu i Đakovštini. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 89.56 Horvat: Vukovarska društva. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2007., str. 13857 Isto, str. 13758 Isto, str. 138

13

jeziku ili dvojezično – hrvatski i njemački. Vukovarska opća radnička i bolno potpomagajuća

zadruga osnovana je 4. ožujka 1875. godine zalaganjem, kako se vidi iz potpisa Pravila,

Nijemaca – Risz, Doubek, Herkov, Rupp, Konradt, Grinburger, Sovinski, Stellf. Nešto kasnije,

1890. godine, osnovano je Društvo za potporu bolesnih trgovačkih pomoćnika, koje je 1891.

godine imalo i svoju bolnicu s tri kreveta i ambulantom u Ulici Tri ruže na Švapskom brdu.

Aktivni pomagači i dobrotvori društva bili su ugledni trgovci, najvećim dijelom Židovi – Welich,

Deutsch, Hirsch, Wertheimer, Lion, Pfeferman, Rose.59 U drugoj polovici 19. stoljeća Nijemci su

osobito brojno zastupljeni u članstvu Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Vukovaru (osnovano

1875. godine), posebice u Vatrogasnoj glazbi (prvi put se spominje 1883. godine).60

Nakon uspostave Države SHS položaj neslavenskih etničkih skupina se mijenja. Uglavnom su

izvrgnute verbalnom i moralnom teroru, a pred kraj rata i u prvim danima uspostave nove države

i fizičkom. Velika njemačka etnička zajednica percipirana je kao gubitnik u ratu i kao ostatak

stoljetnih zlostavljača. Pred nju su postavljani različiti politički zahtjevi, uglavnom u smislu

jasnog i nedeklarativnog izjašnjavanja za novouspostavljenu državu. U tom ranom međuratnom

razdoblju u Vukovaru djeluje samo nekoliko društava koja njeguju njemački jezik i kulturu –

ženski crkveni zbor koji izvodi pjesme na njemačkom jeziku, dramska amaterska sekcija koja

izvodi djela na njemačkom jeziku, a 1927. godine osnovano je Njemačko muško pjevačko

društvo. Svoje prostorije za sastanke i probe imali su u Zadružnom domu u Preradovićevoj ulici,

ali i u Tri ruže ulici, (obje na Švapskom brdu, op. L.B.). Organizirali su predstave, plesove i

zabave već od 1928. godine.61 Zanimljiv je odnos tog društva i Mjesne grupe Švapsko-

njemačkog prosvjetnog saveza. Iz policijskog zapisnika sa saslušanja tajnika Mjesne grupe

rečenog saveza Ivana Kocha iz 1936. godine saznaje se da je Mjesna grupa u Vukovaru 59 Isto, str. 3560 Isto, str. 1461 Isto, str. 109

14

osnovana 1933. godine i da se u svom radu služi Saveznim pravilima Švapsko-njemačkog

prosvjetnog saveza (Schwabisch-Deutschen Kulturbundes) iz 1931. godine.62 Predsjednik

Mjesne grupe je bio Karl Pfeiffer. Pjevačko društvo i mjesna grupa cijelo vrijeme nastupaju

odvojeno, kao dvije odvojene organizacije. Godine 1940. pjevačko društvo ima dvije izvanredne

skupštine. Naime, 1940. godine vukovarski Kulturbund je znatno ojačao, pa se javljaju ideje da

se sva njemačka društva i zajednice objedine pod njegovim vodstvom. Tako je na jednoj od

izvanrednih skupština zatraženo da društvo korporativno prijeđe u Kulturbund, što je skupština

društva pod predsjedanjem Karla Stenzla odbila.63

Međuraće

Vrijeme nakon Prvog svjetskog rata nije bilo lako ne samo za njemačku etničku zajednicu već i

za sve ostale manjinske zajednice, prije svega neslavenskog podrijetla. O tome svjedoči i

uvodnik u novinama Srijem.64 U njemu se nepotpisani autor vješto izmjenjujući komplimente i

prijetnje obraća Sugradjanima Nijemcima i upozorava ih da je krajnji čas da se politički ispravno

aktiviraju, jer se u raznim krugovima sve više govori da tradicionalno konzervativni njemački

glasač sve više naginje komunističkoj stranci, i to zato što mrzi državu Hrvata, Srba i Slovenaca.

Smisao djelovanja komunista, kako kaže autor, jest razbijanje jedinstva tri naroda i razbijanje

njihove države. Zato autor upozorava da domaći Nijemci trebaju ozbiljno razmisliti za koga

glasaju i na čijoj su strani, tim više što postoji stoljetna vezanost Hrvata i Nijemaca na ovim

prostorima kroz crkvu i školu.

Novine Srijem počele su izlaziti 1920. godine. Bile su glasilo Hrvatske zajednice za Srijemsku

županiju, te u tom smislu treba shvatiti i navedeni uvodnik. U broju 22 od 29. svibnja 1920.

62 HR – HDA, f. 144, SBUO Pov. II, kut. 385, 1361/1936.63 Horvat: Vukovarska društva. Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2007., str 11064 Srijem. 30. travnja 1920, 1..

15

godine na drugoj stranici objavljeno je pismo koje je iz Surčina 18. svibnja poslao trgovac Jakob

Krieger „u ime mnogih“, kako navodi u potpisu, a kao odgovor na uvodnik Sugradjanima

Nijemcima. Krieger odlučno odbacuje tvrdnje uvodničara da su s v i Nijemci za „tu smušenu

stranku“ (komuniste, op. L.B.) i upozorava da ni u politici ni u životu nije dobro generalizirati

stvari. Dalje, povodom objeda da su Nijemci mrzitelji nove države, kaže: „..državljani smo

Hrvatske i Slavonije od poroda našeg, dijelili smo s Hrvatima i Srbima sve radosti i tuge, pa

otkuda najedared objeda, da mi mrzimo na njih i njihovu državu, koja je i naša?....Rat i prevrat

otvorili su i nama oči, počeli smo uvidjeti, da ne smijemo ostati na starom našem stajalištu da je

politika, kako veli citirani članak, „rabota za besposlice“….U pogledu političke organizacije

pridružili smo se „Hrvatskoj zajednici“, u kojoj stojimo gotovo svi, a u pogledu naše kulturne i

gospodarstvene organizacije složili smo se s našom braćom u Bačkoj i Banatu, da podignemo

jednu ustanovu, koja će nam znati obezbijediti naš nacijonalni i gospodarski opstanak.“65

U Vukovaru su 1920. godine provedeni izbori za Gradsku skupštinu, ali zbog odbijanja

komunista, koji su dobili većinu, da polože prisegu, izbori su ponovljeni. Na ponovljenim

izborima pojavljuju se dvije nove stranke: Židovska i Zemljoradnika i maloobrtnika. Evo kako

uvodničar Srijema u broju 37 komentira pojavu novih stranaka: „Nu dok tako ipak razumijemo

židovski istup, nije nam jasno, kako je došlo do listine „zemljoradnika i maloobrtnika“ u onom

obliku kako je predložena gradskom povjereništvu. Ako je za sastav listine bio odlučan staleški

momenat, onda ne shvaćamo, zašto su je zemljoradnici slagali zajedno s obrtnicima. Jer ne može

se reći, da su obrtnici, čija se imena nalaze na drugim listinama, reprezentanta veleobrta, pa kao

takovi da ne bi spadali na listinu maloobrtnika. – Ako je pak za sastav listine bio odlučan

nacijonalni momenat – što bi čovjek rekao prema natpolovičnoj većini na listini iznesenih

65 Srijem. 29. svibnja 1920, 2.

16

sugradjana Njemaca – onda je nejasno, što imadu na toj listi posla neki Srbi i Hrvati.“ 66 Na

drugoj stranici istoga broja novina doneseni su popisi ponuđenih kandidata pa se vidi da

navedenu listu Zemljoradnika i maloobrtnika gotovo isključivo čine Nijemci: Pfeiffer, Rogulić,

Živković, Feger, Gerber, Fischer, Bermann, Lorenz, Puches, Taubner, Hameder, Provoznik,

Wirth, Kiefer, Natkaj, Ebenhardt, Stefan, Hutz, Kolar, Schwager, Pfeiffer, Kihn, Tremml,

Gebavi. U novoizabrano gradsko zastupstvo izabran je nositelj liste Euzebije Pfeiffer.

Atak na druge etnicitete traje od uspostave nove države. Narodno vijeće SHS daje 1918. godine

naputak mjesnim odborima da njihovi članovi mogu biti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, a Mađari i

Nijemci nikako.67 Najviše rasprava i bure prije izbora za Konstituantu u krajevima s mješovitim

stanovništvom izazvao je članak 9. izbornog zakona. U njemu se navodi da pravo biranja imaju

samo oni građani koji su u vrijeme prevrata ili barem 1910. godine bili državljani Hrvatske i

Slavonije. Pošto je rečenica ostavljala mnogo prostora za manipulacije, na sastanku Hrvatske

zajednice Srijemske županije održanom 26. rujna 1920. u Vukovaru, a kojem su prisustvovali i

vođe Hrvatske zajednice iz Zagreba dr. Barac, Šegvić i Peršić,68 zaključeno je da se pošalje

brzojav premijeru Vesniću i predsjedniku državnog odbora Vukčeviću u kojem se traži

objašnjenje navedenog članka. U idućem broju Srijema69 objavljen je odgovor ministar

unutrašnjih poslova: „ Nemce, Mađare, Talijane, Rumunje i Jevreje nemojte unositi u biračke

azbučne spiskove, a ako su uvedeni treba ih izbrisati, jer oni nemaju biračko pravo u smislu člana

9. izbornog zakona….. Lica koja su dobila zavičajno pravo na prenesenim teritorijama posle 1.

januara 1910. godine nemojte uzimati ni u kakav obzir prilikom građenja biračkih azbučnih

spiskova, jer će oni postati naši podanici tek kada im to odobri naša Država…..sve navedeno ne

66 Srijem. 21. srpnja 1920, 1.67 Goldstein: Hrvatska 1918.-2008. EPH-Liber, 2008, 2068 Srijem. 29. rujna 1920, 169 Srijem. 9. listopada 1920, 2

17

odnosi se i na ona lica čiji su se predci, pa i oni sami, naturalizirali u Slovene…pa su kao takovi,

t.j. deklarirani Srbi, Hrvati ili Slovenci, priznati i od društva i od vlasti. U slučajevima sumnje

jezik presuđuje…..“70

Vidljivo je da naređenje ostavlja mnogo otvorenih pitanja, štoviše prostora za progon i

maltretiranje, jer je u dijelu koji govori o jeziku namjerno nedorečeno. Ostavljalo se pravo

sastavljačima popisa birača da odluče o tome tko može a tko ne izaći na izbore i birati. U

mješovitim sredinama kakav je bio Vukovar, gdje je trećina stanovništva stranog, neslavenskog

podrijetla, ovakav odnos otvarao je mogućnost privatnim osvetama, a osobito „izbornom

inženjeringu“, odnosno kombinatorici oko izbornih rezultata.

U takvim okolnostima, kao što se vidi, jezik je postao sredstvo identifikacije i prepoznavanja

„neprijatelja“. Osobito je omražena upotreba njemačkog jezika, pa se politički protivnici u

vukovarskoj sredini često u tisku, osobito humorističnom, difamiraju kao oni koji govore

njemački između sebe ili kao oni koji se u asimilacijskom žaru ne znaju dobro koristiti

hrvatskim/srpskim jezikom. U međuratnom razdoblju u Vukovaru izlazi nekoliko humoristično-

satiričnih listova. Prvi je bio Trnje,71 a u svojim prilozima odražavao je stavove lokalnih

komunista. Česta meta njegovih podbadanja bili su članovi vukovarske Hrvatske zajednice,

radikala ili predstavnika lokalne buržoazije, a to su uglavnom bili Židovi, koji su, naravno,

govorili njemački jezik! Zanimljivo da u svojim prilozima humoristični listovi ne napadaju

70 Srijem. 9. listopada 1920, 271 List Trnje izlazio je u Vukovaru 1920. godine, prvi broj 10. listopada 1920. a zadnji u prosincu iste godine. To je prvi humoristično-satirični tjednik koji je izlazio u Vukovaru. Poslije izlaze mnogi drugi. Vlasnik i odgovorni urednik je Pavao Šteininger, tiska se u tiskari „Novo doba“ u Vukovaru, izlazi svake nedjelje ujutro, donosi „šaljive aktuelne stvari kako iz Vukovara i okolice, tako iz cijele naše lijepe Jugoslavije“. Iako se nigdje izrijekom ne navodi da je list Komunističke partije, iz zastupanih stavova, kao i adrese na koju treba slati priloge – „Trnje“, Radnički dom, to se može zaključiti. Pošto list izlazi samo 1920. godine, očito je da je pokrenut u svrhu političke agitacije i međusobnih političkih obračuna koji su u Vukovaru za izbore za Konstituantu bili žestoki. Česta meta njegove poruge bila je Hrvatska zajednica i ljudi oko nje.

18

grofove Eltz, iako nastupaju s lijevi političkih pozicija. Očito su grofovi Eltz u lokalnoj sredini

bili preutjecajni da bi si netko dopustio ruganje s njima.

Drugi svjetski rat

Pred Drugi svjetski rat međunacionalne tenzije jačaju. Ban je u listopadu 1939. godine za

povjerenika u Vukovaru imenovao dr. Antu Topalovića,72 a početkom 1940. godine načelnik

Vukovara postaje Gjuro Szentgyörgy. Vodeće položaje u državnim institucijama polako

preuzimaju Hrvati, raste nezadovoljstvo sa srpske strane, Hrvatska seljačka stranka osniva

Narodnu zaštitu, traži se revizija agrarne reforme. Nacionalni naboj među Srbima, Hrvatima i

Nijemcima jača. Njemačko parobrodarsko društvo od polovice 1939. godine održava

svakodnevnu dunavsku vezu s Bečom. Pojačan je izvoz hrane u Njemačku i za to su dopremljeni

brodovi s Rajne.73 Nekoliko dana nakon napada Njemačkog Reicha, u Vukovar je stigla

njemačka vojska, a nakon proglašenja NDH u svibnju u grad dolaze i ustaše.74 Vukovar postaje

sjedište Velike župe Vuke. Odmah nakon dolaska ustaša počinje progon Židova. U

koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno je 309 vukovarskih Židova.75 Deportacije u logore

Jasenovac, Đakovo, Auschwiz počele su odmah u ljeto 1941. godine. U svom dopisu Župskoj

redarstvenoj oblasti, urudžbiranom 18. studenoga 1941. godine, dr. Daniel Klein, odvjetnik iz

Vukovara, moli da ga se ovlasti za uređenje poslovanja Židovske bogoštovne općine, pošto je

predsjednik Općine Hinko Steiner, kako kaže u molbi, još 9. kolovoza odveden u Jasenovac s

drugim članovima upravnog odbora, a početkom studenog i preostali članovi.76 Ustaški progon

72 Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu. Kolar-Dimitrijević-Potrebica: Na slavonsko-srijemskom razmeđu 1918-1945. Feletar, Zagreb, 1994., str. 25373 Isto, str. 25474 Cazi, 387-38875 Švob: Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice. Židovska općina Zagreb. II. dio. Str. 602-613. o Židovskoj općini Vukovar.76 HR-HDA, f. 252, RUR, Židovski odsjek, kut. 8, sign. 7789/1941.

19

preživjelo je 53 vukovarskih Židova.77 Ustaške vlasti donijele su odluku i o oduzimanju zemlje

srpskim dobrovoljcima i kolonistima. Do srpnja 1941. godine protjerano je 300-njak srpskih

obitelji, kako u svojoj knjizi navodi Josip Cazi. Ustaše protjeruju sve koji su na vukovarski

prostor doseljeni nakon 1918. godine. To je dovelo do pobune dijela Srba, a kako su diverzije i

ubistva zaredali, na ovo područje dolazi zloglasni Pavelićev pomoćnik Viktor Tomić za šefa

Višeg redarstvenog povjereništva. U svojoj knjizi Cazi navodi da je većina domaćih Nijemaca

bila organizirana u Kulturbundu, te da se u početku ne ističu previše, ali kako je rat odmicao,

postaju sve agresivniji.78 U početku „Veći dio hrvatskog naroda osuđuje rad ustaša…..I Nijemci

po njemačkim selima su javno osuđivali zločine ustaša. U isto su vrijeme slali svoje sinove kao

dobrovoljce u Hitlerove jedinice.“79, a ako i nisu, navodi Cazi, bili su mobilizirani. Takvo stanje

traje sve do listopada 1944. godine kada se otvara Srijemski front i počinju velike borbe u blizini

Vukovara. Iako su uredi za preseljenje (iseljavanje) pripadnika njemačke narodne skupine

osnivani već početkom 1942. godine, konačna evakuacija iz NDH započela je 16. rujna 1944.

godine dostavljanjem proglasa i naređenja Heimatnot (Domovina u nevolji) svim mjesnim

rukovodstvima ili ovlaštenim osobama.80

1945. godina

Srijemski front probijen je 11. travnja 1945. godine, a partizanske jedinice ušle su u Vukovar 12.

travnja. Njemačka i hrvatska vojska povukle su se prema Vinkovcima pa tako većih borbi nije

bilo. Srušen je samo most preko Vuke u središtu grada, kod Grand hotela. O svemu tome pisao je

Hans Schreckeis u svojoj knjizi.81 Odmah nakon uspostave nove vlasti došlo je do uhićenja i

77 Švob: : Židovi u Hrvatskoj – židovske zajednice. Židovska općina Zagreb. II. dio, str. 613-614.78 Cazi, 38979 Cazi, 38980 Geiger, V.: Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 16581 Schreckeis H.: Wukowar Alte Hauptstadt Syrmiens. Salzburg, Donauschwäbisches Kulturzentrum, 1990.

20

ubojstava. Već 13. travnja 1945. godine uhićen je velik broj ljudi. Schreckeis navodi da je više

od polovice uhićenih bilo Nijemaca, a ostalo su bili Hrvati.82 Tako navodi da je već prvih dana u

Vukovaru streljano oko 90 vukovarskih Nijemaca, a ukupno je deportirano u logore ili ubijeno

940.83 Zanimljivo je kako je provedena deportacija i uhićenje svih vukovarskih Nijemaca u noći

s 26. na 27. travnja 1945. godine.84 Uhićenja je odradilo nekoliko skupina istodobno, koje su bile

zadužene za određene ulice i kvartove. Skupine 3, 4 i 5 odradile su Švapsko brdo. Progone nakon

1945. godine preživjelo je malo pripadnika njemačke etničke zajednice.

Zaključak

Njemačka etnička zajednica sastavni je dio vukovarske povijesti. Kao što se vidi iz ovog kratkog

pregleda, gotovo da nema razdoblja u kojem nisu participirali u vukovarskoj stvarnosti. Njezin

utjecaj na razvoj Vukovara i okolice bio je velik. Tradicionalna posvećenost radu, dobro

gospodarenje, štedljivost i urednost poslovične su vrijednosti njemačke zajednice koje su od

ostalog stanovništva znale biti izvrgavane podsmjehu i zadirkivanju, ali koje im nikada nisu

osporavane.85 Vrlo rano su ove karakteristike prihvaćane i od ostalih etniciteta pa tako Taube

1777. godine u svom djelu govori da se među stanovništvom Vukovara opaža veća marljivost i

radinost nego li u susjednim mjestima. Bave se ribarstvom i svilarstvom, a gotovo svaka kuća u

središtu grada ima u prizemlju trgovinu.86 Svemu treba dodati i veliki utjecaj grofova Eltz koji su

od sredine 19. stoljeća pa do 1945. godine stalno nastanjeni u Vukovaru i aktivno sudjeluju u

njegovoj svakodnevici. Njemački jezik je u svom administrativnom nametanju u brojnosti

82 U: Vukovar – stoljetni hrvatski gard na Dunavu. Feletar, Zagreb, 1994., str. 32283 Isto, str. 32384 Usmeno svjedočanstvo Ivana Barišića (rođ. 1936.). Stanovali su na Švapskom brdu i u sklopu deportacije Nijemaca, bez pitanja o nacionalnosti, noću su u koloni sa susjedima Nijemcima odvedeni pred sud koji je bio smješten u kući Lavoslava Ružičke u središtu grada. Barišići su po nacionalnosti Hrvati. Nakon utvrđivanja te činjenice i uz prepoznavanje lokalnog poznanika, a bez ikakvih spornih dokaza, pušteni su da se pješice vrate kući, na Švapsko brdo.85 Geiger: Nijemci u đakovu i Đakovštini, HIP, Zagrb, 2001., 107, 108.86 Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Feletar, Zagreb, str. 162

21

njemačkog etniciteta imao čvrsto uporište, tako da je teško govoriti proizlazi li njegova

utjecajnost više iz administartivnih mjera ili broja onih kojima je bio materinski jezik. U

multilingvalnoj sredini kakva je Vukovar bio, održao se duže no u sredinama s manjom

konfesionalnom i jezičnom razdjeljenošću. Njemački utjecaj vidljiv je i u ranom širenju

socijaldemokratskih ideja, radničkih prava, ali i u svakodnevnom životu – gastronomiji,

odijevanju, pjesmama, šetnjama, organiziranju zabava, društava (u čemu se osobito ističe

židovska zajednica) i sličnim oblicima građanskog života. Uspješan suživot Hrvata s

pripadnicima drugih etničkih zajednica osobito je vidljiv čak i u površnoj analizi popisa

stanovništva Kotara Vukovar. Vidi se da su sela s katoličkom većinom često sastavljena od

pripadnika različitih etniciteta, a najčešće su to Hrvati i Nijemci, osobito u selima jugoistočnog

pojasa vukovarskog kotara.87 Taj plodan suživot ogledao se često i u zastupanju političkih opcija.

Međutim, formiranje Države SHS, a osobito Kraljevine, dovelo je do jačanja hrvatsko-srpskog

nacionalizma. Novouspostavljena država odjednom je bila zgodan pravni okvir za obračun sa

svim nepoželjnicima. Ipak, kako svjedoči tadašnji tisak, zarana je prepoznana opasnost od

slavenske isključivosti u takvom odnosu snaga. U gradu gdje je trećina stanovnika bila

neslavenskog podrijetla inzistiranje na slavenskom jedinstvu samo je udaljavalo ostale, i to u

trenutku kada je, vidi se to po podacima iz popisa stanovništva 1910. godine, već došlo do tihe i

spontane asimilacije. Pojava stranaka s etničkom oznakom pripadnosti u imenu 20-ih godina 20.

stoljeća govori o tome da su pripadnici drugih, neslavenskih etniciteta s jedne strane osjetili

potrebu da se samoorganiziraju i time zaštite, a s druge strane govori o zakašnjeloj nacionalnoj

osvještenosti koja ih zahvaća. Upravo u tom smislu Vladimir Geiger smatra da treba promatrati

osnivanje Saveza Nijemaca. Na sve to dolaskom Hitlera na vlast dolazi do pojačane

87 Opširno o tome u: Vukovar – stoljetni hrvatski grad na Dunavu. Karaman, I: Etnički/nacionalni odnosi u Vukovaru i vukovarskom kraju do kraja prvoga svjetskog rata, str. 207-223 i Promjene nacionalne strukture pod utjecajem dvaju svetskih ratova, str. 311-326.

22

instrumentalizacije i manipulacije u političke svrhe s brojnom njemačkom etničkom zajednicom

na prostoru cijele Srednje i Jugoistočne Europe. Tako se narušavaju stoljećima građeni dobri

odnosi sa susjedima u mješovitim sredinama, a sve kulminira ubojstvima, zatvaranjima u logore i

progonima Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata. Sudbina svih Nijemaca u Europi nakon

svibnja 1945. godine bila je i sudbina vukovarskih Nijemaca. Vezu sa starim krajem nastavili su

održavati kroz svoje klubove podunavskih Nijemaca, rijetkim posjetima domovini, nakon što im

je to dopušteno, ali i prihvatom i pomoći došljacima iz staroga kraja koji dolaze na „privremeni

rad“ u Saveznu Republiku Njemačku. Vezanost za zavičaj pokazala se osobito jakom za rata u

Hrvatskoj 1991-1995. godine, kada su se politički i humanitarno angažirali u pomoći RH. U

Vukovaru je ta skrb za stari kraj posebice došla do izražaja nakon povratka prognanih

Vukovaraca 1998. godine i obnove grada i okolice.

Lidija Barišić Bogišić

OBJAVLJENO: Vukovarski zbornik br. 6(2011), str. 113-132.

23