Fukuyama Kraj Povijesti Prijevod Vecina

8/3/2019 Fukuyama Kraj Povijesti Prijevod Vecina

1/150

Francis Fukuyama:Kraj povijesti i posljednji ovjekprevela: Rajka Rusan

Prvo poglavljeNAPUTENI PUT

To je program kojemu osnovnapostavka nije da je sustav slobodnogpoduzetnitva zbog profita propaou ovoj generaciji, ve da taj sustavjo nije bio iskuan.F. D. Roosevelt

Kada tijek civilizacije krene neoekivanim smjerom, kada umjesto stalnognapretka koji smo se navikli oekivati, odjednom shvatimo da nas ugroava zloto ga obino dovodimo u vezu samo s prolim razdobljima barbarstva, spremnismo za to okriviti bilo to drugo osim sebe same. Nismo li svi mi uvijekdjelovali u skladu s naim najboljim umnim sposobnostima, i nisu li mnogi odnaih najveih umova neprestance radili na tomu da svijet uine boljim? Nisuli svi nai napori i sve nae nade bile usmjerene veoj slobodi, pravdi iblagostanju? Ako je ishod toliko drukiji od naih ciljeva, ako se, umjesto saslobodom i blagostanjem, suoavamo s neslobodom i bijedom, nije li tome bezsumnje razlog to to su neke zlokobne sile zacijelo osujetile nae nakane, toto smo rtve neke zlohude sile, koju treba savladati kako bismo se moglivratiti na put to vodi boljitku? Ma kako se mnogo razlikovali kada trebaimenovati krivca, bilo da je to zli kapitalist ili zao duh nekog naroda,glupost naih starih, ili drutveni sustav koji jo nije u potpunosti oboren,

premda se protiv njega borimo ve pola stoljea - svi smo mi, ili smo baremdonedavna svi bili, sigurni u jedno: da vodee ideje to su za vijekaposljednje generacije postale zajednika batina veine ljudi dobre volje ito su odredile glavne promjene u naem drutvenom ivotu, ne mogu bitipogrene. Spremni smo prihvatiti gotovo svako objanjenje sadanje krize naecivilizacije, osim jednog: to jest da sadanje stanje svijeta moe bitirezultat istinske pogreke na naoj strani, te da je tenja za ostvarenjemnekih naih najdragocjenijih ideala oito donijela rezultate to su posvedrukiji od onih kakve smo oekivali.Dok su sve nae snage usmjerene pobjedonosnom zakljuivanju ovog rata, ponekadje teko prisjetiti se da su ak i prije rata vrijednosti za koje se sadaborimo ovdje bile ugroavane a drugdje unitavane. Premda danas sukobljenezemlje predstavljaju razliite ideale i bore se za njihovo ostvarenje, ne

smijemo zaboraviti da je ovaj sukob proizaao iz borbe ideja u sklopu onogato je, sve donedavna, bila jedinstvena europska civilizacija; i da tendencijekoje su kulminirale u stvaranju totalitarnih sustava nisu bile ograniene samona zemlje koje su pred tim tendencijama pokleknule. Premda prva zadaa danasmora biti pobjeda u ratu, ta e nam pobjeda samo pruiti jo jednu priliku dase suoimo s osnovnim problemima i iznaemo nain da izbjegnemo usudu koji jezatekao srodne nam civilizacije.Sada je pomalo teko o Njemakoj, Italiji ili o Rusiji misliti ne kao odrukijim svjetovima, ve kao o ishodima razvoja misli u kojem smo i misudjelovali; lake je, barem to se naih neprijatelja tie, i mnogo lagodnije


2/150

misliti da su oni posve drukiji od nas, i da se to to se dogodilo kod njihne moe dogoditi i kod nas. Pa ipak, povijest tih zemalja u godinama prijeuspona totalitarnog sustava sadravala je malo znaajki koje ne bi bilepoznate i nama. Vanjski sukob rezultat je preobrazbe europske misli, koja je udrugih bila toliko bra da ih je dovela u nepomirljiv skuob s naim idealima,no koja ni nas nije potedjela.Moda je Englezima osobito teko shvatiti da su promjena u idejama i snaga

ljudske volje svijet uinile onakvim kakav je on danas premda ljudi nisupredviali takve ishode, i da nas nikakva spontana promjena u injenicama nijeprinudila da tome prilagodimo svoju misao, naprosto stoga to su Englezi, nasvoju sreu, u takvom razvoju stvari zaostajali za veinom europskih naroda.Mi jo uvijek o idealima kojima se rukovodimo i kojima smo se rukovodili uprolome pokoljenju mislimo kao o idealima koje tek treba ostvariti ubudunosti, i nismo svjesni koliko su za posljednjih dvadeset i pet godina tiideali ve izmijenili ne samo svijet ve i ovu zemlju. Jo uvijek vjerujemo daje nama sve do nedavna upravljalo ono to se neodreeno naziva idejamadevetnaestog stoljea ili naelom laissez-faire. U usporedbi s nekim drugimzemljama, i sa stajalita onih koji nestrpljivo ele ubrzati promjenu, takvouvjerenje moda je donekle i opravdano. No premda je do godine 1931. ovazemlja bez hitanja ila putem na kojem su prevodili drugi, ve tada smo bili

toliko odmakli da samo oni ije sjeanje see unatrag u godine prije prologarata znaju kako je izgledao liberalni svijet.Kljuna stvar, koje su ljudi ovdje jo uvijek tako malo svjesni, meutim, nijetek veliina promjena to su se zbile za prolog pokoljenja, veinjenica dasu te promjene znaile posvemanju promjenu u smjeru evolucije naih ideja idrutvenog poretka. Barem dvadeset i pet godina prije no to je sablasttotalitarizma postala zbiljskom prijetnjom, mi smo postupno naputali osnovneideje na kojima je izgraena europska civilizacija. Dananje pokoljenje, kojejo uvijek ne eli dovesti u vezu te dvije injenice, doivljava kao pravi okto to nas je put kojim smo krenuli s tako malim nadama i ambicijama suoio suasom totalitarizma. Pa ipak, takav razvoj stvari samo potvruje upozorenjaotaca liberalne filozofije koju jo uvijek ispovijedamo. Postupno smonapustili onu slobodu u ekonomskim poslovima bez koje osobna i politikasloboda u prolosti nikad nije postojala. Premda su nas neki od najveih

politikih mislilaca devetnaestoga stoljea - de Tocqueville i Lord Acton -upozoravali da socijalizam znai ropstvo, mi smo se postojano kretali u pravcusocijalizma. A danas, kada smo vidjeli da se pred naim oima uzdie nov oblikropstva, jedva da nam moe posti na um da te dvije stvari mogu biti povezane,do te mjere smo ta upozorenja zaboravili.Koliko otar raskid ne samo s nedavnom prolou ve i s cjelokupnomevolucijom zapadnjake civilizacije predstavlja suvremeni trend premasocijalizmu postaje jasno ako ga promotrimo ne samo na pozadini devetnaestogastoljea, ve u duoj povijesnoj perspektivi. Mi sve bre naputamo stavoveCobdena i Brighta, Adama Smitha i Humea, ili ak Lockea i Miltona, ali istotako i jednu od najistaknutijih znaajki zapadnjake civilizacije kakva jeizrasla iz temelja to su ih postavili kranstvo i Grci i Rimljani. Postupnose naputa ne samo liberalizam devetnaestoga i osamnaestoga stolja, ve i

osnovni individualizam to smo ga batinili od Erazma i Montaignea, odCicerona i Tacita, Perikla i Tukidida.Nacistiki voa koji je nacional-socijalistiku revoluciju opisao kao protu-renesansu izrekao je veu istinu no to je vjerojatno i sam znao. To je bioodluan korak u razaranju one civilizacije koju je moderni ovjek izgradio iztemelja renesanse, i koja je prije svega bila individualistika civilizacija.Danas individualizam ne uiva ugled, i taj se naziv poeo dovoditi u vezu segoizmom i sebinou. No individualizam o kojem govorimo suprotstavljajui sesocijalizmu i svim drugim oblicima kolektivizma, nema nune veze s egoizmom isebinou. U ovoj emo knjizi tek postupno moi razjanjavati opreku tih


3/150

dvaju suprotstavljenih naela. No bitne znaajke onoga individualizma koji se,iz elemenata to potjeu od kr\anstva i filozofije klasine starine, prvi putu potpunosti razvio u renesansi, i od tada izrastao i rairio se u ono topoznajemo kao zapadno-europsku civilizaciju, to jest potivanje pojedinogovjeka kao ovjeka, odnosno priznavanje njegovih gledita i sklonosti kaonajviih u sferi kojoj pripadaju, kako usko ta sfera mogla biti omeena, ivjera u to da je poeljno da ljudi razvijaju vlastite individualne talente i

sklonosti. "Sloboda" je danas rije koja je toliko istroena uporabom izlorabljenjem da ovjek ne moe a da ne oklijeva upotrijebiti je da bi izrazioideale koji su se na njoj temeljili u tome razdoblju. Snoljivost je, moda,jedina rije koja jo uvijek ima puno znaenje naela to je kroz cijelo torazdoblje bilo u usponu, a koje je tek odnedavna ponovno poelo gubiti navanosti, da bi s usponom totalitarne drave posve iseznula.Postupna preobrazba kruto ustrojenog hijerarhijskog sustava u sustav u kojemljudi mogu barem pokuati oblikovati vlastiti ivot, u kojem je ovjek stekaopriliku da upozna razliite oblike ivota, i da bira izmeu njih, usko jepovezana s rastom trgovine. Iz trgovakih gradova sjeverne Italije novovienje ivota rairilo se s trgovinom na zapad i sjever, preko Francuske ijugozapadne Njemake u Nizozemsku i na Britansko otoje, vrsto seukorjenjujui posvuda gdje nije bilo despotske politike vlasti koja bi ga

iskorijenila. U Nizozemskoj i Britaniji to je vienje ivota dugo uivalonajpotpuniji razvoj i po prvi puta dobilo priliku da slobodno raste i dapostane osnovicom drutvenog i politikog ivota tih zemalja. Odatle se koncemsedamnaestog i u osamnaestom stoljeu poelo u razvijenijem obliku iriti nazapad i na istok, u Novi svijet i u sredite europskog kontinenta, gdje surazorni ratovi i politika potlaenost u velikoj mjeri zaustavili ranijepoetke slinoga razvoja.U cijelom tom modernom razdoblju europske povijesti opi smjer drutvenogarazvoja bio je smjer oslobaanja pojedinca od stega to su ga drale vezanogza uobiajene ili propisane naine u njegovim obinim djelatnostima. Svjest otomu da spontani i nenadzirani napori pojedinaca mogu uroditi sloenimporetkom privrednih djelatnosti mogla se razviti tek poto je takav razvojstvari ve donekle uznapredovao. Kasnija razrada sustavne argumentacije uprilog gospodarske slobode bila je ishod slobodnog rasta gospodarske

djelatnosti, koja je bila neplanirani i nepredvieni suproizvod politikeslobode.Moda je najvei rezultat oslobaanja individualnih energija bio zadivljujuirazvoj znanosti koji je slijedio pohod individualne slobode od Italije doEngleske i dalje. Mnoge veoma vjeto smiljene automatske igrake i drugimehaniki izumi konstruirani u vrijeme kada je industrijska tehnika jo uvijekostajala nanepromjenljivoj razini, i razvoj u nekim industrijama koje, poputrudarstva ili urarstva, nisu bile podvrgnute restriktivnom nadzoru, pokazujuda izumiteljske sposobnosti ovjekove nisu bile nita manje u ranijimrazdobljima. No rijetki pokuaji da se mehaniki izumi, od kojih su neki biliizvanredno uznapredovali, ire koriste u industriji bili su odmahonemoguivani, a tenja znanju uguivana dokle god se smatralo da suprevladavajua stajalita obvezna za sve: vjerovanja velike veine o tomu to

je valjano i dobro bez otpora su se isprijeivala na putu individualnoginovatora. Tek poto je industrijska sloboda otvorila put slobodnom koritenjuznanja, tek otkad se sve moe pokuati - ako se nae netko tko e taj pokuajpodrati na vlastiti rizik - i, treba li dodati, kako iz redova onih koji suslubeno zadueni za unapreivanje znanja, tako i izvan tih krugova, znanostje uinila velike korake koji su u posljednjih stotinu i pedeset godinaizmijenili lice svijeta.Kao to je esto sluaj, narav nae civilizacije jasnije su sagledali njezinineprijatelji no veina njezinih prijatelja: "vjena zapadnjaka boljka, pobunapojedinca protiv vrste", kako ju je u devetnaestome stoljeu opisao Auguste


4/150

Comte, taj totalitarist, bila je uistinu snaga koja je izgradila naucivilizaciju. Devetnaesto stoljee individualizmu prethodnoga razdoblja dodaloje samo svijest klasa o slobodi, sustavno i postojano razvilo ono to jeizraslo na sporadian i neujednaen nain, proirujui taj individualizam izEngleske i Nizozemske na vei dio europskog kontinenta.Ishod tog razvoja nadmaio je sva oekivanja. Gdje god su prepreke slobodnomrazmahu ovjekove darovitosti bile otklonjene ovjek je ubrzo pokazao da je u

stanju zadovoljiti sve ire podruje elja. I dok je sve via razina ivotaubrzo vodila otkrivanju vrlo tamnih podruja u drutvu, podruja to ih ljudivie nisu htjeli tolerirati, vjerojatno nije bilo klase koja nije imala znatnukorist od opeg napretka. Taj zaudni razvoj ne moemo valjano mjeriti naimdananjim standardima, koji su i sami rezultat toga razvoja, i koji danasotkrivaju mnoge nedostatke. Da bismo valjano shvatili to je taj razvoj znaioza one koji su sudjelovali u njemu, moramo ga mjeriti nadama i eljama ljudiiz vremena kada je bio zapoeo: i ne moe biti sumnje da je uspjeh togarazvoja nadmaio ovjekove najsmjelije snove, da je poetkom dvadesetogastoljea radni ovjek zapadnoga svijeta dosegao stupanj materijalne udobnosti,sigurnosti i osobne neovisnosti kakav je stotinu godina ranije jedva izgledaomogu.U budunosti e vjerojatno najznaajniji i najdalekoseniji uinak toga

uspjeha biti nov osjeaj moi nad vlastitom sudbinom, vjera u neogranienemogunosti poboljanja vlastite sudbine, to ih je ve ostvareni uspjehprobudio u ljudi. S uspjehom rasla je i ambicija - a ovjek uistinu moe bitiambiciozan. Ono to je neko bilo inspirativno obeanje, vie nije dostajalo;ritam napredovanja bio je odve spor; a naela to su taj napredak omoguila uprolosti poela su se sada vie smatrati preprekama brem napretku, koje senstrpljenjem treba otkloniti, no uvjetima to e omoguiti ouvanje i razvojonoga to je ve postignuto.* * *U osnovnim naelima liberalizma nema niega to bi ga inilo statikim, nemajednom zauvijek zadanih, vrstih i krutih pravila. Temeljno naelo da usreivanju naih poslova moramo to je vie mogue koristiti spontane snagedrutva, to je mogue manje utjecati se prisili, sposobno je za beskonanuraznolikost primjene. Osobito, golema je razlika izmeui promiljenog

stvaranja sustava unutar kojeg e nadmetanje djelovati to je moguekorisnije, i pasivnog prihvaanja insitutcija kakve jesu. Vjerojatno nitanije toliko tetilo stvari liberalizma kao glupo insistiranje nekih liberalana stanovitim neistananim aproksimativnim pravilima, prije svega na naelulaissez-faire. Pa ipak, u stanovitom smislu to je bilo nuno i neizbjeno. Usuoenju s bezbrojnim interesima koji su mogli pokazati da e neke odreenemjere donijeti izravnu i oitu korist nekima, dok je teta to je uzrokujumnogo posrednija i tee sagledljiva, samo je neko vrsto i kruto pravilo moglobiti uinkovito. A poto je nedvojbeno bilo utvreno vrsto uvjerenje ukorisnost industrijske slobode, iskuenje da ju se predstavi kao pravilo kojene poznaje izuzetaka bilo je odve jako a da bi mu se uvijek moglo oduprijeti.No uz takvo uvjerenje to su ga preuzeli mnogi popularizatori liberalnedoktrine, bilo je gotovo neizbjeno da se njihovo stajalite, poto je u nekim

tokama bilo osporeno, ubrzo srui u cijelosti. To je stajalite bilo jo vieoslabljeno neizbjeno sporim napredovanjem politike koja je smjerala postupnompoboljavanju institucionalnog okvira slobodnoga drutva. Taj je napredakovisio o rastu naeg razumijevanja drutvenih snaga i uvjeta koji e najviepogodovati njihovu najpoeljnijem funkcioniranju. Budui da je glavna zadaabila poticati njihovo djelovanje a gdje je to nuno i nadomjestiti ga, osnovnizahtjev koji se postavljao bilo je razumjeti te snage. Odnos liberala premadrutvu nalik je odnosu vrtlara koji uzgaja neku biljku, te da bi stvoriouvjete koji e najvie pogodovati njezinu razvoju mora to je mogue vieznati o njezinoj grai i nainu na koji ona funkcionira.


5/150

Nitko razuman nije dvojio da su neistanana pravila to su izraavala naelagospodarske politike devetnaestoga stoljea bila tek poetak, da moramo jomnogo toga nauiti, i da ima jo golemih mogunosti napredovanja na pravcimakojima smo krenuli. No to napredovanje moi e se ostvariti samo usporedo sostvarivanjem sve veeg stupnja intelektualnog ovladavanja snagama koje moramokoristiti. Bilo je mnogo neizbjenih zadataka, kao to je upravljanjemonetarnim sustavom, sprijeavanje monopola ili nadzor nad njim, te jo i

mnogo manje otih ali ne manje vanih zadataka na drugim podrujima gdje nijebilo sumnje u to da vlada ima golemu mo da ini i dobro i zlo; a sve jegovorilo o tome da emo uz bolje razumijevanje problema jednoga dana biti ustanju te snage uspjeno koristiti.No dok je napredovanje prema onome to se obino naziva "pozitivnom" akcijomnuno bilo sporo, i dok se za izravno poboljanje morao u velikoj mjerioslanjati na postupno poveanje bogatstva to ga je donijela sloboda,liberalizam se morao neprestance suprotstavljati planovima to su ugroavalito napredovanje. Na nj se poelo gledati kao na "negativnu" doktrinu, jernekim pojedincima moe ponuditi malo to vie od udjela u opem napretku,napretku koji se sve vie poinjalo primati zdravo za gotovo, i na koji sevie nije gledalo kao na rezultat politike slobode. Moglo bi se ak rei da jesam uspjeh liberalizma postao uzrokom njegova malaksavanja. Zbog ve

ostvarenog uspjeha, ovjek je sve manje bio spreman podnositi zlo koje ga jouvijek prati i koje se sada inilo nepodnoljivim i nepotrebnim.* * *Zbog sve veeg nezadovoljstva sporim napredovanjem liberalne politike, zbogopravdane ogorenosti onima koji su se koristili liberalnim frazama u obraniprotu-drutenih povlastica, i zbog neograniene ambicije naizgled opravdaneve postignutim materijalnim poboljanjem, dolo je do toga da se na prijelazustoljea vjeru u osnovna naela liberalizma sve vie naputalo. Postignuto sesmatralo postojanim i nepropadljivim posjedom, steenim jednom za svagda. Oiljudi usmjerile su se na nove zahtjeve, zadovoljavanju koji, inilo se, naputu stoji privrenost starim naelima. Sve se vie poinjalo vjerovati da sedaljnji napredak ne moe postii na starim pravcima unutar opeg okvira kojije u prolosti bio omoguio napredovanje, ve da se eljeni daljnji napredakmoe postii samo posvemanjim preoblikovanjem drutva. Vie se nije radilo o

tomu da se nadogradi ili pobolja postojei ustroj, ve o tomu da ga se posvesastrue i zamijeni novim. A usporedo s usredotoavanjem nade novog pokoljenjana neto posve novo interes za funkcioniranje i razumijevanje funkcioniranjapostojeeg drutva sve bre su slabili; a sa slabljenjem razumijevanja nainana koji je funkcionirao slabila je i naa svijest o tomu to ovisi o njegovupostojanju.Ovo nije mjesto za rAspravu o tomu kako je ta promjena u nazoru bilapospjeena nekritikim prenoenjem navika u miljenju, to su proizale izbavljenja tehnolokim problemima, i navika u miljenju prirodoznanaca iinenjera, na probleme drutva, i kako su te navike istodobno pokazivaletendenciju osporavanja rezultata ranijeg istraivanja drutva, koji nisu bilisukladni njihovim predrasudama, te kako su nametale vlastite idealeustrojavanja u podruju u kojem ti ideali nisu mogli biti prikladni. Ovdje

nam je samo do toga da pokaemo kako se, premda postupno i gotovo neprimjetno,nae stajalite spram drutva izmijenilo. Ono t je u svakom pojedinom stadijutoga procesa promjene izgledalo tek kao razlika u stupnju, za ukupni uinak jeve imalo temeljnu razliitost izmeu starijeg liberalnog stajalita spramdrutva i aktualnog pristupa drutvenim problemima. Ta promjena iskazuje sekao posvemanje preokretanje trenda koji smo saeto prikazali, potpunonaputanje individualistike tradicije to je stvorila zapadnjakucivilizaciju.Prema danas prevladavajuim nazorima, pitanje vie nije u tomu kako moemonajbolje iskoristiti spontane snage to opstoje u slobodnom drutvu. Mi smo


6/150

se, zapravo, poduhvatili toga da se oslobodimo snaga to su proizvelenepredviene rezlutate, i da neosobni i bezimeni mehanizam trita zamijenimokolektivnim i "svjesnim" upravljanjem svih drutvenih snaga prema promiljenoodabranim ciljevima. Razlika se najbolje moe predoiti krajnjim stajalitemzauzetim u nairoko odobravanoj knjizi koje emo program takozvanog"planiranja za slobodu" morati vie no jednom kometirati.Mi nikada nismo morali uspostaviti i upravljati cijelim sustavom prirode onako

kako smo danas prisiljeni da postupamo s drutvom (pie dr. Karl Mannheim)...^ovjeanstvo sve vie tei tomu da upravlja cjelinom svoga drutvenog ivota,premda nikad nije pokuavalo stvoriti jednu drugu prirodu.* * *Znakovito je to se ta promjena u trendu ideja poklopila s preokretanjemsmjera u kojem su se ideje kretale u prostoru. Vie od dvije stotine godinaengleske su se ideje irile prema istoku. Vladavina slobode koja je ostvarenau Engleskoj inilo se da e se proiriti cijelim svijetom. Do godine 1870.vladavina tih ideja bila je vjerojatno dosegla najdalju granicu svog irenjaprema istoku. Od tada ona se poinje povlaiti, i s istoka se poinje iritidrugaiji sklop ideja, ne novih ve, zapravo, vrlo starih. Za slijedeihezdeset godina Njemaka je postala sredite iz kojeg su se na zapad i naistok irile ideje koje e upravljati svijetom u dvadesetom stoljeu. Neovisno

o tomu je li rije o Hegelu ili Marxu, Listu ili Schmolleru, Sombartu iliMannheimu, da li se radi o socijalizmui u njegovu radikalnijem obliku ilinaprosto o "organiziranosti" ili "planiranju" neke manje radikalne vrste,njemake ideje posvuda su se spremno prihvaale, i posvuda su se spremnoopnaale njemake institucije. Premda veina tih novih ideja, a posebicesocijalizam, nisu nastale u Njemakoj, one su se u Njemakoj usavrile, i uposljednjoj etvrtini devetnaestog i prvoj petvrtini dvadesetzog stoljea unjoj doseble svoj najpotpuniji razvoj. Danas se esto zaboravlja koliko jeznaajno bilo predvodnitvo Njemake u tom razdoblju u sferi razvoja teorije iprakse socijalizma, zaboravlja se da je cijelo jedno pokoljenje prije no toje socijalizam postao ozbiljna tema u ovoj zemlji, Njemaka je ve imalasocijalistiku stranku u parlamentu, i da se sve donedavna doktrinalni razvojsocijalizma gotovo u cjelini odvijao u Njamakoj i Austriji, tako da ak idananja ruska raspraa uvelike nastavlja ondje gdje su Nijemci stali; veina

engleskih socijalista jo uvijek nije svjesna toga da su veinu problema toih oni poinju otkrivati u cjelini ve odavno raspravili njemaikisocijalisti.Intelektualni utjecaj njemakih mislilacca u tom razdoblju na cio svijet imaoje za osnovu ne samo veliki materijalni napredak Njemake, ve je u jo veojmjeri tu osnovicu predstavljao izvanredni ugled to su ga njemaki mislioci iznanstvenici bili stekli za prethodnih stotinu godina, kada je Njemakaponovno postala ravnopravan pa ak i vodei lan u jedinstvenoj europskojcivilizaciji. No taj je ugled ubrzo posluio irenju ideja usmjerenih protivsamih temelja te civilizacije. Sami Nijemci - ili barem oni meu njima koji sute ideje irili - bili su posve svjesni te suprotstavljenosti: ono to je bilozajednika batina europske civilizacije za njih je, mnogo prije pojavenacista, postalo "zapadnjakom" civilizacijom, pri emu se pojam "zapadnjaka"

vie nije rabio u starom znaenju Zapada, ve je oznaavao ono to leizapadno od Rajne. "Zapadnjaki" u tom smislu bili su liberalizam idemokracija, kapitalizam i individualizam, slobodna trgovina i svaki oblikinternacionalizma i ljubavi prema miru.No usprkos slabo prikrivenom preziru to ga je sve vei broj Nijemacapokazivao spram tih "plitkih" zapadnjakih ideala, ili moda upravo zbog toga,ljudi su na Zapadu i dalje prihvaali njemake ideje, pa su ak poelivjerovati da su njihova vlastita ranija uvjerenja bila tek pukeracionalizacije sebinih interesa, da je slobodna trgovina doktrina smiljena


7/150

za promicanje britanskih interesa, i da su politiki ideali to ih je Engleskadala svijetu beznadno zastarjeli i neto ega se treba stidjeti.***********

^ak se te godine u Macmillanovu izvjeu ve moglo govoriti o "promjeninazora vlade ove zemlje u posljednje vrijeme, o njezinoj sve veoj brizi zaupravljanje ivotom ljudi, neovisno o stranakoj opredjeljenosti, te se moglo

isto tako tomu dodati da je "parlament sve vie zauzet donoenjem zakona kojisvjesno tee reguliranju svakodnevnih poslova zajednice, te se sada mijea ustvari za koje se ranije smatralo da su posve izvan njegova djelokruga". To jemoglo biti reeno na poetku, a kasnije te iste godine zemlja je napokonodbacila svako skanjivanje i, u kratkom razmaku od nekoliko neslavnih godinaizmeu 1931. i 1939., svoj privredni sustav izmijenila toliko da ga se vienije moglo prepoznati. ^ak su i mnogo manje davna upozorenja, koja su se pokazala strahotnoistinitim, bila gotovo posve zaboravljena. Nije jo prolo ni trideset godinaotkad je Hilaire Belloc, u knjizi u kojoj se objanjava mnogo vie no u veiniradova napisanih poslije samoga dogaaja, objasnio da "socijalistiki nauk ukapitalistikom drutvu za uinak ima neto tree, to je drugaije od obajuroditelja - naime ropsku dravu" (The Servile State, 1913, tree izdanje 1927,

str. XIV). Najsudbonosnije u takvom razvoju stvari bilo je potinjavanje njemakeburoazije regionalnim vladarima i njezino djelomino unitenje u petnaestom iesnaestom stoljeu, ega se posljedice jo i danas dijelom osjeaju. Autor ove knjige pokuao je istraiti poetke takvog razvoja stvari u dvaniza lanaka o "Scijetnizmu i prouavanju drutva" i o "Kontrarevoluciji uznanosti", to su objavljeni u Economica, 1941-44. Man and Society in the Age of Reconstruction, 1940, str. 175.

2. SLABOST SNANIH DRAVA I

Dananja kriza autoritarnosti nije poela s Gorbaovljevom perestrojkom ili spadom berlinskog zida. Ona je poela prije jedne i pol dekade, s padom nizadesniarskih autoritarnih reima u Junoj Europi. 1974.smijenjen je vojnimpuem Caetanov reim u Portugalu. Nakon razdoblja nestabilnosti kada se zemljakretala na rubu graanskog rata, za predsjednika je izabran socijalist MarioSoares, u travnju 1976, a zemlja otada ivi u mirnoj demokraciji. Pukovnicikoji su upravljali Grkom od 1967, uklonjeni su takoer 1974, a zamijenila ihje na slobodnim izborima od naroda izabrana Karamanlisova vlada. A 1975,general Francisco Franco umro je u panjolskoj, otvarajui tako put zaizvanredno mirni prijelaz u demokraciju dvije godine kasnije. Uz to, turska jevojska preuzela vlast u zemlji u rujnu 1980, kao odgovor na terorizam koji jeguio drutvo, ali je zemlji vratila civilnu upravu 1983. Od tada sve ovezemlje odravaju redovite, slobodne viestranake izbore.Transformacija do koje je dolo u Junoj Europi u manje od 10 godina bila jeznaajna. Ove su zemlje prije toga bile drane crnim ovcama u Europi, osuene

da zbog svojih religijskih i autoritarnih tradicija ostanu van glavne strujedemokratskog zapadnoeuropskog razvoja. Pa ipak je do 1980. svaka od ovihzemalja uspjeno prela u stabilnu i uinkovitu demokraciju, zapravo takostabilnu (moda sa izuzetkom Turske) da narodi koji ive u tim zemljama gotovoi ne mogu zamisliti da bi situacija mogla biti drugaija.Slian niz demokratskih prijelaza dogodio se i u Latinskoj Americi osamdesetihgodina. Proces je poeo 1980. s restauracijom demokratski izabrane vlade uPeruu, nakon dvanaest godina vojne uprave. Falklandski/Malvinski rat 1982.anticipirao je pad vojne hunte u Argentini, i uspon demokratski izabranogAlfonsinovog poretka. Argentinski su primjer brzo slijedili i drugi irom


8/150

Latinske Amerike, gdje su s vlasti silazili vojni reimi u Urugvaju i Brazilu,1983. odnosno 1984. Do kraja desetljea Stroessnerova diktatura u Paragvaju iPinochetova u ^ileu zamijenjene su sa od naroda izabranim vladama. Poetkom1990. ak je, nakon slobodnih izbora, i nikaragvanska sandinistika vlada ulau koaliciju predvoenu Violettom Chamorro. Mnogi su promatrai manje sigurni utrajnost latinoamerikih demokracija, negoli u stabilnost junoeuropskih.Demokracije su dolazile i odlazile u ovom dijelu svijeta, i gotovo sve nove

demokracije bile su u stanju akutne ekonomske krize ija je najvidljivijamanifestacija prezaduenost. Drave poput Perua i Kolumbije, tovie, suoenesu s ozbiljnim unutarnjim izazovima kakvi su pobunjeniki pokreti i narko-mafija. Ipak, ove nove demokracije pokazale su se vrlo elastinima, kao da ihje njihovo ranije iskustvo s autoritarnou cijepilo protiv prelaganogpovratka pod vojnu upravu. ^injenica je da od 1970, kada je samo aicalatinoamerikih zemalja bila demokratska, do poetka devedesetih, samo Kuba iGuyana nisu dopustile slobodne izbore.U Istonoj Aziji razvoj je bio usporediv s time. 1986. svrgnuta je Marcosovadiktatura na Filipinima, i zamijenjena predsjednicom Corazon Aquino koja jedola na vlast ponesena plimom narodne podrke. Sljedee godine, general Chunodstupio je u Junoj Koreji dozvoljavajui izbor Roh Tae Wooa za predsjednika.Tajvanski politiki sustav nije bio reformiran na tako dramatian nain,

premda je nakon smrti Chiang Ching-kuoa u sijenju 1988. ispod povrine dolodo znaajnog demokratskog vrenja. Kada je veina stare garde prela u strankuGuomindang, poraslo je sudjelovanje drugih slojeva tajvanskog drutva uNacionalistikom Parlamentu, ukljuujui mnoge roene Tajvance. I napokon,autoritarna burmanska vlast takoer je poljuljana prodemokratskim vrenjem.U veljai 1990. vlada F.W. de Klerka u Junoj Africi kojom su dominiraliAfrikaneri proglasila je oslobaanje Nelsona Mandele i ukidanje zabrane radaAfrikog Nacionalnog Kongresa i Junoafrike komunistike stranke. Time jeotpoelo razdoblje pregovora i prijelaza na reim u kome e bijelci i crncidijeliti vlast, a eventualno i na vladavinu veine.Gledano retrospektivno, nismo bili u stanju opaziti dubinu krize u kojoj su senale diktature, zbog pogrenog vjerovanja u sposobnost autoritarnih sustavada se obnavljaju, ili ire reeno, u ivotnost snanih drava. Drava uliberalnoj demokraciji po definiciji je slaba: ouvanje sfere individualnih

prava znai snano umanjivanje njene moi. Autoritarni reimi ljevice idesnice, nasuprot tome, koristili su mo drave da bi zadirali u privatnusferu i da bi je kontrolirali , zbog razliitih razloga -ili da sagrade vojnusilu, da nametnu egalitarni drutveni poredak, ili da ubrzaju ekonomski rast.Ono to se gubilo na planu individualne slobode trebalo se dobiti na razininacionalnih ciljeva.Glavna slabost koja je sruila ove snane drave bila je, u posljednjojanalizi, nedostatak legitimiteta - tj, kriza na razini ideje. Legitimnost nijesamo pravda ili pravo u apsolutnom smislu, ona je relativni koncept kojipostoji u subjektivnim percepcijama ljudi. Svi reimi sposobni za uinkovituakciju moraju biti utemeljeni na nekom naelu legitimnosti. Nema diktatorakoji vlada "samo silom", kao to se to esto kae primjerice za Hitlera.Tiranin moe silom vladati nad svojom djecom, starcima , i moda nad svojom

enom, ako je fiziki jai od njih, ali nije vjerojatno da e biti u stanjuvladati na taj nain nad vie od dvoje troje ljudi, a sasvim sigurno nee moivladati milijunima. Kada kaemo da su diktatori poput Hitlera vladali"silom", elimo rei da su Hitlerovi pristae, ukljuujui nacistiku stranku,Gestapo i Wehrmacht, bili u stanju zastraivati veliku populaciju. Ali, to jeove pristae navelo da budu lojalni Hitleru? Sigurno ne njegova sposobnost daih fiziki zaplai: na kraju to ipak poiva na njihovom vjerovanju u njegovlegitimni autoritet. Sigurnosni aparati mogu biti kontrolirani pomouzastraivanja, ali u nekoj toki u sustavu diktator mora imati podreene kojisu mu lojalni i koji vjeruju u njegov legitimni autoritet. Slino je sa mnogim


9/150

mafijakim efovima: oni ne bi bili capo da njihova "obitelj" nije na nekojosnovi prihvatila njihovu "legitimnost". Kao to Sokrat objanjava uPlatonovoj Dravi, ak i u bandi kradljivaca mora biti neko naelo pravednostikoje im omoguava da podijele svoj plijen. Legitimnost je tako krucijalna i unajnepravednijim i najkrvavijim diktaturama.Jasno je da reimu da bi se odrao nije potreban legitimni autoritet u veemdijelu puanstva. Postoje brojni suvremeni primjeri manjinskih diktatura koje

su omraene u irokim slojevima puanstva, ali koje su se ipak odrale navlasti desetljeima. To je npr. sluaj reima u Siriji kojim dominirajuAlawiji, ili Baatistike frakcije Saddama Husseina u Iraku. Ne treba niposebno istaknuti da su razne vojne hunte i oligarhije u Latinskoj Americivladale bez iroke narodne podrke. Nedostatak legitimiteta u puanstvu kaocjelini jo ne znai krizu legitimiteta za reim, ukoliko nije inficirao elitevezane uz vlast, a posebno one koji dre monopol nad mehanizmim prinude, kaoto su vladajua stranka, oruane snage i policija. Kada govorimo o krizilegitimiteta autoritarnog sustava tada govorimo o krizi unutar tih elita ijaje kohezija bitna da bi reim djelovao uinkovito.Diktatorov legitimitet moe proizlaziti iz raznih izvora: od osobne lojalnostirazmaene armije, do elaborirane ideologije koja opravdava njegovo vladanje. Uovome stoljeu, najznaajniji sustavni pokuaj da se uspostavi koherentni,

desniarski, nedemokratski, neegalitarni princip legitimacije bio je faizam.Faizam nije bio "univerzalna" doktrina poput liberalizma ili komunizma, jerje negirao postojanje zajednike humanosti i jednakost ljudskih prava.Faistiki ultranacionalizam tvrdio je da je krajnji izvor legitimnosti rasaili nacija, tonije, pravo gospodarskih rasa poput njemake da vladaju naddrugim narodima. Mo i volja bile su uzveliane iznad razuma i jednakosti, ismatralo se da su opravdanje da se vlada u njihovo ime. Nacistika tvrdnja ogermanskoj rasnoj superiornosti morala se aktivno dokazati konfliktima sdrugim kulturama. Tako je rat shvaen kao normalno a ne patoloko stanje.Faizam nije postojao dovoljno dugo da bi doivio unutarnju krizulegitimacije, nego je bio poraen snagom oruja. Hitler i njegovi preostalisljedbenici otili su u smrt u svom berlinskom bunkeru vjerujui do kraja uispravnost nacistike stvari i u Hitlerov legitimni autoritet. Privlanostfaizma bila je umanjena u oima mnogih ljudi retrospektivno, kao konzekvenca

tog poraza . Hitler je temeljio svoj zahtjev za legitimnou na obeanjusvjetske dominacije: ono to su Nijemci umjesto toga dobili bila je stravinadevastacija i okupacija od strane navodno niih rasa. Faizam je bio vrloprivlaan ne samo Nijemcima nego i drugim ljudima irom svijeta jo dok je biouglavnom stvar parada i bakljada i nekrvavih pobjeda, ali gubio je smisaokada je njegov inherentni militarizam bio doveden do svoje logike konkluzije.Faizam je bolovao, moglo bi se rei, od unutarnje kontradikcije: njegovonaglaavanje militarizma i rata vodilo je neizbjeno do samorazarajuegkonflikta s meunarodnim sistemom. Kao rezultat toga, on nije bio ozbiljniideoloki suparnik liberalnoj demokraciji od kraja Drugog svjetskog rata.Naravno, moemo se pitati koliko bi faizam bio danas legitiman da Hitler nijebio poraen. Ali, unutarnja kontradikcija faizma bila je dublja odvjerojatnosti da e ga meunarodni sistem vojno savladati. Da je Hitler bio

pobjednik, faizam bi ipak izgubio svoj unutarnji raison d etre u miru opegcarstva u kojoj njemaka nacija ne bi vie mogla biti afirmirana pomou rata iosvajanja.Nakon Hitlerova poraza, ono to je preostalo kao desna alternativa liberalnojdemokraciji bila je grupa otpornih, ali u krajnjoj liniji nesistematinihvojnih diktatura. Mnogi od tih reima nisu imali nikakve vee vizije odouvanja tradicionlnog socijalnog poretka, a njihova glavna slabost bio jenedostatak prihvatljive dugorone baze legitimacije. Nijedan od njih nije biosposoban formulirati, slino Hitleru, koherentnu doktrinu o naciji koja bimogla opravdati perpetuiranje autoritarne vlasti. Svi ti reimi morali su


10/150

prihvatiti naelo demokracije i narodnog suvereniteta i ustvrditi da zbograznih razloga njihove zemlje nisu spremne za demokraciju, ili stoga to suugroene od komunizma i terorizma, ili zbog ekonomskog rasula u koje ih jedoveo neki prethodni demokratski poredak. Svaki od njih trebao je sebeopravdavati kao prelazni poredak, do konanog povratka demokracije.Slabost sadrana u nedostatku koherentnog izvora legitimiteta nije, ipak,znaila i brzi odnosno neizbjeni kolaps desniarskih autoritarnih sustava

vladavine. Demokratski poretci u Latinskoj Americi i junoj Europi i sami suimali ozbiljnih slabosti, u smislu njihove nesposobnosti da izau nakraj saozbiljnim socijalnim i ekonomskim problemima . Samo malobrojni su bili ustanju stvoriti brzi ekonomski rast, a mnogi su bili zaraeni terorizmom. Ali,nedostatak legitimnosti postao je kljuni izvor slabosti desnih autoritarnihporedaka u sluaju, do kojeg je gotovo neizbjeivo dolazilo, kada bi se onisuoavali sa krizom ili neuspjehom u nekom podruju politike. Legitimni reimiimaju zalihu dobronamjernosti koja ih ispriava od kratkoronih greaka, ak iozbiljnih, a neuspjeh se moe ponititi uklanjanjem premijera ili njegovogkabineta. U nelegitimnim reimima, s druge strane, neuspjeh esto anticipiraizmjenu samog poretka.Primjer za to je Portugal. Diktatura Antonia de Oliveire Salazara i njegovognasljednika, Marcella Caetanoa, imala je povrnu stabilnost koja je navela

neke promatrae da opiu Portugalce kao "pasivne, fatalistike i beskonanomelankoline" . Ba kao i Nijemci i Japanci prije njih, i Portugalci supokazali da su u krivu oni izvanjski zapadni promatrai koji su ih smatralinespremnima za demokraciju. Caetanova diktatura sruila se u travnju 1974.kada se vojska okrenula protiv njega i stvorila Movimento des Forcas Armadas(MFA) . Njihov neposredni motiv bio je produbljivanje kolonijalnog rata uAfrici, u kojem je bilo nemogue pobijediti. Rat je konzumirao etvrtinuportugalskog budeta i energiju velikog dijela portugalske vojske. Prijelaz udemokraciju nije bio lagan zato to MFA ni u kojem sluaju nije bila jednolikoodana demokratskim idejama. Znaajni dio asnikog zbora bio je pod utjecajemstriktno staljinistike portugalske Komunistike partije Alvaroa Cunhala. Ali,u suprotnosti sa situacijom iz tridesetih godina, centar i demokratska desnicabili su neoekivano pomirljivi: nakon olujnog perioda politikih i socijalnihpreviranja, umjerena socijalistika partija Maria Soaresa dobila je veinu

glasova u travnju 1976. Ovo nije u maloj mjeri bilo rezultatom pomoi sastrane, koja je dola u rasponu od njemake Socijaldemokratske partije doamerike CIA-e.Ali izvanjska pomo bila bi slabunjava da Portugal nije imaoiznenaujue jako civilno drutvo - politike stranke, sindikate, crkvu - kojeje bilo u stanju mobilizirati i kontrolirati iroku narodnu podrkudemokraciji. Dra moderne zapadnoeuropske potroake civilizacije isto jeigrala svoju ulogu: prema rijeima jednog promatraa: "Radnici...koji su moglimarirati u demonstracijama i izvikivati parole socijalistikerevolucije...troili su svoj novac na odjeu, ureaje i predmetezapadnoeuropskih potroakih drutava ijem su standardu ivljenja teili."panjolski prijelaz u demokraciju sljedee godine bio je moda najiisuvremeni sluaj propasti autoritarnog legitimiteta. General Francisco Francobio je u mnogo emu posljednji predstavnik devetnaestostoljetnog europskog

konzervativizma koji se temeljio na tronu i oltaru, istog onog konzervativizmakoji je bio pobijeen u francuskoj revoluciji. Ali, katolika svijest upanjolskoj bila je u procesu dramatine promjene u usporedbi s tridesetimgodinama. Crkva se u cijelosti liberalizirala nakon Drugog Vatikanskog saboraezdesetih godina, a vani dijelovi panjolskog katolicizma prihvatili sukransku demokraciju Zapadne Europe. Ne samo da je panjolska crkva otkrilada nema nunog konflikta izmeu kranstva i demokracije, nego je sve viepreuzimala ulogu zastupnika ljudskih prava i kritiara Francove diktature .Ova nova svijest odrazila se u pokretu Opus dei, pokretu katolikih tehnokratai laika, od kojih su mnogi uli u upravu nakon 1957. i bili intimno ukljueni


11/150

u ekonomsku liberalizaciju koja je uslijedila. Tako, kada je Franco umro ustudenom 1975, znaajni dijelovi njegovog reima bili su spremni prihvatitilegitimnost niza "paktova" koji su miroljubivo rastvarali sve frankistikeustanove, legalizirali opoziciju koja je ukljuivala panjolsku Komunistikupartiju, i dopustili izbore za ustavotvornu skuptinu koja e donijeti potpunodemokratski ustav. Do toga ne bi moglo doi da vani elementi staroga reima(prije svega kralj Juan Carlos) nisu vjerovali da je frankizam anakronizam u

demokratske Europe, Europe kojoj je panjolska poela nalikovati sve vie ivie na drutvenom i ekonomskom planu. Posljednji frankistiki Cortes(skuptina) napravio je zanimljivu stvar: nadmonim brojem glasova donio jezakon koji je zapravo predstavljao njegovo vlastito samoubojstvo, uglavljujuida sljedei Cortes mora biti demokratski izabran. Kao i u Portugalu,panjolski je narod u cijelosti omoguio konani temelj za demokraciju,podravajui demokratski centar, prvo snano podupirui referendum iz 1976.kojim su bili omogueni demokratski izbori, a potom mirno izglasavajuiSuarezovu partiju desnoga centra u lipnju 1977.U sluaju grkog i argentinskog okreta ka demokraciji 1974, odnosno 1983,vojska nije bila na silu uklonjena s vlasti. Ona je ustupila mjesto civilnimvlastima unutarnjom podjelom u sebi samoj, odraavajui time gubitak vjere uvlastito pravo da vlada. Kao i u Portugalu, izvanjski neuspjeh bio je

neposredni uzrok. Grki pukovnici koji su doli na vlast 1967, nikada i nisutraili legitimnost na nekom drugom temelju do na demokratskom, samo to sutvrdili da pripremaju put za restauraciju "zdravog" i "regeneriranog"politikog sustava. Vojni je reim bio stoga ranjiv nakon to jediskreditirao samoga sebe podravajui zahtjev za ujedinjenjem grkog Cipra smaticom zemljom, to je dovelo do turske okupacije Cipra i do mogunostipravoga rata. Glavni cilj vojne hunte koja je u Argentini preuzela vlast odpredsjednice Isabelle Peron 1976, bio je da oslobodi argentinsko drutvo odterorizma. Provodila je to brutalnim ratom i na taj nain unitila svoj glavniraison d etre. Odluka vojne hunte da osvoji Falklande/Malvine bila je nadaljedovoljna da je diskreditira do kraja, budui da je izazvala nepotrebni ratkoji potom nije bila u stanju dobiti.U drugim sluajevima, snane vojne vlade pokazale su se neuinkovitima urjeavanju ekonomskih i socijalnih problema koji su delegitimirali njihove

demokratske prethodnike. Peruanska vojska predala je vlast civilnoj vladi1980. suoena s ubrzanom ekonomskom krizom, pri emu je general FranciscoMorales Bermudez smatrao da nee uspjeti izai na kraj s nizom trajkova ineukrotivih socijalnih problema . Brazilska vojska je upravljala zemljom zavrijeme znaajnog ekonomskog razvoja od 1968 - 1973, ali suoeni sa svjetskomnaftnom krizom i usporavanjem rasta, vojni upravljai Brazila zakljuili su danemaju posebnog dara za ekonomsko upravljanje. U trenutku kada je zadnji vojnipredsjednik, Joao Figueiredo, silazio s vlasti u korist izabranog civilnogpredsjednika, mnogi u vojsci ve su bili smijenjeni i ak su se stidjeligreaka koje su bili poinili. Urugvajska vojska prvo je preuzela vlast da bipovela "prljavi rat" protiv Tupamarosa 1973-74. Urugvaj je imao relativno jakudemokratsku tradiciju, a to je moda uvjerilo urugvajsku vojsku da iskualegitimnost svoje uprave na plebiscitu 1980. Izgubila je, i 1983. svojevoljno

odstupila. Arhitekti apartheida u Junoj Africi, poput nekadanjeg premijeraH.F. Verwoerda, negirali su liberalne premise ope ljudske jednakosti, ivjerovali da postoji prirodna podjela i hijerarhija meu ljudskim rasama.Apartheid je bio pokuaj da se Juna Afrika industrijski razvije na temeljucrnakoga rada, a istovremeno da se poniti i sprijei urbanizacijajunoafrikih crnaca, to je prirodna popratna pojava svakog procesaindustrijalizacije. Takav pokuaj socijalnog inenjeringa bio je istovremenomonumentalan po svojim ambicijma i, retrospektivno gledajui, monumentalnoglup u svome konanom cilju: do 1981, gotovo osamnaest milijuna crnaca bilo jeuhapeno zbog tzv. "pass-zakona", zbog zloina to su ga poinili svojom


12/150

tenjom da ive blizu svog mjesta zaposlenja. Nemogunost odupiranja zakonimamoderne ekonomije dovela je kasnih osamdesetih do revolucije u afrikanerskomrazmiljanju koju je izazvao F. W. de Klerk, i prije negoli je postaopredsjednik drave, izjavivi da "ekonomija iziskuje stalnu prisutnostmilijuna crnaca u gradskim podrujima" i da "se ne trebamo oko togazavaravati" . Gubitak legitimnosti apartheida meu bijelcima bio je tako ukrajnjoj liniji zasnovan na njegovoj neuinkovitosti, i doveo je u veine

Afrikanera do prihvaanja novog sustava u kome se vlast dijeli sa crncima.Prepoznavajui stvarne razlike koje postoje meu navedenim sluajevima, ipakemo ustvrditi da postoji znaajna konzistentnost u demokratskim prijelazima uJunoj Europi, Latinskoj Americi, i Junoj Africi. Ako zanemarimo Somozu uNikaragvi, nema niti jednog sluaja u kome je stari poredak bio prisiljen daodstupi zbog provale nasilja ili revolucije. Ono to je omoguilo promjenuporetka bila je svojevoljna odluka dijela, ili barem nekih lanova starogareima da se odreknu vlasti u korist demokratski izabranih vlada. I dok jesvojevoljno umicanje od vlasti bilo uvijek izazvano nekom neposrednom krizom,bilo je u krajnjoj liniji omogueno narastajuim vjerovanjem da je demokracijajedini legitimni izvor autoriteta u modernom svijetu. Jednom kada su izvriliogranieni cilj koji su si postavili - da eliminiraju terorizam, restaurirajudrutveni poredak, stanu na kraj ekonomskom kaosu, i tako dalje - desniarski

autoritarci u Latinskoj Americi i Europi bili su nesposobni da opravdaju svojopstanak na vlasti, i gubili su povjerenje u sebe. Teko je ubijati ljude uime prijestola i oltara ako sam kralj ne trai nita drugo do da budetitularni monarh u demokratskoj zemlji, ili ako je Crkva prethodnica borbe zaljudska prava. Toliko, dakle, o onoj narodnoj mudrosti da "nitko svojevoljnone naputa vlast".Ne treba ni spominjati da mnogi od starih autoritaraca nisu bili preobraenina demokraciju preko noi, i da su esto bili rtvama vlastite nekompetencijei krivih procjena. Ni general Pinochet u ^ileu, niti sandinisti u Nikaragvinisu oekivali da e izgubiti izbore kojima su se podredili. Ali injenica jeda su i najokorjeliji diktatori vjerovali da se trebaju nakititi sa barem malopatine demokratske legitimnosti, odravajui izbore. A u mnogim sluajevima,jaki ljudi u uniformama naputali su vlast uz velik osobni rizik, budui da sutime gubili svoju glavnu zatitu od osvete onih koje su prije maltretirali.

Moda nije iznenaujue da su desniarski autoritarci bili pometeni s vlastipomou ideje demokracije. Mo najsnanijih desniarskih drava zapravo jebila relativno ograniena glede ekonomije ili drutva u cijelosti. Njihovivoe predstavljali su tradicionalne drutvene grupe koje su postajale u sveveoj mjeri marginalne u vlastitim drutvima, a generali i pukovnici koji sutu vladali bili su openito govorei lieni ideja i inteligencije. Ali, to jebilo s komunistikim totalitarnim monicima na ljevici? Nisu li oniredefinirali samo znaenje "snane drave" i iznali formulu za perpetuiranjevlastite moi?

Koncept legitimnosti nairoko je razvio Max Weber, koji je i ustanoviouvenu tripartitnu podjelu oblika autoriteta na tradicionalni, racionalni ikarizmatski. Mnogo se raspravljalo o tome koja od ovih veberovskih kategorija

najbolje karakterizira autoritet u totalitarnim dravama poput nacistikeNjemake ili Sovjetskog Saveza. Vidi, npr. razne oglede u Rigbyju i Feheru(1982). Weberova originalna rasprava o tipovima autoriteta nalazi se u TheTheory of Social and Economic Organizations, ed. Talcott Parsons (New York:Oxford University Press, 1947), pp. 324-423. Potekoa u prilagoavanjutotalitarnih drava Weberovim kategorijama ukazuje na ogranienja njegovogprilino formalnog i umjetnog sustava idealnih tipova. Ova primjedba nalazi se u Kojeveovom odgovoru Straussu, "Tyranny andWisdom," u Leo Strauss, On Tyranny (Ithaca, N.Y.: Cornell University Press,1963),pp. 152-153


13/150

Unutarnje nesuglasice protiv Hitlera postale su oite u uroti protiv njega,srpnja 1944, i moda bi postale isto tako razorne kao to su postale uSovjetskom Savezu, da je reim preivio jo nekoliko desetljea. Ovdje vidi Uvod knjige Guillerma O Donnella i Phillipea Schmittera, eds,Transitions from Authoritarian Rule: Tentative Conclusions about UncertainDemocracies (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1986 d)p.15. Klasina studija ovoga problema je Juan Linzova, ed, The Breakdown of

Democratic Regimes: Crisis, Breakdown, and Reequilibriation (Baltimore: JohnsHopkins University Press, 1978). Naveden je vicarski novinar, u Philippe C. Schmitter, "Liberation by Golpe:Retrospective Thoughts on the Demise of Authoritarianism in Portugal," ArmedForces and Society 2, no 1 (studeni 1975): 5 - 33. Vidi ibid; i Thomas C. Bruneau, "Continuity and Change in PortuguesePolitics: Ten Years after the Revolution of 25. April 1974," u GeoffreyPridham, ed, The New Mediterranean Democracies: Regime Transition in Spain,Greece, and Portugal (London: Frank Cass, 1984) Kenneth Maxwell, "Regime Overthrow and the Prospects for DemocraticTransition in Portugal," in Guillermo O Donnell, Philippe Schmitter i LaurenceWhitehead, eds, Transitions from Authoritarian Rule: Southern Europe(Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1986 c)p. 136

Vidi Kenneth Medhurst, "Spains Evolutionary Pathway from Dictatorship toDemocracy," u Pridham (1984), pp. 31-32; i Jose Casanova, "Modernization andDemocratization: Reflections on Spain s Transition to Democracy," SocialResearch 50 (zima 1983): 929-973. Jose Maria Maravall i Julian Santamaria, "Political Change in Spain and theProspects for Democracy", u O Donell i Schmitter (1986 c)p. 81. Istraivanjevoeno u prosincu 1975.pokazalo je da 51.7 anketiranih izraava miljenje ukorist promjena koje su nune da bi se panjolska izjednaila sa demokratskimzemljama Zapadne Europe. John F. Coverdale, The Political Transformation ofSpain after Franco (New York: Praeger, 1979), p. 17. Usprkos suprotstavljanju "tvrdih" frankista, 77.7 glasaa izalo je nareferendum u prosincu 1976. i 94.2 ih je glasalo s "da". Coverdale (1979), p.53. P. Nikiforos Diamandouros, "Regime Change and the Prospects for Democracy in

Greece: 1974-1983," u O Donnell, Schmitter, i Whitehead, (1986c),p. 148.

Vidi Carlos Waisman, "Argentina: Autarkic Industrialization andIllegitimacy," u Larry Diamond, Juan Linz, i Seymour Martin Lipset, eds,Democracy in Developing Countriees, vol. 4, Latin America (Boulder, Colo:Lynne Rienner, 1988b), p. 85. Cynthia Mc Clintock, "Peru: Precarious Regimes, Authoritarian andDemocratic," u Diamond et al. (1988b), p. 350. Uz to, otra polarizacijaizmeu peruanske tradicionalne oligarhije i reformistike stranke APRA, u toje vrijeme dostatno oslabila da je bilo mogue da APRISIKI predsjednik doena vlast 1985. O tom razdoblju brazilske povijesti, vidi Thomas E. Skidmore, The Politicsof Military Rule in Brazil, 1964-1985 (New York: Oxford University Press,

1988), pp. 210-255. Charles Guy Gillespie i Luis Eduardo Gonzalez, "Uruguay: The Survival of Oldand Autonomous Institutions," u Diamond et al. (1988b), pp. 223-226 Verwoerd, ministar za uroenika pitanja nakon 1950. i premijer od 1961-1966. studirao je u Njemakoj dvadesetih godina i vratio se u Junu Afrikudonosei sa sobom "neo-fihteansku" teoriju o Volk-u. Vidi T.R.H. Davenport,South Africa: A Modern History (Johannesburg: Macmillan South Africa, 1987),p. 318.


14/150

Navedeno u John Kane-Berman, South Africa s Silent Revolution (Johannesburg:South African Institute of Race Relations, 1990)p. 60. Izjava je dana tijekomizborne kampanje 1987. Ovim sluajevima moemo dodati i Irak Saddama Husseina. Poput mnogihpolicijskih drava u dvadesetom stoljeu, Baatistiki Irak djelovao jezastraujue sve dok njegova armija nije kolabirala pod teinom amerikihbombi. Impozantna vojnika struktura, najvea na Srednjem Istoku, i zasnovana

na naftnim rezervama drugim po veliini nakon Saudijsko-Arabijskih, pokazalase upljom jer na kraju iraki narod nije bio spreman boriti se za reim. Ovasnana drava pokazala je kritinu slabost bacajui se u dva destruktivna inepotrebna rata u manje od deset godina, rata koja demokratski Irak, odgovoranvolji svojeg naroda, vjerojatno nikada ne bi vodio. I premda je Saddam Husseiniznenadio mnoge svoje neprijatelje preivjevi rat, njegova budunost kao istatus Iraka kao regionalne sile ostaju upitnima. trajkovi i protesti igrali su izvjesnu ulogu u uvjeravanju autoritarnihvladara da siu s vlasti u Grkoj, Peruu, Brazilu, Junoj Africi, itd, dok jeu drugim sluajevima padu reima, kao to smo to vidjeli, prethodila nekavanjska kriza. Ni u kom sluaju se ne moe rei da su ovi faktori prisililistare reime da odstupe.

3. SLABOST SNANIH DRAVA II, ILI JEDENJE ANANASA NA MJESECU

Dobro, evo nekih izvadaka iz radova uenika devetog razreda Kujbievskegimnazije, pisanih ezdesetih godina:"Godina je 1981. Komunizam je obiljematerijalnih i kulturnih bogatstava...Sav gradski prijevoz je elektrificiran,a tetne tvornice udaljene su iz gradova...Na Mjesecu smo, eemo poredcvjetnih grmova i voaka..."Pa koliko e godina proi dok emo moi jesti ananas na Mjesecu? Kada bismosamo jednoga dana mogli jesti paradajz na Zemlji!- Andrej Nuikin, "Pela i komunistiki ideal"

Totalitarizam je bio pojam koji je bio razvijen na Zapadu nakon Drugogsvjetskog rata, da bi se opisalo Sovjetski Savez i nacistiku Njemaku, koji

su bili tiranijeiji je karakter bio vrlo razli

it od tradicionalnihautokracija, autoritarnih reima devetnaestog stoljea. Hitler i Staljin

redefinirali su znaenje snane drave drskou svojih politikih programa.Tradicionalne despocije poput Francove panjolske ili raznih vojnihlatinoamerikih diktatura nikada nisu eljele razoriti "civilno drutvo" - tj.sferu privatnih interesa - nego su ga samo eljele kontrolirati. Francovafalangistika stranka ili peronistiki pokret u Argentini nisu razvijalisistematske ideologije i samo su nevoljko pokuavali izmijeniti popularne(narodne) vrijednosti i ponaanje.Totalitarna drava, nasuprot tome, bila je utemeljena na eksplicitnojideologiji koja je omoguavala razumljiv nazor na ljudski ivot. Totalitarnireimi teili su razaranju civilnog drutva u potpunosti, svojom tenjom za"totalnom" kontrolom ivota svojih graana. Od trenutka kada su boljevicizgrabili vlast 1917, sovjetska je drava sustavno napadala sve potencijalne

izvore autoriteta u ruskome drutvu, ukljuujui opozicione politike stranke,tisak, sindikate, privatna poduzea, i Crkvu. Institucije koje su preostale nakraju tridesetih godina nosile su jo neka od tih imena, ali uistinu su bilesablasne sjenke onoga to su nekada bile, organizirane i u potpunostikontrolirane od strane reima. Preostalo je drutvo iji su lanovi bilireducirani na "atome", nepovezane bilo kakvim "posrednikim institucijama",suprotstavljene svemonoj vlasti.Totalitarna drava nadala se da e iznova stvoriti sovjetskog ovjekapromjenom same strukture njegovih vjerovanja i vrijednosti, kontrolom tiska,


15/150

obrazovanja i propagande. Ovo se protezalo do najosobnijih i najintimnijihljudskih odnosa, onih obiteljskih. Mladi Pavel Morozov, koji je denunciraosvoje roditelje Staljinovoj policiji, mnogo je godina istican kao uzornosovjetsko dijete. Rijeima Mihaila Hellera: "Ljudski odnosi koji tvoredrutveno tkivo - obitelj, religija, povijesno pameenje, jezik - postali sumete, budui da je drutvo sustavno i metodiki bilo atomizirano, a bliskiindividualni odnosi bili su nadomjetani drugima, koje je birala i odobravala

drava."Roman Kena Keseya iz 1962, Let iznad kukavijeg gnijezda, ilustriratotalitaristike aspiracije. Knjiga se usredotouje na tienike jedne ludnicekoji vode djetinjasto prazne ivote pod nadzorom tiranske Velike Sestre.Junak romana, McMurphy, pokuava ih osloboditi, krei pravila koja vladaju uludnici, i eventualno odvesti tienike u slobodu. Ali, postupno otkriva daniti jedan od tienika nije tamo protiv svoje volje. Na kraju, oni se sviboje svijeta koji je van klinike i ostaju dobrovoljno zatoeni, u odnosusigurne zavisnosti od Velike Sestre. To je i bio krajnji cilj totalitarizma:on nije samo htio liiti novog sovjetskog ovjeka njegove slobode, nego mu jeelio i nametnuti strah od slobode, u korist sigurnosti, i afirmiratiblagodati njegovih lanaca, ak i bez prinude.Mnogi su ljudi vjerovali da e uinkovitost sovjetskog totalitarizma biti

poduprta autoritarnim tradicijama u ruskom narodu koje su postojale i prijeboljevizma. Europski nazor na ruski puk u devetnaestom stoljeu primjereno jeprikazan kod francuskog putnika Custinea, koji ga je okarakterizirao kao "rasuodanu ropstvu, koja...ozbiljno shvaa samo teror i ambiciju." Zapadnjakauvjerenost u stabilnost sovjetskog komunizma poivala je na uvjerenju,svjesnom ili ne, da ruski narod nije zainteresiran niti spreman zademokraciju. Sovjetska vlast 1917. nije bila nametnuta u Rusiji od strane nekevanjske sile, kao to je to bilo u Istonoj Europi nakon Drugog svjetskograta, i preivjela je est ili sedam desetljea nakon revolucije,odolijevajui gladi, nemirima i stranoj agresiji. To je nametalo zakljuak daje sustav zadobio izvjesni stupanj legitimnosti u irem puanstvu, a sasvimsigurno u vladajuim elitama, odraavajui vlastitu sklonost drutva spramautoritarnosti. Tako, dok su zapadni promatrai bili potpuno spremni davjeruju u elju poljskog naroda da odbaci komunizam samo ako mu se ukae

mogunost, nisu to isto mislili o Rusima. Oni su bili, drugim rijeima,zadovoljni stanovnici ludnice, koje tamo ne dre palice i pendreci, negovlastita elja za sigurnou, redom, autoritetom i neki posebni dodaci, kojeje sovjetski sustav uspio prikazati kao imperijalnu veliinu i statussupersile. Snana sovjetska drava uistinu je izgledala vrlo snano, a nigdjesnanije negoli u globalnom stratekom nadmetanju sa Sjedinjenim DravamaAmerike.Totalitarna drava, vjerovalo se, ne samo da sebe moe perpetuirati unedogled, nego se moe replicirati irom svijeta, poput virusa. Kada jekomunizam izvezen u Istonu Njemaku,na Kubu, u Vijetnam, ili Etiopiju,izvoen je u kompletu, sa partijom-prethodnicom, centraliziranimministarstvima, policijskim aparatom i s ideologijom koja vlada svim vidovimaivota. Ove institucije djelovale su uinkovito, neovisno o nacionalnim i

kulturnim tradicijama zemalja koje su bile u pitanju.to se dogodilo sa ovim samoobnavljajuim mehanizmom moi?Godina 1989 - dvjestogodinjica francuske revolucije i ratifikacije amerikogUstava - oznaila je konani kolaps komunizma kao faktora u svjetskojpovijesti.Od ranih osamdesetih godina, promjene u komunistikom svijetu bile su takobrze i kontinuirane da ih povremeno uzimamo zdravo za gotovo, i zaboravljamoveliinu onoga to se odigralo. Stoga e biti korisno da damo pregled glavnihprekretnica u ovome razdoblju:


16/150

-ranih osamdesetih, kinesko komunistiko vodstvo poelo je dozvoljavatiseljacima koji su predstavljali osamdeeset posto kineske populacije, dauzgajaju i prodaju hranu. Poljoprivreda je time zapravo bila de-kolektivizirana, a kapitalistiki trini odnosi poeli su se pojavljivati,ali ne samo na selu nego i u urbanim industrijskim sreditima.- 1986, sovjetski je tisak poeo objavljivati kritiki intonirane lanke ozloinima iz razdoblja staljinizma, o temi koja nije bila nainjana jo od

Hruovljevog smjenjivanja ranih ezdesetih. Ubrzo potom poela je ekspanzijaslobode tiska, pri emu je slaman jedan tabu za drugim. 1989, ve se moglootvoreno napadati Gorbaova i ostatak sovjetskog vodstva u novinama, a 1990.i 1991. dolo je irom Sovjetskog Saveza do velikih demonstracija kojima sezahtijevala njegova ostavka.- u oujku 1989, odrani su izbori za restrukturirani Kongres narodnihdeputata i Vrhovni sovjet. Sljedee godine su odrani izbori u svakoj odpetnaest republika od kojih se sastojao Sovjetski Savez, i na lokalnoj razini.Komunistika partija pokuala je krivotvoriti te izbore u svoju korist, ali utome nije uspjela, pa je niz lokalnih parlamenata doao pod kontrolunekomunistikih poslanika.- u proljee 1989. desetine tisua studenata privremeno su zauzele Pekingzahtijevajui da se stane na kraj korupciji i da se uspostavi demokracija u

Kini. U lipnju se s njima na brutalan nain sukobila kineska vojska, no prijetoga su studenti ipak uspjeli javno dovesti u pitanje legitimnost Kineskekomunistike partije.- u veljai 1989. Crvena armija se povukla iz Afganistana. To je, kako sepokazalo, bilo tek prvo u nizu povlaenja.- poetkom 1989, reformisti u Maarskoj socijalistikoj i radnikoj partijiobjavili su svoje planove za odravanje slobodnih, viestranakih izborasljedee godine. U travnju 1989, dogovor za okruglim stolom doveo je do diobevlasti izmeu Poljske radnike partije i sindikata Solidarnost. Kao rezultatizbora - koje su poljski komunisti takoer pokuavali neuspjeno krivotvoriti,na vlast je dola Solidarnost.- u lipnju i kolovozu 1989, deseci, a potom i stotine tisua istonih Nijemacapoeli su bjeati u Zapadnu Njemaku, to je uzrokovalo krizu koja je ubrzodovela do ruenja berlinskog zida i kolapsa Istononjemake drave.

- pad Istone Njemake oznaio je poetak kraja komunistikih reima u^ekoslovakoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Poetkom 1991, sve nekadanjekomunistike drave u Istonoj Europi, ukljuujui Albaniju i veinu dravabive Jugoslavije odrale su relativno slobodne viestranake izbore.Komunisti su odmah bili izgubili vlast posvuda, osim u Rumunjskoj, Bugarskoj,Srbiji i Albaniji. U Bugarskoj je komunistika vlada ubrzo bila prisiljena daodstupi.Politiki temelj Varavskoga pakta je nestao, a sovjetske su se trupe poelepovlaiti iz Istone Europe.- u sijenju 1990, opozvan je esti lan sovjetskog Ustava, koji je osiguravao"vodeu ulogu" komunistikoj partiji.- uoi opozivanja estog lana, osnovan je niz nekomunistikih politikihpartija u Sovjetskom Savezu, koje su potom dole na vlast u brojnim Sovjetskim

republikama. Najvie je iznenadio izbor Borisa Jeljcina za predsjednika RuskeRepublike, u proljee 1990, koji je potom zajedno sa svojim brojnim pristaamanapusti Komunistiku partiju. Ta je grupa poela zagovarati restauracijuprivatnog vlasnitva i trita.- slobodno izabrani parlamenti u svakoj republici biveg Sovjetskog Saveza,ukljuivi Rusiju i Ukrajinu, tijekom 1990. proglasili su svoj "suverenitet".Parlamenti baltikih drava ili su iznad toga i proglasili svoju potpununezavisnost od Sovjetskog Saveza, u oujku 1990. To nije dovelo do trenutogsloma, to su mnogi predviali, nego do borbe unutar Rusije o tome treba liili ne treba ouvati stari Savez.


17/150

- u lipnju 1991, Rusija je odrala svoje prve potpuno slobodne izbore, iizabrala Jeljcina za predsjednika Ruske Federacije. To je ukazivalo na ubrzanudevoluciju moi od Moskve prema periferiji.- u kolovozu 1991, propao je pu protiv Gorbaova koji je organizirala grupatvrdokornih komunista. Do toga je dolo djelomice kao rezultat nesposobnostipuista i njihove neodlunosti, ali i zbog znaajne podrke ouvanjudemokratskih institucija od strane sovjetskog naroda, navodno pasivnog i

autoritarnog, predvoenog Borisom Jeljcinom.Trezveni prouavatelj komunizma 1980. godine rekao bi da niti jedan od ovihdogaaja nije ni vjerojatan, ak niti mogu u sljedeih deset godina. Taj sudbio bi zasnovan na stajalitu da bi svaki od gornjih dogaaja umanjio kljunielement komunistike totalitarne moi, a time i zadao konani udarac sustavu ucjelini. I uistinu, zavjesa je pala kada se stari Sovjetski Savez raspao, aRusija zabranila komunistiku partiju nakon kolovokog pua 1991. Dakle, kakoto da su ranija oekivanja bila pobijena, i to je uzrokovalo nevjerojatnuslabost ove snane drave, koja nam se otkrivala od poetka perestrojke?Najosnovnija slabost ija je puna teina izmakla panji zapadnih promatraabila je ekonomija. Bilo je to tee tolerirati ekonomski neuspjeh u sovjetskomsustavu jer je sam reim eksplicitno temeljio svoj zahtjev za legitimitetom nasvojoj sposobnosti da omogui narodu visoki materijalni ivotni standard.

Teko se danas prisjetiti da je ekonomski rast zapravo bio smatran prednousovjetskog sustava u ranim sedamdesetim godinama: izmeu 1928 i 1955.sovjetski je BNP rastao po godinjoj stopi od 4.4 do 6.3 posto, to je bilodvostruko bre od brzine rasta BNP Sjedinjenih Drava Amerike u sljedea dvadesetljea, to je davalo kredibilitet Hruevljevoj prijetnji da e prestiia potom sahraniti Sjedinjene Drave Amerike. Ali, sredinom sedamdesetihbrzina rasta se smanjila na razinu od 2.0 do 2.3 godinje izmeu 1975 - 1985,prema procjenama CIA-e. Postoje mnogi dokazi da su ove brojke uvelikeprecjenjivale stvarni rast jer nisu uzimale u obzir skrivenu inflaciju.Mnogireformistiki sovjetski ekonomisti drali su da je rast u ovom razdobljuiznosio 0.6 do 1.0 posto, pa ak i nula . Potronja od 2-3 posto u ranimosamdesetim godinama, znaila je da je civilna ekonomija zapravo propadalaznatnom brzinom u desetljeu prije stupanja Gorbaova na vlast. Svatko tko jeodsjeo u sovjetskom hotelu, kupovao u sovjetskoj robnoj kui ili putovao

sovjetskom pokrajinom u kojoj se moglo naii na najjadnije siromatvo, trebaoje uvidjeti da sovjetska ekonomija ima krajnje ozbiljnih problema koji se neodraavaju u potpunosti u slubenim statistikama.Isto je tako bio znaajan nain na koji se interpretirala ekonomska kriza.Kasnih osamdesetih dolo je do intelektualne revolucije u sovjetskomekonomskom establishmentu. Stara garda iz Brenjevljevih dana zamijenjena uroku od tri-etiri godine prije Gorbaevljevog uspona reformistikimekonomistima poput Abela Aganbegyana, Nikolaja Petrakova, StanislavaShatalina, Olega Bogomolova, Leonida Abalkina, Grigorija Javlinskija, iNikolaja Shmeleva. Svi su ti ljudi shvaali - premda u nekim sluajevimanepotpuno - osnovna naela liberalne ekonomske teorije, i bili su uvjereni daje centralizirani sovjetski administrativno-komandni sustav u korijenuekonomskog nazadovanja Sovjetskog Saveza.

No, bilo bi pogreno interpretirati proces perestrojke koji je uslijedio, samou kategorijama ekonomskih imperativa . Kao to je sam Gorbaov ukazao,Sovjetski Savez 1985. nije bio u kriznoj situaciji, nego u "predkriznoj".Druge zemlje su prebroivale i mnogo tee ekonomske tekoe. Tijekom depresijeu SAD, npr, BNP je pao gotovo za treinu, ali to nije dovelo do opediskreditacije amerikog sistema. Ozbiljne slabosti sovjetske ekonomije bilesu uoene ve neko vrijeme, i znalo se za niz obrambenih mjera u oblikutradicionalnih reformi koje se moglo primijeniti da bi se propadanjesprijeilo .


18/150

Da bi se shvatila prava slabost sovjetske drave, ekonomski se problem trebastaviti u kontekst mnogo ire krize, krize legitimnosti sustava u cijelosti.Ekonomski je neuspjeh bio samo jedan od brojnih neuspjeha sovjetskog sustava,to je imalo katalizacioni efekt pri odbacivanju sustava vjerovanja i priotkrivanju slabosti u njegovoj strukturi. Najosnovniji neuspjeh totalitarizmabio je neuspjeh da se kontroliraju misli. Sovjetski graani, kako seispostavilo, cijelo su vrijeme zadrali sposobnost da misle svojom glavom.

Mnogi su shvatili, usprkos dugogodinje propagandne kampanje, da im njihovavlast lae.Ljudi su ostali nevjerojatno ogoreni zbog osobnih patnji koje sudoivjeli u razdoblju staljinizma. Gotovo je svaka obitelj izgubila svojelanove ili prijatelje za vrijeme kolektivizacije ili terora tridesetihgodina, ili tijekom rata, iji su trokovi bili mnogo vei zbog Staljinovihvanjskopolitikih greaka. Oni su znali da su rtve bile nepravedno progonjenei da sovjetski reim nikada nije priznao svoju odgovornost za te stravinezloine. Ljudi su shvatili da je nova vrsta klasnoga sustava izrasla u ovomnavodno besklasnom drutvu, u kome je vladala klasa partijskih funkcionarakoji su bili isto tako korumpirani i privilegirani kao bilo tko drugi u staromreimu, ali isto tako i mnogo vei hipokriti.Kao dokaz za to, treba razmotriti upotrijebu rijei u GorbaovljevomSovjetskom Savezu, kao to je to "demokratizacija" (demokratizatsiya) koju je

Grobaov bez prestanka koristio da bi definirao svoje ciljeve. Lenjin je,naravno, tvrdio da je Sovjetski Savez diktaturom partije dostigao istinskioblik demokracije , za razliku od "formalnih" zapadnih demokracija. Pa opet,nitko u suvremenom Sovjetskom Savezu tko je upotrebljavao termin"demokratizacija" nije imao nikakvih iluzija da to znai bilo to drugo odzapadne demokracije, a ne nikakav lenjinistiki centralizam. Slino tome, zaSovjete pojam "ekonomski" (npr. u "ekonomskim razmatranjima" ili "ekonomskioptimalan") ne znai nita drugo do "uinkovit", to se definira premakapitalistikim zakonima ponude i potranje. A svi sovjetski mladi ljudi,oajavajui nad pogoranom kvalitetom ivota u Sovjetskom Savezu, rei e vamda samo ele ivjeti u "normalnoj" zemlji, to znai u liberalnoj demokracijineizoblienoj ideologijom "marksizma-lenjinizma". Kao to mi je jednasovjetska prijateljica rekla 1988, imala je velike potekoe da natjera svojudjecu da piu domae zadae budui da "svatko zna" da demokracija znai "da

moe raditi to god hoe".Jo je znaajnije to da ljudi koji su bili bijesni nisu bili samo rtvesistema, nego i oni koji su od njega profitirali. Aleksandar Jakovljev, lanPolitbiroa od 1986-1990, koji je bio arhitekt politike glasnosti, Eduardevarnadze, ministar vanjskih poslova koji je uobliio politiku "novogmiljenja", i Boris Jeljcin, predsjednik Rusije, proveli su svoje karijere usamom srcu partijskog komunistikog aparata. Kao i lanovi frankistikogCortesa, ili argentinski i grki generali koji su se dobrovoljno odreklivlasti, ovi su pojedinci znali da je sovjetski sistem jako bolestan u svojojsri, i bili su na vrlo odgovornim poloajima na kojima su mogli neto uinitiu svezi s time. Reformistiki napori kasnih osamdesetih nisu bili nametnutiSovjetskom Savezu izvana, premda je natjecanje sa Sjedinjenim Dravama Amerikenaglaavalo potrebu za reformom.......

Umanjivanje legitimnosti sustava nije bilo ni planirano, niti se dogodilopreko noi. Gorbaov je prvobitno upotrebljavao glasnost i demokratizaciju kaoorua za konsolidaciju svoje vlastite liderske pozicije, a kasnije zamobilizaciju narodne opozicije spram uanene ekonomske birokracije. ^ineito, nije se udaljavao od taktike koju je Hruov koristio u pedesetimgodinama . Ali, ova poetna djela vrlo simboline politike liberalizacijeubrzo su zaivjela svojim ivotom i postala promjene kojima se teilo zbognjih samih. Gorbaovljev prvobitni poziv na glasnost i perestrojku odmah jenaiao na odjek kod mnotva intelektualaca koje nije trebalo uvjeravati ugreke sistema. Ispostavilo se da postoji samo jedan standard prema kojem se


19/150

moe mjeriti stari sistem, i pokazati neuspjenim a to je standard liberalnedemokracije, tj. trino orijentirane ekonomije i slobodne demokratskepolitike.Sovjetski narod, ponien od svojih vlastitih upravljaa i prezren ne samo odostatka Europe, nego i od vlastitih intelektualaca kao pasivni suuesnikautoritarnog poretka, dokazao je da su svi bili u krivu. Nakon 1989, poelo serestaurirati civilno drutvo na totalitarizmom opustoenom podruju,

stvaranjem desetine tisua novih udruga - politikih stranaka, radnikihsindikata, novih asopisa i novina, ekolokih klubova, knjievnih drutava,crkava, nacionalnih grupa, i tome slino. Navodno prihvaanje legitimnostistarog autoritarnog drutvenog ugovora od strane sovjetskog naroda porekla jevelika veina glasaa koji su glasali protiv predstavnika starog komunistikogaparata u svakoj moguoj prilici. Politika zrelost ruskih ljudi, posebno,nije bila nigdje vidljivija nego u njihovom odabiru Borisa Jeljcina za prvogslobodno izabranog predsjednika. Oni nisu izabrali polufaistikog demagogapoput Srbina Miloevia niti neiskrenog demokrata poput Gorbaova. Ova zrelostbila je nadalje demonstrirana kada se ruski narod odazvao na Jeljcinov pozivda brani nove demokratske institucije protiv konzervativnog pua u kolovozul991. Slino istonim Europljanima, Rusi nisu bili ni tromi ni atomizirani,nego spontano spremni da brane svoje dostojanstvo i prava.

Takvo masovno razoaranje u strukturu vjerovanja koja je stajala u temeljuSovjetskog Saveza nije se pojavilo preko noi, sugerirajui da jetotalitarizam kao sustav propao puno prije osamdesetih godina. I stvarno,poetak kraja totalitarizma moe se slijediti sve do razdoblja koje jeuslijedilo nakon Staljinove smrti 1953, kada je reim prestao neogranienokoristiti teror. Nakon takozvanog Hruovljevog "tajnog govora" 1956. izatvaranja staljinistikih Gulaga, reim se vie nije mogao pouzdavati samo napuku prinudu da bi proveo svoju politiku, i sve u veoj mjeri se moraooslanjati na laskanje, kooptaciju i podmiivanje da bi privolio narod da gaslijedi u njegovim ciljevima. Naputanje istog terora u nekom je smislu biloneizbjeno, jer u staljinistikom sustavu se nitko ni u vodstvu zemlje nijeosjeao sigurnim - ak ni Staljinovi efovi policije Jeov i Berija koji suobojica bili smaknuti, niti njegov ministar vanjskih poslova Molotov, ija jeena bila poslana u Gulag, niti njegov nasljednik Hruov koji je ivo opisao

kako je jedan Staljinov pogled mogao uiniti da se lan Politbiroa boji zasvoj ivot - pa ni sam Staljin, koji je neprestance bio u strahu od zavjera.Razoblienje sustava terora toliko smrtonosnog za one koji ga provode tako jebilo gotovo obvezatno im je Staljinova smrt omoguila najviem vodstvu da touini.Odluka sovjetskog reima da ne ubija ljude bez razlike, izmijenila jeravnoteu drave i drutva u korist drutva, i znaila je da odsada sovjetskadrava nee moi vie kontrolirati sve aspekte sovjetskog ivota. Potroakizahtjevi, ili crno trite, ili lokalne politike maine, nisu vie moglijednostavno biti suzbijeni ili izmanipulirani. Zastraivanje policijom ostaloje vano oruje, ali esto se koristilo suzdrljivo i pokuavalo ga sezamijeniti drugim politikim instrumentima, npr. obeanjima potronih dobara.Uoi Gorbaovljevog dolaska do 20 posto sovjetskog BNP proizvodilo se ili

filtriralo kroz crno trite, potpuno izvan domaaja centralnih planera.Primjer slabljenja kontrole centra bila je i pojava niza "mafija" u neruskimrepublikama Sovjetskog Saveza tijekom ezdesetih i sedamdesetih godina, poputozloglaene "pamune mafije" koja je cvjetala u Uzbekistanu pod vodstvom prvogsekretara komunistike partije Rashidova. Zatien osobnim vezama sasovjetskim predsjednikom Brenjevom, Brenjevljevom kerkom Galinom i njenimmuem ^urbanovim (policijskim funkcionerom u Moskvi) Raidov je predsjedavaokorumpiranom birokratskom carstvu mnogo godina. Ta je grupa funkcionerauspijevala krivotvoriti knjige o proizvodnji pamuka u republici, skreuigoleme sume novca na osobne bankovne raune, i......Mafije razliitih vrsta


20/150

razmnoavale su se sovjetskim drutvom tog razdoblja, prvenstveno u neruskimrepublikama, ali i u Mosvi i Lenjingradu.Takav sustav ne moe se opisati kao totalitaran: niti je on druga formaautoritarnog poretka, poput latinoamerikih diktatura. Moda je najbolji nazivza Sovjetski Savez i Istonu Europu brenjevljevske ere onaj koji jeupotrijebio Vaclav Havel, koji je te reime nazvao "post-totalitarnim",ukazujui da oni vie nisu krvave policijske drave iz tridesetih i

etrdesetih godina, ali da jo uvijek ive pod sjenkom ranijih totalitarnihmetoda . Totalitarizam nije bio dostatan da se ubije demokratska ideja u timdrutvima, ali je ograniavao njihovu sposobnost da se demokratiziraju.Totalitarizam je propao i u Narodnoj Republici Kini, i u zemljama IstoneEurope. Kontrola sredinje vlasti nad kineskom ekonomijom , ak ni na vrhuncustaljinistikog perioda Komunistike partije Kine, nikada nije bila takopotpuna kao u Sovjetskom Savezu jer je barem etvrtina ekonomije bila izvansredinjeg plana. Kada je Deng Xiaoping uspostavio kurs ekonomskih reformi1978. mnogi Kinezi jo su uvijek imali u ivom sjeanju trita i poduzenitvoiz pedesetih godina, tako da moda nije iznenaujue da su bili sposobniprofitirati od ekonomske liberalizacije do koje je dolo u narednomdesetljeu. Nastavljajui s verbalnom podrkom Maou i marksizmu - lenjinizmu,Deng je zapravo restaurirao privatno vlasnitvo na selu i otvorio zemlji put

prema globalnoj kapitalistikoj ekonomiji.Poetak ekonomske reforme znaio jerano i jasno priznanje neuspjeha socijalistikog centralnog planiranja odstrane komunistikog vodstva zemlje.Totalitarna drava koja dozvoljava ekstenzivni privatni sektor po definicijivie nije totalitarna. Civilno drutvo - u obiku spontanih poslovnihorganizacija, poduzetnika, neformalnih drutava, itd - brzo se regeneriralo uKini u atmosferi relativne slobode izmeu 1978. i sloma od godine 1989.Kinesko je vodstvo kalkuliralo da bi mu uloga posrednika u modernizaciji ireformiranju Kine mogla garantirati legitimnost, vie negoli tvrdokorna obranamarksistike ortodoksije.Ali, kao i u sovjetskom sluaju, nije bilo lako dosei legitimnost. Ekonomskamodernizacija iziskivala je otvaranje kineskog drutva stranim idejama iutjecajima, ona je prenijela mo sa drave na civilno drutvo, ponudila jemogunost korupcije i drugih socijalnih zastranjivanja koje je teko

iskorijeniti u jednopartijskom politikom sistemu, a stvorila je i obrazovanui kozmopolitski orijentiranu elitu u velikim gradovima koja je sluila kaofunkcionalni ekvivalent srednje klase. Djeca ovih posljednjih organizirala suproteste koji su poeli na Tienanmenu u travnju 1989. na godinjicu smrti HuYaobanga . Ovi studenti, od kojih su neki studirali na Zapadu i koji su biliupoznti sa politikom praksom van Kine, vie nisu bili zadovoljni sajednostranom reformom kineske Komunistike partije koja je dozvoljavalaznaajnu ekonomsku ali ne i politiku slobodu.Neki tvrde da su studentski protesti na Tienanmenu bili manje izraz spontanihzahtjeva za politikom participacijom a vie odraz borbe za vlast meu ZhaoZiyangom i Li Pengom, za Dengovo naslijee. To bi moglo biti istina: Zhao jeoito vie simpatizirao sa studentima negoli ostatak vodstva, a uinio jeoajniki postupak da spasi sebe obraajui im se neposredno prije pokolja od

4. lipnja. Ali, injenica da su protesti bili proizvod politike manipulacijeodozgo jo ne znai da oni nisu bili izraz fundamentalnijeg nezadovoljstva ukineskom drutvu s postojeim politikim sistemom. tovie, sukcesija(nasljeivanje), je ranjivo mjesto svih totalitarnih reima. Bez ustavnogmehanizma naslijeivanja moi, koji bi bio ope prihvaen, pretendenti navodstvo su neprestance u iskuenju da igraju na kartu reformi kao sredstva daispadnu bolji od svojih protivnika. Ali igra na tu kartu gotovo nezaobilaznooslobaa nove snage i orijentacije u drutvu koje potom izmiu kontrolimanipulatora.


21/150

Nakon dogaaja 1989. Kina je postala samo jo jedna azijska autoritarnazemlja. Nema unutarnje legitimnosti za iroki sektor vlastite elite, posebnomeu mladima koji e jednoga dana naslijediti zemlju, i nije voena nikakvomkoherentom ideologijom. Narodna Republika Kina ne slui vie kao model zarevolucionare irom svijeta, kao to je to bilo pod Maom, pogotovo ako seusporedi sa brzorastuim kapitalistikim zemljama u vlastitoj regiji.Na kraju ljeta 1989, kada je Istononjemaka izbjeglika kriza tek poinjala,

mnogi su na Zapadu spekulirali kako je socijalizam ukorijenjen u IstonojNjemakoj i u drugim dijelovima Istone Europe, kako im je dao slobodu....To se pokazalo kao totalna iluzija. Propast totalitarizma u Istonoj Europi,gdje su sovjetske institucije silom bile nametnute narodima koji to nisueljeli, bila je bra negoli u Sovjetskom Savezu ili Kini. To moda ne bitrebalo iznenaditi. Civilno drutvo bilo je tamo devastirano manje temeljito,zavisilo je od specifine zemlje koja je bila u pitanju: u Poljskoj, npr.poljoprivreda nije bila kolektivizirana kao to je to bilo u susjednojUkrajini i Bjelorusiji, a crkva je bila vie-manje nezavisna. Uza sve razlogezbog kojih se sovjetsko puanstvo opiralo komunistikim vrijednostima, snagalokalnog nacionalizma sluila je da bi se odralo ivim sjeanje na pred-komunistiko drutvo, i omoguavala je rapidnu regeneraciju drutva nakondogaaja iz 1989. Jednom kada su Sovjeti pokazali da nee intervenirati i

poduprijeti lokalne saveznike u Istonoj Europi, jedini neoekivani ishod bilaje totalna demoralizacija komunistikih aparata u Istonoeuropskim zemljama, iinjenica da gotovo nitko iz stare garde nije elio podii niti prst usamoobrani.U supsaharskoj Africi, afriki socijalizam i postkolonijalne tradicije snanihjednopartijskih drava bile su ve totalno diskreditirane krajem osamdesetihgodina, kada je u velikom dijelu regije dolo do ekonomskog kolapsa igraanskog rata. Najuasnije je bilo iskustvo rigidnih marksistikih dravapoput Etiopije, Angole i Mozambika. Funkcionirajue demokracije pojavile su seu Botswani, Gambiji, Senegalu, Mauritiusu i Namibiji, dok su autoritarnivlastodrci bili izazvani da obeaju slobodne izbore u nizu drugih afrikihzemalja.Kinom, naravno, nastavlja vladati komunistika vlast, kao i Kubom, SjevernomKorejom i Vijetnamom. Ali, dolo je do velikih promjena u shvaanju komunizma

nakon iznenadne propasti est komunistikih reima u Istonoj Europi izmeulipnja i prosinca 1989. Komunizam, koji se neko prikazivao kao vii inapredniji oblik civilizacije od liberalne demokracije, odsada se povezuje savisokim stupnjem politike i ekonomske zaostalosti. I dok komunistika vlastjo uvijek opstaje u svijetu, ona je prestala predstavljati dinaminu iprivlanu ideju. Oni koji se danas zovu komunistima nalaze se u poziciji da sestalno bore u obrambenom stavu, da bi sauvali neto od svojih prijanjihpozicija i moi. Komunisti se danas nalaze u nepoeljnoj poziciji da branezastarjeli i reakcionarni drutveni poredak ije je vrijeme odavno prolo,poput monarhista koji su nekako preivjeli do dvadesetog stoljea. Ideolokaprijetanja koju su jednom predstavljali za liberalnu demokraciju sada jenestala, a s povlaenjem Crvene Armije iz Istone Europe nestati e uvelike ivojna prijetnja.

I dok su demokratske ideje umanjivale legitimnost komunistikih reima iromsvijeta, sama demokracija se vrlo teko uspostavlja. Studentski protest u Kiniskrile su vojska i partija, a neke od Dengovih ekonomskih reformi suponitene nakon toga. Budunost demokracije nije sigurna u petnaest republikabiveg Sovjetskog Saveza. Bugarska i Rumunjska doivljavaju neprestanapolitika previranja otkada su njihovi bivi komunistiki vlastodrci otilisa vlasti. Jugoslavija je doivjela graanski rat i dezintegraciju. Samo seini da e Maarska, ^ekoslovaka, Poljska i biva Istona Njemaka uspjetisavladati prijelaz u stabilnu demokraciju i trinu ekonomiju u sljedeem


22/150

desetljeu, premda su i tu ekonomski problemi s kojima su zemlje suoenedaleko vei nego to se to pretpostavljalo.Pojavila se teza da premda je komunizam mrtav, njega brzo zamjenjujenetolerantni i agresivni nacionalizam. Preuranjeno je komemorirati smrt snanedrave - tako kae ta teza - jer tamo gdje komunistiki totalitarizam nijeuspio preivjeti, biti e jednostavno zamijenjen nacionalistikomautoritarnou, moda ak faizmom u ruskoj ili srpskoj varijanti. Ovaj dio

svijeta nee biti niti miran niti demokratski u blioj budunosti, a prema tojkoli miljenja, ispostaviti e se da je to isto takva opasnost za postojeezapadne demokracije kakva je bio i bivi Sovjetski Savez.Ali, ne bismo trebali biti iznenaeni ako sve bive komunistike zemlje neuspiju brzo i bezbolno prijei u stabilne demokracije. Zapravo, bilo bi udnoda se to dogodilo. Prije negoli to se pojavi uspjena demokracija, morajubiti svladane bezbrojne prepreke. Npr, stari Sovjetski Savez naprosto nije biosposoban za demokratizaciju. Sovjetski Savez, koji bi bio toliko slobodan dase moe smatrati istinskom demokracijom istoga bi se asa raspao ponacionalnim i etnikim crtama u niz manjih drava. To ne znai da seindividualni dijelovi Sovjetskog Saveza, ukljuujui Rusku federaciju iliUkrajinu, ne mogu demokratizirati. Ali, demokratizaciji mora prethoditi.....Ovaj je proces otpoeo ponovnim pregovaranjem o Savezu drava izmeu devet od

petnaest bivih republika u travnju 1991, a znatno se ubrzao nakon propalogkolovokog pua.tovie, nema ineherentne kontradikcije izmeu demokracije i, barem uizvjesnoj mjeri, novih nacionalizama. I dok je prilino nevjerojatno da e sestabilna liberalna demokracija uspostaviti u Uzbekistanu ili Tadjikistanu uskorije vrijeme, nema razloga da ne vjerujemo da Litva ili Estonija nee bitiliberalne poput vedske ili Finske, jednom kada dobiju svoju nacionalnunezavisnost. Nije tono niti da novi, osloboeni nacionalizmi moraju bitiekspanzionistiki ili agresivni. Jedan od najznaajnijih dogaaja kasnihosamdesetih i ranih devedesetih bila je evolucija glavne struje ruskognacionalizma u pravcu koncepta "male Rusije", i to ne samo u razmiljanjimaliberala poput Borisa Jeljcina, nego i u miljenju konzervativnih nacionalistapoput Edouarda Volodina i Viktora Afanasjeva.Moramo paljivo razlikovati prelazne uvjete od stalnih. U dijelovima biveg

Sovjetskog Saveza i Istone Europe ini nam se da vidimo marksiste-lenjinistezamijenjene nizom diktatora, nacionalista i pukovnika. ak su se i komunistivratili na pozornicu u odreenim podrujima. Ali, autoritarnost kojupredstavljaju ostat e lokalna i nesistematska. Poput raznih vojnih diktatorau Latinskoj Americi, oni e se svakako suoiti sa injenicom da nemajudugotrajni izvor legitimnosti, i da nemaju dobru formulu kojom bi bili ustanju rijeiti dugorone ekonomske i politike probleme s kojima e sesuoiti. Jedina koherentna ideologija koja uiva legitimnost u ovom dijelusvijeta ostaje liberalna demokracija. I dok mnogi narodi ove regije neeprijei u demokraciju u ovoj generaciji, prijei e u sljedeoj. Prijelazzapadne Europe u liberalnu demokraciju takoer je bio dug i teak, to nijebila injenica koja je sprijeila svaku zemlju tog podruja da nakraju zavrisvoje putovanje.

Komunistiki totalitarni sustav trebao je biti formula koja e zaustavitiprirodni i organski proces socijalne evolucije i zamijeniti ga nametnutomrevolucijom odozgo: razaranje drutvenih klasa, brza industrijalizacija,kolektivizacija poljoprivrede. Ovaj tip iroko zamiljenog socijalnoginenjeringa trebao je odijeliti komunistika drutva od netotalitarnih, jerje socijalna promjena imala svoje podrijetlo u dravi a ne u drutvu. Normalnapravila ekonomske i politike modernizacije, za koja drutveni znanstvenicidre da su univerzalna u svim normalnim drutvima, bila su suspendirana.Reformski procesi iz osamdesetih godina u Sovjetskom Savezu i Kini otkrivajunam neto vrlo vano o ljudskoj socijalnoj evoluciji, ak i ako nisu uspjeli u


23/150

prvom roku. Jer, dok je totalitarizam uspio razoriti vidljive institucijepredrevolucionarnog ruskog i kineskog drutva, bio je krajnje neuinkovit usvojim tenjama da stvori novog ovjeka, bilo u sovjetskoj ili maoistikojvarijanti. Elite koje su u obje zemlje iskrsnule nakon Brenjevljeve ili Maoveere, vie su liile na svoje zapadne partnere na usporedivoj razini ekonomskograzvoja, negoli to je to itko mogao anticipirati. Najnaprednije elite bile susposobne cijeniti, ako ve ne i dijeliti, zajedniku potroaku kulturu

Zapadne Europe, Japana, Amerike a takoer i mnoge njene politike ideje.Premda su zadrali mnotvo "post-totalitarnih" oznaka, ispalo je da ljudi uSovjetskom Savezu i Narodnoj Republici Kini nisu atomizirani, ovisni,autoritarni, kao to su to ranije zapadne teorije tvrdile. Nasuprot tome,dokazali su da su odrasli ljudi koji mogu razluiti istinu od lai, pravo odkrivog, i koji trae, poput svih drugih odraslih ljudi u starostiovjeanstva, priznanje svoje zrelosti i autonomije. J. Afanasjev, ed, Inogo ne dano (Moskva: Progres, 1989), p. 510.2 Standardna definicija totalitarizma dana je u Carl J. Friedrich i ZbignewBrzezinski, Totalitarian Dicratorship and Autocracy, 2. izd. (Cambridge, Mass:Harvard University Press, 1965). Mikhail Heller, Cogs in the Wheel: The Formation of Soviet Man (New York:Cudahy, 1951) p. 323.

The Marquis de Custine, Journey for Our Time (New York: Pelegrini andCudahy, 1951) p. 323. Sve ove jugoistono Europske zemlje doivjele su slinu evoluciju od 1989.Dijelovi starog komunistikog reima uspjeli su se "prepakirati" u"socijaliste" i dobiti veinu na dosta potenim izborima, ali potom su dolipod udar jer je stanovnitvo u meuvremenu postalo radikalnije u svojimzahtjevima za demokracijom. Takav je pritisak svrhnuo bugarski reim iozbiljno oslabio druge "prepakirane", osim Miloevia u Srbiji. Ed. Hewett, Reforming the Soviet Economy: Equality versus Efficiency(Washington, D.C.: Brookings Institution, 1988)p. 38. Anders Aslund, navodei Selyunina, Khanina i Abela Aganbegyana, u Aslund,Gorbachev s Struggle for Economic Reform (Ithaca, N.Y.: Cornell UniversityPress, 1989)p.15 Aslund je ukazao da je sovjetski izdatak za obranu izraen upostocima BNP, a koji je CIA procijenila na 15-17 posto netto materijalnog

proizvoda u glavnini poslijeratnog razdoblja, vrlo vjerojatno bio puno vii,oko 25-30 posto. Poevi od 1990, sovjetski politiari, poput EduardaShevardnadzea poeli su rutinski koristiti brojku od 25 posto BNP koje sekoristilo za vojni budet. Ibid. Pregled ovih razliitih kola sovjetskih ekonomista, vidi Aslund (1989), pp.3-8; i Hewett (1988), pp. 274-302. Reprezentativni primjer sovjetske kritikecentraliziranog planiranja, vidi lanak Gavrila Popova "Restructuring of theEconomy s Management," u Afanasyevu (1989),pp. 621-633. Prilino je jasno da su i Andropov i Gorbaov bili u izvjesnom stupnjusvjesni zamanosti ekonomskog usporavanja, kada su stupili na svoje dunosti,i da su rani pokuaji uvoenja reformi kod oba lidera bili motiviraniuvjerenjem da moraju djelovati da bi sprijeili ekonomsku krizu. Vidi Marshall

I. Goldman, Economic Reform in the Age of High Technology (New York: Norton,1987)p.71. Veina inherentnih mana i patolokih osobina centraliziranog ekonomskogplaniranja koje su dole na vidjelo tokom perestrojke, dokumentirana jepedesetih godina u knjigama poput one Josepha Berlinera Factory and Manager inthe USSR (Cambridge, Mass: Harvard University Press, 1957), koja je bilanapravljena na temelju inte

Fukuyama Kraj Povijesti Prijevod Vecina

Documents

Transcript of Fukuyama Kraj Povijesti Prijevod Vecina