Uvod / ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO

Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva sa storijom o ikojem drugom domaćem rock-protagonistu, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i ne-kritičkog osporovanja – ili obrnuto – teško da bi izdržao ikoji drugi domaći rock-autor. Toliko loših albuma, koliko ih je on naređao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere, pokopalo bi mnoge. Prije toga on je najčešće ipak bio autor najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane.Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. S druge strane, teško možete očekivati njegovu objektivnost, prije negiranje svega što mu kažete, predložite ili napišete, ako uopće stignete do njega. Imao sam prilike 2002. napraviti dulji telefonski intervju s njim, ali nisam namjeravao dati rukopis knjige Štuliću na autorizaciju, smatrajući da bi zbog nekih dodatnih materijala mogli biti žrtvovani, izbačeni drugi, njemu neprihvatljivi dijelovi teksta. Stoga je ova knjiga neautorizirana, ali i necenzurirana, te iscrpno popunjena autentičnim Štulićevim izjavama. Dakako, važna su mi bila i iskustva iz rada na prethodnim knjigama, The Rolling Stones – Rock’n’Roll Babilon i Prljavo kazalište – Sve je lako kad si mlad, koje sam napisao u koautorstvu s Darkom Glavanom. Iscrpno istraživanje Štulićeve biografije i dvadesetak intervjua s ključnim osobama pomogli su u pisanju vjerodostojnog teksta, bez želje za podilaženjem bilo komu.Neosjetljiv na vanjske poticaje, Štulić je ostao dosljedan sebi: u nizozemskom Hautenu maknuo se od prošlog života i bez suvišne prtljage na leđima radi ono što voli, a ne radi ono što bi njegovi poklonici voljeli da radi. Čini se da je nekadašnji buuelovski fantom slobode iz stiha pjesme „Ravno do dna“ – po kojem je ova knjiga i nazvana – napokon postao slobodan, pogotovo od očekivanja drugih ljudi. Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock-glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.U rekapitulacijskom intervjuu Ninu 1989., kad se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Li Kung: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjedni i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno dase zna.“Doduše, kreativni pad na albumima s konca 80-ih nagovijestio je da je njegovo zlatno doba nepovratno prošlo, ali u tom razdoblju SFRJ rock-scena na umoru bila je puna i drugih

zaslužnih prvoboraca koji su gacali u kreativnom blatu nastavljajući mirno raditi dalje. Dolazak rata 1991., Štulićevo zenljopisno žongliranje i brojne kontroverzne izjave dolili su dodatno ulje na vatru nerazumijevanja s njegovom bivšom okolinom, koje je postalo permanentno stanje u njegovu gastarbajterskom „slučaju“.Iako je krenuo u doba novog vala, Štulićeva autorska pozicija i medijska recepcija Azre bile su izdvojene iz skupne slike. Sam je 1989. o svom uspjehu rekao u Ninu: „Mene nije niti napravio neki jugoslavenski duh. Bio sam uvijek okružen prezirom, bježali su od mene, pljuvali me. To me je napravilo. Meni ni jedno vrijeme nije bilo naklonjeno. Ja sam se borio!“ Bio istinit ili ne, upravo taj imidž, koji će poslije zabilježiti stihom „dvojica na ulici sami protiv svih“, presudan je u doživljavanju Branimira Štulića, energičnog borca za svoju stvar kojemu je publika vjerovala.Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“, Johnny B. Štulić bio je privlačan u strasnim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost, koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock-scena 80-ih bila ne samo bitno siromašnija nego nezamisliva i puno dosadnija.Što god mislili o njemu, nemoguće je, i nepotrebno, poreći da je Štulić jedan od najznačajnijih glazbenika u povijesti domaće glazbe. Njegovo autorsko Sveto Trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku, bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama – s mašinerijom Azre – bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji su nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.Azra se pojavila u vrijeme kad se nasušnom pokazala potreba za svježom autorskom krvi koja bi unaprijedila dosege na rock-sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali bio je izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“.U vremenu kad su koncem 70-ih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol, svaki sa svoje strane bivše države, krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rocka, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock-scene. Ako su Goran Bregovic i Bijelo dugme domaću rock-glazbu u drugoj polovici 70-ih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor – zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom – nadolazeća generacija autora unutar novog vala bila je zaslužna za daljnje raslojavanje poetike rock-glazbe u druge stilske rukavce.Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, bili su podjednako Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića otprije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock-scene, poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami poslije znali preuzimati.Rečenica koja je dobro opisivala manevarske mogućnosti Bijelog dugmeta na tržištu, koju mi

je nenadžer Dugmeta Raka Marić rekao 1987. za stolom u zagrebačkom Kavkazu, na Štulića se nije odnosila: „Beogradske sastave ne vole u Zagrebu, zagrebačke u Beogradu, jedino Sarajlije vole svuda.“ Za razliku od nekih koji su bili proroci u svojem selu, Štulić je od početka rada bio masovno prihvaćen u svim dijelovima bivše države, što ga je stavilo u drukčiju poziciju od zagrebačkih suvremenika poput Jasenka Houre, Jure Stublića ili Darka Rundeka.Naravno, ovdje ne govorimo o vrijednosti njihova dijela – albuma, pjesme ili karijere – nego o neporecivoj činjenici da rock nije dezinficirani laboratorij koji funkcionira po načelima strogo utvrđenog znanstvenog pristupa, nego glazba koja svoju uvjerljivost i prodornost postiže različitim sredstvima. Ne poričući rocku status umjetnosti, neke dodatne karakteristike razlikovale su jednako zaslužne glazbenike koji su na kraju ostvarili različite dosege.Prepoznatljivo gradska tematika pjesama bila je kod Štulića zamotana u dovoljno ruralni rječnik, što ga je automatski približilo raznim tipovima publike, od punkera i hipija do studenata i novovalnih šminkera.S druge strane, jedni i drugi zbog toga su mu nalazili zamjerke, smatrajući ga „seljačinom“ ili pak pseudointelektualnim birtijaškim filozofom. No, najvažnije, publika Azre mogla se zvati masovnom. Branimir Štulić nije oduvijek bio ekscentrik i politikant, iako je puno toga u njegovim pjesmama od početka (s razlogom) bilo mučno, prosto, teško i tmurno.imao je Štulić i mana, ali to ga nije sprječavalo da jednakim nagonom isijava i masu pozitivnih značajki svog autorstva. Kad je bio u formi, s njim se doista malo tko mogao natjecati.Neprijeporno je da je svaki od Azrinih prvih „običnih“, dvostrukih i trostrukih albuma sadržavao neusporedivo više žita nego kukolja. Riječ je o autoru koji je – uz nezamjenljivu sviračku podršku bubnjara Borisa Leinera i basista Miše Hrnjaka – početkom 80-ih doslovce promijenio pravila rada domaće diskografske industrije. Od debitantskog albuma Azra i Sunčana strana ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić prvu su najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno s pločama Kad fazani lete i Krivo srastanje kao dokazima drukčijih Štulićevih stilskih manevara, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očite činjenice da smo dobili autora drukčijeg svjetonazora.Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske ostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegova mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljiva ostanka u Nizozemskoj – teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.

1. FILIGRANSKI PLOČNICI / 1953. - 1976.

Branimir Štulić rođen je u Skopju 11. aprila 1953. kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo isprekidano stalnim selidbama. Otac Ivan, podrijetlom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kad je Branimir imao godinu dana, njegova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skopju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno uticao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati poslije. I utjecaj makedonskog jezila, kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja, osjetit će se poslije kod Štulića u primjetljivom naglasku u govoru.Kada je imao pet godina, Štulićeva obitelj došla je u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebarskom, kamo se sele 1960. i gdje Branimir kreće u osnovnu školu. Prvi „dodir“ s rock-glazbom imao je 1964., kada je čuo Beatlese, koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu u januaru 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumuješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam.“ U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, budući fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kad su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jastrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćer milicajca.Sredinom 60-ih Štulićeva obitelj seli se bliže epicentru Džonijeve buduće karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističkih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist.Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imat će velik utjecaj na Štulića, kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na dar od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdđerskog bunta i dalo želju za borbu protiv autoriteta koju će poslije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u Ninu. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta ’ratničkog’ duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata

nisu u ovo (glazbu; op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju.“Štulićevi su se mogli nazvati tipičnom „socijalističkom“ obitelji iz Novog Zagreba, ne pretjerano različitom od drugih četveročlanih formacija u kojima su živjeli buntovni sin i nešto mlađa sestra. Štulićev otac na zidu dnevnog boravka u Sigetu imao je izvješeno ulje na platnu, figurativan prikaz tenka, što je Džonija izbezumljivalo. Shvaćanje umjetnosti vidjelo se i po odabiru dekoracije na zidovima. Otac je bio tipičan pukovnik, nezainteresiran za nove ideje i životne stilove ili Štulićeve opsesije. S druge strane, majka mu je bila simpatična, punašna kućanica, vrlo draga i, neki će Štulićevi prijatelji reći, pomalo tužna i nezadovoljna. Dijelom možda i zbog svoje djece, u koju su mnogi roditelji „ulijevali“ višak ambicija; sin će postati odbjegli rock-buntovnik, dok će se kći rastati i s djetetom vratiti k roditeljima.Kao i mnogi drugi glazbenici – primjerice, Jim Morrison, kojeg je znao spominjati u pjesmama, ili Goran Bregović, koji su također bili iz vojnih obitelji – Štulić je vrlo rano osjetio kako sigurnost roditeljskog doma i vojničkog položaja može biti poticajna za kreativni avanturizam u okrilju osigurane, iako zemljopisno promjenljive egzistencije. Ali priča je imala i drugu stranu. Dominantna „roditeljska kultura“ odraslih značaju pseudoobiteljskih vrijednosti davala je povlašteno mjesto, dok će subkulturni položaj i buntovnost rastuće rock-scene šezdesetih postaviti stvari na nešto drukčije mjesto.Ako je podmladak nekoć bio pun malih rock’n’roll „vragova“, poslije se sve otvorenije progovaralo o roditeljskom teroru koji je proizveo neke od najuvjerljivijih buntovničkih rock-pothvata uopće, pokušaje rušenja idiličnih slika odrastanja Rolling Stonesa, Doorsa, Lou Reeda i drugih. Džoni je sasvim jasno naznačio kontinuitet problema s kojim su rock-glazbenici oduvijek imali posla. Idoliziranje obiteljskih odnosa u formativnom razdoblju rock’n’rolla 50-ih, za što je najbolji primjer sam Elvis i zaštitnička figura majke Gladys, bilo je posljedica sveopće svetosti i nedodirljivosti prividnih obiteljskih vrijednosti.S probojem rock-kontrakulture 60-ih razmjerno je narasla i ponuda buntovnika koji su kudikamo otvorenije pristupili obiteljskim svetim totemima. Obitelj im je postala nova zajednica istomišljenika, koja je često prezirala biološko podrijetlo kao činjenicu koju nije moguće birati, za što je Štulić – pogotovo poslije, kad se istodobno odrekao obitelji, nacije i države – odličan primjer. Kako su se proširile umjetničke slobode, proširila se i tematska otvorenost prema rušenju tabua o sreći bez kraja i krenulo je prokazivanje represivne kućne svakodnevice. Jim Morrison, vrlo drag Štuliću, zbog potreba odmetničke biografije čak je tvrdio da su mu roditelji umrli – „Father, I want to kill you / Mother, I want to fuck you“, pjevao je Morrison u pjesmi „The End“ 1967. – temeljito promjenivši dotadašnjiraspon tematskih ograničenja vezanih uz obiteljske probleme u rock-manufakturi.Na domaćem terenu najčešće su vladali stereotipi o obiteljskoj idili, čije su polove obilježavali simpatični estradni izljevi ljubavi poput „Tata, kupi mi auto“, ili nešto kasnije pop-inačica „Bila mama Kukunka“. Dolaskom Buldožera i novog vala koncem 70-ih nastupaju promjene u kutu posmatranja, što je najefektnije sažeo Jasenko Houra u pjesmi „Sretno dijete“, ironizirajući mnoge tekovine naizgled sretnog odrastanja. Štulić je doduše, volio tetu u pjesmi „Iggy Pop“, ali je već rano shvatio da ne namjerava slijepo slijediti naputke roditelja.Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će poslije reći, prodor rock-subkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta okruživali su ga dok je odrastao, kao i strast prema

nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postat će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom budućem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.„U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dandanas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, objašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogao doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem Trulim poslije često surađivati.Od 1968. Štulić je pohađao VI gimnaziju na Katarininu trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Bila je to škola nešto „labavijih“ kriterija, u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba, čije će ulice poslije osvojiti s Azrom i znati sve glavne gradske punktove.Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on, VI gimnaziju pohađalo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su članovi dramske grupe VI gimnazije, koja će uskoro pod vođstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Coccolemocco.Štulić je maturirao 1972. s radom Pariška komuna. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim temama vjerojatno nisu imali veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koje ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni mu je rad ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo – dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar.Nakon završetka gimnazije nije odmah upisao fakultet nego je u proljeće 1973. otišao na odsluženje vojnog roka u Kraljevo. Boravak u JNA bio mu je teško iskustvo jer nije volio autoritete bilo koje vrste, a poslije je i sam govorio kako je neke pjesme u vojsci napisao kao pokušaj duhovnog preživljavanja. Jedna od njih bila je i pjesma koja će mu odrediti cijeli život, „Balkan“. Nakon 15 mjeseci vratio se u Zagreb i u jesen 1974. počeo studirati na Filozofskom fakultetu, „da bih imao alibi prema starcima“. Unatoč takvoj obranaškoj izjavi, Štulićeva sklonost „filozofiranju“ ostaje neupitna. Iako bez formalnog akademskog obrazovanja, Štulić će postati ogledni primjer polemičnog autora koji je privatno i javno uranjao u mnoge teme, pri tome proširio rječnik domaće rock-glazbe i gurnuo ga u smjeru politizirane umjetnosti.Kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu Štulić je bio predodređen za kasnije velike teme u svojim tekstovima. Način na koji ih je artikulirao spontano je spojio knjiški egzistencijalizam sa streetwise poetikom nekoga tko je – baren je to tako želio prikazati – bio

na dnu i potom se popeo ravno do vrha. Ili, kako će mi reći u intervjuu vođenom godinama poslije: „Sve sam napravio kao Onassis, s jednim centom do carstva.“ Dakako, Štulić nije sve napravio sam, ali kod budućeg predvodnika mnoštva poklonika plemena Azre, upravo su uvjerljivost i autentičnost bile primarne na popisu poželjnih osobina. Prepoznatljivo osobni, pa i subjektivni pogled na svijet, koji se „okrenuo naopačke“, postat će dominantan u njegovu radu.Već tada živopisne osobnosti, Štulić je nekoliko puta mijenjao smjer studija. Na koncu je nakon filozofije i povijesti odabrao sociologiju, stigao do šestog semestra, ali uz velik broj nepoloženih ispita. Fakultet je poslije zanemario zbog nove strasti – sviranja. Iako je glazba odnijela pobjedu, studentica jezika Maja Šoljan sjećala se da se u zgradi Fakulteta na polaganju ispita Džoni mogao vidjeti još 1977., kad je Azra već bila stvarnost.Sviračko naukovanje definitivno je otelo primat Štulićevu fakultetskom školovanju. „Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu Beatlesa. Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateće vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dandanas su svi ti prateći vokali kod nas Azrina furka. Mi smo to prvi ubacili, na onu staru bitničku foru. Kada sam 1972. završio gimnaziju, počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju ’ katedru’ u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili“, opisivao je u Poletu stažiranje u Klubu studenata Filozofskog fakulteta.

DŽONI BUDI DOBAR

ovo je dan kad sam bezuspješnoslagao sve bircuze u nizi hodao ulicamapoznam dobro taj filmplazio sam na nogamai to do kasno u noćsve dok me neko ne poremeti brutalnim

hej džoni bojzaboravih vam reći da zovu me džonii pravo mi budi za tooni što me mrze zovu me takokad sam kao mali došao u gradmorao sam samom sebi dati nadimak

hej džoni džonibudi dobar džoni bi gud

ovo je dan kad sam očajničkitražio svog partnera za fuki zvrndao ulicamavrtio se u krug

pjevao sam svoje pjesmei još štošta uz tosve dok me neko ne poremeti brutalnim

hej džoni bojzaboravih vam reći...

Štulić je ’katedru’ vodio i na garderobi Fakulteta u prizemlju, ali i na uskim stepenicama koje vode u podrum, gdje se znao smjestiti s gitarom pa ga studenti nisu mogli izbjeći putem do kantine. Ne zna se točno kada je odlučio „samom sebi dati nadimak“, što će poslije opisati u pjesmi „Džoni, budi dobar“, ali je manje poznato da je prvo odabrao ime Đango, jer nije volio kad su ga zvali Čupko, ili kraćenjem prezimena Štula. Novim nadimkom stekao je najboljeg medijskog prijatelja: otada će ga svi znati kao Džonija. Nekoliko puta pokušao je osnovati grupu, ali su polušaji propadali prije ikakve profesionalizacije takvih zamisli.Mnogi ljudi s kojima je Štulić surađivao na početku ponovno će se pojavljivati u njegovoj karijeri kao pomoćnici, savjetnici, dobri duhovi ili sjene iz prošlosti. Iako ništa nije napravio sasvim sam, neupitno je da je Štulić bio najuporniji u društvu budućih zagrebačkih glazbenika oko sebe, svojevrsni perpetuum mobile s nepresušnom energijom, najtalentiraniji među njima. Marljivo radeći na gitarističkom usavršavanju – čudnoj kombinaciji vlastitog stila i tehnike naučene „skidanjem“ pjesama s ploča – Štulić je kao autor bio raspolovljen između bujice ideja i nemogućnosti da ih adekvatno artikulira u nekoj stalnoj sviračkoj postavi. Do osnivanja Azre kretao se između pozicija autora i solo svirača u raznim prilikama, ili pak izvođenja tuđih pjesama, tražeći manevarski prostor i pipajući u mraku prije dolaska novog vala, koji se pokazao odgovarajućim katalizatorom za sve frustracije.Branimir Štulić je već tada imao osebujan glazbeni ukus, koji nije bio u skladu s tadašnjom modom i probojem rock-glazbe u SFRJ, što će se ponoviti i u završnoj fazi njegova rada. Smatrao je kako je sevdah autentičan zvuk ovih prostora koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim narodnim pjesmama, koje je također svirao. „Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom“, objašnjavao je 1980. u Poletu sklonost narodskom senzibilitetu, koja i na godinama kasnije objavljenim samostalnim albumima nije došla niotkud.„Svirao sam sevdah. Imao sam kod kuće tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o Ciganima stigao i do sevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je, uostalom, i sada problem, nitko neće ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naći, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noć.“Na tragu takvog usmjerenja prva ozbiljnija grupa koju je osnovao 1975. nosila je ime Balkan sevdah bend. S njom ili samostalno, Štulić je zanat javnih nastupa pekao nastupajući gdje je god mogao, od tuluma i kvartovskih predstavljanja u Sigetu, do Filozofskog fakulteta i Zdenca (fontana Zdenac života Ivana Meštrovića ispred zgrade zagrebačkog HNK-a). Od kasnijih profesionalnih glazbenika u Balkan sevdah bendu svirao je Paolo Sfeci, Džonijev najstariji prijatelj iz Sigeta, još iz vremena prije Filozofskog fakulteta. Jedno vrijeme u postavi je bila i pjevačica.„Ima i nekih snimaka“, sjećao se Džoni u Džuboksu 1982., „bila je jedna moja stvar, joj, sad

se grozno stidim, nešto kao, ’volim te, volim te, reci mi, molim te’... Mislim da ta traka još postoji, jednom sam je dao Maxu Juričiću.“ „Vjerojatno je još negdje imam, ali tko danas još ima one stare magnetofone?“ kaže Mladen Juričić o spomenutoj vrpci.Kad se samostalno pratio na akustičnoj gitari, Štulić je izvodio skladbe Beatlesa, narodne i starogradske teme, sevdalinke, ali i vlastite pjesme, svirajući po stubištima, ulicama, trgovima i autobusima. Društvo se znalo okupljati i u malom pothodniku ispod željezničke pruge kod Koturaške ulice, na putu između zgrade Filozofskog fakulteta i središta grada.„Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom“, pričao je o svom glazbenom predživotu u Poletu. „Svejedno je obrađuješ li neku klasičnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krčme. A u krčmi ne možeš svirati Emersona, Lakea & Palmera. Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola Sfecija. On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što se radi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva trupa. Zvali smo se Balkan sevdah bend.“Višesatni „nastupi“ s akustičnom gitarom i Džonijevim neumornim predstavljanjem svojih i tuđih pjesama znali su se dogoditi i u studentskom domu na Savi, u sobi Štulićeva prijatelja s fakulteta Bože Kovačevića, zaljubljenika u alternativni teatar. Njegovu studentsku sobu pohodili su i drugi umjetnosti skloni studenti poput Jure Stublića, koji će poslije surađivati s Kugla glumištem, i Darka Rundeka, koji je već studirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. „Džoni bi došao u rano jutro pa bi svima svirao u Božinoj sobi“, sjećala se u Večernjem listu Ana Babić, tada Kovačevićeva susjeda u studentskom domu, poslije suosnivačica zagrebačkog Radija 101. „Stanari nisu mogli učiti, razgovarati, nerijetko ni zaspati. Jer on se nije osvrtao na potrebe drugih ljudi. Na kraju ga je i Božo morao istjerati.“Iako zvuči zgodno, radi se o pogrešnom navodu. Taj se slučaj doista zbio u sobi Bože Kovačevića, ali s jednim drugim budućim glazbenikom, Jurom Stublićem, kad je sa svojim prijateljima svratio k Boži, koji ih je morao izbaciti nakon što su se počeli neugodno ponašati. Današnji veleposlanik Republike Hrvatske u Moskvi Kovačević kaže: „S Džonijem je bilo ugodno družiti se, nije bio sklon ekscesnom ponašanju, iako je nekima bio naporan jer nije volio slušati druge. Drugim riječima, volio je slušati samo sebe.“Kovačević, koji je na Filozofski fakultet u Zagreb došao 1973. iz Daruvara, upoznao je Štulića u predvorju zgrade Fakulteta, gdje je ovaj redovito svirao. „Kako je Štulić bio neumoran u stvaranju, nije mu bilo dovoljno to što je svirao u holu, nego je tražio i druge prilike, pa je tako došao i do moje studentske sobe, broj 16 u trećem paviljonu na Savi. Ponekad sam i ja svirao s njim, ali kako nisam imao druge instrumente, svirao sam blok-flautu, iako sam znao svirati i gitaru. Pažljiviji kolege s fakulteta i tuluma mogli su na prvom singleu i albumu Azre prepoznati pjesme koje je Džoni u vrijeme studiranja puno puta izveo sam na gitari.“Kovačevićeva strast prema kazalištu dovela ga je u SSG (Studentsko satiričko kazalište), gdje je upoznao Darka Rundeka, Seada Alića i Milorada Pupovca. U SSG-u je bio skoro cijeli sastav budućeg Kugla glumišta, ali su Kovačevića nakon nekog vremena pozvali u Coccolemocco, gdje je glumio u predstavi Jedan dan u životu Ignaca Goloba, uskoro je radio na Danima mladog teatra uređujući bilten festivala i kasnije počeo pisati kazališne kritike. „Tada su zagrebački kazališno-glazbeno-književni krugovi bili neraskidivo isprepleteni, na

istim mjestima kretali su se Rundek, Štulić, Borivoj Radaković, Milko Valent i mnogi drugi, pa je uskoro gotovo svako unjetničko područje u gradu dobilo svoje nove, mlade predstavike“, zaključuje Kovačević, sjećajući se da je Štulić pokazivao znakove „interdiscipliniranosti“, te je osim opsesije glazbom pokazivao zanimanje i za literaturu i volio raspravljati o filozofskim temama.

Sredinom 70-ih ljetne mjesece nakon svršetka predavanja na fakultetu Štulić je provodio na otoku Silbi, družeći se i svirajući s društvom iz Rijeke i Slovenije u kojemu su bili Goran Lisica Fox, Davor i Neli Mindoljević, Gracija Pedić, kasniji majstor kazališne scenografije Dalibor Laginja, njegov brat Zoran i mnogi drugi.„Tada sam se već bavio novinarstvom, pisao sam za riječke medije, tisak i radio, a Štulića sam poznavao sa Silbe“, govori Goran Lisica Fox, vlasnik Dallas Recordsa, koncem 70-ih riječki novinar i medijski zagovornik punka u Valu, Novom listu, Poletu i na riječkom radiju.„Na Silbi je vladao sindrom Woodstocka“, nastavlja Fox, „bila je dobra klima za autore, i Tomaž Pengov je tamo ljetovao prije nego je snimio legendarni prvi album Odpotovanja. Zapravo su ljudi koji su dolazili u tadašnji kamp gotovo svi bili ili glazbenici ili bliski glazbi. Sve se vrtjelo oko toga, iz svakog grma, dopirala je glazba, ili zvuk violine, ili violončela, bilo je i truba, saksofona i, naravno, najviše gitara. Svi smo bili u šatorima, zajedno živjeli i stalno se događalo da ljudi zajedno i sviraju. Braneta je od mog tadašnjeg društva prvi upoznao Zoran Laginja, koji je studirao na Filozofskom fakultetu i tamo se upoznao s njim.“ Počeli su se družiti sa zajedničkim prijateljima Neli i Davorom Mindoljevićem, koji su poslije godinama bili Džonijeva zagrebačka ’baza’. Štulić je, kao trubadurski tip, na Silbi znao šest-sedam sati, sjedeći na nekom panju u kampu, svirati i pjevati bez prestanka. I Goran Lisica Fox potvrđuje da je „izražavao strahovitu snagu, poetičnost, onako sam, gol s gitarom.“Kao i društvo u Zagrebu, prijatelji na Silbi upoznali su Štulićev repertoar. „Velik broj njegovih kasnijih uspjeha mi smo u akustičnoj verziji upoznali puno ranije na Silbi i na drugim druženjima, u Rijeci, Zagrebu i Ljubljani“, kaže Fox. „Čuli smo te skladbe stotine puta. Štulića smo zvali Brane, on je za mene i sve nas ostao Brane, nikada nije postao Džoni. Brane je bio nekakva maskota toga društva, svi smo ga voljeli, pazili i mazili, iz njega je zračila unikatna izražajnost, volja, energija. Dan i noć prašio je po gitari i pjevao – osim svojih stvari, poneku temu klasične glazbe za gitaru, nešto od Tárrege, Villa Lobosa i slično, zatim narodne pjesme, međimurske, bunjevačke, bosanske, makedonske... S nama je na Silbi boravio i Jerko Novak, majstor klasične gitare i danas jedan od najcjenjenijih glazbenika u Sloveniji, kojemu je klasični repertoar išao bolje, jer bio je tehnički bolji gitarist.“Štulić i Novak često su svirali zajedno, sami njih dvojica, ili pak s Daliborom Laginjom i Marijanom Blažinom iz Rijeke, te Igorom Leonardijem iz Ljubljane. Tih pet gitarista i pjevača neformalno se prozvalo Dobra voda, po silbanskoj plaži na kojoj su se družili. Dobra voda održala je i nekoliko formalnijih nastupa, poput onoga u slovenskom klubu Bazovica u Rijeci 1979., s kojega postoji i tonski zapis, „tehnički kvalitetan i povijesno zanimljiv materijal“, kaže Fox. Bilo je to poticajno okruženje, Džoni je spojio ugodno s korisnim i bio s njima u vezi i nakon osnutka prvog vlastitog sastava, spajajući ugodno s korisnim, provodeći dane u zajedničkim ljetnim provodima i sviračkom usavršavanju.Fox nastavlja kako mu je Štulić uvijek na prvom mjestu bio prijatelj: „Iako tada nisam mogao znati da će postati tako velika zvijezda, odmah se vidjelo da je izniman čovjek i velik talent

koji mora na neki način biti zapažen. Mi smo ga, doduše, vidjeli kao solista koji je bio najbliže singer-songwriterskoj formi i malo sam se iznenadio kad se elektrificirao i napravio Azru, klasičan rock-trio. Iako sam prije Braneta već bio nekako instaliran na glazbenoj sceni kao novinar, a počeo sam raditi i kao menadžer tadašnjih punk bendova, nikada nisam radio poslovno s Branetom. Azra se dogodila brzo i postala je veliki band, tako da Brane nije trebao moju pomoć ni na početku, a pogotovo kasnije, kad su se oko njega rojili ponuđači svakakvih poslovnih usluga.“Osim na Silbi potkraj 70-ih i početkom 80-ih, viđali su se često i drugdje. Štulić bi dolazio u Rijeku svakih nekoliko mjeseci. Kad je počeo zarađivati ozbiljne novce i imao ih najviše u društvu, Fox se sjeća da je bio široke ruke. „Uvijek je častio, znao je doći u Rijeku baš s namjerom da nas desetoricu izvede na večeru.“Ljetno druženje na Silbi, i potom na Cresu, protegnulo se na šest-sedam godina, od 1976. do početka 80-ih. Nakon zatvaranja kampa na Silbi društvo se premjestilo u Martinščicu na Cresu. Početkom 80-ih, kad je Džoni već bio zvijezda u okvirima SFRJ, na Cres je ljeti dolazio tek povremeno, između svirki, jer je već bio rastrzan obvezama s Azrom, govori Fox: „Sjećam se da je njegova tadašnja djevojka Snježana Banović 1982. na Martinščici dobar dio ljetovanja provela sama, jer je Brane svirao okolo.“Štulić nije imao formalnu glazbenu naobrazbu, ali je strast redovito pobjeđivala zanatska ograničenja. Osim što je slušao Boba Dylana i Jima Morrisona, jedno vrijeme bio je impresioniran Paganinijem i marljivo vježbao gitaru svirajući klasiku, popularnu gitarističku literaturu poput „Sjećanja na Alhambru“ Francisca Tárrege i druge „najteže stvari“. Štulić je stalno svirao, alternirajući između opsesija elektrificiranim i akustičnim zvukom: „Muziku sam prestao slušati kada su Beatlesi otišli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Došao je heavy metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi put čuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustičnih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao električnu gitaru, neminovno ću ovisiti o drugima, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao, slušao isključivo klasičnu gitaru“, govorio je u Poletu o razdoblju koje će ga dovesti do čudnog hibrida folka i klasike, kao i fanatičnog učenja akorda koji će mu kasnije u životu itekako trebati.

Prije bilo kakvih tragova koji su upućivali na pojavu novog vala Štulić je bio „hašoman“, dio subkulturne grupacije koja se u izlizanom jeansu i s dugom kosom, u njegovu slučaju i s brkovima, zastupala „temeljne vrijednosti“ peace & love estetike, izbor koji će promijeniti tek dolaskom britanskog punka i new wavea. Bilo je to sazrijevanje u prostoru i vremenu, upijanjem novih iskustava i trendova, bez unaprijed smišljene prijetvornosti.Uostalom, slično se dogodilo i britanskoj garnituri punk-prvoboraca poput Joea Strummera i Mick Jonesa, koji su prije osnutka The Clasha hodali Londonom s kosom do ramena. Želeći, poput Jima Morrisona, „izbrisati“ podrijetlo i status, Štulić je Zagrebom znao hodati bos, pojačavajući bohemski dojam. Iako je mogla djelovati čudno onima koji su ga znali tek nakon objavljenih ploča, nije bila lažna Džonijeva izjava s konca 80-ih da je „oduvijek svirao narodnjake“. Okus ruralnoga provirivao je iz njegovih najurbanijih ranih pjesama poput „Krvave Meri“, u kojoj je spominjao „autobus na liniji 43“ kojim je iz Novog Zagreba

svakodnevno putovao u grad.Razdoblje prije formiranja Azre Štuliću je dalo prostora za mnoge glazbene pokušaje. Jedna ga je stvar bitno razlikovala od ostalih u društvu; nikada zadnji u navici da sve stavi na papir, Štulić je većinu skladbi za prvi album Azre i neke s drugoga napisao prije 1977., prve godine punk-revolucije, a njegovi prvi zaštitni znakovi, pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“, napisane su još 1974. Doduše, „Balkan“ je tek poslije „obrijao brkove da liči na Pankrte“, dok je prije imao dugokosu fizionomiju akustične balade koja s novim valom nije imala baš ništa zajedničko, što je u Poletu potvrdio i sam Štulić: „Snimili smo tada neke demo-trake ’Balkana’ koji je prošao mnoge oblike do ovoga na single ploči. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili.“Ključna figura Balkan sevdah banda i jedan od budućih najprobojnijih rock-autora u SFRJ još nije bio potpuno siguran kako, i s kim, krenuti dalje, te se između izvedbi tradicionala i vlastitih pjesama mijenjalo i članstvo ionako provizorno sakupljene grupe. Bilo „sam na javnim mjestima s gitarom“, na Silbi ili u društvu Balkan sevdah banda, Džoni je marljivo bilježio ideje koje su se pojavljivale. Doduše, nedostajala mu je prikladna forma i aktualan zvuk pomoću kojega bi bujicu ideja pretvorio u djelatnu rokersku praksu, ali krokija budućih hitova nije nedostajalo. Mnoge pjesme poznate iz rane faze rada Azre nastale su upravo tada, prije nego što je itko izvan užeg kruga društva čuo išta o Štuliću.U intervjuu Poletu 1986. Štulić se retrospektivno prisjećao prvih godina rada: „Do Azre sam svirao sam, po fakultetu, po raznim mjestima. Išao sam s gitarom i svirao sam. Tad se nije moglo ništa drugo uraditi. Tada je bilo Bijelo dugme, ali ja sam uvijek bio više sa strane. (...) Bio sam potpuno usamljen u tome, tako da sam morao čekati da se nešto promijeni, a to je najgore, da bih mogao nekoga zainteresirati za to, jer nisam mogao sve to sam napraviti. Onda nisam mogao snimati, morao sam se najprije probiti, a to probijanje je bilo mukotrpno.“Tih godina glavni gradski punktovi svakodnevnog rituala okupljanja protagonista nove scene, kao i učenika obližnje Škole za primijenjenu umjetnost i studenata Pravnog fakulteta, polako su postajali kafić Zvečevo – popularni „dnevni boravak“ zvan „Zvečka“ – i restoran Blato, te Kazališna kavana (Kavkaz), smješteni u Masarykovoj ulici u središtu Zagreba. Na potezu nazvanom tobbaco road, koji će Štulić spomenuti u pjesmi „My Dear“ na albumu Kad fazani lete, uz svakodnevnu kavu razmijenjivale su se ideje i članstvo novih zagrebačkih sastava. Iako se tamo pojavljivao, Štulića baš niste mogli zvati redovitim dijelom invertara. Pogotovo nakon prvih većih uspjeha Azre, možda i kao suprotnost ranijoj stalnoj prisutnosti na „javnim površinama“, odabrao je aureolu radno orijentiranog rock-djelatnika kojeg nije bilo lako zateći poslije podne pri ispijanju kave. Štulićevo objašnjenje razlike između „tvrdog“ undergrounda i općeprisutne srednje struje poslije je došlo u formi pitalice: „Jeste li čitali Dostojevskog? Vele: ’Jesmo!’ A jeste li ga kad vidjeli?“U Teatru &TD sredinom 70-ih revno se družio i razmjenjivao ideje o glazbi i aktualnoj društvenoj situaciji. Upravo se ondje između brojnih razgovora rodila ideja o novom nazivu Štulićeve grupe, potaknuta i rođenjem kćeri prijatelja Đoke – „anarhista“ u Štulićevoj pjesmi „Jablan“ – kojoj je trebalo dati ime. Kao i djevojčica, Džonijeva postava početkom 1977. dobila je ime Azra (djevica), prema istoimenoj poemi Heinricha Heinea o arapskom plemenu čiji pripadnici „zbog ljubavi glavu gube“, pjevanom sevdalinkom kod nas poznatoj u prijevodima Dobriše Cesarića i Alekse Šantića. Štulić će je snimiti tek mnogo godina poslije s

promijenjenim tekstom, 1989. na albumu Balkanska rapsodija.Iako se kaže da je „ime znak“, mnoge pjesme koje je Štulić već imao napisane bit će njegov osnovni kapital u sljedećem razdoblju, kad će s Azrom uspjeti ostvariti sve ono o čemu je uporno maštao prethodnih godina.

2. NA JAVNIM MJESTIMA S GITAROM / 1977. - 1979.

U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u sastavu Džoni (vokali i gatara), Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Juričić (rođen 10. juna 1958.) upoznao je Štulića nakon jedne večeri provedene u klubu Jabuka, kamo je stalno zalazio, kad ga Sfeci odveo na audiciju kod Džonija. Štulić je htio elektrificirati band, a Sfeci mu je rekao da zna dečka koji odlično svira gitaru i ima moderan senzibilitet.Došli smo noću k Džoniju, u autu s Pajom, koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka“, prisjeća se Juričić. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Džoni je rekao ’to je super, zna svirati folk’, i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorada. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Ni Džoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali on je jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule nabolje.“Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekinuo je rad sastava, priopćivši Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio nedostatke i možda nešto uspio napraviti s

Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i isped nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja“, sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je rasčistio sa svim nedoumicama i da bismo mogli ipak pokušati ponovno zajedno. Spomenuo je da zna nekog bubnjara kojeg je zvao ’ćelavi’ jer se nedavno ošišao. Govorio je da se ’pjenuša’ dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao s nama do početka 1979., kada nastaje Film“ U Azru tada dolazi i Marino Udo Baraccuda Pelajić na bas gitari – u sastav ga je doveo Juričić, susjed it zgrade u Trnskom – čime Azra dobiva rockerskije konture i kreće se prema još čvršćoj sviračkoj koncepciji.Juričić objašnjava da je Štulić bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajući, pokazujući fanatizam prema glazbi i svladavajući program gitare koji su budući majstori klasične gitare po glazbenim školama svladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebačkoj Dubravi. „Te večeri Džoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama“, govori Juričić. „Sjećam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektroničke štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo...“„U jesen 1977. čuo sam novi val“, govorio je Štulić u Poletu o iznenadnoj prekretnici. „Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas...“Tog ljeta, prije ponovnog sviranja s Džonijem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s Englezom koji mu priča o novoj, „žestokoj glazbi“ u Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta, koji me zakačio spletom okolnosti i djelovao na sve nas“, kaže Juričić. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploča, upija utjecaje i vraća se kući s nekoliko ploča, među ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama američkih preteča punka, Stoogesa, MC5 i drugih.Duh zajedništva i kreativne konkurentnosti, koji je vladao među pripadnicima novovalne generacije glazbenika i u kružoku mladih umjetnika, studenata i novinara stvorenom na potezu od dvorišta Studentskog centra do Zvečke i Blata, bio je iznimno važan za nastanak buduće scene. Bila je to višesmjerna razmjena ideja naplavljenih u zajedničkom pokušaju izlaska iz anonimnosti.Kad mu je 1977. isteklo pravo na smještaj u studentskom domu, stari Štulićev prijatelj Božo Kovačević preselio se u stan k Damiru Prici Capriju, kasnijem članu grupe Haustor. „Džoni je i tamo znao često navratiti“, sjeća se Kovačević, „a kod Caprija se već okupljalo društvo iz raznih zagrebačkih sastava, bila je to renesansa zagrebačkog rocka. Vidjelo se da je Štulić bio gotovo opsjednut, potpuno predan tomu što radi.“ Iako je Kovačeviću, kao i drugima, bilo jasno da će Džoni i drugi sastavi moći izići u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju da nešto kaže svojim pjesmama te, ono što svi spominju kao Štulićevu konstantu, nevjerojatnu energiju.

Kultni status Azra je poslije stjecala nastupima u Lapidariju i Klubu Studentskog centra, koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom &TD. Ali još važniji prostor za njih u tom razdoblju bila je Galerija Studentskog centra, dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra &TD, umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić Luc njen su rad prilagodili senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su poslije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od &TD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj 25.Izložba stripova mladog crtača Mirka Ilića – člana skupine Novi kvadrat i budućeg dizajnera mnogih ovitaka ploča – krajem 1977. vizualno je predstavila senzibilitet koji su glazbenici inficirani punkom pokušavali dosegnuti glazbeno. Gostovanje ljubljanskih Pankrta u decembru 1977. domino-efektom izvoza punka iz Slovenije ubrzalo je i širenje zagrebačke punk-groznice. U dorađivanju ideje Azre, koncert Pankrta, s kojima su zajedno svirali u Galeriji Studentskog centra, Štulića je ne samo uvjerio u postojanje istomišljenika nego ga je sasvim konkretno motivirao da drukčije usmjeri glazbu, izgled i scenski nastup. Ionako je na repertoaru imao više svojih pjesama nego Pankrti, koji su nastupe redovito završavali obradom „God Save The Queen“ Sex Pistolsa.Mladen Juričić sjeća se kako su Pankrti bili fantastični, pogotovo gitarist Dušan Žiberna, „koji je stvarno znao svirati. Lovšin je ’falšao’, ali bio je totalno lud, imao je originalnu scensku pozu kao da je tog trenutka došao iz CBGB-ja u New Yorku. Bili su izvrsni. Do tada smo svi već imali barem desetak nastupa iza sebe i zvučali prilično uvjerljivo.“ Ubrzo nakon nastupa s Pankrtima priča o Azri dobiva ubrzanje, a pjesma „Balkan“ stihove „brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte“. Pod udarom raznih utjecaja Azra se usmjerila prema postizanju čvršćeg i kompaktnijeg zvuka, ali kompaktnost nije vladala i među članovima grupe.Početkom 1978. postava se mijenja, Azra postaje kvintet, u nju kao vokal ulazi Jura Stublić, također student Filozofskog fakulteta, što je bilo jedino Štulićevo ustupanje mikrofona drugom čovjeku u cijeloj karijeri. „Stublić je znao pjevati dvije pjesme Boba Dylana, imao je i dvije svoje, a nosio je bijeli baloner i držao se kao da je lonirani Lou Reed“, govori Juričić. „Repertoar je izvodio na stubama Filozofskog faakulteta, Štulić mi ga je u jednom trenutku pokazao i poslije je kao novi pjevač ušao u Azru.“Nakon što je glavni mikrofon već predao Stubliću, Štulić je u jednom trenutku otprilike trećinu vokalnih zaduženja prepustio i Juričiću. Ne zato što je mislio da Max izvrsno pjeva, nego stoga što je aktualan sindrom „hrapavog“ pjevanja derao glasnice na probama i koncertima, nakon kojih se najčešće nije moglo ni govoriti. Juričić se prisjeća da su „harme“ bile Džonijev posao, „ja sam se miješao u aranžmane, nastojeći da njegove pjesme koje su imale korijene u sevdahu i tko zna čemu sve ne nekako uđu u taj novi zvuk. Novi val žanrovski je bio prilično širok i propustan za mnoge detalje, ali na neku čudnu foru znalo se kada je to – to, moralo je biti energično odsvirano i nije se smjelo puno ’prljati’ sa svirkom. Posebno su me privlačili pozadinski vokali, u čemu smo se Udo i ja usavršili i poslije pjevali na pločama Prljavog kazališta i Azre, čak i nakon što smo otišli iz banda. Džoni je pak obožavao višeglasje Beatlesa, pa nije bilo problema da te novitete uvrstimo u repertoar.“

Kao temeljito spremna postava u potrazi za pažnjom javnosti Azra u proljeće 1978. nastupa u zagrebačkom KSET-u (Klub studenata elektrotehnike), gdje je Štulića na djelu prvi put vidio još jedan budući suradnik, basist Srđan Sacher, student etnologije na Filozofskom fakultetu. Vlatko Fras Fiksi u Poletu je napisao prvu vjerodostojnu procjenu Azrina nastupa: „Kad su iz mraka odjeknuli prvi režeći akordi i kada su se upalili reflektori, nisam mogao povjerovati očima i ušima. Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo gitarist Džoni izgledao je poput Roberta De Nira iz Taksista: ošišana glava, tamne naočale, tanker vindjakna, neurotične grimase – izgled čovjeka koji je spreman za napad.“Idući napad Azre dogodio se 6. maja na besplatnom, skupnom punk-koncertu u Zagrebu, u čiju se organizaciju uključio i Sven Semenčić iz Poleta. Na rock-maratonu u dvorištu Građevinskog školskog centra u novozagrebačkom naselju Sopot, Azra je pozornicu trebala podijeliti s punk-snagama iz riječkih Parafa, ali i dugokosim kvartovskim bandovima poput Pikove dame, u kojoj je bio Renato Metessi, te Baksuz Bandom – vlasnicima single ploče: „Snovi jednog barmena“ – i Eustahijevim virtuozima, koji na kraju nisu nastupili.Ponekad se pogrešno navodi da je na nultom zagrebačkom punk-koncertu nastupilo i Prljavo kazalište, što nije točno. Doduše, Prljavci jesu iste godine svirali u GŠC-u, ali ne u dvorištu, nego u sportskoj dvorani škole, i koncert završili tučnjavom s učenicima i lokalnim štemerima koji su prije toga napali gitarista Zoka Cvetkovića. Kroničar nove scene Vlatko Fras sažeo je dojmove o zajedničkom koncertu u programatorskom tekstu objavljenom u Poletu: „Mislim da su ovdje opisane grupe, plus one za koje sam čuo, a koje, navadno, ne zaostaju, dovoljne da se u okvirima naše bijedne rock scene najavi domaći novi val. Pet-šest autentičnih grupa, naspram cijelog jugo-rocka – koji je, ruku na srce, dao samo Bijelo dugme i Buldožere – svjedoči o prijelomnom trenutku našeg rocka...“„Nakon toga svirala je Azra za koju bez ustezanja tvrdim da je trenutno najsnažnija zagrebačka grupa“, tvrdio je u istom broju Poleta Sven Semenčić. „Teško bi bilo konkretno definirati stil Azre. Iako u njemu ima nekih elemenata punka, kao što je krajnja jednostavnost pjesama, angažiranost teksta i velika žestina u izvedbi, mislim da bi bilo pogrešno strpati ih u isti koš s punkovcima.“Ono što je Semenčić ispravno zaključio, govoreći o razlikama između hard-core punka i Azre, nije bilo poznato i mladim punkerima koji su Azru sljedećih mjeseci vidjeli na koncertima u Vinkovcima i Slavonskoj Požegi. Puni ziherica i rinčica, zabodenih na strateškim mjestima, vjerojatno su se razočarali vidjevši uobičajeno odjevene članove Azre, nedotaknute modnim detaljima koji su bili neizostavna ikonografija novog pokreta.Staro pitanje koliko su tisak i mediji, usmjereni novim senzacijama, pomogli nadolazećoj generaciji glazbenika, a koliko oni njemu, bitno je i u slučaju Azre kojoj je, što god Štulić poslije pričao o tome, podrška Poleta na početku karijere bila presudna. Sven Semenčić i Vlatko Fras bili su najagilniji medijski zagovornici novovalne scene, kja je uskoro postala podlogom novoj izdavačkoj koncepciji obnovljenog Poleta. Fras i Semenčić bili su i dobri poznavatelji britanskog punka i new wavea, posjedovali su važne ploče tog prijelomnog razdoblja, što ih je pretvorilo u glavne ideologe nove scene.Mladen Juričić stalno je boravio u redakciji kod kolega s Ekonomskog fakulteta, gdje je i sam studirao, čak im je u Poletu pomagao organizovati prvu kolportersku službu, zajedno s Goranom Galićem Cigom, prvim menadžerom grupe Film. „Bila je to ista škvadra koja je

dolazila pred Zvečku, viđali smo se od jutra do navečer na raznim mjestima, tako da sam bio upleten i u njihovu promidžbenu kampanju“, sjeća se Max.I zbog generacijske povezanosti s novovalnim protagonistima Polet je prije drugih osjetio potencijal nadolazećih imena i postao njihov najvažniji novinski izlog. Koliko je beogradski mjesečnik Džuboks – jedini list posvećen isključivo rock-glazbi – bio konvencionalan glazbeni časopis, toliko je Polet bio intelektualnije i provokativnije štivo s jakom rock-rubrikom otvorenom novim glazbenim imenima iz inozemstva i kod kuće. Dakako, pritom su se poštovale barem neke osnovne regule i uvriježene vrijednosti socijalističkog društva, koje je implicirao izdavač lista, Savez socijalističke omladine Hrvatske (SSOH), ali je uređivačka koncepcija bila vidljivo razlabavljena, usmjerena novom tipu „omladinskog pisma“. S tadašnjim glavnim urednikom Ninom Pavićem, novim grafičkim urednikom Goranom Trbuljakom, brojnim novinarima, fotografima, te Semenčićem i Frasom kao glavnim glazbenim agitatorima, Polet je bio omladinski list iste generacije, čime je spontano zaokružena logistička podrška sceni u nastajanju.Tridesetog septembra 1978. Polet je organizirao prvi veliki koncert novih snaga, ujedno i najefektniju promociju samog lista, u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova na početku nove školske godine. Uz zagrebačke Azru i Prljavo kazalište – koje je upravo uz pomoć Vedrana Božića snimilo i za Jugoton objavilo single „Televizori“, s prikvačenim porezom „na šund“ – slovenske Pankrte i riječke Parafe, kao mamci široj publici nezainteresiranoj za punk-scenu nastupili su i poznatiji kolege; slovenski Buldožer, svojevrsni novi val prije novog vala, koji je bitno utjecao na većinu punkera što su te večeri nastupili, te makedonska jazz-rock postava Leb i sol, koja je upravo objavila prvi album.Gitarist Vlatko Stefanovski tu je ptvi put čuo Štulićevu pjesmu „Balkan“ i pridružio se u njenom izvođenju Azri. „On je bio predobar gitarist za nas“, govori Juričić, „dolazio je iz sasvim drugog filma. Leb i sol bili su jazz-rock sastav i već su se tada bavili etnom, dok smo mi imali sasvim drugu glazbenu furku.“ Pripremajući scensku diverziju, večer prije koncerta članovi Azre ukrali su aparat za gašenje požara u Kavkazu i, nakon što ih je spazio konobar, bacili ga u grmlje ispred obližnjeg HNK-a. Iste noći Frasovim automobilom – „jednim na nas dvadeset“, komentira Juričić tadašnji položaj mladih rockera – vratili su se po njega. Planirani scenski efekti nisu se svidjeli Stefanovskom koji je u Domu sportova uoči nastupa prijetio da će ih prijaviti organizatoru, ali je Azra ipak prekrila pozornicu bijelom pjenom. „Bila je to idiotska fora, zaprašiti instrumente i pojačala, ali je atraktivno izgledalo“, kaže Juričić.U Poletovoj organizaciji Azra je nakon svirke u Domu sportova krenula i na prvu turneju po Hrvatskoj, pokušavajući probiti lokalne gradske okvire uspjeha. „Zvuk je jako dobar, a Azra zvuči bolje nego na onom koncertu u Klubu studenata elektrotehnike, no publika je mrtva hladna. Dečki praše kao ludi, ali ljudi nisu navikli da netko svira jednu stvar za drugom bez zastajkivanja, a što je najneočekivanije – nema sentiša“, izvještavao je u Poletu Goran Pavelić Pipo s koncerta u Gospiću, nastavljajući kako je „pjevač Jura tek odnedavno u grupi, pa je Azra nekoliko kompozicija (i onu, meni osobno najdražu, ’A šta da radim’) odsvirala bez njega. Atmosfera se zagrijavala polako, da bi konačno letjele i košulje u zrak, neki su počeli plesati, a pljesak je bio sve jači. Kao i obično, na sceni su bili najeksponiraniji Jura gitarist (nevjerojatno dobro trči s gitarom i radi dobre grimase) i Jura pjevač, koji je publiku uspio navesti da urla u mikrofon.“

Najvažnije oficijelno mjesto s kojega se konkretno moglo utjecati na kulturnu, a time i rock ponudu Zagreba, bio je Centar za kulturnu djelatnost SSOH (kasnije preimenovan u OKC – Omladinski kulturni centar – nastao spajanjem sa Zagrebačkim kazalištem mladih, ZKM-om). Od 1974. u CKD-u je radio Darko Putak. Kao voditelj kulturnih programa on je reanimirao klub Jabuka, iz kojega su se izravnim radijskim emitiranjima javljali Dobroslav Silobrčić i Vojo Šiljak, a pod njegovim vođstvom CKD će kao izvršni producent potpomagati zagrebačke kazališne trupe i festivale Eurokaz, Jazz-fair, Tjedan suvremenog plesa, Videomix, Yurm i Eurotiniju.Kreativnu iskričavost vidljivu u organizaciji kazališta CKD je pokušao preslikati i na rock-scenu. Prostor za novi gradski omladinski klub Putak 1976. pronalazi u gornjogradskom Lapidariju, popularnom Lapu, blizu VI gimnazije, koju je nekoć pohađao Štulić i čiji će učenici biti vjerna publika novoga kluba. Lap je imao i vlastitu „valutu“ za plaćanje na šanku, simbolične lape jednakovrijedne dinarima. Prostor Lapidarija bio je u vlasništvu Odgajateljske škole, dok je prostor „malog Lapa“, u susjednoj ulici, bio dijelom Turističke zajednice grada Zagreba.Mladi dizajner Boris Bučan uredio je interijer novog kluba i za maskotu preuzeo lik lava s obližnjih gornjogradskih Kamenitih vrata. Klubom je tekla sljemenska voda, doslovce vidljiva po mokrim zidovima podrumskog prostora, a znalo je biti i pravih poplava u kišnim danima. Budući da je prostor iz 16. stoljeća bio kulturni spomenik, građevinski radovi u njemu bili su ogranieni; sačuvan je izvorni ugođaj tunela na čijem je kraju uskoro zasjalo jako svjetlo novog vala. Ubrzo nakon otvaranja u Lapidariju kao organizator koncerata počinje raditi Marijan Crnarić, budući menadžer mnogih zagrebačkih rock-grupa. Do ponovnog otvaranja Kluba Josip Kulušić 1979., popularne Zebre – čiji će program također voditi Putak, a vizualni identitet osmisliti Bučan, zamijenivši lav iz Lapa zebrastim dizajnom – Lapidarij se uz Klub studentskog centra nametnuo kao glavni prostor za afirmaciju novih sastava koji su po Zagrebu nicali kao gljive poslije kiše.Od jeseni 1978. u Lapidariju se dva puta tjedno organiziraju rock koncerti. Na početku je to bila lokalna gradska scena, ali kako je u klubu rastao broj posjetitelja, Lap je uskoro stekao reputaciju klupskog prostora šire važnosti. Mnogobrojne manifestacije u Lapidariju pomoći će prodoru nove kulturne scene u gradski život, a rock-glazba, alternativni teatar i permormance dobili su mogućnost jače promocije na gradskoj sceni, čija će intermedijalnost tih godina zbližiti mnoge protagoniste. Brojnim koncertima, izložbama, kazališnim predstavama i monodramama, Lap se nametnuo kao jedan od najvažnijih gradskih prostora, podrum redovito pun publike koja je u njemu našla dovoljno razloga za svakovečernji boravak. Čak i danju, pa je nedjeljna jutra s dixieland postavom jazz-gitarista Damira Dičića znala pratiti prilična gužva u klubu.Od 1978. nadalje koncerte u Lapidariju redovito su održavali Azra, Prljavo kazalište i druga novovalna imena. Nakon što su se počeli javljati izvođači iz drugih gradova i nudili nastupe, iz cijele priče nastao je festival YURM (Yu rock moment). Azra će često svirati u Lapu, gdje je snimljena i fotografija Jasmina Krpana objavljena na naslovnici prvog albuma i mnoge Dražena Kalenića. Još jedna prepoznatljiva fotografija Štulića s Ray-Ban „suza“ naočalama, koju je Andrija Zelmanović također snimio u Lapu, uhvatila je Štulićev imidž i pomogla stvaranju njegova javnog personalityja kroz časopise Polet i Pitanja.Marijan Crnarić opisuje trenutke kad je članove Azre vozio iz zagrebačkih Ravnica, gdje su

tada vježbali, na prvi koncert u Lapidarij: „Džoni je već tada u kombiju pričao kako će prvo snimiti jedan album, pa zatim dvostruki, trostruki... Nisam ga dobro poznavao i nije mi bilo jasno o čemu govori, ali već godinu dana poslije shvatio sam da je imao temeljito pripremljen plan.“Ipak, plan se još nije ostvarivao kako ga je Džoni zamislio. Zbog razilaženja i drukčijih pogleda na budućnost Azre, ali i zbog naporne Štulićeve naravi, ostatak grupe početkom 1979. odvaja se od njega i osniva novi sastav, Film. „Bendovi se uvijek raspadnu kad su najbolji“, govori Mladen Juričić. „U toj zadnjoj fazi rada već smo zvučali jako ozbiljno, s dorađenim aranžmanima od kojih se većina mogla čuti na prvoj ploči i koncertnom albumu Azre. Recimo, oni čuveni, duboki aranžmani Marina Pelajića na basu u pjesmi ’ Užas je moja furka’, što je bila izravna posljedica koncerta Stranglersa u Zagrebu. Udo je tada bio jedan od najboljih basista u Zagrebu i sjećam se kad je drugi dan na probi počeo svirati neke nevjerojatne bas-dionice. Poslije je naučio Mišu Hrnjaka, koji ih je dalje snimao s Džonijem. Bili smo odlični i u pjevanju, Stublić je tada bio možda najbolji frontman u karijeri, bio je vražji i svašta je znao raditi na pozornici. Bio bi gol do pasa, u crnim hlačama od skaja, znao je teatralno zubima otvarati bocu piva koju bi si zatim izlio po glavi, što bi definitivno izazvalo veću euforiju od svega što smo odsvirali na bini.“Tadašnja postava Azresnimila je i single koji nikad nije objavljen. Naručio ga je Milan Škrnjug iz Suzyja, napravljena je i omotnica, ali su Štulićeve pjesme „Iggy Pop“ i „Ja živim za bed rok“ trebale još malo pričekati. Jednom prilikom Štulić je na tulumu u stanu Paola Sfecija s akustičnom gitarom u rukama okupirao kuhinju i okupljenima svirao svoje pjesme. Nakon diskografskog proboja Azre takvu će taktiku predstavljanja djelomično modificirati i na tulumima često okupljenima puštati Azrine ploče. „Džoni je na gitari svirao Dylanove stvari ili stvari Neila Younga, ali najbolje su mu ležale vlastite pjesme, kojih je imao u izobilju“, prisjeća se Jasenko Houra. U stanu kod Sfecija Jajo je čuo Štulića kako svira „Ja živim za bed rok“, te „Strankinja sa plavi eyes“, koju će Džoni poslije presložiti iz djelova nekoliko pjesama i snimiti na Filigranskim pločnicima.„Ja živim za bed rok“ svidjela se Houri, Štulić mu je pokazao akorde, a Jajo je uvrstio u koncertni repertoar svoje grupe, kojoj je ionako nedostajalo pjesama za sve češće nastupe. Prljavo kazalište namjeravalo je „Ja živim za bed rok“, pjesmu u prilično brzom tempu nove zagrebačke songwriterske snage, snimiti na svom drugom albumu, Crno-bijeli svijet, ali su od te ideje odustali.Budući da je Stublić bio frontman, a Juričić gitarist efektnog nastupa i scenski primjetan, Štulić se počeo osjećati zapostavljeno u svom vlastitom sastavu. Sve skupa počelo je biti po guštu svih članova Azre, a ne samo njegovom, što je bio znak za uzbunu. „Neke stvari očito su mu smetale i postavio je ultimatum Pelajiću i meni da se moramo baviti samo glazbom“, objašnjava Juričić razlaz s Džonijem. „Znaš kako je to bilo tada, svi su studirali godinama, a Džoni je htio da prekinemo faks, pustimo sve ostalo i posvetimo se samo vježbanju i Azri, kao i da Stublić ide van iz benda. Ja sam to glatko odbio i tako je de facto nastao Film. Tražio sam u Kugla glumištu nekoga tko svira saksofon ili nešto slično i pronašao Jurija Novoselića, koji je na koncerte dolazio s bocom vermuta zataknutom u saksofon. Tulio bi tako neko vrijeme dok nije otvorio bocu... sve je tada bio show. Tako je od te postave Azre preko noći nastao Film. Na prvoj svirci zvali smo se Šporko šalaporko i njegove žaluzine, po jednoj priči objavljenoj u Poletu.“

Kao nekoliko puta do tada, Štulić kreće u potragu za novim društvom. Pronašao ga je u Borisu Leineru na bubnjevima i Srđanu Sacheru na bas-gitari, s kojima osniva postavu Sindikat i privremeno odustaje od imena Azra. Leiner (rođen 28. januara 1957.), znan i po nadimku Grof, odrastao je na tada redovitom glazbenom štivu: „Stari Zeppelini, Doorsi, pa čak i Beatlesi, uglavnom sam kopirao velike, Johna Bonhama, svirao sam u nekim blues-bendovima. No, pojavio se Džoni, sudbinski se to dogodilo, živio sam s njim u istom kvartu. On je tražio bubnjara, a ja sam bio u zgradi do njegove. Na faksu je onda ta informacija došla do mene, javio sam mu se telefonom i iduću smo se večer kod Srđana Sachera našli u sobi. On je već imao 16-17 svojih pjesama i za sat vremena sve smo ih uvježbali. Ja sam lupkao po nekakvom jastuku, a Srđan je svirao bas.“Štulić je stanovao u Sigetu, Leiner u Trnskom. Boris je tada studirao Višu grafičku školu i kao budući dizajner često je noću, rukom, crtao plakate za koncerte Azre koje bi potom, opet noću, lijepili po zidovima i vabili ljude na koncerte. „Stvarno smo u to vjerovali, Džoni je imao tu neku hipnotičku snagu, a ja sam bio fasciniran njegovom energijom i količinom pjesama. Bila je to traumatična promjena u mom životu. Džoni mi je bio duhovni otac, a i Sacher je bio jaka osobnost. To je bila faza prve velike zaljubljenosti u kojoj nam ništa nije bilo teško. Zapostavio sam školu i shvatio da je to, napokon – to.“Džonijeva motivacija već tada nije bila upitna, iako još nije bila potvrđena statusom koji ga je uskoro očekivao. „Kada čovjek osjeća zavist, mržnju ili bilo šta drugo, to znači da i on može“, pričao je kasnije u magazinu Pop-rock o kanaliziranju brojnih ambicija u smislen rad. „Zašto bi inače bio zavidan, kada ne bi osjećao da je zakinut, znači da može. (...) Zašto sam ja počeo pisati pjesme? Počeo sam raditi zato što sam morao nešto svirati. Ne mogu se The Beatles bolje svirati nego što se sviralo, tu nije bilo prostora za mene. Ja sam to pravio iz gole nužde. Više sam se trudio nego na svojim pjesmama, jer za tuđe stvari ja imam više respekta nego za svoje.“Još je neko vrijeme trebalo proći da se Štuliću poklope sve okolnosti. Nakon samo nekoliko tjedana Leiner i Sacher odlaze iz Džonijeva tabora i sa studentom režije na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji Darkom Rundekom osnivaju novi sastav, Nagradni bataljon, budući Haustor. Štulić nakon putovanja vlakom u Bjelovar i potrage za drugim bubnjarom iznenada , mada privremeno, potpuno odustaje od Azre i prvi put prelazi u već etabliranu rock-postavu.Budući da je bio glasniji u društvu i ambiciozniji od većine, druženje s Huseinom Hasanefendićem Husom, koji se upravo vratio iz vojske, dovelo ga je početkom 1979. na poziciju gitarista Parnog valjka (nakon odlaska Jurice Pađena, a prije prelaska Zoka Cvetkovića iz Prljavog kazališta u Valjak). Džoni je u Valjku, gdje su tada svirali Hus, Ivan Piko Stančić i Zlatko Miksić Fuma, o(p)stao samo nekoliko tjedana, iako će druženje i suradnju s Husom nastaviti i u bliskoj budućnosti.Promatrano iz jasnije perspektive, Džonijevo pristupanje Valjku na poziciji gitarista može djelovati zbunjujuće, ali zajedničko kretanje po glazbenim krugovima Zagreba zbližilo je Štulića i Husa, sklonog novom zvuku i idejama, profesionalnog glazbenika koji je imponirao Štuliću. Zauzvrat je ovaj njemu donio neke nove ideje koje će Parni valjak realizirati već na svom idućem, prijelomnom albumu Gradske priče. Upravo će na njemu Valjak 1979. snimiti i objaviti Džonijevu pjesmu „Jablan“ – izvorno baladu imenom „Anarhist“, posvećenu Štulićevu prijatelju Đoki Grgcu s Filozofskog fakulteta, jednom od „kumova“ imena grupe, koji je i svoju kćer nazvao Azra – a godinu kasnije i drugu, „Kad Miki kaže da se boji“.

„Kad se Hus vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u Azru“, bile su riječi na koje je Milan Škrnjug, menadžer Valjka, Štuliću rekao da to baš ne bu išlo, i pozvao ga u Parni valjak. „Ja sam rekao O.K.“, nastavlja Džoni u Poletu, „idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. Nije to bila glavna prepreka. Valjak je Husov band, kao što je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u band i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih.“ Demovrpce o kojima je Džoni govorio snimljene su nakon dva tjedna proba u Husovom stanu, gdje su vježbali šest Husovih i šest Štulićevih pjesama. Kao gitarist sklon vlastitim pjesmama i kantautor odškolovan na akustičnoj gitari punoj, kako je znao reći, „dimova, majeva, suseva, pluseva i pripadajućih minusa“, Štulić se kao gitarist teško mogao uklopiti u funkcionalnu i jezgrovitu koncepciju Valjkove svirke, koja je zahtijevala sviračku čvrstinu.Hus je također zapamtio kratkotrajnu zajedničku karijeru sa Štulićem pod krovom istog sastava: „Nikad nisam krio da je Džoni odigrao bitnu ulogu u jednoj fazi mog života. Imao je poseban rječnik i otvarao mi je dotad nepoznate vidike, naročito kad je riječ o izrazu. Međutim, nitko nije savršen i, kad je ta komunikacija postala jednosmjerna, više nismo mogli surađivati. Do razlaza nije došlo, kako neki tvrde, zbog njegove želje da preuzme vodeću ulogu u Valjku. Presudno je bilo njegovo slabašno sviranje gitare, i drugo, Džoni nije bio sretan ako nije bio u središtu pažnje, što je poslije dokazao i krilaticom: Azra – to sam ja.“Sam Štulić iskreno je u Džuboksu komentirao dvotjedni neuspjeh: „Oni su se valjda kidali od smijeha, nemam ja osjećaj za taj boogie. Ja sviram stvarno osebujno. Hus je dobar gitarist i ima svoj band. Nečijim dolaskom mijenja se furka, mijenja se sve. I pitanje je taštine ljudske. Loše sam svirao tu gitaru, a i Husu nije odgovaralo.“ Nakon epizode s Parnim valjkom Štulić se odlučno vraća ideji vlastitog sastava, nužnom ventilu ako je htio da pregršt napisanih pjesama čuje još netko osim njega, užeg društva i publike na koncertima.Mada je od njihove suradnje prošlo tek nekoliko mjeseci, Štulić iz Rundekove i Sacherove grupe definitivno odvodi Borisa Leinera, čime se postavljaju temelji klasične postave Azre, pred kojom slijedi dokazivanje da autor s mnoštvom pjesama i ambicija ima snage profesionalno kanalizirati mahniti talent. Od samog početka bilo je jasno da je Leiner izvanserijski bubnjar, jedan od onih ritmički talentiranih glazbenika za kojega mislite da svira s dva para ruku, što se poslije često moglo čuti u razgovorima u dvorištu Studentskog centra nakon Azrinih koncerata.Ako je Štulić bio autorska zvijezda pred rođenjem, Leiner je bio instrumentalistička prva violina Azre i najzaslužniji za brojne instinktivne ritmičke eskapade koje su aranžmanski obogatile Štulićeve pjesme i definirale zvuk Azre. Ne manje bitno, Leiner je bio i odličan pjevač, prikladan za dvoglas sa Štulićem po kojem će Azra postati prepoznatljiva. Uz to, Leiner je i svojim karakterom bio pogodan suradnik Štuliću, već tada poznatom po konfliktnoj naravi i brzim izmjenama društva.Dvojac Štulić – Leiner neko vrijeme nije uspijevao pronaći basista pa su se za prvi novinski intervju, kako bi izgledali kao trio, slikali sa psom. Leiner problem „trećeg čovjeka“ navodi kao konstantu cjelokupne Azrine karijere. Prije snimanja prvog singlea bas-gitaru nakratko je svirao Zlatko Pejić – budući osnivač Društva za unapređenje kvalitete življenja – koji je s Azrom odsvirao nekoliko koncerata, ali je zbog neredovitih dolazaka na probe otpao iz benda. „Pejić nije imao svoju bas-gitaru, nego ju je Džoni nosio na probe. Džoni je bio fanatik,

iznimno marljiv“, govori Leiner, „probe su trajale po 5-6 sati svaki dan, Pejić nije redovito dolazio i došlo je do spora između njega i Džonija.“

Kad je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singlea, pruženu mogućnost shvatio je ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već godinama vukao sa sobom. Tog tereta nikada mu se nije bilo lako riješiti, ali je usput, makar i slučajno, pomogao stvoriti nekoliko sviračkih poligona poput Filma i Haustora, važnih dijelova zagrebačke novovalne scene. Ugovor u džepu tada je imalo samo Prljavo kazalište, koje je u produkciji Boruta Činča iz Buldožera upravo objavilo drugi single „Moj je otac bio u ratu“ i snimalo prvi album za Suzy – uz pomoć Ivana Pike Stančića i sugestije Vlatka Frasa i Gorana Pavelića Pipe iz Poleta – nakon što su singleove objavili za Jugoton.Uz pomoć Milana Škrnjuga – menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta – Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, također za Suzy, čime manja, ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka diskografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“ azra snima u maju 1979. u studiju Janka Mlinarića Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus, koji je odsvirao solo dionice, i Valjkov basist Zlatko Miksić Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljić Relja, a na omotnici singlea objavljenog u oktobru 1979. nije bilo navedeno ni ime Mladena Juričića, koji je otpjevao prateće vokale s Džonijem i Leinerom.Iako su se njihovi članovi formalno razišli nekoliko mjeseci prije, postave Azre i Filma ježbale su na istome mjestu, „u brvnari“ Mladena Juričića na zagrebačkom Svetom Duhu, iznad Črnomerca, koja je poslije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca znale su se dogoditi stvari za koje danas trebaju tri godine. Puno se toga događalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, surađivao i navijao. Karijere su se razvijale usporedo, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak.“Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesama, objavljenih na singleu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štulića kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog leksika i opći ugođaj „Balkana“ bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štulićeva povratka iz vojske i sadržavale je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni tekst doživio je preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih točaka.Bio je to pravi „stari tradicionalizam“ s natruhama countryja, kakav će dvadesetak godina poslije postati „in“ i vratiti se na scenu s mladim izvođačima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štulićeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je početku diskografske karijere spasila od svakog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, čak i da je htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt“.Zato je druga strana ploče s autobiografskom „A šta da radim“ bila još uvjerljivija, čak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre i borbenom pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira“ i „ništa mu drugo nije važno“. Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviračka međuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana“ i

izvrstan gitaristički solo u „A šta da radim“ dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim pjesmama. Reski gitaristički rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim“ kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno čula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.„Konačno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni single“, pisao je Sven Semenčić u Poletu 21. novembra 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štulić uspijeva načiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama.“ Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980., Petar Luković recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici single-ploča: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i čitavu skladbu postavili na zdrave rockerske osnove. (...) Autentičan emocionalni naboj naprosto izvire ispod pjevačeva glasa i tako, konačno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar – rock za 1980.“Dva mjeseca poslije duetu Štulić – Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, bivši član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva konačni oblik. Dotad česte izmjene Azrine sviračke postave Štulić je s pravom doživljavao kao hendikep. Dakako, nitko nije bio siguran koliko će trojka ostati zajedno, ali nakon samo nekoliko mjeseci popularnost Azre nadrast će i najoptimističnije Štulićeve ambicije, a grupa će drastično preskočiti i predviđanja onih koji su od početka bili na Štulićevoj strani.Azra jedno vrijeme vježba u prostorijama Kugla glumišta zajedno s Aerodromom, novim sastavom Jurice Pađena, koji je nekoliko puta pomagao Azri kao tehničar i miksao im zvuk na nastupima u Lapidariju. Pađen tvrdi da „dobru pjesmu pamtiš po tome što točno znaš gdje si je prvi put čuo. Sjećam se kad sam se jedne noći u autu vraćao kasno doma i na radiju čuo pjesmu koja mi je zvučala kao hrvatski Beatlesi. Bila je to ’A šta da radim’ i tek za par dana saznao sam da je to Džonijev sastav. U to vrijeme smo se često družili, kretali smo se po istim mjestima, tulumima, oko Zvečke, znali smo svirati na Zdencu.“Iste godine izlazi nastupni album Prljavog kazališta, s dodatnim porezom i etiketom „šunda“, stavljenom zbog problematičnog sadržaja ploče kojom 19-godišnji Jasenko Houra otima autorski primat prvog punk-albuma u državi. Prljavo kazalište bit će krajem godine nominirano za godišnju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, komisija će se podijeliti zbog provokativnog materijala, a SSOH će tek iduće godine tim priznanjem nagraditi Pankrte – čiji se album Dolgcajt pojavio na tržištu početkom 1980. – i tako će državne strukture blagosloviti kreativnost novog vala. Jedne večeri u jesen 1979. u Lapidarij, stalno mjesto provjere aktualne glazbene situacije, navratio je Jasenko Houra i vidio nastup Džonija s novom postavom Azre.Prema Hourinom sjećanju, bili su odliučno uvježbani i odsvirali izvrstan koncert, što je prisutne navelo na sumnju da je Štulić napokon pronašao stalne suradnike. „Bilo nam ga je donekle i žao“, prisjeća se Houra, „vidjelo se da ima što reći, ali nije imao sreće s članovima grupe, ili oni nisu imali sreće s njim. Postava Azre bila je u stalnom stanju promjene, ali te večeri, s novim ljudima u bendu, Džoni je stvarno zvučao nevjerojatno. Taj koncert i onaj repertoar koji je odsvirao na akustičnoj gtari kod Sfecija doma bilo je nešto najbolje što sam čuo od nekog domaćeg autora. Imao je odlične tekstove, čovjek se stvarno morao zapitati otkuda mu sve to izlazi.“Osim u Zvečki, Štulić i Houra znali su se susretati ispred telefonske govornice u Frankpanskoj čekajući noćni tramvaj, u gostionici Brno, ili u tajlandskom restoranu u Jurišićevoj. Ako je

početkom godine Džoni još uvijek nagovarao „maloga“ da raspusti Kazalište i prijeđe u Azru, sada je već pred obojicom bila izglednija odvojena budućnost. U sitnim noćnim satima, nakon fajrunta nekog kluba, međusobna je komunikacija novim autorskim snagama punima energije bila primamljivija od odlaska kućama. Početkom 1980. u ranim su jutarnjim satima raspravljali o aktualnim temama; Jajo se upravo vratio iz Poljske s maturalnog putovanja i nije imao puno lijepih dojmova o tamošnjem režimu, s čime će se Džoni vrlo konkretno pozabaviti u pjesmi „Poljska u mome srcu“, nakon pobune radnika u brodogradilištu u Gdańsku. Već je bilo objavljeno da je Tito bolestan i politička je situacija u SFRJ postajala ozbiljna, za što su novovalni glazbenici imali spreman autorski „radar“.Za razliku od tinejdžera Houre, Štulić je s 26 godina života već bio pripadnik druge generacije, stariji marginalac s periferije grada, bliži novovalnoj nadgradnji nego punkerskim temeljima. Već mu je tada bilo jasno da se nije bezbolno uklopio u novi val, kao i da vuče mnoge utjecaje izvan tada kurentnog glazbenog stila: „Na Prljavom kazalištu su se lomila ideološka koplja“, govorio je u Poletu početkom 1980. „To je, uostalom, gotovo redovito slučaj s nečim novim kod nas. Uopće ne sumnjam, međutim, da će te komisije vrlo brzo biti ušutkane“, predviđao je Štulić, kojega će uskoro čekati slična natezanja s cenzurom. „Uvijek to ide tako, to je već neki ustaljeni redoslijed. No Azra je po ideji prvi naš novovalni band. Po ideji, kažem, jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su novovalni elementi iskorišćeni u kontekstu koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem ni diskografskim kućama, ni ljudima, ni tržištu – to je po meni poštena ideja novog vala. Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom novog vala imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični band. Azra je u stvari artistički ulični band i to je sve.“Nakon objavljivanja singlea, konkretnog diskografskog dokaza o mogućnostima Azre, Štulić polako postaje sve zamjetnija pojava zagrebačke rock-scene i već prije snimanja albuma autor je o kojem se govori. Presudni medijski katalizator nove scene još je uvijek bio Polet, list čija je naklada znala iznositi pedesetak tisuća primjeraka po broju, uz čiju se pomoć i Azra lakše oslobađala statusa glazbene nepoznanice. Sve više publike na koncertima u klubovima, sastavljene i od gimnazijalaca iz obližnjih škola, uključivanje omladinskog tiska i zagrebačkih klupskih prostora bili su ključni u privlačenju nužne medijske pažnje prema sceni koja se do tada rađala skrivena od šire javnosti.U ljeto 1979. Azra redovito nastupa po trgovima gradova na Jadranskoj obali, kaleći se u izravnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom. U to vrijeme splet okolnosti donio je jedan od većih domaćih transfera: Štulić se razilazi s Milanom Škrnjugom, koji Azru „prodaje“ novom menadžeru, Mladenu Lučiću Lucu iz Galerije SC-a, za sanduk piva koji mu Luc poslije nikada nije dao. Agilnost zagrebačkih klubova bila je presudna za pronalaženje posla u Zagrebu i pomogla je u redovitom predstavljanju sastava koji su u Lapidariju i Studentskom centru svirali u vrlo gustim intervalima. Nakon što su se Juričić, Stublić i Pelajić razišli sa Štulićem i osnovali Film, za manje od godinu dana postali su nova gradska koncertna senzacija i konkurencija Azri i Kazalištu.Jedan od prvih koncerata u Beogradu Azra je održala u jesen 1979. na Filološkom fakultetu. Na samom kraju godine, 28. decembra 1979., nakon godinu dana ponovno se vratila u zagrebački Dom sportova, sada već u definitivno konsolidiranoj tročlanoj sviračkoj postavi.

Nastup u Maloj dvorani Doma sportova na pozornicu je doveo Azru, Janija Kovačića, Pankrte, Marka Brecelja u društvu pjesnika Ivana Volarića Fea, te Buldožere, ali bez Brecelja, koji je već napustio grupu. Koncerte slovensko-hrvatskog novog vala inicirali su članovi Buldožera i prije Zagreba održani su nastupi u Ljubljani te u Opatiji, gdje su im se na nastupu u hotelu Kvarner – u Poletu prozvanom „Novi val u Kristalnoj dvorani“ – pridružili Prljavo kazalište, Parafi i Termiti. Tom su prilikom nezaustavljivi Termiti pozornicu zasuli perjem, svi zajedno prenijeli su glas novog vala i u elitni hotelski „bunker“ domaće zabavne glazbe.Novu godinu Štulić je dočekao na tulumu kod Jurice Pađena, kamo je stigao oko ponoći, u dugom kaputu koji je posudio od prijatelja. Pađen mu je te večeri pustio tek objavljen prvi album Aerodroma Kad misli mi vrludaju. „Naravno, odmah ga je popljuvao“, sjeća se Pađen, „da bi deset godina poslije jednu pjesmu s njega snimio na svom albumu.“ Iako će Štulić i Pađen tek za nekoliko godina početi svirati zajedno, zbog istovremenog probijanja Azre i Aerodroma često su im se križali putovi, koji će ih već za nekoliko mjeseci dovesti na istu pozornicu, ali i u istu diskografsku kuću.

3. RAVNO DO VRHA / 1980.-1981.

Česti koncertni nastupi i širenje priče o Azri među publikom, „od usta do usta“, bili su najvažniji za jačanje pozicije grupe i podrška Štulićevoj kandidaturi za mjesto sljedećeg velikog rock-autora. Nevezano uz priču o novom valu, od koje se i sam Džoni povremeno distancirao u izjavama, Azra je koncerte nakon objavljivanja prvog singlea najčešće svirala kao čvrsti rock ’n’ roll band, s repertoarom sastavljenim od impozantne zalihe pjesama koje će u gotovo nepromijenjenom obliku naći i na prvom albumu. Marljivim radom Džoni, Leiner i Hrnjak stvarali su priču koja je išla ispred Azre, bez promotivnih mehanizama koje su na domaćoj estradi postavili menadžeri stare garde poput Milana Škrnjuga i Vladimira Mihaljeka, zabavljenog radom s novom instant-senzacijom, Srebrnim krilima.Štulić je rano stekao imidž osobe formirane izvan standardnog kružoka glazbenika i kritičara koji su se uzajamno mazili i pazili, zadržavajući poziciju svojeglavog solista. Izuzevši prijašnja druženjaza susjedom iz Sigeta Svenom Semenčićem, bliskost s kritičarima doživljavao je kao ulizivanje novinarima i poslije je upadao u brojne polemike. Već početkom 1982. Štulić je u Džuboksu drukčije objašnjavao svoje viđenje Poleta: „Svojevremeno su govorili da je Polet meni pomogao, Azru isfurao i takve stvari. Ali Polet je sad u kurcu, više nema novih Azra, a tada se zbog new wavea i Azre i Polet prodavao. Da nije bilo Azre, Pankrta, Parafa i novog vala, nikad se Polet ne bi prodavao. To nije bilo slučajno, to je bila kompletna stvar. Tu smo kvit.“Te sezone uspio sam vidjeti tri Azrina koncerta; u Domu sportova na kraju 1979., jedan u Lapidariju u vrijeme snimanja prvog albuma i frenetičan nastup nakon objavljivanja prvog

LP-ja u Studentskom centru. Fascinantno je bilo to što je publika, bez obzira na to što je Azra imala objavljen samo nastupni single „Balkan“, znala tekstove većine pjesama, dok se iščekivanje prije penjanja članova grupe na pozornicu Doma sportova prije moglo usporediti s dočekom etabliranih rock zvijezda nego debitanata bez albuma. Tih godina publika je, a pogotovo kritika, koncerte novih imena pratila vrlo sustavno, registrirajući razlike između nekoliko nastupa ili pak repertoarske pomake koji su mogli naznačiti bitno mijenjanje smjera u samo nekoliko tjedana. Sami glazbenici ulagali su vidljiv trud u koncerte u Lepidariju i SC-u, pojavljivanja koja su bila ne samo legitiman artistički čin nego i izravan put do publike. „Kao i posljednjih nekoliko puta, nastup Azre bi je impresivno uvježban i dobro zamišljen“, pisalo je u Poletu u kratkom prikazu s koncerta u Lapu u martu 1980. „Osim svojih već poznatih skladbi, momci su izveli i nove kompozicije. Moglo se primjetiti da je koketiranje s reggae ritmovima u nekoliko kompozicija uspješno, a Johnny je jasno i sugestivnoizrecitirao svoje zanimljive tekstove. Grupa je i s asketskom trio-postavom zvučala vrlo snažno, čemu su podjednako pridonijeli lucidni aranžmani i odlična svirka ostatka grupe.“Frenetični koncerti i nastupanje pred sve većim brojem posjetitelja bili su važan signal tržišnog potencijala, koji će grupa potvrditi već prvim albumom. Jednako je bilo važno da je Azra status i mjesto u pamćenju publike tražila s još neobjavljenim pjesmama, a takva će se situacija zbog Džonijeva ubrzanog tempa pisanja novih materijala nastaviti i nakon objavljivanja prvog albuma. Još sredinom 1981. Štulić će u Poletu ispravno tvrditi: „Mi smo jedini band u Jugi koji je do ovog albuma (Sunčane strane ulice; op.a.) svirao na koncertima tek trećinu poznatog materijala, a dvije trećine, možda čak i više, nepoznatog.“Tih je mjeseci Azra, ako je trebalo, nastupala i kao predgrupa. Početkom 1980. u novosadskom Studiju M nastupali su prije Aerodroma, u kojem je svirao i nekadašnji član Balkan sevdah banda i prve Azre Paolo Sfeci. „Mislim da je Aerodrom jedini band u povijesti kojem je Azra svirala kao predgrupa na dva koncerta, u Novom Sadu i Ljubljani“, govori Jurica Pađen. „Džoni je mrzio nastupati i na zajedničkim koncertima, a kamoli kao predgrupa, ali tako se dogodilo.“ Nakon novosadskog nastupa u svom prvom intervjuu beogradskom Džuboksu Štulić je bio svjestan da mu je album najpotrebnija stvar u tom trenutku: „Hoću čuti kako sve ovo zvuči na snimkama i onda, znaš što? Na albumu će biti oko četrdeset minuta muzike i sa tim materijalom koji narod već sa gramofona čuje lakše se rade koncerti. Ovako, sa samo jednom singlicom teško ide.“U istom tekstu novinar Džuboksa Đorđe M. Vojnović nije krio oduševljenje onim što je vidio na novosadskom koncertu i, kao i mnogi drugi u to doba, brzo je pao pod utjecaj Azre: „Ne pamtim kad sam bio toliko ugodno iznenađen. Trojka iz Zagreba, uz sve prateće tehničke smetnje, održala je jedan od najpoštenijih nastupa kojima sam prisustvovao kod nas. Odradili su svoj dio nastupa bez pokušaja da se dodvore ikome u stilu – draga publiko, ti si divna – ili, što je u posljednje vrijeme naročito nobl – ko vas jebe, mi svoje radimo, ako hoćete, slušajte, a ako nećete, idite kući! (...) Azra, jednostavno, nije ni novovalna, ni starovalna grupa, nego pravi, neušminkani rock ’n’ roll band sa odštampanom, dosta neuvjerljivom singlicom, fantastičnim koncertima, materijalom i lijepim planovima za budućnost. O šansama ne pričam, jer kod nas su mnoge stvari još uvijek relativne.“Proboj izvan zagrebačkih okvira nastavljen je koncertom u Sarajevu, gdje je Azra kao potpuno uhodana sviračka mašina osvojila glas Ognjena Tvrtkovića: „Bio je to, tvrdim bez imalo ustezanja, jedan od najdinamičnijih i najdirektnijih zvučnih udara ikad viđenih na našim

rock pozornicama. Od prvog trenutka Džoni i njegovi drugari donijeli su toliko tenzije, stvaralačke napetosti koja nije prestajala do kraja nastupa. Istina, oni ne filozofiraju previše, sviraju jednostavno i efikasno. Džoni se ne udaljava od onih nekoliko akorda i tek pokojeg rifa ili sola, dok ritam sekcija melje i melje, ali sve je to tako uzbudljivo, iskreno, nepatvoreno rockerski.“Još je Bob Dylan u pjesmi „All Along The Watchtower“ spominjao „par akorda i istinu“ kao jako glazbeno oružje.Tih godina često isticanu tvrdnju o Azri i drugim novim sastavima, prema kojoj „sviraju jednostavno i efikasno“, treba promotriti u svjetlu tada vrijedećih pravila (i očekivanja) domaće rock-produkcije. Zapravo se radilo o apriornim novinskim obranama mlade grupe pritisnute tada uvriježenim mjerilima „prave“, virtuozne svirke. Iste pjesme objavljene na prvom albumu Azre, kao i drugi novovalni doprinosi, ubrzo će pomoći definitivnoj promjeni konzervativnih mjerila. Drugim riječima, pojmove „jednostavno“ i „efikasno“ uskoro će zamijeniti „jezgrovito“ i „artikulirano“, kao osnovne odrednice poželjne, suvremene rock.svirke.U intervjuu Džuboksu Štulić je pričao o planovima: „Spremili smo album koji ćemo što prije napraviti, mora biti gotov do konca trećeg mjeseca. Ali uvijek su tu problemi... Ne znamo još gdje ćemo ga snimiti. Još uvijek stoji solucija da ćemo raditi u Jadran filmu. Tamo ima šesnaest kanala, ali nema termina koji nama odgovaraju. Ako to ne ide, snimit ćemo pjesme u privatnom studiju Janka Mlinarića Trulog. On ima u studiju osam kanala i tamo smo snimili singlicu. U svakom slučaju, album mora biti gotov do četvrtog mjeseca. Prvo sam planirao da bude u drugom mjesecu već odštampan, ali, eto, kasnimo. Neke stvari ne zavise od nas. Truli je kit s kojim dobro surađujemo i koji se meni jako sviđa, a on će i producirati snimanje. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo se kod njega u studio pa ćemo izvući maksimum. Osam kanala će biti dovoljno ako izvučemo sve do daske, ako dobro ozvučimo ritam sekciju, pa nasnimimo gitare.“Činjenica da Husein Hasanefendić neće producirati nastupni album Azre nesumnjivo je bila veći problem i otegnota okolnost za profesionalno finaliziranje Štulićevih pjesama. Upućen u Džonijev način rada, skladateljski potencijal, ali i svojeglavost, Hus je bio logičan izbor, ali bio je zauzet radom na albumu Vruće igre i brojnim personalnim promjenama u Parnom valjku te godine. Borisu Leineri i Miši Hrnjaku vjerojatno je od početka bilo jasno da uz Džonija, živog, zdravog i autorski potentnog, nije bilo nade da tuđe pjesme pronađu put u repertoar Azre. Autorovi zaostaci iz prethodnih godina rada ne samo da nisu nestajali nego su se istom brzinom gomilali i dalje, a mnoge od pjesama koje je Štulić svirao još s Balkan sevdah bandom pretvorene su u skladbe Azre.Već prije potpisa na ugovor s Jugotonom Džoni je imao zalihu upotrebljivih pjesama kakvu bi teže sakupili i iskusni rock-autori. „Od 1977. sviram s Azrom, a 1980. sam snimio prvu veliku ploču“, objašnjavao je u Poletu 1986. „Imali smo prvu turneju 1978. i mi smo sigurno napravili taj new wave što je došao. Osamdesete samdošao s demo snimkama u Jugoton. Prvi sam put uspio posuditi novce tek osamdesete da napravim demo snimke, tako da mislim da nije moglo biti teže. Uopće se ne ponosim time, niti se toga volim sjećati.“ Početkom 1980. slučajan susret glavnog urednika Jugotona Dubravka Majnarića sa zagrebačkim rock-kritičarima Darkom Glavanom i Draženom Vrdoljakom u caffeu Mocca na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike doveo je do razgovora o potencijalno zanimljivim novim

sastavima i završio preporukom Azre, čiju je demokasetu s nekoliko akustičnih pjesama Glavan čuo. S druge strane, Majnarić je bio u potrazi za novim izvođačima jer je za konkurentsku, liberalniju kuću Suzy snimala većina zagrebačkih postava, ali i radi potrebe za pojačanjem liste izvođača Jugotona.Razlika u načinu poslovanja dviju zagrebačkih diskografskih kuća vidjela se i po tome što je Suzy, licencni zastupnik CBS-a na domaćem tržištu, objavio debitantski album The Clash, ali Jugoton nije učinio isto s provokativnim Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols, dijelom kataloga Jugotonova britanskog partnera, EMI-ja. Još krajem 1978. Majnarić je u Poletu ovako objašnjavao očitu paniku od Sex Pistolsa: „Ploča Sex Pistolsa nije prošla na nekom od tih filtara i zato nije distribuirana. Mi smo imali nekih razloga da tu ploču ne izdamo. Na svakoj ploči je ime urednika, a to su osobe politički i društveno odgovorne za sadržaj ploča. Jugoton je ustanova od posebnog društvenog značaja, jer na neki način utječemo na kreiranje ukusa.“Rečeno jasno objašnjava okolnosti u kojima su domaći novovalni sastavi objavljivali ploče: pod stalnom prijetnjom raznih komisija da im nalijepe etiketu „šunda“ i povećaju cijenu završnog proizvoda u trgovinama, iako se u biti radilo o klasičnim rock-pločama koje, osim bilježenja opće društvene situacije, (još) nisu ulazile na teren oštrih političkih diskvalifikacija kakve su se čule s albuma Pistolsa ili The Clasha.Tadašnji SFRJ show-business u povojima bio je jedna od tromijih sastavnica rastuće industrije zabave i tvrdo se opirao promjenama koje su donosili Bijelo dugme i potom protagonisti novog vala, mijenjajući uhodane principe rada. Odavno amortizovani estradni patenti – marljivo promovirani kroz zabavnoglazbene festivale – još su se nemilice trošili i pružali najveći otpor novotarijama. U takvu situaciju ulijeće Džoni s Azrom i serijom višestrukih albuma širom razgrće sve oko sebe. Džonija je na prvi sastanak u Jugoton u svome Spačeku dovezao Jurica Pađen, čiji je Aerodrom već snimao za njih. „Pričao mi je o problemima sa Suzyjem, povjerio mi se da ga tamo zajebavaju i da nije zadovoljan. Tada sam se već poznavao sa Škaricom i rekao sam Džoniju ’pa idemo otići do Jugotona i probaj tamo’.“Prvi album Azre snimljen je u martu i aprilu 1980., s Dragom Mlinarcem za miks-pultom tonskog studija Jadran filma u Dubravi. Njegovo objavljivanje u junu te godine bilo je presudno za domaću rock scenu. Štulić je s Azrom u rock glazbu donio drukčije teme i energičnu svirku tročlane postave kakva nije imala prethodnika na domaćem terenu.Album Azra jedan je od najboljih debija u domaćoj popularnoj glazbi, ali i jedna od najznačajnijih ploča ukupne SFRJ diskografije. Nastupni Azrin album bio je uvjerljiv ne samo kao strasno odsvirana rock-ploča nego i kao Štulićev tour de force. Žestina i uvjerljivost pjesama bile su osnovne značajke ploče za koju je Štulić imao dovoljno materijala na lageru skrivenog minulog rada. Prvijenac Azre sadržavao je urbanu himnu „Jablan“, angažirane, pokretačke tekstove „Uradi nešto“ i „Vrijeme odluke“, neobične ljubavne pjesme „Gracija“ i „Tople usne žene“, ironiju „Iggy Popa“, ritmičku iskričavost „Vrijeme odluke“. Netipični tekstovi o generacijskim problemima i nedoumicama gradskih outsidera progovarali su iz osobnog Štulićeva iskustva i – najvažnije – drukčije nego što je to radio itko prije.

TEŠKO VREME

teško vreme za matore prijatelju mojna zidovima naši tragovimi kružimo ko psidjevojke se ne obaziru za namanjihove kose bude sjetudug je put do vječnostii mi ga prelazimo ćutke i u miru

ej stari sjeti sei reci mi nešto o njojej stari plati gemprijatelj si moj

teško vreme za matore prijatelju mojuloge su davno podijeljenei svak ide svojim putemtateki piju i sapliću dok pjevajužene ih zaobilaze na mahklinci ih rasturaju zbijeni u gomileoni pljuju glasnoi urlaju ko zvijeri

ej stari sjeti sei reci mi nešto o njojej stari plati gemprijatelj si moj

teško vreme za matore prijatelju mojljudi postaju nalik na kokošislabo vide i rano liježua jutrom žure na kopanjezbijeni u gomile duvanadžepova usukanih od znoja dlanovazalaze svuda i u sve guraju nos

ej stari sjeti sei reci mi nešto o njojej stari plati gemprijatelj si moj

Štulić motive i slike za svoje pjesme pronalazio u zagrebačkom okruženju, s upućenošću nekoga tko je „čitav život plazio po cesti i poznaje svako zagrebačko dvorište“. Vrlo brzo pokazao se jednim od najtalentiranijih glasnogovornika, s kojim se publika mogla poistovjetiti. Odjeci ranijeg Štulićeva usmjerenja folk glazbi prigušeno su se osjetili u čemeru

nekih Azrinih pjesama poput „Gracije“, koje su, osim gradskog spleena, sadržavale i tužne emocije ostarjelih gubitnika. Sve skupa pomoglo je da grupu osim novovalne generacije prihvati i starija generacija publike, ne pretjerano sklona novotarijama.

OBRATI PAŽNJU NA POSLEDNJU STVAR

obrati pažnju na poslednju stvari legni tu kraj menezaboravi na sve što znašopusti se sadne traći svoje vremeja te volimvolim da ti pogađam snei ne razumijem zašto te smetane mari za to

obrati pažnju na poslednju stvari sjećat ćeš se dugopovuci još dimudahni volju za puti uzmi moju rukuja te volimvolim da ti pogađam snei ne razumijem zašto te smetane mari za to

obrati pažnju na poslednju stvarzadrži me u sebiosjećam da lutam kroz terase svijestinešto se u meni dijelija te volimvolim da ti pogađam snei ne razumijem zašto te smetane mari za to

Zbog toga je dobna granica publike na Azrinim koncertima često bila viša nego kod drugih debitanata, koliko je i Štulić bio stariji od svojih kolega, odgojen na drukčijoj glazbi. U pjesmama poput „Uradi nešto“ činilo se da je Štulić samo elektrificirao nekadašnju fascinaciju protesnim pjesmama šezdesetih koje je davno svirao na akustičnoj gitari i nakon godina traženja pronašao vlastiti izraz. U sviračkoj srži nastupni album Azre ipak je bio nepogrešivo novovalno intoniran, sa svim potrebnim estetskim rješenjima na svojim mjestima.Iako bi zalihom toliko dobrih pjesama malo koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu dogodilo se upravo to. Gledano s odmakom, njegova je krivnja kudikamo manja nego što je to

tada isticao Štulić; prvi album Azre ostao je od široke publike najprihvaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost zvuka ujedno bila primjerena Štulićevu dokumentarističkom, „tvrdo kuhanom“ prikazu gradskog života.Omotnicu LP-ja dizajnirao je Jasmin Krpan, čija je fotografija trojke na zadnjoj stranici ovitka (snimljena ispred prostorija Kugla glumišta u Savskoj) podsjećala na fotografiju s nastupnog albuma The Clasha. Prepoznatljiv, grafički egzotičan logotip bio je potpisan imenom Martina Kruna, iako se tapravo radilo o bivšem Džonijevom saputniku iz Balkan sevdah banda, Kruni Martinčeviću. Što se tiče zvuka, zapravo se nije toliko radilo o tehnički lošoj snimci koliko o tankom zvuku i pretjerano „kreštavom“ tonskom miksu instrumenata i vokala u pojedinim pjesmama. Zvuk u studiju nesumnjivo je bio generiran iz svirke same grupe, a ona je poštovala tadašnje novovalne zahtjeve s udjelom art-rock ritmičkih detalja u „Iggy Popu“ i „Vremenu odluke“, te reskih, zvečećih gitara koje je Štulić obogatio zvukom flanger pedale. Uličnom okusu pjesama drugi celofan zapravo i nije bio potreban.Džoni je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i nije skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom u intervjuu Džuboksu: „Teško mi to pada. Čuo sam nedavno na radiju skoro cijeli album, poslije Pankrta i poslije ne znam koga, i kad god ga čujem... muka mi dođe. Tol’ko truda, tol’ko napora, dobre pjesme, a tako loše producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uzeo Mlinarca; da sam radio s Husom kod Trulog, bilo bi mnogo bolje. Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal. Ja sam htio i album snimati kod Trulog, ali on je stalno imao nekih poslova, nikad se nismo mogli naći, a ja nervozan, htio sam pošto-poto snimiti album. Hus mi je govorio da čekam, i tako. Bio sam ljut na sve i rekao: napravit ću album bez svih vas. Tad sam bio u komi i, uopće, album je sniman u jednoj mračnoj atmosferi... to se može osjetiti.“Poslije je Štulić Draganu Kremeru iz Džuboksa objašnjavao svoj odnos prema Dragi Mlinarcu: „On je meni bio drag kao čovjek. Još kao Grupa 220 oni su nama bili nekako kao legenda, pa je to nekako naglo prekinuto, dugo se nije pojavljivao. Hus nešto nije mogao i onda sam njega uzeo. Točnije, Glavan mi je rekao da idem k Mlinarcu, i dobro. Pazi, tu je sad jasno, tu nije Mlinarec kriv, on je radio svoj posao, već ja nesreća, naprosto ima nesreće u tom albumu...“ Naravno da ke svirka Azre mogla biti zabilježena i drukčije, što se vrlo lako moglo provjeriti na godinu prije snimljenoj pjesmi „A šta da radim“. No, tadašnji sofisticiraniji zvuk na prvijencu je zamijenila tvrda i izravna svirka snimljena bez „male pomoći prijatelja“ Husa. Album Azre prije svega je osvajao pjesmama, neposrednošću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, duboko proživljenih stihova. Džonijeva diskvalifikacija zvuka albuma bila je shvatljiva, ali ne i žaljenje za žestinom: prvi album Azre žestok je kao nijedan poslije njega.Praskava svirka i strast, koje su nezaustavljivo virile iz svake brazde vinila, Borisa Leinera upisale su na listu najboljih domaćih bubnjara, ljuljajuće bas-dionice Miše Hrnjaka bile su adekvatna protuteža Džonijevim neurotičnim gitarama nalik Televisionu i najbolji dokaz pripadnosti estetici new wavea, u koju su se uklapali i pozadinski vokali Dua Baraccude, pseudonima pod kojim su djelovali Mladen Juričić i Marino Pelajić. Štulićevo bolno pjevanje bilo je dobar razlog za identifikaciju poklonika s autorom i njegovim sugestivnim pjesmama.Štulić je bio podjednako uvjerljiv u buntom natopljenim himnama i lirskim bravurama poput

„Tople usne žene“, „Gracija“ ili završnoj „Obrati pažnju na posljednju stvar“, modificiranoj prema akordima iz „Michelle“ Beatlesa, što će se još jasnije čuti u koncertnom aranžmanu. Osim novovalne energije u svirci, ne manje važan bio je lirski dio Štulićeva rada, kojim se bez kompleksa redefinirao način pisanja ljubavne poezije u domaćem rocku: emocionalno otuđenje bilo je nadahnuto dočarano u netipičnim Džonijevim tekstovima, a konvencionalna ljubavna patetika zamijenjena pomaknutim, detaljnim opisima distanciranog autora.Utjecaj bijelog reggae-zvuka na Azri – koji je poslije u srednju struju pop-glazbe ugurao Šarlo akrobata pjesmom „Ona se budi“ – inicirao je Boris Leiner i vodio je izravno do The Clasha i britanskog novog vala, iako su tekstovi i melodije zadržale osoben Štulićev kut gledanja. Tekstovi o otuđenju („Teško vrijeme“) i anarhizmu („Jablan“) možda nisu bili znanstveno utemeljeni, ali su nedvojbeno bili sugestivni i uvjerljivi. Spojeni s konciznim aranžmanima i efektnom svirkom, prvi Azrim album pretvorili su u prikaze života marginalaca punih frustracija i dali sugestivne dijagnoze okruženja koje je Štulić rendgenski raskrinkavao s nezaustavljivom strašću. Dobar odaziv publike na poziv upućen albumom sirovog, asfaltnog rock ’n’ rolla rezultirao je pouzdanim sljedbeništvom, solidnom nakladom i grafitima „Džoni je Bog“, podsjetivši usred Zagreba na kultnu fazu karijere Erica Claptona 1966. u Londonu.Petar Luković recenzirao je album u Džuboksu: „Vitalnost instrumentalizacije kod Azre nije pitanje improvizacije, već fluidnih, okvirno danih koncepata u kojima izvrsno funkcioniraju jednostavni rifovi, energične solo dionice koje razbijaju očekivanu cjelinu, stvarajući tako kompleksnu sliku raspoloženja i atmosfere. Fleksibilna ali čvrsta ritam sekcija dobar je pandan Džonijevim izljevima gnjeva ili pastoralnim pasažima koji vuku u mračne aleje sentimenta, sugestivne ekspresije. (...) Tamo gdje su pogođeni i vrijeme i mjesto, gdje se ogoljeno glazbeno tkivo spaja s artikuliranim idejama – Azra nema premca. U punoj formi Azra svoj britki zvuk diže na stupanj usijanja, a iza ’praznine’ krije se sugestivnost rijetkog emocionalnog naboja. Ono što je postojano na cijelom albumu jest opsjednutost ljubavnim strahom, podcrtanim vokalom u kojemu je beznađe – polazište i cilj. Čak i u temama koje su naizgled zabavne i nepretenciozne, Azra ostavlja dojam da u ljubavi spasa nema, da je otuđenje neizbježno i – točka. (...) Sigurno je da je Azra po metodologiji opservacije i iskrenosti stava među najuvjerljivijim domaćim bendovima nove generacije.“Okruženje nakon Titove smrti, politička neizvjesnost i ponešto razlabavljene granice dopuštenog dale su novoj generaciji glazbenika prostora za drukčije poglede „na situaciju“, ali autorska pronicljivost i odbijanje rada po uvriježenim pravilima ipak su odigrali najvažniju ulogu pri kreaciji novih rock-manifesta. Ako su novovalni sastavi bili na tragu povokativnosti Buldožera i iskoristili nenadano otvorene rupe u sistemu, činili su to s uvjerljivošću koja ih je odmicala od pukog buntovništva i približila diskografskim zgoditcima koji su i poslije izdržali ozbiljne provjere umjetničkim, a ne samo rebelijanskim kriterijima.Domaći punk i novi val prvi su nas put stavili u isti pretinac s aktualnim zbivanjima u inozemstvu. Podatak da je od prvog albuma The Clash do debitantskog albuma Prljavog kazališta 1979. prošlo samo godinu i pol dana dovoljno govori o povijesnoj bilanci usklađivanja koju su novopridošli autori poput Jasenka Houre, Pere Lovšina ili Branimira Štulića iznijeli na leđima.Ako je u Britaniji prijelomna bila 1977., kako su pjevali The Clash na debitantskom albumu, kod nas je svjetonazorske promjene „uglazbila“ sezona 1979./80. i donijela konkretne dokaze s prvim važnim singleovima i albumima. Prvi novovalni albumi odmah su se upisali na liste

ponajboljih albuma domaćeg rocka. Rock-kritika ispravno je shvatila i protumačila značaj punka za ovdašnja glazbena zbivanja. Najkraću konstataciju dao je Darko Glavan u nezaobilaznoj knjizi Punk: Potpuno uvredljivo negiranje klasike?, objavljenoj 1980., gdje je eksplicitno ustvrdio: „Punk rock je najznačajniji i ujedno jedini značajan događaj u rocku tijekom sedamdesetih godina.“ Poslušamo li albume Rolling Stonesa, The Whoa, Neila Younga ili Kinksa iz 1978., očito je da su i oni mislili tako.Bili mi ili ne iza željezne zavjese, istovjetnost događaja na domaćoj rock-sceni s inozemnim prilikama, prije svega Britaniji, početkom 80-ih bila je poticajna i fasinantna. Tih godina i strani su se mediji zakvačili na sintagmu „punk iza željezne zavjese“. Novinar Chris Bohn o iskustvu nesvrstanog punka pisao je u britanskom Melody Makeru kao o političkom presedanu unutar socijalističkog društva: „Unatoč problemima, punk cvjeta u Jugoslaviji, barem u dvije najzapadnije republike, Sloveniji i Hrvatskoj. Činjenica da se u državi na rubu propasti punk ipak tolerira, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomice ovisi o stupnju dopuštene društvene kritike i, ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu svojih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka.“Ako je neke možda iznenadila brzina kojom su imena poput Prljavog kazališta, Azre, riječkih Termita i Parafa ili slovenskih Pankrta uhvatila priključak s novim idejama borbenog rocka, kvaliteta pjesama na njhovim prvim nosačima zvuka vjerojatno je bila još neočekivanija. Najveći pothvati poduzimali su se u zemljopisnom trukutu Zagreb – Ljubljana – Rijeka. Već potkraj 1980. pridružio im se Beograd s Paket aranžmanom Šarla akrobate, Idola i Električnog orgazma, što je pokazalo da je punk kao urbana glazba najjače korijene pustio u gradskim sredinama koje su najviše provocirale životnu energiju starosjedilaca i pridošlica. Štulić je na prvom albumu Azre prednjačio u tematskoj širini; okrenutost socijalnim temama, kritika sistema i seciranje društvene stvarnosti u vremenu punka izravno su ga upisali na listu angažiranih autora koji društvenu situaciju nisu doživljavali kao zabranjeno dvorište ili popratan ukras u pjesmama, nego kao bitan dio inspiracije.U brzini širenja novovalnog virusa po SFRJ Azra je odigrala bitnu ulogu. Utjecaj drukčijeg načina rada i razmišljanja novovalnih autora početkom 80-ih iznenađujuće se brzo osjetio u srednjoj rock-struji i radu najtiražnijih izvođača. Neporeciva je činjenica da je 1980. srednja struja domaće rock-scene kao nikad prije, a ni poslije, bila otvorena artističkim izazovima koje su donosili autori poput Houre, Lovšina ili Štulića, a morali su ih prihvatiti svi „stari prdonje“ koji nisu htjeli završiti u rockerskom društvu mrtvih pjesnika. Albumi Bijelog dugmeta i Parnog valjka iz tog vremena najbolji su dokaz za tvrdnju o prihvaćanju utjecaja.

Na krilima odličnog albuma prihvaćenog od publike, Azra je održavala koncerte diljem SFRJ. U Beogradu su početkom septembra 1980. u dva tjedna svirali tri puta; iste večeri na skupnom koncertu s Metkom, Aerodromom, Galijom i Ibricom Jusićem na rukometnom stadionu OKK Beograd, samostalno u dvorani Doma omladine, te za nekoliko dana ponovo na skupnom nastupu na Tašmajdanu. „Tek kada smo izašli iz Zagreba i došli u Beograd i druge gradove, shvatili smo koliko smo veliki band. Kada vas dočeka euforija publike i mediji, čovjek shvati da niste samo mali lokalni sastav, nego da je stvar krenula“, objašnjava Boris Leiner. Tih tjedana Azra se s Parafima pojavila u televizijskoj emisiji Nedjeljno popodne beogradske televizije, odsviravši „Krvavu Meri“. Gostovanje u Sarajevu Štulić je zapamtio i po juke-boxu

na aerodromu koji je među vinilnim 45-icama imao i prvi Azrin single „Balkan/A šta da radim“, što je bio znak da su ušli u srednju struju i osvojili ukus nespecijalizirane, šire publike. Koncert u prepunom Klubu Studentskog centra, jedan od najboljih ranih Azrinih nastupa koji sam imao prilike vidjeti, nastavio je trijumfalan niz svirki po zagrebačkim klubovima. Ali nije svugdje publika bila na njihovoj strani u istom broju. Nastup u kinodvorani u Ivanić Gradu pokraj Zagreba potkraj oktobra održan je pred polupraznom dvoranom, što je pokazalo da predstoji još dosta terenskog rada izvan velikih gradskih središta. Idućih godina Azra će u žestokom tempu nastupe održavati u svim mjestima do kojih je vodio asfalt.Krajem septembra 1980. Azra je ušla u studio Janka Mlinarića radi snimanja pjesama „Lijepe žene prolaze kroz grad“ i „Poziv na ples“. Dvoglas Štulića i Leinera u prvoj, snimljenoj na kajkavskom dijalektu i zagrebačkom slengu, najavio je Leinera kao sposobnog solo pjevača. Najpouzdaniji Štulićev suradnik u tonskom studiju, Husein Hasanefendić, opet je bio producent pjesama na kojima je odsvirao i solo gitare. Na B-stranu singlea objavljenog idući mjesec uvršten je instrumental „Suzy F.“, čija će se potpuno promijenjena verzija, s pjevanjem, naći na idućem albumu Azre. Razlog za instrumentalni pristup Štulić je opravdao time što je pjesma s tekstom zvučala „kao da je pjeva Aco Stojković u ljetnoj bašti ’38., s leptir-mašnom“. Imao je pravo, radilo se o skoro festivalskoj temi s fućkanjem i gitarama odsviranoj blisko stilu Hanka Marvina iz The Shadowsa.Štulić i Azra nisu imali previše dodirnih točaka s plesnom ska-goznicom. Za razliku od većine eskapističnih poruka odaslanih 1980. – od Bregovićeve „Svi marš na ples“, preko Hourine „Mi plešemo“ (koja se izvorno ipak trebala zvati „Mi pijemo“), do Stublićeve „Zamisli život u ritmu muzike za ples“ – Džoni je zajapureno poručivao: „Nema vremena za bolju budućnost.“ Dodir sa sličnom temom u pjesmi „Poziv na ples“, mješavini ritminog funka i međuigre oštrih gitara, superiorno je kvalificirao Azru za plesne podije, premda je imala vrlo malo plesnih pjesama na repertoaru. Kao i na singleu „Balkan“, Štulić se pokazao autorom sposobnim da napiše pamtljive, lucidne hitove i potom ih odabere za objavljivanje na singleovima; pjesme na prvim stranama vinila bile su nešto mekšeg zvuka, dok su „Poziv na ples“ i „A šta da radim“ imale proširene srednje dijelove i bile modernijeg zvuka. Pojedinačno su možda bile najbolji dokazi Štulićeva skladateljskog umijeća. Jedan od najprodavanijih singleova te godine pokazao je kako je u drukčijim okolnostima mogao zvučati prvi album Azre, kultne postave po fanatizmu publike, sada već etablirane po nakladama.Početkom 1981. Azra je kao samostalni dio paketa novih zagrebačkih grupa bila tražena roba u Beogradu, gdje su Film i Haustor također često nastupali. Na godišnjoj listi magazina Džuboksa Azra je pobijedila u kategoriji singlea godine („Lijepe žene prolaze kroz grad“) te osvojila druga mjesta u kategorijama albuma, najbolje grupe i najveće nade, dok je Štulić bio drugi u kategorijama pjevača i tekstopisca. Već etablirano Prljavo kazalište bilo je na trećim mjestima, Bijelo dugme na prvima, dok je Houra kao kompozitor bio na drugom mjestu, ispred Štulića i iza Bregovića.Koncerti su još uvijek bili najjače oružje grupe u reklamiranju prvog albuma i dva hit-singlea. Početkom februara 1981. Štulić, Leimer i Hrnjak u beogradskom su Domu omladine odsvirali pet koncerata u tri dana; zbog velikog zanimanja publike već rasprodanim večernjim nastupima dodana su i dva popodnevna. Azra je u Beogradu nastupila nekoliko tjedana nakon Pozdrava iz Zagreba, zajedničkog koncertnog paketa u kojem su Beograd posjetile

najpopularnije zagrebačke grupe: Parni valjak, Haustor, Film i Prljavo kazalište. Dva mjeseca poslije održan je uzvratni Pozdrav iz Beograd u zagrebačkom Studentskom centru, a oba su koncerta svjedočila o pomalo čudnom suživotu rocka i socijalističkih struktura, koje su protudržavni rock ’n’ roll upotrebljavale za unapređivanje bratstva i jedinstva među poklonicima rocka.Dakako, Džoni nije htio ni čuti o pridruživanju tom društvu, Štulić je Azru već tada smatrao izdvojenim, samostalnim pogonom, za što mu je sasvim konkretan uspjeh albuma i koncerata davao za pravo. Nije ga zanimalo lokalpatriotsko svrstavanje pod skute zajedničke zg-produkcije, a i Štulićev odnos s kolegama glazbenicima s gradske scene bio je promjenjiv. Boris Leiner potvrđuje da nije previše volio zajedničke koncerte – odrekao ih se čim mu je to status Azre dopustio – kao ni velike prostore sportskih dvorana, što je bio jedan od razloga da je Azra često svirala multiplicirane nastupe u klubovima.U takvom zaletu drugi, dvostruki vinilni album Sunčana strana ulice snimljen je u jednom dahu, u februaru i martu u studiju Janka Mlinarića. Članovi Azre i neki dodatni glazbenici zavukli su se na omiljenu adresu na Medveščaku i za nekoliko tjedana završili prvi Štulićev magnum-opus. Producirao ga je, kao i sve sljedeće ploče Azre, sam Džoni. Doduše, prije početka rada bilo je nekih planova da se album snima u inozemnim studijima, s Husom kao producentom i dodatnim instrumentalistom, ali na kraju je sve ipak dovršeno u Zagrebu. Već i prije snimanja Azra je na koncertima svirala mnoge nove pjesme, a pažnju publike najviše su privukli provokativni, politički intonirani tekstovi „Kurvini sinovi“, „Poljska u mome srcu“, „Poljubi me ravno u dupe“, „Zabranjeno je da se odgovara“ i „Rođen da budem šonjo“.Govorkanja o zabrani Štulić je objašnjavao u razgovoru za Džuboks: „Kod nas se, u mnogim stvarima, samo zakoni mijenjaju, ostalo ostaje isto. Zato će vjerojatno ostati i te pjesme – na žalost – mada bih bio najsretniji da ih uopće ne izvodim. Nije stvar u Jugotonu, Jugoton bi dopustio objavljivanje. Za ’Poljsku’ ima rezervi jer se boje... Nije stvar u Jugotonu, nego se ljudi ne usude, nitko neće žrtvovati svoj posao i život zato da... Oni rade svoj posao, oni žive od toga i ne stoje kao ja iza svega toga. Stvar je u dnevnoj politici, ma to je glupo, sve je politika... Nisam ja niš’ više politiziran od bilo koga drugoga, jer je sve politika. Sport je politika, razgovor je politika, cijena benzina je politika. Sve je publika, samo ako se pametno uzme. To je smiješno, ali stvarno je tako.“, završio je Džoni s pretpostavkom da će mu Jugoton valjda „pustiti“ pjesme na album, „jer ionako im dosta zarađuje“.Naposljetku pjesme „Zabranjeno je da se odgovara“ i „Rođen da budem šonjo“ nisu ni snimljene, objavljene su tek u koncertnim verzijama na idućem albumu. Ustupak je bila posveta pjesme „Kurvini sinovi“, „imperijalizmu i hegemoniji“, na omotnici ploče, na zahtjev Jugotona. No, opaska koja je na ovitku albuma trebala biti otisnuta manjim slovima na kraju je pogreškom (ili ipak namjerno?) bila veličine naslova pjesme: „Meni su ljudi govorili ’ovo ti neće proći’ – i prošlo je“, govorio je Štulić u Poletu u maju 1981. „Svi su govorili neće, ja sam isto tako mislio, ali išao sam, jer sam se htio uvjeriti. Bilo je problema, što ja znam, međusobno smo se kolebali. Ljudi su bili sumnjičavi i govorili su: bit ćemo sretni ako to prođe, ali neće proći.“Unatoč takvim najavama, Sunčanu stranu ulice karakterizirao je zanimljiv omjer angažiranih i osobnih Štulićevih tema, vrlo precizno artikuliran na dvostrukom albumu koji je širinom i trajanjem dopustio izlaganje nekoliko paralelnih autorovih priča. Bilo bi preskromno reći da je Sunčana strana ulice najbolji dvostruki album rock-scene SFRJ, jer ima ih premalo. Osim

ambicioznog Homo volansa Arsena Dedića iz 1973., skupne ploče poput Kongresa rock majstora, Boom festivala, ili pretenciozni pokušaj Dade Topića s Neosedlanima i drugi album sarajevskog Vatrenog poljupca, nisu ni izdaleka pripadali Štulićevu autorskom rangu. Ljudje Janija Kovačića stigao je tek 1983., a još kasnije i Dok čekaš sabah sa šejtanom Zabranjenog pušenja, dijelom i na Štulićevu tragu.

Iako je snimljena nedugo nakon prvijenca, Sunčana strana ulice Štulića je daleko odmaknula od fokusirane strategije debija i zahvatila bitno širu sliku stanja unutar i oko autora. Uz nastupni album Filma, to je jedna od najautentičnijih zabilježaka gradskog života prenesenih na brazde vinila. Priča je otvorena atmosferičnom minijaturom „041“ i stihovima „kada Zagreb izranja iz sna...“, efektnom najavom gradskih priča, strahova, paranoja i ljubavnih vinjeta koje slijede. Najfascinantnije je ipak bilo tematsko i stilsko proširenje do kojeg je Azra došla. Sunčana strana ulice – s uljem Davora Mingoljevića na naslovnici – bila je odlično izbalansiran album majstora koji su u tonski studio ušli s pregšti raznovrsnih ideja i izmjenjivali ih iz pjesme u pjesmu kao na tekućoj vrpci.I sam Štulić rekao je da je „album kao kompilacija, ja sam ovaj album tako radio da ga mogu slušati kao kompilaciju s tri-četiri albuma“. Azra je u pjesme bez oklijevanja uvrštavala izravne političke komentare; nakon Hrnjakova plka-uvoda na basu „Poljska u mome srcu“ bila je žestoka, dokumentaristička slika događaja u brodogradilištu u Gdańsku i podrška prosvjedima poljskih radnika i sindikata Solidarnost. Štulićeva politiziranot djelovala je na publiku kao hipnotizirajuće glasnogovorništvo nekoga tko se usudio reći ono što drugi ne smiju. Najveći privid o Džoniju bio je upravo osjećaj da ste ga kupnjom albuma delegirali na mjesto dežurnog kritičara, ili državnog neprijatelja, koji će se bez oklijevanja posvađati s kim god treba. Izgledalo je da je Štulić po defaultu bio protiv i uvijek tražio razlog za bitku, makar i s neidentificiranim neprijateljem, u pjesmama poput „Kurvini sinovi“ ili „Daleko od istine“.Predvodnik nedefiniranog pokreta otpora drugim albumom pokazao se doraslim zadatku borbe na nekoliko frontova. Poluakustične balade i nježnija strana ploče bile su pune šansonijerskog rafinmana, dok je ulična strast kuljala sa susjednih, ratobornih pjesama. Ako postoji trenutak u kojemu se Džoni emocionalno razotkrio bez povlačenja ručne kočnice, bilo je to upravo na Sunčanoj strani ulice, u pjesmama sugestivnih, mračnih ambijenata „Ne reci mi dvaput“ i „Daleko od istine“. Zvuk albuma bio je bolji u akstičnim pjesmama, dok je u bržima zadržao šarm jednostavnosti uličnog rocka, mada je po mjerilima inozemnih proizvoda to još bio zvučni ekvivalent „jeftine cuge i teške pljuge“.U usporedbi s prvim albumom Azre, Sunčana strana bila je nešto mekšeg zvuka, a uspjeli amalgam ljubavnih pjesama i angažiranih stihova prikazao je Štulića kao svestranog autora novog vala. Džoni je suvislo objedinio socijalne komentare, političke teme, prosvjede protiv birokracije i pseudoanarhizam („Užas je moja furka“), ne zaboravljajući problem individualne zapostavljenosti u „Pametni i knjiški ljudi“, gdje je lik Čere, modeliran po stvarnoj osobi prijatelja Velimira Čerića, kao i u slučaju Drage Mihaljinca, koji se našao u pjesmi „Kipo“, pridružio živopisnom nizu Štulićevih antijunaka, započetim s „Jablanom“.Nadahnuta serija lirskih, nježnih poluakustičnih pjesama „Između nas“, „Karta za sreću“, „Kipo“ i „Sunčana strana ulice“ pokazala je Džonija kao sugestivnog autora i na skliskom terenu ljubavnih tema. One su pak teško mogle biti različitije od pjesama o urbanoj paranoji („Odlazak u noć“, „Kad Miki kaže da se boji“). Ali naizgled frankensteinovski podvojen

materijal odlično je funkcionirao unutar istog albuma, pokazujući lice i naličje „uvijek iste priče“. Pjesma pod tim naslovom bila je prva i posljednja koju je otpjevao Mišo Hrnjak, izgovarajući parole kroz telefonsku slušalicu. Već iskusni Boris Leiner solo vokalom posvojio je „Provedimo vikend zajedno“ i „Suzy F. (Kada vidim Beč)“.Netko je jednom rekao da je Džoni po vokaciji bliži akustičnoj nego električnoj gitari. Boljeg dokaza od nekih pjesama sa Sunčane strane ulice nije trebalo tražiti, ali je nekoliko bravura s elektrikom, poput sola u „Ne reci mi dvaput“, pokazalo sve kvalitete Štulića kao instinktivnog gitarista. Veći broj mirnijih pjesama predstavio je Štulića kao sposobnog autora u akustičnom miljeu, što nije bilo čudno s obzirom na njegovo glazbeno stažiranje prije Azre. Kuriozitet je bilo uključivanje skladbe „Pit... i to je Amerika“, čiji je tekst napisao glumac Mile Rupčić za svoju kazališnu monodramu. I s tuđim tekstualnim predloškom Džoni se snašao uvjerljivo, uz gostovanje starog suradnika Mladena Juričića na usnoj harmonici.Oboružana nizom uspjelih pjesama, Sunčana strana ponudila je širok raspon tema i ambijenata, što je u drugi plan gurnulo pjesme-dosjetke i seksizam u „Fa fa fa“, prvoj Azrinoj ska-poskočici. Ali gorčina stihova „poljubi me ravno u dupe“ ili „kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti, kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi“ iz pjesme „Uvijek ista priča“, zajedno s prozivkom u „Pametni i knjiški ljudi“, prvi je put istaknula Džonijevu namjeru da dijeli moralne lekcije „manje vrijednim“, ili nedovoljno ambicioznim osobama. Ako je prije govorio „ne mogu pomoći nikome od nas“, uskoro je došlo do raslojavanja i podjele na njega i „njih“. Ubrzo će se takve naznake pretvoriti u zapjenjeno prozivanje onih „koji kleveću i lažu“ i gađenje prema likovima u pjesmama koji su mu služili kao metafore stvarnih osoba „bez trunke ideje“. Mnoge Štulićeve pjesme napisane u tom razdoblju, još neobjavljene „Rođen da budem šonjo“, „’68“, „Svjetska Lada“, „Gomila nesklada“ ili „Vrata podzemnih voda“, žigosale su inferiorne pojedince. Kontinuitet će nastaviti skorašnje „Anđeli“, „Krivo srastanje“ i „No Comment“, s vremenom će „balegari“ dobivati sve više prostora u Štulićevu tretmanu, iako će autorovo suosjećanje ipak tu i tamo provirivati iz pjesama poput „Ljudi samoće“ i „Pavel“.Član famozne Jugotonove komisije za šund početkom 1981. bio je i Darko Glavan, koji je pokušavao braniti nestašluke domaćih rock autora pred cenzorima. Svojim se glasom borio protiv stavljanja etikete šunda cijelom albumu zbog pjesme „Fa fa fa“, koju komisija zbog stihova „fafala si mi ti, fala ti“ nikako nije mogla „popušiti“, iako će postati instant-hit kod publike. Dodatni porez zbog Štulićeva seksitičkog skeča povećao bi prodajnu cijenu ionako skupog dvostrukog albuma. Iako dvije godine prije nije uspio u sličnoj misiji, kad je oporezovan prvijenac Prljavog kazališta, Glavan je stekao iskustvo u komisijskom radu i uspio obraniti album tezom da optužena pjesma možda jest lascivna, ali nipošto nije kič.Kao legitimni glasnogovornik Zagreba, uz Jasenka Houru, koji se usmjerio na istočno predgrađe, Dubravu, Štulić je briljirao u gradskoj tematici, a obojica su dobili knkurenciju u Juri Stubliću, koji je nastupnim albumom Filma, s bivšim Džonijevim društvom, ostvario fascinantan diskografski prvijenac. Džoni je u tekstovima bio sposoban zabilježiti detalje koji su mnogima promicali, dokumentarističkim postupkom, zbog kojega se činilo da su pjesme, i kada to nisu bile, proizvodi stvarnih situacija, izrečene svakodnevnim govorom.Pišući o albumu u Džuboksu, Dragan Kremer Štulića je proglasio „Gubic-begom“, velikom gubicom domaćeg rocka: „Sunčana strana ulice neosporno je jedno od vrhunskih ostvarenja domećeg novog vala, a i rock ’n’ rolla u Jugoslaviji uopće. Po položaju koji u tim oblastima

zauzima, može se slobodno usporediti s London Calling. Sličnosti nisu beznačajne: obje ploče donose svojim tvorcima proširivanje izraza, instrumentalizacije, vraćanje u šezdesete (ili napredovanje od korijena na koje je punk sve doveo), a obilje dugih tekstova nosi istinski, promišljen, a ipak spontan angažman, nabijen osjećajima. I Azra i Clash mogu u takvom izdanju poslužiti kao primjer uključivanja u ozbiljna društvena zbivanja. Mada Strummer i društvo zahvaćaju i šire, postoje veze čak i na razini pojedinih pjesama. ’Spanish Bombs’, ’Guns Of Brixton’ – ’Poljska u mome srcu’, ’Kurvini sinovi’. ’London Calling’ – vezanost uz veliki prljavi grad u ’041’, ’Grad bez ljubavi’, ’Užas je moja furka’. ’Clampdown’ – ’unutarnje’ teško vrijeme za matore, a tu su čak i muško-svinjske ljubavne poskočice ’Lover’s Rock’ – ’Fa fa fa’. O korištenju bijerlog reggaea ili mogućoj sličnosti Rudieja i šljakera nećemo posebno. Sve jasno? Kapitalan odstrel.“Na drugom Azrinu albumu istaknutu je ulogu imala puhačka sekcija koju su činili iskusni zagrebački saksofonist Miroslav Sedak Benčić, Franjo Vlahović na trubi i trombonu i Nikola Santro na trombonu. Azra je skrenula i na teren prozračnog reggaea u opuštenoj temi „Nedjelja popodne“, zamjenjujući raniji mračni, potmuli zvuk u „Teškom vremenu“ nešto optimističnijim ljuljanjem. „Benčić je stari rocker“, govorio je Štulić, „bliže četrdesetoj nego tridesetoj. Ja slušam Springsteena, onaj crnac svira kod njega, a Sedak kod mene. Poglej ovo, to ćeš rijetko gdje naći, da bubanj svira svoje, onaj fućka svoje, a dvanaestica svira tamo... to samo kod reggaea imaš. Ti su basovi svi tako lijepo ’furani’, tu rijetko imaš unis, da svi zajedno sviraju“, objašnjavao je Štulić novu tehniku i imao pravo što se tiče sviračke rastresitosti.Prateći vokali ponovno su imali istaknuto mjesto. U nekoliko pjesama pjevao je i sam Truli jer, prema Džoniju, „Leiner pjeva u nekim jak čudnim intervalima, koji jako dobro zvuče, ali kad baš moramo loviti klasične terce, onda on to nije mogao pa je morao Truli uletjeti“. Nakon što je kao duo Baraccude s Marinom Pelajićem pjevao na prvom albumu Azre, s pratećim vokalima ponovno je gostovao i Mladen Juričić. „Leiner i ja pjevamo u nekom veoma bliskom kanonu“, obrazlagao je Štulić Azrinu sklonost višeglasju u Džuboksu. „Kao što ja nikada nisam mogao razlikovati Lennona i McCartneyja. Različiti jesu, ali imaju timbar, kao Leiner i ja, blizak, to je veoma važno. Kao što su se Max i Marino našli, to je njihova boja. A kad svaki pjeva solo, velika je razlika. Ja sam imao onaj vikački glas, k’o onaj turski izaslanik, ja kad pjevam – ja vičem, jaučem, kužiš, k’o onaj vrač... ne vrač, ali poziva kišu pred sigetsku bitku, kad ide po turskom logoru i doziva. A Bora Đorđević ima onaj kaplarski timbar, ono zig-zag, postrojte se, ako si bio u vojsci. A Bebek... e, Bebek ima trgovački, on je kao onaj renesansni trgovac iz Dubrovnika. Točno osjetiš da je on jedna lukava narodna njuška, nije baš onaj koga Vlasi zajebu. On je onaj glas iz naroda, ona gubica koja onu drugu gubicu s planine zajebe. Kako je to kod Držića... pa da, Pomet.“

U proljeće te godine Štulić je ptvi put shvatio da glazba može biti vrlo unosan posao. Slučajan odlazak u banku na provjeru stanja na žiro-računu zatekao ga je s, kako je sam preračunao, 15 tisuća njemačkih maraka pri izlasku, pa je uvezane svežnjeve dinara, nepripremljen za isplatu, odnio kući pridržavajući ih pod košuljom. Otada je „prestao voditi računa o novcima“. Štulić je postao i vlasnikom elegantnog, ali poluispravnog Mercedesa, do kojeg je došao preko Milana Škrnjuga, mijenjajući nekoliko gitara za automobil u dogovoru ispred Zvečke. Kako nije imao vozačku dozvolu, automobil su često vozili kolege, a on se i dalje mogao vidjeti na

omiljenom prijevoznom sredstvu po gradu – biciklu. Budući da je lijepi Mercedes imao nekoliko tehničkih pogrešaka i, u slengu automehaničara, „drvene pragove“, često je bio parkiran ispred Zvečke.U proljeće 1981. Džoni je upoznao Snježanu Banović, djevojku s kojom će biti u vezi iduće tri godine i koja će ostati njegova najpoznatija ljubav iz tog vremena. Upoznali su se preko zajedničkih prijatelja Neli i Davora Mindoljevića, u Kavkazu, kamo je Džoni te sezone dolazio na biciklu, odjeven u neizostavan modni detalj, zelenu „tankericu“. Bile su tu i Ray-Ban naočale. „Kako se slikao za neku fotografiju s albuma, tako bi cijele godine hodao odjeven po gradu“, sjeća se Snježana Banović, koja će poslije postati kazališna redateljica i ravnateljica Drame HNK-a u Zagrebu. I sama kaže da joj se iskustvo koje je kao 18-godišnjakinja doživjela sa Štulićem danas ponekad čini kao preveliki kapital, koji je „stekla“ kao vrlo mlada osoba. O Štuliću iz tog vremena misli pozitivno i priznaje da se nije morala polako „boriti“ za neke stvari, nego je mnoge pročišćene stavove dobila izravno od njega.Štulić se uskoro upoznao i s njenim roditeljima, koji su isprva bili šokirani što se njihova 18-godišnja kći druži s desetak godina starijom rock-zvijezdom, a uskoro su se upoznale i obje obitelji. „Bila sam mlada, a Džoni me naglo uveo u te priče za odrasle, u neku zrelost“, govori Snježana Banović. „Morala sam jako brzo pročitati Marxa (smijeh) i mnoge druge pisce, osobito one s Dalekog istoka.“Kad bi se zaželio starog doma, i u vrijeme kada je već bio rock-zvijezda, Džoni je znao otići k mami „na sarmu“ u Siget. Ostao bi kod nje u produženom boravku, zabavljao je, pričao joj, smijao se. Ukratko, kad je htio biti sin, bio je dobar sin, a kad je htio biti dobar frend, s Mindoljevićima je bio danonoćno i kod njih na Gornjem gradu, u Basaričekovoj 16, znao zajedno sa Snježanom provesti mnoge noći. Nije imao vlastiti stan i živio je u Novom Zagrebu kod nekog prijatelja iz Like, a kad više ne bi bilo noćnog prijevoza, ostao bi kod Mindoljevića preko vikenda. U to vrijeme dogodio se i neuspjeli pokušaj promjene Štulićeva imidža „proletera“ i „šljakera“, pa je na Snježanin nagovor u Rijeci, kod Gorana Nemarnika i Maje Vodopije, koji su dizajnirali odeću od kože, naručeno nekoliko odjevnih predmeta. Ali bili su dovoljno pretenciozni da ih Džoni nikada ne odjene, iako je cijela „kolekcija“ bila uredno plaćena.Nakon intenzivnog vježbanja i pripremanja za turneju, dva ljetna mjeseca 1981. ispunjena su nastupima po jadranskoj obali; istodobno su je obilazili Film i Idoli u zajedničkom koncertnom paket-aranžmanu. Početak jeseni ostavljen je za nastupe u većim gradovima na kontinentu. Honorari su se između Štulića, Leinera i Hrnjaka dujelili u pmjeru 50:25:25 posto. Princip raspodjele novaca Štulić je objašnjavao riječima: „To nije stvar love, nego pitanje poštenja. Ne samo da ja sviram i pjevam, nego sam se ja morao jebati i s hiljadu drugih stvari... To je pitanje principa, moje su pjesme, moje su ideje i to košta.“Nakon koncetra u Ljubljani, na kojem je Štulić na pozornici razbio gitaru i pojačalo, Azra se umalo razišla: „Imao sam jako gadan dan“, rekao je, „loše vibracije, ona dvojica su me iživcirala pa sam ih otjerao, a i gitara se raštimavala... no, poslije se sve sredilo kad sam se smirio.“ Leiner se sjeća da je Štuliću netko iz publike pomaknuo stalak za mikrofon prije izlaska na pozornicu, zbog čega ga je mikrofon stalno udarao u zube dok je pjevao. „Džoni je bio živčan i pokušavao je razbiti gitaru, ali kako to ranije nije probao, trebalo mu je barem pet minuta da potrga žilav instrument. Kasnije se dočepao i pojačala... Mi smo ostali paf, nismo bili na to pripremljeni. Nakon dvadesetak minuta smo se vratili na pozornicu i nastavili

koncert, jer Džoni je uvijek publici dao ono radi čega je došla. Naravno da je bilo problema koji su nas izjedali, uvijek smo imali problema s menadžerima, stvorio se taj osjećaj gorčine i prevarenosti. Imaš pune dvorane, a novaca je sve manje i manje. Taj pogon trebalo je plaćati, bilo je puno ljudi s nama na putu i trzavice su bile uobičajene.“Puno ozbiljnija od tog ekscesa bila je Džonijeva želja da Mišu Hrnjaka na bas-gitari zamijeni Janko Mlinarić Truli. Osim što će poslije sudjelovati u jednom snimanju u studiju, Truli se u trenutku kad je Hrnjak bio otpušten čak i fotografisao s Leinerom i Štulićem i bas gitarom u rukama. „Htio sam od Trulog napraviti zvijezdu“, govorio je Džoni u novembru 1981., „ali on to nije želio. Više ne svira s nama, opet smo u staroj postavi. Zaboravimo sad tu kadrovsku promjenu.“ Za Štulića se moglo reći da je bio više strastan nego agresivan, ali je frustracija nagomilana u godinama svirke prije proboja Azre ipak ostavila posljedice koje su se mogle vidjeti u nekim nesuvislim reakcijama ili, kako je sam rekao, „kadrovskim potezima“. Nakon dočekanog uspjeha, Štulićeva agresivna metoda samopromocije često je bila na rubu kratkog spoja s bližom i daljom okolinom, glazbenicima s kojima je svirao i medijima s kojima je razgovarao, ali ekscesna poza bila je dijelom i shvatljiva u novovalnoj etici poznatoj po beskompromisnosti.Album je pratila dugotrajna turnrja koja je potvrdila da Azrin entuzijazam za sviranje nije splasnuo. Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Džoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo „hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć“ na kraju nastupa. „Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat“, govorio je Štulić u Džuboksu. „Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je to sad stvarno nemoguće.“ U istom razgovoru Štulić se dotaknuo i činjenice da Azra svojedobno nije svirala biseve: „Nisam odbijao! Ako ja ne dođem dvije-tri minute, oni se raziđu – OK. Ako oni ostanu dalje , ja dođem i odsviram. Nije bilo principa, nikad ja nisam bio dogmatik. Koji put mi se ne da. Ja to ne moram raditi, ali tako mi se htjelo... Svirao sam vam dva sata bez prekida, što sad hoćete?“ završio je. Zaokružio je temu izjavom: „Radim kako mi se digne.“U magazinu Pop-rock objašnjavao je kako se koncept koncertnog nastupa mijenjao u hodu, terenskim istraživanjem: „Prvi put kad sam došao u selo, ja uopće nisam kužio kako to funkcionira. Bila je to neka tezga u Andrijevcima... I onda mi tako odsviramoprogram od sat i pol i ja kažem: ’Hvala lijepa, to je bilo sve!’ Mislio sam, je l’, ako Beatlesi sviraju pedeset minuta, onda je sat i pol dosta... A oni meni: ’Kako? Pa tek ste došli.’ I ništa. Onda sve odsviramo još jedanput. A oni traže još... I onda smo odsvirali i treći put do pola, pa su nas pustili...“ Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću u oktobru 1981. odsvirala sedam uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za live-album čije je objavljivanje bilo planirano za januar iduće godine.Isprva je planiran koncert u Domu sportova, ali na kraju je ipak odlučeno da se održi niz nastupa u Kulušiću. Tim potezom Azra je možda propustila napuniti veliku dvoranu Doma sportova u ranoj fazi karijere, ali ono što se svake večeri u tih tjedan dana događalo u Hrvojevoj ulici bili su neponovljivi koncertni trijumfi. Kulušić je već postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodate su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala dotad nezamislivih sedam

uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 × 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, a i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri zaredom ponoviti sinoćne iskustvo. Tako su to bili prestižni događaji za koje se tražila karta više, gužva ispred Kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma – magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirani zrak u publici tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirali ugođaj swinging Londona 60-ih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu Blow-up Michelangela Antonionija.Gust koncertni raspored Azre nije dopuštao dulji boravak u studiju, ali te jeseni u neformalnom sessionu u tonskom studiju kod Janka Mlinarića jedne je noći snimljena fantomska pjesma „Linda Lane“. Kasnije se mogla čuti na nekim radijskim programima, uz govorkanja da se radi o novom singleu Azre. Pjesmu s klavirskom pratnjom Štulić je pjevao na engleskom, a sadržavala je i govorni dio nalik Šerbedžijinoj „Ne daj se, Ines“. Zapravo se radilo o drugoj suradnji Štulića i Mile Rupčića, na čiji je tekst – posvećen Rupčićevoj supruzi u Americi – Džoni napisao glazbu. Uz Štulića na gitari, svirali su Boris Leiner bubnjeve, Brane Lambert Živković klavir, Janko Mlinarić bas i neidentificirani čelist. Boris Leiner ne sjeća se tog snimanja kod Trulog, obavljenog u ionako hektičnom radnom rasporedu Azre: „Tih godina bilo je puno teškog afgana po Zagrebu i stalno smo duvali, dosta toga se događalo u magli.“Uskoro će se pokazati da je 1981. bila posljednja bitna godina domaćeg novog vala. Kontekst u kojem je Azra postizala uspjehe važan je zbog ukupne slike stanja na sceni koja je naočigled promatrača i sudionika stilski i sadržajno bujala. Iste godine prvi maxi single sa šest pjesama objavili su Idoli, pojavljuje se Haustorov nastupni album, a izlazi i debitantski album beogradskog Električnog orgazma. Film napokon objavljuje prvijenac za ljubljanski Helidon, otkud stiže i Ikebana mariborskog Lačnog Franca. Šarlo akrobata briljira s Bistriji ili tuplji čovek biva kad..., a Riblja čorba nakon Kosti u grlu snima autentičan nastavak Pokvarena mašta i prljave strasti. Godinu prije Bijelo dugme moderniziralo se na Doživjeti stotu, Prljavo kazalište s Crno-bijelim svijetom.Kao i svaka prava bitka, izvorni domaći novi val trajao je relativno kratko, punk još i kraće. Udarni naboj novih izvođača ubrzo je asimiliran u srednju struju i modificiran u drukčije rukopise. Iako je cijela idila trajalo relativno kratko, malobrojni su predviđali da će nakon samo nekoliko mjeseci, već u sezoni 1982./83., puno toga zauvijek nestati. Za razliku od novovalnih suvremenika iz Prljavog kazališta ili Filma, pred kojima su bile turbulentne godine, Azra je, poput Riblje čorbe, bila prihvatljivija široj publici sa skoro klasičnim formatom Štulićevih pjesama. Sljedećih godina Štulić je relativno lako zadržao stečene pozicije na vrhu tek osvojene srednje rock-struje, a i najveće naklade albuma tek su bile pred Azrom.