financijske krize u xx. stoljeću s osvrtom na hrvatsku

DOBA FAKULTET

ZA PRIMIJENJENE POSLOVNE I DRUŠTVENE STUDIJE MARIBOR

MAGISTARSKI RAD

Vlado Kožljan

Maribor, 2014

DOBA FAKULTET

ZA PRIMIJENJENE POSLOVNE I DRUŠTVENE STUDIJE MARIBOR

FINANCIJSKE KRIZE U XX. STOLJEĆU S

OSVRTOM NA HRVATSKU

(magistarski rad)

Vlado Kožljan

Maribor, 2014.

Mentor: izv.prof.dr. Vito Bobek

Lektor: GNOSIS prijevodi & lektura

Prijevod na strani jezik: GNOSIS prijevodi & lektura

Sadržaj

SAŽETAK .................................................................................................................................. 5

SUMMARY ............................................................................................................................... 6

1. UVOD ................................................................................................................................. 7

1.1 Predmet i problem istraživanja .................................................................................... 8

1.2 Cilj i svrha istraživanja, te istraživačke hipoteze ......................................................... 8

1.3 Struktura rada ............................................................................................................. 10

1.4 Znanstvene metode .................................................................................................... 10

2. ANATOMIJA KRIZE – IZAZOV I PRILIKA ................................................................ 11

2.1 Teorijski okviri gospodarskih kriza ........................................................................... 12

2.2 Vrste gospodarskih kriza ........................................................................................... 15

2.3 Poslovni konjunkturni ciklusi i njihova prognoza ..................................................... 17

2.4 Uzroci financijskih kriza ............................................................................................ 23

2.5 Ekonomske posljedice krize ...................................................................................... 26

2.6 Financijska kriza i fiskalna politika ........................................................................... 28

3. VELIKE FINANCIJSKE KRIZE U XX. STOLJEĆU .................................................... 36

3.1 Velika depresija kao najveća kriza XX. stoljeća ....................................................... 37

3.2 Naftne krize i šokovi .................................................................................................. 42

3.2.1 Prva naftna kriza ................................................................................................. 43

3.2.2 Druga naftna kriza .............................................................................................. 44

3.3 Epizode valutnih kriza ............................................................................................... 45

3.3.1 Prva generacija valutne krize .............................................................................. 46

3.3.2 Druga generacija valutne krize ........................................................................... 47

3.3.3 Treća generacija valutne krize ............................................................................ 47

3.4 Suvremena globalna financijska kriza ....................................................................... 50

3.4.1 Uzroci krize i nastanak krize .............................................................................. 53

3.4.2 Suvremena kriza u Europi .................................................................................. 57

3.4.3 Prijedlozi za sanaciju krize ................................................................................. 60

4. FINANCIJSKA KRIZA U HRVATSKOJ ....................................................................... 64

4.1 Hrvatsko gospodarstvo prije krize ............................................................................. 64

4.1.1 Uzroci kriznog stanja hrvatskog gospodarstva ................................................... 67

4.2 Suvremena kriza u Hrvatskoj ..................................................................................... 68

4.3 Hrvatsko poduzetništvo u vrijeme krize .................................................................... 71

4.4 Prijedlozi za izlazak iz krize u Hrvatskoj .................................................................. 72

5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 75

LITERATURA ......................................................................................................................... 78

Kazalo grafikona, slika i tablica

Grafikon 1 - Javni dug Hrvatske kao % BDP – a od 2004. – 2007. (prije krize) ..................... 66

Grafikon 2 - Javni dug Hrvatske kao % BDP – a od 2008. – 2012. (za vrijeme krize) ........... 71

Slika 1 - Vrste gospodarskih kriza ............................................................................................ 15

Slika 2 - određena klasifikacija specifičnih vrsta poslovnih ciklusa s obzirom na duljinu

njihova trajanja ......................................................................................................................... 18

Slika 3 - Konjunkturni ciklusi .................................................................................................. 19

Slika 4 - Obilježja po kojima se recesija može prepoznati ....................................................... 21

Slika 5 - Teorije koje objašnjavaju dinamiku i intenzitet mnogobrojnih ciklusa ..................... 22

Slika 6- Najteže posljedice koje ekonomska kriza ................................................................... 27

Slika 7 - Glavni ciljevi fiskalne politike ................................................................................... 29

Slika 8 - Obilježja diskrecijske fiskalne politike ...................................................................... 32

Slika 9 - Tri grupe fiskalnih stimulansa ................................................................................... 34

Slika 10 - Potezi svjetskih sila .................................................................................................. 40

Slika 11 - Tri generacije modela valutnih kriza ....................................................................... 46

Slika 12 - Prijedlozi za sanaciju kriza ...................................................................................... 62

Slika 13 - Pravci politike izlaza iz krize ................................................................................... 73

Tablica 1 - Stilizirane činjenice poslovnih ciklusa ................................................................... 20

Tablica 2 - Uzroci financijskih kriza ........................................................................................ 24

Tablica 3 - Vrste fiskalne politike ............................................................................................ 30

Tablica 4 - Stope gospodarskog rasta u izabranim zemljama od 2010. – 2012. godine........... 52

Tablica 5 - Makroekonomski pokazatelji EU – 27 članica od 2003. – 2007. godine (prije

krize) ......................................................................................................................................... 57

Tablica 6 - Stopa rasta BDP – a (%) odabranih europskih zemalja u nastanku krize i 2012.

(nakon krize) ............................................................................................................................. 59

Tablica 7 - Makroekonomski pokazatelji Hrvatske od 2000. – 2007. godine (prije krize) ...... 65

Tablica 8 - Makroekonomski pokazatelji Hrvatske od 2008. – 2012. godine (za vrijeme krize)

.................................................................................................................................................. 70

5

SAŽETAK

Može se reći da je velika financijska kriza u svijetu nastupila zbog neodrživog gospodarenja

bankarskim i financijskim sektorom, te je upravo zbog toga uzrokovala veliki broj problema u

svijetu. Počela je u 2007.godine u SAD-u, proširila se na Europu, a zatim i na Hrvatsku.

Veliki broj stručnjaka smatra da kriza u Hrvatskoj nije rezultat krize u svijetu. Međutim, ne

može se poreći da je svjetska kriza pridonijela i ovako teškoj situaciji u državi. Važno je

napomenuti da je i prije početka ove financijske krize, Hrvatska imala svoju dužničku krizu,

zbog prevelikog javnog duga i nelikvidnošću hrvatskih poduzeća. Svjetska kriza je samo

produbila ovaj problem te u 2009.g. izazvala najveći dotadašnji pad BDP – a.

Pojavom krize u Hrvatskoj, ustanovio se ujedno i veliki broj strukturnih problema, koje se

više ne može zanemarivati. Neki od glavnih problema su: slaba konkurentnost hrvatskih

proizvoda, inozemna zaduženost, autarkičnost gospodarskih subjekata, te loše upravljanje

državnom imovinom. Upravo je nezaposlenost u Hrvatskoj rezultat nekvalitetne strukture i

podjele rada u gospodarskim sektorima. Ta je činjenica dovela do nevjerojatnih više od

380000 nezaposlenih u 2013.godini.

Upravo je takva situacija izazvala brojne reakcije vladinih dužnosnika te ih potaknula na

razmišljanje o mogućim prijedlozima i rješenjima za izlazak iz krize. U takvim trenucima

bitno je razraditi strategiju za borbu protiv krize te uvesti krizni menadžment kako bi se na što

kvalitetniji način došlo do zadovoljavajućih rezultata. Prvenstveno, važno je ustanoviti glavni

cilj, a to je zaustavljanje recesijskog toka i kontinuirano povećanje proizvodnje. Kao što je

već poznato, Vlada Republike Hrvatske započela je borbu protiv krize donošenjem Programa

za gospodarski oporavak u kojem je iznijela koje su to aktivnosti i okviri unutar kojih će

Hrvatska pokušati vlastitim snagama prebroditi krizu. Upravo će se time pokušati stvoriti što

bolju konkurentnost hrvatskog gospodarstva kroz stabilnost temeljenu na rastu proizvodnje,

održivost temeljenu na potencijalima države i socijalnu pravednost temeljenu na boljim

životnim uvjetima svih njenih građana.

Ključne riječi: financijska stabilnost, financijska kriza, recesija, gospodarski oporavak,

reforme

6

SUMMARY

It can be said that the great financial crisis in the world occurred due to unsustainable banking

and financial sector, and it has therefore caused a large number of problems in the world. It

began in 2007 in the U.S., spreading then to Europe and to Croatia. A large number of experts

believe that the crisis in Croatia is not a result of the crisis in the world. However, it can not

be denied that the global crisis contributed to this difficult situation in the country. It is

important to note that even before the start of the financial crisis, Croatia had its debt crisis,

due to excessive debt and insolvency of the Croatian companies. The global crisis has only

deepened this problem causing in 2009 the largest decline in GDP so far.

With the occurrence of the crisis in Croatia, a large number of structural problems happened

at the same time, which can no longer be ignored. Some of the major problems are: poor

competitiveness of Croatian products, foreign indebtedness, autarchy businesses, and poor

management of state assets. Unemployment in Croatia is a result of poor structure and

division of labor in economic sectors. This fact led to the incredible unemployed more than

380,000 in 2013.

Such a situation has caused numerous reactions of government officials and encourage them

to think about possible suggestions and solutions for overcoming the crisis. In such moments

it is important to develop a strategy to combat the crisis and introduce crisis management in

order to achieve satisfactory results in a better manner. Primarily, it is important to identify

the main goal, and this is to stop the flow recession and continuous increase in production. As

already known, the Croatian Government started battling the crisis by adopting the Programs

for economic recovery in which are stated those actions and the framework within which

Croatia will try to overcome the crisis with its own efforts. It will thus try to improve

competitiveness of the Croatian economy through stability based on production growth,

sustainability, based on the resources of the state and social justice based on better living

conditions for all its citizens.

Keywords: financial stability, financial crisis, recession, economic recovery, reforms

7

1. UVOD

Snažan makroekonomski rast koji je obilježio svjetska gospodarstva u XX. stoljeću stvarao je

osjećaj kako je dugotrajan i održiv rast realan, te nepobitno izgledan u budućnosti. Tome su

doprinijeli nagli porast stanovništva, brojni tehnički izumi, razvoj brojnih svjetskih

financijskih tržišta, te razvoj svjetske međunarodne razmjene. Međutim, pojava globalizacije

postavila je pred svjetska gospodarstva mnogostruke izazove na koje one nisu mogle

promptno odgovoriti. Propuštanje tih prilika dovelo je do pojave financijskih kriza, koje su

označile krizu financijskih tržišta i krizu bankarstva u svijetu. Sve su gospodarske krize

trenuci preispitivanja tadašnjeg gospodarskog sustava ili prilike da se provjeri njegova snaga.

Osnovna je ideja kako bi ova suvremena kriza mogla proizvesti kreativnu destrukciju u

ekonomskoj znanosti na isti način kako je velika depresija rezultirala keynesijanismom, a

stagflacija monetarizmom.

Čovječanstvo je naročito u XX. stoljeću proživljavalo krize, koje su bile vjerske,moralne,

političke i gospodarske prirode. Zbog toga se sve nastale krize u XX. stoljeću mogu shvatiti

kao krize suvremene civilizacije.

Krize zahvaćaju svjetske gospodarske sustave zbog neodgovornosti u vođenju ekonomske

politike od strane državnih financijskih institucija, ali i zbog slabosti koje se godinama

gomilaju, a u nadležnosti su vladajuće strukture. Izvori tih slabosti su ideje da financijska

tržišta djeluju samostalno i liberalno, uz minimalnu državnu intervenciju i regulativu njihova

poslovanja.

Krize same po sebi uzrokuju velike i ponekad i nepopravljive štete za gospodarstvo, koje iz

nastale faze depresije vrlo teško izlaze. Brzina državne intervencije je pod utjecajem

vladajuće strukture, koja, da bi gospodarstvo izvela iz krize, mora imati razrađen obuhvatan

strateški plan stabilizacije svog financijskog sustava.

Ekonomska teorija smatra da su gospodarske krize rezultat konjunkturnih gospodarstvenih

ciklusa, te da je za očekivati da će gospodarski sustav kad-tad doći u fazu recesije, izazvane

brojnim političkim i ekonomskim zbivanjima na svjetskoj razini.

8

1.1 Predmet i problem istraživanja

Financijske krize su aktualna problematika današnjeg društva i svjetskih gospodarstava.

Prilikom nastanka, kriza se uvlači u sve pore ekonomskog i financijskog stanja gospodarstva.

Predmet istraživanja ovog magistarskog rada su financijske krize u XX. stoljeću, s osvrtom na

Republiku Hrvatsku. Budući da je krizna problematika danas prisutna svugdje u svijetu,

smatra se opravdanim istražiti teorijska uporišta nastanka kriza, kao i prisutnost kriza u praksi.

Odabrano istraživanje je opravdano relevantno prikupljenom literaturom brojnih autora koji

su istražili teorijske i empirijske aspekte financijskih kriza. Brojni ekonomski i politički

stručnjaci angažirali su se u proučavanju financijske krize i njenih efekata na gospodarske

velesile i ostale zemlje. Autori Mate Babić i Samuelson objasnili su teorijske odrednice

nastanka krize. Autor Gordan Družić proučio je ekonomsku politiku i krizu hrvatskog

gospodarstva. Rene Guenon prikazao je suvremene efekte i uzroke krize, dok je autor Božo

Udovičić objasnio aspekte produbljenja krize. Autori Starčević, Engdahl, Žigman i

Kindleberger proučavali su empirijske aspekte i uzroke krize, te su dali sveobuhvatan prikaz

financijskih kriza u XX. stoljeću o kojima će u istraživanju biti riječ. Sukladno navedenoj

relevantnoj literaturi, smatra se opravdanim istražiti ovu temu – njene teorijske sastavnice i

empirijske aspekte i uzroke. U radu će se proučiti teorijski i praktični uzroci krize koje su

doveli gospodarstva do stanja posrnulosti, a poseban osvrt će se dati na istraživanje utjecaja

financijske krize u Hrvatskoj. Procijeniti će se utjecaj obrađenih kriza na svjetska

gospodarstva, ocijenit će se reakcije tih gospodarstava na krizu, te njene ukupne posljedice, u

svijetu i u Hrvatskoj. Na sva ta pitanja ovo istraživanje će pokušati dati odgovor.

1.2 Cilj i svrha istraživanja, te istraživačke hipoteze

Cilj je ovog magistarskog rada objasniti teorijske sastavnice financijskih kriza, njihove

uzroke, utjecaje na svjetska gospodarstva, kao i posljedice koje ostavljaju. Nadalje, cilj je

provesti teorijsko i praktično istraživanje problematike financijskih kriza i njihova utjecaja na

svjetska gospodarstva. Zaključno, glavni cilj ovoga istraživanja je objasniti suvremenu

financijsku krizu u Hrvatskoj, te njene posljedice na hrvatsko gospodarstvo.

Svrha je rada provedenim empirijskim istraživanjem djelovanja financijskih kriza u XX.

stoljeću utvrditi koje su osnovne pogreške u vođenju ekonomske politike vlada koje dovode

do kriza. Svrha je također predložiti rješenja za izlazak iz krize.

9

U provedbi ovog istraživanja postavljaju se neka temeljna pitanja, na koje će rad pokušati dati

odgovor:

U okviru determiniranoga predmeta istraživanja postavljene su temeljne hipoteza:

1. • Što je kriza?

2.

• Da li ona nastaje kao automatska posljedica konjunkturnih ciklusa ili je posljedica neodgovornosti i manjkavosti u vođenju ekonomske politike gospodarstva?

3. • Koje su posljedice što ih kriza ostavlja?

4. • Kako se sa krizom nose svjetska gospodarstva?

5.

• Koje mjere gospodarstva poduzimaju da bi posrnulom gospodarstvu opet omogućila održiv i stabilan rast?

H1: Nastale financijske krize su rezultat neodgovornosti u vođenju ekonomske politike od strane državnih financijskih institucija.

H2: Krize XX. stoljeća u svijetu su rezultat manjkavosti regulacije i neadekvatnog upravljanja javnom financijama i državnim dugom, te krivim špekulativnim akcijama na svjetskim financijskim tržištima.

H3: Aktualna kriza u Hrvatskoj nastala je kao posljedica izloženosti gospodarstva vanjskim kriznim utjecajima, ali i kao posljedica eksternih strukturnih neravnoteža na financijskom tržištu.

10

1.3 Struktura rada

Strukturu ovog magistarskog rada čini pet sastavnih dijelova. U uvodu je objašnjen predmet i

problem istraživanja, ciljevi i svrha rada, istraživačke metode i hipoteze, kao i znanstvene

metode koje su korištene u radu. Drugo poglavlje obuhvaća anatomiju krize i njene sastavne

odrednice. Ovdje su prikazani teorijski uporišta krize: objašnjeni su konjunkturni ciklusi kao

teorijske odrednice nastanka krize, zatim vrste i uzroci, kao i posljedice koje kriza donosi za

gospodarstvo. U trećem poglavlju prikazane su velike krize XX. stoljeća: prva velika kriza,

odnosno Velika depresija, koja je započela 1929. U SAD – u i brzo se prelila na svjetska

gospodarstva. Slijede ju naftne krize 1970 – tih, dužnička kriza 1980 – tih godina, te valutne

krize koje su obilježile svijet. Ovdje je prikazana i aktualna financijska kriza, kao kriza

suvremenog svijeta, njeni počeci i uzroci u SAD – u, širenje u Europu, te prijedlozi za

sanaciju krize. Peto poglavlje obrađuje suvremenu krizu u Hrvatskoj – prikazan je osvrt na

našu zemlju gdje je prikazano hrvatsko gospodarstvo prije krize, uzroci kriznog stanja, prikaz

problematike hrvatskog poduzetništva u vrijeme krize, te prijedlozi za izlazak iz krize. U

zaključnom dijelu će se sintetizirati sve predočene činjenice i prikupljena saznanja, te će se

izvesti jedna kompleksna zaključna misao o tome što kriza jest, kako nastaje, koje posljedice

ostavlja, kako se njome nositi, te kako se iz nje izvući.

1.4 Znanstvene metode

U znanstvenom istraživanju, formuliranju i prezentiranju rezultata istraživanja u ovom

magistarskom radu koristit će se u odgovarajućim kombinacijama brojne znanstvene metode,

a od kojih se navode one najvažnije: metoda analize i sinteze, induktivna i deduktivna

metoda, komparativna metoda, statistička metoda, metoda apstrakcije i konkretizacije, metode

specijalizacije i generalizacije, metoda klasifikacije i deskripcije, te metoda ukazivanja

prednosti i nedostataka.

11

2. ANATOMIJA KRIZE – IZAZOV I PRILIKA

XX. stoljeće obilježila su velika fluktuirajuća gospodarska kretanja u svjetskim

gospodarstvima. Svijet se početkom stoljeća naglo razvio, a tome su pridonijeli nagli porast

stanovništva, brojni tehnički izumi, razvoj brojnih svjetskih financijskih tržišta, te razvoj

svjetske međunarodne razmjene. Pogledom na gospodarsku sliku svijeta, činilo se da svijet

dobro stoji – diljem svijeta cvjetale su političke slobode, demokracija i individualne

inicijative. Siromaštvo u Aziji i Južnoj Americi se počeo smanjivati, gospodarski rast planeta

bio je brži nego ikad u povijesti, a sve je dalo naslutiti da će tako biti i sljedećih nekoliko

desetljeća, zahvaljujući velikom demografskom uzletu, pozamašnoj štednji, te iznimnom

tehnološkom napretku koji je taj rast mogao usmjeriti prema održivom razvitku (Attali, 2009,

str.7). Kako je onda, uslijed svog tog gospodarskog procvata na svjetskoj razini, moglo doći

do pojave kriza? Razlog je jednostavan. U vrijeme nastanka krize u svijetu dolazi do

neravnoteže u gospodarskom rastu, pada cijena dionica na burzama, pada vrijednosti valuta, te

banke bilježe velike gubitke. Uzroke nastanka kriza treba tražiti zbog poremećenih zbivanja

na financijskim tržištima, gdje je prisutna pohlepa za što većim profitom. Da bi došlo do

maksimizacije profita, špekulanti vode oklade na financijskim tržištima, što dovodi do

smanjene mogućnosti emisije kredita, a samim time i manje mogućnosti za zapošljavanje

proizvodnih faktora. Ovo poput domino efekta, dovodi do smanjene proizvodnje i povećane

nezaposlenosti. Rezultat je financijska kriza. Osim toga, visoki rizici kreditiranja, zaduživanje

prakse, međunarodna trgovinska neravnoteža, te fiskalne politike vezane za izbor državnih

prihoda i rashoda smatraju se glavnim „okidačima“ u nastanku financijske krize.

Autor F. S. Mischin (2005, str.390) dao je najprecizniju definiciju financijske krize. On ju je

pojmio kao najveći poremećaj na financijskom tržištu kojega karakteriziraju oštar pad cijena i

imovine i neuspjesi mnogih financijskih i nefinancijskih tvrtki. Prema Mischinu (2005,

str.391), financijske krize se javljaju kad u financijskom sustavu postoji poremećaj koji

uzrokuje tako naglo povećanje problema negativne selekcije i moralnog hazarda na

financijskim tržištima da ona postaju nesposobna učinkovito prenijeti sredstva od onih koji

štede do onih s najboljim mogućnostima produktivnog ulaganja. Svaka financijska kriza vodi

smanjenju novčane vrijednosti dobara i usluga, odnosno smanjenju vrijednosti nacionalne

imovine.

Budući da je obujam financijske krize velik, on duboko utječe i baca u ponor svjetska

gospodarstva. U vrijeme nastanka krize u svijetu dolazi do neravnoteže u gospodarskom rastu,

12

pada cijena dionica na burzama, pada vrijednosti valuta, te banke bilježe velike gubitke.

Posrnula gospodarstva se suočavaju sa nizom navedenih poteškoća, a ukoliko se promptno ne

odgovori na krizne izazove, daljnji kvartalni padovi BDP – a vode gospodarstva sve dublje, iz

recesije u depresiju. Stoga su nužni odgovori vlade na izazove koje kriza predstavlja.

XX. stoljeće su obilježile mnoge krize - gospodarske, financijske, dužničke, valutne – svaku

od njih karakteriziraju različita obilježja. U prilogu o Utjecaju financijske krize na regulaciju

europskih i financijskih tržišta (Božina-Beroš, 2010) može se zaključiti da svaka kriza ima

svoj nastanak, tijek, te jačinu intenziteta, različite uzroke, a samim time i različite uzroke na

svjetska gospodarstva. Zbog svih tih obilježja svaka kriza ima svoju priču – početak, tijek i

završetak.

2.1 Teorijski okviri gospodarskih kriza

Svako gospodarstvo svoju stabilnost i napredak veže za stabilan i održiv gospodarski rast.

Pojava krize izaziva strah od narušavanja poželjnog stanja gospodarstva, kao i suočavanje s

njegovim iznenadnim zaostajanjem, pa i padom. U članku Kriza i antikrizna politika (Baletić,

2009, str.99) ističe se da prihvaćajući tržišno gospodarstvo i integraciju u svjetski

kapitalistički sustav, države prihvaćaju njegove zakonitosti i rizike. Upravo ti rizici pojavom

krize donose poremećene gospodarske odnose.

Udovičić (2008, str.275) navodi da je riječ kriza (krisis) grčkog podrijetla, te izvorno znači

najprije neko razlučivanje, odabiranje, zatim odluku i prosudbu. Nastankom krize dolazi se do

razumljivog zahtjeva za novom kvalitetom u odnosu pojedinaca, ali i u gospodarskim

odnosima. Kriza kao takva se ne može svesti samo na nepostojanje tržišne regulacije ili na

beskrupulozno djelovanje špekulanata. Attali (2009, str.7) smatra da krizu ne može objasniti

ni sam iracionalni mehanizam straha, ni neravnopravnost u raspolaganju informacijama, ni

lakoumnost regulatora, ni sama globalizacija, a ni nepostojanje supranacionalne države koja

bi to regulirala. Prije svega, svaka kriza je rezultat nedovoljne informiranosti.

Autor članka Kriza i antikrizna politika (Baletić, 2009, str.101) objašnjava da teorijski aspekti

uzroka, karaktera i dinamike ekonomskih kriza danas nisu dobro poznati, jer se u posljednjih

pedesetak godina toj problematici nije poklanjala potrebna pozornost. Ekonomska teorija se

problematikom krize ozbiljnije počela baviti početkom XX. stoljeća. Najveći doprinos

teoretskom izučavanju krize dao je ekonomist John Maynard Keynes, koji je dao suvremene

postavke makroekonomije u uvjetima krize, te je ponudio praktične prijedloge i rješenja za

izlazak iz krize. On je bio zagovornik državnog intervencionizma i smatrao je kako u uvjetima

13

krize država mora djelovati instrumentima fiskalne i monetarne politike da bi iz krize izašla.

Zanimanje za krize prestalo je tek u šezdesetim godina XX. stoljeća, kada je prevladalo

uvjerenje da se krize ne mogu ponoviti, zato što su suvremene države navodno razradile

preventivne stabilizacijske mehanizme (ibidem, str.102).

Do ekonomske krize dolazi kada nastupe manjkavosti u financijskom sustavu gospodarstva –

stanje u kojem dolazi do pada cijena dionica na burzama, tvrtke postaju insolventne, razne

gospodarske grane počinju bilježiti negativne trendove rasta, a sve skupa rezultira negativnim

utjecajem na rast gospodarske aktivnosti. Kada se javlja kriza na financijskom tržištu znači da

je prisutna neravnoteža agregatne ponude i potražnje. U članku Globalna financijska kriza i

stanje u BIH (Grgić, 2013) navodi se da se na strani potražnje pojavljuje višak neiskorištene

novčane štednje, a na strani ponude višak kapaciteta i zaposlenosti, te nedostatak motiva da se

dalje investira. Pad gospodarske aktivnosti vodi do stagnacije koja može trajati jako dugo, sve

dok se ne stvore povoljne prilike za nove investicije.

U principu, financijske krize se počinju događati kada je na nacionalnom tržištu prisutna

neravnoteža roba i usluga, te novca. U ravnoteži je količina dobara jednaka količini novčane

mase na financijskom tržištu – ako količina novca postane veća od količine dobara i usluga

nastaje inflacija, pada vrijednost realnih dobara i nastaje kriza. Zato porast novčane mase

treba usporedno pratiti porast realne imovine na tržištu.

Financijskoj krizi redovito prethodi recesija koja se zbiva postupno i dovodi do pada

gospodarske aktivnosti, odnosno tromjesečno se promatra kretanje BDP – a. Na svojoj

internetskoj stranici FIMA brokerska kuća (FIMA, 2013) definira recesiju kao povremena

usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istovremenim pogoršanjima opće

ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti

proizvodnih kapaciteta i drugo). Recesija ima svoja tri osnovna obilježja: dužinu trajanja,

dubinu zadiranja, te difuziju rasprostranjenosti.

Pojava ozbiljnih kriza dogodila se s pojavom kapitalizma. Na temelju članka Kriza i

antikrizna politika (Baletić, 2009, str.100) može se zaključiti da je rizik gospodarske krize

svojstven prirodi kapitalističkoga sustava, njegovim vrijednostima i pokretnim snagama

jednako kao i načinu njegova funkcioniranja. Ovaj sustav je orijentiran na takav društveni

ustroj gdje je primarna slobodna konkurencija, privatno djelovanje i stjecanje bogatstva od

strane uspješnih pojedinaca i poduzeća. Otkad su se zemlja, kapital i sredstva za proizvodnju

počela tretirati kao privatno vlasništvo, te otkad je papirnati oblik novca dobio na punoj

14

važnosti, financijske krize dobile su svoj puni značaj kao krize. Prije toga, zbivale su se

različite krize društvenog, moralnog ili vjerskog karaktera, ali ni jedna kriza u povijesti nije

toliko ugrozila neku nacionalnu ekonomiju do pojave papirnatog sredstva plaćanja i

kapitalizma.

Već je ranije navedeno kako se financijske krize pojavljuju usred manjkavosti i nestabilnosti

na financijskim tržištima, donoseći sa sobom niz negativnih posljedica za gospodarstvo.

Međutim, temeljni razlog u nastanku krize treba tražiti u nesposobnosti efikasnog upravljanja

vladajućih struktura, odnosno njihovom neadekvatnom javnom potrošnjom i usmjeravanjem

javnih rashoda u one javne programe koji to zaista i zahtijevaju. Kada pojedinci i poduzeća

počnu osjećati prve negativne utjecaje izazvane nedovoljnom vladinom potrošnjom, tada raste

njihova sklonost štednji, jer gospodarska predviđanja postaju negativna, pa oni počinju

štedjeti da bi mogli tim sredstvima mogli raspolagati u vrijeme kriznog nastupa. Takav oblik

ponašanja građanstva sve više doprinosi razvoju krize i recesiji jer se štedi, a ne troši,

gomilaju se proizvedena dobra, novac se ne obrće, i na taj način gospodarstvo stagnira.

Internet stranica SEEbiz (SEEbiz, 2013) ističe da se u XX. stoljeću, izuzevši Veliku depresiju,

dogodilo ukupno 398 većih i manjih kriza - financijskih, bankarskih, tečajnih i dužničkih.

Djelovanje financijskih kriza kroz povijest, a posebice u XX. stoljeću je od velike važnosti,

jer se time uočavaju ekonomski i socijalni problemi gospodarstva, koje nastoji poduzeti

strukturne reforme s ciljem u svrhu obnove svog ekonomskog i političkog sustava. Zemlje

doživljavaju krizu kao gospodarski kaos koji više nisu u mogućnosti kontrolirati. Međutim, to

nije tako. Kriza, u stvari, prisilno mijenja ekonomske i političke odnose. Autor članka Kriza i

antikrizna politika (Baletić, 2009, str.102) smatra da se krize često smatraju dokazom

dugoročne neodrživosti kapitalizma i nužnosti njegove evolucije prema jednom drugom

sigurnijem i socijalnijem sustavu.

15

2.2 Vrste gospodarskih kriza

Gospodarske krize su po svom nastanku, uzroku i djelovanju različite. Da bi se bolje shvatila

teorijska problematika krize i njenog djelovanja, potrebno je segmentirati krize u njene vrste.

Na slici 1 mogu vidjeti vrste gospodarskih kriza.

Slika 1 - Vrste gospodarskih kriza

IZVOR: Izrada studenta prema: Božina, L. i Leko, V.(2005) Novac, bankarstvo i financijske

tržišta, Zagreb, Adverta

Bankarske krize

Bankarske krize su one krize koje su uvjetovane slomom bankarskog sektora. Banke su kao

privatna društva usmjerene na namakanje što većeg profita, međutim, one imaju i javnu ulogu

jer omogućuju društvenu likvidnost kojom utječu na stabilno gospodarstvo. Uslijed lošeg

poslovanja, problematičnih financijskih izvještaja i loše realizacije plasmana svojih novčanih

sredstava banke se nađu u začaranom krugu problema. Ti problemi potiču štediše da povuku

svoje novčane depozite jer gube povjerenje u svoju banku, uzrokujući bankama dodatne

probleme i manjak sredstava. Božina i Leko (2005, str. 39) smatraju da su neki od uzroka

nastanka bankarskih kriza: niska stopa rasta BDP – a, visoke kamatne stope, visoka inflacija,

prebrza liberalizacija financijskog tržišta, osjetljivost financijskog sustava na nagli odljev

sredstava, slaba regulativa, tečajni sustav, neusklađenost aktive i pasive, prijevare u bankama,

operativni rizici i drugi.

Ove krize su dugotrajne, a žarište njihova problema nastaje kada počne propadati velik broj

banaka. Njima se izazivaju snažni financijski efekti na gospodarski sustav, a državna

intervencija u obliku sanacije banaka iziskuje velike troškove.

bankarske krize

valutne krize

dužnike krize

krize vezane uz špekulativna djelovanja

16

Da bi se riješili problemi bankarskih kriza, prvenstveno se moraju prepoznati financijski

gubici koji su pogodili banke – ti gubici se u svrhu obnove bankarskog sektora trebaju

alocirati između javnog i privatnog sektora. Također je potrebna promjena financijskih

obveza, kao i operativne promjene potonulih banaka.

Valutne krize

Valutne krize su krize povezane s devalvacijom deviznih tečajeva, a nastaju uslijed naglog

pada vrijednosti valute neke zemlje (Grgić i Bilas, 2008). Ove krize se javljaju samo i

iznimno u zemljama koje imaju fiksni devizni tečaj. Nastanak valutne krize u nekom

gospodarstvu se putem međunarodnih financijskih transakcija prelijeva na druga

gospodarstva, dosežući globalne razmjere. Velik broj valutnih kriza obilježio je XX. stoljeće,

a autori Babić Mate i Ante definirali su sljedeće uzroke valutnih kriza: povećana

globalizacija, liberalizacija tekućeg i kapitalnog računa, provedba neodrživih mjera

makroekonomske politike, kao i pojava novih zemalja koje su još u razdoblju tranzicije sa

slabim monetarnim sustavom. Da bi se obranilo od ovakve krize, gospodarstvo treba braniti

svoj tečaj, provoditi politiku kontrole kamatne stope, te imati fluktuirajući tečaj koji se sam

može stabilizirati.

Dužničke krize

Dužničke krize predstavljaju stanje gospodarstva kada ono nije u mogućnosti podmiriti svoje

obveze prema inozemnim vjerovnicima u danom roku i u zadanom iznosu (ibidem, 2008).

Ove krize se uglavnom temelje na deficitima platnih bilanci zemalja, koje zbog nastalog

deficita pozajmljuju sredstva koja kasnije nisu u stanju vratiti. Pogoršanje cjelokupnog

gospodarskog stanja zemlje, mjereno njenim makroekonomskim pokazateljima, dovodi

zemlju u situaciju da se još više zaduži – ona na taj način povećava svoje rashode i javni dug.

Zaduženost raste, sredstva se troše, a zemlja nema više novaca koji mora vratiti. Država

postaje osjetljiva na krizu, te čak male promjene kamate ili tečaja mogu dovesti do velikih

dužničkih problema. Investitori koji su uložili u državne obveznice počinju gubiti povjerenje

– država postaje nesposobna servisirati svoja dugovanja prema vjerovnicima. Sama po

sebi,dužnička kriza ima negativne efekte na gospodarstvo: nastaje povećanje kamatnih stopa,

17

investitori koji su ulagali u posrnulo gospodarstvo počinju ostvarivati gubitke, država gubi

kredibilitet i mogućnost daljnjeg zaduživanja na inozemnim financijskim tržištima, a njene

vrijednosnice gube na vrijednosti jer raste rizik ulaganja u te obveznice. Moguća rješenja

takvih dužničkih kriza su reprogramiranje dugova, davanje novih zajmova prezaduženim

gospodarstvima, te umanjenje otplate glavnice i kamata. Na taj način bi se omogućilo

prezaduženoj zemlji da na vrijeme podmiruje svoje obveze, a ulaganjima u javne programe

povećale bi se domaće investicije i proizvodnja. Međunarodni monetarni fond je svjetska

financijska institucija koja ima jednu od ključnih uloga u rješavanju problema prezaduženih

zemalja. Kada zemlja dođe u takvo stanje da više apsolutno ne može servisirati svoj dug, niti

se nanovo zadužiti na inozemnom tržištu, onda nastupa MMF, koji će svojim interventnim

mjerama pokušati podignuti posrnulo gospodarstvo.

Špekulativne krize

Špekulativne krize nastaju kada se stvaraju špekulativni mjehuri, odnosno kada se trguje

imovinom čija vrijednost može poprimiti inflacijski karakter. Ovi mjehuri se pojavljuju

isključivo na financijskim tržištima. Zbog promjene cijena vrijednosnih papira može doći do

rasprsnuća tog mjehura koji za sobom vuče ozbiljne ekonomske posljedice. Tada je država

primorana koristiti instrumente ekspanzivne monetarne politike da bi ublažila negativne

posljedice. Međutim, to za zemlju predstavlja nedostatak, jer se intervenira već onda kada se

mjehur rasprsnuo.

2.3 Poslovni konjunkturni ciklusi i njihova prognoza

Prilikom prikaza dinamike gospodarskog rasta, svjetska gospodarstva prolaze uzlazne i

silazne faze. Kao i poduzeća, „poslovanje“ države nikada ne miruje. Prvo nastupa razdoblje

prosperiteta i ekspanzija ekonomske aktivnosti, nakon čega dolazi do postepenog usporavanja

gospodarstva, stagnacije, a potom i do usporavanja rasta, ulaska u recesiju, te napokon u

depresiju koja gospodarstva baca na dno. Smanjuje se BDP, zaposlenost i realni dohoci, kao i

inflacija i profiti, a raste nezaposlenost. Kad država napokon dosegne dno, započinje faza

oporavka. Zemlja opet doživljava rast, prosperitet, živu agregatnu potražnju, obilje radnih

mjesta i rast životnog standarda. Prema Samuelsonu i Nordhausu (1992, str.566) uzlazna i

18

silazna gibanja outputa, cijena, kamatnjaka i zaposlenosti tvore konjunkturni ciklus koji

obilježava tržišna gospodarstva.

Po svojoj definiciji, konjunkturni, odnosno poslovni ciklus je određeni zaokret u ukupnom

nacionalnom outputu, dohotku i zaposlenosti, obično traje između 2 i 10 godina, a obilježava

ga rasprostranjena ekspanzija ili kontrakcija u mnogim sektorima gospodarstva (ibidem,

str.566). Na slici 2 prikazana je klasifikacija specifičnih vrsta poslovnih ciklusa s obzirom na

duljinu njihova trajanja.

Slika 2 - određena klasifikacija specifičnih vrsta poslovnih ciklusa s obzirom na duljinu

njihova trajanja

IZVOR: Izrada studenta prema: Babić, M.(2007) Makroekonomija, Zagreb, Mate, str. 566

Poljoprivredni ili „cobweb“ ciklusi – 1 godinu

Ciklus zaliha ili Kitchinov ciklus – 3 godine

Investicijski ili Juglarov ciklus – 7 do 11 godina

Građevinski ili Kuznetsov ciklus – 16 godina

Kondratiev ciklus – 50 do 60 godina

19

Slika 3 - Konjunkturni ciklusi

Izvor: The Business Cycle (2013) Elektronički izvor,

http://www.businessbookmall.com/Economics_9_The_Business_Cycle.htm, (pristup:

10.studeni 2013.)

Slika 3 prikazuje odvijanje konjunkturnih, odnosno poslovnih ciklusa svjetskih gospodarstava

tokom određenog razdoblja. Sam ciklus počinje fazom ekspanzije ili uzleta,koju karakterizira

rast zaposlenosti, proizvodnje, dohotka, kredita i slično. Nakon nje gospodarstvo dolazi u

najvišu točku svoga razvoja. Potom slijedi razdoblje recesije karakterizirano opadanjem

proizvodnje, zaposlenosti, dohotka, tečajeva na burzama, kreditne aktivnosti banaka i slično.

Sva ta ekonomska zbivanja na globalnom tržištu pogoduju recesiji. Recesija se definira kao

razdoblje u kojem realni BDP pada najmanje kroz dva uzastopna tromjesečja (ibidem,

str.567). Nakon faze depresije, gospodarstvo postepeno ulazi u depresiju i dodiruje točku

samog dna, gdje su sve makroekonomske varijable poražavajuće. Nakon opisanog ciklusa

događaji se ponavljaju kroz određena vremenska razdoblja. Recesija i ekspanzija su glavne

faze, a dna i vrhovi prekretnice ciklusa. Razlika između vrha i dna poslovnog ciklusa

predstavlja njihovu amplitudu – što je ona veća, razlika između ciklusa postaje intenzivnija.

Babić (2007, str. 636) iznosi mišljenje da se na slici može primijetiti da putanje privrednog

razvoja nisu pravolinijske, već od dugoročnog trenda razvoja postoje odstupanja. Ta

odstupanja su uzrokovana različitim faktorima, pa ih dijelimo na ciklička, sezonska i

http://www.businessbookmall.com/Economics_9_The_Business_Cycle.htm

20

neregularna Ona se očituju u odstupanju ekonomske aktivnosti, a to znači od proizvodnje,

dohotka, zaposlenosti, cijena i drugih pokazatelja od njihova dugoročnog razvojnog trenda.

Analiza karakteristika poslovnih ciklusa usmjerena je na tri područja (Obadić et al., 2011,

str.32): usporedba volatilnosti1 pojedinih varijabli s volatilnosti BDP – a, smjer povezanosti s

BDP – om, te vremenski pomak između promatranih varijabli i BDP – a.

Tablica 1 - Stilizirane činjenice poslovnih ciklusa

VOLATILNOST

Investicije su tijekom poslovnih ciklusa nekoliko puta nestabilnije od

BDP – a. Ujedno su i najvolatilnija komponenta BDP – a.

Uvoz i izvoz su najčešće dva ili tri puta volatilniji od BDP – a.

Zaposlenost i nezaposlenost su značajno manje volatilni od BDP – a

USKLAĐENOST

Osobna potrošnja, investicije i uvoz su snažno pozitivno povezani s

BDP – om.

Zaposlenost je prociklička varijabla i snažno je povezana s BDP –

om. Produktivnost rada je prociklička i umjereno je povezana s BDP

– om. Realne plaće su acikličke.

Inflacija je pozitivno povezana s BDP – om, ali veza nije snažna.

Zaposlenost je zaostajuća varijabla, kao i kratkoročne kamatne stope.

PERZISTENTNOST

BDP i osobna potrošnja se tijekom poslovnih ciklusa zadržavaju

značajno duže u odnosu na ostale varijable.

Zaposlenost i nezaposlenost pokazuju još veću perzistentnost od

BDP – a.

IZVOR: Obadić, A. et al.(2011) Kriza – preobrazba ili propast?, Zbornik radova, Zagreb,

Ekonomski fakultet Zagreb, str. 33

1 Volatilnost je mjerilo nepredvidljive promjene neke varijable u nekom razdoblju. Izvor: Limun.hr (2013),

Elektronički izvor, www.limun.hr, (pristup: 10.studeni 2013.)

http://www.limun.hr/

21

Na slici 4 prikazana su neka obilježja po kojima se može prepoznati sama recesija, ako

ekonomski prognostičari najave njeno približavanje.

Slika 4 - Obilježja po kojima se recesija može prepoznati

IZVOR: Izrada studenta prema: Samuelson, P. i Nordhaus, W.(1992) Ekonomija, Zagreb,

Mate, str. 569

Profiti poduzeća se smanjuju, sa njima padaju i cijene dionica na burzama, a investitori se suzdržavaju od daljnjih ulaganja. Također, padaju i kamate zbog manje potražnje za

kreditima.

S padom outputa, pada i potražnja i ponuda za sirovinama – padaju cijene mnogih proizvoda.

Pada potražnja za radom – prvo se smanjuje prosječni radni tjedan, nakon kojega slijede otkazi i viša nezaposlenost.

Smanjuje se kupnja i potrošnja pojedinca, a zalihe proizvoda u poduzećima se povećavaju – poduzeća reagiraju smanjujući potrošnju, pa realni BDP pada.

22

Zbog razlike dužine trajanja i intenziteta, ni jedan ciklus se ne pojavljuje u istom obliku.

Stoga postoje različite teorije koje pokušavaju objasniti dinamiku i intenzitet mnogobrojnih

ciklusa, a te teorije se mogu kategorizirati u dvije glavne skupine koje su prikazane na slici 5.

Slika 5 - Teorije koje objašnjavaju dinamiku i intenzitet mnogobrojnih ciklusa


Postoje teorije poslovnih ciklusa koje objašnjavaju pojavu ciklusa prema uvjetima koji utječu

na promjenu agregatne ponude, odnosno, one smatraju da se uzroci cikličkih fluktuacija

gospodarstva nalaze u realnom sektoru, pa ih ekonomska teorija naziva realnim teorijama

poslovnih ciklusa.

Različiti ekonomski analitičari i teoretičari smatraju da su konjunkturni ciklusi sasvim

prirodne pojave, te da gospodarstva u svojoj dinamici razvoja prolaze faze uzleta i pada.

Odnosno, da se te pojave događaju sasvim prirodno, automatski, zbog djelovanja različitih

faktora na slobodnim tržištima. Oni smatraju da su to nepravilne ekspanzije i kontrakcije

privredne aktivnosti. Dakle, prirodnim odvijanjem uzlaznih i silaznih faza u gospodarstvu

samim time dolazi i do krize. To je struja klasičara koji su zagovornici slobodne aktivnosti i

liberalizacije tržišta, kao i njegovih samostalnih rješavanja problema putem automatskih

stabilizatora gdje se tržište nakon krize samo od sebe dovodi u fazu rasta. Za razliku od njih,

Keynesijanci smatraju da je potreban državni intervencionizam u stabilizaciji gospodarstva

nakon krize. U svakom slučaju, kada se pojavi kriza i sruši gospodarstvo i sve njegove

Eksterne teorije

one pronalaze korijene konjunkturnog ciklusa u fluktuacijama nečega izvan gospodarskog sustava – u ratovima, revolucijama i izborima; u otkrićima

rasta, stopama rasta stanovništva i imigracijama; u otkrićima novih

zemalja i resursa, te drugo.

Interne teorije

smatraju mehanizme unutar samog privrednog ciklusa pokretačima

samogenerirajućih konjunkturnih ciklusa

23

makroekonomske pokazatelje, upravo tu konjunkturni ciklusi igraju važnu ulogu oživljavanja

posrnulog gospodarstva i njegova vraćanja u ravnotežu.

Prognoziranje konjunkturnih ciklusa temelji se na predviđanju trendova kretanja

makroekonomskih pokazatelja gospodarstva. Dobra prognoza rasvjetljava ekonomsko stanje

gospodarstva i pomaže donositeljima odluka da svoje akcije prilagode ekonomskim uvjetima.

Predviđanje mora uključiti velik broj konzistentnih informacija, kao i ocijeniti troškove i

koristi svake alternativne odluke. Zadaća konjunkturnih predviđanja se može definirati na

sljedeći način: predvidjeti smjer gibanja gospodarske aktivnosti, kvantificirati vremensko

trajanje gibanja u jednom smjeru i utvrditi kad će se dogoditi obrat, ako se obrat očekuje; te

kvantificirati veličinu očekivane promjene i vrijeme njezina trajanja (Babić, 2007, str.651).

S razvojem statistike, ekonometrije, i sve većeg tehnološkog napretka, ostvario se velik

napredak na području makroekonomskih predviđanja poslovnih ciklusa. Danas su razvijeni

napredni računalni prognostički modeli koji omogućuju stručnjacima da donesu analitički sud

o gospodarskim kretanjima. Rad i razvoj makroekonomskog prognoziranja pomoću

računalnih sustava prvi su u suvremenoj makroekonomiji sastavili Jan Tinbergen i Lawrence

Klein, koji su 1980. godine dobili Nobelovu nagradu za svoj doprinos makroekonomskom

modeliranju. Samuelson i Northaus (1992, str. 571) smatraju da je prednost ekonomskog

prognoziranja u tome da profesionalni prognozeri daju točnije prognoze od onih koji se služe

nesistematičnim ili neznanstvenim pristupima. Primijenjene makroekonomske analize čine

skup ekonomskih, matematičkih i statističkih metoda i zaključaka koji se donose za prognoze

ciklusa. Njima se testiraju makroekonomske varijable i koeficijenti, da bi se dobiveni rezultati

mogli koristiti za predviđanje budućih konjunkturnih ciklusa. Međutim, ograničenje je

postojećih predviđanja u tome što se ona baziraju na konkretnim numeričkim koeficijentima

iz prošlosti, te ne uključuju druge potencijalne političke, ekonomske i financijske opasnosti

koje se mogu dogoditi. Primjer je toga da ne uključuju ratna zbivanja, iznenadne slomove na

burzama, razne političke manifestacije na svjetskoj sceni i slično.

2.4 Uzroci financijskih kriza

Zbog neadekvatne tržišne razmjene, financijski špekulanti djeluju na tržište na način da ga

izobliče. Nedostatak državne regulative ograničava sudionike na financijskom tržištu u

njihovu djelovanju, te na taj način nastaje neadekvatna razmjena.

24

Glavni povod i uzrok gospodarskih kriza u XX. stoljeću je svima jednak, a to su špekulacije

na financijskim tržištima. Krivci tome su burzovni špekulanti koji svojim rizičnim

ponašanjem manipuliraju vrijednosnim papirima u želji da ostvare što veći profit. To čine na

način da ako smatraju da će neki vrijednosni papir poskupjeti u budućnosti, oni ga kupuju u

sadašnjosti, čekaju poskupljenje, pa ga zatim prodaju. Ako se dogodi situacija suprotno od

očekivane, da vrijednosnica pojeftini, špekulant će ostvariti gubitak. Upravo ti gubici dovode

do nestabilnosti financijskih tržišta, a samim time i do krize.

Preciznije uzroke financijskih kriza u svijetu dao je autor F. S. Mischin, koji je uzroke krize

kategorizirao u četiri glavna čimbenika koji su prikazani u tablici 2.

Tablica 2 - Uzroci financijskih kriza

Uzroci financijskih kriza Pojašnjenje

PORAST KAMATNIH STOPA Ulaganja u rizične projekte, odnosno rizične

vrijednosne papire na financijskim tržištima donosi i

veći prinos, odnosno veće kamatne stope. Postoje

investitori koji su skloni takvim rizičnim ulaganjima.

Tako raste potražnja za kreditima koja automatski

povećava kamatne stope, a to pruža pogodnosti

poduzećima - ona koja imaju visok kreditni rizik će

početi uzimati zajmove, a ona s niskim kreditnim

rizikom neće biti skloni uzimati zajmove. Zbog nastale

diversifikacije davatelji zajmova će ograničiti njihovo

davanje, što će dovesti do značajnog pada investicija i

gospodarskog rasta.

POVEĆANJE NESIGURNOSTI Dolazi zbog neodgovornosti u vođenju odgovarajuće

ekonomske politike od strane vodećih financijskih

institucija u gospodarstvu, što dovodi do recesije i

narušavanja zemljina financijskog sustava. To otežava

zajmodavcima selekciju kreditiranja, pa se javlja

problem kako naplatiti kredite koje su dali manje

likvidnim poduzećima. Naučena lekcija ih primorava da

manje izdaju zajmove, čak i poduzećima koja imaju

vrlo visoke garancije i izglede za njihovo vraćanje. Sve

25

navedeno dovodi do povećanja nesigurnosti u emisiji

kredita, čime nesigurnost postoji i sa strane

zajmodavatelja i sa strane zajmoprimatelja.

UČINCI IMOVINSKOG

TRŽIŠTA NA BILANCE

Pad cijena dionica na financijskim tržištima je jedan od

vodećih uzročnika pogoršanja slike financijskih

izvještaja poduzeća. Narušavanje tržišta dionica

oslabljuje vrijednost poduzeća, jer upravo cijene dionica

određuju neto vrijednost poduzeća na burzi. Time

vjerovnici postaju obeshrabreni, te su sve manje voljni

ulagati u vrijednosne papire poduzeća jer više nemaju

određen stupanj zaštite i osiguranja svojih sredstava.

Oni time smanjuju količinu svojih izdanih zajmova, što

vodi slabljenju tržišta, padu investicija i ukupne državne

proizvodnje.

PROBLEMI U BANKARSKOM

SEKTORU

Banke su glavni „igrači“ na financijskim tržištima.

Pogoršanje njihove financijske stabilnosti dovest će do

situacije kada će banke moći izdavati sve manje

zajmova jer će raspolagati s manjom količinom svojih

novčanih sredstava. Ozbiljna pogoršanja bančinih

financijskih izvještaja obeshrabruje investitore, što

dovodi do propadanja bankarskog sektora, a jedna je od

posljedica što uspaničeni klijenti, zbog narušavanja

bančina stanja, naglo povlače svoje depozite.

IZVOR: Izrada studenta prema: Mishkin, F.S. i Eakins, G.S. (2005) Financijske institucije i

tržišta, Zagreb, Mate, str. 390

Osim navedenih uzroka, kao „okidači“ nastanka financijskih kriza smatraju se visoki rizici

kod davanja kredita, zaduživanje države na inozemnom tržištu, makroekonomska neravnoteža

robe i novca, te krivo upravljanje državnim prihodima i rashodima. Porast državnog duga je

također jedna od komponenti uzroka jer se povećanje duga zbiva zbog primanja dodatnih

financijskih paketa na domaćem i inozemnom tržištu.

26

Autor Mimo Drašković vidi uzroke krize u plasmanu visokorizičnih kredita u dugom roku,

kao i u neefikasnosti i zatajivanju kontrole gospodarstva. Primjerice, do Velike depresije

1929. došlo je zbog masovnih zlouporaba na fondovskom tržištu i pretjeranih špekulacija na

tržištu dionicama, što je dovelo do kolosalnog razbuktavanja fiktivnog kapitala i vještačkog

raskoraka između burzovne vrijednosti dionica i njihove računovodstveno – bilančne

vrijednosti (Zbornik radova Ekonomija: Uzroci globalne ekonomske krize (Drašković, 2010,

str. 183).

Slabljenje državne regulacije tržišta dovelo je do nastanka novih financijskih derivata i

instrumenata, čijim su špekulacijama izazvane nepravilnosti na financijskim tržištima koje su

dovele do krize. Takav nastanak financijskih kriza je provocirao igru „novca bez računa“

(ibidem, str.185). Naime, središnje banke su bile spremne potrošiti veliku količinu novca da

bi spasile bankarsko tržište.

Kriza je otkrila još jedan u nizu destruktivnih dometa globalizacije (ibidem, str.186). Zbog

navedenih uzroka mnoge krize u XX. stoljeću, koje su u početku bile nacionalnog karaktera,

pretvorile su se u globalne svjetske krize kao posljedice brojnih ekonomskih disproporcija i

neracionalnog ekonomskog ponašanja vladajućih struktura (ibidem, str.186). Stoga je država

ta koja mora intervenirati i svojim mjerama ekonomske politike odgovoriti na uzroke koje je

kriza donijela.

2.5 Ekonomske posljedice krize

Nastupom gospodarske krize ni jedno nacionalno gospodarstvo ne ostaje ravnodušno na

eksterne poremećaje koje je kriza donijela. Na temelju priloga Globalna financijska kriza:

uzroci, tijek i posljedice (Mlikotić, 2011, str.83) može se zaključiti da dugogodišnje odsustvo

razvojne strategije i neodgovorno ponašanje nositelja izvršne vlasti, a potom i izostanak

primjerene reakcije kada je kriza već nastupila, nacionalnu su ekonomiju učinili izrazito

ranjivom u nastaloj kriznoj situaciji.

Svaka ekonomska kriza potrese gospodarstvo poput uragana, te za sobom donese niz

nepoželjnih socijalnih i ekonomskih posljedica. Nakon što kriza ostavi svoje efekte,

nacionalna gospodarstva pristupaju poduzimanju dugoročnih i kratkoročnih mjera da bi

minimizirali negativne efekte krize.

Niz neoliberalnih reformi, nestabilnost financijskog i bankarskog sektora u državi, uvođenje

inovativnih financijskih derivata, kao i smanjenje poreznog opterećenja su korijeni negativnih

efekata koji bacaju gospodarstvo na noge. Ovakve greške koje si nacionalna gospodarstva

27

dopuštaju dovode do sloma njihove ekonomske politike, do recesije, a samim time i do krize

koja na njih ostavlja pogubne posljedice. Smanjuje se produktivnost investicija zbog gubitka

povjerenja investitora koji sada odlučuju zadržati svoja sredstva koja su ranije planirali

uložiti.

Slika 6- Najteže posljedice koje ekonomska kriza


Osim glavnih navedenih, svaka ekonomska kriza utječe na sve segmente gospodarskih

aktivnosti i sektora. Nakon sloma nastupaju masovne posljedice: masovni otkazi – ljudi ostaju

bez posla, pad nacionalne proizvodnje – pada potražnja za dobrima i uslugama, ljudi nemaju

novaca i više ne žele kupovati, što vodi smanjenom obujmu nacionalne proizvodnje. Zbog sve

većih javnih potreba rastu državni izdaci, produbljuje se „proračunska rupa“ i država još više

tone. Posljedice krize se prelijevaju iz gospodarstva u gospodarstvo, dosežući tako svjetske

razmjere.

Razorno stanje koje kriza donese tjera državu na dodatno zaduživanje, kako kod domaćih,

tako i kod inozemnih financijskih institucija. Država mora stvoriti nove mjere i instrumente

izlaska iz krize, mora formirati nove javne programe kojima će podignuti posrnulo

gospodarstvo i oživjeti njegov ponovni rast.

Pad vanjskotrgovinske razmjene

Smanjenje direktnih stranih investicija

Smanjenje dohotka i dotoka stranog

kapitala u zemlju

Negativan trend rasta BDP – a

Rast nezaposlenosti Pad domaće proizvodnje

Pad javne i osobne potrošnje

Gubitak povjerenja investitora i manje ulaganje u državne

obveznice

Povećanje javnog duga i neto

zaduživanja kod inozemnih financijskih

institucija.

28

Za uzdizanje ekonomije sa dna svakoj državi su potrebna dodatna financijska sredstva. Nisu

joj dovoljni prikupljeni državni prihodi kojima ona zadovoljava javne potrebe i financira

javna dobra. Stoga se država mora dodatno zadužiti. Dodatnim zaduživanjem i rastom javnih

potreba rastu i javni rashodi. Proračunski deficit se produbljuje. Tada nacionalno

gospodarstvo dolazi u stanje prezaduženosti, odnosno u stanje kada više nije u mogućnosti

servisirati svoje izdatke i obveze. U takvoj situaciji može doći do nastupa dužničke krize.

Ekonomska kriza donosi sa sobom smanjenu kvalitetu životnog standarda. Vladajuće

strukture nastoje u svom djelovanju preusmjeriti instrumente ekonomske politike u spas

gospodarstva na način da vrše reforme u gospodarskom upravljanju i pojačaju financijsku

superviziju.

2.6 Financijska kriza i fiskalna politika

Financijske krize su vrlo pogodne prilike za preispitivanje djelovanja državnih instrumenata u

cilju prevencije krize. To su prilike za testiranje mjera fiskalne, monetarne, tečajne i drugih

oblika ekonomskih politika. Kriza prvenstveno nastupa u onom gospodarstvu kojemu nije

prioritet blagostanje društva, već se vodi za maksimizacijom profita gospodarstvenika. Tako

nastaje neodrživi gospodarski rast, a danak plaća građanstvo, čija kupovna moć opada. U

članku Financijska kriza i fiskalna politika (Jurčić, 2010, str.317) ističe se da su izostanak

regulacije tržišnih manjkavosti, eksternalija i nejednakosti u društvu obilježja takvih sustava.

U većini kriza koje su nastale u XX. stoljeću, osim u suvremenoj iz 2007. godine, nisu se

koristili instrumenti fiskalne politike koji bi doprinijeli stabilnom gospodarskom rastu.

Nacionalnom ekonomijom se ne može uspješno upravljati bez sklada monetarne i fiskalne

politike koje bi doprinijele ostvarenju društvenih ciljeva. Krize obično nastupaju nakon

razdoblja stabilnog gospodarskog rasta, malih rizičnih premija, velike likvidnosti, rasta cijena

dionica i energenata. U ljudskoj su povijesti tako velike krize nastajale zbog nestanka resursa,

nestanka energije, prirodnih katastrofa ili zbog velikih nejednakosti u društvu (ibidem,

str.318).

U ostvarenju svojih makroekonomskih ciljeva, svaka zemlja se koristi fiskalnom politikom

kao instrumentom javnih financija. Pojam fiskalne politike dolazi od riječi fiskus, koji

označava državni proračun kao nositelja imovine države, te od grčke riječi politikos, što znači

državni, odnosno javni. Za kontrolu i bilježenje fiskalnih poslova države koriste proračun.

29

Slika 7 - Glavni ciljevi fiskalne politike

IZVOR: Izrada studenta prema: Perić, T.(2011) Ekonomska politika, Zaprešić, Intergrafika

d.o.o. str. 17

Da bi se djelovanje fiskalne politike pokazalo efikasnim, treba se poći od pretpostavke da će u

nekoj zemlji kad tad nastupiti razdoblje krize kao posljedice odvijanja konjunkturnih ciklusa

ili globalnih političkih i ekonomskih utjecaja.

U ostvarenju i provedbi fiskalne politike najvažniju ulogu ima država. Makroekonomski

pokazatelji koji identificiraju uspješnost provedbe fiskalne politike su udio državnog

proračuna i javne potrošnje u BDP – u. Ovi koeficijenti pokazuju koliki postotak javnih

prihoda i rashoda u BDP – u država troši da bi zadovoljila javne potrebe. Uobičajena je praksa

da ti pokazatelji s vremenom rastu – države svake godine prikupljaju sve više prihoda i imaju

sve veće javne izdatke, pa je uobičajena praksa da prihodi i rashodi svake zemlje s vremenom

rastu. Tako je država vodeći upravitelj u zemlji i ona na makrorazini upravlja javnim

financijama. Kao nositelj fiskalne politike, upravo je državi povjerena vodeća uloga u njenoj

provedbi. Kada postoje manjkavosti na liberalnom tržištu, upravo je država tu da

pravovremeno intervenira, te da svojim instrumentima uspješno alocira javne resurse.

Osim ciljeva i definicije, potrebno je naglasiti i vrste fiskalne politike koje objašnjavaju njenu

provedbu u različitim fazama gospodarstva koje su prikazane u tablici 3.

puna zaposlenost

ekonomska stabilnost

ekonomski rast i razvoj

strukturno prilagođavanje

ujednačavanje stupnja

regionalne razvijenost

30

Tablica 3 - Vrste fiskalne politike

Vrste fiskalne politike Objašnjenje

Ekspanzivna fiskalna politika Ekspanzivna fiskalna politika, odnosno njene mjere,

se provode kada gospodarstvo zapadne u depresiju –

tada se mjerama ekspanzivne politike nastoji povećati

javne rashode kojima će se financirati rastuće javne

potrebe, te time ojačati gospodarska aktivnost.

Restriktivna politika Restriktivna politika se javlja u suprotnoj situaciji, u

fazi ekspanzije, na način da se primjenjuje

progresivno oporezivanje i smanjenje rashoda.

Progresivno oporezivanje Progresivno oporezivanje će zemlji donijeti veće

porezne prihode, a smanjenjem poreznih rashoda bit

će prisutan manji proračunski deficit, odnosno

rezanjem rashoda bit će prisutno manje produbljenje u

odnosu između proračunskih prihoda i rashoda.

IZVOR: Izrada studenta prema: Perić, T.(2011) Ekonomska politika, Zaprešić, Intergrafika

d.o.o., str. 20

Kad nastupi kriza fiskalna politika dolazi do izražaja na način da središnja banka poduzme

mjere kojima će stimulirati investicije, a vlada će primjenom poreznih programa i putem

adekvatno alociranih javnih rashoda pridonijeti povećanoj proizvodnji i manjoj inflaciji.

Djelovanjem fiskalne politike i njenim mjerama može se adekvatno odgovoriti na izazove i

posljedice koje je kriza prouzrokovala.

Prema autoru Charlesu Kindlebergeru (2006, str.56), krize se od 1725. godine do danas

događaju zapadnim kapitalističkim ekonomijama u prosjeku svakih osam i pol godina.

Međutim, krize nisu samo karakteristika razvijenih zemalja, već se one događaju i u

nerazvijenim i tranzicijskim zemljama jer i u njima postoji neadekvatno upravljanje na

nacionalnom nivou. Nedostatak je nerazvijenih zemalja što njih krize pogađaju u mnogo

većem razmjeru, posljedice su mnogo ozbiljnije, a oporavak puno duži. U tim zemljama u

doba recesije nastaju veliki društveni troškovi i povećava se siromaštvo. Ubrzanju efekata

koje donosi kriza pogoduje globalizacija financijskih tržišta na kojima manjka državna

regulativa.

31

Fiskalna politika svojim djelovanjem utječe na stanje agregatne ponude i potražnje, dovodeći

ih u makroekonomsku ravnotežu na nacionalnom tržištu. Međutim, ako dođe do promjene

proračunske potrošnje, mijenja se agregatna potražnja, proizvodnja i zaposlenost. Autor

članka Financijska kriza i fiskalna politika (Jurčić, 2010, str.320) smatra da se proračunskom

potrošnjom izravno i oporezivanjem, neizravno, može koristiti za stabilizaciju nacionalnoga

dohotka, osobito u situaciji kada je gospodarstvo izloženo vanjskim šokovima.

Fiskalna politika, koja uključuje javnu potrošnju i oporezivanje, ima tri značajne uloge:

alokacijsku, redistribucijsku i stabilizacijsku. Alokacijskom funkcijom se utječe na ulaganje i

uporabu gospodarskih resursa, s ciljem osiguranja adekvatne ponude javnih dobara i usluga.

Redistribucijskom ulogom država preraspodjeljuje dohodak, u svrhu zadovoljenja socijalnih i

političkih kriterija. Stabilizacijska funkcija usklađuje gospodarske oscilacije koje nastaju

djelovanjem tržišnih aktivnosti. U kriznom razdoblju, osobito na samom početku krize,

stabilizacijska uloga fiskalne politike je nezamjenjiva (ibidem, 321).

Najjači odgovor na krizu očekuje se od diskrecijskih mjera fiskalne politike u obliku fiskalnih

stimulansa, točnije fiskalnih paketa pomoći različitim dijelovima gospodarstva i društva

(ibidem, str.324). Samuelson i Northaus (1992, str.623) definiraju diskrecijsku fiskalnu

politiku kao onu u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje. Na slici 8

navedena su glavna obilježja diskrecijske fiskalne politike.

32

Slika 8 - Obilježja diskrecijske fiskalne politike

IZVOR: Izrada studenta prema: Samuelson, P. i Nordhaus, W.(1992) Ekonomija, Zagreb,

Mate, str. 625

U žarištu ekonomske krize fiskalna politika djeluje upravo tako svojim instrumentima da

nastoji stabilizirati agregatnu ponudu i potražnju i dovesti ih u prethodnu ravnotežu. Već

navedene diskrecijske mjere djeluju kao fiskalni stimulansi, odnosno paketi kojima se

posrnulo gospodarstvo diže i pomaže mu se da opet dođe u fazu uzleta. Osim diskrecijskih

politika, postoji i drugi instrument fiskalne politike koji može pomoći gospodarstvu za izlazak

iz krize. To je instrument automatskog stabilizatora. Autor članka Financijska kriza i fiskalna

politika (Jurčić, 2010, str.324) definira automatski stabilizator kao element fiskalne politike

koji smanjuje fluktuacije outputa bez diskrecijskih mjera vlade. To znači da država ima već

unaprijed pripremljene mjere kojima će intervenirati u slučaju krize.

U mjere automatskog stabilizatora se ubrajaju promjene primitka od poreza, te socijalni

transferi (naknade za nezaposlenost, socijalna pomoć i drugi transferi). Većina nacionalnih

JAVNI RADOVI

Da bi se suprotstavile krizi, države se oslanjaju na projekte javnog investiranja, te time stvaraju radna mjesta za nezaposlene. Zato su ulaganja u javne radove jako korisna. Ovdje se javlja problem kod planiranja javnih projekata jer je potrebna detaljna izrada planova, a može proći dugo vremena prije nego se ulože sredstva i zaposle ljudi.

PROJEKTI ZAPOŠLJAVANJA U JAVNOM SEKTORU

Ovi projekti su zamišljeni na način da se unajme nezaposleni radnici na razdoblje od godine dana, nakon čega bi se iste zaposlilo na radna mjesta u privatnom sektoru. Prednost je zapošljavanja u javnom sektoru jer se ta radna mjesta mogu brzo otvoriti i ukinuti.

MIJENJANJE POREZNIH STOPA

Ovim postupkom se privremeno smanjuju porezne stope kako ne bi nastao pad raspoloživih dohodaka, ali i kako bi višak raspoloživog dohotka koji ostaje građanstvu umanjenjem poreznih stopa mogao poslužiti u svrhu povećanja osobne potrošnje. Ova mjera diskrecijske fiskalne politike se može koristiti za poticaj ili ograničenje aktivnosti u gospodarstvu.

33

ekonomija primjenjuje progresivno oporezivanje. Ono osigurava stabilnost čak i ako

vladajuća struktura odluči mijenjati porezne stope u vrijeme krize, jer se u krizi državni

prihodi od poreza sami od sebe smanjuju. Padom proizvodnje padaju i porezi,što znači više

dohotka koji ostaje građanima na raspolaganju. Kod socijalnih transfera država također ima

već unaprijed razrađen sustav socijalnih transfera. Osobe koje ostanu bez posla ili socijalno

ugrožene osobe automatski ostvaruju prava za primanje pomoći, a u slučaju kad se vrate na

posao, ili nađu posao, ta socijalna davanja se ukidaju.

U ostvarenju gospodarskog rasta rastu prihodi od poreza, dok u situaciji krize oni padaju. Ista

situacija se događa i s uvozom – takve tendencije kretanja poreza i uvoza multiplikativno

usporavaju gospodarski rast u fazi uzleta, ali i usporavaju njegov pad kada nastupi recesija.

Primjerice, ako je porezna stopa na dohodak 40%, smanjivanje bruto plaće za 100 kuna

rezultira smanjenjem raspoloživog dohotka za 60 kuna, a porez preuzima na sebe dio udara od

40 kuna (ibidem, 324).

Ako se smanjenje dohotka shvati kao tranzitorno, a tekuća se potrošnja zasniva na

permanentnom dohotku i ako potrošači imaju mogućnost posuđivanja, njihova se potrošnja

neće smanjivati (ibidem, 325). Tada nema utjecaja automatskog stabilizatora. Situacija je

drukčija kod građanstva jer ona imaju ograničenja kod zaduživanja – tada njihova tekuća

potrošnja ovisi o njihovu dohotku koji primaju, pa automatski stabilizator fiskalne politike tu

ima svoje djelovanje.

Svaka kriza koja nastupi zahtijeva promptne odgovore fiskalne politike. Te reakcije se trebaju

odvijati u dva smjera: potrebno je obnoviti, odnosno ponovno oživjeti financijski sustav, te

treba povećati agregatnu potražnju i vratiti izgubljeno povjerenje investitora. Ti odgovori

fiskalne politike su u stvari fiskalni paketi, odnosno fiskalni stimulansi koje treba primijeniti

odmah, prije nego kriza zahvati sve veće razmjere. Oni moraju biti dovoljno veliki da djeluju

na zaustavljanje krize i pokrenu mogući oporavak. Također, moraju biti održivi jer u

suprotnom mogu dovesti do eksplozije javnog duga koji bi samo produbio krizu, ili nakon

ozdravljenja od postojeće prouzrokovao novu. Na slici 9 mogu se tri grupe fiskalnih

stimulansa.

34

Slika 9 - Tri grupe fiskalnih stimulansa

IZVOR: Izrada studenta prema: Jurčić, Lj.(2010) Financijska kriza i fiskalna politika, Zagreb,

Ekonomski pregled, Vol. 61, No. 5 – 6, str. 325

Zemlje koje je u XX stoljeću zahvatila kriza imale su stoga za ciljeve održati svoju nacionalnu

proizvodnju, očuvati radna mjesta, kao i održati povjerenje investitora i povjerenje u

funkcioniranju gospodarskog sustava i institucija. Glavnu ulogu u ostvarenju tih ciljeva ima

provedba fiskalne politike zemalja čiji instrumenti trebaju biti aktivni. To je velik izazov za

fiskalnu politiku u vrijeme krize – kako u slučaju velike financijske krize stabilizirati javne

financije nacionalnog gospodarstva.

Fiskalna politika ima najjaču ulogu u regulaciji tržišnih nesavršenosti, eksternalija i

ravnomjerne raspodjele nacionalnoga i globalnoga dohotka (ibidem, str.332). Zapostavljanje

utjecaja fiskalne politike stoga i dovodi do krize. Onemogućavanje djelovanja fiskalne

politike u proteklim razdobljima u XX. stoljeću je i dovelo do pojave raznih kriza, pa su

zemlje u kratkom razdoblju morale njenim mjerama promptno odgovoriti da bi donekle

ublažile efekte tih kriza.

Tržište je samo po sebi najbolji alokator proizvodnih resursa. Međutim, ono ne funkcionira

savršeno i samostalnim djelovanjem ne može dugoročno održati makroekonomsku ravnotežu.

Stoga je potrebna intervencija države, sa svrhom optimalne alokacije resursa i održavanja

makroekonomske ravnoteže. Također, neravnomjerna raspodjela dohotka koja dovodi do

socijalne nejednakosti, je drugi razlog potrebe državne intervencije. Ova dva razloga su

Fiskalni stimulansi

Prva grupa obuhvaća javnu potrošnju roba i usluga koje imaju velik multiplikativni učinak na domaću proizvodnju.

Druga grupa su pojačani programi obnove koji održavaju gospodarsku aktivnost.

Treća skupina stimulansa se odnosi na potporu poslovnom sektoru, u obliku smanjenja troškova kapitala i davanjem pomoći za restrukturiranje.

35

najbitnija gdje se država treba uplesti da bi svojim djelovanjem spriječila nastanak i posljedice

krize. Tržište u principu treba pustiti samostalnom funkcioniranju, ali samo tamo gdje za to

postoje uvjeti. Tamo gdje tih uvjeta nema, tu pomaže državna intervencija. Samo tako se

može dugoročno osigurati održiv gospodarski rast.

36

3. VELIKE FINANCIJSKE KRIZE U XX. STOLJEĆU

Svjetski narodi su tokom svoga razvoja proživljavali različite krize, koje su bile vjerskog,

moralnog, političkog ili gospodarskog karaktera. Kriza svojim nastankom zadaje velik udarac

gospodarstvu, a depresija prijeti kao ružno iznenađenje u svijetu prepunom obećanja. Ovisno

o stajalištu gledanja na krizu, ona se može smatrati neuspjehom globalizacije ili dokazom da

se ona mora produbiti. Svaka kriza označava potrebu da se što prije završi s birokracijom ili

nužnost zajedničke regulacije, pa čak i aproprijacije na svjetskoj razini; nagovještaj inflacije

ili prijetnju deflacije; dokaz za štetnost zaduživanja ili, naprotiv, za dodatno pozajmljivanje;

važnost konkurencije privatnih banaka ili pak nužnost njihove nacionalizacije (Attali, 2009,

str.17).

Ozbiljniji začeci kriza počinju u XII. stoljeću, kada su se krize razvijale u velikim

populacijskim središtima zbog siromaštva, vjerskog opredjeljenja i ratova. Tada nije bilo

sustava deviznih tečajeva, nije bilo financijskih tržišta, niti državnog proračuna koji bi

omogućili upravljanje gospodarstvom i njegovim javnim financijama. Kriza tadašnjih

gospodarstava bi se u slučaju neuspjeha prelila u neko novo žarište.

Prva ozbiljnija financijska kriza u povijesti započela je u Genovi 1620. godine – taj grad je

bio glavno tržište američkog zlata i srebra, a oslabila ga je kriza koja se prelila iz Španjolske

jer je o njoj Genova ovisila. Nizozemci, koji su tada stekli slobodu preuzeli su kontrolu nad

Atlantikom, te su u Amsterdam nastojali privući američko zlato i srebro. Amsterdam je

smjesta postao žrtvom financijske euforije na još neuređenim tržištima (ibidem, str.18).

1636. je prepoznata važnost jednog dobra – lukovice tulipana, koji je bio simbol raskoši i

bogatstva, pa se započelo sa njegovim cjenovnim špekuliranjem. Zbog povećane potražnje za

tim dobrom rasla mu je cijena, a nadmetanjem mu se vrijednost još više povećavala. Tada su

špekulanti shvatili da je njegova cijena dosegla vrh i postala apsurdna, pa su se povukli s

tržišta, te je iz početne euforije nastala panika, uzrokujući krizu koja je dovela do

strukturiranja financijskih tržišta Ujedinjenih provincija.

1720. godine u Londonu prsnuće špekulativnih mjehura vezanih za vrijednosnice i valute

dovelo je do propasti South Sea Company, te nekoliko banaka (ibidem, str.19). Britanska

vlada je zbog toga podigla City, te preuzela vlast u Ujedinjenim provincijama, kada su

slobodni Nizozemci napustili Nizozemsku i preselili u London. Osam godina kasnije propale

su glavne nizozemske banke, a središte financijskih zbivanja preselilo se u London. 1890 – te

godine Britanija je izgubila zadobiveni uspjeh i nagomilala dugove zbog financiranja obrane

kolonija, a britanske banke su bankrotirale. London nije uspio sačuvati vodeći financijski

položaj, pa se financijsko središte gospodarstva preselilo u Boston i Wall Street u New Yorku.

37

XX. stoljeće obilježile su brojne gospodarske i političke fluktuacije na globalnom nivou.

Razvojem tehnologije, industrijskim revolucijama i rastom stanovništva, od početka XX.

stoljeća do danas svjetska su gospodarstva rasla i padala, te ponavljala isti poslovni ciklus

kroz niz desetljeća.

Iako se nekoliko velikih gospodarskih kriza dogodilo u XX. stoljeću, većina njih zadržala je

nivo regionalnih ili nacionalnih događaja, bez globalnog utjecaja. Osim, valutne dužničke i

naftne krize, samo jak globalni utjecaj imale su Velike depresija iz 1929. i suvremena

financijska kriza iz 2007. godine. Krize koje su se dogodile ostavile su posljedice na svjetske

ekonomije, te su izazvale strah od pojave budućih kriza. Prateći tehnološki razvoj i napredak,

države su svoju stabilnost vezivale uz održiv gospodarski rast, sigurnost financijskog tržišta,

namirenje javnih potreba i urednu otplatu svojih financijskih obveza. Međutim, iznenadni

nastup kriza suočio ih je s prekidom gospodarskog rasta, stagnacijom, njegovim padom, kao i

padom makroekonomskih pokazatelja, te konačno posrtanjem gospodarstava na samo dno i u

depresiju. Autor članka Kriza i antikrizna politika (Baletić, 2009, str.99) ističe da je iznenadno

suočavanje s patologijom poremećenih gospodarskih odnosa, brzoga zastoja rasta i

mogućnosti socijalnih nemira, danas postalo realnost.

Rizici nastanka gospodarskih kriza svojstveni su prvenstveno kapitalističkom sustavu i

njegovu razvoju. Prije nastanka kapitalizma je isto bilo nepravilnosti na svjetskom globalnom

tržištu, ali ne u tolikoj mjeri. Globalno financijsko tržište i sustav kapitalističke akumulacije,

kakav je uspostavljen u svijetu, pod američkom dominacijom, s kreditnom ekspanzijom i

dolarom kao međunarodnom rezervnom valutom, pokazali su inherentne granice svoje moći i

teško bi se mogli održati bez dubljih strukturnih i institucionalnih promjena (Soros, 2000).

Nastanak kapitalizma, kojemu je primarni kriterij stvaranje profita, označio je i pojavu

problema na financijskim tržištima. Same te pojave, fluktuacije i neodgovornost u upravljanju

tim tržištima dovele su do kriza.

3.1 Velika depresija kao najveća kriza XX. stoljeća

Sjedinjene Američke države su od početka XX. stoljeća najveća svjetska ekonomija. Sa

premještanjem financijskog tržišta kao svjetskog središta na Wall Street, njeno gospodarstvo

doživjelo je veliki uspon i održavalo stabilan gospodarski rast. Održiv rast karakterizirala je

velika zaposlenost, nacionalna proizvodnja na zadovoljavajućem nivou, tehnološki napredak,

stabilna međunarodna razmjena i rast cijena dionica na financijskom tržištu. 1907. godine

38

manja kriza zahvatila je Wall Street, a njenim nastankom došlo je do osnivanja Američke

središnje banke – Federalnih rezervi, a dolar je postao vodeća svjetska valuta, istiskujući funtu

iz međunarodne razmjene (Guenon, 2005). Sa približavanjem Prvog svjetskog rata vodeće

američke banke (J. P Morgan, Rockefeller, Lehman Brothers) su počele masovno ubirati

štednju i plasirati vrijednosnice na financijsko tržište. Wall Street je postao glavni izvor

financiranja poduzećima. Oni koji su se razumjeli u financijsku problematiku tadašnjeg doba i

koji su raspolagali korisnim informacijama o postojanju zlatnih rudnika i drugih prirodnih

vrijednosti, na tuđoj štednji su stekli čitava bogatstva.

Sa Prvim svjetskim ratom ubrzala se industrijalizacija tvornica, povećale su se plaće, te su se

pojavili novi financijski instrumenti – holdinzi i trustovi. Američke banke preotele su mjesto

britanskim, te su diljem zemlje davale zajmove svima koji su ih htjeli, omogućavajući tako

kupnju velike količine dobara (nekretnina) i vrijednosnica čije su vrijednosti rasle preko noći.

Vrijednost dionica rasla je po visokim stopama mameći ulagače željne što većeg profita – to

razdoblje američke povijesti obilježio je najveći broj investitora. Američka centralna banka,

FED, je tada vodila politiku niskih kamatnih stopa.

Amerikanci su poludjeli za nekretninama, a njihove zajmove je jamčila vrijednost dioničkih

portfelja. Međutim, 1926. je potražnja za nekretninama počela padati, a cijena im je i dalje

rasla. Pokrenut je mehanizam varljivog optimizma, a banke su savjetovale neumjerene

investicije štedišama, a mjehur nekretnina održavao je euforiju i rast. Sve te situacije dovele

su 1928. godine do pogoršanja stanja i nejednakosti. Amerikanci su poticani da još više

pozajmljuju, a tržište dionica nije prestalo rasti – zarađivalo se bogatstvo bez pokrića radom.

Trošilo se sve više novca koji je poticao od zajmova, a potrošnja je bila opravdana uvjerenjem

da vrijednost njihova dioničkog portfelja raste. 1929. godine je porasla cijena goriva i pala

potražnja za automobilima. FED je iz špekulativnih razloga podigao kamatnu stopu, ukupan

dug Amerikanaca dosegao je 300%, a sve to je dovelo do pojave opće panike na financijskom

tržištu, te sloma i najveće krize XX. stoljeća – Velike depresije. Najveća ekonomska kriza

XX. stoljeća prelila se na nacionalna gospodarstva diljem svijeta, uzrokujući njihov slom, a

posljedice su bile masovna nezaposlenost i deflacija (McNeese, 2010).

Amerikanci, zadovoljni zbog rasta njihova profita i portfelja njihovih dionica, nisu

primjećivali nastanak zloslutnog scenarija. Nisu to primijetili čak ni kad se u prvom

polugodištu 1929. godine zatvorilo 345 američkih banaka. Dana 20. listopada 1929. veće

realizacije zarada, povećanje kamatnih stopa i maržni pozivi doveli su do pada tečajeva na

burzama (Attali, 2009, str.22).

39

Službeni početak krize bio je 24. listopad, poznatiji kao „Crni četvrtak“, kada se dogodio krah

Wall Streeta, pad cijena dionica i BDP – a. Toga dana tečajevi su se urušili2, a mali štediše su

se sjurili da rasprodaju svoje dionice. Upleli su se i institucionalni ulagači ne bi li održali

tečajeve, a dan je završio padom indeksa za samo 2,1% na 12,9 milijuna razmijenjenih

dionica, što je za to vrijeme kolosalna brojka (ibidem, str.22). Idućih dana nastavilo se

urušavanje tržišta te su za sobom u propast povukla zajmove koji su jamčeni vrijednošću svog

dioničkog portfelja. Uspaničeni dioničari su brzinski sve počeli rasprodavati da bi mogli

otplatiti dužničke rate, a time su samo još pogoršali stanje i ubrzali pad tečajeva. Panika je

zahvatila i banke, koje su došle u situaciju da nisu mogle isplatiti depozite štedišama. Propalo

je ukupno 4 tisuće banaka jer im nitko nije pomogao. Kriza se poput domino efekta lančanom

reakcijom prelila i na Europu, kad je SAD naglo zatražio povrat zajmova.

Na financijsku krizu nadovezala se i gospodarska, koja se očitovala u padu aktivnosti u

sektorima građevinarstva i automobilske industrije. Pala je prodaja automobila, dohodak se

počeo neravnomjerno raspodjeljivati, pala je potražnja za američkim dolarima, kao i

međunarodna zaduženja.

Nakon početnog kraha u listopadu 1929., nakon nekoliko mjeseci, panika je zavladala

svijetom, a zemlje su pokušale negativne efekte krize ublažiti vlastitim zaštitnim mjerama na

način da su oslabljivale svoju valutu, s ciljem poboljšanja kompetitivnosti izvoza i smanjenja

trgovačkog deficita. Na slici 10 navedeni su neki od poteza koje su učinile svjetske sile.

2 Dow Jones je u podne toga dana zabilježio pad od -22,5%.

40

Slika 10 - Potezi svjetskih sila

IZVOR: Izrada studenta prema: Attali, J.(2009) Kriza, a poslije, Zagreb, Meandar media

Kriza se produbljivala, a trgovačka razmjena je bila ograničena na zemlje koje su rabile istu

valutu – gospodarska recesija SAD – a postala je svjetska depresija. Zbog urušenog sustava

nestalo je razdoblje sigurnosti i prosperiteta, te je nastupila stagnacija. Novaca je bilo sve

manje, prodaja u trgovinama je padala ili stagnirala, a investitori su izgubili povjerenje pa su

svoja ulaganja odgađali za neka bolja razdoblja. Depresija je povukla za sobom deflaciju

cijena, pad proizvodnje, rast nezaposlenosti i gubitke u poljoprivredi.

Ogromna globalna financijska i gospodarska šteta koju je prouzrokovala Velika depresija

potaknula je tadašnje ekonomske teoretičare da preispitaju svoja razmišljanja i dotadašnje

makroekonomske postavke. Osim što je dovela u nedoumicu stručnjake, Velika depresija je

napravila i prekretnicu u ekonomskoj teoriji. Do tada je prevladavala ekonomska misao

klasičara koja je smatrala da je tržište slobodno i da samo rješava svoje tijekove, te da će u

slučaju pojave neravnoteže samo riješiti svoje probleme, odnosno ponovno dovesti posrnulu

agregatnu ponudu i potražnju u ravnotežu. Međutim, stručnjaci su shvatili da tržište ne može

samo riješiti svoje probleme. Shvatili su da je nužna intervencija države da popravi tržišne

manjkavosti. Najpoznatiji teoretičar nove doktrine je bio John Maynard Keynes. On, ne samo

što je postavio nove makroekonomske ideje, već je i ponudio rješenja za izlazak iz krize, pa se

stoga smatra „ocem suvremene makroekonomije“.

Velika Britanija je, u namjeri da očuva sustav „imperijalne preferencije“ ukinula konvertibilnost funte u zlato i stvorila zonu

stearlinga

Njemačka je, pod pritiskom ratnih dugova i uništena krizom, uspostavila potpun nadzor nad tečajevima.

Japan je obustavio konvertibilnost jena u zlato i uspostavio nadzor nad tečajevima.

41

Šteta Velike depresije je počinjena. Sada je trebalo tu štetu sanirati. Nastupom američkog

predsjednika Herberta Hoovera na političku scenu 1928. godine, počela su se primjenjivati

rješenja koja bi ublažila efekte krize i podigla posrnulo gospodarstvo. Problematika

nezaposlenosti je prema njemu bio vodeći problem, pa je predsjednik radio na tome da održi

broj postojećih radnih mjesta, stabilne i stalne plaće i nacionalnu proizvodnju na koliko toliko

zadovoljavajućem nivou. Organizirao je obavljanje i manjih javnih radova, zapošljavajući

tako nezaposleno građanstvo koje je radilo za potrebe vlade, te stvorio državne izdatke za tu

namjenu u iznosu od 150 milijuna dolara. Ovo njegovo nastojanje da oživi posrnulu

ekonomiju nije urodilo plodom. Hoover je također podigao carine na uvoz poljoprivrednih i

industrijskih dobara, međutim, postigao je kontra efekt. Inozemni suradnici nisu više toliko

tražili američke proizvode, što je rezultiralo daljnjim otkazima, gomilanjem zaliha proizvoda i

manjim dohocima. Ozbiljniji potezi u rješavanju krize dogodili su se tek dolaskom na vlast

sljedećeg američkog predsjednika Franklina Roosevelta.

Odmah po dolasku na vlast Roosevelt je počeo primjenu antirecesijskih mjera nazvanih New

Deal. Prvi korak, odnosno prvo rješenje krize bilo je sanirati banke – predsjednik je zaustavio

sve bankovne transakcije, a SAD je otkupio dionice pojedinih nestabilnih banaka s ciljem

održavanja solventnosti bankarskog sektora. Ponovno je počeo pritok sredstava –

investitorima se polako vratilo povjerenje, te su opet počeli deponirati svoja sredstva u obliku

novca i zlata. Njegov sljedeći potez bio je održati valutu stabilnom. Zato je ukinuo zlatni

standard i promijenio ga za novac. Državna tijela su počela kupovati zlato bez obzira što je

njegova cijena rasla, mijenjajući tako zlato za novac i povećavajući tako količinu novca u

optjecaju.

On je na taj način ukinuo konvertibilnost dolara u zlato, stvorio zonu dolara, te Glass –

Steagallovim zakonom3 o bankama zatražio od njih da izaberu hoće li biti investicijske ili

komercijalne(Attali, 2009, str.23). Zabranio je kamate na pologe po viđenju, a Federalna

korporacija za osiguranje depozita (FDIC) bila je zadužena da jamči za te pologe. Vodeće

američke banke izabrale su jedan od dva ponuđena izbora: banke Chase i City su odabrale

komercijalno poslovanje, dok su banke Lehman Brothers, Goldman Sachs i Morgan Stanley

postale investicijske.

Problemu nezaposlenosti Roosevelt je pristupio na način da je zaposlio radnike, osobito

mlađu radnu snagu u nacionalnim parkovima koji su bili „vlasništvo“ Amerike. Donio je akte

3 Zakon o bankarstvu iz 1933. nazvao se Glass-Steagallov zakon. Taj zakon donesen je kao reakcija na kolaps

bankarskog sustava tijekom velike krize. Izvor: Internet stranica Bankovni krediti, Elektronički izvor:

http://bankovni-krediti.com/banke/povijest-banaka/item/78-glass-steagallov-zakon (pristup: 20.12. 2013.)

http://bankovni-krediti.com/banke/povijest-banaka/item/78-glass-steagallov-zakon

42

koji su propisivali borbu protiv konkurencije, a određivali su cijene i nadnice. Također su

propisane mjere kojima bi se podigao dohodak građana i ojačala njihova kupovna moć.

Također je pokrenuo mjere financiranja javnih radova, poznatijih kao deficitarno financiranje.

Preko projekata izgradnje infrastrukturnih objekata (državnih cesta i brana) pokušao je

smanjiti broj zaposlenih – američka vlada je u te javne radove uložila 6 milijardi dolara, a

rezultati su bili zavidni. Izgrađene su bolnice, sudovi i obrazovne ustanove.

Rast se donekle pokrenuo. 1934. SAD je devalvirao dolar za više od 40% u odnosu na zlato.

Roosevelt je također osnovao javnu banku Fannie Mae, da bi osigurao rizike koji su se

događali u stambenom sektoru. Međutim, još uvijek situacija nije bila zadovoljavajuća. I dalje

rastuća nezaposlenost je pogodila 25% američkog stanovništva, a nacionalni proizvod se

prepolovio. Američke banke su počele razmišljati o osnivanju podružnica u Londonu, ne bi li

ondje činile ono što je bilo zabranjeno na Wall Streetu (ibidem, str.24).

Rooseveltove poduzete mjere su konačno počele davati pozitivne rezultate: povećane porezne

prihode država je usmjerila u podizanje posrnulog gospodarstva. Poduzetnicima su ponuđeni

krediti pod državnim uvjetima na način da im je država odredila što će proizvoditi, po kojoj

cijeni i po kojim plaćama. Također je uveo i mjere štednje, na način da si je smanjio plaću,

sebi i državnim službenicima, te na taj način namaknuo dodatnu količinu novca u državni

proračun. Država je time na sebe preuzela ekonomsku ulogu tržišta, te je time označila pojavu

suvremenog kapitalizma. Ulazak SAD – a u Drugi svjetski rat označio je kraj financijske i

gospodarske krize koja je počela 12 godina ranije (ibidem, str.25).

3.2 Naftne krize i šokovi

Nafta je, od svoga otkrića, prepoznata kao vrlo vrijedan energent. Poznata je kao „crno zlato“,

odnosno ključni element čijim se trgovanjem na svjetskim financijskim tržištima ostvaruju

nezamislivi profiti.

Njen gospodarstveni značaj otkriven je 1882. godine, kada kao teški crni mulj, nafta nije

imala nikakvu tržišnu vrijednost, osim kao gorivo za mineralne uljne svijeće (Engdahl, 2000,

str.35). Britanski admiral, lord Fisher je tada prepoznao vojno stratešku – važnost nafte, te je

počeo zagovarati uvođenje tog novog goriva. 1870. godine već su ruski parobrodi na

Kaspijskom jezeru počeli koristiti naftu kao teško gorivo.

Od 1914., s početkom Prvog svjetskog rata, pa sve do njegova kraja, kada je završio, nafta se

neupitno pokazala kao pravi ključ uspjeha revolucije u vojnoj strategiji (ibidem, str.74). Nafta

je otvorila put velikoj pokretljivosti modernog ratovanja. 1918. bogata naftna polja Bakua, na

43

području Kaspijskog jezera, bila su cilj jakih vojnih i političkih borba Njemačke, kao i

Engleske, koja je preduhitrila Njemačku i držala Baku pod okupacijom nekoliko tjedana i

tako vojnom zapovjedništvu zapriječila put do opskrbe naftom (ibidem, str.91). Bio je to

posljednji udarac Njemačkoj, a nafta se pokazala kao srž geopolitike. Prepoznata je njezina

strateška važnost za gospodarsku sigurnost u budućnosti. Zemlje su počele masovno

nabavljati prijevozna sredstva na naftni pogon. Pobjedom u ratu Engleska je stekla neupitnu

kontrolu nad ovim dragocjenim prirodnim dobrom. Nafta se već 1919. godine pokazala kao

strateški važna sirovina za budući gospodarski razvoj.

Od 1950 – tih godina nafta postaje svakodnevna potreba. Naftne kompanije su počele zgrtati

goleme zarade prodajući naftu za dolare na svjetskom financijskom tržištu. Automobilska i s

njome povezane industrije postale su najveće svjetske gospodarske grane. Zapostavila se

željeznička infrastruktura, te je prepuštena propadanju, a njeno mjesto je zauzeo automobilski

prijevoz, koji je bio skuplji u pogledu potrošnje energije.

Špekulacija naftom na financijskim tržištima nije mogla proći bez problema. Kad-tad se

očekivala pojava krize i šokova koje su izazvale manipulacije prodajom nafte. Ekonomisti su,

paralelno sa špekulacijama nafte na tržištu, počeli pokazivati interes za utjecaj promjena

cijena nafte na svjetska gospodarstva. Nafta je postala vodeće sredstvo trgovanja – nafta i

njezini derivati su se počeli sve više uvoziti iz zemalja Bliskog Istoka, pa je s rastom njena

uvoza, rastao i strah od mogućih kriza koje bi nafta prouzročila.

Sam pojam naftne krize, odnosno krize koje su izazvali naftni šokovi, označavaju smetnje

koje se zbivaju na financijskim tržištima zbog rasta cijena nafte. Povećanje cijena utječe

negativnim efektima na cjelokupno gospodarstvo jer automatski uzrokuje fluktuacije

vrijednosnica, nestabilnost gospodarstva, recesiju, povećanje inflacije, smanjenje

učinkovitosti rada, kao i stagnaciju gospodarskog rasta. Cijene nafte variraju ovisno o zakonu

ponude i potražnje na tržištu. Do naftne krize u pravilu dolazi kada je potražnja za naftom

veća od njene ponude. Može doći do situacije da ponuda nafte zbog logističkih i političkih

razloga padne, te više nije u mogućnosti zadovoljiti potražnju za naftom koja je prisutna. U

svijetu je došlo do dvije naftne krize, odnosno dva naftna šoka, i to 1973. i 1980. godine.

3.2.1 Prva naftna kriza

Dogodila se 1973. godine i izazvala vrlo ozbiljne posljedice na financijskim tržištima. Povod

smanjenoj proizvodnji nafte bio je rat između Izraela, Sirije i Egipat – zemlje bogate naftom

uvele su embargo na uvoz nafte svim onim zemljama koje su bile na strani Izraela. Intenzivan

44

napad na Izrael iziskivao je inozemnu pomoć, a u pomoć je došao SAD, te bio kažnjen

embargom na uvoz nafte. Tada su zemlje koje su izvozile naftu namjerno smanjile njenu

cijenu za 5% s ciljem da izazovu porast cijena nafte. Cijene nafte su tada otišle u nebo,

odnosno porasle su za 70%, sa 3 na 5 dolara, da bi iduće godine dosegla vrijednost od 12

dolara po barelu. U SAD – u je došlo do nestašice nafte. Samo New York je morao ukinuti

sredstva koja je namijenio izgradnji infrastrukturnih javnih projekata, te je morao otpustiti

tisuće državnih službenika da bi namakao sredstva za otplatu obveza. Europa je uvela mjeru

kojom je ograničila promet na parne i neparne datume, odnosno prema rednim brojevima

tablica automobili su smjeli voziti samo određene dane. SAD je brzo primijenio mjere

suzbijanja naftne krize, uvodeći propis vožnje od maksimalno 80 km/h, a Japan je u ovoj

naftnoj krizi profitirao jer je porasla prodaja automobila sa malom potrošnjom. Zemlje OPEC

– a su ovaj potez smišljeno učinile, odnosno smanjile su proizvodnju nafte jer nisu prihvaćale

politiku zemalja koje su uvozile naftu. Međutim, zemlje izvoznice nisu računale da će time

uzrokovati veliki šok za svjetska gospodarstva. I 1974. godine svjetsko gospodarstvo se

oporavljalo od prvog naftnog šoka. Prva naftna kriza, odnosno porast cijene nafte izazvao je

porast inflacije s kojima su se svjetska gospodarstva počela boriti. Porasle su kamate stope,

koje su usporile gospodarski rast, a mnogi ljudi ostali su bez posla. Također, zbog porasta

cijena nafte produbili su se proračunski deficiti, naročito nerazvijenih zemalja u Južnoj

Americi, Africi i Aziji. Sve su to obilježja velike krize koja je 1970 – tih godina zahvatila

svjetske ekonomije. Naftni šok potaknuo je stručnjake da razmisle i počnu istraživati

alternativne oblike energije, pa se počelo naglo ulagati u istraživanje nuklearne energije.

Počelo se sve više ulagati u pronalazak resursa kako bi se smanjila ovisnost o nafti.

3.2.2 Druga naftna kriza

Nastupila je početkom krajem 1979. i početkom1980. godine u Iranu. Iran je tada pregovarao

s međunarodnim konzorcijem o obnovi svojih koncesijskih ugovora, što je dovelo do

masovnih nezadovoljstava u Iranu. Predloženo je smanjenje proizvodnje nafte, što Iran nije

prihvatio. Počeli su štrajkovi, radnici nisu htjeli raditi, počele su se koristiti vjerske dogme u

svrhu podjarmljivanja kaosa koji se dogodio. Ipak, zahtjevi međunarodnog konzorcija su

prevladali, a prekid dobavljanja nafte donio je novi šok na tržištu. Cijena nafte je dosegla 38

dolara po barelu. Druga naftna kriza gore je utjecala na financijsko tržište nego prva. Iako je

OPEC prognozirao rast cijena nafte do 50 dolara po barelu, ta predviđanja se nisu ostvarila, te

45

se cijena nafte u 1980 – tima zadržala na nivou od 30 dolara po barelu. Porast cijene nafte je

potaknuo štednju energije do koje je došlo zbog smanjene potrošnje nafte.

Posljedice naftnih kriza bile su očite i očekivane. Zemlje su naftne šokove dočekale potpuno

nepripremljene, a ti šokovi su moćno utjecali na njihov gospodarski rast. Zemlje nisu ni

shvaćale koliko je gospodarstvo ustvari ovisno o ovom obliku energenta. Počelo se razmišljati

o naftnoj alternativi, odnosno zamjena nafte biološkim gorivima, pa sve do korištenja drugih

oblika alternativne energije za prijevoz. Počelo se ulagati u proizvodnju automobila sa

manjom potrošnjom. Ove krize su dovele do promijene svijesti u shvaćanju ljudi da nafta nije

jedino sredstvo prijevoza, da je njena prisutnost na Zemlji kao resursa ograničena, te da treba

obratiti dodatnu pozornost na alternativne oblike energije.

3.3 Epizode valutnih kriza

Kada u vrlo kratkom vremenu padne vrijednost nacionalne valute, nastaje valutna kriza.

Zemlja tada gubi kontrolu nad upravljanjem svojim tečajem, te se događa niz nepoželjnih

posljedica za gospodarstvo. Međutim, valutne krize mogu nastupiti samo u onim zemljama

koje imaju fiksni tečaj, dok kod zemalja sa fluktuirajućim tečajem nema takvih kriza jer čim

dođe do promjena u temeljnim makroekonomskim varijablama, one se odmah odraze na tečaj.

Veliko zanimanje za valutne krize je nastalo u 1990 – tim godinama, zbog nekoliko kriza koje

su se u tom desetljeću dogodile – od krize tečajnog režima u Europi 1992. godine, preko

Azijske krize 1997., do Brazilske krize 1999. Ove vrste kriza su takvog karaktera da pritiskom

na devizni tečaj uzrokuju njegovu deprecijaciju. Sama deprecijacija obeshrabruje investitore

koji svoje vrijednosnice potom prodaju u denominiranoj valuti. Babić i Žigman (2010, str.1)

navode da je razlog tako brojnih valutnih kriza svakako je povećana globalizacija i mobilnost

kapitala na svjetskom tržištu, liberalizacija tekućeg računa i kapitalnog računa neusklađena s

liberalizacijom i reformama ostalih gospodarskih sektora, kao i pojavljivanje mnogih novih

tržišta i zemalja u tranziciji prema tržišnom gospodarstvu. S obzirom na uzroke, ekonomska

teorija dijeli valutne krize u tri generacije modela koji su prikazani na slici 11.

46

Slika 11 - Tri generacije modela valutnih kriza

IZVOR: Izrada studenta prema: Krznar, I.(2004) Valutna kriza – teorija i praksa s primjenom

na Hrvatsku, Zagreb, Hrvatska narodna banka, str. 3

3.3.1 Prva generacija valutne krize

Prema Krznaru (2004, str.3) prva generacija valutne krize, odnosno model krize

špekulativnog napada promatra valutnu krizu isključivo kao naglo smanjenje međunarodnih

pričuva zbog napada na valutu te kao neizbježnu promjenu tečajnog režima. Nepodudarnost

koju donose ekspanzivna monetarna i fiskalna politika u odnosu s tečajem je poticaj za napad.

Na taj način se valutna kriza može promatrati kao rezultat lošeg makroekonomskog

upravljanja i manipulativnih špekulacija. Ova generacija valutne krize je pokušala objasniti

krizu u Meksiku i Argentini. Kada je prisutna ravnoteža na tržištu novca, dolazi do ekspanzije

kredita, a posljedica je veća agregatna ponuda od potražnje. Nastaje višak likvidnosti, pa

sudionici financijskog tržišta povećavaju potražnju za stranim valutama. Da bi u toj situaciji

monetarna vlast dovela tržište novca u ravnotežu, središnja banka mora prodavati

međunarodne pričuve za domaću valutu (ibidem, str. 3). Kada se međunarodne pričuve iscrpe,

nastaje povod za valutnu krizu, kada se fiksni tečaj više ne može održati. Te pričuve se ne

troše postupno, već se one naglo smanjuju jer špekulanti već prema iskustvu znaju procijeniti

promjene novčane mase na tržištu. Oni tada mijenjaju svoju valutu za inozemnu, te dolazi do

1.generacija valutne krize - Model krize

špekulativnog napada

2.generacija valutne krize - Model

klauzule izlaska

3.generacija valutne krize

47

špekulativnih napada. Središnja banka to može spriječiti ako promijeni tečajni režim. Kod

ovog modela raste proračunski deficit, kao i rast novčane mase. Jedno od najvažnijih

postignuća prve generacije modela jest mogućnost predviđanja trenutka špekulativnog napada

u kojemu će međunarodne pričuve odjednom pasti na nulu jer investitori neće čekati kolaps

tečajnog režima zbog postupnog iscrpljivanja pričuva (ibidem, str.4).

3.3.2 Druga generacija valutne krize

Druga generacija valutne krize, odnosno model klauzule izlaska, proizlazi iz iskustva krize

Europskog monetarnog sustava (EMS – a), te se zasniva na prvom modelu zbog

nemogućnosti da prvi model objasni krizu EMS – a. Ova generacija pristupa tečajnom režimu

na način da se država odlučuje za fiksni tečaj dok god to ona smatra oportunim. Ovdje se

uvodi efekt očekivanja i daje se uloga državi kao aktivnom igraču, te joj se prepušta odluka do

kad će tečaj održavati fiksnim. Zato tu i postoji klauzula izlaska, odnosno fiksni tečaj se

napušta kada ekonomska politika počinje pokazivati negativne učinke na makroekonomske

pokazatelje. Ako špekulanti procijene da će fiksni tečaj ostati održiv i neće doći do njegove

promjene, oni tada ne trguju valutama i nema špekulativnog napada. Ako se njihova

očekivanja ne ostvare, dolazi do napada i tečajni režim pada. Odluka o izlasku iz tečajnog

režima ovisi o usporedbi troškova i koristi održavanja fiksnog tečaja (ibidem, str.5). Budući

da ekonomska politika nije određena unaprijed, već reagira na gospodarske promjene, pa

investitori temelje svoja očekivanja onako kako se ponašaju nositelji ekonomske politike.

Zato valutna kriza ove generacije nastaje kada špekulanti procijene da se vladajuća struktura

nalazi na rubu iskorištavanja klauzule izlaza. Promjena ekonomskih pokazatelja nije nužan

uvjet za pojavu valutne krize, već presudnu ulogu imaju promjene u očekivanjima. Ovime se

država dvoumi da li zadržati ili promijeniti fiksni tečaj. Ako makroekonomski pokazatelji

počnu padati, fiksni tečaj slabi, pa država napušta fiksni tečajni režim onda kada trošak

održavanja prijeđe trošak napuštanja.

3.3.3 Treća generacija valutne krize

Treća generacija valutne krize bavi se uzrocima valutne krize koje su zanemarile prva i druga

generacija. Prva grupa modela se bavi problemima koji nastaju u bankarskom sustavu – rast

inozemnog zaduživanja, moralni hazard i asimetričnost informacija. Do krize u bankarskom

sustavu dolazi putem mehanizma prve generacije modela. Kada nastupi kriza, potencijalne

48

bankovne obveze postaju stvarne i dovode do neodrživog fiskalnog deficita. Drugi je slučaj

kada središnja banka nastupa kao zajmodavac – oba slučaja su nekonzistentna s održavanjem

fiksnog tečaja. U članku Postupate li na ZSE kao dio krda? (Hrastovček, 2013) navodi se da

prema drugoj grupi modela valutna kriza nastaje nastupom efekta krda4 koji se javlja među

bankarima koji zbog nastupa određenih poremećaja panično bježe u kupovinu strane valute.

Treća skupina modela oslanja se na efekt zaraze. Prema ovom modelu, valutna kriza se

transmisijom širi iz jedne zemlje u drugu. Tumačenje ovog modela se oslanja na negativni

utjecaj egzogenog šoka na nekoliko zemalja. Krznar (2004, str.7) smatra da se kriza također

može prenijeti trgovinskim vezama kada deprecijacija valute jedne zemlje znači smanjenu

konkurentnost druge zemlje. Model prve generacije valutne krize zahvatio je Meksiko i

Rusiju, druga generacija zahvatila je europski tečajni mehanizam, a treća generacija valutne

krize Aziju.

Kriza u Latinskoj Americi, točnije u Meksiku i Argentini počela je 1994. godine. Još 1993. je

kamatna premija na pesos bila niska, a nije bilo ni problema s financiranjem proračunskog

deficita. 1994. je počela politička nestabilnost, a pokrenula ju je pobuna seljaka u meksičkoj

pokrajini Tiahualpa, te atentat na predsjedničkog kandidata vladajuće stranke. Zbog

oslabljene monetarne i fiskalne politike smanjio se dotok inozemnog kapitala, te snizio

međunarodne pričuve. Babić i Žigman (2010, str.8) kažu da je vlada postala svjesna da ne

može zanoviti svoje vrijednosne papire koji su kratkoročni i denominirani u dolarima. Stoga

je odlučila devalvirati svoju nacionalnu valutu, iako se obvezala na fiksni tečaj, što je narušilo

vladin kredibilitet. Inozemni investitori su zbog te devalvacije meksičku vladu doživjeli kao

arogantnu i nekompetentnu. Krizi su pridonijele i konzultacije s vodećim predsjednicima

meksičkih korporacija koji su znali za plan devalvacije, pa su u toj situaciji pronašli

manevarski prostor za ostvarenje svojih profita.

Povjerenje u vladu je potpuno izgubljeno, pesos je dvostruko oslabio, uvozne cijene su se

povećale, a inflacija je poprimila dvoznamenkastu brojku. Zbog navedenih posljedica

meksička vlada je podigla kamatne stope u svrhu stabilizacije valute i inflacije, ali visoki

kamatnjaci izazvali su pad agregatne potražnje i BDP – a. Pomoć je stigla od SAD – a u

obliku intervencijskog kredita, pa je tijekom 1996. godine obnovljen meksički gospodarski

4 Efekt krda ili stampedo efekt klasična je pojava među ljudima koju socijalni psiholozi proučavaju u okviru

konformizma. Konformizam, ili promjena mišljenja i ponašanja pod utjecajem drugih ljudi može biti vođena

željom da ljudi budu točni i informirani ili da budu prihvaćeni. Izvor: Hrastovček, T.: Postupate li na ZSE kao

dio krda? To može biti greška ali i ne mora, Elektronički izvor, http://www.poslovni.hr/vijesti/postupate-li-na-

zse-kao-dio-krda-to-moze-biti-greska-ali-i-ne-mora-206423, (pristup: 27. prosinca 2013.)

http://www.poslovni.hr/vijesti/postupate-li-na-zse-kao-dio-krda-to-moze-biti-greska-ali-i-ne-mora-206423


49

rast. Meksiku je nanovo omogućen pristup međunarodnom kapitalu, a interventni kredit SAD

– u je vraćen u dogovorenom vremenu.

Argentina je imala drugačiji tečajni režim, te se unaprijed zaštitila od valutne krize, te

mogućeg učinka zaraze koji bi se prelio na nju iz Meksika. Međutim, špekulanti su napali

argentinski pesos očekujući da će argentinska Vlada napustiti novčanu upravu kako bi

smanjila stopu nezaposlenosti (ibidem, str.9). Nastao je odljev kapitala iz zemlje, smanjio se

primarni novac u optjecaju i nastala je kriza, ali nije imala tako jake efekte kao u Meksiku.

Argentina je također dobila međunarodnu financijsku potporu, ali je zadržala fiksni tečaj.

Europski monetarni sustav je sasvim dobro funkcionirao, te je promijenio svoj tečajni režim

od gotovo fiksnog na fluktuirajući tečaj s ograničenom mobilnošću kapitala. Kriza ovog

Europskog mehanizma koja se zbila 1992. godine je kriza jednog sustava, a zbog nje je

nastala jedna sasvim nova ekonomska situacija u Europi. Tadašnje ujedinjenje Njemačke

zahtijevalo je zamjenu istočnonjemačkih maraka za zapadnonjemačke, pa je rast kamatne

stope utjecao na aprecijaciju realnog tečaja njemačke marke u Europskom monetarnom

sustavu (ibidem, str.9).

Došlo je do promjena diskontnih stopa u Japanu, Americi i Njemačkoj. Banke u navedenim

zemljama su promjenom diskontnih stopa izazvale povećanu potražnju za njemačkim

markama, a kriza je doživjela kulminaciju u kolovozu 1992. kada je dolar imao svoju

povijesnu vrijednost – 1,4 njemačke marke. Fluktuacije na ovim tržištima povukle su u

valutnu krizu Skandinaviju, Švedsku, Finsku i Francusku. Sve valute došle su na donju

granicu raspona tečajnog mehanizma. Kao posljedica ove krize bila je izlazak Italije i

Engleske iz europskog tečajnog mehanizma – to je poljuljalo povjerenje u moguću

jedinstvenu valutu Europe. Ova kriza je djelomično uzrokovana i različitim poslovnim

ciklusima.

Jedna od najpoznatijih valutnih kriza je ona u Aziji 1997. godine koja je pogodila „azijske

tigrove“. Japan je 1980 – tih godina obilježio rast cijena nekretnina, vrijednosnih papira i

štednje, te je porastao priljev kapitala u Južnu Koreju, Indoneziju, Filipine, Maleziju i

Tajland. Te su zemlje započele liberalizaciju tržišta kapitala, a oni koji su imali pristup

inozemnom kapitalu, vođeni visokim profitom, vršili su pritisak na vladu da deregulira

financijski račun. Preduvjeti za krizu u Aziji bili su sljedeći: visoke stope domaće štednje,

fiksni tečaj koji je vezan za američki dolar, liberalizacija kapitalnog tržišta i golem priljev

50

inozemnog kapitala, sporazum države i stranih investitora o bail – outu5 poduzeća, te visok

udio kratkoročnog duga u ukupnom javnom dugu (ibidem, str.11).

Mnogi investitori počeli su kupovati nekretnine kako bi očuvali svoj kapital, pa su špekulacije

nekretninama procvjetale. Kulminacija se dogodila u Tajlandu 1996. kada se urušila burza, a

mnogi dužnici više nisu bili u mogućnosti vraćati svoje kredite. Tajland je zatražio pomoć

MMF – a, a devalvacija tajlandskog bahta pokrenula je efekt zaraze na ostale azijske zemlje.

Kriza je potom nastupila u Rusiji i Brazilu zbog seljenja portfelja. Nakon što su dotaknule

dno, zemlje azijske krize su krenule prema ekonomskom oporavku, a to se ubrzalo

stabilizacijom financijskih tržišta, jačanjem tečaja, održivom fiskalnom politikom, kao i

vraćanjem povjerenja inozemstva u azijsko tržište.

Jedna od primjera valutnih kriza u tranzicijskim zemljama je i kriza u Brazilu, koja je

započela 1998. godine zbog razloga fiskalne prirode. Da bi riješio svoju krizu, Brazil je

zatražio aranžman MMF – a u iznosu od 30 milijardi dolara. Vlada je u početku uspješno

provodila fiskalne pakete, no neki dijelovi nisu uspjeli proći. Situacija se pokušala umiriti

snižavanjem kamatnih stopa, ali nije bilo pozitivnih efekata. Zbog nepopuštanja pritiska

Brazil je pustio svoju valutu (real) da slobodno fluktuira. U situaciji kada je real potonuo,

kamatne stope su nezaustavljivo porasle, kapital je “pobjegao“ iz Brazila i ekonomija je brzo

pala u recesiju (ibidem, str.17). Uskoro je pristigla financijska pomoć i tečaj se uspio

stabilizirati.

Naučena iskustva mogu pomoći u predviđanjima budućih valutnih kriza, a taj izazov je

moguće unaprijediti boljom suradnjom investitora i vladajuće strukture koja provodi

ekonomsku politiku. Stoga je, prema kretanjima makroekonomskih pokazatelja, bitno

prepoznati krizu.

3.4 Suvremena globalna financijska kriza

Suvremena, odnosno aktualna financijska kriza, jest kriza kapitalizma. U članku Kriza i

antikrizna politika (Baletić, 2009, str.100) navodi se da su žarišta krize najrazvijenije

kapitalističke zemlje, kojih su razvojna dinamika, ekonomska i socijalna struktura i način

upravljanja upravo uzroci krize i uvjetuju tempo i smjerove kriznih procesa u svijetu. Vodeće

nacionalno gospodarstvo u tome je SAD, koji unatoč vrlo jakom gospodarskom i

financijskom sustavu nije mogao izdržati tako jaki pritisak krize. Nizanje događaja koje je

5 Bail – out je kolokvijalni izraz za davanje kredita poduzeću koje je suočeno s ozbiljnim financijskim

poteškoćama ilistečajem.

51

dovelo do suvremene krize počelo je produbljivanjem društvene nejednakosti u SAD – u,

čime se ograničila potražnja. Nastavilo se implicitnom odlukom američkog društva da im

financijski sustav postane zamjena za pravednu raspodjelu dohotka. Također se nastavilo sa

sposobnošću tog financijskog sustava da bez ikakve kontrole osmišljava nove proizvode

zahvaljujući kojima se može neograničeno bogatiti (Attali, 2009, str.124).

Ova se globalizacijska kriza ugrubo objašnjava nemogućnošću američkog društva da srednjoj

klasi pruži pristojnu plaću (ibidem, str.8). Suvremena globalizacijska kriza je jedna od

najgorih u svijetu poslije Velike depresije 1929. godine. Kolaps financijskog sektora u SAD –

u proširio se munjevito na čitav svijet, nastali su problemi na europskim financijskim

tržištima, a mnoga dobra i dionice su izgubile na vrijednosti. Efekti tih gubitaka su se prelili

van granica američkog gospodarstva na čitav svijet. Skočio je raspon rizika, a likvidnost je

pala na najdonje granice. Europska središnja banka ubacila je u financijski sustav velike

količine rezervi. Engleska središnja banka sudjelovala je u spašavanju i nacionalizaciji

depozitorija banke Northern Rock (Felton i Reinhart, 2008, str.56). FED je uveo mnoge nove

pogodnosti i proširio potporu izvan depozitarnog sektora. Mnogi svjetski politički i financijski

lideri usmjerili su svoje napore da bi ublažili efekte krize.

52

Tablica 4 - Stope gospodarskog rasta u izabranim zemljama od 2010. – 2012. godine

STOPE GOSPODARSKOG RASTA

ZEMLJA 2010. 2011. Projekcija 2012.

SAD 3,1 1,6 1,9

Njemačka 1,8 1,6 1,1

Francuska 1,4 1,7 1,4

Italija 1,3 0,6 0,3

Španjolska - 0,1 0,8 1,1

Japan 4,0 - 0,5 2,3

Ujedinjeno

Kraljevstvo

1,4 1,1 1,6

Kanada 3,2 2,1 1,9

Rusija 4,0 4,3 4,1

IZVOR : Izrada studenta prema: World Economic Outlook (2011) MMF, Elektronički izvor:

www.imf.org/ (pristup: 27.12.2013.)

Odabrane zemlje su gospodarske velesile, a njihov gospodarski rast je, s obzirom na utjecaj

globalne krize, ipak ostao pozitivan i održiv. Unatoč lošim prognozama, zemlje su ipak

uspjele zadržati svoje makroekonomske pokazatelje pozitivnima. Najveću stopu

gospodarskog rasta ostvarila je i zadržala Rusija, dok su jedino Japan i Španjolska zabilježile

negativne stope rasta, ali samo u jednoj godini.

Suvremena financijska kriza koja je nastala ima mnoge zajedničke značajke s financijskim

stresovima koje su prouzrokovale epizode recesije u prošlosti. Na svojoj Internet stranici

Europska Komisija (European Commision, 2009) objavljuje da je prethodilo dugo razdoblje

brzog rasta kredita, niske premije rizike, obilje dostupnosti likvidnosti, ogromne cijene

imovine, kao i napuhani balon razvoja u sektoru nekretnina. Mnogi utjecajni potezi vladajućih

struktura koji su vršili korekciju imovine na financijskim tržištima, učinile su financijske

institucije iznimno ranjivima. Financijski sustav Amerike, uzrokovan negativnim utjecajem

subprime kredita, došao je u situaciju da se srušila cijela njegova financijska struktura. Velike

i utjecajne banke su na sve moguće načine pokušale krizu izbjeći, utjecaj monetarne politike

http://www.imf.org/

53

se rapidno smanjio, a vlade su počele, u svrhu promptnog odgovora na krizu, izdavati

značajne fiskalne poticaje.

Dugogodišnja recesija izazvana suvremenom krizom ostavila je duboke tragove na

gospodarski rast i povukla za sobom mnoge socijalne poteškoće. Došlo je do osjetnog

pogoršanja u provedbi fiskalne politike, ne samo iz cikličkih, već i iz strukturnih razloga.

Ostaje otvoreno pitanje da li će kriza oslabiti poticaje za strukturne reforme i na taj način

negativno utjecati na gospodarski rast ili će se gospodarstvima pružiti prilika da poduzmu

dugoročne uspješne političke i ekonomske akcije.

3.4.1 Uzroci krize i nastanak krize

Financijski sustavi su zbog svog središnjeg položaja u gospodarskoj aktivnosti i zbog njihove

potencijalne zlouporabe postali najuređeniji dio cjelokupnog gospodarskog sektora. Felton i

Reinhart (2008, str.33) ističu da kroz najrazličitija zakonodavna i nadzorna tijela s

preklapajućim odgovornostima vlade donose opsežne zakone, a zatim ih nastoje provoditi.

Međutim, unatoč intenzivnom nadzoru vladinih tijela, kriza se dogodila.

Globalna financijska tržišta su bila pod najvećim pritiskom do sada u posljednjem desetljeću.

Zbog takvih pritisaka došlo je do krize bankarstva i monetarne politike, što je kulminiralo

krizom nekretnina na američkom tržištu 2007. godine. Neoliberalne reforme koje su

dominirale svjetskom političkom i ekonomskom scenom donijele su niz negativnih posljedica

i postale korijen krize. Najveću odgovornost je ovdje snosio SAD. Autor članka Globalna

financijska kriza (Mlikotić, 2011) smatra da je neodrživ koncept razvoja temeljen na potrošnji

i “financijalizaciji” ekonomije, deregulacija financijskog tržišta koja je pogodovala uvođenju

niza rizičnih inovacija, smanjenje stope progresivnog poreznog opterećenja i politika niskih

kamatnih stopa neke su od najčešće spominjanih pogrešaka u ekonomskoj politici SAD-a.

Sadašnja ekonomska kriza i recesija uzrokovana je, kao i mnoge krize prije, špekulacijama na

financijskim tržištima. Špekulanti su manipulirali vrijednosnicama na način da su kupovali

vrijednosne papire za koje su kroz određeno vrijeme očekivali da će poskupjeti. Tako bi

ostvarili profit, međutim ako bi cijena vrijednosnice pala, suprotno njihovim očekivanjima,

oni će ostvariti gubitak. Da bi se stimulirale špekulacije, na financijskim tržištima su uvedeni

novi financijski instrumenti – terminski poslovi. U članku Financijske špekulacije i

ekonomska kriza Babić (2008, str.35) definira terminske poslove ili ročnice kao kupnju neke

vrijednosnice sada, s njezinom isporukom u nekom budućem roku.

54

Sve je započelo gospodarskom liberalizacijom u SAD – u koja nije dobila potrebnu

demokratsku protutežu, pa je diljem svijeta došlo do povećanja udjela dobiti u nacionalnom

dohotku (Attali, 2009, str.42). Da bi se održao gospodarski rast, a da se pri tome ne zadire u

raspodjelu bogatstva, trebalo je održati potražnju na odgovarajućoj razini, ne povećavajući

dohotke. Svijet se zaduživao, potaknut tendencioznim rastom cijena nekretnina, te se nije ni

pomišljalo da bi napuhani balon mogao brzo puknuti.

Da bi se ostvario što veći profit, razvijeni su novi financijski mehanizmi i derivati na

svjetskim financijskim tržištima – ročnice, terminski poslovi, futures, swaps, opcije i slično.

Kupci su vrijednosnice mogli kupovati i na kredit, te su na taj način špekulanti mogli

manipulacijama stjecati vrijednosnice velikih iznosa. Međutim, zbilo se to da su cijene

vrijednosnica naglo pale, pa se povećala njihova ponuda i izgubilo se povjerenje investitora.

Pad cijena vrijednosnica doveo je do situacije da se krediti više nisu mogli uredno otplaćivati,

a neki zajmovi su postali nenaplativi, pa su banke morale smanjiti svoj kapital.

Felton i Reinhart (2008, str.69) navode da je nesigurnost u određivanju vrijednosti

vrijednosnih papira kolateraliziranih hipotekarnim zajmovima izazvala nesigurnost glede

vrijednosti kolaterala trgovačkih zapisa i isplativosti zajmova za otkupe financijskom

polugom. Sve je to dovelo do zamrzavanja međubankarskog zajmovnog tržišta diljem svijeta.

Amerikanci su u 2007. godini nagomilali 900 milijardi dolara privatnog duga, a američki

vanjski dug premašio je 70% BDP – a, a dospjele obveze SAD – a iznosile su 165 milijardi

dolara. Isto se dogodilo i u Engleskoj, i Francuskoj, kao i u drugim vodećim europskim

zemljama – dohoci stanovništva su padali, a dugovi rasli. Prema mišljenju stručnjaka, kriza je

nastupila zbog dvogodišnje politike rasta kamatnih stopa.

Okidači ove suvremene krize su visoki rizici kreditiranja, zaduživanje na inozemnom tržištu,

stvaranje međunarodne trgovinske neravnoteže, te fiskalna politika koja nije na pravi način

upravljala državnim prihodima i rashodima. Uzroke suvremene krize treba tražiti u

neodgovornosti i nepravovaljanom vođenju ekonomske politike. Porast razine državnog duga

je jedan od prvih uzroka suvremene krize – brojni stručnjaci su se složili da je suvremena

kriza nastala prekomjernom državnom potrošnjom. Povećanje duga događalo se zbog davanja

velikih financijskih paketa financijskom sektoru, koji su doveli do usporavanja rasta

globalnog gospodarstva. Poslovna neravnoteža je također jedan od uzroka ove krize – ona je

nastala kada se stvorio deficit na pojedinim elementima novčanih transakcija s inozemstvom.

Konačno, monetarna politika, nefleksibilnost i gubitak povjerenja investitora dovele su do

krize jer monetarna politika nije bile provedena u odgovarajućoj mjeri, što je dovelo do

55

nefleksibilnosti u upravljanju. Banke nisu imale dovoljno informacija o riziku javnih dugova,

što je dovelo do sukoba banaka koje su zarađivale značajne svote trgovanjem obveznicama.

Osim navedenog, uzroci su i lakomisleno predviđanje, te popuštanje uobičajenih standarda

razboritog pozajmljivanja u razdoblju izrazito niskih kamatnih stopa (ibidem, str.69).

Hipotekarni krediti u SAD – u kao glavni uzrok krize

Zbog snažnog gospodarskog rasta, američko tržište nekretnina se sve više širilo. Razlozi tome

bile su niske kamatne stope na kupnju nekretnina, veće imigracije, kao i povećan interes za

investiranje u stambene kredite kao ulaganje. Ovo proširenje tržišta nekretnina olakšala su

tehnološka poboljšanja.

Hipotekarno kreditiranje je bilo strateško gospodarsko – političko pitanje jer su u SAD – u svi

vlasnici svojih domova, ili to jednostavno moraju moći postati. 1977. je u SAD – u donesen

zakon, Community Reinvestment Act, kojim se bankama nametnula obveza da kreditiraju

posrnula i insolventna financijska poduzeća. Neke banke su to odbile, pa su interesne

zajednice pokrenule kampanju da to zaustave. To je označilo početak razvoja hipotekarnih

kredita, pri čemu je došlo do diferencijacije u kvaliteti zajma s obzirom na mogućnosti

zajmoprimca (Attali, 2009, str.44).

Burzovni mešetari nudili su zajmoprimcima subprime hipotekarne ugovore s progresivnom

kamatnom stopom na iznos koji je premašivao cijenu nekretnine. Oni su se odlučili na ovaj

veliki rizik iz nekoliko razloga: ugovoren je predviđeni rast ugovorene kamate sa 3,7% na 8%

ako klijent uredno ne otplaćuje kredit; davateljima kredita je bilo bitno da dio duga bude

potpuno naplaćen jer se na glavnicu se obraćalo manje pažnje, dok god je dužnik redovno

otplaćivao kamatu;te konačno, računalo se da će cijene nekretnina i dalje rasti u budućnosti.

Domaćinstvima je bilo omogućeno da se zaduže preko razine dohotka koji primaju. Prve dvije

godine otplate krediti su garantirali fiksnu kamatnu stopu, nakon čega se prešlo na

fluktuirajuću kamatu. Nekretnine su bile jamstvo za primanje tih kredita, pa je svatko mogao

dobiti zajam sve dotle dok god je cijena nekretnina rasla. Vlada je smatrala da se na taj način

potiče gospodarski rast jer se tim kreditima potiče stanogradnja, a rasterećuju se primanja, pa

kućanstvima ostaje dio dohotka koji oni mogu trošiti na druge proizvode. Attali (2009, str.45)

smatra da je takva ekonomija zaduživanja odgovarala vladi, bankama, industrijama, ali i

samim zaposlenicima. Da bi privukle nove klijente, banke su ublažile kredite da bi olakšale

56

dobivanje kredita, pa su kredite mogli dobiti i oni koji nisu zadovoljavali standardne uvjete.

Time je kreditima rasla cijena, a bankama profit.

Zbog takve situacije, tržište nekretnina se i dalje širilo, rasle su špekulacije, a cijene su veoma

odstupale od realnih. Počela je preprodaja hipotekarnih zajmova. Na temelju priloga Globalna

financijska kriza: uzroci, tijek i posljedice (Mlikotić, 2011, str.87) može se iščitati da je na

tržište plasiran velik broj drugorazrednih hipoteka – 2005. i 2006. oko 20% odobrenih

hipoteka u SAD-u bilo je iz tog razreda, u vrijednosti većoj od tisuću milijardi dolara. Bili su

sekuritizirani i pakirani, odnosno mnogi zajmovi su bili grupirani kako bi oformili jednu

aktivu. Takvi su zajmovi onda poslani diljem svijeta, imali su visoke ocjene AAA zbog

velikog broja zajmova koje su sadržavali, ali i zbog vrlo malog rizika. Takvo napuhavanje

dovelo je do prenapuhanog mjehura i crna predviđanja počela su se ostvarivati. Povećavao se

broj nenaplaćenih hipoteka, a vrijednost hipotekarnih zajmova morala se prepravljati na

manje vrijednosti. Kao posljedica toga smanjila se vrijednost imovine mnogih sudionika

svjetskih financijskih tržišta. Neočekivani porast neplaćenih hipoteka je naveo tržišne

sudionike na misao kako su banke postale izložene sve većem riziku. Zbog toga se povećala

nesklonost riziku i volatilnost, a pala je potražnja za rizičnom imovinom. Banke više nisu bile

u tako velikoj mogućnosti da prodaju svoje i tuđe hipotekarne zajmove.

U veljači 2007. novi računovodstveni propisi nametnuli su vrednovanje aktiva prema

tržišnom tečaju. Banke su tada uvidjele da će morati u bilancu vratiti sekuritizirane aktive

kojih su se ranije otarasile. To ih je počelo zabrinjavati. Investicijska banka Bear Stearns

objavila je propast dvaju hedge6 fondova koji su investirali u subprime kredite. Milijuni

Amerikanaca više nisu mogli otplaćivati svoje kredite i bili su prisiljeni prodati nekretnine, a

dodatni pad sektora nekretnina pooštrio je mjere neurednim platišama subprime kredita –

počela je masovna pljenidba nekretnina koje se više nisu mogle otplaćivati.

Razlog krize su povećani gubici nastali na američkom hipotekarnom tržištu. Kriza se sa

američkog financijskog tržišta prelila ne samo na druge američke sektore, nego na čitav svijet.

Engleska banka Northern Rock, specijalizirana za subprime kredite zatražila je pomoć od

Engleske središnje banke, a tvrtke UBS i Citigroup objavile su veliku deprecijaciju aktiva

vezanih za subprime kredite. To su učinile i druge europske i američke banke. Vrhunac krize

zbio se u lipnju 2008. kada je najveća osiguravajuća kuća priznala da je pod stavkom

tehničkih rezervi vodila krajnje špekulativne vrijednosnice – sekutirizaciju subprime kredita –

čiju su vrijednost jamčili samo još špekulativniji mehanizmi (Attali, 2009, str.66). Sva ta

zbivanja dovela su do recesije koja je započela padom cijena nafte u srpnju 2008. pao je broj

6 To je vrsta investicijskog fonda čiji su instrumenti ročni poslovi s vrijednosnim papirima poput ročnica.

57

potrošačkih kredita, a Engleska centralna banka i FED počele su otkupljivati sve moguće

vrijednosnice bez prethodnih analiza. Da bi održao kakvu takvu likvidnost bankarskog

sektora, FED je smanjivao kamatne stope, a formiran je i fond za spas bankarskog sektora koji

je vrijedio 700 milijardi dolara. Vlada je također intervenirala u financijski sektor na način da

je vršila dokapitalizaciju, preuzela je banke koje su posjedovale financijske derivate niskih

vrijednosti, garantirala je za depozite i štednju, kao i za međubankarsko kreditiranje u svrhu

vraćanja povjerenja investitora.

Propust u značajnom udjelu drugorazrednih hipotekarnih zajmova je doveo do lančane

reakcije diljem svijeta putem sekuritiziranih hipotekarnih izvedenica u koje su ti hipotekarni

zajmovi bili zapakirani (Felton i Reinhart, 2008, str.69). Mnoge američke banke zadržale su

solventnost samo zahvaljujući zajmovima FED – a. FED je odlučio, osim danih zajmova,

odobriti i refinanciranje investicijskim bankama, kao što je dao ukupno 250 milijardi dolara

jamstva američkim financijskim institucijama.

3.4.2 Suvremena kriza u Europi

Prije nastupa suvremene krize, europsko tržište je bilo razvijeno i perspektivno. Gospodarstva

su kontinuirano napredovala – BDP je godinu za godinom uzastopno rastao, bez tendencija

smanjivanja, bila je prisutna puna zaposlenost, a na tržištu rada bila je prisutna mobilnost.

Prema podacima s Internet stranice Europske Komisije (European Commision, 2009) stopa

zaposlenosti je bila 68%, nezaposlenosti 7%, a od posebne je važnosti bio udio u porastu

zaposlenosti žena i osoba starije životne dobi. Monetarna i fiskalna politika Europe je bila

stabilna. Jednostavnije rečeno, Europa je živjela u procvatu i prosperitetu.

Tablica 5 - Makroekonomski pokazatelji EU – 27 članica od 2003. – 2007. godine (prije

krize)

2003. 2004. 2005. 2006. 2007.

Stopa rasta BDP - a 1,5 2,5 2,1 3,3 3,2

Stopa nezaposlenosti 9,0 9,1 9,0 8,2 7,2

Stopa inflacije 2,0 2,0 2,2 2,2 2,3

IZVOR: Izrada studenta prema: Eurostat (2008) Elektrinički izvor,

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/ (pristup: 10.01.2014.)

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/

58

Iz tablice 5. je vidljiv uzastopan rast stope BDP – a do 2007. godine, odnosno do početka

krize. Na kraju promatranog razdoblja taj rast je bio dvostruko veći nego na početku. Od

2007. nadalje, zbog utjecaja krize, ova stopa je imala tendenciju pada. Stopa nezaposlenosti je

tokom godina prije 2007. godine zadržala kontinuitet od 9%, te je čak 2007. godine pala na

7%. Stopa inflacije je bila izrazito niska, odnosno iznosila je prosječno 2,2%, što je bilo vrlo

povoljno za eurozonu.

Prateći utjecaj suvremene financijske krize, nakon svog začetka u SAD – u, brzo se proširio

na europska gospodarstva. Zemlje se nisu ni snašle, a već je kriza nastupila i sa svojim

negativnim efektima izazvala pad brojnih makroekonomskih pokazatelja – krah američkog

financijskog tržišta duboko je utjecao na europsko, povlačeći ga za sobom. Točnije, Europa je

osjetila početak krize nakon što je banka BNP Paribas ugasila svoje investicijske fondove jer

su počeli polučivati negativne financijske rezultate. Ovaj potez BNP – a je ugrozio francusko

financijsko tržište, a efekt se ubrzo prelio na druge vodeće europske banke. Njemačka je

morala spasiti svoju Hypo Real Estate kompaniju. U prilogu Ekonomska kriza u Europi i

hrvatsko gospodarstvo (Benić, 2012, str.848) ističe se da su Britanci dokapitalizirali velike

banke kao što su Royal Bank of Scotland, HBOS, Barclays, Francuzi BNP i Societe Generale

i Nizozemci ING. Rasle su kamatne stope, smanjena je ponuda povoljnih kredita, smanjile su

osobna potrošnja i investicije, kao i prodaja, što je uzrokovalo gomilanje zaliha dobara.

Središnje banke su nastojale brzinski riješiti probleme krize ubrizgavajući u financijski sustav

velike količine novca. U svojoj knjizi Kriza, a poslije?, Attali (2009, str.77) navodi da su

kratkoročne kamatne stope skočile na 10% u Londonu, dok je obujam transakcija znatno

opao. Počelo se uviđati da je londonsko financijsko tržište predimenzionirano, da je

financijska proizvodnja pretjerana, te da je potrebno manje banaka.

Međutim, nije samo financijski kolaps američkog tržišta doveo do krize u Europi. Slabljenju

unije doprinijele su i velike gospodarske razlike koje su karakterizirale postojeće i nove

zemlje članice. Stoga su ekonomski problemi obilježili europski financijski i realni sektor.

Tako su mnoge članice prvenstveno nastojale spasiti svoju nacionalnu ekonomiju. Međutim,

neke prezadužene zemlje, poput Grčke, i nove problematične članice doprinijele su samo

produbljivanju već nastale krize. Veliki poremećaji na financijskim tržištima povukli su

europska gospodarstva u recesiju. Uzastopni pad BDP – a tokom dva tromjesečja obilježio je

vodeće i tranzicijske europske zemlje – Englesku, Francusku, Njemačku, Italiju, Španjolsku,

zemlje Balkana i ostale.

59

Tablica 6 - Stopa rasta BDP – a (%) odabranih europskih zemalja u nastanku krize i 2012.

(nakon krize)

Zemlja 2007. 2012.

Engleska 3,1 0,2

Njemačka 2,5 0,7

Italija 1,4 -2,4

Francuska 2,1 0

Španjolska 3,8 -1,4

Hrvatska 5,7 -2

Izvor: Izrada studenta prema: Indeks Mundi – Country Facts (2013) Elektronički izvor,

www.indexmundi.com (pristup: 10.01.2014.)

Prije nastupa krize sve promatrane zemlje su imale pozitivnu stopu gospodarskog rasta.

Najveću stopu rasta je imala Hrvatska, čije je gospodarstvo pokazivalo pozitivne i

kontinuirane tendencije rasta. Najmanju stopu rasta je imala Italija. Sve zemlje su prije

nastupa krize imale pozitivne stope rasta, što ukazuje na činjenicu da je Europa poslije krize

živjela u razdoblju prosperiteta i napretka. Nakon nastupa krize, odnosno od 2007. pa nadalje,

stope rasta ovih zemalja su se snizile, ali nisu pokazale negativan trend, već samo vrlo niske

stope rasta do 0,7%. To ukazuje na činjenicu da su se europska gospodarstva ipak uspjela

održati, te da su mjerama ekonomske politike adekvatno odgovorile na izazove krize. U 2012.

godini je ipak došlo do negativne stope rasta u Italiji, Španjolskoj i Hrvatskoj. Najveći

raspon u stopama gospodarskog rasta imala je Hrvatska, koja je, od vrlo visoke stope rasta,

zapala duboko u recesiju sa negativnom stopom od – 2%.

Nastupom krize došlo je do stečaja velikih europskih banaka i osiguravajućih društava –

nastala je panika na europskim financijskim tržištima. Porasle su premije na rizik za

međubankarske kredite, nastao je problem likvidnosti, a banke su se suočile s poteškoćama u

podmirivanju svojih kratkoročnih dugova. Novonastala situacija nagnala je investitore da

svoja ulaganja preusmjere u sigurnije financijske instrumente, državne obveznice. Pogoršala

se gospodarska aktivnost europskih ekonomija, ograničilo se izdavanje bankarskih kredita, a

trgovinski krediti su postali skupi. Eurozona je zbog neodgovarajuće primjene mjera

http://www.indexmundi.com/

60

ekonomske i fiskalne politike pala pod utjecaj krize i otežala europskim liderima mogućnost

da na nju odgovore.

Europu karakterizira jedna pozitivna činjenica, a to je da su nakon nastupa krize europska

gospodarstva postala manje ovisna o poticajima iz SAD – a nego ranije. Naučena lekcija

omogućila je europskim središnjim bankama da se unaprijed pripreme za nadolazeće krize, a

također su stvorile prostor u kojem mogu smanjivati kamatne stope bez straha od potencijalne

inflacije. Međutim, neke europske zemlje, primjerice Velika Britanija, su izložene i dalje

promjenama u cijenama na tržištu nekretnina. Rast cijena nekretnina je prije krize uzrokovao

porast potrošnje, pa bi tako njihov potencijalni pad mogao uzrokovati usporavanje rasta

europskih gospodarstava. Europske banke su još uvijek izložene rizicima koje je uzrokovalo

američko hipotekarno tržište. Također, porast eura koji se dogodio znatno je oslabio europski

izvoz, pa su potrebne mjere koje će gospodarstva podignuti da bi održale zadovoljavajućom

svoju međunarodnu razmjenu.

Europa još nije izašla iz krize – u nekim zemljama se osjećaju još uvijek njezini negativni

efekti. Ministri financija EU – a dogovorili su se da će predložiti reformu utemeljenu na pet

načela (Attali,2009, str.85): nadziranje rejting – agencija, usklađivanje računovodstvenih

propisa, ograničavanje primanja akterima financijskog tržišta, zabrana off shore7 mešetarenja,

te prenošenje odgovornosti i potrebnih sredstava na MMF radi vraćanja povjerenja. Da bi se

oporavila, Europa mora provesti određene strukturne reforme. Ona mora uvesti regulaciju

tržišta rada, odgovarajuću fiskalnu i monetarnu politiku, državne subvencije, te odgovarajuće

poticajne mjere u međunarodnoj razmjeni. Također potrebno je donijeti zakonske regulative u

svrhu učinkovite liberalizacije tržišta, ali s određenim ograničenjima, gdje će država uvijek

biti u mogućnosti intervenirati ukoliko nešto pođe po zlu.

3.4.3 Prijedlozi za sanaciju krize

Iako je još uvijek prisutna velika neizvjesnost gospodarskog oporavka, za svako gospodarstvo

je bitno da oblikuje strategije i politike izlaska iz krize. To je potrebno kako bi se

poduzimanjem sadašnjih akcija ostvarili željeni učinci, ali i postigla i održala željena

makroekonomska stabilnost. Oblikovanje tih akcija i strategija ne podrazumijeva

7 Offshore kompanija je trgovačko društvo inkorporirano na jednom od područja bez poreza, odnosno područja s

izrazito niskim porezom (tax haven), bez obzira smatra li se rezidentom ili nerezidentom tog područja. Izvor:

Kreativni Biznis, Elektronički izvor, http://www.kreativni-biznis.com/offshore-poslovanje.html, (pristup:

11.01.2014.)

http://www.kreativni-biznis.com/offshore-poslovanje.html

61

poduzimanje fiksnih koraka u primjeni instrumenata izlaska iz krize, već ti potezi moraju biti

fleksibilni, uključujući smjerove njihova djelovanja da bi se posrnulo gospodarstvo uzdiglo.

Krize koje su nastupile u XX. stoljeću donijele su gospodarstvima lekcije koje su naučili, kao

i iskustva koja gospodarstva trebaju primijeniti u slučaju nastupa neke buduće krize.

Prvenstveno, nacionalne ekonomije trebaju održati agregatnu potražnju u ravnoteži i

izbjegavati deflaciju. Na svojoj Internet stranici Europska Komisija (European Commision,

2009) navodi da je uloga monetarne politike osigurati likvidan sustav snižavanjem kamatnih

stopa, dok fiskalna politika treba biti usmjerena na podupiranje agregatne potražnje. Potrebno

je održati kvalitetnima međunarodnu razmjenu i dobre međunarodne odnose na način da se

izbjegne protekcionizam i ograniče kapitalni računi. Te u konačnici, potrebna je

internacionalizacija, kao čin prelaska nacionalnih granica, te širenje nacionalnih aktivnosti na

međunarodna poslovna tržišta.

Attali (2009, str.101) navodi da mnogi ekonomski stručnjaci smatraju da je turbulentno

razdoblje prošlo. Smatraju da će golema sredstva utrošena na sanaciju, u sprezi s današnjim

nevjerojatnim demografskim i tehnološkim snagama, te padom cijene sirovina, uspjeti

zakrpati rupe, stabilizirati banke i ubrzo dovesti do veliko rasta i povoljne stope zaposlenosti.

Budući da je jedan od razloga suvremene krize prezaduženost, mnogi smatraju da bi sveopće

dizanje cijena i plaća bilo jedno od boljih rješenja jer bi se u primanjima smanjio udio

namijenjen podmirenju duga.

62

Slika 12 - Prijedlozi za sanaciju kriza

IZVOR: Izrada studenta prema: European Commision (2009) Economic Crises in Europe –

Causes, consequences and responces, Luxemburg, European Economy, str.3

Dva su moguća mehanizma koja mogu gospodarstva zaštititi od budućih kriza – tržište i

demokracija. Tržište na način da će omogućiti slobodnu dodjelu rijetkih resursa za

proizvodnju i stjecanje privatnih dobara, a demokracija će omogućiti da se ti resursi slobodno

dodjeljuju za proizvodnju i distribuciju javnih dobara. Znači, potrebno je uravnotežiti moć

tržišta i demokracije. Nadalje, potrebna je uspostava strožeg nadzora nad globalnim

financijskim sustavom radi vraćanja transparentnosti i povjerenja (ibidem, str.138). Investitori

i poduzetnici se dalje trebaju slobodno upuštati u rizik, ali time ne smiju ugroziti financijsko

tržište.

U svrhu sanacije krize potrebno je ozdraviti javne financije svjetskih gospodarstva. Moguća

rješenja su: obnova kapitala banaka – masovno poticanje međubankarskih kredita i održavanje

bankovne likvidnosti; zabrana financijskih instrumenata koji se zasnivaju na špekulativnim

vrijednostima aktive; djelomično nacionaliziranje nekih banaka u kojima bi se preuzelo

upravljanje; dugoročno poticanje privatne potražnje povećanjem minimalnih plaća;

FINANCIJSKA POLITIKA -Prioritet je svakog gospodarstva vratiti održivost bankarskog sektora. Ako se ne djeluje instrumentima fiskalne i monetarne politike u svrhu oporavka bankarstva, gospodarstvo će ući u začarani krug niskog gospodarskog rasta, stresova financijskog sektora i sve tvrđih kreditnih ograničenja.

MAKROEKONOMSKA POLITIKA - kriza predstavlja izazov pred središnje banke i vlade koje moraju osigurati podršku razvoju gospodarstva i svom financijskom sektoru bez da traže kompromis za svoje ciljeve stabilnosti. Vlada treba primijeniti odgovarajuću kombinaciju prikupljenih poreznih sredstava i ulaganja tih sredstava u javne potrebe. Za dugoročni gospodarski opstanak potrebne su zdrave javne financije, kao i državni poticaji za makroekonomsku učinkovitost.

STRUKTURNA POLITIKA - Važno je dugoročno utjecati na održivost bankarskog sektora, u svrhu poboljšanja produktivnosti i potencijalnog rasta. Primijenjene mjere moraju podržavati razvoj svih gospodarskih sektora, te utjecati na zadržavanje postojećih i otvaranje novih radnih mjesta. Ova politika treba uključivati sustav socijalne zaštite s naglaskom na prevenciju rasta nezaposlenosti i promicanje duljeg radnog vijeka.

63

subvencioniranje industrijskih sektora koji su zapali u krizu; stabiliziranje tržišta nekretnina

po nižoj i stabilnijoj cijeni; te uključivanje kretanja vrijednosti pokretne i nepokretne aktive u

definiciju inflacije i povećanje stope štednje kroz poreznu politiku (ibidem, str.140)

Zaključno, u svrhu rješenja akcija sanacije, potreban je državni intervencionizam u svrhu

ublažavanja efekata krize na proizvodnju i potrošnju, kao i na cjelokupno gospodarstvo.

Međutim, spas banaka je skup. Ali država mora poduzeti mjere da vrati gospodarstvo u

ravnotežu, jer na taj način se sprječava pojava recesije ili neke buduće gospodarske krize.

64

4. FINANCIJSKA KRIZA U HRVATSKOJ

Suvremena kriza započeta u svijetu 2007. godine počela je jenjavati. Ustvari, neka svjetska

gospodarstva su je već prebrodila. Hrvatska, kao tranzicijska zemlja, krizu je dočekala vrlo

slabo pripremljena. Prije krize, u Hrvatskoj je bilo prisutno preko 90% inozemnog kapitala u

bankarskom sektoru, cijene financijske imovine i nekretnina bile su napuhane, a velik priljev

inozemnog kapitala samo je pogodovao rastu hrvatskog gospodarstva. Monetarna politika je

bila usmjerena na održavanje stabilnosti državne valute, a instrumentima porezne politike

promijenile su se stope poreza na dohodak koje su doprinijele dodatnom rastu poreznih

prihoda (Radošević, 2010).

Financijsko tržište Hrvatske je netom prije krize doživjelo uzlet. Hrvatska primjerice do 1999.

godine nije ni znala što su investicijski fondovi, a njihovom pojavom hrvatsko financijsko

tržište počelo je bujati. Građanstvo je počelo masovno ulagati u dionice i druge vrijednosne

papire dobivajući velike prinose na svoja uložena sredstva. Nisu ni slutili da će nastupom

krize početi ostvarivati gubitke.

Nastup krize se u Hrvatskoj prvo osjetio na stopi nezaposlenosti, koja je pokazala tendenciju

rasta – u 2008. je iznosila 13%, a do 2010. se popela čak na 17%. Konkurentnost zemlje

počela je slabjeti, a porasli javni rashodi iziskivali su daljnje zaduživanje, te su prouzrokovali

rast proračunskog deficita. Poduzete mjere su se pokazale nedovoljnima i neučinkovitima da

bi se izbjegla pojava recesije. Na temelju priloga Globalna financijska kriza: uzroci, tijek i

posljedice (Mlikotić, 2011, str.91) može se zaključiti da su naznake zastoja postojale i prije

nego što su odjeci globalne krize stigli do nas u vidu pada izvozne potražnje, drastičnom

smanjenju stranih ulaganja i otežanom inozemnom zaduživanju. Skuplje zaduživanje i rastuće

javne potrebe države dovodile su do problema likvidnosti.

4.1 Hrvatsko gospodarstvo prije krize

Prije nastupa krize hrvatsko gospodarstvo je, unatoč naslijeđenim strukturnim

nepravilnostima iz bivše države, solidno opstajalo. Svoju stabilnost je zemlja temeljila na

zadovoljavajućem gospodarskom rastu i namirivanju rastućih potreba stanovništva i države.

Gospodarstvo je privatizirano pretvorbom iz nacionalnog vlasništva u tržišno. Veliki priljev

inozemnog kapitala omogućio je procvat financijskog tržišta, te rast cijena dionica. Stopa

zaposlenosti je bila na prihvatljivoj razini od 11%, vanjskotrgovinska bilanca nije zadavala

65

teškoće gospodarstvu, a na tržištu je bila prisutna makroekonomska ravnoteža. Ne može se

reći da je situacija bila sjajna, ali gospodarstvo se održavalo.

Država je ulagala u razvoj poduzetništva, konkurentnost svojih regija, te se zalagala za

decentralizaciju javnih funkcija. Gospodarske grane solidno su poslovale, a napretku

gospodarstva iz godine u godinu je najviše doprinijela turistička sezona, gdje su prihodi od

turizma zadovoljavajuće punili državni proračun. Javne financije zdravo su „poslovale“,

proračunski deficit nije bio alarmantan, a javni prihodi i rashodi pokazivali su tendenciju rasta

tokom godina.

Tablica 7 - Makroekonomski pokazatelji Hrvatske od 2000. – 2007. godine (prije krize)

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007

BDP

(mlrd. USD)

23,9 24,9 38,9 47,5 50,3 55,7 60,2 69,5

BDP per

capita (USD)

5 100 5 800 8 800 10 600 11 200 12 400 13 400 15 500

Realni rast

BDP (%)

0 3,2 5,2 4,3 3,7 4,3 4,6 5,7

Izvoz

(mlrd. $)

4,3 4,5 5,1 4,9 6,3 7,8 10,3 11,1

Uvoz

(mlrd. $)

8,4 7,8 9,7 10,7 12,8 16,7 18,9 21,7

Stopa inflacije 4,4 6 2,2 1,8 2,5 3,3 3,4 4,5

Stopa

nezaposlenosti

20 22 21,7 19,5 13,8 13,7 18 11,8

IZVOR: Izrada studenta prema: Indeks Mundi – Country Facts, Elektronički izvor,



66

BDP je u razdoblju prije krize od početka do kraja promatranog razdoblja narastao za 46

milijardi dolara, a BDP per capita za 10 tisuća dolara, što su iznimno dobri pokazatelji rasta.

Stopa rasta BDP – a je pokazala tendenciju rasta, međutim, 2003. godine došlo je do njenog

kratkotrajnog smanjenja, nakon čega je ona opet 2005. počela rasti. Rast se nastavio do 2007.

godine, kada je iznosio rekordnih 5,7% i bio je jedan od najviših u Europi. Budući da je u

promatranom razdoblju izvoz bio manji od uvoza, može se reći da je u Hrvatskoj bio prisutan

deficit platne bilance tokom cijelog promatranog razdoblja. Stopa inflacije se u promatranom

razdoblju zadržala na niskoj razini, izuzev 2001. godinu kada je iznosila 6%. Sve ostale

godine se zadržala ispod stope od 5%, što je poželjno za svaku zemlju. Stopa nezaposlenosti

je na početku promatranog razdoblja bila vrlo visoka, te je kroz godine pokazivala tendenciju

smanjenja, da bi na kraju promatranog razdoblja bila najniža, te je iznosila 11,8%.

Javni dug Hrvatske i državni deficit (koji je oduvijek prisutan u hrvatskom proračunu) dobri

su pokazatelji kakvo je bilo gospodarstvo Hrvatske u razdoblju prije krize. Prema GFS

metodologiji javni dug se može definirati kao suma zaduženja državnog proračuna,

izvanproračunskih fondova i agencija te jedinica lokalne i regionalne samouprave, odnosno

kao ukupno zaduženje opće države. Fiskalni kriteriji iz Maastrichta kazuju da deficit

proračuna države ne smije prelaziti 3% BDP – a, a ukupni javni dug ne smije biti viši od 60%

BDP – a.

Grafikon 1 - Javni dug Hrvatske kao % BDP – a od 2004. – 2007. (prije krize)



0

10

20

30

40

50

60

2004. 2005. 2006. 2007.

Javni dug kao % BDP - a

Javni dug kao % BDP -a


67

Javni dug Hrvatske prije nastupa krize, točnije 2004. godine, je iznosio 41% BDP – a. Tada je

bio i najniži u promatranom razdoblju, a najviši je bio 2006. godine, kada je iznosio 56%

BDP – a. Sukladno maastrichtskim fiskalnim kriterijima javni dug se u promatranom

razdoblju zadržao na nižoj razini od propisanih 60% BDP – a. 2007. godine je dug pokazao

tendenciju pada, te je iznosio 47% BDP – a.

4.1.1 Uzroci kriznog stanja hrvatskog gospodarstva

Razvojna obilježja hrvatskog gospodarstva posljedica su dugogodišnje krize započete

osamdesetih godina XX. stoljeća i poslijeratnog tranzicijskog procesa na koje nositelji

razvojne i ekonomske politike nisu pravovremeno reagirali. Kao zemlju vrlo malog

unutarnjeg tržišta, Hrvatsku su obilježile ključne zapreke u napretku razvoja gospodarstva:

proces deindustrijalizacije, tehničko – tehnološko zaostajanje i regionalne razvojne

nejednakosti.

Globalna kriza je samo djelomičan razlog nastanka krize u Hrvatskoj jer su strukturni

preduvjeti za krizu postojali otprije. Glavni uzroci trenutačne situacije su tranzicija, ratna

razaranja, pogrešno provedena privatizacija i neadekvatno provedena ekonomska politika.

Rast javnog duga i vanjskotrgovinskog deficita doveli su do neodrživog rasta, a ekspanzija

inozemnog kapitala kod prisutne niske inflacije napuhali su cijene vrijednosnih papira i

nekretnina.

Kriza u Hrvatskoj nastala je prelijevanjem svjetske ekonomske krize u naše gospodarstvo. Još

u sustavu bivše Jugoslavije ekonomska se politika nije samo koristila uobičajenim

instrumentima fiskalne, monetarne i tečajne politike, već je i kontrolom cijena određivala

položaj poduzeća na tržištu, a raznim društvenim dogovorima utvrđivala je i raspodjelu

dohotka na osobne dohotke i akumulaciju(Družić, 2001, str.29). Politikom cijena su bile

favorizirane proizvodnje s niskom materijalnom opremljenošću rada. Zbog povećanog

dispariteta cijena došlo je do promjena uvjeta trgovine i pada cijena primarnih proizvoda

(ibidem, str.30). Autor članka Kriza i antikrizna politika (Baletić, 2009, str.104) ističe da je u

1970 – tim godinama u Hrvatskoj započelo razdoblje ekonomske stagnacije sa stopama rasta

oko nule u osamdesetim godinama, sa strmim padom gospodarske aktivnosti u ratnim

godinama i sa sporim oporavkom. Nastupom Domovinskog rata pala je proizvodna razina, a

razinu oporavka, odnosno razinu proizvodnje prije rata Hrvatska je dosegla tek 2004. godine.

Naslijeđene gospodarske prilike iz toga doba dovele su do pada efikasnosti u ukupnom

poslovanju, pogoršanja položaja prerađivačke industrije i mogućnosti izvoza.

68

Družić (2001, str. 45) smatra da će u procesu pretvorbe i privatizacije, privatizacija sama po

sebi riješiti mnoge probleme gospodarstva, jer je privatno vlasništvo po prirodi stvari

efikasnije i racionalnije od dotadašnjega društvenog vlasništva. Stoga se krenulo putem

podržavljivanja i prodaje društvenog vlasništva. Taj financijski model pretvorbe i privatizacije

je za posljedicu imao vrlo visoke troškove sanacije bankarskog sustava i trgovačkih društava.

Rezultat provedbe pretvorbe i privatizacije je, prema mnogim ekonomskim stručnjacima,

glavni krivac za sve nadolazeće nedaće hrvatskog gospodarstva koji je doveo do nasilnih

lomova cjelokupnoga gospodarstva i teških poremećaja.

U Hrvatskoj su direktne strane investicije kontinuirano rasle u razdoblju od 2000. – 2008., te

su iznosile 4,2 milijarde eura. Zbog nastupa krize one su nakon 2008. pokazale drastičan pad:

u 2009. su se prepolovile na 2,1 milijardu eura, dok su 2010. iznosile samo 281 milijun eura.

Tako drastičan pad investicija izazvan krizom bio je poguban za hrvatsko gospodarstvo.

Rejting – agencije smanjile su zemlji kredibilitet, a investitori su izgubili povjerenje u

prezaduženu zemlju. Hrvatska je pala na najdonji nivo krizne ljestvice.

Nastankom krize 2007. godine došlo je do slabljenja materijalnog položaja poduzeća jer je

osnovica za oporezivanje bila dohodak, a ne profit poduzeća, što je vlastima omogućavalo

prikupljanje sredstava za javnu potrošnju neovisno o financijskom rezultatu poduzeća. Na taj

način su poduzeća uredno podmirivala svoje porezne obveze, ali ih je to odvelo u gubitak.

Sadašnje gospodarsko stanje nije samo posljedica krize, već posljedica svega što se u

Hrvatskoj događalo posljednjih 20 godina. Provedene prognoze i projekcije razvoja hrvatskog

gospodarstva su se ostvarile – danas je život u Hrvatskoj teži nego prije rata, a gospodarska

struktura je znatno pogoršana.

4.2 Suvremena kriza u Hrvatskoj

Monetarna politika Hrvatske prije krize bila je stabilna jer je bila zasnovana na stabilnosti

cijena i stabilnosti deviznog tečaja – monetarni okvir bio je stabilan. U članku Globalna

financijska kriza i stanje u BIH (Grgić, 2013, str.217) navodi se da tijekom predkriznog

razdoblja (primjerice u baltičkim zemljama), pozitivni aspekti sustava kao što su stabilan

tečaj, prevladavajuće vlasništvo stranog kapitala u bankarskom sektoru, kamatni diferencijali

te (relativno) dobra perspektiva europskih integracijskih procesa privukle su kapitalne priljeve

koji su uglavnom bili usmjereni kreditiranju sektora stanovništva.

69

S druge strane, zbog pasivnosti monetarne politike kao posljedice njezine orijentiranosti na

stabilnost tečaja, ekonomska politika bila je u prethodnom razdoblju usmjerena na fiskalnu,

primarno poreznu politiku (ibidem, str.216). Hrvatski porezni sustav je orijentiran na

potrošnju, a većina prihoda se ostvaruje od PDV – a i trošarina. S druge strane, veliki su

socijalni transferi koji opterećuju proračun velikim socijalnim potrebama. To je i jedan od

razloga dubokog hrvatskog proračunskog deficita, koji koči gospodarstvenu razvojnu

funkciju.

U 2007. godini, kao rezultat međunarodnih i lokalnih faktora (svjetske financijske krize i

krivih unutarnjih strukturnih reformi) hrvatsko gospodarstvo obuhvatila je najozbiljnija kriza

do sada. Stopa rasta je zabilježila dvije uzastopne negativne stope rasta u dva kvartala, a

proračunski deficit se produbio i narastao. Nastao je raskol na financijskim tržištima, državna

potrošnja je rasla, počele su padati investicije, domaće i strane, poraslo je vanjsko zaduženje,

a manipulativna politička previranja dodatno su protresla zemlju. Građanstvo je pogođeno

kriznim efektima počelo štedjeti, nezaposlenost se produbila i zemlja je potonula. Kriza je

napravila svoje efekte u Hrvatskoj. Globalna kriza je stoga ukazala da postoji niz problema

koji su obilježili realni hrvatski sektor, a koji je prije krize bio relativno stabilan zbog priljeva

inozemnog kapitala.

Kriza je u Hrvatskoj donijela ukupan pad gospodarske aktivnosti. Gospodarstvo je ionako i

prije krize bilo pogođeno unutarnjim strukturnim promjenama, a pad potražnje na globalnoj

razini je krizu u Hrvatskoj učinio još težom i dugoročnijom. Zbog stagnacije gospodarske

aktivnosti usporen je rast plaća, čak i zamrznut, porasla je nezaposlenost, a na tržištu kapitala

smanjeni su prinosi. I ostale makroekonomske kategorije (investicije, državna potrošnja,

izvoz, uvoz i druge) su pokazale tendenciju pada. Stanje na hrvatskom tržištu novca postalo je

teško i neodrživo, kao što su bile prisutne i negativne tendencije kretanja likvidnosti. Javne

financije su bile narušene, a obilježile su ih mnogi rebalansi proračuna. To ukazuje na

činjenicu kako je Hrvatska nepripremljena dočekala prelijevanje krize iz svijeta u zemlju.

Problem financiranja deficita je povećao dug države koji je u vrijeme krize prešao fiskalni

kriterij iz Maastrichta, gdje javni dug ne smije preći 60% BDP – a.

70

Tablica 8 - Makroekonomski pokazatelji Hrvatske od 2008. – 2012. godine (za vrijeme krize)

2008 2009 2010 2011 2012

BDP (mlrd. USD) 82,3 78,4 78 81 79

BDP per capita 18 300 17 500 17 400 18 400 18 100

Stopa rasta

BDP - a (%)

2,4 -5,8 -1,4 0 -2

Izvoz (mlrd. $) 14,6 10,7 11,5 12,2 12,4

Uvoz (mlrd. $) 30,7 21 20,9 20,4 20,2

Stopa inflacije 6,1 2,4 1,3 2,3 3,4

Stopa

nezaposlenosti

13,7 16,1 17,6 17,7 19,1



BDP se nastupom i u vrijeme trajanja krize, odnosno od 2008. – 2012. godine zadržao na

prosječnom nivou od 80 milijardi $, što je pokazatelj recesije i stagnacije hrvatskog

gospodarstva. BDP per capita se zadržao tokom promatranog razdoblja na istom nivou, što

ukazuje na činjenicu, da se unatoč recesiji i krizi, gospodarstvo uspjelo održati na

stagnirajućem nivou, odnosno nije pokazalo tendenciju pada. Izvoz je naglo pao 2009. godine,

kada je bio na najnižoj točki u promatranom razdoblju, međutim, od 2010. on je počeo

pokazivati tendenciju rasta, koja se održala do kraja promatranog razdoblja. Kriza je najviše

utjecala na hrvatski uvoz, koji je u promatranom razdoblju kontinuirano padao, te je zadržao

tu tendenciju do kraja promatranog razdoblja. Stopa inflacije je iznenada skočila 2008. godine

zbog posljedica globalne krize, problematike na financijskom tržištu, te zbog dodatnog većeg

zaduživanja. Ona je te godine prešla dozvoljenu granicu od 5%, međutim, već 2009. je

trostruko pala i zadržala se na toj razini. Stopa nezaposlenosti je kao posljedica krize pokazala

kontinuiranu tendenciju rasta, zadržavajući se rastućom i danas. Vladajuća struktura je

pokušala primjenom antirecesijskih mjera potaknuti zapošljavanje, međutim, pokazatelji su

uputili na to da je stanje na hrvatskom tržištu rada i dalje zabrinjavajuće.


71

Grafikon 2 - Javni dug Hrvatske kao % BDP – a od 2008. – 2012. (za vrijeme krize)



Javni dug Hrvatske je u vrijeme nastupa krize, odnosno 2008. godine, iznosio 47% BDP – a.

Najniži je u promatranom razdoblju bio upravo 2008., a najviši 2012. Godine, kada je prešao

granicu fiskalnog kriterija iz Maastrichta od 60% BDP – a, te je iznosio 65% BDP – a.

Ovakva tendencija rasta javnog duga svakako nije dobra za hrvatsko gospodarstvo jer se time

povećavaju javni rashodi i produbljuje proračunski deficit.

4.3 Hrvatsko poduzetništvo u vrijeme krize

Kriza je ostavila velikog traga i u sektoru hrvatskog poduzetništva. Najveća koncentracija

broja poduzetnika u vrijeme krize bila je u sektoru trgovine i prerađivačkoj industriji., koje

imaju zajedno oko polovinu poduzetnika i broja zaposlenih u ukupnom hrvatskom

gospodarstvu. Kao i na makro razini, poduzetništvo je okarakterizirao pad poslovnih

pokazatelja: pala je industrijska proizvodnja, trgovina na malo, radovi u građevinskom

sektoru, turistički pokazatelji poput broja noćenja, kao i osobna potrošnja građanstva. Kriza je

ostavila danak i na poslovanju poduzetnika: njihovi ukupni financijski rezultati bili su manji

za jednu trećinu nego prije krize. Ti financijski rezultati su do danas nastavili slabiti. 53%

poduzetnika je u Hrvatskoj poslovalo pozitivno, što je poražavajući rezultat za hrvatsko

poduzetništvo. Osim slabog poslovanja, porasli su poduzetnički izdaci, kao i troškovi

0

10

20

30

40

50

60

70

2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Javni dug kao % BDP - a

Javni dug kao % BDP -a


72

zaposlenika, pa su mnoge tvrtke počele pribjegavati masovnim otpuštanjima, uzrokujući tako

rast nezaposlenosti.

U djelatnosti poljoprivrede i posluživanja hrane i pića rashodi su bili vrijednosno veći od

ostvarenih prihoda, pa je ove sektore isto obilježio gubitak. Najveća bruto dobit bila je

postignuta u sektoru trgovine – ostvareno je 3,3 milijarde kuna bruto dobiti, te su tako nadišli

sektor telekomunikacija.

Velik utjecaj na kretanje BDP – a imali su poduzetnici koji su obveznici poreza na dobit –

ostvarili su smanjenje svoje poslovne aktivnosti. Ipak su relativno uspješno poslovali. Na

Internet stranici Poslovni.hr (Poslovni.hr, 2009.) navodi se podatak da je ostvareno 298

milijardi kuna ukupnog prihoda i 285 milijardi kuna ukupnog rashoda, pa je bruto dobit

iznosila 13,4 milijarde kuna. Ukupni prihodi su pali za 6,8%, a ukupni rashodi za 9%.

Ostvarena bruto dobit od 13,4 milijarde kuna u 2009. godini ukazuje na zavidno povećanje

bruto dobiti u sektoru poduzetništva, unatoč krizi. Podaci ukazuju na to da i u uvjetima krize

znaju racionalno i učinkovito poslovati. Razlog povećanja ekonomičnosti poslovanja jest veće

smanjenje rashoda od smanjenja prihoda jer su se poduzele odgovarajuće mjere uštede. U

ovom sektoru je razina zaposlenosti ostala na istoj razini – zadržan je gotovo isti broj

zaposlenih, a poduzetnici su im dali i poticaj povećavajući neto plaće koja je prosječno

iznosila 4 556 kn, s nominalnim porastom od 4,2%. Međutim, unatoč pozitivnim financijskim

pokazateljima, svaki treći poduzetnik je u vrijeme krize poslovao s gubitkom. To ukazuje na

uvećan broj poduzetnika koji u otežanim uvjetima poslovanja nisu uspjeli ostvariti pozitivne

financijske rezultate.

4.4 Prijedlozi za izlazak iz krize u Hrvatskoj

Ekonomski analitičari su predviđali oporavak hrvatskog gospodarstva godinu dana nakon

oporavka američkog tržišta. U članku Treba štedjeti jer recesija neće završiti ove godine

(Žigman, 2009) navodi se da tržište koje vjeruje samo tržišnim mehanizmima nije spremno

prihvatiti državne mjere kao rješenje krize prije nego što mjere pokažu konkretne rezultate.

Upravo takvo je hrvatsko tržište – tržište bez adekvatne državne regulative, te tržište kojemu

je nužna državna intervencija ne bi li se postigla makroekonomska ravnoteža.

Ulazak u Europsku uniju koji se nedavno dogodio, a od kojeg Hrvatska puno očekuje, neće

riješiti hrvatske „krizne“ i strukturne probleme. Razlog je tome što se EU i sama bori sa

svojim postojećim egzistencijalnim i postojećim problemima, a pristigli novi problemi mogu

73

je samo još povući niže. Jest da će se otvoriti nove mogućnosti razvoja, ali to neće dovesti do

nekog rapidnog pomaka u hrvatskom gospodarstvu. Međutim, prednosti ipak ima. Hrvatska

sada ima pristup sredstvima kohezijskih fondova za financiranje javnih potreba, međutim

procedura dobivanja tih sredstava je jako komplicirana, pa je pitanje koliko će Hrvatska toga

uspjeti izboriti. Na duži rok se očekuje jedan kvalitetniji životni standard u pogledu većih

plaća, boljih radnih mjesta, organiziranije javne uprave, te jače zakonske regulative, ali još

uvijek ostaje temeljno pitanje, a to je kako iz krize izaći. Na slici 13 prikazani su pravci

politike izlaza iz krize.

Slika 13 - Pravci politike izlaza iz krize

IZVOR: Izrada studenta prema: Benić, Đ.(2002): Ekonomska kriza u Europi i hrvatsko

gospodarstvo, poseban prilog, Ekonomska misao I praksa, Vol. XXI., No. 2, Dubrovnik, str.

852

-stvarati uvjete za poticaj poduzetništva

-smanjiti visoke kamatne stope po kojima ne može biti jačega investicijskog interesa, a koje se mogu smanjiti neinflatornom emisijom novca

poticati ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz mjerama s područja fiskalne i

monetarne politike

posebice mjerama omogućiti selektivno investiranje u proizvodnju

-rješavati problem visoke nelikvidnosti koja je dosegla 42 mld kuna (a);

-rješavati problem visoke nelikvidnosti koja je dosegla 42 mld kuna

od čega preko 210 000 građana duguje 13,1 mld kuna

23% poduzeća ne plaća svoje obveze

-iako se najavljuje dugoročno čuvanje stabilnog tečaja kune, treba proispitivati realni tečaj kune i državnu potrošnju

74

Izlazak Hrvatske iz recesije ovisi o adekvatno primijenjenim fiskalnim poticajima, te mjerama

koje će se stabilizirati financijske institucije i tržišta. Budući da se Hrvatska nije pokazala kao

dobar „upravitelj“, trebat će uložiti mnogo napora da bi se antirecesijske mjere pokazale

učinkovitima. Jedino to je jamstvo uspjeha, jer u protivnom, Hrvatskoj prijeti samo daljnje

produbljivanje recesije. Da je Hrvatska odmah nakon izbijanja suvremene krize objavila kako

garantira za sve štedne depozite, povećala bi poljuljano povjerenje investitora u svoj

bankarski sustav, te bi se možda dogodilo da privuče dodatne inozemne štediše, što bi joj bilo

puno isplativije nego zaduživati se u inozemstvu. U članku Globalna financijska kriza i stanje

u BIH (Grgić, 2013) ističe da buduća politika svakako treba uključivati fleksibilniju politiku

tečaja, uz rizik kako će takva promjena potencijalno imati negativne posljedice na najšire

slojeve stanovništva.

75

5. ZAKLJUČAK

Danas su globalizacija, slobodno tržište, liberalizacija i privatizacija neminovnost jer su

prisutni u svakodnevnom životu. Živimo u vrijeme značajnih i brzih promjena, a te promjene,

kao i porast svjetske gospodarske međuzavisnosti stvaraju diskontinuitet, turbulenciju i

neizvjesnost u svjetskim i nacionalnim gospodarskim kretanjima.

Snažan makroekonomski rast u XX. stoljeću oživio je mnoga svjetska gospodarstva.

Međutim, pojavom globalizacijskih procesa zemlje su se suočile s izazovima na koje nisu

mogle promptno odgovoriti. To je dovelo do nastanka velikih gospodarskih kriza u svijetu,

koje su prije svega, označile krizu svjetskih financijskih sektora.

XX. stoljeće obilježio je velik broj kriza: počelo je s Velikom depresijom 1929. godine koja je

uzrokovala slom američke burze i svoje posljedice brzo prenijela na ostatak svijeta. Zatim su

nastupile naftne krize 1970. – tih godina u obliku prvog i drugog naftnog šoka. Uslijedila je

dužnička kriza u 1980 – tima, kao i valutne krize diljem svijeta koje su gospodarstvo bacile na

noge. Dugo je vremena trebalo svjetskim vladajućim strukturama da primjenom instrumenata

ekonomske politike osvježe posrnula gospodarstva. Suvremena financijska kriza, započeta

2007. godine na američkom financijskom tržištu sa hipotekarnim kreditima, jedna je od

najznačajnijih u XX. stoljeću nakon Velike depresije. Njenom pojavom došlo je do krize

cijelog svjetskog gospodarskog sustava, od kojeg se i danas svijet oporavlja.

Prikaz teorijskih okvira krize dao je temeljne sastavnice i objasnio što kriza ustvari jest, kako

nastaje, kako razara, koje efekte stvara, kako se prelijeva dalje, te koje posljedice ostavlja.

Nadalje, objašnjeno je s teorijskog aspekta kako nastaju poslovni konjunktarni ciklusi, te je

objašnjena mogućnost kako krize nisu samo posljedica neučinkovito primijenjene ekonomske

politike, već su izazvane prirodnom dinamikom kretanja gospodarstva koje ciklički obilježava

rast i pad u određenom vremenskom razdoblju.

Ovo istraživanje dalo je odgovor na sva navedena postavljena pitanja s kojima se u

istraživanje krenulo. Također opravdana je svrha i cilj istraživanja, gdje su se teorijskim i

empirijskim istraživanjem potvrdile osnovne hipoteze ovoga rada. Stoga se može reći da su

sve tri temeljne hipoteze rada prihvaćene:

1. Financijske krize jesu rezultat neodgovornog vođenja ekonomske politike zemlje, ali

su i rezultat kretanja poslovnih konjunktarnih ciklusa.

2. Krize nastale u XX. stoljeću su zaista nastale zbog neadekvatnog upravljanja javnim

financijama i državnim dugom, kao i nepravilnostima na financijskim tržištima, na

76

što ukazuju posljedice Velike depresije i zbivanja na Wall Streetu 1929., naftne

krize, te epizode valutnih kriza u svijetu, kao i suvremena svjetska kriza.

3. Aktualna kriza nije zaobišla ni Hrvatsku. U istraživanju je prikazana činjenica da je

kriza u Hrvatsku došla na način da se prelila iz svjetskih gospodarstava. Ali to nije

jedini razlog hrvatske krize. Njoj su pridonijeli i unutarnji strukturni problemi

naslijeđeni iz prijašnje države, kao i negativni gospodarski procesi koji su se zbivali

u zemlji prije krize.

Suvremena kriza se uvelike uspoređuje sa Velikom depresijom jer su efekti ovih dvaju kriza

imali gotovo jednake efekte na svjetsko gospodarstvo. Međutim, kod usporedbe treba uzeti u

obzir da se Velika depresija dogodila u drukčijim vremenima, odnosno pojavila se između

dva rata, u doba kada je vladalo siromaštvo, te kada nije bilo tako napredne tehnologije kao

danas. Današnja kriza bila je puno jača – ugrozila je stabilnost svjetskog financijskog sustava

i trebat će proći godine dok se sustav ne oporavi i dok ne dođe na razinu prije krize.

Izgubljeno je povjerenje velikih ulagača koji prate svaki potez na svjetskoj ekonomskoj i

političkoj sceni, te su skeptični glede prognostičkih očekivanja rasta.

Nastup krize uvijek reagira tako da u prvi plan stavi niz strukturnih problema svjetskih

gospodarstava, koji su u razdobljima prije krize bili prikriveni jer su na financijskim tržištima

vladale povoljne okolnosti. Zbog krize zemlje počinju mučiti problemi poput velikog obujma

javnog sektora, visokog javnog duga, rastuće državne potrošnje zbog sve većih javnih

potreba, kao i makroekonomske neravnoteže na tržištu.

Hrvatska je krizu dočekala nepripremljena jer su vladajuće strukture imale krivo mišljenje da

će se razvojni koncept temeljen na zaduživanju dugoročno održati. Praksa je pokazala da je taj

razvojni koncept bio neodrživ. Zbog takve situacije je mogućnost hrvatske ekonomske

politike da odgovarajuće intervenira na krizu ograničena. Stoga se završetak svjetske krize

neće automatski preslikati na Hrvatsku jer, osim krize, tu je još i niz unutarnjih strukturnih

problema koji su ostali neriješeni. I dalje su prisutni rebalansi proračuna kojih je više od

jednog godišnje, i dalje raste državno zaduživanje, a najave su vladajuće strukture da će se

hrvatski budući razvoj i dalje temeljiti na zaduživanju. Nadalje, produbljuje se proračunski

deficit, situacija na tržištu rada ne nestabilna i nezaposlenost raste, raste državna potrošnja

zbog porasta javnih potreba, padaju investicije.

Da bi Hrvatska doživjela ponovni uzlet, njoj je potreban učinkovit paket antirecesijskih mjera

koje će se pravodobno primijeniti. Ulazak zemlje u EU donijet će joj nove mogućnosti, ali

prije svega, u svrhu opstanka, zemlja mora sama riješiti svoje strukturne probleme. Samo na

77

taj način će se ostvariti rast makroekonomskih pokazatelja i opet uči u razdoblje ekspanzije i

prosperiteta.

78

LITERATURA

Knjige:

- Attali, J. (2009) Kriza, a poslije?, Zagreb, Meandar media

- Babić, M. (2007) Makroekonomija, Zagreb, Mate

- Božina, L., Leko, V.(2005): Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Zagreb, Adverta

- Družić, G. (2001) Kriza hrvatskoga gospodarstva i ekonomska politika, Zagreb,

Golden marketing

- Engdahl, F. W. (2000) Stoljeće rata : anglo-američka naftna politika i novi svjetski

poredak, Zagreb, AGM

- European Commision (2009) Economic Crises in Europe – Causes, consequences and

responces, European Economy, Luxemburg

- Felton, A., Reinhart, C. (2008) Financijska kriza 21. stoljeća, Zagreb, Novum d.o.o.

- Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija, GIPA, Zagreb

- Guenon, R. (2005) Kriza modernog svijeta, Zagreb, Fabula nova

- International Monetary Fund (2011) World Economic Outlook – Slowing Growth,

Rising Risks, IMF

- Kindleberger, P. (2006) Najveće svjetske financijske krize, Zagreb, Masmedia

- Mishkin, F.S. i Eakins, G.S. (2005) Financijske institucije i tržišta, Zagreb, Mate

- Obadić, A., Šimurina, J., Tica, J. (2011) Kriza – preobrazba ili propast?, Zbornik

radova, Zagreb, Ekonomski fakultet

- Perić, T.(2011) Ekonomska politika, Zaprešić, Intergrafika d.o.o.

- Radošević, D (2010) Kriza i ekonomska politika : politika i ekonomija razvoja

Hrvatske, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk

- Samuelson, P. i Nordhaus, W. (1992) Ekonomija, Zagreb, Mate

- Soros, G.: Kriza globalnog kapitalizma – otvoreno društvo u opasnosti, Split, Feral

Tribune

- Udovičić, B. (2008) Kriza se produbljuje, Zagreb, Kigen

Članci:

- Babić, A. i Žigman, A. (2010) Valutne krize – pregledi teorije i iskustva 1990 – tih,

Hrvatska narodna banka, Zagreb

79

- Babić, M. (2008) Financijske špekulacije i ekonomska kriza, Zagreb, Obnovljeni

život, Vol. 63, No. 4

- Baletić, Z. (2009) Kriza i antikrizna politika, Zagreb, Ekonomski pregled, Vol. 60,

No. 1 – 2

- Benić, Đ.(2002) Ekonomska kriza u Europi i hrvatsko gospodarstvo, poseban prilog,

Dubrovnik, Ekonomska misao I praksa, Vol. XXI., No. 2

- Božina-Beroš, M. (2010): Utjecaj svjetske financijske krize na regulaciju europskih i

financijskih tržišta, u Financije u vrtlogu globalizacije, Pula, Sveučilište Jurja Dobrile

u Puli, „Dr. Mijo Mirković“

- Drašković, M. (2010) Uzroci globalne financijske krize, u Ekonomija – zbornik

radova, Zagreb, RIFIN d.o.o.

- Jurčić, Lj (2010) Financijska kriza i fiskalna politika, Zagreb, Zagreb, Ekonomski

pregled, Vol. 61, No. 5 – 6

- Krznar, I. (2004) Valutna kriza – teorija i praksa s primjenom na Hrvatsku, Zagreb,

Hrvatska narodna banka

- McNeese,T. (2010) Discovering U.S. History, The Great Depression 1929 – 1938.,

New York, Chelsea House Publishers

- Mlikotić, S.(2011) Globalna financijska kriza – uzroci,tijek i posljedice, Zagreb,

Pravnik. Vol 44, No.89

- Starčević, A. (2009) Globalni financijski sustav nakon krize – učinci globalne

ekonomske krize na srednju i istočnu Europu, Zagreb, Druga ekonomska konferencija

ZŠEM – a,

Izvori na internetu:

- Eurostat (2008), Elektrinički izvor, http://epp.eurostat.ec.europa.eu/ (pristup:

10.01.2014.)

- FIMA brokerska kuća (2013), Elektronički izvor, http://www.fima-

vrijednosnice.hr/default.aspx?id=133709 (pristup: 02.11.2013.)

- Grgić, J.(2013): Globalna financijska kriza i stanje u BiH, Elektronički izvor,

http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=21171:j-

grgi&catid=97:novo&Itemid=221, (pristup 30. listopad 2013.)

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/

http://www.fima-vrijednosnice.hr/default.aspx?id=133709

http://www.fima-vrijednosnice.hr/default.aspx?id=133709

http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=21171:j-grgi&catid=97:novo&Itemid=221

http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=21171:j-grgi&catid=97:novo&Itemid=221

80

- Hrastovček, T.: Postupate li na ZSE kao dio krda? To može biti greška ali i ne mora,

Elektronički izvor, http://www.poslovni.hr/vijesti/postupate-li-na-zse-kao-dio-krda-to-

moze-biti-greska-ali-i-ne-mora-206423, (pristup: 27. prosinca 2013.)

- Indeks Mundi – Country Facts (2013), Elektronički izvor, www.indexmundi.com

(pristup: 10.01.2014.)

- Internet stranica Bankovni krediti, Elektronički izvor: http://bankovni-

krediti.com/banke/povijest-banaka/item/78-glass-steagallov-zakon (pristup: 20.12.

2013.)

- Kreativni Biznis (2014), Elektronički izvor, http://www.kreativni-biznis.com/offshore-

poslovanje.html, (pristup: 11.01.2014.)

- Limun.hr (2013), Elektronički izvor, www.limun.hr, (pristup: 10.studeni 2013.)

- SEEbiz (2013), Elektronički izvor: http://www.seebiz.eu/hr/analize/anatomija-krize-

kapitalizmu-glava-u-torbi.29921.html/, (pristup: 05.11.2013.)

- The Business Cycle (2013), Elektronički izvor,

http://www.businessbookmall.com/Economics_9_The_Business_Cycle.htm, (pristup:

10.studeni 2013.)








http://www.limun.hr/

http://www.seebiz.eu/hr/analize/anatomija-krize-kapitalizmu-glava-u-torbi.29921.html/

http://www.seebiz.eu/hr/analize/anatomija-krize-kapitalizmu-glava-u-torbi.29921.html/

http://www.businessbookmall.com/Economics_9_The_Business_Cycle.htm

financijske krize u xx. stoljeću s osvrtom na hrvatsku

Documents

Transcript of financijske krize u xx. stoljeću s osvrtom na hrvatsku