SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKIH I ODGOJNIH ZNANOSTI

STUDIJ ZEMLJOPISA

GEOPOLITIČKI POLOŽAJ KAVKAZA

Mentor: prof. dr. sc. Snježana Musa Student: Maja Matan

Mostar, 2012.

1

SADRŽAJ

Uvod ............................................................................................................................ 3

1.Geografske karakteristike Kavkaza .......................................................................... 4

2.Povijesne i etnografske karakteristike Kavkaza ....................................................... 5

3.Postsovjetski geodemografski razvoj ....................................................................... 7

4.Sukobi i nesuglasice na području Kavkaza .............................................................. 8

4.1. Adžarija ................................................................................................................ 8

4.2. Javakheti: regija tenzija između Gruzijaca i Armenaca ..................................... 10

4.3. Abhaško - gruzijski rat ....................................................................................... 12

4.4. Nagorno - Karabagh ........................................................................................... 13

4.5. Karačajevo - Čerkezija ....................................................................................... 13

4.6. Kabardino - Balkaria .......................................................................................... 14

4.7. Republika Adigeja .............................................................................................. 15

4.8. Inguško - osetijski sukob .................................................................................... 15

4.9. Čečenija .............................................................................................................. 16

4.10. Dagestan - potencijalni sukobi ......................................................................... 18

Zaključak ................................................................................................................... 19

Literatura ................................................................................................................... 20

2

Uvod

Multietnička područja omogućuju istraživačima da proučavaju prožimanja globalnih i

lokalnih procesa te, posebice, da prate razvoj složenih teritorijalnih identiteta. Takva područja

često imaju važnu, katkad odlučujuću ulogu u geopolitičkom pozicioniranju zainteresiranih

država. Posjeduju li bogato i raznovrsno prirodno i kulturno naslijeđe, oko multietničkih

područja vode se žestoki sukobi, čije se posljedice osjećaju daleko izvan njihovih granica.

Kavkasko područje na početku 21. stoljeća pruža mnogo dobrih primjera za te teme. Iako

upletena u dugotrajni rat sa Čečenima, Rusija je nastojala sačuvati utjecaj što ga je

tradicionalno imala na područje koje graniči s njezinim sjevernokavkaskim pokrajinama.

Njezini, pak, gruzijski i azerski susjedi na jugu (s moskovskoga gledišta to je Zakavkazje)

nastojali su se posljednjih godina oteti ruskom utjecaju i razviti veze s Europskom unijom i

Sjedinjenim Državama. Revolucija ruža u Gruziji potkraj 2003. i ruska odluka da napusti

vojne baze u toj zemlji, donesena 2005. pod jakim zapadnim pritiskom, pokazatelji su dometa

geopolitičkih promjena koje su se dogodile. No kavkasko područje i mimo očiglednih

geopolitičkih tema nudi istraživačima stalne i mnogobrojne gospodarske, političke i ekološke

izazove. Kavkaz se obično u prirodnom smislu prikazuje kao jedinstveno područje, no

mnogobrojne unutrašnje političke granice navode na oprečan dojam o složenosti između

država i unutar njih. Granice unutar područja ruske Sjevernokavkaske gospodarske regije

određene su u sovjetskom razdoblju. Obuhvaćaju Rostovsku oblast te Krasnodarski i

Stavropoljski kraj kao i etničke (''neruske'') republike Adigejsku, Karačajevsko-Čerkesku,

Kabardinsko-Balkarsku, Čečeniju, Ingušetiju i Dagestan. U najnovije vrijeme u uporabi je,

posebice u okviru statistike, nešto šira teritorijalna definicija prema kojoj se područje

''Ruskoga Juga'' naziva Južnim saveznim distriktom (ustanovljen u svibnju 2000. u okviru

nove političke podjele). Osim navedenih jedinica Južni savezni distrikt je obuhvatio još i

Volgogradsku i Astrahansku oblast te Kalmičku republiku. Tijekom povijesti to je područje

iskusilo razdoblja fragmentacije i integracije pod utjecajem dominantne imperijalne sile. U

posljednjih dvjestotinjak godina cjelokupno kavkasko područje uključeno je u rusko carstvo.

3

1. Geografske karakteristike Kavkaza

Na cijelom području mreža naseljenih mjesta u uskoj je svezi s reljefom, a reljef s

druge strane snažno utječe na kakvoću života. Glavni planinski greben, poznat kao Veliki

Kavkaz, koji se pruža oko 1500 km u smjeru zapad – istok između Krimskih vrata i poluotoka

Apsherona, te vulkanski masiv Maloga Kavkaza na jugu, zatvaraju nekoliko velikih udolina.

Smjena uskih dolina i planinskih masiva strmih padina razlikuje kavkasko područje od

prostranih stepskih nizina na sjeveru. Još od antičkog doba to je područje na glasu po

navodnome bogatstvu pa je privlačilo pozornost moćnih sila u susjedstvu i tjeralo kavkaske

narode da potraže zaklon od napada u planinama. Kao visoke planine alpskoga tipa Veliki

Kavkaz je velika zapreka. Na potezu od rijeke Mzynte na sjeveru do Bazaar Diouzija, 90 km

udaljenog od kaspijske obale, najniži prijevoj dostiže visinu od 2379 m nad morem. Više od

deset vrhova više je od 5000 m, a među njima najviši je Elbrus, nekadašnji vulkan danas

pokriven vječitim ledom. Granica između Rusije i južnih susjeda nije u potpunosti identična s

razdjelnicom: pojedini dijelovi Armenije i Azerbajdžana prelaze na sjevernu stranu

planinskog masiva, a Krasnodarski kraj, uključujući Soči i Novorosijsk, pruža se znatno

južnije i zahvaća južnu kavkasku stranu uz obalu Crnoga mora.

Visokoplaninsko područje dvostruko je asimetrično. Zbog tektonskih obilježja znatne

su razlike dviju padina: strme južne padine razmjerno oštro padaju u Crno more na zapadu,

dok je priobalna nizina na istoku široka dvadesetak kilometara. Uspon od stepe preko

predgorja do visokoga gorja postupan je sa sjeverne strane. U taložnim stijenama ondje je

nastao čudesni predgorski krajolik u Dagestanu u kojem se smjenjuju visoki grebeni i doline u

kojima je poljodjelstvo moguće i na visinama između 1500 i 2000 metara. Gotovo okomite

padine uskih dolina ondje dosežu visinu i veću od 1000 m. Tako raščlanjeni reljef omogućio

je opstanak izdvojenih etničkih skupina. Tamošnje okolišne prilike strukturiraju gospodarski

život u okomitom smjeru te pridonose nastanku jasno vidljivih kulturalnih razlika između

planinskog stanovništva te stanovnika predgorja i nizine.

Spomenute razlike umnažaju i klimatske prilike. Sjeverna strana otvorena je utjecaju

hladnih zračnih masa iz dubine kontinentske Rusije, dok je južna strana u zavjetrini dobro

zaštićena od njihova utjecaja. Još od antičkih vremena Južni je Kavkaz smatran jednom od

kolijevki vinogradarstva, dok su na sjevernoj strani vinogradi zastupljeni tek sporadično, uz

obalu Crnoga mora, odnosno Kaspijskoga jezera. Sovjetski planeri nisu razmišljali pogrešno

kada su na sjeveru poticali uzgoj žitarica i suncokreta, a na jugu u Gruziji, Armeniji i

4

Azerbajdžanu onih kultura koje su primjerene toplijim klimama (vinova loza, čaj, agrumi,

pamuk). Na razlike između sjevera i juga nadovezuju se i razlike između zapada i istoka,

ponajprije utemeljene na različitoj količini oborina. Zapadni dio Kavkaza uz obalu Crnoga

mora prima velike količine oborina, čak do 3000 mm godišnje u gruzijskoj pokrajini Adžariji.

S druge pak strane istočni je dio izrazito suh. U stepama južno od Bakua godišnja je količina

oborina manja od 200 mm. Na zapadu su jasno izražene visinske vegetacijske zone, dok je na

istoku već i u Dagestanu u vegetaciji uočljiva manje složena zonalnost tipična za aridne

krajeve središnje Azije. Na zapadu šume pokrivaju cijele padine sve do visokogorske zone,

dok ih na istoku gotovo uopće nema. Donja granica ledenjaka na zapadu je ponegdje već na

1800 m, dok je na istoku iznad 4000 m nad morem. Stočarstvo, osnova planinskoga

gospodarstva, prilagođeno je spomenutim razlikama: u zapadnom dijelu Kavkaza prevladava

uzgoj goveda s ograničenim kretanjem između ljetnih alpskih pašnjaka i zimskih dolinskih

skloništa za stoku u selima. Istočno od Elbrusa prevladava uzgoj ovaca, temeljen na

transhumanci koja traje znatno duže.

2. Povijesne i etnografske karakteristike Kavkaza

Politička karta kavkaskoga područja samo djelomično izražava mrežu od 40 različitih

naroda koji nastanjuju kavkasko područje, a značajno je modificirana i utjecajem čimbenika iz

tzv. etničkog inženjeringa. Sadašnji etnički mozaik rezultat je dugačkih procesa migracija,

invazija i okupacija toga područja oko kojeg su se sporili Perzijanci, Turci i Rusi, Arapi i

Mongoli, a od 19. stoljeća i nazočnost zapadnih interesa zastupanih njemačkim, švedskim i

francuskim tvrtkama. Integracija kavkaskoga područja u rusko carstvo započela je u 17.

stoljeću nizom diplomatskih poteza, kao što su primjerice bili ugovori s Perzijom i

Otomanskim Carstvom o zaštiti gruzijskih i armenskih kršćana. Slijedila je vojno-agrarna

okupacija, opredmećena izgradnjom znamenitih utvrđenih kozačkih naselja (tzv. stanica),

koja su postupno ograničavala prostor kavkaskih naroda. Nazivi novih gradova, kao što su

Vladikavkaz ili Grozni, ne ostavljaju mnogo iluzija o namjerama onih što su ih podignuli.

Narodi koji danas obitavaju na Kavkazu pripadaju različitim jezičnim porodicama: kavkaskoj

(od Gruzijaca na jugu do Adigejaca, Kabardinaca, Čerkeza, Čečena i čak 12 različitih

dagestanskih naroda), altajsko-turkijskoj (Azeri, Balkari, Karačajevci, Kumici) i

5

indoeuropskoj (Rusi, ali i Oseti te Armenci). Uzevši u obzir raznovrsnu i preklapajuću etničku

strukturu, političke i etno-kulturalne granice nisu nikada bile istovjetne, iako ih je etnički

inženjering u Staljinovo doba u pojedinim slučajevima gotovo izjednačio. Prije nego što je

inkorporiran u sastav Sovjetskoga Saveza, teritorij Dagestana bio je organiziran u manje

gospodarsko-političke cjeline koje su se nazivale džamatima i nisu se poklapale s prirodnim

ili etno-jezičnim međama, a ključne su za razumijevanje današnjega dagestanskog društva. Za

razliku od Južnoga Kavkaza, koji je u 19. st. bio podijeljen u pet višeetničkih područja s

podjednakom populacijom, Sjeverni se Kavkaz sastojao od mnogobrojnih političkih jedinica,

nejednake veličine, pri čemu je svaka veća skupina raspolagala jasno razgraničenim

područjem. Primjerice, okrug Nalčik postao je u sovjetskom razdoblju Kabardinsko-

Balkarskom Republikom. U mnogoetničkom Dagestanu u carističkom razdoblju unutrašnje

upravne granice bile su povučene tako da odgovaraju zemljopisnom rasporedu glavnih

skupina, posebice u planinskom i predgorskom dijelu. Granice nekoliko sjevernokavkaskih

republika opetovano su se mijenjale do druge polovice 1950-ih godina. Uoči Drugoga

svjetskog rata ti su teritoriji povećani tako da su obuhvatili predgorske i nizinske krajeve s

mnogobrojnim slavenskim stanovništvom. Složenu upravno-teritorijalnu strukturu

nekadašnjega Sovjetskog Saveza pojedini su istraživači skloni tumačiti primjenom strategije

''podijeli pa vladaj'', no razlozi su ipak bili mnogo složeniji. Boljševički su prvaci vjerovali u

moć znanja u modernizaciji gospodarstva i socijalne strukture te podizanju ljudske svijesti.

Geografi su proučavali etničke skupine u skladu s lenjinističkim načelima, dakle posebice

razvoj etnički određenoga gospodarskog života i samosvijesti (identiteta). Sve do ranih 1930-

ih godina sve upravne podjele u Sovjetskom Savezu neprestano su se ''dotjerivale''. No kada je

Staljin konačno monopolizirao svu političku moć, više nije tolerirao jaka vodstva velikih

teritorijalnih jedinica i sve ih je raspustio. U okviru preseljavanja za vrijeme formiranja

upravnih krajeva i etničkih republika, jedno kraj drugoga postavljena su sela naseljena

Kavkažanima i kozačke stanice. Tzv. dvoetničke republike (Kabardinaca i Balkiraca,

Karačajevaca i Čerkeza, Čečena i Inguša) uspostavljene su na osnovi političke svrsishodnosti.

Zanemarujući, pak, narode koji su tražili svoje jedinice (primjerice Lezgince) ili pak dijeleći

neke druge (primjerice Osete), Staljinova politika etničkoga ''razmeđivanja'' ostavila je

neriješenima mnoga pitanja u svezi s teritorijalnim razgraničenjem i suprotstavljenim

zahtjevima u državama nasljednicama Sovjetskoga Saveza.

6

3. Postsovjetski geodemografski razvoj

Unatoč čestim nesuglasicama oko korištenja vode ili pristupa pašnjacima,

premještanju stanovništva pa čak i lokalnim ratovima, kavkasko je stanovništvo tradicionalno

zapravo živjelo miroljubivo. U takvim polietničkim društvima demografski se procesi

odražavaju u blagostanju i identitetu, posebice u razlikama između pojedinih etničkih skupina

glede povijesti, identiteta i migracija. Moderna demografska povijest Sjevernoga Kavkaza

može se jasno podijeliti u dva razdoblja. Prvo je trajalo oko 150 godina, od početka 19. st. do

početka 1960-ih godina, i bilo je određeno doseljevanjem ruskog, odnosno slavenskog, dakle

izvorno nekavkaskog stanovništva. Prvotno, taj je proces bio povezan s razvojem

poljoprivrede i kolonizacijom u predgorskom području. Industrijalizacija i s njom povezana

modernizacija koja je slijedila u sovjetskom razdoblju tražila je useljevanje kvalificirane

radne snage i birokracije, u pravilu najčešće ruskog stanovništva, iz raznih dijelova zemlje.

Drugo razdoblje, koje je započelo u 1960-ima, obilježilo je smanjenje broja Rusa, kako u

pojedinim republikama tako i na Sjevernom Kavkazu u cjelini. Stanovništvo izvorno

kavkaskog podrijetla ušlo je u proces demografske tranzicije kasnije od ruskog stanovništva,

posebice u Čečeniji i Dagestanu. Prema tome, na Sjevernom Kavkazu danas su na djelu

znatne razlike u prirodnoj dinamici između različitih etničkih skupina. Višak radne snage u

''etničkim'' dijelovima bio je uočljiv već u sovjetskom razdoblju, pa je dio muškog

stanovništva bio prisiljen potražiti zaposlenje u sezonskim poslovima u građevinarstvu i

drugim djelatnostima. Ovčarstvo u ''ruskim'' regijama Sjevernoga Kavkaza održalo se

isključivo zbog doseljenih čečenskih ili dagestanskih pastira. Oni su prvo živjeli u

povremenim, sezonskim naseljima a potom se tek nastanili sa svojim obiteljima.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza došlo je do ekonomske krize, koja je rezultirala povećanim

udjelom kavkaskoga stanovništva na tržištu radne snage u susjednim ruskim regijama kao i u

Rusiji u cjelini. Nadalje, nasilni sukobi, posebice rat u Čečeniji, povećali su iseljavanje iz

područja Sjevernoga Kavkaza: razmjerno mnogobrojne čečenske zajednice nastale su ne samo

u Moskvi nego u većini velikih gradova. U konačnici, brojnost ruskog stanovništva počela se

smanjivati i u gradovima, a ne samo u ruralnim područjima. Krasnodarski i Stavropoljski kraj

s blagim klimatskim prilikama bili su najatraktivnija odredišta migranata. Ta područja

preplavili su Rusi iseljeni iz bivših sovjetskih republika (posebice iz Kazahstana i

srednjoazijskih republika) kao i iz dijelova ruske federacije, uključujući Čečeniju i ostale

7

sjevernokavkaske republike. Najvišu razinu migracija je dostigla 1994. Između 1991. i 1995.

migracijski višak u tri ruske oblasti (Krasnodarski i Stavropoljski kraj, Rostovska oblast)

iznosio je 775 000 st. Osim broja Rusa znatno se povećao i broj Armenaca, ponajprije zbog

doseljavanja onih koji su napustili Azerbajdžan nakon nasilja u Bakuu i Sumqayitu 1989. i

1990., potom Gorski Karabah, ali i samu Armeniju nakon potresa 1988. i pogoršanja

gospodarske situacije. U posljednjem desetljeću 20. st. sjevernokavkaske republike, napose

Dagestan, iskusile su ''eksplozivnu urbanizaciju''. Mahačkala je postala najbrže rastući grad u

Rusiji, a njezino metropolitansko područje dostiglo je populaciju od 700 000, što je trećina

ukupnog stanovništva Dagestana. U nastojanju da pošto-poto spriječe prelijevanje čečenskog

sukoba na susjedne republike, ruski predsjednici Jeljcin i Putin čini se da su tolerirali brojne

oblike devijantnog ponašanja: korupcija, hegemonija klanova i nepotizam dostigli su neviđene

razmjere te u mnogom ograničuju kontrolu koju provodi središnja vlast. Zbog toga je Dmitrij

Kozak, posebni izaslanik predsjednika za regiju, 2005. predložio da osobno nadgleda mjere

koje poduzimaju predsjednici etničkih republika, no to nije bilo prihvaćeno.

4. Sukobi i nesuglasice na području Kavkaza

4.1. Adžarija

U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, na prostoru Gruzije bila su tri autonomna

entiteta: Autonomna oblast Južne Osetije, Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika

Adžarija i ASSR Abhazija.

Adžarija je smještena u jugozapadnom dijelu Gruzije. Njenu zapadnu granicu čini

obala Crnog mora, južnu Turska, a istočnu i sjevernu čini ostatak gruzijskog teritorija. Njena

površina je oko 3000 km2. Od 16. do 19. st. Adžarija je bila pod Otomanskom carstvom.

Godine 1878. regija je predana Rusiji. Poslije Boljševičke revolucije Adžara je postala dio

neovisne Gruzije, da bi kasnije ponovno bila okupirana Otomanskim Carstvom. Godine 1921.

teritorij je ponovno vraćen u okrilje Rusije, odnosno Gruzije. Naredne godine, 1922., postaje

Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika unutar Savezne Sovjetske Socijalističke

8

Republike Transkavkazije, a 1936. godine postaje dio Sovjetske Socijalističke Republike

Gruzije.

Za razliku od Južne Osetije i Abhazije koje su nastale na temeljima nacionalnosti,

adžarska samostalnost se temeljila na religiji. Adžari su se smatrali etnički Gruzijcima, a

religijski bili su sunitski muslimani hanafijske škole. Prešli su na Islam u 16. i 17. stoljeću

nakon okupacije Otomanskog Carstva. Jezik im je gruzijski, ali govore Džurijanskim

dijalektom koji sadrži mnoge turcizme.

U popisu iz 1926., Sovjetski Savez je priznao Adžare kao posebnu etničku grupu, ali

su već u popisu iz 1939. stavljeni unutar iste kategorije gdje i Gruzijci, iako su se mnogi

Adžari i dalje odvajali od Gruzijaca. Danas mnogi Adžari i Gruzijci smatraju Adžare

Gruzijcima u smislu predaka i obiteljskog rodoslovlja. No, religija je posve druga stvar.

Adžari ne smatraju problemom činjenicu: ''Adžari su Gruzijci bez obzira na vjeru''. Oni ne

vide sebe pod pojmom ''drugi'' unutar gruzijske nacije. Ali ovo nije slučaj i za gruzijske

krščane. Činjenica da su Adžari muslimani ne slaže se dugo važećom činjenicom da biti

Gruzijac znači i biti Kršćanin. Stoga su Adžari smatrani pogreškom koju je trebalo popraviti.

Za kršćane glavno pitanje bilo je da li gruzijac može biti musliman. Sredinom 1980-ih godina

serija članaka se pojavila u gruzijskim novinama koji su napadali muslimane Adžarije, ali ne i

Azere, koji su također bili muslimani. Elizabeth Fuller je dala objašnjenje na pitanje zašto su

napadani muslimani Gruzijci, a nisu drugi mislimani: ti napadi su bili rezultat sovjetskog

straha od islamskog fundamentalizma koji je dolazio preko turske granice u Sovjetski Savez.

Ali i dalje ovaj argument ne objašnjava zašto Azeri nisu napadani, iako i oni mogu potpasti

pod isti islamski utjecaj. 1 Gruzijski (kršćani) intelektualci i vlast bojali su se i populacijske

prevlasti od strane ne-gruzijaca (posebno Adžara, jer su smatrani Gruzijcima). Smatrali su da

ako Adžare (koji imaju veći prirodni prirast) odvoje od islama, populacija Gruzijske nacije će

porasti i neće biti prijetnje da gruzijsku naciju prevlada neka manjina i ''upitni'' Gruzijci.

Drugim riječima, željeli su čistu gruzijsku naciju u kojoj je jedina religija kršćanstvo.

Prema popisu iz 1989. godine populacija Adžarske Republike iznosila je 381 000

stanovnika, od čega su 317 000 stanovnika bili Gruzijci. Broj Adžara je procijenjen na 130

000 do 160 000, ili 34-42% ukupne populacije Adžarije. Broj Adžara koji je živio izvan

Adžarije je veoma mali.

Adžarija ima vlastiti parlament, vladu i ekonomsku politiku, ali ¾ svojih poreza šalje u

Tbilisi. Jedina gruzijska rafinerija nafte smještena je u glavnom gradu Adžarije, Batumiu, čija

1 Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 8.9

je populacija 136 000 stanovnika i važna je industrijska luka. Adžarija također ima jak

poljoprivredni sektor koji se bavi proizvodnjom duhana, čaja i limuna. Kako bi zadržao

Adžariju pod okriljem Gruzije, Tbilisi nije dopuštao razvoj Batumia tokom sovjetskog

perioda. Adžarija je bila ovisna o Gruziji po pitanjima električne energije, i nije imala

razvijenu infrastrukturu. Dok su sukobi izbijali u ostalim dijelovima Gruzije, Adžarija je

zadržala stabilnost. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Adžarija je imala umjerene zahtjeve za

očuvanje administrativnog statusa unutar gruzijske državne strukture. Nisu zahtjevali potpunu

neovisnost od Gruzije iz razloga što se smatraju pravim Gruzijcima, jedini zahtjev im je

ekomoska samostalnost, što je na kraju i službeni Tbilisi uvidio i shvatio te je prijetnja od

potencijalnog sukoba nestala. Što nije slučaj sa srugim dijelovima Gruzije (poput Abhazije i

Južne Osetije).

4.2. Javakheti: regija tenzija između Gruzijaca i Armenaca

Javakheti je provincija u južnom dijelu Gruzije, koja graniči na zapadu sa Adžarijom,

na sjeverozapadu sa Džurijom i provincijom Imereti, na sjeveru sa Unutrašnjim Kartlijem i na

istoku sa Nižim Kartlijem, dok na jugositoku graniči sa Armenijom, a na jugu sa Turskom.

Armenci na žive na jugu Javakhetija od 19. stoljeća kada je to područje osvojilo Rusko

Carstvo 1829. godine (prije toga bilo je pod upravom Osmanskog Carstva). Do tada, to

područje su naseljavali gruzijski muslimani, koji su se odselili pod pritiskom Rusa, koji su

smatrali da je sigurnije imati kršćansku populaciju na granici sa muslimanskim svijetom.

Tako da su to područje naselili Armenci. Prema popisu iz 1873. godine, 71% od ukupne

populacije u Javakhetiju, ne uključujući glavni grad Akhalkalaki, bili su Armenci, 12% su bili

ruski dukhbori (protestantska sekta ruske pravoslavne crkve), 6% Gruzijci i 11% su činili

Tatari, Turci, Grci, Kurdi i Osetijanci. Nakon osamostaljenja obiju transkavkaških saveznih

država Gruzije i Armenije, počeli su njihovi zahtjevi i polaganja prava na područje ove regije.

Gruzija je tražila pravo na osnovu povijesnih, geografskih i ekonomskih temelja i veza, a

Armenija na osnovu etničkog sastava i geografskog kontinuiteta Javakhetija i Armenije.

Godine 1918. izbio je rat između Gruzije i Armenije za ovu regiju. Krajem iste godine rat je i

završio zahvaljujući intervenciji Velike Britanije i Francuske. Rezultat primirja bilo je

uspostvljanje gruzijske administracije u Javakhetiju koja je uključivala armenske i

muslimanske predstavnike. Ali su odnosi i dalje bili napeti. Godine 1936. regija je postala dio

Gruzijske Sovjetske Socijalističke Republike. Zahtjevi za većom autonomijom od strane

10

Armenaca javili su se 1944. i 1979. godine, ali bez rezultata. Tijekom Staljinovog režima,

preostali muslimani u regiji, poznati kao ''mešketijanski Turci'' su deportirani u Uzbekistan, a

na njihovo mjesto su 1944. godine naseljeni kršćani Gruzijci i Armenci. U novoj republici

Gruziji, neovisnoj od 1991. godine, Armenci čine većinu u populaciji Javakhetija. Prema

popisu iz 1989. godine, 91% činili su Armenci, 5% Rusi i 3% Gruzijci 2.

Godine 1995. organizacija Javakhk (Armenci za Javakheti) službeno su zatražili od

predsjednika Gruzije veću autonomiju Javakhetija kroz implementaciju federalizma.

Ova regija je za Gruziju primamljiva zbog potencijalne izgradnje naftovoda kroz njen

teritorij. Izgradnja bi dovela do veće zaposlenosti, tranzitne rente bi napunile državni budžet i

poravile trgovinsku ravnotežu. Ovo bi dovelo do daljnjih ekonomskih reformi i ubrzalo

rekonstrukciju države koja je doživjela tri građanska rat tijekom 1990-ih. No, glavni interes

gruzijskih političara je činjenica da će taj naftovod učiniti Gruziju od strateškog interesa za

Sjedinjene Američke Države i druge zapadne sile što bi smanjilo ovisnost o Rusiji. Nakon što

je dogovoreno da naftovod se može graditi tek nakon što se osigura stabilnost i smanje tenzije

regije, gruzijska vlada je primorana da pobliže pogleda internacionalne probleme.

Generalno, Gruzijci vide Armence i druge etničke manjine kao stumrebi (gosti) 3.

Kada je Gruzija postala samostalna država, većina Gruzijaca imala je nacionalistički stav. Taj

stav je omekšao, ali prividno, nakon biranja prvog demokratskog predsjednika Gamsakhurdija

– za kojeg se ispostavilo da je autoritativan i nacionalistički vođa koji je izazvao etničke

sukobe u Abhaziji i Južnoj Osetiji provodeći politiku ''Gruzija za Gruzijce''. Kako bi

osugurala jedinstvo Gruzije i garanciju za sigurnu gradnju naftovoda, vlada Gruzije mora

mnogo više napraviti od samog formalnog priznavanja Armenaca svojim građanima i davanja

im jednakih prava. Osim ekonomske pomoći ovoj regiji, treba osigurati i određen vid

autonomije jer u budućnosti bi Armenci mogli iskoristiti želju Gruzijaca za naftovodom u

svoju korist kako bi se u potpunosti osamostalili i riješili gruzijskog režima, što bi dovelo

vjerojatno do još jednog etničkog sukoba.

4.3. Abhaško – gruzijski rat

U kolovozu 1989. godine, nakon prihvaćanja Zakona o Državnom programu za

gruzijski jezik, prema kojemu bi učenje gruzijskog jezika u svim školama bilo obvezno te

2 Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 25.3 Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 34.

11

prema kojemu bi se zahtjevalo znanje iz gruzijskog jezika i književnosti prilikom upisivanja

na više školovanje, strah Abhažana je porastao, koji su u prošlosti patili od kulturnog

progonjenja, i dosegnuo novi nivo. Ovaj čin je među Abhažanima smatran novim pokušajem

gruzijanizacije 4. Ova gruzijska incijativa podsjetila je sve narode Sjevernog Kavkaza na

sudbinu naroda Ubikha (sjeverozapadni kavkaški narod) koji je na ove prostore deportiran od

strane Rusa u 19. stoljeću, da bi tokom vremena bio asimiliran u Turke, a nakon smrti zadnjeg

pripadnika ovog naroda, njihova kultura, jezik i tradicija nestala godine 1992. Ali ovaj put

narodi Sjevernog Kavkaza nisu htjeli mirno sjediti i gledati propadanje Abhažana. Kroz savez

kavkaških nacija protiv strane agresije podržali su inicijativu Abhažana za obranu. Ugovorom

Konfederativne Unije Planinskih Naroda Kavkaza (Confederative Union of the Mountain

Peoples of the Caucasus) osigurana je pomoć Abhaziji prilikom bilo kojeg vida agresije.

Prema Shanibovu, narodi Kavkaza i drugi manji narodi bivšeg Sovjetskog saveza vidjeli su

svoju sudbinu u sudbini Abhazije. Za male nacije, ujedinjavanje je bilo jedini način da bi se

odbranili. Gruzijske trupe su napale Abhaziju 14. kolovoza 1992. godine. Abhaška nacionalna

garda nije uspjela spriječiti prodor Gruzijaca jer nije bila spremna i udar Gruzijaca je bio

iznenadan. Na izvanrednoj sjednici parlamenta Konfederacije Planinskih Naroda Kavkaza

zatraženo je povlačenje gruzijskih trupa sa teritorija Abhazije prije 21. kolovoza i nadoknada

štete nanesene okupacijom. Ovaj ultimatum smatran je u Tbilisiju kao blef. 21. kolovoza,

nakon što Gruzija nije pristala, Konfederacija je naredila uhićenje etničkih Gruzijaca unutar

teriritorija Konfederacije kao ratne zatvorenike. Konfederacija je također stavila jak pritisak

na Moskvu da se umiješa jer ona jedina može spriječiti Gruziju. Moskva je poduzela

konkretne korake u kontroli razvoja događaja i neutralizaciji Konfederacije.

Tijekom Revolucije ruža u studenome 2003. pokrenuta je politika nove vlade prema

kojoj bi se integrirale nacionalne manjine na osnovi gruzijskog državljanstva kojeg bi mogli

imati svi naseljenici Gruzije bez obzira na etnicitet. Iako je ovakav stav zastupao i

Shevardnadze, nova vlast ga je jače zastupala. Gruzija je potpisala Okvirnu konvenciju Vijeća

Europe o zaštiti nacionalnih manjina (FCNM), ali ga još nije ratificirala. Jedan od osnovnih

ciljeva Saakashvilijevog projekta izgradnje nacije je uklanjanje ruske vojne prisutnosti u

Gruziji. No, s time se ne slažu Armenci iz regije Javakheti jer je jedna od ruskih baza

smještena u glavnom gradu ove regije, Akhalkalakiju, koja je važna za lokalnu populaciju u

ekonomskom pogledu; osigurava zaposlenost, ali omogućuje i lakši šverc robe, pretežno

4 Gammer, Moshe, The Caspian Region – The Caucasus, Routledge, London, 2004., str. 45.

12

cigara, te osigurava sigurnost od susjedne Turske koja je još uvijek među ovom populacijom

neprijateljska sila, pogotovo nakon odbijanja priznavanja genocida u Armeniji 5.

4.4. Nagorno – Karabagh

Bivša sovjetska autonomna oblast smještena unutar Azerbajdžana, danas predstavlja

armensku enklavu.

Od početka protesta u Nagorno-Karabghu iz 1988. godine postoje težnje za ostvarivanjem

neovisnosti unutar Sovjetskog Saveza, a kasnije i na međunarodnom nivou. Oružani sukob

koji se dogodio ranih 1990-ih bio je ozbiljan rat za Nagorno-Karabagh.

Armenski iredentizam zhtjeva reunifikaciju Autonomne regije Nagorno-Karabagha sa

Armenijom6.

4.5. Karačajevo-Čerkezija

Etničke tenzije koje su rezultat mnogih neriješenih teritorijalnih problema u

Karačajevo-Čerkeziji nisu mogli biti u pripravnosti dovijeka. Khubijev treći pokušaj da

pokrene slobodne izbore u republici je propao, i kada su izbori konačno zakazani 1999.

godine kontradikcije u republici postale su izvor otvorenih netrepeljivosti među pripadnicima

etničkih skupina. Tijekom provođenja izbora, republika je zamalo upala u građanski rat i

nakon toga pokrenut je val terorizma i naselja koji je trajao preko godine dana. Vladimir

Semjonov, prvi izabrani predsjednik, nije uspio riješiti ni jedan problem ove države, te su na

izborima 2003. godine ne-karačajevska populacija ujedinila i za svog predstavnika izabrala

Mustafu Batdijeva, no nije se ni on proslavio. Naime, bio je umiješan u slučaj ubojstva što je

uništilo njegov kredibilitet. U isto vrijeme, ekstremisti su postavljali temelje terorističkih

ćelija. U periodu od 1992. do 1999. ekonomija države je stagnirala i time je ova država bila

najsiromašnija regija Ruske Federacije. Bojeći se da će izbiti građanski rat, Federalne vlasti

poslale su pojačanja i blokirale putove do Čerkezije, ali ovo je samo pojačalo tenzije u mase i

nasilje je preko noći buknulo. Unatoč zahtjevu Moskve da se čeka dolazak ruskog premijera

5 European yearbook of minority issues, Martinus Nijhoff Publishers, Boston, 2004/05.6 Chorbajian, Levon, The Making of Nagorno-Karabagh – From Secession to Republic, Palgrave, New York, 2001.

13

Vladimira Putina, Semjonov je inauguriran 14. rujna u Ust-Dhezgeti. Derevove pristaše su

odmah objavile da ne priznaju Semjonova kao predsjednika. 16. rujna na kongresu u Čerkeziji

objavljeno je stvaranje Čerkeške Autonomne Oblasti, ali sada su kozačke organizacije

ponovne zaprijetile odvajanjem iz Republike. Krajem ljeta, serija terorističkih napada

usmjerila je Ustavni sud da potvrdi Semjonova kao legitimnoga predsjednika Republike,

unatoč ponovnom protivljenju Derevovih pristaša. Najproblematičniji razvoj događaja bio je

korištenje juga Karačajevo-Čerkezije za bazu za operacije čečenske policije umiješane u

abhaško-gruzijski sukob. Kanjon Kodor, gdje su Abhažani i Čečeni ratovali protiv Gruzijskih

paravojnih grupa tokom abhaške borbe za neovisnost je postavljena planinskom granicom

između Gruzije i Karačajevo-Čerkezije. Posljedice za Karačaevo-Čerkeziju postale su mnogo

važnije od kršenja njenih granica. Te posljedice su privukle pažnju vlasti tek 24. ožujka 2001.

kada je započeo novi val terorističkih napada duž Sjevernog Kavkaza.

4.6. Kabardino – Balkaria

Jedina etnička grupa koja bi potencijalno mogla izazvati sukob u Republici su

Balkarci, koji čine 10% ukupne populacije republike. Većina Balkaraca se vratila u njihove

originalne postojbine u planinskim regijama republike, gdje nema drugih etničkih grupa.

Ovakva situacija je u suprotnosti sa onom u Karačaju. Kada su se vratili iz središnje Azije bili

su primorani da nasele područja koja su naseljavali Čerkezi, Kozaci i pripadnici drugih

slavenskih grupa. Ovo je dovelo do sukoba i sa Čerkezima i sa Slavenima. Relativna etnička

harmonija Kabardino-Balkarije omogućila je ekstremistima da se organiziraju. U periodu od

1995. do 2000. godine islamski utjecaj je počeo jačati, a usporedno s njim i pojava

vehabijskog pokreta. Situacija u Kabardino-Balkariji počela je eskalirati 24. kolovoza 2003.

godine kada je izbila pucnjava između policije i osumnjičenih militanata u selu Baksan,

sjeverno od Nalchika. Prema vlastima, približno 400 osumnjičenih islamskih radikala je

uhićeno tokom 2004. godine.

4.7. Republika Adigeja

Adigeja je ostala u miru nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali kontradikcije u strukturi

republike i demografske promjene počele su mijenjati mirnu situaciju. Prvo, nezadovoljstvo

14

Slavena drugorazrednim statusom unatoč njihovoj brojčanoj superiornosti dovelo je kampanje

u medijima koja je opisivala Adigeju kao drugu Čečeniju zbog velike etničke raznolikosti i

sumnje u postojanje vehabijskog pokreta. Lokalna muslimanska zajednica je odgovorila

kategorički odbijajući bilo kakve ekstremističke aktivnosti u republici. U studenom 2000.

predsjednik Unije Slavena Adigeje, Vladimir Korotajev, pojačao je ove optužbe, stvarajući

tvrdnju da je adigejska administracija dopustila kriminalnim grupama da preuzmu kontrolu

nad repubikom. Takva stajališta na kraju su doveli do ozbiljnih pokreta koji su željeli podjelu

razrješenje Adigeje kao republike i pripojenje Krasnodarskom kraju što je izazvalo brojne

reakcije i dovelo do referenduma za zaštitu statusa republike Adigeje. Kasnije se javilo još

nekoliko kriza kojima se željelo oduzeti status republike, ali svaki put je to spriječeno. Danas

status ove republike još uvijek nije riješen.

4.8. Inguško – osetijski sukob

Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike i autonomne oblasti Sjevernog

Kavkaza imale su ulogu laboratorija za SSSR – ovu nacionalnu politiku. Staljinova politika je

izrazito bila da prekine sve veze među planinskim narodima. Deportacije 4 Sjevernokavkaška

naroda tokom 1943 – 44: Čečena, Inguša, Karačeja i Balkaraca izazvale su teritorijalne

nesuglasice među deportiranima i onima na čije su područje deportirani. Nesuglasice između

Inguša i Osetijanaca zbog kontrole Prigordnijskog rajona i dijela grada Vladikavkaza jedan je

od najboljih primjera takvog stanja. Godine 1991. očigledno je bilo da će izbiti oružani sukob

između zaraćenih strana. Smještanje izbjeglica iz Južne Osetije u distrikte koji su u

nerješenom stanju u Sjevernoj Osetiji, te provođenje Zakona o Rehabilitaciji naroda

povezanih sa represijom dodali su ulje na vatru. Prema tom zakonu, narodi koji su umiješani

imaju pravo na dodijeljivanje teritorija. No, mjere kako provesti taj zakon nisu specificirane.

''Restoration'' Inguške Autonomne Republike u lipnju 1992. produbila je krizu jer je republika

proglašena, ali nisu određene njene granice, lokacija niti glavni grad. Inguško – osetijsko

neslaganje označavalo je veoma osjetljivu situaciju u regiji, jer bi nesuglasice mogle dovesti

do daljnjih regionalnih podjela.

4.9. Čečenija

15

Smještena je u istočnom dijelu Sjevernog Kavkaza, dijelomično u istočnoj Europi. Na

zapadu graniči sa Sjevernom Osetijom i Ingušetijom, na sjeveru sa Stavropoljskim Krajem, na

istoku sa Dagestanom i na jugu sa Gruzijom. Glavni grad je Grozni. Ima površinu od 15 300

km2.

Iskustvo bivše Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike Čečenije dugo

desetljeće smatra se najvećom humanitarnom tragedijom koja je proistekla iz raspada

Sovjetskog Saveza. Izdvajaju se 3 perioda u Čečeniji kojima se pokušalo stvoriti državu: dva

predvođena čečenskim separatistima koji su željeli osnovati nezavisnu čečensku državu (jesen

1991. do prosinca 1994. i kolovoz 1996. do rujna 1999.) i trenutni period predvođen

službenicima Ruske federacije koji su željeli reintegrirati Čečeniju unutar ruske države (lipanj

2000. do danas). Ovi intervali neuspješnih pokušaja stvaranja države praćeni su sa dva rata

između Čečena koji su bili za samostalnost i kombiniranih snaga Odbrane i Ministarstva

unutrašnjih poslova Ruske Federacije (prosinac 1994. – kolovoz 1996. i rujan 1999. – danas).

Korijeni Čečenske borbe za samostalnost iz ranih 1990-ih godina sežu daleko prije, u

18. stoljeće, kada je bio prvi sukob između Čečena i Carske Rusije predvođene carom Petrom

Velikim (sukob u selu Enderi 1722. godine)7. Nakon raspada Sovjetske Planinske Republike

koja je stvorena 1921. godine, prostor Kavkaza politički je bio rascjepkan na male

administrativne jedinice. Čečeni i njihovi susjedi Inguši spojeni su u novu jedinicu nazvanu

Čečensko-Inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika unutar Ruske Federacije.

Tu činjenicu će Rusi kasnije koristiti za osporavanje čečenske težnje za samostalnošću. Prema

popisu iz 1989. godine u Čečensko-Inguškoj Republici živjelo je oko 750 000 Čečena (55%),

300 000 Rusa (22%) i 163 700 Inguša (12%)8.

Prva faza borbe za neovisnost započela je u rujnu 1991. godine kada je pokrenut

generalni štrajk i serija masovnih demonstracija koje su kulminirale zauzimanjem zgrade

Vrhovnog Sovjeta i formalni raspad Čečensko-Inguške republike na dvije nove: Republiku

Ingušetiju i Čečensku Republiku Ičkeriju. Nakon predsjedničkih izbora u novoproglašenoj

Čečenskoj republici na kojima je Dudajev pobjedio sa 85% glasova, predsjedničkim dekretom

ratificirana je i potvrđena državnost ove države. Predsjednik Ruske Federacije odmah je

proglasio tzv. Dudajevu revoluciju nelegalnom, uspostavio vojno stanje unutar države i poslao

600 trupa u studenome 1991. Ovaj pokušaj je spriječen od strane trupa čečenske nacionalne

garde, a Dudajevo mjesto u Čečeniji je dobilo još jače temelje i podršku.

7 Bahcheli, Bartmann, Srebrnik, De Facto States – The quest for sovereignty, Routledge, London, 2005., str. 119.8 isto, str. 121.

16

U periodu od 1992. do 1994. Dudajev režim pokušao je konstruirati institucionalne i

simboličke prakse vezane za državnost, uključujući novu Nacionalnu gardu i vojnu policiju;

ustanovio Čečensku Nacionalnu Banku, provođenje politike ''čečenizacije'' naftnog sektora

(što je rezultiralo egzodusom mnogih Rusa intelektualaca i prodor čečenskog i ruskog

organiziranog kriminala u ovaj sektor), uvođenje nacionalnih simbola i državnih organa.

Tri najvažnija faktora koji su utjecali na predsjednika Jelcina da poduzme vojnu akciju

protiv Čečenije i vrati je u legalni, politički i ekonomski prostor Rusije bili su: porast

čečenske mafije, teroristički pokreti i talačke krize na jugu Rusije; propast akcijskog plana

''Zaljev svinja'' kojim se željelo osvojiti grad Grozni i pogrešno vjerovanje ruske vojne elite da

će prodor ruske vojske u Čečeniju biti mali pobjedonosni rat9. Čečeni 1996. uspijevaju

ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u

svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu

politički dogovor o konačnom statusu Čečenije. Tako 1997. Čečenija stječe de facto

neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom

1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača

islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak, Rusija

prekida pregovore sa Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin

naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava sa čečenskim

vođama, ne štedeći pritom ni civile. On u svibnju 2000. uspostavlja direktnu vlast nad

Čečenijom i postavlja pro-moskovski orijentiranog Ahmada Kadyrova na čelo vlade. U

ožujku 2003. novi čečenski ustav je prošao na referendumu. Njime je garantiran značajan

stupanj neovisnosti Čečenije, ali je i dalje usko vezana za Rusku Federaciju.

4.10. Dagestan – potencijalni sukobi

Dagestan, ''Zemlja planina'', najveća i najužnija autonomna republika u Sjevernom Kavkazu,

je postala novo područje prevrtljivosti i nesigurnosti poslije Čečenske Republike. Čine je 34

etničke grupe. Rivalitet između dagestanskih etničkih skupina za energiju i resurse je važan

faktor u unutrašnjoj politici ove države. Trenutno, Dagestan je jedna od najdepresivnijih

ekonomskih regija Ruske Federacije: jaka nezaposlenost, socijalna polarizacija i rastući

kriminal. Najveći problem se javlja uz granična područja koja su naseljena različitim

narodima; Čečeni su na granici sa Čečenijom, Ležgini na granici sa Azerbajdžanom i Rusi na

9 Bahcheli, Bartmann, Srebrnik, De Facto States – The quest for sovereignty, Routledge, London, 2005., str. 126.17

granici sa Stavropoljskim Krajem. Potencijalno, oni predstavljaju prijetnju odvajanja od

Dagestana i pripajanja državama s kojima graniče. Jedan od glavnih vanjskih problema za

nestabilnost Dagestana bili su čečenski napadi nakon prvog rusko – čečenskog rata. Napadi su

kulminirali u kolovozu 1999. sukobom između Čečena i Rusa u središnjem Dagestanu.

Ovakvo stanje se loše odrazilo na Čečene iz Dagestana za koje se smatralo da pomažu

neprijateljima, odnosno Čečenima iz Čečenije. Poslije tog rata, dagestanske vlasti su se počele

bojati da će proglašenje neovisnosti Čečenije imati dramatične posljedice na Dagestan. Ruske

trupe su povučene iz Čečenije u Dagestan i granica nije više pravilno čuvana, što je

omogućilo kriminalnoj mafiji iz Čečenije da nesmetano uđe u Dagestan. U travnju 1998.

godine održan je Kongres čečenskih i dagestanskih predstavnika u Joharu predvođen

Shamilom Basajevim. Njime je predloženo ujedinjavanje Dagestana i Čečenije u jednu

neovisnu državu na čijem čelu kao emir bi bio Basajev, no ovakav pokušaj je propao.

Zaključak

U suvremenom su Sjevernom Kavkazu vidljive nagomilane napetosti u nekoliko republika u

blizini Čečenije, posebice u Dagestanu. Unatoč nemaloj količini retorike o suzbijanju

terorizma i povezivanju lokalnih sukoba s globalnim ratom protiv terorizma, Kremlj još

uvijek nije uspio definirati jasnu političku strategiju. Oslanjajući se na »kadirovce« (Moskvi

lojalnu lokalnu miliciju) kao ključni element, Putinova je administracija proglasila pobjedu.

»Postigli smo uspjeh u Čečeniji… Problem je riješen«, već je 2006. kao ministar obrane

izjavio Sergej Ivanov. No dokazi da je sukob zemljopisno znatno rašireniji te da uključuje

mnogobrojne skupine nepoznata kriminalnog, političkog i vjerskog uvjerenja, ne govore u

prilog toj tvrdnji. Izvjesno je da će rajoni u blizini čečenske granice i nadalje ostati

18

militarizirani, da će cestovne zapreke i kontrole te pomno policijsko ispitivanje i dalje biti

sastavni dio svakodnevice u etničkim republikama i u dijelovima Stavropoljskoga kraja.

Literatura

1. Bahcheli, T., Bartmann, B., Srebrnik, H., De facto States – The Quest for Sovereignty,

Routledge, London, 2005.

2. Chorbajian, L., The Making of Nagorno – Karabagh; From Secession to Republic,

Palgrave, New York, 2001.

3. European yearbook of minority issues, Martinus Nijhoff Publishers, Boston, 2004/05.

4. Gammer, M., The Caspian Region – The Caucasus, Routledge Curzon, London, 2004.

19

20