UVOD

Godina 1878. stvara za BiH u privrednom pogledu izuzetnu situaciju. Ona se priključuje

privredno daleko razvijenijim, jačim područjima Monarhije i njena budućnost ovisi o tome

koliko će brzo nadoknaditi svoje zaostajanje i izjednačiti se s tim zemljama. U protivnom,

prijetila bi opasnost da postane samo lifernt sirovina, kolonija austrougarske privrede. BiH je

izrazito agrarno područje, sa jakim težištem na stočarstvu, zahvaljujući velikim kompleksima

šume i pašnjaka. Ekstenzivna, donedavna još naturalna privreda otežava brži razvoj i uspon, jer

jedva omogućuje minimalnu akumulaciju kapitala. Svaka reforma naslijeđenih agrarnih odnosa

naprotiv traži velika finansijska sredstva - i tu nastaje problem, koji nije bio na zadovoljavajući

način riješen do kraja austrougarske vladavine. Bosanskohercegovačka uprava nalazi se u

izuzetnom položaju, jer je okupacijom stekla veći broj šuma i sve rudno bogatstvo te time postala

ne samo najveći posjednik nego silom prilika također i prvi i glavni poduzetnik. Tu leže

ogromna, još neiskorištena sredstva, koja se, međutim, bez početnih velikih investicija mogu

samo nedovoljno koristiti.

POČETAK AUSTROUGARSKE VLADAVINE

Sve do 1878. BiH je bila područje borbi, četovanja i prepada, koji su zemlju u velikoj

mjeri opustošili i lišili znatnog dijela njenog stanovništva. 20. oktobra 1878. zvanično su

završene vojne operacije u vezi s okupacijom BiH. Povratku izbjeglog stanovništva s te strane

više nije bilo smetnji. Jedan dio izbjeglica bio se povratio već ranije. Krajem 1878. nalazilo se

još 140 033 osoba iz BiH van njenih granica. I same vlasti morale su se pobrinuti za što skoriji

povratak i smještaj izbjeglica, jer dokle god se izbjeglice ne bi vratile kući, finansijski teret za

njih je u cijelosti snosila država. Ona je odredila svkoj osobi pomoć od 6 krajcara dnevno s time

da tu svotu isplaćuje i po povratku u zemlju, jer preko zime repatrirci nisu bili u mogućnosti da

se sami prehranjuju. Jedna daljnja grupa izbjeglica nastala je iz redova muslimanskih ustanika i

ona se nije vratila u cjelosti, nego se smjestila u prostranstvo turskog područja.

Paralelnim zakonom o upravljanju BiH iz 1880. bilo je utvrđeno načelo da okupirane

zemlje po pravilu treba da žive od svojih vlastitih sredstava. Takva obaveza samofinansiranja

značila je utoliko veće opterećenje, jer su nova, moderna uprava i ulazak u novu privredno i

socijalno razvijeniju okolinu iziskivali velika sredstva i aktivnosti. Nakon okupacije, veza s

austrougarskim područjem postaje uska, gotovo jedina otkad se 1. januara. 1880, BiH uklopila u

zajedničko carinsko područje Monarhije. Prema tome, u dubokoj suprotnosti prema političkom

statusu u odnosu na A-U, privredno je ova zemlja bila uskoro anektirana i uklopljena u

razmjerno visoko razvijeno privredno područje Mmonarhije. Prve godine okupacije, otprilike do

1880, predstavljaju za BiH prelazno doba, u kojima su teškoće, prouzrokovane dugogodišnjim

nemirima, usporavale kako prostu obnovu tradicionalne privrede, tako i uvođenje novih mjera i

odnosa. Svi sektori privrede: trgovina, obrt, poljoprivreda i stočarstvo stradali su u prethodnim

burnim zbivanjima, tako da je privredni život u cjelini bio gotovo ukočen. Poljoprivredna

proizvodnja se znatno smanjila, jer je znatan broj seljačkih porodica morao napustiti svoja

ognjišta i ostaviti polja neobrađena. Po povratku 1878-1879. rekonstrukcija domova i čekanja na

novu žetvu produžili su još porazno stanje bh poljoprivrede, time više što su slabe ljetine 1878 i

1879, velike poplave i stočna kuga sa svoje strane još pogoršale situaciju i dovele BiH na rub

gladi. Tek žetva 1880. bila je opet dobra i s te strane olakšala situaciju.

Pitanje saobraćaja predstavljalo je, jedan od ključnih problema bh privrede. Do okupacije

relativno ograničen promet odvijao se pomoću tovarnih konja, a jedino na cesti Brod-Sarajevo u

maloj mjeri i kolima. A-U vojska je bila orjentirana na kolski promet prilikom pohoda u BiH. Za

vrijeme A-U gradile su se i popravljale brzim tempom ceste, uskoro i željeznička pruga, isprva

na konjsku vuću. Za nju su čak skidali i koristili traćnice iz austrijskih rudokopa i ona je već do

ljeta 1979. spojila Brod sa Zenicom.

Slabi promet je i na civilnom sektoru stvarao teškoće za obnovu trgovine. Okupacija je

iznenada stvorila veliku potražnju za raznovrsnom robom, koje nije bilo u dovoljnim količinama.

Zalihe su brzo rasprodane, prirod je bio malen, a doprema nove robe kasnila je usljed

saobraćajnih poteškoća. Posljedica je bila da su cijene, bar u Sarajevu bile visoke. Zarađeni

novac kod većine domaćih ljudi ne služi za daljnju privrednu djelatnost, nego se sprema u

čarapu. Tako radi, kako proizvođač, tako i prevoznik ili kiridžija. Stoljećima skučeni na male,

skromne zahtjeve, oni novac ne stavljaju ponovo kroz kupovinu ili investiciju u promet i time

oživljavaju opći privredni tok, nego ga umrtvljuju. Posljedica takvog stanja jeste da u taj

privredno-trgovački vakuum uskače doseljenik, stranac.

Uključivanje i aktiviranje domaćih ljudi i njihovo navikavanje na nove odnose bilo je

otežano još i prestankom dotadašnjih trgovačkih veza unutar i izvan BiH. Pored Sarajeva i

Mostara, u tursko doba su Livno, Banja Luka i Tuzla/Brčko predstavljali važna tržišta. Livno kao

glavno trgovačko središte prema srednjoj Dalmaciji, Tuzla kao izvozni centar za Sslavoniju i

dalje prema Pešti i Beču, a Banja Luka kao centar zapadne Bosne i posrednik prema

sjeverozapadu. Pretežni broj gradova u BiH i Sandžak opskrbljivali su se u Sarajevu, koje je

osim toga bilo središnje stovarište za krznene kapute za izvoz u Albaniju, Rumeliju i sve do

Carigrada. Trgovina krznom, kožama i željeznom robom kretala se iz Sarajeva prema Istoku.

Nakon okupacije ova centralna uloga Sarajeva privremeno propada. S jedne strane mnoga, dotad

izolirana mjesta bivaju saobraćajnicom povezana, a s druge strane, povlačenje carinske granice

prema turskom Jugoistoku zaustavlja sarajevski trgovački upliv na granici Novopazarskog

sandžaka. Višegrad i Čajniče posljednje su tačke do kojih sada dopire sarajevska trgovina. Tek

povezivanjem Sarajeva sa željezničkom linijom Brod-Zenica (1882) oslobađa se ove privredne

izolacije.

LJUDSKI POTENCIJAL

Popisi stanovništva vršeni su u BiH za vrijeme A-U vladavine četiri puta; 1879,

1885, 1895 i 1910. Prvi je vršen 1.juna 1879, nakon završetka repatrijacije onih izbjeglica koje

su bile prezimile u Vojnoj krajini i u Provincijalu. Nova vlast je nastojala da s ovim novim

popisom utvrdi za prvu nuždu barem brojčano stanje osoba u BiH, bez daljnjih detaljnih

podataka. U tu je svrhu svaka kuća dobila svoj kućni broj i nakon toga popisivalo se stanovništvo

po kućama. Ovakav sistem popisivanja nije pružao garanciju da će doista svaki prisutni

stanovnik BiH biti evidentiran, a i sve izbjeglice se nisu još vratile na svoja ognjišta. Faktički

prirast stanovništva se u narednom periodu znatno povećao, što će se odraziti u popisu iz 1885.

Stanovništvo BiH brojalo je:

1879 - 1. 158.164

1885 – 1. 336.091

1895 – 1. 568.092

1910 – 1. 898.044 stanovnika.

Zvanična statistika evidentirala je za period 1895-1910, 50.280 osoba koje su se iselile, odnosno

za čitav ovaj period 1879-1912, odlazak približno 103.000 osoba iz BiH. U isto vrijeme su se iz

Monarhije doseljavali činovnici, radnici i kolonisti, čiji je broj 1910, iznosio 114.000 osoba.

ULOGA DRŽAVE

a) Država i privreda

Jedna od najznačajnijih karakteristika u razvoju uprave u BiH bio je visok stupanj

centralizacije, a s tim u vezi manjak autonomnih okvira čak, na lokalnoj razini. Privredni

razvoj BiH bio je pod takvim okolnostima prvenstveno ovisan o mobilizaciji vlastitih

sredstava, tj, da ovdje jaka državna vlast počiva zapravo na onim temeljima koje još

pruža još slabo razvijena privreda u BiH. Podršku ovakvoj politici daje joj još i načelo

samofinansiranja. Komisija Zajedničkih ministarstava za poslove BiH postavila je

početkom 1879, što je potom ušlo u zakon o upravljanju BiH 1880, kao vrhovnu

smjernicu za upravu okupiranih zemalja princip da troškovi cjelokupne uprave i potrebne

investicije treba da po pravilu budu pokriveni iz vlastitih prihoda te zemlje. Ustvari,

okupirane zemlje su iz svojih vlastitih sredstava morale namirivati prvenstveno troškove

redovite uprave, dok su za izvanredne izdatke i za trajne investicije (željeznice, ceste)

mogle tražiti pomoć od Monarhije.

b) Industrijska politika bosanskohercegovačke uprave i zemaljske finansije

Poljoprivreda jest i ostaje zadugo još temelj u zemlji, gdje 1910, još 87,91% stanovništva

živi od te djelatnosti. No, dokle god neriješeni agrarni odnosi sa kmetstvom koče brži

uspon ove glavne privredne grane, a uprava se ustručava da se upusti u radikalnu agrarnu

reformu, iz toga sektora privrede ne mogu u dovoljnoj mjeri priticati sredstva koja bi u

okviru samofinansiranja bila potrebna kako za ukidanje kmetovskih odnosa tako i za

razvijanje industrije, za koju sirovinski postoje povoljne pretpostavke. Odmah po

okupaciji a-u vlasti šalju stručnjake sa zadatkom da ustanove obim prirodnog bogatstva i

njihov je nalaz uglavnom bio pozitivan kako za šume tako i za rude. Ono što je

umanjivalo vrijednost tog bogatstva bila je slaba pristupačnost usljed pomanjkanja

saobraćajnica i pomanjkanje investicionog kapitala. Austrijski šumarski stručnjaci su

smjesta 1879, preporučivali da se prvo nastavi sa sječom hrastove šume, koja se kao i do

tada iskorištavala za izradu baćvarske duge. Taj je proizvod imao dobar prolaz na

stranom tržištu, a njegova izrada nije iziskivala velika tehnička ulaganja, niti prethodne

saobraćajne investicije. Iz sjeverne Bosne se tovarnim konjima prebacivala do rijeka, a na

Savi transportni problem bio je riješen. S druge strane, erar kao vlasnik šume nije morao

ulagati sredstva u ovu eksploataciju, nego je prodajom stabala na panju mogao ubirati

novac. U okviru još nerazvijene bh privrede, kad je kapital još nedostajao, za napredak

zemlje moralal se na ovaj način plaćati visoka cijena. Tu su u prvoj fazi hrastove šume,

kasnije i ostale pribavile zemaljskom budžetu redoviti prihod, bez većih carskih

investicija, i svojim iskrčenjem do 1904. U znatnoj mjeri finansirale temelje modernog

privrednog razvoja BiH.

Takva funkcija bosanskih šuma doprinijela je razvoju metalurgijske industrije.

Visoke peći u Varešu (1893-1899) koriste drveni ugalj, dobiven iz erarskih šuma.

Osnivanje i funkcioniranje Destilacije drveta u Tesliću mogući su jer erarska šuma

opskrbljuje preduzeća i postaje do izvjesne mjere nosilac industrijskog razvoja u BiH.

Poslije početnih koraka u eksploataciji šumskog bogatstva BiH, šumarska politika uprave

BiH od sredine 90-ih našla je nove puteve za vlastitu eksploataciju, kooperaciju ili

direktnu prodaju prava na sječu. Kao rezultat takve industrijske politike u šumarstvo BiH

je praktično sukcesino sve jači strani i domaći kapital, osnivala su se jaka šumsko-

industrijska poduzeća ( Steinbeis u Dobrljinu i Drvaru, Eisler i Ortlieb te Gregersen u

Zavidovićima, Feltrinelli u Hadžićima i Kasindolu). Početkom XX stoljeća bh izvoz

drveta postao je najozbiljniji konkurent austrijskom drvnom izvozu.

„Bosanska opasnost“ kako su austrijski šumski krugovi okarakterizirali izvoznu

konkurenciju bosanske šumske industrije, sastojala se u kvalitetnijoj, a znatno jeftinijoj

proizvodnji u Bosni nego u austrijskim zemljama, odnosno u Slavoniji. Zahtijevalo se da

uprava BiH prekine ovakvu praksu, smanji obim eksploatacije, povisi cijenu drveta na

panju i napusti sistem dugoročnog ugovaranja s pojedinim velikim šumskim poduzećima.

Tek 1883, uspjelo je upravi u BiH da s podružnicom bečke Union.banke u

Sarajevu privuče iz Mmonarhije prvi veliki novčani zavod s kapitalom od 2 miliona

forinti. Od 1888, uprava u BiH je forsirala gajenje šećerne repe. Pogodni tereni našli su se

u Bosanskoj Posavini, ali i oko Sarajeva i Visokog. Isprva se radilo samo o pokusnom

gajenju, potom o sistematskom, a 1890, u Usori je već podignuta pušnica. Godine 1892.

Uprava poduzima i drugi korak te pokreće osnivanje šećerane u Usori, koja je 1893 već

proradila. Pored toga velike koristi imali su od tvornice špirita i od pivare u Tuzli. Svako

povećanje prihoda kroz direktne i indirektne poreze značilo je daljnje opterećenje mase

stanovništva u BiH. Direktni porezi koje je uglavnom plaćalo agrarno stanovništvo, činili

su veoma važnu stavku budžeta. To su prije svega desetina, sulus verghia, pa dohodarina

od vrijednosti zgrada i zemlje, porez na ovce, koze i svinje. Najvažniji od tih poreza,

desetina, strogim ubiranjem i skupljanjem zaostataka u prvoj godini redovnog budžeta

dostigla je svotu od preko 5,5 miliona kr. Desetina ostaje još uvijek najveći poreski

prihod ako se izuzme monopol duhana.

c) Ceste i željeznice

Bosna je prije okupacije imala malo cesta; zapravo je samo jedna, Brod-Sarajevo, bila

građena za kolski promet. Pored toga, postojao je još torzo velike željezničke mreže, koja

je trebala da povezuje ovaj najzapadniji dio Osmanskog carstva sa centrom, željeznička

pruga Dobrljin-Banja Luka. Vojna uprava u BiH je dozvolom cara zaposlila svoje trupe,

koje su već u jesen 1878, osposobile i popravile glavne putne pravce; Brod –Sarajevo,

Gradiška-Banja Luka, Travnik-Sarajevo, Brčko-Tuzla i Sarajevo-Rogatica. Drugi po redu

vojni poglavar, a prvi civilni poglavar BiH, vojvoda od Wurttemberga smatrao je

izgradnju dobrih saobraćajnica jednim od osnovnih preduslova za prosperitet BiH.

Zalagao se za sistematsku izgradnju cesta i željezničkih pruga pa je svom

pretpostavljenom, ministru rata, u proljeće 1879, prijedlog sistematskog finansiranja i

izgradnje cestovne mreže od 1375 km glavnih saobraćajnica i 2182 km ostalih, htio

preporučiti s argumentom da će opskrba trupa i dalje predstavljati trajnu brigu. Vlada

Monarhije odbija prijedlog smatrajući da je to u sklopu samofinansiranja. Kulučiti je

morao svaki muškarac između 16 i 60 godina, oslobođeni su bili svećenici, vojnici,

žandari i učitelji, a od 1892, još druge grupe lokalnih funkcionera i sve stanovništvo

Sarajeva. Kako je ovaj sistem funkcionirao pokazuju troškovi za izgradnju i održavanje

dviju glavnih i terenski najtežih prometnica; Brod.Sarajevo i Blažuj-Mostar-Metković u

prvim godinama najintenzivnije cestogradnje 1880-1886. U oba slučaja radni je doprinos

daleko nadmašio novčani. Prestalo je doba kad se zbog loših cesta žito iz unutrašnjosti

nije uopće moglo dopremiti u gradske centre, ili samo male količine na tovarnim

konjima. Sarajevo više nije oskudijevalo u brašnu. Najveći dio tovarnih konja postao je

suvišan i stanovništvo se moglo orijentisati na goveda i ovce, što je donosilo veću korist.

Izgradnja željezničke mreže stvara mnogo veće i teže probleme. Oni su trojaki;

ekonomski, politički i finansijski. Turska vladavina je BiH podarila koncepciju jedne

željezničke linije od Dobrljina prema Kosovskoj Mitrovici, ali konkretno ostavila samo

krak Dobrljin-Banja Luka, koji od 1875, i dalje više nije radio. BiH se od 1878,

saobraćajno orijentira na područje Monarhije, a jakim, prirodnim težištem na sjever,

prema ugarskoj državnoj polovici, a s logičkim budućim nastavkom na jug, prema moru.

Ministarstvo rata, zalažući se nakon završetka pruge Brod-Zenica za produženje do

Sarajeva, argumentira također s vojničkog gledišta da tek željeznička veza do Sarajeva

osigurava dominaciju A-U nad BiH. Početak čini pruga od Bos. Broda do Zenice, čija je

izgradnja počela već u septembru 1878, krajem novembra su već prvi transporti vojnog

materijala ovom prugom prevoženi do Dervente, a do juna 1879, stigla je pruga do

Zenice. To nije bilo nikakvo rješenje, jer je glavni grad i dalje ostao bez željezničke veze.

Ostatak je završen 1881-1882 „Bosnabahn“ je od tada povezivala Sarajevo preko

Budimpešte s Bbečom ( 1883. Je putnik za 38 sati stigao iz Sarajeva u Beč). Željeznički

spoj Bbosne s morem ostvaren je u dvije dljnje etape. Prvo je 1885, dovršena dionica od

Metkovića do Mostara, a 1891, spoj do Sarajeva, tehničko dostignuće, jer je za uspon

preko Ivan-sedla pored tunela iskorištena konstrukcija lokomotive sa zupčanicima. Isto

ovo rješenje primjenjeno je za prelaz preko Komara na pruzi Lašva-Travnik-Donji

Vakuf-Jajce/Bugojno, izgrađenoj 1894-1895. Ova pruga predstavljala je krak koji bi

vremenom morao povezati zapadnu Bosnu s Bosnabahnom i zemaljskimcentrom,

odnosno od krajnjih stanica Jajca i Bugojna hvatati vezu s jedne strane na Banja Luku-

Dobrljin, a s druge preko Arzana na Split, do čega za vrijeme a-u nije došlo. Tuzlansko

rudarsko područje povezano je već 1886, na bosansku prugu kod Doboja, što je razvitku

industrije na tamošnjem području dalo glavni poriv. Godine 1901. Saobraćaju je predat

odvojak od pruge Mostar-Metković, i to od Gabele do Dubrovnika i Kotora/Trebinja, koji

stavlja Hercegovinu na raspolaganje, pored plitke luke u Metkoviću, drugu u Gružu, a s

aspekta Monarhije stvara vezu do njene ratne luke u Bboki Kotorskoj. A tzv.istočna

pruga od Sarajeva do granice Srbije kod Vvardišta i Novopatarskog sandžaka kod Uvca

olakšava dopremu vojnog materijala u istočnu Bosnu. U ugaeskom interesu je bilo da se

glavna veza do Sarajeva pregradnjom s uskotračnog na normalni kolosijek za direktni

promet iz hrvatsko-ugarskog područja, a da se taj još pojača izgradnjom normalne pruge

od Šamca do Dobojakako bi na taj način preko Vinkovca bila uspostavljenja najkraća

veza s Bosnom. Kad je dugogodišnje natezanje oko izgradnje savremene željezničke

mreže u BiH koja bi pored vojnih potreba zadovoljila privredne i saobraćajne interese

obiju polovica države, kao i privredne potrebe BiH, našlo svoj zakonski završetak

zakonom od 17. Februara 1913. Predviđala se izgradnja, odnosno pregradnja ovih pruga

na normalni kolosijek:

1) Šamac-Doboj-Sarajev

2) Brčko-Tuzla s ograncima Bijeljina-Rača

3) Tuzla-Doboj

4) Banja Luka-Jajce-Bbugojno-Rama-Mostar

5) Uskotračna pruga Bugojno-Aržan kao spoj s prugom za Split.

BiH je posebnim zakonom preuzela na svoj trošak još izgradnju Bosanski Novi-

Bihać, koja bi predstavljala početak kasnije Unske pruge. Sistem uskotračnih pruga,

rođen iz finansijske stiske 1878/79, zadržan je do velikog željezničkog programa

1911-1913. U uslovima samofinansiranja, koji je bh uprava primijenila i kod

izgradnje željezničke mreže, sistem uskotračnih pruga bio je jeftiniji i odgovarao

potrebama jedne privrede koja se tek povezivala u jednu cjelinu, pored toga na

terenima, koji po prirodi nisu bili lako pristupačni. Mreža uskotračnih pruga u BiH

doprla je do rudnika ugljena i željeza, pa njihova proizvodnja rapidno skače,

željeznica sama troši ugljen, a li ga i prevozi iz Vareša do Zenice, iz Simin-hana do

Ttuzle i Usore, opskrbljujući ovim izvorom energije valjaonicu u Zenici, koja

proizvodi za nju tračnice.

d) Uloga novčanih zavoda u reformi agrarnih odnosa i podizanju industrije

Turski pijaster/groš bio je osnovna novčana jedinica, prema kojoj se izračunavala

vrijednost raznih vrsta novca u opticaju. U sređivanju novca poslije 1878, osnovna je

tendencija bila da se po mogućnosti isključi turski novac. U načelu turski novac ostaje u

opticaju do daljnjega, jer je A-U na osnovu Novopazarske konvencije morala prihvatiti

ovu soluciju. Povlačenje i smanjenje opticaja kovanog novca i njegova ubrzana zamjena

novčanicama imali su prije svega tu svrhu da poboljšaju likvidnost bh privrede. U

početku banke nisu imale posebnointeresovanje za ulaganje novca u BiH, a kasnije su

zavosi bili organizovani po nacionalnom kriterju: Ssrpska centralna banka(1911),

Hrvatska centralna banka i Muslimanska centralna banka.

RAZVOJ POLJOPRIVREDE I AGRARNOG DRUŠTVA

a) Agrarno pitanje: značenje 1878.

Austrougarske vlasti su na sektoru agrarnih odnosa, s obzirom na seljačku većinu na

najvažnijem sektoru, zadržale tatečeno stanje, preuzele tursko zakonodavstvo u

cjelosti i provodile ga tačnije nego turska vlast. Sloj begova i aga zadržao je svoju

materijalnu podlogu-zemljišni posjed i nije doživio promjenu svoje strukture. On nije

bio ugrožen u svojoj ekonomskoj podlozi. Kmeta i slobodnog seljaka prelaz iz

naturalne u novčanu privredu, plaćanje desetine u novcu, prisiljava da zarađuje.

Obrtnik i trgovac moraju da se snađu usred konkurencije uvezene industrijske robe-

samo aga može u načelu sjediti skrštenih ruku i čekati da mu kmet spremi i dopremi

ovavezni hak. Stvarni zaštitnik begovata i muslimanske konfesionalne grupe,

ekonomski bazirane na čiflucima i vakufima, stoga nije Turska ili sultan, nego au

vlast, dokle god ne bi reformama dirala u agrarne odnose. Od prvog časa okupacije pa

dalje, pretežni dio stanovništva je s pravom očekivao od nove vlasti ukidanje

kmetovskih odnosa i predaju zemlju u vlasništvo seljaka.zemaljska vlada je krajem

1879, sazvala komisiju stručnjaka. Ona se načelno složila o imperativnoj potrebi da se

ukinu agrarni odnosi. Finansijski bi bh upravi više odgovaralo privatnopravno

načelo,tj, fakultativni otkup .nakon održane agrarne konferencije u Sarajevu, održane

u decembru 1879, svi mjerodavni faktori bili su saglasni s time da se agrarno pitanje

mora riješiti što prije. No, u pogledu provedbe nije se ni korak krenulo dalje naprijed

ni na slijedećoj agrarnoj konferenciji u Beču (jesen 1880). Ponavljaju se stara pitanja

o karakteru agrarnih odnosa, o mogućnosti diobe zemljišnog fonda između age i

kmeta, kao i o finansijskoj (ne)mogućnosti za radikalnu reformu, da bi se na kncu

zauzeo stav odgađanja i privremene primjene palijativnih mjera za održanje

postojećih agrarnih odnosa. Dakle radi se o nehtijenju da se riješi agrarno pitanje.

Katastar kao preduslov za svaku agrarnu promjenu, što turska vlast u BiH nije

posjedovala, izgrađen je nakon okupacije u relativno kratkom roku (do 1885), a

gruntovnim zakonom iz 1884, položen je temelj za kodifikaciju agrarnih odnosa.

Kmetsko selište je postalo predmet gruntovnog upisa, posebna jedinica privrednog i

pravnog karaktera. Do 1908, gruntovne su knjige za cijelu BiH završene. Aga, prema

tome, u potpunom vlasništvu raspolaže samo sa svojim beglukom, a kmet uz obavezu

haka, postaje neosporni i trajni uživalac kmetovskog selišta. Agi je samo formalno

garantiran daljni opstanak kao zemljoposjedniki.

b) Zemljoposjednik s kmetovima (beg, aga, spahija) u borbi za opstanak

Za esej pročitati

c) Kmet i dioba njegovog priroda

Suma davanja agi od selišta-čifluka-hak nije bila jedinstvena, iako je saferskom

naredbom bila objedinjena koliko je to bilo moguće. Saferska naredba je prihvatila

sistem trećine kao preovlađujući u cijeloj zemlji i pored njega ustanovila da u

okruzima Sarajevo i Mostar postoji još i sistem polovine, u Travniku i Hercegovini

sistem četvrtine i petine.

Ćesim, predstavlja ugovor kojim aga u cjelini prepušta hak sa čifluka ili samo za

određeni proizvod kmetu uz određenu odštetu u novcu ili naravi. Kmet tako plaća

fiksnu svotu, ćesim.

Od sveukupnog prinosa odbijala se prvo desetina, od preostatka trećina agi, a tek s

ostatkom raspolagao je kmet. To znači da je aga primao čistu, nesmanjenu trećinu,

dok su kmetu ostajale bruto dvije trećine, u kojima je bio uklopljen kako trošak za

sjeme, tako i za alat idr. Dotadašnji sistem razrezivanja i ubiranja glavnog državnog

poreza, desetine, nikada zapravo nije zadovoljavao, jer je zahvatao smao stvarno

obrađenu, a ne svu obradivu površinu. Stoga se Burian odlučio da pristupi reformi

oporezivanja paušaliranjem desetine uz održavanje agrarnih odnosa. Bh seljak-kmet

prihvatio je paušaliranje pretežno pozitivno, jer se nadao da ono znači početak

ukidanja agrarnih odnosa. Nakon 1906, paušalirana desetina agi ne može više

poslužiti kao osnova za izračunavanje haka, on mora na licu mjesta nastojati da se s

kmetom nagodi.

d) Slobodni seljak i modernizacija agrara

Slobodno seljaštvo je kroz čitav period au vladavine u BiH brojčano je bilo vrlo blizu

kmetova. Slobodan seljački posjed nalazio se na čitavom području BiH, ali nikad

nsam, nego ispremiještan s drugim oblicima zemljišnog posjeda. Proizvodnja žitarica

se u razdoblju 1882-1914, povećala za 224&, od toga najviše 1913/14, što je bez

sumnje posljedica novih seljačkih gospodarstava na osnovu zakona iz 1911.

Otkupljeni kmet morao je uložiti sve svoje snage kako bi povećao proizvodnju i kroz

to otplatio anuitete zemaljska vlada uvodi nove kulture, dovodi specijalna goveda za

rasplod, uzgaja konje, kreditira beskamatnu nabavku železnih plugova.. no, najvažnija

tekovina sastojala se u primjeni đubriva i u prelasku s tropoljnog gospodarenja na

plodored. Poljoprivreda, odnosno žitna proizvodnja ne namiruje još potrebe

stanovništva u BiH.

e) Pokušaj rješavanja agrarnih odnosa

U razdoblju od okupacije do aneksije svega 23.477 kmetovskih porodica otkupilo je

svoje čifluke u slobodan seljački posjed. Do kraja 1911, taj broj se povećao na 32.681

čifluk carevim pismom od 3. Marta 1910, pozvano je Zajedničko ministarstvi

finansija da bh Saboru podnese nacrt zakona o kreditiranju fakultativnog otkupa

kmetovskih selišta. Taj nacrt je predviđao da se kmetovska selišta mogu otkupljivati

samo dobrovoljnom pogodbom između age i kmeta. Odlučno pokretanje reforme

agrarnih odnosa odozgo izazvalo je živo komešanje među političkim strankama.

Muslimanski predstavnici su se u Saboru energično protivili obaveznom otkupu,

srpski ga odlučno zagovarali, ne samo zato što je njihovih kmetova bilo najviše, nego

i u nadi da će oni na taj načon socijalno i politički ojačati, a muslimanska strana

oslabiti, ili čak, begovat uopće propasti. U političkom savezu sa Hrvatima, Muslimani

će naći oslonac, odnosno osigurati većinu u Saboru te progurati nešto izmijenjeni

nacrt zakona o fakultativnom otkupu. Zakon je dobio carevu sankciju 13. Juna 1911,

a otkup počeo 1. Decembra.

GRADOVI I GRADSKO STANOVNIŠTVO

a) Razvoj gradova

BiH ulazi u period au vladavine sa 43 grada, koja su 1879, bila ujedno i sjedišta

okružnih i kotarskih vlasti. Godine 1885, broj gradova povećao se na 47, 1897, na

52, a 1910 na 60. Diferencijacija između sela i grada se produbljuje i raste

stanovništvo u gradovima u cjelini. Godine 1910, od 66 bh gradova, 5 je imalo

više od 10.000 stanovnika ( Bijeljina, Banja Luka, Tuzla, Mmostar, Sarajevo), 6

između 5.000 i 7.300, dok se broj u ostalih 55 naselja kretao ispod te veličine.

Glavni grad Sarajevo i okružni gradovi kao bivši i novi administrativni centri, s

razgranatom upravom i povećanom potrošnjom, pretvaraju se, usprkos

neujednačenog rasta, u gradove komercijalnog i industrijskog tipa. A manji centri

pokazuji znakove živahnijeg trgovačkog prometa. Zapadni arhitektonski upliv sa

svojom višespratnom, iz tvrdog materijala građenom stambenom kućom i

službenim zgradama, crkvama i kasarnama prodirao je do dotadašnjih centara tih

gradova. Sarajevo je dobilo električni tramvaj 4 godine ranije nego Beč.

b) Promjena u socijalnoj strukturi bosanskohercegovačkih gradova: esnafski

tradicionalizam, kuferaši i privatni poduzetnici

Pored sve razgranatije upravne strukture sa činovništvom, koje je znatnim dijelom

pristizalo iz Monarhije i unosilo potrebe svakodnevnog života, diže se uz stari

čaršijski, obrtničko-trgovački elemenat novi tip domaćeg i doseljenog

poduzetnika u trgovini i mladoj industriji, kao i brojčano mala, ali sve važnija

radnička klasa. S okupacijom stiže nova grupa Jevreja, aškenazi. Najjača

nacionalna grupa u zemlji, Srbi, dominira među domaćim činovništvom.

1914-1918: VRAĆANJE NA 1878.

BiH je od samog početka rata postala poprište širokih ratnih operacija. V i VI

austrijska armija koncentrirala je svoje snage duž Drine i odatle počele 12.

Augusta na sektoru donje Drine, a 20. Augusta oko Višegrada i Priboja napad na

srpsko područje. Višemjesečno ratovanje duž istočnih granica Bosne, pa

kratkotrajno također na Romaniji prouzrokovalo je bijeg stanovništva i razaranje

zemlje. Posljedica se odrazila u naglom smanjenju poljoprivredne proizvodnje.

Prestala je reformna akcija fakultativnog otkupa čifluka uslijed nestašice novca

kod vlade.