Filozofija Nauke 2 2

54
Aleksandar Koare – Smisao i znacaj njutnovske sinteze Na samom pocetku Koare iznosi neke Njutnove zasluge koje su opstepoznate: zamisao o razlaganju svetlosti i prvu naucnu teoriju o bojama spectra, treba da zahvalimo dubini njegovog filozofskog uma za formulisanje osnovnih zakona kretanja i delovanja, i za jasno shvatanje metoda i znacaja naucnog istrazivanja, uspeo da dokaze identicnost Zemljine i nebeske gravitacije, i da otkrije zakon privlacenja koje povezuje (bar donedavno) atome i zvezde. Veliki znacaj njegove teorije jeste ukidanje sveta culnih kvaliteta i opazanja, svakodnevnog sveta aproksimativnog, i njegovo zamenjivanje (arhimedovskim) svetom preciznossti, stroge determinisanosti. – revolucija!- Sto se tice ove revolucije neki su isticali ulogu iskustva i eksperimentisanja u novoj nauci, borbu protiv knjiskog znanja, novu veru savremenog coveka u samog sebe, u svoju sposobnost. Drugi su podvlacili prakticni stav modernog oveka koji napusta vita contemplativa i okrece se ka vita activa. Sto se tice iskustva i eksperimentisanja Koare je uveren da uspon i jacanje eksperimentalne nauke nije izvor nego rezultat nove, teorijske, metafizicke koncepcije prirode. Dve crte koje karakterisu revoluciju, koje se medjusobno povezane i dopunjuju se: a) Unistenje Kosmosa, i prema tome, iscezavanje iz nauke, bar u principu ako ne uvek i u stvarnosti. b) Geometrizacija prostora, uvodjenje prostora-dimenzije, homogene i apstraktne, iz euklidovske geometrije, namesto neprekidne, konkretne i diferencirane celina “mesta” iz pregalilejske fizike i astronomije. (bezmalo ekvivalentno sa geometrizacijom, matematizacijom nauke) Iscezavanje Kosmosa znaci da se svet nauke vise ne poima kao jedna konacna i hijerarhijski uredjena celina, dakle kvalitativno i ontoloski diferencirana, nego kao jedna otvorena, neodredjena Vasiona, koja nije ujedinjena svojom imanentnom strukturom nego istovetnoscu zakona i osnovnih elemenata. Ovo shvatanje ne podrazumeva podvajanje izmedju sveta neba i zemlje, svi sastavni delovi Vasione nalaze se na istom ontoloskom nivou (fizika i astronomija postaju ujedinjene usled svoje zajednicke zavisnosti od geometrije). Svi formalin i finalni uzroci uklonjeni su iz

description

bla

Transcript of Filozofija Nauke 2 2

Aleksandar Koare Smisao i znacaj njutnovske sintezeNa samom pocetku Koare iznosi neke Njutnove zasluge koje su opstepoznate: zamisao o razlaganju svetlosti i prvu naucnu teoriju o bojama spectra, treba da zahvalimo dubini njegovog filozofskog uma za formulisanje osnovnih zakona kretanja i delovanja, i za jasno shvatanje metoda i znacaja naucnog istrazivanja, uspeo da dokaze identicnost Zemljine i nebeske gravitacije, i da otkrije zakon privlacenja koje povezuje (bar donedavno) atome i zvezde. Veliki znacaj njegove teorije jeste ukidanje sveta culnih kvaliteta i opazanja, svakodnevnog sveta aproksimativnog, i njegovo zamenjivanje (arhimedovskim) svetom preciznossti, stroge determinisanosti. revolucija!- Sto se tice ove revolucije neki su isticali ulogu iskustva i eksperimentisanja u novoj nauci, borbu protiv knjiskog znanja, novu veru savremenog coveka u samog sebe, u svoju sposobnost. Drugi su podvlacili prakticni stav modernog oveka koji napusta vita contemplativa i okrece se ka vita activa. Sto se tice iskustva i eksperimentisanja Koare je uveren da uspon i jacanje eksperimentalne nauke nije izvor nego rezultat nove, teorijske, metafizicke koncepcije prirode. Dve crte koje karakterisu revoluciju, koje se medjusobno povezane i dopunjuju se: a) Unistenje Kosmosa, i prema tome, iscezavanje iz nauke, bar u principu ako ne uvek i u stvarnosti.b) Geometrizacija prostora, uvodjenje prostora-dimenzije, homogene i apstraktne, iz euklidovske geometrije, namesto neprekidne, konkretne i diferencirane celina mesta iz pregalilejske fizike i astronomije. (bezmalo ekvivalentno sa geometrizacijom, matematizacijom nauke)Iscezavanje Kosmosa znaci da se svet nauke vise ne poima kao jedna konacna i hijerarhijski uredjena celina, dakle kvalitativno i ontoloski diferencirana, nego kao jedna otvorena, neodredjena Vasiona, koja nije ujedinjena svojom imanentnom strukturom nego istovetnoscu zakona i osnovnih elemenata. Ovo shvatanje ne podrazumeva podvajanje izmedju sveta neba i zemlje, svi sastavni delovi Vasione nalaze se na istom ontoloskom nivou (fizika i astronomija postaju ujedinjene usled svoje zajednicke zavisnosti od geometrije). Svi formalin i finalni uzroci uklonjeni su iz sveta nauke i zamenjeni dejstvujucim, pa cak i materijalnim uzrocima. Dakle, postoje samo apstraktna tela koja se krecu u jednom apstraktnom prostoru, zakoni postojanja i kretanja nove nauke su pravi i vazeci. (Svet kvaliteta zamenjen je svetom kvantiteta! Ili svet postajanja i menjanja zamenjen je svetom postojanja.) nauka je morala da redefinise osnovne pojmove (materija, kretanje) Koare sada posvecuje malo paznje pojmu kretanja. Tu se jednim cisto matematickim pojmom zamenjuje jedan fizicki pojam, obrnuto od pregalilejskog i prekartezijanskog shvatanja, po kome je kretanje bila neka vrsta postajanja, nek proces promene sto utice na tela koja su mu podlozna, nasuprot mirovanju koje nije bilo proces. Nova koncepcija kao neku vrstu postojanja, tj. ne kao proces nego kao status, stanje isto tako trajno i neunistivo kao i mirovanje, i koje ne utice na tela koja su mu podlozna. Kretanje i mirovanje su postavljeni na isti ontoloski nivo i ne mogu se vise razliovati. (oni jesu suprotni, ali njihova suprotnost je cista korelacija.) prvi Njutnov zakon: svako telo tezi da.ovde se radi o kretanju geometrijskih tela u apstraktnom prostoru. Kretanje nista ne menja na telima koja su mu podlozna. I sama matematika mora biti preobrazena-matematicki entiteti moraju biti, u izvesnom smislu, priblizeni fizici, potcinjeni kretanju. *ne znam koliko je ovaj deo za kretanje bitan, ali to je to* U sledecem delu govori o dve struje koje su se pojavile. Jedna je tezila matematizaciji i platonskom deterministickom bicu (Paskal, Hajgens) a druga je bila pod uticajem atomizma Leukipa i Demokrita (Bojl, Huk..)-korpuskularna filozofija. Bojl je smatrao da unutrasnja realnost bica nije matematicka struktura, nego korpuskularna. U objasnjenju Vasione moramo poceti od materije korpuskularno shvacene smatrao je Bojl. Njutn nam pruza sintezu dvaju gledista. Za njega je svet sacinjen od korpuskula koje su povezane matematikom. Tako je Njutnov svet sacinjen od tri elementa: 1) materije, beskrajnog broja cestica, nepromenljivih i neidenticnih; 2) kretanja, relacije koja ne utice na cestice u njihovoj sustini, nego ih prenosi po beskrajnom prostoru; 3) prostora, same te homogene praznine. Svakako postoji i privlacenje koje povezuje i odrzava (Koare ovde kaze da ono nije element sveta kao ovi nabrojani nego da je to ili neka natculna sila, Bozje delovanje ili neka matematicka struktura koja postavlja zakon sintakse u bozansku knjigu Prirode.) uvodjenje praznog prostora sa njegovim korelatom-privlacenjem, (uprkos stahovitim posledicama postojanje nicega, dejstvo na daljinu) Njutn uspeva da objasni diskontinuitet materije i kontinuitet prostora. Atomska struktura pruzala je cvrstu osnovu za primenu matematicke dinamike na prirodu. Ona je relacijama koje izrazava prostor obezbedjivala njihove fundamenta. Svet je, dakle, shvacen kao prazan prostor u cijim se nekim delovima nalaze atomi (ne haoticno razbacani) povezani jednim veoma prostim matematickim zakonom spajanja i integracije-zakonom privlacenja, po kome je svak od njih u vezi sa svima ostalima i sjedinjen sa njima! Njegov zakon gravitacije koji vazi i na nebu i na zemlji je jedini koji je Bog mogao da prihvati kao zakon stvaranja. I sam Njutn je bio zacudjen Kako se ovo desava, kako tela prelaze prazan prostor itd. Silu gravitacije, i sam Njutn je ovo tvrdio, ne treba shvatiti kao neko svojstvo tela, jer mu je bilo cudno i za Boga a kamoli za materiju da deluje na daljinu, nego kao matematicku silu! Nije hteo da govori kako je to jedno svojstvo koje treba objasniti ali on nije znao kako. Medjutim, neki njegovi ucenici su ovu silu shvatali upravo kao svojstvo tela. Njutn sam nije priznavao delovanje na daljinu. Mah je rekao da je gravitacija cinjenica kao i sve druge i da je, stoga, treba shvatiti kao sve druge cinjenice ili svojstva tela. Koare kaze da je cesto bilo receno da je Njutn bio spoj eksperimentalnog i matematickog genija. On povezuje matematiku i iskustvo, matematicki obradjuje fenomene, odnosno, podatke dobijene eksperimentima ili (u asstronomiji) podatke dobijene posmatranjem. Koare smatra da je ovaj opis nepotpun. U Njutnovoj mislli krije se misticizam, religija i duboka intuicija granica cistog mehanickog tumacenja prirode. Kao sto je vec receno traganje za finalnim i ostalim uzrocima bilo je izbaceno iz nauke, ali ni sam Njutn nije razumeo kako se to desavalo. Volter je rekao casovnik zahteva casovnicara. Onda nije cudo sto je Njutnova nauka (iako nije ukljucivala Boga i Aristotelove uzroke) kod mnogih Njutnovih naslednika (osim kod Laplasa) trazila osnonac u religiji. Opet se doslo do toga da je Bog stvorio svet i da ga konstantno odrzava. Kod Laplasa ne nalazimo pretpostavku Boga jer je rekao da mu nije potrebna ta hipoteza. *sad ide jedan deo koji nije toliko bitan, al pisacu* Kako onda nesklad vlada u ljudskom svetu ako sklad vlada medju planetama itd.? Odgovor nalazimo u tome sto covek svojim glupim i pokusajima pokusava da se mesa u zakone prirode i da ih menja zakonima koje je sam stvorio. Resenje je bilo da se vratimo prirodi i postupamo prema njenim zakonima! Treba da otkrijemo prirodu coveka i zakone delovanja i ponasanja, mada se ispostavilo da je to mnogo teze negoo otkriti zakone prirode. Ovo se radilo zbog Njutnovog uticaja i njegovog modela analize i rekonstrukcije. Tu navodi primer Loka, zatim neku atomisticku sociologiju koja je drustvo svodila na skup ljudskih atoma koji se medjusobno privlace i odbijaju. Koare kaze da Njutn nimalo nije odgovoran za te nakaradnosti :D ali Njutn (i moderna nauka) jeste odgovoran za: srusenje prepreka izmedju zemlje i neba, zamenila je svet kvaliteta svetom kvantiteta (opredmecene geometrije). Ali u tom svetu nije bilo mesta za coveka . taj svet nauke se udaljio od sveta zivota. Ta dva sveta jesu ujedinjena praxis-om, ali sto se tice teorije, udaljenji su ponorom. *I najblolje za kraj, moram da citiram* dva sveta: to ce reci dve istine, ili uopste nikakva istina. U tome je tragedija savremenog duha koji je resio zagonetku Vasione, ali samo da bi je zamenio jednom drugom: zagonetkom sebe samoga. Hempel 4. Kriterijumi potvrdjivanja i prihvatljivostiKao i u ranijim poglavljima Hempelove knjige, receno je da se ne moze dati konacan dokaz za neku hipotezu, vec samo manje ili vise uverljivo svedocanstvo. Koliko je neka hipoteza potvrdjena datim svedocanstvom zavisi od razlicitih svojstava tog svedocanstva. Jedan od najvaznijih faktora je obim i karakter svedocanstva, shodno tome, snaga koju ono pruza. 4.1 Kvantitet, raznovrsnost i preciznost potvrdjujuceg svedocanstvaU odsustvu nepovoljnih svedocanstava obicno se smatra da se potvrdjenost jedne hipoteze povecava sa brojem povoljnih slucajeva. (daje primer kroz cello poglavlje sa Snelovim zakonom, ja neam pojma ste je to, ali moze se skontati sta je poenta! Plus daje jos dva primera!!!) ako vec raspolazemo sa hiljadama potvrjujucih slucajeva, dodavanje jos jednog povoljnog otkrica tek ce neznatno uvecati stepen potvrdjenosti. Ova opaska se mora bolje objasniti. Ako su raniji slucajevi dobijeni putem istog tipa provere, a novo otkrice pomocu razlicitog tipa provere, potvrdjenost hipoteze moze znacajno biti uvecana, jer ona ne zavisi samo od kolicine povoljnih pokazatelja vec i od njihove raznovrsnosti: sto je veca raznovrsnost, to je snaznija podrska koja otud sledi. Mozemo se na ovom mestu podsetiti da je Zemelvajs mogao da ukase na znatnu raznovrsnost cinjenica koje su pruzale podrsku njegovoj konacnoj hipotezi. Naucne teorije cesto su podrzane empirijskim otkkricima zapanjujuce raznolikosti. Njutnova teorija gravitacije i kretanja implicira, na primer, zakone slobodnog pada, jednostavnog klatna, obrtanje Meseca oko Zemlje i planeta oko Sunca, orbita kometa i vestackih satelita, uzajamnog obrtanja dvojnih zvezda, plime i oseke i mnoge druge. I svi ovi raznovrsni ishodi eksperimenata i posmatranja koji potvrdjuju ove zakone pruzaju podrsku Njutnovoj teoriji. Jos jedan primer je kada su Paskalov zet i njegovi saradnici vrsili Toricelijev eksperiment sa barometrom. Perije navodi da, kada je video da se ziva popela na stubu, ponovio jos par puta, zatim je ponavljao gde ima vetra, pa gde nema vetra itd. Provera se ponekad moze uciniti strozom a njeni rezultati mogu imati vecu tezinu, ukoliko se poveca preciznost postupaka posmatranja i merenja koje ona ukljucuje.4.2 Potvrdjivanje pomocu novih proveravajucih implikacijaKada se hipoteza postavlja da bi objasnia izvesne opazene pojave, ona ce, razume se biti tako formulisana da impcira njihovo javljanje; tako ce cinjenica koju treba objasniti ciniti njeno potvrdjujuce svedocanstvo. Ali, pozeljno je da naucna hipoteza bude potvrdjena i novim svedocanstvom cinjenicama koje nisu bile poznate ili nisu uzete u obzir kada je hipoteza obrazovana. Mnoge hipoteze i teorije u prirodnim naukama doista su dobile potvrdu od novih pojava, sto je znatno osnazilo njihovu potvrdjenost. Primer je Balmer koji je predlozio formulu koja je predvidjala pravilnost za talasne duzine serije linija u emisionom spektru vodonika. Na osnovu 4 linije ovog spectra koju je izvrsio Angdtrem, Balmer je sastavio formula: lambda jednako b (n na kvadrat kroz n na kvadrat minus 2 na kvadrat.) ovo se dobro slagalo sa merenjima Angstrema, ali Balmer je bio uveren da bi druge vrednosti takodje predstavljale talasne duzine linija koje tek treba izmeriti ili pronaci u spektru vodonika. Do sada je utvrdjeno 35 konsekutivnih linija za vodonik, cije se duzine u velikoj meri poklapaju sa Balmerovom formulom. *poenta primera je da je, iako nije znao za postojanje ovih lina, formulom pokazao da ih ima jos.* nimalo ne iznenadjuje sto ovako zapanjujuca potvrda, uz pomoc tacno predvidjenih novih cinjenica, umnogome produbljuje poverenje koje cemo ukazati nekoj hipotezi. (primer mi je nepoznat, ali je jasna poenta!) 4.3 Teorijska podrskaNije neophodno da tip podrske koju neka hipoteza zahteva bude induktivno svedocanstvo koje smo razmatrali. Podrska moze doci i odozgo, odnosno, od obuhvatnijih hipoteza ili teorija koje impliciraju datu hipotezu i imaju nezavisno potvrdjujuce svedocanstvo. Primer: hipoteticki zakon slobodnog pada na Mesecu s=0,79 t(na kvadrat). Iako nijedna proveravajuca implikacija nikada nije proverena na Mesecu, on ima snaznu teorijsku podrsku, jer sledi deduktivno iz Njutnove teorije gravitacije i kretanja (koja je snazno podrzana veoma raznovrsnim skupom dokaza), poluprecnika i mase Meseca, poluprecnika i mase Zemlje i da je gravitaciono ubrzanje Zemlje 9,81. S druge strane, na verodostojnost neke hipoteze nepovoljno utice njeno neslaganje sa hipotezama ili teorijama koje su u to vreme prihvacene kao valjano potvrdjene. Primer je Erenhaftova tvrdnja da se licno uverio da je mrtvaku koji je obrijan i osisan porasla kosa i brada i da su izbile iz kovcega, ona je lako odbacena jer nije u skladu sa utvrdjenim cinjenicama o duzini rasta ljudske kose nakon smrti. Ovaj princip moramo shvatiti ograniceno, u suprotnom, nijedna teorija ne bi bila oborena. Da bi teorija bila oborena otkrica moraju imati tezinu, a nepovoljni rezultati moraju biti ponovljivi. (ako deluje konfuzno - za ovaj podnaslov je najbitniji deo sa mesecom, drugi primer je vezan za to da svedocanstvo moze biti opovrgnuto teorijom.)4.4 JednostavnostDrugi aspekt koji utice na prihvatljivost hipoteze jeste njena jednostavnost, u poredjenju sa alternativnim hipotezama koje bi vazile za iste pojave. (opet daje neki nejasan primer, ali moze se skontati sve i bez njegovih primera) Znacaj koji jednostavnost ima za teorije cesto se ilustruje pozivanjem na kopernikansku heliocentricnu koncepciju Suncevog sistema, koja je znatno jednostavnija od Ptolomejeve geocentricne. U slucaju teorija, broj osnovnih pretpostavki ponekad se uzima kao osnovni kriterijum slozenosti. Ali se te pretpostavke mogu kombinovati i rastavljati na mnogo nacina: ne postoji nedvosmislen nacin prebrojavanja. Primer za svake dve tacke postoji tacno jedna prava linija koja ih sadrzi moglo bi se smatrati da izrazava dve pretpostavke a ne jedna: da postoji najmanje jedna takva linija, i da postoji najvise jedna. Cak i ako bismo se usaglasili oko broja pretpostavki, morali bismo da se usaglasimo i oko vaznosti. Isto vazi i za osnovne pojmove neke teorije. Cak i da se, a postoje takvi slucajevi, naucnici usaglase postoji drugi problem. Drugi problem koji se tice jednostavnosti jeste problem opravdanosti: na osnovu kojih razloga treba slediti princip jednostavnosti? Problem jednostavnosti je cesto bio tema medju naucnicima i filozofima. Neki su smatrali da su osnovni zakoni prirode jednostvani, ali sama ova pretpostavka je mnogo problematicna. Mah, Avenarijus, Ostvald i Pirson su smatrali da nauka tezi da pruzi ekonomican ili sveden opis sveta, i da su opste hipoteze koje pretenduju da izraze zakone prirode ekonomicna sredstva misljenja koja sluze da neogranicen broj posebnih slucajeva sazmu u jednostavnu formulu. Ovaj argument cini se razboritim ukoliko bismo bili u situaciji da biramo izmedju razlicitih opisa jednog i istog skupa cinjenica. Medjutim moze se desiti da usvajanjem jedne od nekoliko konkurentskih hipoteza, usvajamo takodje i njihova predvidjanja koja ona implicira, koja se ticu neproverenih slucajeva, a da ta predvidjanja nisu ista kao i predvidjanja ostalih konkurentskih hipoteza. (onda ide rajhenbah, ali je vezan za neki primer pa ne kontam, a nije ni bitno da se nabroje svi oni). Poper je izlozio svoje glediste jednostavnosti. On smatra da je jedna hipoteza jednostavnija od druge ukoliko ima veci empirijski sadrzaj, i obrazlaze da se jednostavnija hipoteza moze stoga lakse opovrgnuti, ukoliko se moze opovrgnuti (moze se laksse proveriti). Sto se tice ovako shvacene jednostavnosti primer koji se moze razmotriti je orbita planete. Jednostavnija hipoteza je da je orbita kruzna od hipoteze da je orbita elipsa jer se prva moze opvrgnuti odredjivanjem 4 polozaja (tri polozaja je moguce uvek spojiti krugom), dok bi opovrgavanje druge zahtevalo najmanje 6 polozaja planete. Jednostavnija je ona koju je lakse opovrgnuti (ovaj kriterijum svakako doprinosi rasvetljavanju onog tipa jednostavnosti koji je od znacaja za nauku). S druge strane (drugi kriterijum), Poper naziva jednu hipotezu opovrgljivijom, jednostavnijom od druge, ukoliko prva implicira drugu, pa tako ima siri sadrzaj u strogo deduktivnom smmislu. Medjutim siri sadrzaj svakako nije uvek povezan sa jednostavnoscu. (Date su 3 neke formule, od kojih je jedna kratka, a druge dve su duze ali istu stvar odredjuju) u tom slucaju nijedna ne kazuje vise od bilo koje druge, ali ih mi ipak ne smatramo podjednako jednostavnim. Na kraju, sva nevedena shvatanja osvetljavaju problem jednostavnosti, ali nam nijedno ne pruza preciznu formulaciju i opravdanje jednostavnosti.4.5 Verovatnost hipotezaVerodostojnost hipoteze H u datom trenutku zavisi, strogo govoreci, od relevantnih elemenata celokupnog znanja toga doba (K). prirodno se namece pitanje da li je ovu verodostojnost moguce kvantitativno precizno izraziti, formulisanjem definicije koja, za bilo koju hipotezu H i bilo koji drugi skup stavova K, odredjuje broj c(H,K), koji izrazava verodostojnost H u odnosu na K. verodostojnost hipoteze u odnosu na skup K je realan broj veci od 0 i manji od 1. Sutra ce padati ili nece padati kisa-1, kontradiktorne hipoteze 0. Za bilo koja dva logicki inkompatibilna stava H1 i H2, verodostojnost hipoteza da je jedan od ova dva iskaza istinit bila bi jednaka zbiru verodostojnosti oba iskaza c (H1 ili H2, K)= c(H1,k) + c(H2,K). ukoliko bi definicija pojma c(H, K) trebalo da uzme u obzir sve razlicite faktore koje smo razmotrili, onda je ovaj zadatak veoma tezak; jer, kao sto smo videli, nije jasno ni kako bi se faktori kao sto su jednostavnost neke hipoteze, ili raznovrsnost njenih podrzavajucih svedocanstava, mogli precizno odrediti, a kamoli izraziti numerickim terminima. (poenta celog ovog besmislenog dela je da je tesko racunati verovatnost, jer su ukljuceni mnogi faktori.) na kraju kaze da je karnap dosao do povoljnih rezultata sto se tice ove teme, ali ne kaze nista posebno o tome.5. Zakoni i njihova uloga u naucnom objasnjenju 5.1 Dva osnovna zahteva za naucno objasnjenjeNauka tezi da razvije shvatanje sveta koje je jasno i logicki povezano sa nasim iskustvom te je tako sposobno za objektivnu proveru. Naucna objasnjenja moraju zadovoljiti dva sistematska zahteva, koja cemo zvati zahtev relevantnosti objasnjenja i zahtev proverljivosti. Astronom Francesko Sici ponudio je argument zasto, uprkos Galilejevom vidjenju preko teleskopa, ne mogu postojati sateliti koji kruze oko Zemlje. Ukratko smatrao je da je broj sedam izraz savrsenstva ili cega vec (sedam je prozora, otvora na glavi, sedam metalapa mora biti i sedam planeta). Sustinska pogreska ove argumentacije je ocigledna: cinjenice na koje se poziva cak i ako bi bespogovorno bile prihvacene, potpuno su irelevantne za problem koji se razmatra; one ne pruzaju ni najmanji razlog za pretpostavku da Jupiter nema satelite. Sada razmatra objasnjenje duge. Ona se javlja kao rezultat refleksije i refrakcije bele sunceve svetlosti u sfernim kapljicama vode poput onih koje se stvaraju u oblacima. Tako, cak i da nikad nismo videli dugu, u datim okolnostima mogli bismo da je ocekujemo. Ovo dato fizicko objasnjenje zadovoljava zahtev za relevantnosti objasnjenja: eksplanatorni podaci pruzaju cvrste osnove za verovanje da se pojava koju objasnjavamo dogodila, ili se dogadja. Ovaj uslov mora da bude ispunjen da bismo za nesto rekli da je naucno objasnjenje. Ovo je nuzan ali ne i dovoljan uslov. Na primer obilje podataka koji pokazuju crveni pomak u spektrima udaljenih galaksija pruza cvrste osnove za verovanje da se te galaksije udaljavaju od nase lokalne galaksije velikim brzinama, ali ne objasnjava zasto. Ako za primer uzmemo objasnjenje gravitacione privlacnosti kao prirodnu sklonost nalik ljubavi, ovom objasnjenju nedostaje objektivna snaga objasnjenja jer nema proveravajucih implikacija. Drugi uslov naucnih objasnjenja zahtev za proverljivosti: stavovi koji savinjavaju naucno objasnjenje moraju biti sposobni za empirijsku proveru. Ovakvo objasnjenje gravitacije ne moze pruziti osnove za ocekivanje da ce se univerzalna gravitacija javiti, kao ni da ce gravitaciona privlacnost ispoljiti takva i takva svojstva. Kao sto pokazuje ovaj primer, dva zahteva koja smo upravo razmotrili stoje u medjusobnoj vezi: predlozeno objasnjenje koje zadovoljava zahtev za releventnosti takodje zadovoljava zahtev proverljivosti. (obrnut stav ocigledno ne vazi.) Pogledajmo sada koje forme naucna objasnjenja poprimaju i kako zadovoljavaju ova dva osnovna zahteva.5.2 Deduktivno-nomolosko objasnjenjeRazmatra Perijev slucaj sa zivom u barometru.a) Na bilo kom mestu, pritisak koji zivin stub u zatvorenoj grani Toricelijevog aparata vrsi na zivu jednak je pritisku koji na povrsinu zive u otvorenom sudu vrsi vazdusni stub iznad njega.b) Pritisci koje vrse stubovi zive i vazduha proporcionalni su njihovim tezinama; sto su kraci stubovi, to je njihova tezina manja.v) Dok je Perije nosio aparat na vrh planine, vazdusni stub iznad otvorenog suda postepeno je bio kraci.g) (Stoga), zivin stub u zatvorenom sudu postepeno je tokom uspona bivao kraci.Iz ove formulacije objasnjenja pojava opisana (g) recenicom je upravo ono sto se moze ocekivati s obzirom na eksplanatorne cinjenice navedene pod (a),(b) i (v); i da, naime, (g) deduktivno sledi iz eksplanatornih stavova. Dva su tipa eksplanatornih stavova: (a) i (b) imaju karakter opstih zakona koji izrazavaju uniformne empirijske veze; dok (v) opisuje odredjene cinjenice. Tako je skracivanje zivinog stuba objasnjeno pokazivanjem da to dogodilo u skladu sa izvesnim zakonima prirode, kao rezultat odredjenih okolnosti. Pojavu koju treba objasniti nazivacemo eksplanandum pojavom; recenica koja je opisuje je eksplanandum recenica. Recenice koje specifikuju eksplanatorne podatke (a),(b),(v) zvacemo eksplanans recenice, zajedno eksplanans. Dakle, eksplanans se sastoji iz odredjenih cinjenica i oppstih zakona, iz njega sledi eksplanandum. Eksplanandum u deduktivno-nomoloskom objasnjenju moze biti dogadjaj koji se odigrao na odredjenom mestu i u odredjenom trenutku, kao sto je ishod Perijevog eksperimenta, ili moze biti pravilnost otkrivena u prirodi, kao sto su izvesne karakteristike koje obicno ispoljavaju duge. Deduktivno-nomoloska objasnjenja zadovoljavaju zahtev za relevantnosti objasnjenja u najjacem mogucem smislu: eksplanatorni podaci, koje nam one pruzaju, deduktivno impliciraju eksplanandum recenicu, pruzajuci tako logicki zasnovane razloge zbog kojih se pojava moze ocekivati. (ovaj zahtev je ispunjen u slabijem smislu nalazi se u induktivnom objasnjenju.) takodje je zadovoljen i zahtev za proverljivosti, posto eksplanans izmedju ostalog implicira da eksplanandum javlja pod specificnim uslovima. (sada navodi jos jedan primer d-n modela objasnjenja sa Leverijeom-kada je spekulisao o planeti koja ometa kretanje Urana.) D-N objasnjenja mogu biti izrazena u elpiticnoj formi; ona ne pominju ozvesne pretpostavke koje objasnjenje uzima u obzir, vec se u datom kontekstu naprosto podrazumevaju. Bljuzgavica na plocniku ostala je na mrazu tecna jer je bila posuta solju. iako ne pominje zakone, podrazumeva bar jedan- da se tacka smrzavanja vode snizava kad se u njoj rastvori so. Forma bi bila da kad god se dogodi dogadjaj tipa F, prati ga dogadjaj tip G. na kraju kaze: Kada kazemo da objasnjenje pociva na opstim zakonima, ne znaci da je njegovo otkrice zahtevalo otkrice tih zakona. Bitno novi uvid koji se postize objasnjenjem ponekad ce lezati u otkricu neke odredjene cinjenice koja, posredstvom prethodno prihvacenih opstih zakona, objasnjavaju eksplanandum.5.3 Univerzalni zakoni i akcidentalne generalizacijeZakoni koje D-N objasnjenja zahtevaju imaju zajednicko obelezje-univerzalne forme. Oni tvrde da kad god i gde god se dogode uslove specificnog tipa F, uvek ce se dogoditi i uslovi tipa G.strogo govoreci, stav koji tvrdi uniformnu vezu smatrace se zakonom samo ako postoje razlozi za pretpostavku da je istinit: obicno ne govorimo o pogresnim zakonima prirode. Ako bismo se strogo pridrzavali ovog zahteva, stavove koje obicno nazivamo Galilejevim i Keplerovim zakonima ne bismo mogli odrediti kao zakone: jer, prema trenutnim zakonima fizike, oni vaze samo aproksimativno. Neki iskazi koji imaju univerzalnu formu, na koju se pozivamo u D-N objasnjenjima, cak i ako su istiniti ne mogu biti smatrani zakonima prirode. Na primer Svaki kamen u ovoj kutiji sadrzi gvozdje. Ovo, cak i da je istinito, ne bismo smatrali zakonom vec tvrdjenjem necega sto je naprosto slucaj, slucajnom generalizacijom. Ili razmotrimo sledeci iskaz Sva tela koja se sastoje od cistog zlata imaju masu manju od 100.000 kg. sva zlatna tela koja je covek ispitao zaista nemaju masu 100.000 kg ili vecu. I moguce je da nikada u svemiru nije postojao niti ce postojati takav grumen, u tom slucaju ova generalizacija bila bi istinita. Ali bismo njenu istinitost verovatno smatrali slucajem, zato sto nista u zakonima prirode, kako ih savremena nauka razume, ne iskljucuje mogucnost postojanja takvog kamena. Stoga, naucni zakon ne moze se definisati kao istinit stav univerzalne forme: ovo izrazava nuzan ali ne i dovoljan uslov. Sta je ono sto pravi razliku izmedju zakona i slucajnih generalizacija? Jedna ubedljiva i sugestivna razlika data je od strane Nelsona Gudmana: neki zakon moze, dok slucajna generalizacija ne moze, da posluzi u potkrepljivanju protivcinjenickih kondicionala, Kad bi A bilo slucaj, onda bi B bilo slucaj, dodaje da A nije slucaj. Tako tvrdnja da je Ova parafinska sveca uronjena u posudu s kljucalom vodom, ona bi se istopila moze biti potkrepljena pozivanjem na zakon po kome parafin prelazi u tecno stanje na 60 stepeni Celzijusa i da voda kljuca na 100. Ali iskaz Svo kamenje u kutiji sadrzi gvozdje ne bi bio potkrepljen iskazom da je ovaj kamencic bio stavljen u kutiju, on bi sadrzao gvozdje. Slicno tome, neki zakon, za razliku od slucajnih generalizacija, moze da potkrepi subjunktivne kondicionale Ako bi se A dogodilo, onda bi se dogodilo i B gde ostaje otvorena mogucnost da se A dogodi. Neki zakon moze, dok slucajna ggeneralizacija ne moze, da posluzi kao osnova objasnjenja. Za ovo je isti primer kao sa primerom sa parafinskom svecom i primerom za kamenje. Za prvi postoji zakon, za drugi ne. sada ispituje sledecu stvar. Za slucaj sa kamenjem mogli bismo reci da postoji sazeta formulacija konacne disjunkcije Kamen r1 sadrzi gvozdjekamen r63 sadrzi gvozdje, dok se generalizacija o parafinu poziva na beskonacan skup iskaza. Ova razlika zvuci ubeedljivo. Medjutim, za ovo je potrebno prebrojavanje kamenja u kutiji, i recenica Sva tela od cistog zlata imaju masu manju od 100.000kg ne bi bila zakon ni da postoji beskonacno takvih grumena. Najzad mozemo da primetimo da se stav univerzalne forme moze okarakterisati kao zakon cak i ako ne postoji nijedan njegov slucaj. Primer Prema Njutnovoj teoriji, s obzirom na nasu planete i cega vec, mozemo da izracunamo da ce telo padati odredjenom brzinom. Ako uzmemo u obzir odredjenu planetu to mozemo izracunati, dok nasuprot tome, generalizacija o kamenju ne moze se preformulisati tvrdjenjem da bi bilo koji kamen koji bi mogao biti u kutiji sadrzavao gvozdje, niti bi ova potonja tvrdnja imala bilo kakvu teorijsku podrsku. Na slican nacin, nasu generalizaciju o zlatnom grumenu ne bismo mogli da koristimo u potkrepljivanju stavova kao sto je Dva tela od cistog zlata, cija je masa veca od 100.000kg, ne mogu se istopiti tako da formiraju jedno telo jer osnovne fizicke i hemijske teorije o materiji koje su trenutno prihvacene ne iskljucuju mogucnost stapanja i ne impliciraju gubitak mase da se novo telo teze od 100.000kg ne bi moglo stvoriti. Tako bi se ova generalizacija, cak i da se nikad ne dogodi izuzetak, prema sadasnjoj teoriji, smatrala pukim slucajem jer ona dopusta javljanje izuzetaka. Da li se neki stav univerzalne forme smatra zakonom delimicno ce zavisiti od naucnih teorija koje su u to vreme prihvacene. Ovo ne znaci da se empirijske generalizacije koje nisu teorijski zasnovane nikada ne posmatraju kao zakoni: zakoni Galileja i Keplera npr. relevantnost teorije pre lezi u sledecem: stav univerzalne forme, bilo da je empirijski potvrdjen ili jos uvek neproveren, kvalifikovace se kao zakon ako ga implicira prihvacena teorija; ali, cak i ako je empirijski valjano potvrdjen i verovatno istinit , nece se kvalifikovati kao zakon ukoliko iskljucuje izvesna hipoteticka javljanja koja prihvacena teorija odredjuje kao moguca. 5.4 Probabilisticko objasnjenje: temeljiNemaju sva naucna objasnjenja strogo univerzalnu formu.. pojava boginja kod malog Dzima moze se objasniti prenosenjem bolesti sa njegovog brata. Ovo objasnjenje dovodi u vezu eksplanandum sa eksplanansom, postoji neka veza izmedju njih. Ovu vezu nije moguce izraziti zakonom koji ima univerzalnu formu, jer nece svaka izlozenost boginjama uzrokovati boginje, nego ce se to dogoditi u nekim slucajevima. Opste iskaz ovog tipa imaju probabilisticku formu, to su probabilisticki iskazi. Ovde ce se eksplanans sastojati od prababilistickog iskaza i vinjenice da je Dzim bio izlozen boginjama. Za razliku od D-N modela objasnjenje kod probaabilistickog objasnjenja eksplanans ne povlaci nuzno eksplanandum. Ovde je moguce da eksplanans bude istinit ali da eksplanandum ne sledi iz njega. Eksplanans ne povlaci eksplanandum sa deduktivnom izvesnoscu, vec samo sa velikom verovatnocom. Probabilisticka objasnjenja i D-N objasnjenja imaju zajednicko to da se dati dogadjaj objasnjava pozivanjem na druge dogadjaje, sa kojima je eksplanandum povezan posredstom zakona. Dakle, razlika je ovde izmedju deduktivnog i induktivnog objasnjenja. 5.5 Statisticke verovatnoce i probabilisticki zakoniSada se moramo poblize osvrnuti na distinktivna obelezja probabilistickog objasnjenja koje smo pomenuli: probabilisticke zakone i osobenu vrstu probabilisticke implikacije koja eksplanans povezuje sa eksplanandumom. *samo ce ispitati ovaj vid zakona :D*Pretpostavimo da se iz kutije gde su loptice iste tezine i velicine, ali ne nuzno istih boja vrse uzastopna izvlacenja. Kuglica se potom vraca u posudu i nakon mesanja ponovo izvlaci. Ovaj eksperiment oznacimo sa U, a boja koju izvucemo je ishod, rezultat. Ako su sve kuglice bele, onda cemo za rezultate dobijene U cemo reci da vazi stav koji ima strogo univerzalnu formu. Ako je 600 kuglica belo, a 400 crveno onda za ovaj eksperiment vazi opsti stav probabilisticke forme: verovatnoca dad izvodjenje U proizvede belu kuglicu, ili ishod W, iznosi 0,6 P(W,U)=0,6. Za bacanje novcica P(H,C)=0,5 a za bacanje kocke P(A,D)=1 kroz 6. Interpretacija eksperimenta sa kuglicama bila bi da od 1000 osnovnih mogucnosti 600 mogucnosti je povoljno za ishod W. Ali ovo odredjenje nije adekvatno; ako bi se 400 crvenih stavilo iznad belih kuglica, onda bi u eksperimentu U odnos povoljnih i mogucih alternative ostao isti, ali bi verovatnoca izvlacenja bele bila manja nego u eksperimentu U, u kome su kuglice temeljno promesane. Kao i u drugom slucaju u nauci cesto nailazimo na slucajeve (prelazak atoma iz jednog energetskog stanja u drugo) gde nemaju sve alternative jednake mogucnosti. Pretpostavimo da imamo kocku za koju ne znamo da li je pravilna. Kako bismo odredili verovatnocu dobijanja jedinice? Ovo bismo uradili tako sto bisom izvrsili veliki broj bacanja i utvrdili relativnu ucestalost, tj. proporciju onih slucajeva u kojima se javlja jedinica. Ako se npr. eksperiment izvede 300 puta, a jedinica se pojavi 62, onda ce relativna ucestalost, 60/300 smatrati aproksimativnom vrednoscu verovatnoce dobijanja jedinice sad atom kockom. Slicno bismo uradili i sa bacanjem novcica, ruletomali i sa prelascima razlicitih energetskih stanja atoma, genetskim procesim itd. odredjuju se utvrdjivanjem relativne ucestalosti. Verovatnoce odredjene probabilistickim zakonima predstavljaju relativne ucestalosti. One se, medjutim, ne mogu strogo definisati kao relaticne ucestalosti u dugoj seriji ponavljanja odredjenog slucajnog eksperimenta. Jer, ce se ucestalost jedinice menjati sa produzetkom serije bacanja. Broj jedinica ce se verovatno razlikovati i u dve istovetne serije. Nalazimo, medjutim, da se sa povecanjem bacanja relativna ucestalost sve manje menja, iako rezultati uzastopnih bacanja nastavljaju da variraju na nepredvidiv nacin. U dugoj seriji ponavljanja nasumicnog eksperimenta R skoro izvesno da ce se proporcija slucajeva sa ishodom O priblizavati r p(O,R)=r ovo je pojam statisticke verovatnoce. Ovaj pojam statisticke verovatnoce treba razlikovati od pojma induktivne ili logicke verrovatnoce iz odeljka 4.5 jer statisticka verovatnoca je kvantitativna relacija izmedju ponovljivog tipa dogadja. Naucne hipoteze u formi iskaza statisticke verovatnoce mogu se proveravati ispitivanjem dugorocnih relativnih ucestalosti ishoda, a potvrda te hipoteze se procenjuje premam stepenu poklapanja izmedju hipotetickih verovatnoca i uocenih ucestalosti. Logika ovih provera zahteva podrobnije razmatranja ovih problema. Razmotrimo hipotezu H da je verovatnoca dobijanja jedinice prilikom bacanja pravilne kocke 0,15. Hipoteza H ne implicira deduktivno nijednu implikaciju koja utvrdjuje koliko ce se jedinica javiti u konacnoj seriji bacanja kocke. Stoga, aako sse proporcija jedinica koje se zaista dobiju pri velikom broju bacanja znatno razlikuje od 0,15 ovo nece pobiti hipotezu H u smislu u kome ce crni labud pobiti hipotezu da svi labudi jesu beli preko modus tollensa. Niti ce, ako je proporcija jedinica oko 0,15, potvrditi datu hipotezu kao sto ce neka hipoteza biti potvrdjena ako utvrdimo da je proveravajuca recenica I koju ona logicki implicira tacna. Ali, dok H logicki ne iskljucuje mogucnost da proporcija jedinica dobijenih u dugoj seriji bacanja date kocke moze uveliko odstupiti od 0,15, ona logicki implicira da su u statistickom smislu ovakva odstupanja neverovatna. Na primer, H implicira da za seriju od 1000 bacanja kocke, verovatnoca da proporcija jedinica bude izmedju 0,125 i 0,175 iznosi oko 0,976; slicno tome, za seriju od 10000 bacanja proporcija jedinice lezi izmedju 0,125 i 0,175 iznosice oko 0,995. Tako mozemo reci da je H istinito, u dugoj seriji ce se malo odstupati od 0,15. A ako se u dugom nizu bacanja ucestalost ne priblizava verovatnoci koju predvidja hipoteza, onda je veoma verovatno da je hipoteza pogresna. Ako probabilisticke hipoteze treba prihvatiti ili odbaciti na osnovu statistickih dokaza o opazenim ucestalostima, onda ce to zahtevati odredjene kriterijume. Oni ce morati da odrede (a) za koja odstupanja opazenih ucestalosti od verovatnoce koju predlaze hipoteza treba smatrati da pruzaju osnove za odbacivanje hipoteze i (b) u kojoj meri opazene ucestalosti i verovatnoca hipoteze treba da se poklapaju da bi se hipoteza prihvatila. Ove strogosti kriterijuma ce varirati od konteksta (npr. bice stroziji kriterijum kad je pitanju efikasnost i bezbednost nove vaccine za decu). Na kraju, neko bi mogao da kaze da se svaki naucni zakon treba posmatrati kao probabilisticki, s obzirom na nikada ne dovrsen korpus znanja. Ali razlika izmedju zakona univerzalne forme i zakona probabilisticke forme se ne odnosi na evidencione podrske ovih iskaza vec na njihovu formu. *logika iskaza drugacija*5.6 Induktivni karakter probabilistickih objasnjenjaJednu od najjednostavnijih vrsta probabilistickog objasnjenja ilustruje primer sa Dzimom. Visoki stepen verovatnoce koji eksplanans pripisuje eksplanandumu svakako nije statisticka verovatnoca, jer on odredjuje odnos izmedju recenica, a ne izmedju dogadjaja. Rec je o logickoj ili induktivnoj verovatnoci. *dakle, ovo nije statisticka verovatnoca jer se radi o samim recenicama (jer je ovaj primer sa Dzimom naveden u formi zakljucka koju ne mogu da prepisem) a ne o dogadjajima (o statistickoj verovatnoci govorimo kada imamo ponavljanje nekog tipa dogadjaja)* ukoliko je eksplanans slozeniji mnogo je teze odrediti induktivnu verovatnocu za eksplanandum. D-N objasnjenja ostvaruju deduktivnu supsumciju pod zakone univerzalne forme, a probabilisticka objasnjenja ostvaruju induktivnu supsumciju pod zakone probabilisticke forme. Daje 2 primera gde se upotrebljavaju probabilisticka objasnjenja u nauci. *biitno je da su ova objasnjenja bitna u nauci, a primere ne kontam po ko zna koji put* Lari Laudan Progres i njegovi problemiKa jednoj teoriji naucnog rastaPoglavle 1 Uloga empirijskih problemaSvrha ove kratke knjige jeste upravo da ocrtaa ono sto izgleda da su implikacije, kako za istoriju nauke, tako i za njenu filozofiju, gledista o naucnom istrazivanju koje nauku opaza kao pre svega drugog aktivnost resavanja problema. Ovo ne podrazumeva kako je nauka nista osim resavanje problema. Nauka ima mnogostruko ciljeva koliko i pojedinacni naucnici imaju mnogostruke motivacije: nauka ima cilj da objasni i kontrolise prirodni svet, traganje za istinom,uticajem, drustvenom korisnoscu i ugledom. Svaki od ciljeva mogao bi da se koristi kao okvir u kome bi priroda nauke i njen razvoj mogle biti objasnjene. Laudan smatra da njegov pristup nauci zahvata za nauku ono sto joj je nakarakteristicnije; gledanje na nauku kao resavanje problema, i to bolje od svih pomenutih okvira. Sugerise da jedna prefinjena filozofija nauke kao aktivnosti resavanja problema mora promeniti nacin na koji opazamo kako sredisnja pitanja u istoriografiji nauke, tako i sredisnje problem u filozofiji nauke. Ako prihvatimo ovakvo glediste o nauci imacemo drugaciju sliku istorijske evolucije i saznajnog vrednovanja nauke. u sledecem poglavlju, bar on kaze, bolje ce razjasniti sta podrazumeva pod problemski usmerenom teorijom nauke.Priroda naucnih problemaAko su problemi zizna tacka naucne misli, teorije su njen konacan ishod. One su saznajno vazne utoliko sto pruzaju adekvatna resenja problema. Funkcija teorija je da razresi nejasnocu, da nezakomernost svedu na jednoobraznost, da pokazu kako je ono sto se dogadja na neki nacin pojmljivo. Teza 1: prvi i sustinski lakmus-test za svaku teoriju je da li pruza prihvatljive odgovore na vazne problem. Teza 2: pri procenjivanju vrednosti teorija vaznije je pitati sacinjavaju li one adekvatna resenja za znacajne problem nego pitati jesu li one stinite, potkrepljenje, dobro potvrdjene ili na neki drugi nacin podlozne opravdanju unutar okvira savremene epistemologije. Empirijski problemiPostoje dve razlcite vrste problema za koje su naucne teorije nacinjene da ih rese. Laudan kaze da ce se usredsrediti na prvi, arhetipskiji smisao tog pojma, koji naziva empirijskim problemom. Njih je lakse ilustrovati nego definisati. Zapazamo da teska tela padaju prema zemlji sa zapanjujucom pravilnoscu. Pitati se kako i zasto ona padaju na taj nacin znaci postaviti takav problem. Zapazamo da potomstvo biljaka i zivotinja lici na svoje roditelje. Istrazivati mehanizam prenosenja crta takodje znaci pokrenuti empirijski problem. Opstije uzev, bilo sta o prirodnom svetu sto nas iznenadjuje kao cudno, ili na neki drugi nacin treba da se objasni, sacinjava empirijski problem. Problemi svih vrsta (ukljucujuci i empirijske) nastaju unutar izvesnog konteksta istrazivanja i delimicno su definisani tim kontekstom. Nase teorijske pretpostavke o prirodnom poretku kazu nam sta da ocekujemo i sta izgleda osobeno ili problematicno. Da li se nesto posmatra kao empirijski problem, zavisice, delimicno, od teorija koje posedujemo. Iako se oni pojavljuju u odredjenim kontekstima teorijskog istrazivanja, cak i dopustajuci da ce na njihovu formulaciju uticati nase teorijske privrzenosti, ipak slucaj da empirijkse probleme tretiramo kao da su to problemi o svetu. Ako pitamo Koliko brzo tela padaju u blizini zemlje?, pretpostavljamo da postoje srodni predmeti nasim predstavama tela i zemlje koji se pomeraju jedan prema drugm shodno nekoj zakonomernosti. Iako je ova pretpostavka teorijski prozeta, mi za nju tvrdimo da je o fizickom svetu. Stoga su empirijksi problemi problemi prvog reda, oni su sadrzinska pitanja o predmetima koji sacinjavaju domen svake date nauke. sad kao da razdvaja cinjenice i empirijske problem. Ako bi cinjenicnost bila nuzan uslov da bi se nesto ubrajala u empirijksi problem, onda se takve situacije ne bi mogle ubrajati u probleme. Dok god insistiramo da su teorije nacinjene da bi objasnile cinjenice (tj. istinite stavove o svetu) nalazicemo kako smo nemocni da objasnimo veci deo teorijske aktivnosti koja se odvija u nauci. Ima mnogo cinjenica o svetu koje ne postavljaju empirijske problem za sto su nepoznate. Na primer, po svoj prilici je cinjenica (i uvek je bila) da je Sunce sastavljeno od vodonika; ali, sve dok ta cinjenica nije otkrivena (ili smisljena), ona nije mogla stvoriti problem. Cinjenica postaje problem jedino kad se tretira i priznaje kao takva: cinjenice, sa druge strane, jesu cinjenice, bez obzira da li su ikada bile priznate. Jedina vrsta cinjenica koja se uopste moze ubrajati u problem jesu poznate cinjenice. Ali, cak i mnoge poznate cinjenice ne sacinjavaju nuzno empirijske problem. Da bismo nesto posmatrali kao empirijski problem, moramo osecati da postoji neka nagrada za njegovo resavanje. Mnoge stvari u istoriji nauke bice dobro poznati fenomeni, ali se nece osecati da je za njih potrebno resavanje. Cinjenica je da drvece ima zeleno lisce, ali to je postalo problem tek kad je neko odlucio da je ona dovoljno zanimljiva i vazna i da zavredjuje objasnjenje. Na kraju kaze da problemi priznati kao problemi u jedno vreme mogu prestati da budu problemi kasnije, a cinjenice ne bi mogle podlegati takvoj vrsti preobrazaja. Tipovi empirijskih problemaRmpirijske problem mozemo grupo podeliti u tri tipa, u odnosu na funkciju koju imaju u vrednovanju teorija: 1) nereseni problemi - oni empirijski problemi koje jos nije adekvatno resila nijedna teorija; 2) reseni problemi oni empirijksi problemi koje je neka teorija adekvatno resila; 3) anomalni problemi oni empirijski problemi koje neka posebna teorija nije resila, ali jeste jedna ili vise njenih suparnica. Reseni problemi se broje u korist teorije, anomalni protiv, a nereseni predstavljaju linije za buduce teorijsko istrazivanje. Jedna oznaka progresa, definisanog ovim terminima, bila bi pretvaranje anomalnih i neresenih problema u resene. Za svaku teoriju mozemo pitati sta nije resila a sta jeste, te ih prema tome i uporedno vrednovati. Status neeresenih problemaJasno je da je svakoj teoriji cilj da resi svoje neresene problem. Ali se pretpostavlja da naucnici imaju odredjen osecaj o tome koje neresene problem njihove teorije treba da resavaju, te da je neuspeh teorije da svari svoje neresene probleme jasno opterecen. Pazljivo ispitivanje mnogih istorijskih slucajeva, medjutim, otkriva da je status neresenih problema umnogome dvosmisleniji nego sto se cesto zamislja. Je li dati fenomen istinski problem, koliko je vazan, kolko ozbiljno se racuna protiv teorije ako on propusta da ga resi sve ovo su vrlo slozena pitanja, ali je prva dobra aproksimacija odgovora ova: nereseni prblemi se uopste uzev racunaju kao istinski problemi tek kad vise nisu nereseni. Sve dok ih neka teorija ne resi u svom domenu, oni su, uopste uzev, samo potencijalni problemi, pre nego aktualni. Za ovo su prevashodno odgovorna dva cinioca: jedan, pojavljuje se kad smo nesigurni da je neki empirijski efekt istinski. Zato sto je mnoge eksperimentalne rezultate tesko ponoviti, zato sto je fizicke sisteme nemoguce izolovati, zato sto su merni instrumenti cesto nepouzdanidrugo, cesto je slucaj da je, cak i kada je verodostojnost nekog efekta dobro utvrdjena, vrlo nejasno koje domenu nauke on pripada, prema tome, za kojim teorijama treba tragati, ili ocekivati da ga razrese. Je li cinjenica da Mesec izlgleda veci kad je blize horizontu problem za astronomske teorije, za opticke teorije ili za psiholoske? Iz njihove dvosmislenosti ne bi valjalo zakljucivati da su nereseni problemi nevazni za nauku, jer je pretvaranje neresenih problema u reseno jedno od sredstava pomocu kojih teorije vrse empirijski progres. Ali se u isto vreme mora naglasiti kako se neuspeh teorije da resi neki neresen problem uopste uzev nece ozbiljno odmeravati protiv te teorije, jer obicno ne mozemo a priori znati da je problem koji je u pitanju treba da bude resiv tom vrstom teorije. Jedini pouzdan vodic za probleme relevantne za neku posebnu teoriju jeste ispitivanje problema koje su prethodne i takmicarske teorije u tom domenu vec resile. Stoga je pri procenjivanju relevantnih vrednosti teorija klasa neresenih problema sasvim irelevantna. Svrha vrednovanja teorija ticu se samo oni problemi koje je resila, ne nuzno teorija koja je u pitanju, nego neka poznata teorija. Priroda resenih roblema U vrlo grubom obliku mozemo reci da je neki problem resenkada ga, unutar nekog posebnog istrazivanja, naucnici ispravno vise ne posmatraju kao neodgovorno pitanje. :D kada se pitamo da li je neki problem resen mi se zapravo pitamo stoji li on u izvesnoj relaciji s jednom ili nekom drugom teorijom. Teorija moze resavati problem, irelevantno je da li je ta teorija istinita ili lazna, dobro ili slabo potvrdjena, ono sto se u neko vreme racuna kao neko resenje problema nece se nuzno posmatrati kao takvo u svim vremenima.Aproksimativni karakter resenih roblema ponekad se dogadja da teorija egzaktno predvidja eksperimentalni ishod. Medjutim, daleko je uobicajnije da se predvidjanja izvedena iz teorije priblize reprodukovanju podataka koji sacinjavaju specifican problem, ali bez tacnog podudaranja rezultata. Njutn nije bio kadar da egzaktno objasni kretanje planeta, Ajnstajnova teorija nije egzaktno povlacila Edingtonova teleskopska posmatranja. Obicno postoji nesklad izmedju onoga sto teorija povlaci u nasih laboratorijskih podataka, te se cinjenice vrlo retko objasnjavaju. Kao sto bi trebalo da je jasno pojam resenja je veoma relativan i komparativan na nacin na koji to pojam objasnjenja nije. Prema standardnom pojmu objasnjenja nesto ili jeste ili nije, nema stepena eksplanatorne adekvatnosti, dok to pojam resenja ima. Neko resenje moze biti bliza aproksimacija nego neko drugo resenje. Tako mozemo reci da su i Galilejeva i Njutnova teorija resile problem slobodnog pada. Irelevantnost istine i laznosti za resavanja problema sugestija da su pitanja istine i verovatnoce irelevantna pri odredjivanju da li teorija resave neki problem verovatno izgleda jereticka. Ali, koju god ulogu pitanja istine imala u naucnom poduhvatu ne moraju se, a naucnici, uopste uzev, to ni ne cine, razmatrati pitanja istine ili laznosti kada se odredjuje da li ili ne teorija resave neki poseban empirijski problem. Ptolomejeva teorija epicikala resila je problem retrogradnog kretanja planeta, bez obzira da li je shvatali kao istinitu ili ne. Cesta nepostojanost resenja ono sto ce jedno pokolenje naucnika prihvatiti kao savrseno adekvatno resenje cesto ce sledece pokolenje gledati kao beznadezno neadekvatno. Istorija nauke je krcata slucajeva u kojima su resenja cije su preciznost i specificnost bile savrseno adekvatne za jednu epohu potpuno neadekvatna za drugu. Ako ne uvidimo da kriterijumi za prihvatljiva resenja problema i sami evoluiraju kroz vreme, istorija misli ce zaista izgledati enigmaticna. Narocita uloga anomalnih problemaPrema tradicionalnom gledistu anomalije imaju dve glavne karakteristike:a) pojavljivanje cak i jedne za teoriju treba da primora racionalnog naucnika da je napusti i b) jedini empirijski podaci koji se mogu ubrajati u anomalije jesu oni koji su logicki nesaglasni s teorijom za koju su anomalije. Laudan ih modifikuje na sledeci nacin: a) pojavljivanje anomalije pobudjuje sumnje o teoriji koja ispoljava anomaliju, ale ne mora prinuditi naucnika da napusti teoriju i b) anomalije ne moraju biti nesaglasne s teorijama za koje su anomalije. Daje nekoliko argumenata zasto a a ne a. pri svakoj empiriskoj proveri zahteva se upavo citava mreza teorija radi izvodjenja nekog eksperimentalnog predvidjanja. Ako se predvidjanje ispostavi kao pogresno, ne znamo gde da smestimo gresku. Gotovo da je svaka teorija do sada imala anomalije, ako bismo svaku napustali cim se pojavi anomalija bili bismo nemocni da kazemo bilo sta o vecini domena prirode. Napustanje teorije zato sto je nespojiva sa podacima pretpostavlja da je nase znanje o podacima nepogresivo i veridicko. Ovo nam daje dovoljno razloga da a) zamenimo a)om.Sto se tice b) uglavnom se mislilo da podaci protivrece teoriji. To je jedan zivopisan oblik anomalije, ali ne i jedini. Ako prihvatimo a) i anomalije posmatramo u ovom svetlu (tj. kao empirijske problem koji pobudjuju razborite sumnje u empirijsku adekvatnost neke teorije) tada treba da napustimo b) i usvojimo b), postop o analognom rasudjivanju ima mnogo empirijskih problema koji, premda saglasni sa teorijom, mogu baciti sumnju na njeno empirijkso utemeljenje. Izrazavajuc tu poentu na drugi nacin, ima prilika kada su naucnici racionalno tretirali izvesne probleme (koji su bili saglasni sa teorijom) na isti nacin kako bi tretirali i anomalije koje su jasno nesaglasne s teorijom. Takve situacije nastaaju kada teorija u nekom polju propusta da kaze ma sta o vrsti problema koji se druge teorije u istom polju vec resile. Ako se uzme uze glediste da je predmet nauke prosto da izbegava pravljenje gresaka, tada nereseni problemi nece nuzno racunati protiv teorije. Ali, ako se uzme sire glediste da nauka stremi da maksimizuje svoju sposobnost resavanja problema, tada je neuspeh teorije da resi neki opsstepriznati problem koji je resila takmicarska teorija vrlo ozbiljan znak protiv nje. Tako, Galilej kritikuje kinematicke teorije svojih predstavnika zato sto one ne mogu objasniti matematiku kretanja klatna. Njegova poenta nije da one imaju pogresno predvidjanje, nego da uopste nemaju predvidjanje. Dakle, problem za neku teoriju koji nije resen a ako ga je neka druga teorija resila jeste anomalija. Preobracanje anomalija u resene problemZa razliku od resenja nekog novog problema, preobracanje anomalija u problemskoresavacke uspehe vrsi dvostruku sluzbu: ono ne samo da pokazuje sposobnosti teorije da resave problem, nego istovremeno otklanja jedno od glavnih saznajnih opterecenja s kojima se teorija suocava. Navodi neki primer sa Prautovom hipotezom, cije su anomalije otklonjene kada su otkriveni izotopi. *nije bitno :D*Ponderisanje empirijskih problemaNeki problemi racunaju se vise nego drugi, a neki anomalni problemi su vise preteci nego drugi. Kako su i zasto neki problemi znacajniji od drugih, Laudan ce se potruditi da nam pokaze :D kaze da ce pre nego sto navede razloge za ponderisanje (posto neamo bolju rec :D) problema, razmatrace unutar konteksta racionalne procene naucnih teorija (poenta je da nece uzimati u obzir iracionalne kriterijume: pitanje moralnosti, pitanje finansiranja naucnika). U nekom naucnom domenu u kojem jos nisu razvijene adekvatne, sistematicne teorije, gotovo svi empirijski problemi su ravnopravni. Nema razloga da se jedan problem smatra znacajnijim od drugih. Ali, cim se pojavi jednu ili vise teorija u domenu, odmah imamo izvesne kriterijume za povecanje vaznosti izvesnih empirijskih problema. Ovde su vazne tri vrste slucaja: Naduvavanje problema putem resenja. Ako je neki poseban problem resila bilo koja izgledna teorija u domenu, tada taj problem stice prilican znacaj; do stepena da ce za svaku takmicarsku teoriju u domenu gotovo izvesno ocekivati ili da ga resi ili da pruzi dobre razloge sto propusta da ga resi. Tako, cim je Galilej nasao resenje problema toga koliko brzo tela padaju, svaka druga naredna teorija mehanike bila je pod snaznom prisilom da pribavi jednako adekvatno resenje za taj isti problem. Jos jedna situacija je da tek nakon resavanja problema neke teorije druge teorije to shvate kao istinski empirijski problem.Naduvavanje problema resenjem anomalija. Ako se neki problem pokazao kao anomalni za neku teoriju, onda ce svaka teorija koja taj anomalni problem moze pretvoriti u reseni imati argumente u svoju korist. Primer: Darvinovo objasnjenje eksperimenata s uzgajanjem domacih zivotinja.Naduvavanje problema izgradnom arhetipa. Mnoge teorije izdvajaju, iz niza problema u domenu, izvesne empirijske problem kao arhetipske. Laudan ih zove arhetipskim jer teorija ukazuje da su one prvenstveni ili osnovni prirodni proces, na koji se moraju svesti drugi procesi u domenu. Pre Dekarta problem sudara tela jedva da je shvatan kao problem. Ali posle Dekarta cija je mehanicka filozofija problem sudara tretirala kao prvenstveni problem koji treba da razresi teorija kretanja promenio se naglasak istrazivanja.Prikazani nacini ponderisanja problema koji je zavistan od postojecih teorija, sada ce ispitati tip ponderisanja koji nije vezan za postojece teorije.Ponderisanje problema po opstosti. Ponekad ima prilika kada se za jedan problem moze pokazati da je opsiti, i stoga vazniji, od nekog drugog. keplerov problem nalazenja zakona kretanja Marsa verovatno je specijalan slucaj, i time manje opsti od, njegovog kasnije problema nalazenja zakona za kretanje svih planeta.Splasnjavanje problema razresavanjem. Kao sto smo videli, problemi predstavljaju pretostavljena stanja stvari, naslucivanja o onome sto verujemo da se desava u svetu. Usled toga sto ponekad menjamo svoja verovanja o tome sta se zbiva mnogi problemi jednostavno iscezavaju iz datog domena. Ono sto se nakad smatralo kao vazan problem postaje pseudoproblem.Splasnjavanje problema modifikacijom domena. Jos jedan nacin na koji se vaznost problema smanjuje unutar domena jeste putem prisvajanja od strane nekog drugog domena. Sa rastucom specijalizacijom znanja problemi u fiziologiji vidjenja i u psihologiji opazanja bili su izrezani iz fizicke optike i stoga se njihova prethodna vaznost unutar optike obezvredila. Splasnjavanje problema modifikacijom arhetipa. Neki problemi mogu postati vazni pojavljivanjem teorije koja im daje narocit znacaj. Obrnut process nastaje kada se teorija odbaci. Problemi koji su bili arhetipi, napusteni su napustanjem teorije. Aristotelovi sredisnji primeri izgubili sun a znacaju pojavom Dekartove teorije kretanja. Tezina anomalnih problemaGotovo se svaka teorija suocava sa anomalija. Laudan se ne slaze, kako je tvrdio Poper, sa tim da teorija treba odmah biti napustena ukoliko se pojavi anomalija. Medjutim, bilo je i slucajeva gde su teorije napustene zbog tezine anomalnih problema. Sada je potrebno da stupnjujemo anomalije kako bismo ukazali na razlike izmedju onih anomalija koje su kobne za teoriju i onih koje su samo blaga briga. Jedno moguce resenje ponudio je Tomas Kun. On predlaze da upravo veliko nagomilavanje anomalija navodi naucnika da napustu teoriju. Laudan se ne slaze. Smatra da Kun ne navodi nikakav razlog da, za ma koji broj anomalija n, naucnike treba da ne uznemiri n-1 anomalija a da iznenada budu spremni da sasvim napuste teoriju kad ona ima n anomalija; naucnici su u istoriji napustali teoriju i posle malog broja anomalija, a u drugim prilikama zadrzavali teoriju uprkos okeanu empirijskih pobijanja. Laudan smatra da vecu paznju usmerimo na to koliko su saznajno vazne neke anomalije za teoriju nego koliko ima anomalija. Kako onda mozzemo poceti da spupnjujemo vaznost empirijskh anomalija? Ukoliko bi postojeca teorija imala anomalijski problem a da pri tom ne postoji takmicarska teorija, onda bi napustanje te teorije bio akademski poraz. Stoga, ocenjivanje vaznosti anomalnog problema za teoriju mora se izvrsiti unutar konteksta drugih takmicarskih teorija u domenu. Pod uslovom da postoje takmicarske teorije, tada mozemo pitati da li neki poseban nereseni problem koji ispoljava teorija T1 ispoljavaju i njene suparnice. Ako ni ostale teorije istog domena ne izlaze na kraj sa tim problemom, onda se taj problem ne moze pokazivati kao veliko zlo u ocenjivanju T1, cak i ako je taj problem logicki nesaglasan sa T1. Ako, sa druge strane, postoji neki empirijski problem koji T1 nije resila, ali za koji je neka takmicarska teorija sposobna da pruzi resenje, tada taj problem zadobija prilican znacaj za T1; on postaje istinska anomalija. Jasno je da se vaznost anomalija moze u ogromnoj meri menjati s obzirom na okolnosti i vreme. Anticki mislioci nisu uspeli da objasne boju neba. Tek sa pojavom Rejlija koji ju je objasnio, ovo postaje anomalijski problem za zagovornike stare misli. Dosadasnja rasprava samo kazuje kako da identifikujemo anomaliju, a ne i kako da je stupnjujemo. Jedna vazna odrednica vaznosti anomalije je stepen nepodudarnosti izmedju posmatranog eksperimentalnog rezultata i teorijskog predvidjanja. Mali stepen nepodudaranja se neretko vidja i mali broj osoba mu pridaje veliki znacaj. Ozbiljnije su one nepodudarnosti koje su znatne. Naucnici su spremni da zastupaju teorije koje imaju stepen nepodudarnosti do izvesnog stepena. Gde tacno treba staviti liniju zavisi od konvencionalnih standard tacnosti unutar domena, i teorijskih i eksperimentalnih. Postoje granice tolerancije izmedju razlicitih nauka. Jasno je da ce astronomi dozvoliti nepodudarnosti koje fizicki hemicari nece. Zajednicko svim naukama je ubedjenje da su izvesni eksperimentalni rezultati u takvom neskladu da sacinjavaju akutno vazne anomalije, dok su drugi, tek blago neuskladjeni rezultati srazmerno manji problemi. Ovde je opet odlucujuce uporedno stanje igre izmedju takmicarskih teorija. Drugi cinilac koji utice na tezinu anomalije jeste njena starost i njen pokazani otpor rpema resenju pomocu neke posebne teorije. Zbog ovog su krucijalni eksperimenti retko kada odlucujuci odmah. Potrebno je vreme da se razborito dodje do zakljucka da ce teorija verovatno biti nemocna da resi neki anomalni problem. Sumiranje ovog dela: vaznost empirijskih problema nije ista, buduci da sun eke razlicite tezine od drugih i ocean vaznosti nekog posebnog problema ili anomalije iziskuje znanje o raznim teorijama unutar domena i znanje o tome koliko su te teorije bile uspesne ili neuspesne u nudjenju resenja. Kompleksi teorija i naucnih problemaDo sada je Laudan razmatrao da li su usamljene teorije te koje resavaju ili ne empirijske problem. Moze se reci da je zanemarivao jedan od najupadljivih aspekata provere; dvosmislenost epistemicke pretnje koju postavljaju anomalije. Da bismo videli da li se njegova teorija rusi na ovoj tacki moramo malo brizljivije ispitati argumente za dvosmislenost. Navodna dvosmislenost proveravanja teorijaPjer Dijem je obrazlagao da je proveravanje teorija velikim delom komplikovanije nego sto bi to nekriticki posmatrac mogao zamisliti. On je ukazao da pojedinacne teorije obicno ne povlace nista sto se moze neposredno posmatrati u laboratoriji; pre, drzao je, tek slozena konjunkcija mnostva teorija uopste moze voditi bilo kakvim predvidjanjima. Na primer, da bismo proverili Bojlov zakon, moramo se pozvati i na teorije o ponasanju mernih instrumenata. Bojlov zakon sam po sebi ne predvidja bas nista o tome kako ce se ponasati merni instrumenti. Ako je ovo slucaj, izgleda da se empirijskoj proveri podvrgavaju kompleksi teorija pre nego pojednicne teorije. Izgleda da se pojavljuju dvosmislenosti. Ako kompleks teorija proizvodi pogresan rezultat, Dijem tvrdi kako nikad ne mozemo sa izvesnoscu dedukovati koji teorijski element u kompleksu jeste pobijen ili opovrgnut posmatranjem. Nikad ne mozemo legitimno tvrditi da je bilo koja teorija ikad pobijena. Slicna dvosmislenost se odnosi na potvrdjivanje kao i na pobijanje pojedinacnih naucnih teorija ili hipoteza. Ako je tacno da s iskustvom mogu da se suoce kompleksi teorija, i samo kompleksi teorija, onda nas uspesno predvidjanje eksperimentalnog ishoda ostavlja u onolikoj sumnji kako da rasporedimo zaslugu, koliko nas i neuspesno predvidjanje ostavlja u nejasnoci gde da smestimo krivicu. U slucaju uspesnog predvidjanja treba li da pretpostavimo da je svaki pojedinacni clan kompleksa teorija potvrdjen tim ishodom? Sta uciniti sa ovim dvosmislenostima? Resavanje problema i dvosmislene provereLaudan ce pokaazati da se dvosmislenosti proveravanja usmerene protiv standardnog nacina raspravljanja o preoceni teorija,ali da su neskodljive kada su u pitanju problemskoresavacki modeli procena teorija. Pokazace da unutar potonjeg modela postoji prirodan nacin postupanja sa dijemovskim dvosmislenostima koji ce nam i dalje dopustati da govorimo o racionalnoj proceni pojedinacnih teorija a da se ne moramo povlaciti na govorenje iskljucivo o kompleksima teorija. Dijemovski argument- ne mozemo iz laznosti kompleksa teorija kao celine legitimno dedukovati laznost bilo kojeg sastavnog dela kompleksa. Kad god neki kompleks teorija K susretne neki anomalan problem a, tada se a racuna kao anomalija za svaki neanaliticki element T1, T2Tn kompleksa K. ovo je nacelo A1. Ovo nacelo je imuno na dijemovsku kritiku jer se citava ostrica dijemovske analize tice pripisivanja istine ili laznosti pojedinacnim teorijama. Uverljivost dijemovskog argumenta pociva na modus tollensu. (neki kompleks teorija) > O, posmatrano je ne-O. dakle, ceo kompleks je opovrgnut a ne neki njegov deo. *zar nije rekao da se po dijemu nijedna teorija nikad ne moze opovrci? Pronadjoh odgovor- ne moze sama, nego u sklopu sa drugima!* u problemskoresavackom modelu ne vrsimo nikakva pripisivanja istine ili laznosti. Kada kazemo da je a anomalija za teoriju T1, ne kazemo da a opovrgava T1 (tvrditi to znacilo bi izloziti se dijemovskim prigovorima), pre kazemo da je a vrsta problema koji bi teorija kao sto je T1 trebalo da bude sposobna da resi, ali koji jos nije uspela da resi. To ne dokazuje da je T1 lazna; vec pobudjuje sumnju u T1. Slicno je i za potvrdjivanje. Mi ne govorimo da potvrdjivanje kompleksa teorija treba da poveca nase pouzdanje u istinitost njegovih sastavnih delova. I umesto da se dijemovski problem resi lokalizovanjem krivice ili zasluge, Laudan predlaze suprotan pristup: umesto lokalizovanje krivice ili zasluge na jednom mestu, jednostavno ih prosirimo na sve clanove kompleksa. Prema analizi koju predlaze Laudan, kad god kompleks teorija radja neku anomaliju, ta anomalija se racuna protiv svakog pojedinacnog elementa unutar kompleksa. Cinjenica da svaka od tih teorija ima ovu posebnu anomaliju ne zahteva da se svaka od njih treba napustiti; jer postojanje anomalnog problema za teoriju nije ipso facto dovoljan razlog za napustanje te teorije. Razresavanje te anomalije zahtevace napustanje makar jedne od teorija sto su sastavljale kompleks koji nije bio sposoban da izadje na kraj s anomalijom. Laudan smatra da se pravi izazov dijemovske analize sastoji, ne u pokazivanju kako mozemo lokalizovati istinitost ili laznost, nego pre u pokazivanju koje racionalne strategije postoje za izabiranje boljeg kompleksa. O ovome ce pricati u trecem poglavlju.Poglavlje drugoPojmovni problemiDo sada se rasprava fokusirala samo na empirijske problem i na veze izmedju tih problema i teorija, bila bi greska zamisljati da se naucni progres i racionalnost sastoje jedini od resavanja empirijskih problema. Postoji i drugi tip problema-pojmovni problemi. Vecina kriticara Ptolomejeve teorije su se slozili da ona moze adekvatno da resave empirijski problem, ali glavna meta kritike upravljena je protiv pojmovne verodostojnosti mehanizma koji je Ptolomej koristio za resavanje empirijskih problema. Kopernika su, iako je njegova teorija imala dobra predvidjanja, kritikovali zbog sumnje da se heliocentricna astronomija moze integrrisati unutar sireg okvira pretpostavki o prirodnom svetu. Kod Njutna su glavni problemi ove vrste bili: Sta je to apsolutni prostor? Kako bi tela shvatljivo mogla da deluju na daljinu? Ovo su, kao sto napisah, pojmovni, a ne empirijski problemi. Mnogi empiristi su ovaj deo naucnih problema zanemarivali, Laudan smatra da su i ti problemi jako bitni za nauku. Priroda pojmovnih problemaPojmovni problemi su karakteristike teorija i uopste ne postoje nezavisno od teorija koje ih ispoljavaju, cek nemaju ni onu ogranicenu autonomiju koju empirijski oriblemi ponekad poseduju. Ako su empirijski problemi pitanja prvog reda o supstancijalnim entitetima u nekom domenu, onda su pojmovni problemi pitanja viseg reda o utemeljenosti pojmovnih struktura koje su bile predlozene radi odgovora na pitanja prvog reda. Pojmovni problemi za teoriju nastatju na dva nacina: 1) Kada T ispoljava izvesne unutrasnje nesaglasnosti, ili kada su njene osnovne kategorije analize zamucene i nejasne; ovo su unutrasnji pojmovni problemi.2) kada je T u sukobu s nekom drugom teorijom ili ucenjem T za koje zastupnici teorije T veruju da su racionalno utemeljeni; ovo su spoljasnji pojmovni problemi.Unutrasnji pojmovni problemiNajupecatljiviji tip unutrasnjih pojmovnih problema nastaje s otkricem da je teorija logicki nesaglasna i stoga samoprotivrecna. Ovi problemi neretko nastaju u svim naukama, ali i u matematici. Uobicajnija, kao i teza za baratanje, jeste druga klasa unutrasnjih pojmovnih problema oni koji nastaju iz pojmovne dvosmislenosti ili cirkularnosti unutar teorije. Na primer Faradejev rani model elektricne interakcije bio je oblikovan da otkloni pojam delovanja na daljinu. Njegov model iziskivao je delovanje na daljinu kratkog dometa. Problem se samo zamenio ekvivalentom. Ovi problemi su naterali Faradeja da osmisli svoju teoriju polja i resi potonji problem. Iako su ovi problemi vazni za naucnike, nijedan od njih nije igrao tako odlucujucu istorijsku ulogu kao sto su to pojmovni problemi druge vrste.Spoljasnji pojmovni problemiSpoljasnje pojmovne problem radja teorija T kada je T u sukobu s nekom drugom teorijom ili ucenjem za koje zastupnici teorije T veruju da su racionalno utemeljeni. Upravo postojanje ove napetosti sacinjava problem. Ova napetost cesto je logicka nesaglasnost ili nespojivost. Kada je jedna teorija logicki nesaglasna s nekom drugom prihvacenom teorijom, tada imamo upecatljiv primer pojmovnog problema. Primer: jos od Platona se verovalo da je kretanje planeta kruzno (savrseno) i ova pretpostavka je nametnula ogromna ogranicenja za astronomske hipoteze. Pored nesaglasnosti ima i drugih odnosa koji takodje sacinjavaju pojmovne problem za one teorije koje ih ispoljavaju. Jedna takva situacija je kada su dve teorije, iako logicki spojive, zajedno uzete neplauzibilne, tj. kada prihvatanje jedne cini manje plauzibilnim prihvatanje druge. Njutnovska fizika i mehanicisticka teorija fiziologije primer. Treci nacin na koji se mogu stvoriti pojmovni problemi nastupa kada e pojavljuje teorija koja treba da ojaca neku drugu teoriju, ali ne uspeva da to ucini i samo je spojiva s njom. Postoje mnogi slucajevi u nauci gde ce jedna vrsta naucnika traziti potporu od drugih hemicar ce se obracati fizicaru za ideje o atomskoj strukturi kao sto bi trebalo da je jasno, puka spojivost izmedju dve teorije nije uvek pojmovni problem. Niko ne misli da je neka teorija u mikroekonomiji nedostatna ako je samo spojiva sa termodinamikom. Ali se u mnogim slucajevima spojivost izmedju dve teorije, nasuprot pozitivnoj relevantnosti, sasvim ispravno vidi kao znatna manjkavost pri prihvatanju teorija koje su u pitanju. Razlicite relacije koje mogu postojati izmedju teoriju su:1) impliciranje jedna teorija, T, povlaci za sobom neku drugu teoriju T1.2) ojacavanje T pruza obrazlozenje za T1.3) spojivost T ne povlaci za sobom nista u vezi sa T1.4) neplauzibilnost T povlaci da je T1 malo verovatna.5) nesaglasnost T povlaci negaciju teorije T1.Svaki od ovih odnosa osim 1) mogao bi se smatrati pojmovnim problemom za teoriju koja ga ispoljava. Od 2) do 5) postoji rast stepena saznajne pretnje po teoriju.Izvori pojmovnih problemaSada razmatra drugu vrstu pitanja o pojmovnim problemima. Koje se vrste teorija mogu okvalifikovati da bi zdruzene s nekom naucnom teorijom stvarale pojmovni problem? Dok ne mozemo koherentno odgovoriti na ovo pitanje, mogli bismo za bilo koju teoriju reci da postoji pojmovni problem zdruzivanjem sa proizvoljnim verovanjem koje nam se svidja. Na primer, za kvantnu teoriju bismo mogli napraviti problem ukazivanjem na njen nedostatak relevantnosti za zen-budizam. Postoje makar tri klase teskoca koje mogu stvarati spoljasnje pojmovne problem: 1) slucajevi u kojima su u napetosti dve naucne teorije iz razlicitih domena; 2) slucajevi u kojima je neka naucna teorija u sukobu sa metodoloskim teorijama relevantne naucne zajednice; i 3) slucajevi u kojima je naucna teorija u sukobu sa bilo kojim sastavnim delom preovladjujuceg pogleda na svet. Sada ce ih malo bolje ispitati.Unutarnaucne teskoce. Cesto je slucaj da ce nova teorija u nekom naucnom domenu ciniti pretpostavke o svetu koje su nespojive s pretpostavkama neke druge naucne teorije, teorije za koju imamo dobre nezavisne razloge da je prihvatimo. Kopernikov astronomski sistem stvarao je jedan broj pretpostavki koje su bile nesaglasne sa tada prihvacenom aristotelijanskom mehanikom. Kopernik nije imao nikakav dobro artikulisan alternativni sistem mehanike uz pomoc kojeg bi obrazlozio pretpostavke koje je pravio o kretanju Zemlje. Galilej je priznao nespojivost kopernikanske astronomije i aristotelijanske mehanike, i oblikovao novu fiziku. Odluka da se napusti jedna iz para nesaglasnih teorija i zadrzi drugi clan para obicno ukljucuje obavezu da se razvije adekvatna alternative odbacenoj teoriji. Treba primetiti da nesaglasnost izmedju para teorija cini pojmovni problem za obe teorije. Odnos nesaglasnosti je simetrican. I da uocavanje logicke nesaglasnosti ili odnosa neojacavanja izmedju dve teorije ne mora prisiliti naucnike da napuste jednu, ili drugu, ili obe. Bas kao sto ponekad moze biti racionalno da se teorija zadrzi uprkos anomalnim svedocanstvima, tako isto moze biti racionalno da se teorija zadrzi uprkos nesaglasnosti izmedju nje i neke druge prihvacene teorije. Moramo priznati da pojavljivanje takve nesaglasnosti ukazuje na slabost, razlog za razmatranje napustanja jedne ili druge teorije (ili mozda obe).Normativne teskoce. Jedan od sredisnjih funkcija svake filozofije i metodologije nauke jeste da specifikuje ciljeve nauke i ukase na najdelotvornija sredstva za njihovo dostizanje. Poenta metodoloskog pravila jeste da ponudi normu za naucno ponasanje da kaze sta treba a sta ne treba ciniti da se postignu ciljevi naucnog poduhvata. Metode su se kroz istoriju menjale. Kod Dekarta imamo sliku naucnog metoda kao matematickog i demonstrativnog; kasnije se metod shvatao kao induktivni i eksperimentalni. Svaki naucnik priklanja se nekom gledistu kako naucni metod treba da izgleda, sta se ubraja u adekvatno objasnjenjeove norme kojenaucnik svesno primenjuje u svojoj oceni teorija, bile su mozda glavni pojedinacni izvor za vecinu sporova u istoriji nauke, kao i za radjanje mnogih najakutnijih pojmovnh problema s kojima su naucnici morali da se nose. Ova metodoloska verovanja naucnika cesto duboko uticu na njihovo istrazivanje i njihove procene vrednosti naucnih teorija. Razresavanje napetosti izmedju metodologije i naucne teorije cesto se postize modifikovanjem naucne teorije tako da se ona pomiri sa metodoloskim normama. Ali se takvi problemi ne razresavaju uvek na ovaj nacin.u mnogim slucajevima menja se sama metodologija. Primer: njutnovska teorija je postulirala postojanje neopazljivih cestica i fluida, entiteta koji se nisu mogli induktivno izvesti iz posmatranih podataka iako je tada metodologija nauke shvatana na induktivisticki nacin. Neki nisu prihvatali teoriju, neki su se trudili da promene dotadasnju metodologiju.Teskoce s pogledom na svet. Treci tip spoljasnjih pojmovnih problema nastaje kada je neka naucna teorija nespojiva (ili uzajamno ne ojacavajuca) sa nekim drugim korpusom vannaucnih verovanja. Takva verovanja spadaju u raznovrsne oblasti kao sto su metafizika, logika, etika i teologija. Kako tela mogu vrsiti silu na tacke udaljene od samog tela? (problem za Njutna) pojavljivanjem nove ontologije i drugacije shvatanje sile, njutnovska teorija je razresena ovog problema. *Sto se tice ovog slucaja sa moralom to je Eva pominjalja na predavanju* u Sovjetskom Savezu slucaj sa Lisenkom. Evolucionisticka biologija sa svojim poricanjem prenosenja stecenih osobina, suprotstavljala se marksistickom gledistu da samu covekovu prirodu moze menjati njegova okolina. Lisenko se trudio da nadje svedocanstva za marksisticku teoriju coveka. Takodje, ova napetost izmedju naucne teorije i pogleda na svet ne sugerise da postoji problem za oba skupa verovanja. Kako tu napetost razresiti zavisi od osobenosti slucaja. Relativno ponderisanje pojmovnih problemaBitno je naglasiti da ce pojmovni problelmi biti ozbiljniji nego empirijska anomalija. Na primer,, niko nije predlozio napustanje njutnovske mehanike kad ona nije mogla tacno da predvidi kretanje Meseca. Ali su mnogi hteli da je napuste jer njena ontologija nije bila saglasna sa tadasnjom metafizikom. Ova razlika u ponderisanju nastaje ne zato sto je nauka vise racionalisticka nego empirijska, nego zato sto je obicno lakse ublaziti anomalan eksperimentalan rezultat nego se smesta otresti nekog pojmovnog problema. Laudan ne tvrdi da su svi pojmovni problemi vazniji od empirijskih, nego da je vecina pojmovnih problema vaznija odvecine empirijskih anomalija. Unutar domena pojmovnih problema ima izvesnih okolnosti koje teze da unaprede ili unazade pocetnu vaznost takvih problema. Postoje bar cetiri situacije koje ovde treba razlikovati:1) priroda logickog odnosa izmedju dve teorije koje ispoljavaju pojmovni problem moze se ogromno menjati od nesaglasnosti do uzajamne podrske. Sto je veca napetost medju teorijama, problem je tezi.2) kada pojmovni problem nastaje kao sukob izmedju dve teorije, ozbiljnost tog problema za T1 zavisi od toga koliko smo uvereni u prihvaatljivost T2. Ako se T2 dobro pokazala u resavanju empirijskih problema, i ako bi nas njeno napustanje ostavilo sa mnogim anomalijama, tada za zastupnike T1 stvari stoje tesko. Ako T2 resava malo problema, onda se nespojivost T2 sa T1 verovatno nece racunati kao krupan pojmovni problem za T1.3) jos jedan slucaj kada govorimo o stepenovanju pojmovnih problema je kada imamo dve takmicarske teorije unutar jednog domena. Ako i T1 i T2 ispoljavaju isti pojmovni problem, onda taj problem postaje beznacajan u kontekstu uporedne procene teorija. Ako samo jedna ispoljava pojmovni problem, onda stvari za nju postaju ozbiljnije. 4) ima veze sa staroscu problema. Ako teorija od skoro ima pojmovni problem, obicno ima nade da ce uz malu modifikaciju unutar teorije taj problem biti otklonjen. Ako je taj problem star, a pokusavalo se da se otkloni, ali bezuspesno, onda taj problem s vremenom poprima sve vecu vaznost. U sazetku kaze da svaka teorija o prirodi nauke koja ne nalazi nikakvu ulogu za pojmovne problem gubi svako pravo na zahtev da bude teorija o tome kako je nauka stvarno evoluirala. Reseni problem empirijski ili pojmovni osnovna je jedinica naucnog progresa. Cilj nauke je da maksimizuje podrucje resenih empirijskih problema i minimizuje podrucje anomalnih i pojmovnih problema. Kun VII. Kriza i nastajanje naucnih teorija*Ne znam sta se pre radilo u tekstu, pa ni sam pocetak ove glave nije najjasniji.* kada se promeni paradigm naucnici su u stanju da objasne veci broj pojava ili da stare pojave rese sa vecom preciznoscu. Ali, taj dobitak postignut je samo uz odbacivanje nekih prethodno standardnih uverenja ili procedura, i istovremeno, zamenjivanjem tih sastavnih delova ranije paradigm drugima. Otkrica, medjutim, nisu jedini izvor ovih destruktivno-konstruktivnih promena paradigm. U ovom odeljku ce razmatrati daleko veca pomeranja koja nastaju smisljanjem novih teorija. Kako teorije, poput Njutnove, mogu da nastanu iz normalne nauke, akktivnosti koja nije usmerena ka traganju za takvim teorijama? Ako svest o nepravilnosti igra ulogu u iskrasavanju novih vrsta pojava nikoga ne bi trebalo da iznenadi da jedna slicna, mada dublja svest, predstavlja preduslov za sve prihvatljive teorije. Pre nego sto je Kopernik najavio stanje ptolomejske astronomije bilo je skandalozno. *sve u svemu, poenta, mislim, je u tome da neka teorija sve vise zakazuje, ima sve veci broj neresivih problema-anomalija, i onda dolazi do promena paradigm.* nastajanju novih teorija prethodi period otvorene profesionalne nesigurnosti. Ta nesigurnost se sastoji u tome sto zagonetke normalne nauke nikako ne nalaze odgovarajuca resenja. Podbacivanje postojecih pravila uvod je u traganje za novim. U nastavku ispituje tri primera. *napisacu samo jedan, poenta je ista u svakom, samo je prvi nama poznat za metodologija.* Primer: nastanak kopernikanske astronomije. Kada je ptolomejski sistem uspostavljen, pokazao se kao zadivljujuce uspesan u predvidjanju polozaja kako zvezda tako i planeta. Nijedan sistem se u to doba nije bolje pokazao. Ali, biti zadivljujuce uspesan nikad ne znaci biti sasvim uspesan. Kako po pitanju planetarnih polozaja tako i u pogledu preciznosti ravnodnevnica, predvidjanja koje je dao Ptolomejev sistem nikad nisu bila sasvim uskladjena sa najboljim posmatranjima koja su bila na raspolaganju. Dalja istrazivanja cinila su sve vece probleme njegovim sledbenicima. Kada im je dato konkretno odstupanje astronomi su obavezno uspevali da ga eliminisu, cineci neko posebno prilagodjavanje u sistemu. Ali, kako je vreme odmicalo moglo se primetiti da se slozenost astronomije povecala daleko brze nego njena tacnost i da postoji tendencija da se odstupanje ispravljeno na jednom mestu pojavi na drugom. Tako je Alfonso X u 13. veku mogao da izjavi da bi bog dobio dobar savet da je prilikom stvaranja vasione trazio misljenje od njega. :DD *kakav kralj!* neki su smatrali da takav nezgrapan sistem ne moze ni slucajno govoriti istinu o prirodi. Sve se vise uvidjalo da astronomska paradigm sve vise podbacuje u primeni na svoje sopstvene tradicionalne problem. To uvidjanje bilo je preduslov za Kopernikovo odbacivanje ptolomejske i traganje za novom paradigmom. Slom normalne tehnicke aktivnosti resavanja zagonetke nije jedini sastojak astronomske krize s kojom se suocio Kopernik. Jedno obimnije razmatranje obuvatalo bi i drustveni pritisak za reform kalendara, srednjovekovnu kritiku Aristotela, nastanak renesansnog neoplatonizma, kao i neke druge znacajne istorijske elemente. Ali, tehnicki slom ostao bi jos uvek jezgro krize. *ovaj deo mi nije bas najjasniji, ali mislim da je poenta u tome sta sve treba da se desi da bi se uspostavila nova paradigmkoje teskoce treba da prevazidjeneam pojma* Nova teorija je nastajala samo posle ocitog neuspeha u normalnoj aktivnosti resavanja problema. Stavise, slom i proliferacija teorija koja je njegov znak, dogadja se brzo i nastaje kao odgovor na krizu. U slucaju Kopernika, taj zaokret se dogodio ne tako brzo zbog spoljnih faktora. Svi primeri koje je naveo Kun dele istu karakteristiku koja moze da pomogne da se zastupanje uloge krize ucini impresivijim: resenje svakog od njih (problema) bilo je bar delimicno anticipirano tokom perioda kada nije bilo krize u odgovarajucoj nauci; a u odsustvu krize te anticipacije bile su ignorisane. Jedina i najcuvenija potpuna anticipacija je Aristarhova anticipacija Kopernika. Kada je Aristarhova sugestija bila ucinjena, uveliko razumniji geocentricni sistem nije imao nikakve potrebe za koje bi se moglo zamisliti da bi ih heliocentricni sistem mogao ispuniti. Cak ni Kopernikov razradjeniji predlog nije bio jednostavniji *msm da je lupio ovo* ni tacniji od Ptolomejevog sistema. Posmatracke pojave nisu pruzale nikakvu osnovu za odlucivanje izmedju tih sistema. Pod takvim okolnostima jedan od faktora koji je odveo astronome Koperniku (a koji ih nije mogao odvesti Aristarhu) bila je ona priznata kriza koja se u prvom redu i moze smatrati odgovornom za inovaciju. Ptolomejska astronomija nije uspela da resi problem te krize pa je dosao red na konkurentsku. Filozofi nauke su pokazali da za dati skup podataka uvek moze da se postavi vise od jedne teorijske konstrukcije. Istorija nauke pokazuje da nije tesko ni da se takve zamene smisle, narocito u razvojnim stadijumima jedne paradigm. No, to smisljanje zamena je ono sto naucnici retko preduzimaju izuzev u nekim slucajevima. Sve dok su orudja koja nam jedna paradigm pruza u stanju da resave problem koje ta paradigm definise, nauka se krece najbrzim tempom i prodire najdublje samouverenom upotrebom tih orudja. Razlog je jasan. Kako u proizvodnji tako i u nauci menjanje orudja predstavlja takvu ekstravagantnost koju treba rezervisati za onu priliku kada to bude neophodno. Znacaj kriza sastoji se u tome sto one ukazuju da je doslo do prilike za izmenu orudja.Kun IX. Priroda i nuznost naucnih revolucijaSta su naucne revolucije? U ovom delu Kun govori da su naucne revolucije ovde uzete kao one nekumulativne razvojne episode u kojima je starija paradigm u potpunosti ili delimicno zamenjena jednom novom koja je nespojiva sa starom. Revolucija zato sto postoji paralelizam izmedju politicke i naucne revolucije. Politicke revolucije uvedene su rastucim osecajem da su postojece institucije prestale da reaguju adekvatno na one probleme koje postavlja okolina koje su delimicno same te institucije stvorile. Na veoma slican nacin naucne revolucije su uvedene rastucim osecajem o tome da je postojeca paradigm prestala da funkcionise adekvatno u ispitivanju nekog aspekta prirode kome je sama ta paradigm ranije pokazala put. Naucne revolucije izgledaju revolucionarno samo onima koji su pogodjeni revolucijom. Astronom moze prihvatiti X zrake kao obizan dodatak znanju, s obzirom da njegove paradigm nisu pogodjene postojanjem nove radijacije. Ova paralela izmedju politicke i naucne revolucije ima i jedan dublji aspekt na kome pociva znacaj onog prvog. Cilj politickih revolucija jeste da izmene politicke institucije na nacine koje same te institucije ne dopustaju. Njihov uspeh nuzno povlaci sa saobom napustanje jednog skupa institucija u korist drugog. Cilj ovog dela je da pokaze da istorijsko proucavanje promene paradigm otkriva veoma slicne karakteristike u evoluciji nauke. Kao i izbor izmedju rivalskih politickih institucija izbor izmedju rivalskih paradigmi pokazuje se kao izbor izmedju nespojivih nacina zivota u jednoj zajednici. Kada se paradigme upletu, kao sto moraju, u raspravu oko izbora paradigme, njihova uloga je cirkularna. Svaka grupa koristi svoju paradigmu da bi iznosila razloge za odbranu te paradigme. Cirkularnost ne cini argumente pogresnim. Neko samo hoce da pokaze kakva bi naucna praksa bila ukoliko se usvoji njegova paradigm. *cirkularnost, msm da je ovaj deo totalno nebitan! Pa nece svoju teoriju braniti iz Talesove perspektive* Kao i u politickim revolucijama tako i u izboru paradigme ne postoji standard koji bi bio visi od odobravanja od strane relevantne zajednice. Sada govori o tome da li se mora odbaciti stara paradigma u korist nove. Poenta je da naucni razvoj nije kumulativan (inace bi bilo mnogo primera-*a valjda ih nema, ili sta vecovo nije bitno, tek sledi deo protiv kumulativnosti*) moze li uopste kumuativan razvoj nauke da bude slika nauke? Posle pre-paradigmatickog perioda usvajanje novih teorija i skoro svih novih vrsta pojava trazilo je zapravo razaranje prethodne paradigme, posle cega je usledio sukob rivalskih skola naucnog misljenja. Kumulativno sticanje noviteta je ne samo stvarno retko nego i u principu neverovatno. Normalno istrazivanje, koje jeste kumulativno, duguje svoj uspeh sposobnosti naucnika da po pravilu biraju probleme koji mogu da budu reseni konceptualnim i instrumentalnim tehnikama koje su bliske vec postojecim. Neanticipirani novitet, novo otkrice, moze da iskrsne samo u onoj meri u kojoj su se covekove anticipacije o prirodi i o svojim instrumentima pokazale pogresnim. Vaznost otkrica do kojeg se dolazi cesto ce sama biti proporcionalna sirini i tvrdoglavosti one nepravilnosti koja ga je nagovestila. Ocigledno je tada da mora postojati sukob izmedju one paradigme koja je nepravilnost iznela na videlo i one koja je tu nepravilnost kasnije pokazala kao zakonoliku. Navodi tri vrste pojava kojima se moze razviti nova teorija. *to stvarno nije bitno* Samo onda kada svi pokusaji artikulacije propadnu, naucnici se srecu sa priznatim nepravilnostima cija je crta tvrdoglavo odbijanje da budu obuhvacene postojecim paradigmama. Ako su nove teorije izazvane da bi se otklonile nepravilnosti u odnosu na neku postojecu teoriju prema prirodi, onda uspesna nova teorija mora da dopusti predvidjanja koja su razlicita od onih izvedenih iz teorije koja joj je prethodila. Do te razlike ne bi moglo da se dodje da su te dve teorije logicki spojive. U procesu asimilovanja druga mora da istisne prvu. Sa gledista ovog ogleda Njutnova dinamika iz Pricipie i Ajnstajnova dinamika su fundamentalno nespojive kao ptolomejska i kopernikanska astronomija. Ajnstajnova teorija moze da se prihvati samo uz uvidjanje da je Njutnova teorija pogresna. Glavni argument protiv ove teze je da Ajnstajnova teorija moze da se iskoristi da pokaze predvidjanja iz Njutnovih jednacina biti isto toliko dobra koliko i nasi merni instrumenti u svim primenama koje zadovoljavaju jedan manji broj ogranicavajucih uslova. Izgleda da je uz mala granicenja moguce njutnovsku teoriju izvesti iz Ajnstajnove, cija je ona, dakle, poseban slucaj. A nijedna teorija ne moze da dodje u sukob sa jednim od svojih specijalnih slucajeva. Ali, da bi se teorija spasla na ovaj nacin (navodi jos i premer sa flogistonom, ogranicem domen pojava), njihovo podrucje primene mora se ograniciti na one pojave i na takvu preciznost posmatranja s kojom postojeca empirijska evidencija ima posla. Ako se podje korak dalje (a on se moze tesko izbeci) takvo ogranicenje zabranjuje naucniku da pretenduje da govori naucno o bilo kojoj pojavi koja je posmatrana. Bez vezivanja za paradigmu ne moze biti nikakve normalne nauke. stavise, to vezivanje mora da se prosiri na podrucja i stepene preciznosti za koje nema potpunog presedana. Ako se ne prosiri, odredjenja paradigm ne bi mogla da donese nikakve zagonetke koje vec nisu bile resene. Moze li njutnovska dinamika stvarno da bude izvedene iz ajnstajnovske? (pozitivisticki argument za kumulativan rast nauke se oslanja na taj primer) zamislimo jedan skup iskaza E1,E2En, koji svi zajedno sacinjavaju zakone relativisticke teorije. Ti iskazi sadrze promenljive i parameter koji predstavljaju polozaj u prostoru, vreme, masu mirovanja itd.iz njih se dalje aparatom matematike i logike moze izvesti citav skup iskaza. Da bi se doslo do novog skupa iskaza N1, N2Nn. koji su skup iskaza njutnovske mehanike mi moramo ograniciti podrucje parametara i promenljivih. Njutnovska mehanika je izvedena iz ajnstajnovske kada se potonja podvrge nekim ogranicavajucim uslovima. Ipak, izvodjenje do ove tacke je nezakonito. Mada N-ovi predstavljaju poseban slucaj zakona relativisticke mehanike, oni nisu Njutnovi zakoni. Ili bar nisu onda ako ti zakoni nisu reinterpretirani na nacin koji je bio nemoguc pre Ajnstajnovog dela. One promenljive i parametric u ajnstajnovskim E-ovima predstavljaju polozaj u prostoru, vreme, masu i tako dalje, javljaju se i u N-ovima, gde jos predstavljaju ajnstajnovski prostor, vreme i masu. Medjutim, fizicki referenti ovih ajnstajnovskih pojmova nisu ni u kom slucaju identicni sa onim njutnovskim pojmovima koji nose isto ime (njutnovska masa je nepromenljiva, ajsntajnova se moze pretvoriti u energiju). Ukoliko ne promenimo definicije promenljivih u N-ovima, iskazi koje smo izveli nisu njutnovski. A ako ih promenimo bice tesko reci da smo izveli Njutnove zakone. Pojmovno preobrazavanje do koga je doslo s Ajnstajnom nije nista manje rusilacko u odnosu na prethodno uspostavljenu paradigmu. Sukcesivne paradigme govore nam razlcite stvari o stanovnistvu vasione i njegovom ponasanju. Sukcesivne paradigme se razlikuju oko takvih pitanja kao sto su postajanje subatomskih cestica, materijalna priroda svetlostito su sustinske razlike izmedju sukceesivnih paradigmi. Ali, one se ne razlikuju samo po sustini, vec su upravljene natrag na nauku koja ih je proizvela. One su izvor metoda, sfere problema i standard resenja koje se prihvataju od strane ma koje naucne zajednice u bilo koje dato vreme. Kao rezultat toga prijem nove paradigme cesto nuzno povlaci za sobom drugacije definisanje odgovarajuce nauke. neki stari problemi mogu biti proglaseni nenaucnim, drugi, koji ranije nisu postojali, mogu dobiti na vaznzosti. A kako se problemi menjaju tako se cesto menja i standard po kome se stvarno naucno resenje razlikuje od obicne metafizicke spekulacije, igre recima ili matematicke igrarije. :D Normalna naucna tradicija koja iskrsava iz jedne naucne revolucije nije samo nespojiva, vec cesto zapravo nesamerljiva sa onom koja je ranijee vazila. (Primer Njutnova nauka i aristotelovska objasnjenja.) paradigme pruzaju naucnicima ne samo mapu vec, isto tako, i neka uputstva koja su bitna za pravljenje mape. Usvajajuci jednu paradigmu naucnik stice teoriju, metode i standarde sve zajedno, i to obicno u jednoj nezamrsivoj mesavini.prema tome, kada se paradigme menjaju obicno imamo i znacajna pomeranja u onim kriterijumima koji odredjuju legitimnost kakao problema tako i predlozenih resenja. Dijem Jedanaesto poglavlje: Izbor hipoteza1. na sta se svode uslovi koje postavlja logika pri izboru hipotezaKoji uslovi sa stanovista logike moraju biti ispunjeni kada se biraju hipoteze na kojima mora da pociva teorija? Jedini cilj nasih teorija jeste ekonomicno sazimanje i klasifikacija eksperimentalnih zakona; one su samostalne i nezavisne od svakog metafizickog sistema. Hipoteze na kojima izgradjujemo sistem ne moraju poticati iz bilo kog filozofskog ucenja. Da li logika trazi da nase hipoteze budu eksperimentalni zakoni uopsteni indukcijom? (negde ranije u knjizi) utvridili smo da je nemoguce izgraditi teoriju samo na osnovu induktivnog metoda. Ni Njutnov pokusaj nije uspeo koliko god se on hvaloi da nije prihvatio nista sto u potpu