1

Franz Bach

POVIJEST OTO»KE PUKOVNIJE

2

3

FRANZ BACH

POVIJEST

OTO»KE PUKOVNIJE

O nastanku ovoga kraja, njegovima žiteljima

i njihovima sudbinama

PRIJEVOD

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJESTKATEDRA »AKAVSKOG SABORA POKRAJINE GACKE

ZAGREB - OTO»AC, prosinac 2010.

4

IzdavaËHRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

KATEDRA »AKAVSKOG SABORA POKRAJINE GACKE

UrednikMilan KranjËeviÊ

PrevoditeljiManuela SvobodaMilan KranjËeviÊ

Korektura i redakcijaDr. sc. Ivana Horbec

LektoricaSnježana OreškoviÊ

Naslovna stranicaArijana Krizel

Milan KranjËeviÊFrana Lokas

Na naslovniciLitografija J. Heickea 'Mirovni pregovori na talijanskoj bojišnici'

GrafiËka priprema teksta i realizacijaGAEA d.o.o. Zagreb

Hrvatski institut za povijest ISBN 978-953-6324-92-7Katedra »akavskog sabora pokrajine Gacke ISBN 978-953-7297-10-7

Tisak: prosinac 2010.

CIP zapis dostupan u raËunalnome katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 760043.

5

PREDGOVOR

Regija Gacka stoljeÊima se našla na udaru osmanlijskih osvajaËa. Najprije je strahoviti poraz hrvatske viteške vojske 1493. godine na Krbavskom polju, dakle samo Ëetrdesetak kilometara odavde, zapeËatio sudbinu Hrvatske Kraljevine, zatim je uslijedilo gotovo neprekidno stanje rata zbog kojeg je OtoËac s okolinom postao dijelom legendarne Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Bila je to zasebna vojno-obrambena institucija Habsburške Monarhije protiv Osmanlijskoga Carstva koja se na svom vrhuncu protezala na prostor dugaËak 1.750 km, od Jadrana pa do Karpata. OtoËka je pukovnija zajedno s LiËkom, Ogulinskom i Slunjskom pukovnijom Ëinila KarlovaËki generalat, koji je bio svojevrstan kamen temeljac cjelokupnoga vojno-krajiškog sustava.

Žitelji krajiških pukovnija su kao slobodni i naoružani seljaci doduše raspolagali vlastitim zemljištem, ali zauzvrat su obavljali takoreÊi doživotnu vojnu službu za habsburške vladare. Kao vrsni ratnici nisu ratovali samo protiv Turaka, nego protiv svih drugih neprijatelja Austrije po ratištima diljem Europe, daleko od svojih domova. Jedan od tih krajiških sinova bio je i umirovljeni bojnik Franz Bach koji je OtoËkoj pukovniji, kraju koji mu je toliko prirastao srcu, iz velike privrženosti odreene roenjem i službom odluËio podiÊi spomenik u obliku knjige. U znak zahvalnosti prema njemu, a voeni sliËnim osjeÊajima prema svome kraju, odluËili smo objaviti prijevod njegove knjige na hrvatskome jeziku.

Prijevod knjige Franza Bacha OtoËaner Regiments-Geschichte pokazao se zahtjevnijim nego što se to na prvi mah Ëinilo. Izdanje staro nešto više od stoljeÊa i pol (knjiga je tiskana 1854. u Karlovcu) ukazivalo je da samim tim može biti odreenih poteškoÊa, tekst na gotici je dodatno upozoravao, no da Êe sve skupa potrajati godinama nije se dalo naslutiti. Naime, ova knjiga je pred nekih petnaestak godina prevedena u OtoËcu, no na taj prijevod dana je rezerva povjesniËara s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, ne radi stila prevoenja koliko radi odreenih terminoloških nedosljednosti. Stoga se Katedra »akavskog sabora pokrajine Gacke poduhvatila sama pozabaviti tim prijevodom, kreÊuÊi iz poËetka.

A što je raalo probleme u prevoenju? Više toga; prije svega autor knjige polazi u svome opisu od nekih davnih vremena (zapoËinje Ëak sa 600. g. i bizantskim carem Heraklitom), odnosno od vremena prije uspostave (11. stoljeÊe) i uspostave Vojne krajine (15. stoljeÊe), zatim kronološki slijede opisi sve do polovice 19. stoljeÊa, a veÊ u tako velikome vremenskom rasponu, koji broji nekoliko stoljeÊa, susreÊemo se s poteškoÊama u terminologiji njemaËkoga jezika, koji se naravno, kao i svaki drugi jezik, vremenom mijenjao. Pritom treba uvažavati Ëinjenicu da jezik u ovoj knjizi nije uvijek dosljedno Ëisti njemaËki jezik, veÊ da se u odreenoj mjeri radi o Grenzersprache, dakle jednom specifiËnom uporabnom jeziku u Vojnoj krajini.

Prevoditeljica teksta Manuela Svoboda, inaËe po svom obrazovanju prof. njemaËkoga i engleskoga jezika, školovana u NjemaËkoj pa joj je samim tim njemaËki jezik u biti prvi

6

govorni jezik, nailazila je na brojne semantiËke probleme suvremenome njemaËkom jeziku nepoznatih pojmova. Pošto se hrvatska povijest ne uËi u njemaËkima školama, svoje spoznaje o Vojnoj krajini stavio joj je na raspolaganje sam urednik ovoga izdanja, pripomažuÊi u prijevodu koliko mu je to znanje dopuštalo. I pored toga ostalo je ponešto kritiËnih toËaka gdje je trebalo ukljuËiti specijaliste za Vojnu krajinu da bi se do kraja razriješile enigme. Problem je npr. bio sa starim oružjima i vojnom opremom koja je nastala i nestala prije nego je stvoren vokabular u hrvatskome jeziku (bolje reËeno nije ni stvoren pa uopÊe nema prikladnica u hrvatskome jeziku dotiËnoga razdoblja), pa je Ëesto puta bilo potrebno posegnuti za stvaranjem novih rijeËi (npr. kukaËa, približnica, potprega, opkoparska košara, kladara, naduËitelj, podlijeËnik) ili prilagoenih njemaËkih izraza (npr. frajkor, kambijatura, kapitulant, konstitutiv i dr.), a zatim dati pojašnjenje u rjeËniku na kraju knjige. PoteškoÊe su se javljale i u specifiËnoj terminologiji upravnih i ËinovniËkih poslova, koji naravno u vrijeme prevoenja više nisu aktualni.

Onomastika je zahtijevala poseban pristup. Naime, autor knjige je bilježio imena uvijek u latiniËnome pismu. Problema nije bilo kod stranih imena, koja su bilježena u izvornoj varijanti (autoru se tu i tamo potkrala koja grješka u netoËnom pisanju pokojega prezimena), veÊ kod domicilnih ljudi s prostora Vojne krajine. U ovome sluËaju urednik je pripomogao prevoditeljici pa su imena i prezimena u svim onim sluËajevima kada to nije bilo niËim sporno transliterirana u skladu sa suvremenim hrvatskim jezikom, poštujuÊi tradiciju i nacionalnu pripadnost svake osobe (npr. krbavski biskup Stefan DoiËiÊ u Stjepan DojËiÊ; Franz von GušiÊ u Franjo pl. GusiÊ; Georg Glavaš u Juraj Glavaš; Johann SpudiÊ u Jovan SpudiÊ; Marko Śian u Marko Šijan; Karl von Degoricia u Dragan pl. Degoricija, Basilius KneževiÊ u Vaso KneževiÊ; Basil JurkoviÊ u Blaž JurkoviÊ, Michael MileusniÊ u Mihajlo MileusniÊ i sl.). Iznimno u sluËajevima u kojima bi to moglo biti sporno zadržan je oblik iz izvornika (npr. Basilj Vukovojac).

Kod toponimije se moralo mnogo toga razriješiti i zauzeti odreene kriterije prigodom prevoenja. Naime, autor je u najveÊoj mjeri koristio njemaËku varijantu toponima (najËešÊe se radi o ojkonimima) za mnoga hrvatska, maarska, Ëeška, slovaËka, ukrajinska, rumunjska, srpska, crnogorska i slovenska mjesta. Smatrali smo da se u naËelu treba držati toponimije svojstvene sadašnjemu stanju, pa su svi njemaËki toponimi u Maarskoj dani u maarskoj varijanti (Magyaróvár za Ungarisch-Altenburg; Györ za Raab; Moson za Wieselburg; Küszeg za Güns i dr.), slovaËki u slovaËkoj (Petržalka za Engerau; Šamorín za Sommerein; otok Ostrov za Schütt; Dunajska Streda za maarski naziv Szardahely itd.), s tim da se odstupalo samo u onim sluËajevima kada je hrvatska varijanta toliko snažna, poznata i ukorijenjena da bi odstupanje od nje bilo neprihvatljivo (npr. BeË za Wien; Temišvar za Temesvár, Trst za Trieste, –enova za Genovu i sl.). Naravno da su svi toponimi na podruËju današnje Hrvatske dani u hrvatskome prijevodu (Zagreb za Agram, Karlovac za Karlstadt, Kraljevica za Porto Re i sl.) Pritom se kod ojkonima polazilo i od odreenog povijesnoga jeziËnog nasljea u hrvatskome jeziku pa Presburg nije preveden kao Bratislava veÊ kao Požun, Stuhlweissenburg nije preveden kao Székesfehérvár veÊ kao Stolni Biograd, Groß Becskerek nije preveden kao Zrenjanin veÊ kao Veliki BeËkerek, itd.

Kako je veÊ spomenuto da tekst obiluje odreenom terminologijom koja u svoje vrijeme nije zaživjela u tadašnjemu hrvatskom jeziku, a koja je ipak dana u kroatiziranoj

7

varijanti, kod ovoga problema se postupalo dvojako. Ako se neki pojam javljao kroz tekst više puta, izdvojen je kao natuknica u rjeËnik. U rjeËniku se polazi od abecednoga redoslijeda u hrvatskome jeziku i u zagradi daje izvorni naziv iz prevedena teksta (kukaËa — Doppelhaggen, Doppelhaken, Hackenbüchse, Doppelbüchse, Wallflinte; stražmeštar — Wachtmeister; zemljarina — Grundtaxe, Grunsteuer, i dr.). A ako se neki manje poznati pojam pojavio samo jedanput, objašnjenje je dano u fusnoti (npr. capa magna; Austrijsko primorje; cvanciga i dr.). Pošto je svaki prijevod, pa i onaj najbolji, neusporediv s originalnim tekstom, ovakvim pristupom se nastojalo olakšati zahtjevnijima Ëitateljima lakše snalaženje u usporedbi originala i prijevoda, a usporedo i izložiti javnosti razinu uspješnosti prevedenoga. Pritom valja neskromno naglasiti da se prijevodom Povijesti OtoËke pukovnije dijelom unaprijedilo hrvatsko nazivlje iz vremena Vojne krajine i da Êe njime biti olakšan posao svakom daljnjem prevoenju nekoga teksta iz toga razdoblja.

Takoer smatrali smo pri ureivanju teksta da je korisno dati popis starih mjera koje se više ne koriste, odnosno kojima je promijenjeno znaËenje ili veliËina mjere (baËva — Fass; kola — Caro, Carro; kupljenik — Kuplenik; mazan — Maß, vjedro — Eimer i dr.). Kod vojnih Ëinova i upravnoga nazivlja odustali smo od sažeta popisa, smatrajuÊi da su u svim dosadašnjima prijevodima te znanstvenima i struËnima radovima veÊ dovoljno usustavljeni pa ih nije bilo potrebe posebno izdvajati. Pritom smo se u iznimnim sluËajevima zadržali u narodu ukorijenjene jeziËne tradicije (npr. frajt od Gefreit, a ne desetnik; furir od Fourir za zamjenika pomoÊnika raËunovoe ili gruntovniËara; porkulab od Burggraf za zapovjednika ili upravitelja kakva utvrena grada i dr.).

Prevedeni tekst valjalo je još jednom proËistiti i to s one struËne — povijesne strane, Ëemu je njoj svojstvenom strpljivošÊu i upornošÊu dala nemjerljiv doprinos dr. sc. Ivana Horbec s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. U prevoenju nazivlja vezanoga za KatoliËku crkvu zahvaljujemo na pomoÊi vlË. Juri LadišiÊu, sveÊeniku u miru iz OtoËca, a za konzultacije prevedena nazivlja iz pravoslavlja Draganu AntoniÊu, tada parohu u Plaškom. Na kraju je svoj doprinos dala prof. hrvatskoga jezika Snježana OreškoviÊ koja se kao lektorica u sintaksi (pravopisno usklaenje se samo po sebi podrazumijevalo) potrudila uËiniti tekst Ëim laganijim i Ëim bližim suvremenome hrvatskom jeziku, uvažavajuÊi Ëinjenicu da izvornik sam po sebi nije u tom smislu nimalo podatan.

Velika zahvala ide i prof. dr. Alexanderu Buczynskom iz Hrvatskog instituta za povijest koji je napisao uvodnu studiju, osvrnuvši se posebno na samoga autora. O Franzu Bachu, osim da je autor djela i onoga što sam autor veoma diskretno navodi u samome tekstu o poslovima kojima se bavio, gotovo da se ništa nije znalo. Dr. Buczynski nije žalio truda i vremena istražiti po raspoloživoj grai u arhivima njegovu osobu i dati nam je, koliko je to bilo moguÊe, u uvodnoj studiji. Jer Bach je u našoj kulturnoj povijesti ostao kao osoba nepoznat, o njemu nema podataka u leksikonima, enciklopedijama, biografskima priruËnicima ili drugoj sliËnoj literaturi. Možda je tome pridonijela i njegova osobna skromnost, koja se nasluÊuje u tekstu ove knjige, što ne skida odgovornost za manjak interesa za osobu koja je iza sebe ostavila tako važno djelo kakva je Povijest OtoËke pukovnije. Naravno da pritom mislimo prvenstveno na lokalnu sredinu.

Prijevod Povijesti OtoËke pukovnije je, s obzirom na raspoloživa sredstva za tiskanje, provien s dva puna kolorna bloka jer se smatralo da bi se crno-bijelima prilozima izgubila 'patina' starih planova, karata, crteža i drugih priloga. A u odabiru slikovnih

8

priloga polazilo se dominantno od onih koji se odnose na regiju Gacku, na OtoËac kao sjedište OtoËke pukovnije, na same postrojbe te iste pukovnije, a manjim dijelom na opÊepoznate i veÊ objavljene priloge (samo u sluËajevima kad su od iznimne važnosti za OtoËku pukovniju). Pored rjeËnika manje poznatih pojmova, popisa mjera, prijevod knjige sadrži indeks osobnih imena i indeks mjesta.

Katedra »akavskog sabora pokrajine Gacke zahvalna je na svoj struËnoj pomoÊi Hrvatskom institutu za povijest iz Zagreba, takoer je zahvalna Institutu na spremnosti da se ovo vrijedno štivo tiska u siuzdavaštvu zajedniËkim snagama i približi široj ËitalaËkoj publici. Jer, Povijest OtoËke pukovnije nije samo puka knjiga, jedna od brojnih, ona je vremenom postala prvorazredno povijesno vrelo. Naime, veÊega i znaËajnijega tiskanoga povijesnog vrela za OtoËku pukovniju jednostavno nema, pritom naravno iskljuËujemo arhivsku grau i sva izdanja koja se pojavljuju kao rezultat znanstvenoga i struËnoga istraživanja. Upravo zato je ovo izniman dogaaj kojim se pridonosi boljem i kvalitetnijem rasvjetljavanju hrvatske povijesti, a u njoj prošlosti regije Gacke i samoga OtoËca. Zato Êe Povijest OtoËke pukovnije postati nezaobilazno štivo za sve one koji se na bilo koji naËin i zbog bilo kojega interesa budu bavili ovim hrvatskim podruËjem.

UrednikMilan KranjËeviÊ

9

O POVIJESTI OTO»KE PUKOVNIJE I NJENU AUTORU

Trenutak kad je upravni satnik Franz Bach poËeo pisati svoju Povijest OtoËke pukovnije, možemo nazvati "povijesnim" iz više razloga. U Habsburškoj Monarhiji, koja je s oko 40 milijuna stanovnika bila najveÊa europska država poslije Rusije, još uvijek je trajalo izvanredno stanje zbog revolucionarnih dogaaja 1848. i 1849. godine. Donošenjem silvestarskog patenta krajem 1851. godine, BeËki dvor se opredijelio za neoapsolutizam i tako još za jedno desetljeÊe produljio vladavinu koja se temeljila na "stajaÊoj vojsci vojnika, sjedeÊoj vojsci Ëinovnika, kleËeÊoj vojsci sveÊenika i puzeÊoj vojsci doušnika."1 Takozvani Metternichov sustav zamijenjen je novim, nazvanim po ministru unutrašnjih poslova Alexanderu Bachu. U vanjsko-politiËkom pogledu Austrija je još uvijek bila uvjerena kako i dalje svira prvu violinu u "europskom koncertu", ali je status europske sile prvog reda ubrzo izgubila izbijanjem Krimskoga rata (1853.-1856.). Svojom "mobiliziranom neutralnošÊu" zapravo je odmogla svim zaraÊenim stranama, odnosno utrla put predstojeÊem talijanskom i njemaËkom ujedinjenju 1866., odnosno 1871. godine. Nije se samo Habsburška Monarhija nalazila na pragu novih prekretnica. Nedugo nakon što je preživio atentat, njen mladi vladar car Franjo Josip I. zaruËio se na svom 23. roendanu za svoju petnaestogodišnju bavarsku sestriËnu Elizabetu, "Sisi". Raskošna svadba mladog para uslijedila je osam mjeseci kasnije u travnju 1854. godine, dakle iste godine kad je Franz Bach dovršio svoj rukopis i predao ga za objavljivanje.

Hrvatska pomoÊ dinastiji Habsburg tijekom spomenutih revolucionarnih dogaaja, na veliko razoËarenje vodeÊih politiËkih krugova u Hrvatskoj nije bila nagraena toliko priželjkivanim ujedinjenjem hrvatskih zemalja. PolitiËke volje nije manjkalo ni u njenim civilnim i krajiškim dijelovima, a niti u Dalmaciji, ali je zato sprijeËeno svako demokratsko djelovanje predstavniËkih politiËkih tijela. BeË je tek naËelno priznao jedinstvo cjelokupnog podruËja Kraljevine Hrvatske, dodijelivši banu Josipu JelaËiÊu naslov vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonije, te guvernera i zapovijedajuÊeg generala u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. U teritorijalnom i administrativnom pogledu jedino je grad Zagreb 1852. godine doživio svoje ujedinjenje spojanjem Gradeca, Kaptola i okolnih opÊina. Vojna krajina je od 1849. godine pa nadalje uživala status zasebne krunske zemlje Monarhije. Novi Temeljni krajiški zakon iz svibnja 1850. godine jamËio je krajišnicima doduše pravo uživanja punog vlasništva nad svojim zemljištem, ali ipak nije uspio zatomiti Ëinjenicu da se vojnik-seljak u Vojnoj krajini nalazio u lošijem položaju od osloboenih kmetova na podruËju Monarhije. Krajina je ušla u zadnju, dezintegracijsku fazu svog višestoljetnog postojanja. Najprije je 1851. godine ukinuta Erdeljska krajina, uslijedilo je zatim 1869. razvojaËenje Varaždinske krajine i dvije godine kasnije njeno ujedinjenje s Banskom Hrvatskom. Ostatak Hrvatsko-slavonske krajine, ukljuËujuÊi OtoËku pukovniju, razvojaËen je 1873. i sjedinjen s maticom zemljom 1881. godine.

Dok je Vojna krajina komad po komad nestajala, postupno se poveÊavao broj publikacija koje su njoj, kao središnjoj temi, bile posveÊene. U monografskoj seriji statistiËkih i topografskih opisa pojedinih dijelova Habsburške Monarhije, vojni pisac

1 Brigitte Hamann: Elisabeth. Kaiserin wider Willen, BeË, München, 1997.², str. 19.

10

Johann Demian objavio je prvi 1806., 1807. i 1810. zasebne sveske vezane za Vojnu krajinu.2 StatistiËar i visoki dužnosnik Dvorskog ratnog vijeÊa Carl Bernhard von Hietzinger objavljuje izmeu 1817. i 1823. monografiju u tri toma sa statistiËkim i topografskim podacima koji su se odnosili samo na Vojnu krajinu.3 Ravnatelj škola KarlovaËkog generalata Franjo Frass objavio je 1830. i 1835. godine dvije knjige koje su nudile statistiËki i topografski pregled KarlovaËke krajine.4 Iako je svaki od spomenuta tri autora uvrstio kratku povijesnu kronologiju u svoju publikaciju, Franz Bach je bio prvi koji je svoj rad u cijelosti posvetio povijesnom razvoju OtoËke pukovnije.5 Da je time zapravo slijedio tadašnji duh vremena može se to išËitati iz Ëinjenice da je 1850. na poticaj Ivana KukuljeviÊa Sakcinskog utemeljeno prvo društvo povjesniËara u Hrvatskoj (Družtvo za jugoslavensku povĕstnicu i starine), koje je veÊ naredne godine poËelo izdavati prvi povijesni Ëasopis (Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku) te da je 1854. u BeËu osnovan Institut za austrijska povijesna istraživanja (Institut für österreichische Geschichtsforschung). Franz Bach nije bio povjesniËar po struci, niti se može sa sigurnošÊu ustvrditi da je bio Ëlan spomenutog društva.

U postojeÊoj literaturi se o Franzu Bachu, na žalost, vrlo malo može doznati. »ak i dosad najopširnija natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu navodi samo godinu roenja i godinu smrti.6 Doduše, Bach sebe spominje na nekoliko mjesta u treÊem licu u Povijesti OtoËke pukovnije, ali ni ti podatci nisu dovoljni za rekonstruiranje njegova životopisa. No, zato nam, na svu sreÊu, još uvijek stoji na raspolaganju službena dokumentacija vojno-krajiške uprave, pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i u Ratnom arhivu u BeËu. Prema podatcima iz te dokumentacije Franz Bach je roen 1793. u Jezeranama u Ogulinskoj pukovniji kao sin vojnog nadlijeËnika. Službovanje je zapoËeo 1. ožujka 1809. kao stožerni pisar u istoj pukovniji, a od 1. lipnja kao furir. Kad su Banska i KarlovaËka krajina poslije Schönbrunnskog mira (14. listopada 1809.) pripale Ilirskim pokrajinama, on je svoju vojnu karijeru nastavio pod francuskim zapovjedništvom, stekavši 25. veljaËe 1813. Ëin poboËnog Ëasnika (adjudant sous-officier). Nakon što su obje krajine ponovno inkorporirane u Habsburšku Monarhiju, Bach je svoju službu nastavio pod austrijskom vlašÊu: od 13. prosinca 1813. je zastavnik u Ogulinskoj pukoviji, od 16. svibnja 1815. s istim Ëinom u OtoËkoj pukovniji, a 12. lipnja 1821. unaprijeen je u upravnog potporuËnika i premješten u LiËku pukovniju. U OtoËku pukovniju se definitivno vraÊa sredinom travnja 1827. godine, gdje su uslijedila unaprijeenja u upravnog natporuËnika poËetkom svibnja 1830., odnosno u upravnog satnika 28. lipnja 1840.7 Umirovljen je s Ëinom bojnika 18. listopada 1851., no to nije bio kraj njegove karijere jer ga vojni šematizmi spominju kao vojnog sudca Senja 1855. i 1856. godine.8

2 Johann Demian: Darstellung der Österreichischen Monarchie nach den neuesten statistischen Beziehungen, knj. 4, BeË, 1806.; Isti: Statistische Darstellung der Illyrischen Provinzen, Wien, 1810.

3 Carl Bernhard von Hietzinger: Statistik der österreichischen Militär-Grenze, knj. 3, BeË, 1817.-23.4 Franz Julius Frass: Merkwürdigkeiten oder historisch-statistisch-topographische Beschreibung der Karlstädter Militärgrenze.

Ein nützliches Lesebuch zur Kenntniss dieses Landes für die Jugend des österreichischen Kaiserstaates, Karlovac, 1830.; Isti: Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze mit besonderer Rücksicht auf die Beschreibung der Schlösser, Ruinen, Inskriptionen und andern dergleichen Überbleibseln von Antiquitäten nach eigener Anschauung und aus den zuverlässigsten Quellen dargestellt für Reisende, und zur Forderung der Vaterlandsliebe, Zagreb, 1835. Godine 1988. objavljen je u GospiÊu prijevod druge Frassove knjige pod naslov: Topografija KarlovaËke vojne krajine. Mjestopis iz godine 1835.

5 Dvije godine ranije isto je uËinio upravni satnik Ogulinske pukovnije Paul Kussan. Paul Kussan: Kurzgefaßte Geschichte des Oguliner dritten National-Grenz-Infanterie-Regiments, BeË, 1852.

6 Hrvatski biografski leksikon, sv. A-Bi, Zagreb, 1983.7 Österreichisches Staatsarchiv (ÖStA), Kriegsarchiv, (KA), Otocaner Gränz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.;

Hrvatski državni arhiv (HDA), 440. OtoËka pukovnija, Monath-Tabelle 1827-1828, Transferirungs-Liste dd 30. 6. 1827.

11

Franz Bach se dva puta ženio. Prvi brak sklopio je kao mladi furir 11. veljaËe 1812. godine, dakle još za vrijeme francuske vladavine. Njegova izabranica Antonia bila je kÊi uËitelja Martina Sreberniaka. Najstariji sin Georg roen je 15. travnja 1813., zatim Franz 1. rujna 1814., Josef 19. ožujka 1816., Michael 12. rujna 1819. te kÊi Anna 20. kolovoza 1822. godine9. Za najmlau kÊi Franciku nije bilo moguÊe ustvrditi datum roenja. Bach u svojoj knjizi nigdje ne spominje svoju obitelj. On doduše navodi glavnog vojnog ubiraËa vinarije Josefa Bacha, vrlo vjerojatno je to bio njegov treÊi sin, ali zasad to nije bilo moguÊe potvrditi.10 No, Bach nam ipak otkriva tužnu sudbinu kÊerke Anne, navodeÊi da je u kapeli u Korenici 1829. "sahranjena kÊer natporuËnika Bacha".11 Bachova supruga Antonia umrla je 2. travnja 1844. u OtoËcu.12 Upravni satnik sklopio svoj drugi brak, oženivši se Julianom (iz prvog braka imala je kÊer Katarinu). Kad se to dogodilo, nije bilo moguÊe ustvrditi. Franz Bach je preminuo u OtoËcu 3. veljaËe 1868., a njegova druga supruga 29. rujna 1869.13 Dakle, sve ono važno u životu jednoga Ëovjeka Bachu se dogodilo u regiji Gackoj. U ostavinskom zapisniku OtoËke pukovnije spominju se samo prva tri sina, po Ëemu se može zakljuËiti da su Michael i Francika najvjerojatnije negdje izmeu 1844. i 1868. umrli. Sudbine sinova Georga i Franza ml. ostale su za razliku od toga dobro dokumentirane u arhivskoj grai. Oni su krenuli oËevim stopama i ostvarili sliËne karijere u vojno-krajiškoj upravi. Georg je umro 21. veljaËe 1872. kao umirovljeni bojnik u GospiÊu, a njegov brat Franz ml., takoer kao umirovljeni bojnik, umro je 2. sijeËnja 1898. u Samoboru.14

Kvalifikacijski izvještaj (Conduite-Liste) iz 1851. godine, kojeg je potpisao njegov pretpostavljeni - general-bojnik Daniel Ritter, donosi glavne "službeno utvrene" karakterne osobine Franza Bacha.15 Ocijenjen je kao uljudna, ozbiljna, mirna i dobroÊudna osoba s "dobrim duhovnim sposobnostima", koji je njemaËki i hrvatski dobro govorio i pisao, dok je francuskim jezikom samo prosjeËno vladao. Prema pretpostavljenima se odnosio susretljivo, prema njemu ravnima iskreno, a prema podreenima pravedno i dobrohotno. Smatralo se da je bio vrlo sposoban za upravnu službu, obavljajuÊi je spretno, marljivo i uspješno. Bio je toliko zaslužan za kulturu i školstvo u OtoËkoj pukovniji da ga je zapovjedništvo nagradilo osobnim dodatkom (Personalzulage) na plaÊu. Iako se u izvještaju navodi da Franz Bach nikad nije "služio pred neprijateljima" i da nije stekao posebne zasluge u ratu, on sam u svojoj knjizi detaljno opisuje dogaaje u rujnu 1813. kad je "pisac ove Povijesti" kao pripadnik 2. otoËke bojne pod francuskim stijegom stigao na talijansko ratište i zapravo jedva izbjegao vatreno krštenje u prijeteÊoj konfrontaciji s tamošnjim austrijskim snagama.16 Kakav je trag ostavio taj dogaaj na njegovo sjeÊanje možemo išËitati iz toga što je u Ëitavoj knjizi to jedini opis dogaaja u kojem svoje sudjelovanje opisuje u prvom licu množine, dakle kao aktivni sudionik a ne kao pripovijedajuÊi promatraË.

Franz Bach je pripadao vojno-krajiškoj upravi OtoËke pukovnije, ne i njenoj vojnoj postrojbi (Feldstand). Upravni Ëasnici su bili Ëasnici s vojnim statusom (charakterisirte

8 Militär-Schematismus, BeË, 1855., 1856.9 HDA, 440. OtoËka pukovnija, Monath-Tabelle 1827-1828, Transferirungs-Liste dd 30. 6. 1827.10 Vidi str. 138.11 Vidi str. 240.12 HDA, 440. OtoËka pukovnija, knj. 8 Ottochaner Grenz Regiment Verlassenschafts-Protocoll13 Idem.14 ÖStA, KA, Gruppe 1-1/7, Verzeichnis der Stabsofficiere 1815-1900, I. Band A-F.15 ÖStA, KA, Otocaner Gränz Regiment No 2 Conduite-Liste Für das Jahr 1851.

12

Offiziere), što je podrazumijevalo da imaju vojni Ëin, nose odoru i napreduju na naËin uobiËajen u vojsci. No, njihov je Ëin u odnosu na isti Ëin Ëasnika vojne postrojbe bio mlaeg, tj. nižeg stupnja Ëasti. Bach je kao upravni satnik vodio sve policijske, politiËke i gospodarske poslove OtoËke pukovnije, koji nisu izrazito pripadali financijama ili pravosuu. Nadzirao je dakle podruËje s površinom od 49 austrijskih kvadratnih milja (2832 km²) i oko 70.000 stanovnika. Upravni su se Ëasnici osobito trebali brinuti za unapreivanje ratarstva, manufakture, stoËarstva, svilarstva, pËelarstva i svih ostalih grana gospodarske djelatnosti. Jedna od njihovih glavnih zadaÊa bilo je voenje glavnog djelovodnika (Haupt-Exhibiten-Protokol) u upravnoj kancelariji, gdje su se svakodnevno zabilježavali tekuÊi pristigli predmeti te voena briga za arhiv pukovnije. Da se dužnost upravnih Ëasnika ne može smatrati bezazlenim "ËinovniËkim" i "kancelarijskim poslom", kako su to Ëesto smatrali njihovi kolege iz vojnih postrojba, pokazuje opis hvatanja razbojnika 20-ih i poËetkom 30-ih godina 19. stoljeÊa, u Ëemu je sudjelovao i sam Bach.17

Upravo je navedeni položaj u vojno-krajiškoj upravi omoguÊio Bachu da uvidom u službenu dokumentaciju detaljno istražuje i analizira stoljetno funkcioniranje OtoËke pukovnije. Stoga njegova knjiga sadrži mnoštvo vrijednih podataka koji su tijekom kasnijih godina pali u zaborav. No, iako kod sadržaja napominje da je povijesni pregled do 1746. "sastavljen iz najboljih izvora", na žalost u samom tekstu nigdje ne navodi o kojim je izvorima rijeË. Tako ne spominje ni Demiana, niti Hietzingera. Frass je naveden u kontekstu državnih škola u OtoËkoj pukovniji samo kao školski ravnatelj, bez ikakvog spominjanja njegovih radova.18 Iz nepoznatih razloga takoer nigdje ne piše o svom kolegi Mathiasu Stopferu (koji je u isto vrijeme službovao kao upravni potporuËnik u OtoËkoj pukovniji), a koji je na poËetku 40-ih godina napisao tri standardna udžbenika za trogodišnji vojno-krajiški upravni teËaj u Grazu.19

Kako je veÊ prethodno napomenuto, Bachova knjiga je prva iz ovog žanra koja daje cjelovit kronološki povijesni pregled OtoËke pukovnije. Povijest OtoËke pukovnije sastoji se od tri dijela, pri Ëemu svaki dio pokriva drugo vremensko razdoblje. Prvi dio tako opisuje najstarije doba do 1746. godine, drugi dio srednje doba izmeu 1746. i 1800. i konaËno treÊi dio najnovije razdoblje od 1801. pa do kraja ožujka 1853. godine. Najstarija povijest zauzima samo 14 stranica originalnog njemaËkog teksta, odnosno 9 stranica prijevoda. No, zato drugi i treÊi dio knjige, koji zajedno pokrivaju vremenski raspon od sto i nekoliko godina, obuhvaÊaju Ëak 96 posto Ëitave knjige. Nešto više od polovice toga posveÊeno je najnovijem razdoblju, dakle vremenu u kojem je sam autor aktivni sudionik. Drugi i treÊi dio knjige razlikuju se od prvog dijela i po tome što je svaki od njih podijeljen na devet identiËnih poglavlja s toËno odreenim temama: organizacija pukovnije, ratna dogaanja, poljodjelstvo, vojni zavodi, potpora krajišnicima, crkveni poslovi, školski poslovi, šumarski poslovi i posebni dogaaji.

16 Vidi str. 165-167.17 Vidi str. 139-141.18 Vidi str. 251. Frass petnaest godina ranije hvali natporuËnika Franza Bacha koji je "svojim trudom i neustrašivim pothvatom"

1831. godine sagradio vodovod od Priboja do Petrova Sela. Franjo Frass: Topografija KarlovaËke vojne krajine, GospiÊ, 1988., str. 178.

19 Mathias Stopfer: Erläuterungen über die Militär-Grenz-Verwaltung des österreich. Kaiserthums, BeË, 1838.; Isti: Lehrbuch über die Statistik der Militär-Gränze des österreich. Kaiserthums, BeË, 1840.; Isti: Lehrbuch über die Grundgesetze der karlstädter, warasdiner, banal, slawonischen und banatischer Militär-Gränze des österreich. Kaiserthums, BeË, 1841.; Isti: Lehrbuch über die Militär-Grenz-Verwaltung des österreich. Kaiserthums, BeË, 1841.

13

S obzirom na njegovu funkciju ne treba Ëuditi što je Bach upravnom ustroju i reorganizacijama pukovnije posvetio Ëak 34 posto svog rukopisa. No, usprkos tome, težište knjige ipak ne leži na toj temi veÊ na ratnim i ostalim vojnim dogaanjima u kojima je sudjelovala OtoËka pukovnija, što zauzima Ëak 38 posto ukupnog teksta. Autor nije ni svim tim ratovima posvetio jednaku pažnju. Tako revolucionarna 1848. i 1849. godina zauzimaju gotovo Ëetvrtinu Ëitave knjige, odnosno dvije treÊine svih opisa ratova. Sudjelovanje u koalicijskim ratovima protiv Francuske (1792.-1813.) uzima 17 posto prostora, a posljednji Turski rat (1788.-1791.) tek 10 posto.

Zadnji Bachov navod u Povijesti odnosi se na neuspjeli atentat na cara Franju Josipa I. 18. veljaËe 1853. godine i time na odreeni naËin zaokružuje povijesnu priËu, koja poËinje uvodnom posvetom banu Josipu JelaËiÊu pl. Bužimskomu. Iako Bach na nekoliko mjesta u knjizi spominje svoga vladara, on to Ëini bez posebnog zanosa. Za razliku od toga, bana JelaËiÊa slavi kao "novouzdignutu zvijezdu europskoga kontinenta", koji je "kobne 1848. i 1849., postavši skoro žrtva Maarske revolucije, spasila ne samo domovinu nego i slavnu austrijsku dinastiju, uglavnom s istim krajiškim postrojbama koje su nekoÊ toliko voljele njegova pokojnoga oca."20 MetaforiËki gledano moglo bi se zakljuËiti da dok su pukovnik O'Donell i beËki graanin Ettenreich svoga vladara spasili od "zle ruke" maarskog krojaËkog momka, hrvatski je ban sa svojim krajišnicima spasio dinastiju Habsburg i njihovu Monarhiju od "madžarskog prekrajanja".

prof. dr. Alexander Buczynski

20 Vidi str. 163.

14

15

16

17

POVIJEST

OTO»KE PUKOVNIJE

O nastanku ovoga kraja, njegovima žiteljima

i njihovima sudbinama

U dvije knjige i tri dijela

pisano u OtoËcu 1851., 1852. i 1853.

Franz Bach

umirovljeni bojnik

Tisak: Johann Nep. Brettner u Karlovcu

18

19

Njegovoj Ekscelenciji

plemenitom gospodinu grofu

Josipu JelaËiÊu pl. Bužimskomu,

banu, vrhovnome kapetanu u Hrvatskoj i Slavoniji, vojnome i civilnome upravitelju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, upravitelju Rijeke, carsko-kraljevskome generalu topništva, vlasniku PješaËke pukovnije br. 46 i obje pješaËke pukovnije Banske krajine br. 10 i 11; nositelju austrijskoga Velikog križa Leopoldova reda, ZapovjedniËkoga križa Reda Marije Terezije; križeva ruskih redova Sv. Andrije (Aleksandra) Nevskoga, Sv. Vladimira, Bijeloga orla te prve klase Reda Sv. Ane; nositelju Velikoga križa hannoverskog reda dinastije Guelph; Velikoga križa saskog reda sv. Heinricha i ZapovjedniËkoga križa saskoga Ordena za civilne zasluge; carsko-kraljevskom pravom tajnom savjetniku, etc, etc.

posveÊuje pun poštovanjaautor.

20

Sadržaj I. knjige

Prvi dio (najstarije doba)

Povijesni pregled od 600. godine poslije Krista do 1746. godine, sastavljen iz najboljih izvora. Pregled obuhvaÊa sve što je poznato i vrijedno znati o podrijetlu stanovništva ovoga kraja, o sudbini i postignuÊima pukovnije te o njezinoj povijesti u razdoblju do organizacije pukovnije. 25

Drugi dio (srednje doba)

Od organizacije pukovnije 1746. do kraja 1800. godine, podijeljeno na sljedeÊa poglavlja 36

Prvo poglavlje:

Organizacija pukovnije i njezina upravna i druga povijest; potom popisistanovništva, rašteli i kontumaci. 36

Drugo poglavlje:

Ratna i ostala vojna dogaanja, vojni zapovjednici, važna unapreenja i smrtni sluËajevi, vojni stalež pukovnije, oprema djelatnih osoba te ratni pohodi i vojni tabori: 1. Zemaljski zapovijedajuÊi generali 1002. Brigadni zapovjednici 1013. Zapovjednici pukovnije 1014. Ostale vojne promjene i promjene u službi, stanje u satnijama i u pukovniji te opremanje 1025. Vojne hodnje, ratna dogaanja i napomene o njima. Vojni tabori. Ratni troškovi i ostala vojna dogaanja 105

TreÊe poglavlje:

6. Poljodjelstvo i unapreenje stoËarstva 126

»etvrto poglavlje:

7. Vojni zavodi 1278. StruËno obrazovanje i majstorska usavršavanja 127

Peto poglavlje:

9. Potpora krajišnicima u plodinama i novcu tijekom nerodnih godina 12810. Potpora putem erarskih drvnih stovarišta u Primorju 130

Šesto poglavlje:

Crkveni poslovi

11. Izgradnja katoliËkih crkava i župnih dvorova. Povijesni pregled istih i povijesni pregled crkvenih predstojnika 13112. Izgradnja pravoslavnih crkava i parohijskih domova, položaj paroha. Povijesni pregled istih i povijesni pregled crkvenih predstojnika 13513. Ureenje crkvenih davanja 14014. Dozvoljeni katoliËki blagdani 142

Sedmo poglavlje:Školski poslovi 143

Osmo poglavlje:Šumarski poslovi 146

Deveto poglavlje:Posebni dogaaji i pribilješke 148

21

Sadržaj II. knjige

TreÊi dio (najnovije razdoblje 19. stoljeÊa, od

1801. godine do kraja ožujka 1853.)

Prvo poglavlje:

Organizacija pukovnije i njezina upravna i druga povijest; potom popisi stanovništva, rašteli i kontumaci. 152

Drugo poglavlje:

O ratnim i ostalim vojnim dogaanjima, vojnim zapovjednicima, važnim unapreenjima i smrtnim sluËajevima, vojnom staležu pukovnije, opremi službenog osoblja te ratnim pohodima i vojnim taborima:1. Zemaljski glavni zapovjednici 1892. Brigadni zapovjednici 1903. Zapovjednici pukovnije 1904. Ostale vojne promjene i promjene u službi, stanje u satnijama i u pukovniji te opremanje 1915. Vojne hodnje, ratna dogaanja i napomene o njima. Vojni tabori. Ratni troškovi i ostala vojna dogaanja 195

TreÊe poglavlje:

6. Poljodjelstvo i unapreenje stoËarstva 273

»etvrto poglavlje:

7. Vojni zavodi 2748. StruËno obrazovanje i majstorska usavršavanja 276

Peto poglavlje:

9. Potpora krajišnicima u plodinama i novcu tijekom nerodnih godina 27710. Potpora putem erarskih drvnih stovarišta u Primorju 278

Šesto poglavlje:

Crkveni poslovi

11. Izgradnja katoliËkih crkava i župnih dvorova. Povijesni pregled istih i povijesni pregled crkvenih predstojnika 28012. Izgradnja pravoslavnih crkava i parohijskih domova, položaj službujuÊih paroha. Povijesni pregled istih i povijesni pregled crkvenih predstojnika 288

Sedmo poglavlje:Školski poslovi 293

Osmo poglavlje:Šumarski poslovi 299

Deveto poglavlje:

Posebni dogaaji i pribilješke 300

22

23

POVIJEST OTO»KE PUKOVNIJE

I. knjiga

Prvi i drugi dio

a) Do regulacije KarlovaËke vojne krajine, od 600. do 1745. godine

b) Nakon regulacije ove pukovnije, od 1746. do 1800. godine

24

25

Prvi dio(najstarije doba)

Razdoblje do regulacije OtoËke pukovnije

Povijesni pregled podruËja sadašnje OtoËke pukovnije prije njezina osnutka i regulacije.

Opis njezinih razliËitih sudbina i promjena do sadašnjeg vremena.

Kad je car Heraklit oko 600. godine po Kristu doveo Hrvate i Srbe na ove prostore koji su dotad pripadali Dalmaciji, OtoËac je prvi put naseljen ovim narodima. Narednih godina, dijelom novim naseljavanjima, a dijelom i prirastom prvih naraštaja, porastao je broj stanovnika ovoga kraja. To je vidljivo iz ostataka prostranoga grada kod brda Vital u Gackome polju u blizini tadašnjega sela Prozora. Dokazuju to i tragovi postojanja raznih naselja u ovim krajevima, gdje su pronaeni keramika, kamenje, urne, rimski i grËki kovani novac te ogromno okruglo obraeno kamenje, od kojih se dva velika kamena još i danas nalaze s obje strane tadašnje Dalmatinske poštanske ceste nedaleko Prozora. Jedan takav kamen postavljen je i u Škarama, kamo ga je s brda Vital 1845. godine naredio prenijeti tadašnji umirovljeni bojnik Vasil DmitrašinoviÊ.

Narednih godina, toËnije 1244., maarski kralj Bela IV. dao je grad OtoËac i okolicu u leno obitelji Frankopan s jadranskoga otoka Krka zbog njihove korisne službe u borbi protiv Tatara u Ugarskoj 1235. godine. Tamo je 1241., jedan od Frankopana kao hrvatski ban, protjerao Tatare do GrobniËkog polja i tamo ih potukao do nogu.

Ti su Frankopani potom sagradili utvreni grad OtoËac i okružili ga zidinama. Utvrda je postojala sve do 1823., kad je porušena, a na njezinu se mjestu danas nalazi erarski kvartir prvoga auditora. Prema kronici, 1052. slavenski ban Stjepan sagradio je uz morsku obalu Jablanac. To je selo tada navodno slovilo kao grad. I Stinica je do 1111. godine bila grad od tesana kamena, a navodno je postojala veÊ 1118 godina. Ne može se utvrditi zbog Ëega je taj grad u Stinici uništen. Navodno je tesano kamenje prevezeno preko mora i od njega je sagraen sadašnji grad Rab. Izmeu Jablanca i Stinice vidljiv je i popriliËno debeo zid, koji se proteže daleko u brda. Od njega su sada ostale samo ruševine, a nekoÊ je ovaj zid vjerojatno bio granica.

Nešto kasnije, turske su horde pljaËkajuÊi i paleÊi poËele upadati u ove krajeve. S vremenom su takvi napadi postajali sve žešÊi. Godine 1467. Turci su napali OtoËac i protjerali stanovništvo, tako da je OtoËac dugo vremena ostao pust. Nakon što su Turci zaposjeli podruËje Like i Krbave došlo je do brojnih manjih okršaja, meu kojima je osobito znamenit onaj 1543. godine, kad je ban Petar KegleviÊ kod OtoËca potukao Turke pod vladavinom turskoga cara Selima II. Narednih godina i Senjani su se žestoko suprotstavljali napadima brojËano daleko moÊnijima Turcima.

Godine 1592. krajišnici su sa Senjanima zauzeli utvreni grad Klis u Dalmaciji. Turci su se, meutim, u povlaËenju okupili i opkolili krajišnike u toj kliškoj tvravi. U namjeri

26

da ih oslobode stigli su general LenkoviÊ i senjski biskup Anton Dominis s 12 kanonika, ali su biskup i svi kanonici izginuli, dok se 1596. godine jedino general LenkoviÊ izvukao. Stoga je tadašnji papa nasljednicima senjskoga biskupa i kanonicima odobrio da tijekom obreda nose dio ruha zvan capa magna.1

Osim toga, krajišnici su se i nadalje iznimno isticali. Tako je 1569. godine u okršaju kod PerušiÊa od 1.700 Turaka poginulo njih više od 1.000. Premda su bili nadmoÊni, Turci su i 1657. godine pretrpjeli gubitak od 6.000 ljudi u prodoru preko polja Brezovca, Vrhovina, Dabra i Drenova Klanca do Brloga, zbog Ëega su se morali povuÊi. U takvim okršajima domaÊi se nisu pokušavali samo uspješno obraniti nego su nastojali i potisnuti Turke te proširiti svoj teritorij. Njihova su nastojanja zaista bila tolika da su 1689. godine protjerali Turke preko planine Plješivice, pri Ëemu su se predale gotovo sve turske obitelji iz PerušiÊa i jedna turska obitelj iz sela BuniÊa. Te su obitelji ostale na svojim imanjima, krstile se i time prihvatile katoliËku vjeru, a mnoštvo njihovih potomaka još uvijek se tamo nalazi, noseÊi ondašnja turska prezimena. U brojnim kuÊama još ni danas nije ugašen oganj koji su Turci održavali. Poznato je da su krajišnici stalno održavali vatru.

U OtoËcu je u davnim vremenima postojao samostan koji je veÊ 1241. godine nestao i koji se od tada u nomenklaturi spominje samo kao titularni samostan Sv. Nikole iz Gacke. Sadašnji nositelj tog titularnog samostana jest zagrebaËki kanonik i arhiakon Mihovil MikiÊ.

Na podruËju pukovnije, i to u primorskoj Svetojurjevskoj satniji, od starine postoje još dva takva titularna samostana: jedan kod Sv. Križa u Senjskoj Dragi, sada pod modruškim velikim prepoštom Agrikolom KargaËinom, a drugi kod Sv. Jurja pod kanonikom Franjom CrnogorËeviÊem.

Nakon nestanka samostana u OtoËcu, Žigmund Frankopan je 1461. godine ovdje utemeljio biskupiju, što je vidljivo iz OtoËke biskupske povelje uz koju je priložen prsten i peËat, a koja je saËuvana u Senju. U navedenoj biskupiji službu biskupa obnašao je BrajkoviÊ.

U Udbini, u LiËkoj pukovniji od 1185. godine takoer je postojala biskupija. Posljednji biskup bio je Mate Marulla, kojega su Turci protjerali 1460. godine. Umjesto te biskupije nastala je Modruška biskupija, no nakon što su Turci osvojili i Modruš, biskup je 1493. godine prešao u Novi. Nakon smrti biskupa Stjepana DojËiÊa 1694. godine u Modruš nije postavljan novi biskup, a Modruška se biskupija 1698. godine spojila sa Senjskom.

Senjani su 1619. godine ponovno zauzeli OtoËac i tada je zapoËelo novo naseljavanje. Da bi zaštitili mjesto i njegovu okolinu, sagradili su malu utvrdu zvanu Fortica s tri kule, koja još uvijek postoji, no više nije nastanjena. Kao osmatraËnicu, na priliËno visokom brdu, izgradili2 su sad veÊ urušenu utvrdu Prozor i tamo namjestili plaÊene vojnike. U ovoj se utvrdi nalazio i dobar bunar. Posadu utvrde Ëinili su kaštelan Andrija KolakoviÊ, stražmeštar Petar BaniÊ i veÊi broj plaÊenika.

1 Capa magna je bila liturgijska odjeÊa koju su nosili kardinali ili biskupi. Sastojala se od kukuljice i plašta (šlepa). Kukuljica je u poËetku bila izraena od najmanje 30 kožica hermelina, rastvorena je padala poput opleÊka. Plašt je bio crven i dug Ëak 30 stopa. Upravo po dugomu plaštu ova je liturgijska odjeÊa dobila naziv magna. (op. ur.)

2 Utvrdu (grad) Prozor na brdu Prozorina sagradili su u 15. st. Frankopani, a ne Senjani. Autor se oËito neprecizno izrazio (erbaut), misleÊi vjerojatno na njenu obnovu. (op. ur.)

27

Fortica kod OtoËca pripadala je Senjskoj nadkapetaniji, a njezinu su posadu saËinjavali kaštelan Franjo pl. GušiÊ, koji je preminuo 1687. godine. Zamijenio ga je barun Hans Adam Gall, te štražmeštar Franz Wilhelm Gall, uz nekoliko plaÊenika i vojnika.

Spomenuti utvreni grad, koji su Frankopani sagradili nakon 1244. i na Ëijem se mjestu danas nalazi zgrada prvoga auditora, zajedno s okolicom saËinjavao je drugu kapetaniju Primorske krajine. Grad je bio okružen zidinama s nekoliko kula i imao je crkvu Majke Božje i kapelu Sv. Fabijana i Sebastijana. U gradu je boravio tadašnji kapetan s veÊinom vojnika. Ostala posada, zajedno s mnogim drugim žiteljima, boravila je izvan utvrde, i to usred vode, u malenim drvenim kuÊicama sagraenim na debelim, duboko zabijenim drvenim stupovima.

Ta je kapetanija, osim Prozora, imala kamenu gradinu u Drenovom Klancu i šest Ëardaka: Sinac, Jurjeve stijene, Golo brdo, Doljani, GodaËa i Morska gora, koje je dobro branila plaÊena vojska.

U gradu u OtoËcu boravili su sljedeÊi zapovjednici: grof Sigmund Paradeiser, barun Andreas Bernhard von Obernburg, Johann Jakob Portner, barun Leon Bernhard Gall, pukovnik i kapetan. U gradu su boravile i sljedeÊe osobe: barun Johann Anton von Moskan kao poruËnik, Jurica OreškoviÊ kao zastavnik, Ivica JakobliÊ kao puškar te Mate OreškoviÊ i Miko GraËanin kao vojvode. U istome gradu je 1815. godine na treÊem katu kao zastavnik stanovao autor ove knjige, s nekoliko Ëasnika koji su tamo imali stanove.

1467. godine Turci su prvi put uz palež i pljaËku upali u Krbavu, napravivši golemu štetu. Od tada su sve ËešÊe napadali ovaj dio Hrvatske jer je rasla njihova pohlepa za proširenjem posjeda u Bosni.

I 1493. godine Turci su nemilice pljaËkali duž rijeke Une, gdje su im se uspješno suprotstavili ban DerenËin, Karlo Krbavski i grof Bernardin Frankopan te ih pobijedili. Zbog uËestalih turskih napada Hrvati su 1. sijeËnja 1527. na saboru u Cetinu izabrali Ferdinanda I. iz BeËa za hrvatskog kralja i njegovu suprugu Anu za hrvatsku kraljicu te ih proglasili kraljevskim vladarima Hrvatske. Na drugom saboru, krajem travnja 1527. godine, takoer u Cetinu, od njih su Hrvati zatražili i nekoliko protuusluga. Na tim su saborima sudjelovali: biskup Andrija Kninski, grofovi Ivan Torkvat Krbavski, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk Frankopan Brinjski, Juraj Slunjski i Cetinski te grof Stjepan Blagajski. Jedna od traženih protuusluga bila je i zamolba da se umjesto bana Franje Batthyánya iz BihaÊa imenuje drugi ban, s obzirom da Batthyány u BihaÊu nije držao više od pet vojnika, a žitelji grada su se svakim danom iseljavali. NekoÊ se u tom istom gradu uvijek držalo Ëak sto pješaka i sto konjanika. Iste, 1527. godine Turci su ipak uspjeli zauzeti cijelu Liku i Krbavu. Nakon što su ustalili vlast na tom podruËju, turske su horde poËele prodirati do OtoËca, što je prouzrokovalo mnogo okršaja.

General Ivan LenkoviÊ je 1557. godine protjerao Turke iz okoline Rakovice u Ogulinskoj pukovniji, a 1569. godine mnoštvo je Senjana krenulo prema PerušiÊu, napalo turske položaje i potuklo Turke. Turke su potukli i Johann Ferenberger 1578. godine ispod grada Dubovca kod Karlovca i Andreas Auersperg 1582. godine u Udbini, otevši pritom bogat plijen. OgorËeni zbog toga, Turci su prodrli u Kranjsku i 24. rujna 1584. godine opljaËkali nekoliko sela, ali pri povlaËenju veÊ treÊega dana ih je kod Slunja napao Toma Erdödy i oduzeo im plijen.

28

U vrijeme kad su Turci palili Carigrad, Senjani su 17. lipnja 1589. uspješno protjerali dvije turske horde. Petar Zrinski, kojemu je 30. travnja 1671. u BeËkom Novom Mestu zbog politiËkih spletki odrubljena glava, 1651. godine je sa Senjanima osvojio veÊe podruËje u Širokoj Kuli. 16. rujna 1663. je kod Gacke i Jurjevih stijena potukao bosanskog Êehaju Ali-pašu »engiÊa, koji je s 8.000 ljudi napredovao prema OtoËcu. Poraz Turaka bio je toliko velik da je samo 2.000 Turaka preživjelo. OtoËani su uz pomoÊ Senjana 1619. godine istjerali Turke iz OtoËca, nakon Ëega je zapoËelo novo naseljavanje, a Lika, Krbava, PerušiÊ i Pazarište su sve do 1689. godine pripadali Turcima. Turci su OtoËane uznemirivali i dalje, sve dok, kako je veÊ spomenuto, nisu pri pokušaju da spale Brlog pretrpjeli strašan poraz kod Gacke 16. rujna 1663. godine. Nakon protjerivanja Turaka i odreivanja graniËnog kordona, upadi u te krajeve su se smanjili, a naseljavanjem je porastao broj stanovnika OtoËca i okolice. U godinama 1683. i 1684., istovremeno kad su Dalmatinci ratovali s Turcima, kad su se turski podanici u Obrovcu i kotarima oslobodili turskog jarma, i dok je još cijela Lika bila pod turskom vlašÊu, žitelji u Primorju, koje je pripadalo senjskom podruËju, neprestano su ratovali s Turcima. To je potaklo neke obitelji iz Jablanca, Sv. Jurja i Krmpota da se 1683. ujedine s nekim Dalmatincima s podruËja MletaËke Republike. U isto su se vrijeme maarski pobunjenici pod Tökölijem ujedinili s turskom vojskom koja je brojala 200.000 ljudi. Ti su Dalmatinci i žitelji Primorja tada pod vodstvom starješine kneza Jerka Rukavine, kojeg su sami izabrali, i Dujma KovaËeviÊa bez tue pomoÊi u novcu, streljivu i ostalome osvojili mjesta podno Velebita i okolicu Karlobaga sve do Oštarija, Brušana i Rizvanuše, a tri godine kasnije i Trnovac, Bužim i Smiljan.

Senjani i Brinjaci takoer nisu bili besposleni. Sa svojim starješinama, kojima je Ferdinand II. još 1621. dodijelio ugarsko plemstvo i tako ih nagradio za odanost i hrabrost u ratovima protiv Turaka, poduzeli su mnogo uspješnih upada u Liku i u druga podruËja koja su Turci još držali u Hrvatskoj. Tako su 1685. godine pod vodstvom generala von Herbersteina s ostalim krajiškim postrojbama KarlovaËke krajine prodrli u Liku, pri Ëemu su pobili 3.000 Turaka i zarobili preko 300 njih, zaplijenili mnogo marve, osvojili PerušiÊ, spalili oko 25 turskih tvrava i kuÊa sa svim zalihama i poveli sa sobom preko 100 obitelji turskih podanika.

U odsutnosti generala Herbersteina, koji je s hrvatskim banom dobio nalog da poe prema Dubici, obitelji naseljene u Brušanima, Trnovcu, Bužimu i Smiljanu, kao i Senjani, Brinjaci i OtoËani hrabro su se branili pod mudrim vodstvom svojih vojvoda. Zauzeli su grad Novi kod GospiÊa, prognali Turke iz cijeloga kraja i gonili ih do Ëvrstih uporišta gradova Bilaja i Udbine, gdje su im se snažno oduprli.

Dalmatinci su pod vodstvom serdarâ JankoviÊa i SmiljaniÊa takoer prodrli u Liku te su s generalom Herbersteinom, koji je u meuvremenu okonËao svoj pohod, oslobodili od Turaka tvrave Bilaj i BuniÊ, a potom i Udbinu. PomoÊ su u tom napadu pružili i ratni voe KneževiÊ i Došen, Jerko Rukavina i Dujam KovaËeviÊ te uskoci iz Kompolja, Krmpota, Ledenica, Stajnice, Brloga i OtoËca, a sudjelovali su i nadpop Marko MesiÊ te ZduniÊ, Holjevac, OreškoviÊ, Pezelj i NovaËiÊ. Turci naseljeni u PerušiÊu sami su se predali, prihvatili katoliËku vjeru i ostali na svojim imanjima. Tako su Turci, kako je veÊ spomenuto, 1689. protjerani preko Plješivice. Za OtoËku pukovniju 1718. su odreene sljedeÊe kordonske stražarnice:

29

Plitvice s ............................... 8 ljudiKozji brod s .......................... 5 ljudiViše RiËice sa........................ 6 ljudiMukinja umka sa ................ 16 ljudiPriboj s .............................. 10 ljudiŽeljava umka s .................... 13 ljudiRužica s ............................. 18 ljudiVeljena dolina sa .................. 6 ljudiFrkašiÊ s ...............................8 ljudi.

Nakon potpunog protjerivanja Turaka preko Plješivice sve se više stanovnika naseljavalo na podruËju ovdašnjeg graniËnog podruËja. Stoga je to podruËje zajedno s Likom i Krbavom podijeljeno u dvije kapetanije. Jedna je kapetanija potpadala pod Senj, a druga pod GospiÊ. Senjska se kapetanija protezala od vrha Kapele preko Dabra, Vrhovina, Ramljana, brda Korena, Kosinja, te preko Velebita sve do morske obale kod Jablanca. GospiÊku su kapetaniju Ëinile Lika i Krbava, Primorska krajina od Prizne do granice s Dalmacijom te Pazarište, PerušiÊ, BuniÊ, Bilopolje i Korenica.

Tada je uvedena i zemaljska milicija, koja se sastojala od ovdašnjih žitelja i dijelila se u tri vrste. Prvu vrstu Ëinili su mazole, koji su veÊinu vremena boravili u Karlovcu i bili zaduženi za obranu od neprijateljskih napada, ali i za ruËnu rabotu (sjeËa drva za graenje, gradnja mostova ili posluga teškoga topništva). Druga vrsta su haramije, koji su ophodili podruËje duž turske granice, osmatrali važnije toËke i sumnjive tajne puteljke. Sadašnji voe kordonskih serežana do prije koju godinu nosili su titulu harambaše, Ëiji naziv je vjerojatno ostao od pojma haramija. TreÊa vrsta milicije bila je pomiješana s takozvanim njemaËkim plaÊenicima koji su brinuli o utvrenima mjestima. Oni su bili zaduženi za obranu granice od neprijateljskih napada.

Kranjska, Koruška i Štajerska snabdijevale su sve tri vrste zemaljske milicije novcem i tkaninama za odjeÊu, razmjerno položaju u službi.Zemaljska vojska služila je na turskoj granici kao predzie za sve austrijske zemlje protiv najveÊega neprijatelja. Nakon osloboenja Like i Krbave, a potom i ostalih podruËja koja sada pripadaju OtoËkoj pukovniji, došlo je do sljedeÊih naseljavanja: a) Brinjaci i StajniËani naselili su se u Udbinu i PodlapaËu pod vodstvom Nikole Holjevca i Stipana Pezelja; b) OtoËani su naselili podruËje Ribnika, Budaka i jednoga dijela Široke Kule s voom MudrovËiÊem. Neki od njih su naselili podruËje MutiliÊa pod vodstvom Ëuvenoga voe Marijana KneževiÊa, a drugi su s nadpopom MesiÊem naselili Mušaluk, dok su JablanËani, JurjevËani i KrmpoÊani s Jerkom Rukavinom naselili podruËje Novoga, Kaniže i Bilaja.

Turcima koji su prešli na katoliËku vjeru ostavljena su imanja u PerušiÊu, a drugi su se rasporedili po Bužimu, Smiljanu, Vrebcu, MogoriÊu i PloËi.

Iz Hercegovine se 1691. godine doselilo nekoliko obitelji, takozvanih Bunjevaca, na podruËje Sv. Mihovila (Lovinca), Sv. Roka, RiËica, Vratnika i Svetojurjevske satnije, gdje i danas žive pod imenom Bunjevci. Oni su pravi katolici, no njihove se žene odijevaju kao pravoslavke.

Turci su se kasnije ipak više puta odvažili na upade u ove krajeve. Tako su 1692. godine upali u Liku, pljaËkajuÊi sve do Novoga i Divosela. OšteÊeni su ipak kod

30

PloËanskoga Klanca sustigli Turke pri povlaËenju, oteli im veÊi dio plijena i mnoge ustrijelili. U tom su okršaju poginuli krajišnici Ivan i Mihat BrkljaËa iz Trnovca, Stipan TomljanoviÊ i Jure MilkoviÊ iz Smiljana te Sedmak Vrkljan iz Pazarišta.

U meuvremenu su Brinjaci iz PodlapaËe i Udbine te stajniËki krajišnici zaustavili i potukli Turke kod Tušica.

Kapetan Ivan Rukavina iz PerušiÊa, 1716. napao je tursku utvrdu IzaËiÊ, ali je u tom napadu izgubio brata.

U kolovozu iste godine 2.000 Hrvata je pod vodstvom senjskoga nadkapetana Bartholomäusa Teuffenbacha kod MoËila prodrlo na tursko podruËje, spalilo Ostrožac i Brekovicu te dotjeralo mnogo sitne i krupne rogate marve preko Rakovice.

22. srpnja 1737. bila je bitka za Callatti, u kojoj je pukovnik Raunach poginuo od neprijateljske ruke.

Od izvješÊa o Krajini Ëini se potrebnim iznijeti i sljedeÊe: nakon sklapanja KarlovaËkog mira 1699. car Leopold je radi reorganizacije u Krajinu poslao grofa Marsiglija te potpredsjednika unutarnjoaustrijskog Dvorskog ratnog vijeÊa grofa Herbersteina, savjetnika Ratnog vijeÊa Rabattu i savjetnika Dvorske komore grofa Wildensteina kao predstavnike unutarnjoaustrijskih staleža.3 No, tu je reorganizaciju dijelom proveo tek princ Hildbursghausen, kojega je car Karlo VI. poslao ovamo sa zadatkom da istraži i otkloni pritužbe krajišnika. Nakon što je Hildburgshausen s primjerenom pažnjom uËvrstio krajiški sustav, 1746. je uslijedilo ureenje KarlovaËke krajine, a time i OtoËke pukovnije.

O povijesnim znamenitostima OtoËke pukovnije valja napomenuti i sljedeÊe: glavna turska utvrda bila je PerušiÊ, osobito od 1553., kad je MalkoÊ-paša Bosanski to mjesto naselio Turcima. Još uvijek je vidljiva urušena turska utvrda (Kula) koju je taj MalkoÊ-beg obnovio 1555. godine. Turke su ovdje 1569. potukli Senjani, a 1642. i Gašpar TržaËki.

General Leslie i grof Herberstein zauzeli su 22. srpnja 1685. mjesto PerušiÊ. SudeÊi po ostatcima stare rimske ceste koja je vodila kroz PerušiÊ i nekoliko crkvenih zidova pretpostavlja se da je ovdje nekoÊ bilo priliËno ugledno mjesto, kao što su bile Kvarte. U Kvartama postoji kula zvana Štitar kula, u kojoj je bio zarobljen kapetan Mikula OreškoviÊ kojemu je potom odrubljena glava jer je 1676. godine u bitki ubio bihaÊkoga Mustaj-bega. Brojno potomstvo tog kapetana bilo je nekoÊ, kao i danas u carsko-kraljevskoj službi. U Kvartama se, nadalje, uz staru Poštansku cestu još uvijek mogu vidjeti kamene mjere koje su Turcima služile za mjerenje plodina. U tom je kraju navodno u davnim vremenima boravila i tzv. Crna kraljica.

BuniÊ je prije 1527. godine bio u vlasti kršÊana, ali su ga oni iste godine napustili nakon što su Turci zauzeli Udbinu. Sve do 1553. godine taj je kraj bio pust, sve dok ga MalkoÊ-paša Bosanski nije naselio Turcima i dao obnoviti veÊ postojeÊu utvrdu u BuniÊu. To je potrajalo do 1683. godine, kad su kapetan Dobrovoj KneževiÊ i Predoj Zaklan konaËno prognali Turke. Od tamošnjih Turaka ostao je samo Mustedar RastiÊ, koji se sa svojom obitelji pokrstio i prešao na katoliËku vjeru.

3 U Unutarnju Austriju (Inner-Österreich) ulazila je Štajerska, Koruška i Kranjska, grofovije Gorica i Gradiška. (op. ur.)

31

Na podruËju Debelog Brda nalazi se ruševina Delaline kule koju je sagradio TurËin imenom Dellalin, a uništena je 1689. pri zauzimanju Like i Krbave.

Ovo je pravo mjesto za povijesni opis turske tvrave BihaÊ koja se nalazi nasuprot podruËja OtoËke pukovnije.

Tvravu je 1250. sagradio kralj Bela IV. kad su ga protjerali Tatari. Godine 1468. BihaÊ je Hrvatima oduzeo Blaž Magyer, ali je poslije opet pripao Hrvatima. Godine 1527. u BihaÊu je boravio ban Franjo Batthyány, a 19. lipnja 1592. Christof Lamberg prepustio ga je paši Bosanskome i to bez ikakve nužde ili kapitulacije. Godine 1690. tu su tvravu opsjeli KarlovËani i Senjani, ali je njihov voa, general Herberstein, morao napustiti grad zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta.

Kameni ostatci utvrde na brdu Mrsinj u Korenici dokazuju da se tu nalazila prostrana graevina nepoznatog podrijetla. U toj graevini navodno su boravili krbavski biskupi. Vjerujemo li priËama, ovaj su grad sagradili Grci i koristili ga sve do 1467. godine kad su ga poharali Turci.

I u Korenici na brdu Oraovcu nalaze se kameni ostatci kružnoga zida. O povijesti tog podruËja poznato je jedino da su se tamo u više ratnih okršaja istakle harambaše Kojo PetriËiÊ, Ilija Funduk, Jovan DrakuliÊ, Gajo Prica i neki OrliÊ. Tu je 1520. život izgubio biskup Petar BerislaviÊ, ujedno ban i senjski kapetan. Banove je posmrtne ostatke u BihaÊ dopremio Pavao MedošiÊ. Korenicu je opljaËkao Petar Zrinski sa Senjanima i Ogulincima.

Na brežuljku izmeu Vrhovina i Babina Potoka nalaze se kameni ostatci utvrde zvane Pusti PerušiÊ. Tu je utvrdu navodno sagradio Grk po imenu Perus. Za vrijeme dok su Lika i Krbava još bile turske, Turci su u toj utvrdi držali svoju predstražu. Godine 1642. Gašpar TržaËki jurišom je osvojio utvrdu i protjerao Turke.

Kod Dabra pri brdu Pogledalo prema Doljanima nalaze se ostatci utvrde koju je sagradio Bartol Frankopan. No, njegov sin dao je tu utvrdu porušiti jer su Turci prodrli ovamo nakon osvajanja Like 1527. godine. Dok je turski zapovjednik Udbine Osman-aga Glumac napredovao Glibodolom prema Brinju, OtoËani su ga napali kod Dabra u blizini ovoga grada, potukli ga i ranili pa je morao pobjeÊi glavom bez obzira. U bijegu mu je bio usmrÊen konj pa se sakrio u šuplje drvo i tamo umro. Polje na kojem se nalazilo to drvo još i danas se zove Osmagino polje.

Nedaleko Dabra nalazi se PetriniÊ polje, na kojem su Turci potukli Dabrane zahvaljujuÊi izdaji Jove VlaisavljeviÊa.

U Brlogu se još uvijek nalaze visoke zidine utvrde u kojoj su, do 1840. godine, boravili satnici Brloške satnije. Nepoznato je tko je i kada sagradio tu utvrdu. Zna se samo da je, kao i OtoËac, pripadala Senjskoj kapetaniji. Turci su je 1575. spalili, ali su je Senjani opet obnovili.

Zapadno od Brloga nalazila se i utvrda zvana GusiÊ grad, koju je sagradio neki kapetan GušiÊ, a 1575. razorili su je Turci.

32

Ratni pohodi u kojima su od 1618. do nove krajiške regulacije 1746.

sudjelovali karlovaËki krajišnici, pa time i OtoËani, bili su sljedeÊi:

1618. u Tridesetogodišnjemu ratu;

1631. u prvoj bitki kod Leipziga;

1632. u bitki kod Lützena;

1634. u bitki kod Nördlingena;

1639. kod Huzara preko rijeke Weser;

1641. napadnuti u Greussenu;

1644. u Zeitzu;

1646. u »eškoj kod Bessina;

1659. u Pomeraniji;

1663. u turskim ratovima;

1674. u Nizozemskoj;

1683. u turskim ratovima;

1716. u turskim ratovima pod senjskim nadkapetanom barunom Teuffenbachom;

1717. u turskim ratovima pod podzapovjednikom MatijašiÊem u Kostajnici i pod podzapovjednikom Paraminskim u Zrinu;

1737. u turskim ratovima;

1739. u turskim ratovima;

1742. 25. svibnja prilikom susreta kod Sahaja u Irmöhnenu i Leitmeritzu;

1744. u Italiji pod generalom Herbersteinom;

1746. u Provansi kod Nice.

Zapovjednici KarlovaËke krajine, grofovija Like i Krbave te

Primorske krajine:

1496. Wilhelm von Auersperg, pukovnik;

1497. Gaspar von Apfalterer, pukovnik;

1535. Erasmus von Thurn, general-pukovnik;

1540. Martin Gall, general pukovnik;

1548. Ivan LenkoviÊ, general-pukovnik;

1555. Georg Sauer von Kossiak, general-pukovnik;

1560. Herbert von Auersperg, potpukovnik;

1562. barun Hans Ungnad Sanneg, zemaljski zapovjednik Štajerske i pukovnik;

1567. Ivan LenkoviÊ, pukovnik;

1569. barun Hans Auersperg, general-pukovnik;

1579. barun Weikhard Auersperg, ratni zapovjednik.

33

SljedeÊi zapovjednici boravili su u Karlovcu:

1579. Johann von Ferenberg iz FranaËke, potpukovnik, godine 1578. potukao Turke kod Dubovca;

1584. grof i barun Josef von Thurn, general-pukovnik, ujedno je bio zapovjednik cijeloga pješaštva u Kranjskoj i Dvorskoga ratnoga vijeÊa za Primorje;

1589. barun Andreas von Auersperg, pukovnik, pobijedio Turke u bitci kod Siska 1593.;

1589. iste godine barun Christof Ungnad von Sanneg, barun Hrvatske i Slavonije;

1592. nadvojvoda Ernst, upravitelj kaznenog suda u Slavonskoj i Hrvatskoj krajini;

1593. nadvojvoda Maximilian;

1596. Juraj LenkoviÊ, pukovnik Hrvatske krajine;

1602. Veit-Kisse, pukovnik Hrvatske krajine;

1609. Wolfgang von Eggenberg, pukovnik Hrvatske krajine;

1615. Adam von Trautmannsdorf, pukovnik Hrvatske krajine;

1617. barun Marquard von Eggenberg, pukovnik Hrvatske krajine;

1618. Hans Friedrich Rauber, pukovnik Hrvatske krajine;

1619. barun Gottfried von Stadel, pukovnik Hrvatske krajine;

1630. grof Adam von Trautmannsdorf, pukovnik Hrvatske krajine;

1639. barun Rudolf von Paar, pukovnik Hrvatske krajine;

1640. barun Johann Adam Gall von Gallenstein, pukovnik Hrvatske krajine;

1643. Vuk Krsto Frankopan, grof trsatski, general-pukovnik Hrvatske krajine;

1650. grof Walther von Leslie, pukovnik Slavonske krajine;

1655. grof Herbert von Auersperg, general-pukovnik Hrvatske krajine;

1667. grof Ehrenreich von Trautmannsdorf, general-pukovnik Slavonske krajine;

1669. markgrof Leopold Wilhelm Badenski, general Slavonske krajine;

1669. grof Johann Josef von Herberstein, general-pukovnik Hrvatske krajine i vitez Malteškoga reda;

1672. grof de Souchés, general-pukovnik Slavonske krajine;

1689. grof Johann Ernst von Paradeiser, nadkapetan i zapovjednik u Žumberku;

1691. vojvoda von Croy, pukovnik Hrvatske krajine;

1693. grof von Etling, vrhovni uredski upravitelj;

1694. grof Franz von Auersperg, pukovnik Hrvatske krajine;

1696. grof von Rabatta, uredski upravitelj;

1700. knez Hanibal Portia, general-pukovnik;

1709. grof Johann Josef von Rabatta, podmaršal;

1730. barun von Teuffenbach, vrhovni uredski upravitelj;

1730. barun Kulmer;

1731. grof von Stubenberg, podmaršal;

1740. grof Georg von Herberstein, podmaršal;

1746. princ von Sachsen-Hildburgshausen, maršal. Preuredio je KarlovaËku krajinu.

Time je dovršena povijest pukovnije do organizacije KarlovaËke krajine.

34

PolitiËka karta Hrvatske u srednjem vijeku (10 - 11. stoljeÊe)

Janez Pirnat:Dujam II. KrËki, suvremeni kiparski prikaz, OtoËac

Gabriele Gottoli:Žigmund

Frankopan, suvremeni

kiparski prikaz, OtoËac

35

Valv

asor

ova

vedu

ta O

toËc

a, d

ruga

pol

ovic

a 17

. sto

ljeÊa