Janja

2

FABIO GEDA

U MORU ŽIVE KROKODILI

Istinita priča Enaiatollaha Akbarija

Naslov izvornika Fabio Geda

Nel mare ci sono i coccodri l l i

Copyright © 2010 Baldini Castoldi Dalai B. C. Dalai editore

Janja

3

AFGANISTAN

Činjenica, eto, činjenica je da nisam očekivao da će ona doista otići. Nije da s deset godina, kad uvečer zaspiš, večer poput drugih, ni mračnija, ni zvjezdana, ni tiša ili smrdljivija od drugih, s uvijek istim pjevanjima mujezina, posvuda istih, koji zovu na molitvu s vrha minareta, nije da s deset godina - a kažem deset godina tek tako, jer ne znam sa sigurnošću kada sam rođen, nema anagrafa ili nečeg drugog u pokrajini Gazni - kažem, nije da s deset godina, iako ti tvoja majka prije nego usneš obujmi glavu i prisloni je na prsa dugo, duže nego obično i kaže ti: tri stvari ne smiješ nikad učiniti u životu, Enaiate džane, ni iz kakvih pobuda. Prva je uzimati droge. Jer, postoje one što imaju dobar miris i okus, i šapću ti na uho da mogu učiniti da se bolje osjećaš, kako se bez njih ne bi mogao nikada osjećati. Ne vjeruj im. Obećaj mi da to nećeš učiniti.

Obećavam.

Druga je upotrijebiti oružje. I ako tko povrijedi tvoje sjećanje, tvoje uspomene ili tvoje osjećaje, vrijeđajući Boga, zemlju, ljude, obećaj mi da tvoja ruka neće posegnuti za pištoljem, ili nožem, ili kamenom, ili mistrijom od drva za ghorma palaw1, ako ta drvena mistrija treba poslužiti da se njome pozlijedi čovjeka. Obećaj mi.

Obećavam.

Treća je krasti. Ono što je tvoje pripada ti, ono što nije tvoje, ne. Novac koji ti služi zaradit ćeš radeći, čak i ako posao bude težak. I ne varaj nikoga, Enaiate džane, dobro? Budi srdačan i snošljiv sa svima. Obećaj mi da ćeš to učiniti.

Obećavam.

Eto, iako tvoja majka kaže stvari poput tih i onda, podižući pogled u smjeru prozora, počinje govoriti o snovima ne prestajući ti draškati vrat, o snovima poput mjeseca pri čijem je svjetlu moguće večerom jesti, i o željama - da neku želju treba imati uvijek pred očima, kao što magarac ima mrkvu, i da u pokušaju da zadovoljimo svoje želje nalazimo snagu da se uzdignemo, i da neku želju, ma kakva bila, treba držati visoko, na pedalj ispred čela, onda živjeti vrijedi muka - pa dobro, iako tvoja majka, dok te uspavljuje, kaže sve te stvari tihim i čudnim glasom, i grije ti ruke poput žeravica, i ispunja tišinu riječima, ona koja je uvijek bila tako škrta na riječima i brza u tome da slijedi život, i u takvoj prilici teško je pomisliti da je ono što ti govori: Hoda negahdar, zbogom.

Tako.

1 Sitno sjeckano meso s rižom (op. ur.).

Janja

4

Ujutro, kad sam se probudio, raširio sam ruke da bi iz moga tijela izašao san i pipao sam po desnoj strani tražeći s pouzdanjem majčino tijelo, umirujući miris njene kože, što je za me bilo kao da kaže: probudi se, ustani i tako dalje. No pod rukom nisam našao ništa, a među prstima, tek bijelu pamučnu plahtu. Podignuo sam se na laktove i pokušao pozvati: Mama. Ali ona nije odgovorila i nitko nije odgovorio umjesto nje. Nije bila u krevetu, nije bila u salonu gdje smo spavali, prostor još topao od tijela koja su se okretala u polutami, nije bila na vratima, nije bila blizu prozora promatrati prometnu ulicu punu auta, teretnih kola i bicikala, nije ni sa kim razgovarala, kao što je to često činila u ta tri dana, nije bila ni u blizini vrčeva s vodom ili u kutu za pušače.

Izvana je dopirao žamor iz Quetta, koji je mnogo, mnogo bučniji od moga malog mjesta, onaj komad zemlje, kuće i bujice, odakle potječem, mjesto najljepše na svijetu (i ne kažem to da bih se hvalisao, nego zato što je to istina). U pokrajini Gazni.

Malo, veliko.

Nisam mislio da je veličina grada prouzročila taj žamor, vjerovao sam da je riječ o normalnim razlikama među narodima, kao u načinu kako se začini meso. Mislio sam da je žamor u Pakistanu drugačiji od onog u Afganistanu, i da je svaki narod bučan na sebi svojstven način koji ovisi o mnogočemu, od toga što ljudi jedu i kako se kreću.

Mama, zvao sam.

Nije bilo odgovora. Onda sam se izvukao ispod pokrivača, obuo sam cipele, protrljao oči i otišao tražiti vlasnika zgrade da ga pitam, je li je vidio, zato što je čim smo došli tri dana prije, rekao da nitko ne ulazi ili izlazi iz samavata Qgazija, a da to on ne primijeti, stvar koja mi se činila čudnom, jer sam pretpostavljao da i on ima potrebu spavati s vremena na vrijeme.

Sunce je raspolovilo ulaz u samavat Qgazi.

Na ovim stranama takva obitavališta zovemo i hotelom, ali ne sliče nimalo hotelima, kako ih vi zamišljate, ne, ne. Više nego hotel, samavat Qgazi bio je utočište tijela i duša; konačište, u kojem su se našli u očekivanju da ih se spakira i pošalje u Iran ili Afganistan, ili tko zna kamo; mjesto u kojem se dolazilo u kontakt s trgovcima ljudima.

U samavatu smo ostali tri dana a da nismo izlazili: ja sam se igrao među jastucima, mama je razgovarala sa skupinom žena s djecom, kojiput s cijelim obiteljima, s osobama, kao što se činilo, u koje je imala povjerenja.

Sjećam se da je cijelo to vrijeme, ondje u Quetti, mama zamatala lice i tijelo u burku; burku koju u našoj kući u Navi, uz tetu i njene prijateljice, nikad nije nosila. Nisam ni znao da je ima. Na granici, kad sam je prvi put vidio da je nosi, pitao sam je zašto i ona je smiješeći se odgovorila: To je igra, Enaiate, dođi k meni. Odigla je jedan kraj odjeće. Ja sam se uvukao ispod modre tkanine priljubivši se uz njene noge kao da se, zadržavajući dah bacam u bazen a ne plivam.

Prekrivši oči rukom zbog svjetla, približio sam se kaki2 Rahimu, vlasniku, i ispričao mu se što ga smetam. Pitao sam za svoju mamu, je li je slučajno vidio, je li izašla, jer nitko nije izlazio ili ulazio a da on to ne vidi, je li tako?

Kaka Rahim čitao je engleske novine, malo crvenih malo crnih pismena, bez slika, i pušio cigaretu. Imao je duge obrve i obraze pokrivene finim dlačicama poput kakve ukusne breskve, a

2 Kaka - brat (op. ur.)

Janja

5

pored novina na stolu kod ulaza tanjur prepun koštica od marelica, tri narančasta, još nenačeta debela ploda i pregršt dudovih bobica.

Mama je govorila: U Quetti ima voća koliko hoćeš. Rekla mi je to da me odobrovolji, zato što voće jako volim. Quetta, na paštunskom znači stalna trgovačka postaja ili nešto slično, mjesto gdje se razmjenjuje trgovačka roba: predmeti, vinova loza itd. Quetta je glavni grad Beludžistana: voćnjak Pakistana.

Ne okrenuvši se, kaka Rahim otpuhnuo je dim prema suncu i odgovorio: Da, vidio sam je.

Osmjehnuo sam se. Kamo je otišla, kaka Rahime? Mogu li znati ?

Otišla.

Otišla kamo?

Otišla.

Kada se vraća?

Neće se vratiti.

Neće se vratiti ?

Ne.

Kako, neće se vratiti? Kaka Rahime, što to znači da se neće vratiti ?

Neće se vratiti.

Tada sam prestao zapitkivati. Možda sam još mogao nešto slično pitati, ali nisam znao što.

Ostao sam bez riječi promatrajući dlačice na obrazima upravitelja samavata, ali ih zapravo nisam vidio.

On je tada počeo govoriti. Rekla je nešto, progovorio je kaka Rahim.

Što to?

Hhoda negahdar.

Samo to?

Ne, još je nešto rekla.

Što, kaka Rahime?

Kaže da nikad ne učiniš tri stvari za koje ti je rekla da ih ne činiš.

Moju majku zvat ću: mama. Moga brata, brat. Moju sestru, sestra. Selo u kojem smo živjeli, ne, neću zvati selo nego Nava, kako se i zove a znači žlijeb, jer je smješteno u dnu doline, stisnuto između dva reda planina. Zato, kad je mama rekla: Pripremi se, jer ćemo jedne večeri, na povratku s popodnevne igre, otići, ja sam je pitao kamo i ona je odgovorila: odlazimo iz Afganistana, pa, pomislio sam, prijeći ćemo preko onih brda, i to je to, jer za me je Afganistan bio između onih visova, bio je one bujice; nisam znao koliko je prostran.

Uzeli smo neku platnenu vreću i napunili je rubljem za me i za nju, za presvlaku, i nešto za jelo, kruh, datulje, i ja nisam bio uznemiren zbog tog puta. Htio sam potrčati i reći to drugima, ali mama to nije željela i stalno je govorila da budem dobar i da se smirim. Došla je i moja teta, njena sestra, i

Janja

6

one su se izdvojile i razgovarale. Onda je došao neki muškarac, stari tatin prijatelj, koji nije htio unići u kuću; rekao je da se spremimo, da mjesec još nije izašao, a mrak je bio pijesak u oči talibanima i tko zna još kome drugom, tko bi nam se našao na putu.

Zar moji brat i sestra ne idu s nama, mama?

Ne, oni će ostati s tetom.

Moj brat je još malen, neće htjeti ostati s tetom.

O tome će brinuti tvoja sestra. Ima gotovo četrnaest godina. Već je žena.

A kad ćemo se mi vratiti ?

Ubrzo.

Ubrzo, kada?

Ubrzo.

Imam turnir u buzul-baziju3.

Jesi li vidio zvijezde, Enaiate?

Kakve to veze ima sa zvijezdama?

Broji ih, Enaiate.

To je nemoguće. Ima ih previše.

Onda počni, rekla je mama. Inače nećeš završiti nikad.

U zoni u kojoj smo živjeli, područje Gazni, živjeli su samo Hazari, to jest Afganistanci kao ja, bademastih očiju i plosnata nosa, zapravo ne baš plosnata, nešto ravnija od ostalih, ravniji od tvoga, Fabio, na primjer: nasljeđe mongolskih plemena. Ima ih koji kažu da smo porijeklom iz vremena Džingis-kana. Ima ih koji kažu da su očevi naših očeva bili Košani, drevni stanovnici tih zemalja, legendarni tvorci Buda iz Bamiyana. I ima ih koji kažu da smo robovi, i tako se i odnose prema nama.

Izaći iz područja ili pokrajine Gazni bilo je za nas iznimno opasno (kažem bilo je samo zato što ne znam kako je danas, no ne vjerujem da se mnogo izmijenilo) zato što biti taliban ili Paštun, to nije isto, ne, ali nama su oni uvijek činili zlo, i moraš biti oprezan kad ih susretneš. Zbog toga smo, vjerujem, otišli na put noću, nas troje: ja, moja majka i čovjek - čovjek kojeg ću jednostavno zvati čovjek - kojega je mama uzela da nas otprati. Krenuli smo pješice i tri smo noći po mraku uz svjetlost zvijezda koja je u tom kraju bez električne struje doista jaka - pješačili prema Kandaharu.

Ja sam odjenuo svoj sivi pirhan, široke hlače i tuniku do koljena od iste tkanine. Mama je stavila čador, ali je u vreći ponijela burku da je odjene prilikom susreta s ljudima, dobar način da se ne vidi kako je jedna od Hazara, i da mene sakrije.

Prvoga dana u zoru zaustavili smo se u odmorištu, karavanskom hanu koji je neko vrijeme, a to se moglo vidjeti po zasunima na prozorima služio talibanima ili nekom drugom kao zatvor. Nije bilo nikoga i to je bilo dobro, ali ja sam se dosađivao i tako sam krenuo ciljati zvono obješeno na

3 Igra s janjećim kostima (op. ur.)

Janja

7

stupu. Pokupio sam kamenje i nastojao ga pogoditi na udaljenosti od sto koraka. Na koncu sam ga pogodio, no čovjek je dotrčao do mene, stisnuo mi zapešće i rekao da prestanem.

Drugoga dana vidjeli smo grabljivicu kako oblijeće oko magarčeva tijela. Magarac je bio mrtav (očito), imao je noge zaglavljene između dviju stijena i za nas je bio posve nekoristan jer nije bio za jelo. Sjećam se da smo bili blizu Šajoia, koji je za Hazare u Afganistanu bio najneugodniji. Pričalo se da su u tom kraju Hazare u prolazu, poput nas, talibani bacali žive u najdublju jamu ili bi ih dali psima lutalicama da ih rastrgaju. Devetnaest ljudi iz moga sela nestalo je tako, dok su putovali za Pakistan, i brat jednoga od tih otišao ga je tražiti.

On nam je ispričao o psima lutalicama. U svakom slučaju, od brata je našao samo odjeću i kosti i ništa drugo.

Tako to ide kod nas.

Ima jedna izreka među talibanima: Tadžikistancima Tadžikistan, Uzbecima Uzbekistan, Hazarima Goristan. Tako kažu. A Gor znači grob.

Trećeg dana susreli smo mnogo osoba koje su išle tko zna kamo i činilo se da bježe tko zna od čega: jedan red kola s muškarcima, ženama, djecom, kokošima, tkaninama, bocama s vodom itd.

Kad bi se približili kamioni koji su išli u našem smjeru, tražili smo od vozača da nas prevezu (barem malo), i ako su bili dobri ljudi, zaustavljali bi se i ukrcali nas, no, ako su bili antipatični i bijesni na sebe i na cijeli svijet, prolazili bi pored nas dajući gas, pokrivajući nas prašinom. Čim bismo začuli šum motora iza leđa, mama i ja trčeći bismo se sakrili u neku jamu, ili iza grma ili stijena, a bilo je dosta tih gromada. Čovjek bi ne mičući se stao na rub ceste i davao znakove onima koji su dolazili da se zaustave, kao da stopira, ali nije podigao samo prst nego je mahao rukama kako bi bio siguran da će ga vidjeti i da ga neće pogaziti. Ako bi se kamion zaustavio i sve je bilo sigurno, onda bi nam rekao da izađemo iz jame i mama i ja bismo se popeli naprijed (to se dogodilo dva puta), ili straga, među robu (dogodilo se to jedanput). Onaj put, kad smo se popeli straga, sanduk je bio pun madraca. Spavao sam izvrsno.

Kada smo došli u Kandahar i prešli rijeku Arghandab, izbrojio sam tri tisuće i četiristo zvijezda (lijep broj, rekao bih) od kojih su najmanje dvadeset bile velike poput koštice breskve, i bio sam jako umoran. I ne samo to. Izbrojio sam i mostove koje su talibani dinamitom digli u zrak, i izgorjela kola i crne tenkove koje su napustili vojnici. No, htio sam se vratiti kući u Navu da igram buzul-bazi s prijateljima.

U Kandaharu sam prestao brojiti zvijezde. Prestao sam brojki zato što sam prvi put došao u tako velik grad, gdje su mi osvijetljene kuće i svjetiljke na ulicama previše odvlačili pozornost, ako umor nije bio dovoljan da se zabunim u brojenju. Ulice u Kandaharu bile su asfaltirane. Bilo je ondje automobila, motora, bicikla, dućana i puno lokala u kojima se pio čaj i gdje su ljudi razgovarali, i visokih palača, čak viših od tri kata s antenama na krovovima, i prašina, vjetar i prašina, a na pločnicima toliko ljudi da sam pomislio kako u kućama nitko nije ostao.

Nakon što smo neko vrijeme hodali, čovjek se zaustavio i rekao nam da počekamo, jer ide na dogovor. Nije rekao kamo ni s kim. Ja sam sjeo na neki zidić i brojio sam vozila koja su prolazila (ona obojena), dok je mama stajala nepokretna, kao da ispod burke nema nikoga. Osjećao se miris prženog. Radio je prenosio vijesti izvješćujući da se u Bamiyanu puca i da su u nekoj kući našli

Janja

8

velik broj mrtvih. Prošao je stariji čovjek s rukama podignutim prema nebu vičući hodaja hajr4 tražeći od Boga malo mira. Bio sam gladan, ali nisam tražio jelo. Bio sam žedan, no nisam tražio vodu.

Čovjek se, smijući se, vratio s nekom drugom osobom. Ovo je za vas dobar dan, rekao je. Ovo je Saukat i povest će vas u Pakistan u svojem kamionu.

Mama je rekla: Salaam5, aga Saukate. Hvala.

Saukat, Pakistanac, nije joj odgovorio.

Idite sad, rekao je čovjek. Ubrzo ćemo se vidjeti.

Hvala na svemu, rekla mu je mama.

Rado sam to učinio.

Javite mojoj sestri da smo sretno stigli.

Učinit ću to. Sretno, mali Enaiate. Ba omidi didar6.

Uzeo me je u naručje i poljubio u čelo. Ja sam se smiješio kao da kažem, naravno, vidjet ćemo se uskoro, svako dobro. Onda sam pomislio da sretno i uskoro ćemo se vidjeti ne ide baš zajedno: zašto sretno, ako ćemo se uskoro vidjeti?

Čovjek je otišao. Saukat, Pakistanac, podigao je ruku i dao nam znak da ga slijedimo. Kamion je bio parkiran u prašnjavom dvorištu ograđenom žičanom mrežom. U kamionu je bilo na desetke drvenih kolaca. Kad sam ih izbliza pogledao, primijetio sam da su to stupovi za svjetlo.

Zašto prevozi stupove za svjetlo?

Saukat, Pakistanac, nije mi odgovorio.

Sad, tu sam stvar otkrio kasnije. Da su iz Pakistana dolazili krasti u Afganistan, krasti ono što se moglo pokrasti, što nije bilo mnogo. Na primjer, stupove za svjetlo. Dolazili bi u kamionu, srušili ih i prevezli preko granice, da ih upotrijebe ili prodaju, ne znam. No, tog trenutka za nas je bilo važno da imamo dobar prijevoz, štoviše, više no dobar, odličan, zato što su pakistanske kamione na granici manje provjeravali.

Put je bio dug, dug, ne znam vam reći koliko, sate i sate među planinama, uz drmanje, kamenje, drmanje, šatore, mala trgovišta i drmanje. Oblaci. U jednom trenutku, a bio je već mrak, Pakistanac Šaukat je sišao jesti, ali samo on, jer je za nas bilo bolje da ne silazimo. Nikad se ne zna, rekao je. Donio nam je ostatke mesa i opet smo krenuli, zvižduk vjetra kroz prozorčić, staklo spušteno dva prsta da bi ulazio zrak, ali što manje prašine. Promatrajući tu zemlju pokraj koje smo prolazili, sjećam se da sam pomislio na oca: i on je tako prije mnogo vremena vozio kamion.

Ali, bilo je tada drugačije. Bio je prisiljen voziti.

Moga oca zvat ću: otac. Iako ga više nema. Zato što ga nema. I ispričat ću vam njegovu priču, iako je mogu ispričati samo onako kako su je meni ispričali, zato se ne bih mogao zakleti da se sve

4 Bože, obdari nas dobrim/Podaj nam hajra (op. ur.). 5 Mir s vama {op. ur.). 6 Doviđenja {op. ur.).

Janja

9

upravo tako dogodilo. Činjenica je da su Paštune prisiljavali, ne samo njega, pa su on i mnogi drugi muškarci Hazari iz naše pokrajine išli u Iran i vraćali se kamionom uzeti robu na prodaju u dućanima: deke, tkanine ili neke meke madrace od spužve koji se služili ne znam čemu.

To zato, što su stanovnici Irana šiiti, kao što smo mi Hazari, a a Paštuni su suniti. A između braće po vjeri zna se, bolji je odnos - i onda što oni, Paštuni, ne govore perzijski, dok ga mi malo razumijemo.

Da ga prisile, rekli su mome ocu: ako ne odeš u Iran uzeti tu robu za nas, ubit ćemo ti obitelj, ako pobjegneš s robom, ubit ćemo ti obitelj, ako, kad se vratiš, robe manjka ili bude uništena, ubit ćemo ti obitelj, ako nas pokušaš prevariti, ubit ćemo ti obitelj. Jednom riječju, što god da se dogodi bilo bi zlo: ubit ćemo ti obitelj. Što nije baš dobar način za poslovanje, kažem ja.

Imao sam - možda - šest godina kad mi je umro otac.

Čini se da je u brdima grupa razbojnika napala kamion i ubila ga. Kad su Paštuni doznali da je kamion moga oca bio napadnut i da je roba pokradena, došli su mojoj obitelji i rekli da je napravio štetu, da je njihova roba nestala i da mi sada moramo platiti tu štetu.

Najprije su išli mome stricu, očevom bratu. Rekli su mu da je sada on odgovoran i da mora poduzeti nešto da to nadoknadi. Moj je stric prilično dugo nastojao srediti stvari, kao podijeliti polja ili ih prodati, no nije uspio. Onda je jednoga dana rekao da ne zna kako da im to nadoknadi i da to nije njegov problem, jer da on ima svoju obitelj na koju mora misliti, što je, uostalom, i bila istina i ja mu to ne mogu zamjeriti.

Tako su jedne večeri Paštuni došli mojoj majci i rekli da će, ako nemamo novca, umjesto novca uzeti mene i moga brata da idemo s njima i da im služimo kao robovi, što je u cijelom svijetu zabranjeno, i u Afganistanu, također, no, situacija je zapravo bila takva. Moja je majka otada živjela u strahu. Rekla je meni i bratu da budemo uvijek izvan kuće u društvu s ostalom djecom, zato uvečer, kad su Paštuni došli u kuću, mi nismo bili kod kuće i nisu nas vidjeli.

Dakle, nas dvojica bili smo uvijek vani zabavljeni igrom, što nije bio neki problem, jer su Paštuni koje smo susretali na cesti prolazili pokraj nas i nisu nas prepoznali. Iskopali smo također jednu jamu za noć, pored vreća krumpira, i kad bi tko kucao, prije nego bi pitala tko je, mi bismo se išli tamo sakriti. Ali u tu strategiju ja se nisam jako pouzdavao: uvijek sam govorio mami, dođu li Paštuni noću da nas odvedu, neće kucati.

I tako su stvari išle sve do dana kad je majka odlučila da moram otići, jer sam - možda - već imao deset godina i postao sam prevelik da se skrivam, tako u onu rupu gotovo nisam mogao ući a da ne prignječim brata.

Otići.

* * *

Ja iz Nave nikad nisam želio otići. Moja zemlja bila je prelijepa. Ne u smislu tehničkom, nije bilo ni električne energije. Za svjetlo smo koristili petrolejke. Ali bilo je jabuka. Gledao sam kako raste voće: pupoljci su nicali pred mojim očima i postajali voće; i ovdje od cvijeća nastaje voće, ali to se ne vidi. Zvijezde. Sva sila zvijezda. Mjesec. Sjećam se kako smo da uštedimo petrolej nekih noći jeli na otvorenom, uz svjetlo Mjeseca.

Janja

10

Moja kuća bila je napravljena ovako: jedna soba za sve nas, gdje smo spavali, jedna soba za goste, jedan kut za peć i kuhanje, i taj dio bio je niži od poda tako da je zimi grijala toplina s peći zahvaljujući sistemu cijevi. Na drugom katu bilo je spremište hrane za životinje. Vani, druga kuhinja da kuća ljeti ne postane još toplijom no što je bila, i jako velik vrt s jabukama, trešnjama, šipkom, breskvama, marelicama i dudom. Jeli smo jogurt koji smo sami pripremili, poput grčkog jogurta, ali bio je jako, jako dobar. Imali smo kravu i dvije ovce i polja na kojima smo uzgajali žito, koje smo onda nosili mljeti u mlin.

To je bila Nava i nikad nisam htio otići odanle.

Čak i kad su talibani zatvorili školu.

Fabio, mogu li ti ispričati, kad su talibani zatvorili školu?

Naravno.

Zanima te?

Sve me zanima, Enaiatollah.

Nisam bio osobito pažljiv toga jutra. Slušao sam učitelja na jedno uho, a zapravo sam bio zaokupljen mislima o natjecanju u buzul-baziju koje smo organizirali to popodne. Buzul-bazi je igra koja se izvodi s pomoću kosti uzete s ovčjeg papka, nakon što se prokuha, kost koja malo sliči kocki, ali je sva kvrgava i zapravo igra se njom kao s kockom ili po volji kao za bilijar. To je igra koja se kod nas uvijek igra u svako godišnje doba, dok je izrada zmajeva više za proljeće ili jesen, a skrivači su igra za zimu. Biti nepomični između vreća žita ili usred gomile pokrivača ili iza dviju stijena, stisnuti jedno uz drugo, čak je ugodno zimi, kad je hladnoća.

Učitelj je govorio o brojevima i podučavao nas je brojanju, kad smo začuli motor koji je kružio oko škole kao da traži ulaz iako ga nije bilo teško pronaći. Motor se ugasio. Na vratima se pojavio golem taliban duge brade kako oni nose, a koju mi Hazari ne možemo imati jer smo poput Kineza ili Japanaca, koje imaju malo dlaka na licu; jednom mi je neki taliban dao ćušku jer nisam imao bradu, a bio sam samo dijete, a da sam čak i bio Paštun a ne Hazar, ne vjerujem da bih u tim godinama imao bradu.

Taliban je ušao u razred oboružan puškom i rekao povišenim glasom da treba zatvoriti školu. Točka. Učitelj je pitao, zašto. On je odgovorio: to je moj šef odlučio, morate poslušati. I otišao je ne čekajući odgovor ili neka druga objašnjenja.

Učitelj nije ništa dodao, stajao je nepomično, čekajući da utihne brujanje motora koji je nestao u daljini i započeo nanovo tumačiti matematiku od mjesta na kojem je bio prekinut, istim svojim mirnim glasom i sramežljivim smiješkom. Zato što je moj učitelj bio pomalo bojažljiva osoba, nikad nije podizao glas, a kada bi zavikao, činilo se da je neugodnije njemu nego tebi.

Drugog dana taliban se vratio, isti onaj na istom motoru. Vidio je da smo u razredu, s učiteljem koji je držao sat. Ušao je i upitao učitelja: Zašto niste zatvorili školu?

Zato što nema razloga da to učinim.

Razlog je taj, jer je tako odlučio mula Omar.

To nije dobar razlog.

Janja

11

Huliš. Mula Omar kaže da se zatvore škole Hazara.

A kamo će ići u školu naši dječaci?

Neće ići. Škola nije za Hazare.

Ova škola jest.

Ova škola je protiv Božje volje.

Ova škola je protiv vaše volje.

Vi učite stvari koje Bog ne želi. Laži. Stvari koje proturječe njegovoj riječi.

Učinio dječake da budu čestiti ljudi.

Što to znači da budu čestiti ljudi ?

Sjednimo. Razgovarajmo.

Nema smisla. Ja ću ti reći. Biti čestita osoba znači služiti Bogu. Mi znamo što Bog traži od ljudi i kako mu služiti. Vi ne.

Mi ovdje podučavamo i poniznosti.

Taliban je prošao između nas, dišući teško kao što se i meni jednom dogodilo, kad sam ušmrknuo u nos kamenčić i kad ga nisam uspio izvaditi. Ne dodavši više ništa, izašao je i sjeo na motor.

Treće jutro nakon onog dana, bilo je jesensko jutro, jedno od onih kad je sunce još vruće i kad ih prvi snijeg nošen vjetrom ne uspijeva ohladiti, nego ih samo čini ugodnijim. Ponavljali smo pjesmu na hazaragiju da bismo se pripremili za sherjangi, bitku stihovima, kad su stigla dva džipa puna talibana. Potrčali smo na prozore da ih vidimo. Sva djeca su se natisnula na prozore iako nas je bilo strah, jer strah je primamljiv, kada ga ne znaš prepoznati. Izašlo je iz džipa dvadesetak, možda tridesetak naoružanih talibana. Izašli su van, i onaj isti čovjek koji je već bio, ušao je u razred i rekao učitelju: rekli smo ti da zatvoriš školu. Ti nisi poslušao. Sad ćemo mi tebe nečemu podučiti.

Školska zgrada bila je prostrana a nas je bilo puno, možda više od dvije stotine. Da bi je izgradili, nekoliko godina prije, svaki je roditelj dao nekoliko dnevnica, svatko koliko je mogao, za krov ili za zatvaranje prozora, kako vjetar ne bi ulazio da se mogu održavati satovi i u zimi, ali zapravo, protiv vjetra nisu mogli bogzna što: uvijek je rastvarao prozore i zastore na njima. Škola je imala nekoliko razreda, bio je i ravnatelj.

Talibani su primorali sve nas i djecu i odrasle da izađu. Zapovjedili su nam da stanemo u krug u dvorištu, djeca naprijed, jer smo bili niži, a stariji iza nas. Onda su u središte toga kruga došli učitelj i ravnatelj. Ravnatelj je gužvao tkaninu svoje jakne kao da će je razderati, plakao je i okretao se i desno i lijevo, tražeći nešto što nije nalazio. Učitelj je, međutim, bio šutljiv kao obično, ruku spuštenih niz tijelo i otvorenih očiju kojima je gledao samog sebe, on koji je, sjećam se, imao lijepe oči što su otvoreno promatrale sve uokolo.

Ba omidi didar, dječaci, rekao je. Doviđenja.

Pucali su u njega. Pred svima.

Od toga dana škola je bila zatvorena, a život bez škole je kao pepeo.

Do toga veoma držim, Fabio.

Janja

12

Do čega?

Do činjenice da su Afganistanci i talibani različiti. Želim da to ljudi znaju. Znaš koje su nacionalnosti bili oni koji su ubili učitelja?

Ne. Koje?

Bilo ih je dvadesetak njih koji su došli u džipu, je li tako? Dobro, nisu bili dvadesetak različitih nacionalnosti, ali gotovo da jesu. Neki se čak nisu mogli ni sporazumijevati međusobno. Pakistan, Senegal, Maroko, Egipat. Mnogi su, Fabio, mislili da su talibani Afganistanci, ali nije tako. Među njima ima i Afganistanaca, naravno, ali ne samo njih: oni su neznalice, najveće neznalice na svijetu, jer brane djeci da uče, jer ih je strah da mogu razumjeti što rade, to jest, što rade u ime Boga, ali i za svoje poslove.

To ćemo reći jasno i glasno, Enaiate. Gdje smo ono stali?

U Kandaharu.

Da, u Kandaharu.

Započinjemo.

Otišli smo iz Kandahara ujutro - to sam ti već rekao? U kamionu odostraga bili su stupovi za svjetiljke i stigli smo u Quettu nakon što smo se preselili za Pešavar. Ali mi, mama i ja, nismo nijednom sišli. U Quetti smo išli tražiti prenoćište, jedno od onih mjesta koje zovemo samavat ili mosafir hama, kuća za goste s velikim sobama tla se putnici koji odatle odlaze u Iran mogu odmoriti i čekati vodiče za odlazak. Nismo ni jednom izašli u ta tri dana. Mama je govorila s ljudima da bi organizirala svoj put za povratak, iako ja to nisam znao. Nije bilo teško. Vratiti se u Afganistan bilo je puno lakše nego izaći iz njega.

Uglavnom, ja sam obilazio to nepoznato mjesto. Onda jedne večeri prije spavanja, obujmila mi je glavu rukama i jako je stisnula. Rekla mi je tri stvari koje ne smijem nikad činiti, rekla je da moram željeti nešto svim svojim bićem. Sutradan ujutro nije je više bilo na madracu pokraj mene i kada sam otišao pitati kaku Rahima, vlasnika samavata Qgazi, zna li gdje je, ono što mi je rekao bilo je da se vratila kući mome bratu i mojoj sestri. Onda sam sjeo u kut između dviju stolica, ali ne na sjedalice, nego na pod, oslonjen na pete, i mislio sam na ono što sam morao misliti, a razmišljati onda, kad se mora razmišljati, kako je uvijek govorio moj učitelj, velika je stvar. Ali u mojoj glavi nije bilo misli, samo neko svjetlo koje je pokapalo sve i nije mi dopuštalo da išta vidim, kao kad gledaš u sunce.

Kad se to svjetlo ugasilo, svijetlile su već na ulicama svjetiljke.

Janja

13

PAKISTAN

Hasta kofia znači izmučen kao da su te isfaširali. Jer, kad kod nas, u našim krajevima, žene pripremaju odreske, udaraju i udaraju ih među šakama dugo vremena. Tako sam se i ja osjećao kao da me div uzeo među šake da od mene napravi odrezak: boljela me glava, ruke i na mjestu negdje između pluća i želuca.

U Quetti bilo je mnogo Hazara. Vidio sam ih prijašnjih dana kako odlaze i ulaze u samavat, dok je još ondje bila mama, dok se zaustavljala u razgovoru s njima kao da im ima povjeriti veliku tajnu. Ja sam im se pokušao približiti, ali sam primijetio da su ti Hazari drugačiji od drugih koje sam ja poznavao i čak su se jednostavne riječi iz moga kraja u njihovim ustima zbog naglaska pretvarale u zamršene strane riječi. Nisam ih uspijevao razumjeti, niti sam uspio da oni mene razumiju, tako više nisu, nakon nekog vremena, obraćali pozornost na mene i odlazili su za svojim poslovima koji su svakako bili važniji od mene, napuštenog dečka. Nisam mogao tražiti informacije ili razmijeniti s nekim neku suosjećajnu riječ, nešto što bi potaknulo koga od njih da mi pruži ruku, što ja znam, da me odvedu kući, da mi ponude šalicu jogurta i komad krastavca; i ako si tu tek kratko vrijeme (činjenica da si tek kratko vrijeme nestaje u trenu kad zineš kako bi nešto pitao), ako ne znaš gdje si i kako funkcionira to mjesto, ako ne znaš kako se trebaš ponašati, može se dogoditi da te netko i iskoristi.

Jedna stvar koju sam htio spriječiti (između ostalih, kao što je na primjer, umrijeti), bila je upravo ta da me netko ne iskoristi.

Izvukao sam se ispod jastuka kojim sam se bio pokrio i krenuo sam tražiti kaku Rahima koji je upravljao samavatom Qgazi i s kojim sam uspijevao komunicirati, možda zato što je on već bio navikao primati klijente i znao je mnoge jezike. Pitao sam ga mogu li tu raditi. Radio bih bilo što. Prao podove i čistio cipele, bilo koju stvar koja se može raditi, i to zato, da kažem otvoreno, jer sam se jako bojao izaći na ulicu. Tko zna što je bilo vani.

On me slušao praveći se da me ne čuje, a onda je rekao: samo za danas.

Samo za danas? A sutra?

Sutra moraš tražiti drugi posao.

Jedan dan. Gledao sam njegove duge obrve, dlake na obrazima, cigaretu u zubima koja je rasipala pepeo na pod, njegove papuče i njegov bijeli pirhan. Pomislio sam da mu se bacim na grudi, da se objesim na njegovu jaknu i cmizdrim dok ne prsnu pluća (meni) ili uši (njemu). Ali

Janja

14

mislim da sam dobro postupio što to nisam učinio. Blagoslovio sam njegovu plemenitost i pitao, mogu li uzeti jedan krumpir i crveni luk u kuhinji: on je rekao, da. A ja sam odgovorio tashakor, što znači hvala.

Spavao sam s koljenima čvrsto pritisnutim na prsa.

Spavao sam tijelom, no u snima bio sam budan i hodao sam pustinjom.

Ujutro sam ustao prilično zabrinut, jer sam morao napustiti samavat i izaći na ulicu, te ulice, koje mi se nisu, kad bih ih gledao s ulaznih vrata ili s prozora u kupaonici na prvom katu, nimalo svidjele. Bilo je puno motora i automobila, nije se moglo disati, a smrdež je protjecao ispod betona skrivenog očima i nosu, ali između ceste i pločnika na nekoliko metara udaljenosti od ulaza u samavat.

Otišao sam popiti vodu i umiti se da skupim hrabrost prepustiti se gomili. Otišao sam pozdraviti kaku Rahima.

On me je čudno pogledao. Kamo ideš? Rekao je.

Odlazim, kaka Rahime.

Kamo?

Slegnuo sam ramenima. Rekao sam: ne znam. Ne poznajem grad. Da budem iskren, ne znam ni kamo krenuti, desno ili lijevo od ulaza. Dakle, gledat ću otići naprijed, kaka Rahime, do kraja ulice i izabrat ću bolji krajolik.

Nema krajolika u Quetti. Samo kuće.

To sam i mislio, kaka Rahime.

Razmislio sam.

O čemu?

Ne mogu te ovdje zaposliti i razumije se, platiti te novcem. Mnogo vas je. Ne mogu svima dati posao. Ali ti si školovan. Dakle, možeš ostati ovdje, ako želiš, spavati i jesti, dok ne nađeš neki posao gdje ćeš doista raditi, zaraditi i tako dalje. Ali, do tog trenutka moraš raditi za mene od ustajanja pa do kad odeš spavati, bilo što da tražim od tebe. Jesi li razumio?

Nasmijao sam se pokazavši sve zube koje sam imao u ustima. Neka ti život bude dug kao ovom drveću, kaka Rahime.

Hoda kone7, rekao je on.

Ali, iako sam bio sretan, sretan i izbavljen, ne mogu se praviti da je sve bilo ubrzo tako lijepo i ne ispričati vam da je prvi radni dan u samavatu Qgazi u Quetti, eto, da je taj prvi dan bio pakao: odmah su tražili da učinim sto stvari (prvo) i kad su zahtijevali da to učinim ne objašnjavajući kako bih to morao učiniti, kao da ja sve znam, mada nisam znao ništa, a ponajviše kako obaviti stvari za koje su tražili da ih obavim (drugo), onda, treba uzeti u obzir činjenicu da ondje nikog nisam poznavao (treće), a nisam mogao brbljati ili šaliti se s nekim koga nisam poznavao, jer sam se bojao da bi se te šale mogle pogrešno razumjeti, jer sam loše govorio njihov jezik (četvrto) i onda (peto), nikako nisam jao s radom do trenutka kad bi nestao Mjesec koji nisam vidio da uzlazi, ili ako su 7 Daj Bože (op. ur).

Janja

15

slučajno ondje u Quetti imali Mjesec koji bi s vremena na vrijeme izlazio, onako, kako su to htjeli gospodari, da bi im ljudi što više radili.

Kada sam na kraju dana pošao spavati, bio sam više nego hasta kofia: bio sam hrana za kokoši.

Sjeo sam na madrac prije nego se ispružim i opazio kako je ružan samavat: zidovi oronuli, smrdež, posvuda prašina, a u prašini uši. Usporedio sam to mjesto s mojom kućom, ali to je trajalo samo trenutak. Prije nego što me potpuno obuzeo strah, mahao sam rukama oko sebe ne bih li raspršio tu usporedbu, kako je to činio jedan moj veliki prijatelj u Navi, kad je kradom pušio korijenje biljki, ne bi li tako spriječio da mu miris uđe u odjeću.

Enaiate, Enaiate, dođi odmah ovamo...

Što je?

Uzmi vjedro, Enaiate, slivnik na cesti opet se začepio. Vjedro i krpu.

Da uzmem i štap, kaka Rahime?

Vjedro i krpu, Enaiate. Stap imam ja. Trči.

Trčim.

Enaiate, treba mi pomoć.

Ne mogu, kaka Zamane. Slivnik je začepljen. Izlazi kod ulaza.

Opet?

Opet?

Lanat ba shaiton8. U govnima smo do grla. U svakom slučaju kuhinja dalje radi i ponestalo je crvenog luka i lubenica. Moraš na trg po njih, Enaiate, džane. Čim uzmogneš. Odakle taj smrdež?

Osjećate ga, kaka Zamane.

Osjećam li ga? Strašan je.

To je smrdež iz slivnika, dolazi čak dovle.

Trči, Enaiate. Rahim aga čeka te začepljena nosa.

Enaiate, gdje si?

Evo me, kaka Rahime. Vjedro i krpa.

Ne nove krpe, budalo. One koje vise otraga.

Trčim, kaka Rahime.

Enaiate, što se događa?

Slivnik. Izmet ulazi u samavat.

Eto, odatle taj smrdež.

Oprostite, ali moram po krpe.

Onda dođi k meni, Enaiate. Moram te nešto pitati.

8 Neka je proklet šejtan (sotona) (op. ur.).

Janja

16

Enaiate...

Da, dolazim, kaka Rahime.

Otrčao sam uzeti stare krpe izvješene na konopcu u dnu vrta i štapove. Krpama smo trebali začepiti otvor između vrata i pločnika, ali za duge drvene štapove nisam znao čemu će služiti. Otkrio sam, kad mi je kaka Rahim zapovjedio da nogama stanem u izmet kako bih povadio sve to što je začepilo slivnik. Ja sam to odbio, jer ima stvari koje nisam u stanju učiniti. Nikad. On je krenuo urlati, rekao je, ako može on koji je odrastao i upravlja samavatom tako važnim kao što je samavat Qgazi, mogu to i ja, koji sam maleni dječak i koji sam ondje zahvaljujući njemu. Odgovorio sam kako je točno da sam malen i da u toj vodurini plivaju gadarije veće od mene. Na kraju su drugi ljudi došli pomoći kaki Rahimu. Ali sam idućih dana izbjegavao susret s njim.

Mi iz kuhinje imali smo svoju zasebnu sobu. Bilo nas je pet a između nas petorice bio je jedan stariji gospodin koji mi se odmah svidio: zvao se Zaman. Bio je ljubazan i davao mi je dobre savjete kako da se ne ubijem od posla ne bih li ugodio kaki Rahimu.

U samavatu bilo je jednokrevetnih soba za one koji su imali više novca, velike sobe za obitelji i djecu, gdje sam bio s mamom, i spavaonica za muškarce. U jednokrevetne sobe nisam nikad ulazio, čak ni kasnije. Čistili su ih drugi. Ulazile su i izlazile osobe koje su govorile jezike koje nisam znao. Dim. Buka. Ali ja sam bio daleko od te gužve i bio sam na sigurnom daleko od svih problema.

Kad su vidjeli da nisam od onih koji izazivaju probleme - ne uvijek, eto - počeo sam nositi čaj u dućane. Prvih dana bojao sam se da ću pogriješiti i da će me netko prevariti, onda sam naučio i to je postala najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Bilo je jedno mjesto koje mi se posebno svidjelo: jedna prodavaonica sandala, kamo sam sva jutra prije deset nosio šhir čay, čaj s mlijekom, s naan tandun9 pripremljen posebno za osta sahiba, vlasnika. Dućan je bio blizu škole.

Ulazio sam, stavljao posudu na stolić, pozdravljao osta sahiba, kako me podučio kaka Rahim, uzeo sam novac brojeći ga na brzinu, ne odavajući dojam da provjeravam, kako osta sahib ne bi pomislio da nemam povjerenja u njega (kaka Rahim mi je rekao da tako učinim i ja sam se u tome uvježbao), onda sam ponovno pozdravio, izašao iz dućana i umjesto da se odmah vratim u samavat, kružio sam oko bloka kuća ispod zida školskog dvorišta, u očekivanju odmora.

Sviđalo mi se kad bi se na zvuk zvona vrata otvarala i djeca izlazila vičući i trčeći na igru u dvorište. Dok su se oni igrali, ja sam u sebi vikao i igrao se zovući svoje prijatelje iz Nave; zvao sam ih po imenu, udarao loptu, svađao se, ako je netko pokidao konopac zmaju ili kad bi se kost za buzul-bazi kuhala u loncu i kad bi je onaj stari izgubio, dakle, taj put nisam mogao sudjelovati na turniru, no, nije bilo u redu da budem tako dugo izvan igre. Namjerno sam hodao polako da ih što više slušam. Mislio sam, ako me kaka Rahim vidi kako hodam, neće biti toliko bijesan kao kad bi me vidio da stojim na mjestu.

U neka jutra nosio sam čaj ranije i vidio bih dječake kako ulaze u školu, čisti, uredni i počešljani. To mi je smetalo. Okretao bih glavu. Nisam ih htio gledati. No, kasnije u vrijeme odmora, želio sam ih čuti.

9 Vrsta kruha iz glinene peći omiljena u južnoj i srednjoj Aziji (op. ur.).

Janja

17

Znaš, Enaiate, nikad nisam o tome mislio.

O čemu ?

O tome da se slušanje jako razlikuje od gledanja. Manje je bolno. Je li tako ? Dopušta ti da se poigraš maštom, da preoblikuješ stvarnost.

Da. Ili barem malo. Tako je to bilo meni.

Balkon u sobi gdje radim gleda na osnovnu školu. Katkad za vrijeme pauze, dok pijem kavu, promatram roditelje koji oko četiri dolaze po djecu. Na zvuk zvona razredi bi se obično razletjeli dvorištem, djeca bi se poslušno zaustavila nekoliko koraka ispred željeznih rešetkastih vrata podižući se na vrhove prstiju, istražujući skupinu odraslih u nadi da će ugledati ljubazan pogled roditelja i oni, roditelji, koji kad ih ugledaju, mašu, šire ruke, srce im se ispunja radošću. Svi odahnu u trenutku tog susreta, kao da čak drveće i palače odišu tim prizorom. Odiše cijeli grad. Onda slijede pitanja o tome kako je prošao dan, koje zadaće moraju raditi, o bazenu, majke zatvaraju zatvarače na jaknama da bi djecu zaštitile od hladnoće, natiču im kape na čela i uši. Onda svi u auto u prijateljskoj skupini. Odlaze kući.

Da, i meni se dogodilo da sam ih promatrao.

A ti, Enaiate, možeš li ih sada gledati?

Odjeća. Ja sam imao dva pirhana. Kada bih oprao jedan, odjenuo bih drugi i onaj mokri objesio da se suši. Kad bi se osušio, metnuo bih ga u platnenu vreću u kut, kraj madraca. I svake sam večeri provjeravao je li još uvijek ondje.

Kako su prolazili dani, tjedni, mjeseci, kaka je primijetio da sam vrijedan (i to ne kažem zato da se hvalim), da sam marljivo nosio čaj, da nisam razbio šalice ili glinenu posudu za šećer, da nisam izvodio gluposti, na primjer, zaboravio posudu u dućanu kamo sam odlazio i da sam iznad svega uvijek donosio novac. Čak i nešto više.

Da, jer bilo je nekoliko ljubaznih trgovaca, neki od onih kojima sam uvijek odlazio, sva jutra prije deset i sva popodneva između tri i četiri, davali su mi napojnicu koju sam mogao zadržati za se, ali tada nisam znao je li to u redu i sve sam mu to predavao; ne da ne bih znao šta ću s tim novcem, no, nisam bio siguran pa sam i taj novac donosio kaki Rahimu. Tako je bilo bolje. Da sam se zabunio u brojanju i uzimao više novca nego što je trebalo, možda kaka Rahim ne bi imao više povjerenje u mene, a nisam htio ostati bez sobe u kojoj sam spavao i bez vode da operem zube.

Ali.

Jednoga vjetrovitog dana koji je nosio pijesak, jedan od tih vlasnika dućana, onaj osta sahib o kojem sam već govorio, onaj koji je prodavao sandale, onaj sandal ili čaplai, kako sam ga ja zvao, kojemu sam bio simpatičan, dao mi je znak da trenutak sjednem s njim i popijem i ja malo čaja, stvar za koju nikako nisam bio siguran da smijem učiniti, no, vidjevši da me on nutka, pomislio sam da bi bilo nepristojno odbiti ga. Sjeo sam na tepih, prekriženih nogu.

Koliko imaš godina, Enaiate?

Ne znam.

Otprilike.

Janja

18

Jedanaest.

Već neko vrijeme radiš u samavatu, zar ne, Enaiate?

Pa, ima gotovo šest mjeseci, osta sahibe.

Šest mjeseci. Podigao je oči k nebu, razmišljajući. Nitko nije tako dugo ostao kod Rahima, rekao je. Znači da je zadovoljan.

Kaka Rahim mi nikad ne kaže je li mnome zadovoljan.

Affarin, rekao je. Ako se ne žali, Enaiate, znači da je više no zadovoljan.

Vjerujem vam, osta sahibe.

Sad ću te nešto upitati. I ti mi moraš reći istinu. Dobro?

Potvrdio sam glavom.

Jesi li zadovoljan svojim poslom u samavatu?

Jesam li zadovoljan poslom koji mi je ponudio kaka Rahim? Naravno da sam zadovoljan.

Zatresao je glavom. Ne, nisam te pitao jesi li zadovoljan što ti je Rahim dao posao. Zna se da si zadovoljan. Zahvaljujući njemu imaš krevet, tanjur riže uvečer, šalicu jogurta za ručak. Ja sam te pitao sviđa li ti se taj posao. Jesi li ikad pomislio da ga promijeniš.

Da radim neki drugi posao?

Da.

Kakav?

Prodavač. Na primjer.

Prodavač čega?

Bilo čega.

Kao oni dječaci s drvenim kutijama dolje na bazaru, osta sahibe? Kao oni?

Kao oni.

Da, naravno da sam pomislio, da. Prvoga dana. Ali premalo poznajem jezik. Sad bih mogao, ali ne znam kako doći do robe.

Zar nisi stavio novac na stranu?

Kakav novac?

Onaj koji ti daje Rahim za rad u samavatu. Šalješ ga kući ili trošiš?

Osta sahibe, ja ne primam novac za svoj rad u samavatu. Samo mi je pružena mogućnost da tamo živim.

Doista?

Života mi.

Onaj škrtac od Rahima ne plaća ti ni pola rupije?

Ne.

Lanat ba šaiton. Čuj, dat ću ti jedan prijedlog. Ti radiš u samavatu samo za spavanje i jelo, međutim, kad bi za mene radio, dao bih ti novac. Ja kupujem robu, ti je prodaješ i na kraju dijelimo

Janja

19

zaradu. Ako zaradiš dvadeset rupija, ja ću uzeti petnaest, a ti pet. To je tvoj novac. Šta kažeš na to? Mogao bi učiniti ono što želiš.

Ali, kaka Rahim neće mi više dopustiti spavati u samavatu.

To nije problem. Ima toliko mjesta u gradu gdje možeš spavati.

Doista?

Doista.

Utihnuo sam, onda sam upitao osta sahiba mogu li ustati i prošetati kvartom da promislim o tome.

Bilo je vrijeme odmora i možda me je vika djece navela na pravi odgovor. Sumnjao sam zato što sam bio sitan, jako sitan, kao drvena žličica. Bilo bi dovoljno da netko puhne i ukrade mi sve ili da me iskoristi. No, uokolo po Quetti bilo je mnogo djece koja su radila na ulici, koja su kupovala robu na veliko da bi je kasnije preprodala, dakle, ta mi zamisao nije bila strana. A bila je tu i činjenica da bih imao svoj novac, što nikako nije bilo loše. Da, nisam znao gdje ću spavati, ali osta sahib je rekao da neće biti problema i razmišljao sam o tome kako sva ta djeca također moraju negdje spavati i konačno, na jelo bih, na primjer, trošio zarađeni novac. A oprati bih se mogao u džamiji.

Tako.

Tako sam tog jutra, a da nisam ni završio šetnju kvartom, prihvatio prijedlog osta sahiba. Vratio sam se kaka Rahimu i rekao mu da odlazim i objasnio mu zašto. Mislio sam da će se naljutiti, međutim, rekao je da sam dobro učinio, da će nekog dječačića koji mu bude potreban, lako naći. I dodao je, bude li potrebno, mogu doći k njemu na razgovor. Vrlo sam ga cijenio.

Išao sam s osta sahibom u predgrađe, u Sar Ab (dvije riječi koje znače glava i voda) da kupimo robu.

Sar Ab je velik trg s puno automobila i zatvorenih teretnih kola koje izjeda hrđa i koji su tamo parkirani i uz njih njihovi vlasnici s otvorenim prtljažnikom, a svako od njih prodavao je različite stvari. Malo smo se skitali uokolo da izaberemo šta ćemo kupiti, pazeći koji nam veletrgovac više odgovara i čija nas roba više zanima. Osta sahib se pogađao za svaku stvar. Svaki paket. On je doista bio rođeni trgovac. Kupio je nešto paketa zgotovljenih užina, gume za žvakanje, čarape i upaljače. Sve smo stavili u kartonsku kutiju koja je bila povezana špagom tako da se može nositi preko ramena i vratili smo se natrag. Osta sahib mi je dao nekoliko savjeta. Rekao mi je s kim treba razgovarati a s kim ne, gdje mogu prodavati a gdje ne, što ću učiniti ako susretnem policajce itd. Između svih preporuka najvažnija je bila: Ne dopusti da ti ukradu robu.

Pozdravili smo se i osta sahib mi je poželio sreću pokazujući rukom na nebo. Mislio sam da je to neka pričuvna sreća ovisno o prilikama, ili je to bila ista sreća koju mi je poželio stari prijatelj moga oca nakon što nas je dopratio u Kandahar. Okrenuo sam se i potrčao cestom razmišljajući, ako dovoljno brzo ne trčim, možda će ta sreća prijeći nekom drugom, što sam svakako trebao spriječiti.

Da ne prekinem naviku, budući da je bila popodnevna pauza, produžio sam sve do škole, dok mi je u ušima odzvanjala lopta koja se odbijala o zid i glasovi djece koja su trčala po dvorištu. Sjeo sam na neki zidić. Kad su im učitelji rekli da uđu, ustao sam i hodao prema bazaru šuljajući se uz kuće da bih se na taj način zaštitio, držeći kartonsku kutiju čvrsto u rukama, u silnom strahu da će

Janja

20

mi nešto ukrasti.

Bazar kamo mi je osta sahib rekao da odem, zvao se Liaqat Bazar i bio je u centru.

Glavna ulica u Liaqat Bazaru je Shar Liaqat. Boja te ulice stapala se sa svim bojama izloženih plakata jedan na drugome: zeleni, crveni, bijeli, žuti, žuti s natpisom Call Point Pco i simbolom telefona, modri s natpisom Rizwan Jewellers itd. Ispod natpisa na engleskom natpisi na arapskom i ispod natpisa na arapskom prašina u kojoj se prelama sunce i između prašine u kojoj se prelama sunce mravinjak ljudi, bicikla, automobila, glasova, uzvika, dima, mirisa.

Prvi dan, kao za promjenu, bio je težak, gotovo gori nego prvi dan u samavatu Qgazi. Od ustajanja trudio sam se da se taj dan više ne ponovi. Čini se da nisam dovoljno brzo trčao, jer sreća nije bila sa mnom.

Bila je večer i ja još ništa nisam prodao. Dakle, ili nisam bio sposoban prodati, ili nikoga nisu zanimale moje stvari, ili su svi već bili puni upakiranih užina, čarapa i rupčića, ili je, da bih prodao svoju robu, trebao neki trik koji ja nisam znao. U tom trenutku, obeshrabren, oslonio sam se na uličnu svjetiljku promatrajući televizor izložen u izlogu dućana s električnom robom. Zaokupljen time i ne znam kojim programom, vijestima, telenovelom, dokumentarcem o životinjama - ništa nisam primijetio, kunem se, vidio sam samo jednu ruku kako se pruža prema kartonskoj kutiji, grabi paket žvakaćih guma i bježi.

Okrenuo sam se. Grupa paštunskih dječaka - šest ili sedam njih koji su govorili paštunski, no, mogli su biti i Beludži - stajali su na sredini ceste, smijući se. Jedan od njih, činilo se da je vođa, poigravao se paketom žvakaćih guma držeći ga u ruci - mojim paketom guma za žvakanje.

Počeli smo se svađati, ja na mojem jeziku, oni na svojem.

Upravo sam poželio jednu žvaku, rekao je vođa Beludža.

Vrati mi to, rekao sam.

Dođi po to. I pokazao je pokretom ruke.

Da dođem po to? Htio bih naglasiti kako sam bio mnogo manji od njih i sam. Oni su izgledali moćno, kao ljudi koji ulijevaju strah, i da sam nasrnuo na vođu, mogao bih se kladiti da bih ostao polomljenih kostiju i sva bi moja roba završila u njihovim kutijama. Kako da objasnim osta sahibu da su mi već prvog dana pokrali svu robu i da se sve tako brzo dogodilo? Dakle, ne zbog straha, naprotiv, jer mislio sam na sve, bio sam gotovo odlučio prepustiti im taj paketić žvaka i već sam htio otići, kad.

Daj mu to.

Daj mu žvake.

Pokraj mene su se ni iz čega stvorili drugi hazarski dječaci. Prvo jedan, onda dvojica, onda trojica, činilo se da tome nikad neće biti kraja, neki još manji od mene. Spuštali su se niz krovove, pojavljivali se iz uličica. Nekoliko minuta poslije bili smo brojniji. Shvativši kako se stvari odvijaju, neki su Beludži zbrisali. Vođa je ostao s dvojicom najvjernijih, jedan s desne, drugi s lijeve strane, ali uzmakli su korak; bojali su se. Osjetio sam se snažnim poput leoparda. S tom malom vojskom iza leđa približio sam se vođi Beludža da uzmem gume za žvakanje, no on je odjednom počeo trčati. Ili je barem pokušao. Zgrabio sam ga. Valjali smo se po zemlji, roba i sve. Osjećao sam njegove mišiće ispod tkanine pirhana, zadao mi je dva udarca. U gužvi uspio sam uzeti od njegovih

Janja

21

stvari jedan par čarapa, onda me udario u trbuh i ostao sam bez zraka. Podigao je kutiju i pobjegao. Gume za žvakanje je zadržao. Ali ja sam uzeo čarape, koje su vrijedile više.

Jedan od Hazara pomogao mi je ustati.

Ne bih odbio vašu pomoć, rekao sam, da ste se umiješali.

Da, ali drugi put bilo bi gore. Tako si, međutim, pokazao da se znaš sam obraniti.

Misliš ?

Mislim.

Stegnuo sam mu ruku. U svakom slučaju, hvala. Zovem se Enaiatollah.

Sufi.

Dakle, sprijateljio sam se s hazarskim dječacima, a posebno s jednim od njih: Giomom zvanom Sufi, jer bio je od onih koji stoje po strani, miran i šutljiv poput redovnika, iako je u nekim prigodama upravo on izazivao više problema od svih.

Na primjer, dok smo jedne večeri hodali ulicom, približio se nekom smrdljivom beskućniku u dronjcima, od onih dugobradih koji spavaju na zemlji i u njegovu metalnu posudu za milodare bacio punu šaku kamenčića. Taj siromašak koji je drijemao, odmah je ustao vidjeti tko mu je dobacio sav taj novac i mogao bih se kladiti da je već zamišljao kako je bogat i kako će sebi moći platiti ručak u najljepšem gradskom restoranu ili pak kupiti tko zna koliko opijuma od svoga dobavljača. Činilo se da je zbog toga, kad je postao svjestan da su to samo kamenčići i kad nas je vidio kako se smijemo iza zida džamije, počeo trčati za nama da nas ispeče na ulju kao krumpir koji mi zovemo čips, kao i Englezi. Ali mi smo brzo pobjegli, a on je bio previše oronuo da bi trčao za nama.

Ili, drugi put, Sufi je vidio motor privezan za stup i zajahao ga. Ali ne s namjerom da ga ukrade. Samo da ga uzjaše i vidi kako je to biti za volanom; imati motor bio je uvijek njegov san. Ali samo što je uhvatio ručku mjenjača, i stisnuo polugu kvačila, tko zna zašto, motor se upalio. Pojurio je prema naprijed pa oko stupa za koji je bio vezan i Sufi je bio odbačen prema štandu za voće. Ovoga puta, međutim, Sufi je ozlijedio kralješnicu i nogu i neko se vrijeme namučio klečeći na molitvi.

Sve smo se dane nalazili na tržnici zajedno s drugim hazarskim dječacima, a u vrijeme ručka stavljali smo na kup novac za grčki jogurt i vlasac, nekoliko nan tandoora, ili za kruh plosnat, okrugao, ispečen pod pekom, i po koji komad voća ili povrća, ako bi nam se posrećilo.

Jednom riječju.

Posao na Liaqat Bazaru krenuo je zato što nisam imao što drugo raditi - i nikad se ne bih vratio u samavat Qgazi, jer da sam se vratio, ne bih više viđao Sufija i druge prijatelje - no nije mi se svidjelo. Nije to bilo kao imati dućan u koji ulaze ljudi i pitaju te za stvari koje bi htjeli, a ti moraš samo stajati, lijepo ih primiti i biti ljubazan, ne, ti si morao ići k njima, stati ispred njih ili sa strane, dok su oni radili ili mislili na drugo, i govoriti kupite, kupite, molim. Trebao si im dodijavati poput muhe i to im je očito smetalo i bili su neljubazni.

Nisam volio smetati ljude. Nije mi bilo drago što su prema meni neljubazni. No, svi moramo, uključujući i mene, živjeti, a da bismo živjeli, bili smo pripravni raditi stvari koje nam se ne sviđaju.

Janja

22

Tako mi je sinula originalna ideja, kako ću primorati ljude da kupe i poslovi su krenuli. Približio bih se onima koji su imali dijete u naručju, zagrizao bih u paketić užine ne otvarajući ga, ostavljajući trag na papiru, i dok nisu gledali dao sam ga djetetu govoreći roditeljima: Gledajte. Skrivećki mi je uzeo paketić. Uništio ga je. Morate ga platiti. Ili bih te malene štipao po ruci, lagano, da ne ostane trag i kad bi se rasplakali, govorio sam roditeljima: Uzmite štogod da umirite dijete.

Ali sve to bilo je protivno trećoj stvari za koju mi je mama rekla da je ne činim: ne varati.

Ne samo to, bilo je tu pitanje spavanja. Kad bi se smračilo, zavukli bismo se s drugim dječacima u neku bijednu četvrt na periferiji Quette. U napuštene kuće koje su bile za rušenje. Drogirani u automobilima. Vatre. Smeće. Bio sam jako prljav, ali sam sva jutra, prije nego potražim nešto za jelo, išao u džamiju oprati se, a poslije sam prolazio pored spomenute škole.

Nijedan dan nisam preskočio. Htio sam biti nazočan.

Jednog popodneva razgovarao sam s osta sahibom, vlasnikom dućana s kojim sam bio u poslovnim odnosima, i rekao mu da želim s tim prestati, da ću štoviše pokušati naći neki drugi posao, ali da spavati na cesti više ne mogu.

On je u tišini uzeo papir i napravio račun. Rekao mi je koliko sam zaradio do tog trenutka. Nisam mogao vjerovati. Uzeo je kovanice i novčanice iz kuverte i dao mi ih u ruke. Bilo je to dosta novca. U cijelom svom životu nikad nisam imao toliko novca.

Onda je dodao: Ako je problem u spavanju, dodi navečer u dućan prije nego zatvorim. Dopustit ću ti da spavaš unutra.

U dućanu?

U dućanu.

Gledao sam uokolo. Bilo je to čisto mjesto, s tepisima na podu i jastucima prislonjenim uza zid. Nije bilo vode i nije bilo kupaonice, ali je u blizini bila džamija, kamo sam ujutro mogao otići.

Prihvatio sam. Uvečer bih se prije sedam pojavio u dućanu, on bi spustio roletu i nije da mi je ostavljao ključeve, ne, morao sam biti unutra zatvoren cijelu noć sve do drugoga dana, kad bi se vratio otvoriti dućan, čak bi se vratio u deset ili još kasnije. U očekivanju da se vrati nisam imao što raditi i sjećam se da sam čitao dnevne listove koje bi ostavljao na klupi, ali, eto, urdu nisam nikad uspio dobro naučiti. Čitao sam sporo, ali tako sporo da se na polovici stranice nisam više sjećao o čemu se govori na početku. Tražio sam vijesti o Afganistanu.

Eto, pričaj mi o drugim stvarima u Afganistanu, prije nego nastaviš.

O kojim stvarima ?

O tvojoj majci, o tvojim prijateljima. Rođacima. 0 tome kakva je tvoja zemlja.

Ne želim pričati o njima, ne volim pričati ni o kraju. Nisu važni.

Zašto?

U stvari, važni su. Povijest je važna. Ono što ti promijeni život i što ti se dogodi, negdje ili s

Janja

23

nekim.

Jednoga zimskog jutra - zimi sam sve dane gledao u nebo nadajući se da će sniježiti kao u Navi, no, iako je bilo jako hladno da se smrzneš, zima u Quetti bila je bez snijega, najgore što se moglo dogoditi; kad sam vidio da neće pasti, plakao sam kako nisam nikad plakao do tog trenutka - jednoga zimskog jutra, rekoh, ušao sam u nečiji dućan, gdje su se prodavali tanjuri i čaše i zamolio malo vode. Gazda me odmjerio pogledom kao da sam kukac, a onda je rekao: Prvo mi kaži tko si. Jesi li šiit ili musliman? Što je zapravo jedna te ista stvar, dakle, bilo je to doista glupo pitanje. Naljutio sam se. Strpljenje ima svojih granica čak i kad si dijete ne više od koze.

Rekao sam: Prvo, ja sam šiit, onda sam musliman. Štoviše - dodao sam - najprije sam Hazar, onda sam šiit, onda musliman.

Mogao sam mu samo reći da sam musliman i gotovo, ali ja sam iz inata rekao to što sam rekao. Onda je on uzeo medu i počeo me jako udarati drškom, bez milosti. Tukao me po glavi i po leđima. Pobjegao sam van iz dućana urlajući nešto zbog ljutnje i nešto zbog boli, uokolo su bili ljudi, gledali su i nisu učinili ništa. Onda sam se sagnuo, uzeo kamen i bacio ga u dućan, bio je to precizan udarac i da me vidio neki Amerikanac, jamačno bi me brzo odveo da igram bejzbol u nekom timu. Nisam htio pogoditi vlasnika, samo sam želio razbiti tanjure i čaše. On se sakrio ispod tezge da bi izbjegao kamen i kamen je u komadiće razbio sve ono što je bilo izloženo na drvenoj polici. Pobjegao sam. U tu ulicu nisam se više nikada vratio.

Popodne istoga dana - ne znam gdje je bio Sufi, kojiput bi samo nestao - otišao sam pojesti ash kod Indijaca. Ash je juha od graha s dugim tankim tijestom, nešto poput variva. Eto, ja sam otišao pojesti taj ash - bio sam zaradio koji novac više i htio sam se počastiti, naan tandoori i grčki jogurt su mi doista dodijali - i nisam nego uzeo zdjelicu, kad je stigao jedan od onih dugobradih i rekao mi: Zašto jedeš ash kod Indijaca?

Moraš znati, Fabio, da jesti ash znači grijeh - ne znam zašto - ali je tako, no, ja sam ash već kušao i kunem se da je bio izvrstan. Toliko dobar, a kad je neko jelo tako dobro, ne vjerujem da je grijeh jesti ga, je li tako? Zato sam mu odgovorio: Meni se sviđa. Zašto ga ne smijem jesti?

Nisam bio u restoranu, zato me je taj čovjek s bradom i vidio. Bio sam na jednom malom prašnom trgu i u središtu toga malog trga bio je Indijac s loncem. Ti bi platio za zdjelicu asha, on bi ti dao zdjelicu i žlicu i tako ti u jednom kutu stojećki jedeš, onda mu sve to daš natrag. Kod vas takvo što ne postoji iz higijenskih razloga.

Ne znam tko je zapravo bio taj dugobradi. Imao je na glavi velik bijel turban, tako debelo podstavljen da ne bi čak ni poslije tisuću udaraca štapom ništa osjetio, a usta tako pokrivena bradom da kad bi govorio, nisi vidio kako se miču usta, samo obrazi i pomislio bi da je on neki trbuhozborac, a sasvim je moguće da je bio jedan od vehabija, jedan od onih fundamentalista koji neprestano bučno pozivlju na džihad itd.

Eto, i što je on učinio? Uzeo je tanjur i izvrnuo sadržaj. A ja sam platio tu juhu: to je bila moja juha. Ali sve što sam mogao učiniti bilo je gledati juhu kako je zemlja upija i nekog mačka koji je jeo moj grah.

Pomislio sam: E, sad je dosta.

Dodijalo mi je da tako postupaju sa mnom. Bilo mi je dosta fundamentalista, policajaca koji su

Janja

24

nas zaustavljali tražeći putovnicu i kada bi rekao da je nemaš, uzimali su ti novac i zadržali ga. I morao si im odmah dati novac, ako ne, odveli bi te na policijsku postaju i čestito izmlatili: udarci šakama i nogom. Bilo mi je dosta riskirati život kao onaj put, kad sam se čudom spasio iz jednog atentata vehabija, zato što mi dječaci iz Liaqat Bazara nismo, po običaju, otišli moliti u najveću šiitsku džamiju u Quetti, i ne mogu čak ni reći, zašto toga dana nismo otišli, ali u jednom trenutku čuli smo tako strašan prasak i potrčali smo vidjeti. Ispričali su nam da su dvojica kamikaza htjeli unići; jednog su zaustavili, a drugi je uspio ući. Obojica su nosili na sebi bombe i raznijeli se. Među onima u džamiji i od onih vani, bilo je devetnaest mrtvih, ili su mi tako rekli.

Na primjer, ja sam na ulici susretao mnogo mladića koji su išli u Iran. Ili su se vraćali iz Irana. Govorili su da je u Iranu bolje nego u Pakistanu (ja u to nisam sumnjao: zakleo bih se da je bilo koje mjesto na zemlji bolje od Quette, iako ondje nisam bio) i da u Iranu ima više posla. I onda, bilo je tu i pitanje religije. I oni su bili šiiti - Iranci - a za nas Hazare to je bolje, zbog glupe činjenice da se braća po vjeri bolje odnose jedni prema drugima, dok sam ja uvjeren da treba biti ljubazan sa svima, a da se ne gleda ni osobnu iskaznicu ni pripadnost vjeri.

Čuo sam glasove koji su dolazili preko mikrofona s mjesta s kojega mujezin poziva na molitvu; primao sam ih zrakom poput ptica i vjerovao sam im, jer sam bio malen, a kad si malen, što možeš znati o svijetu? Slušati i vjerovati je jedna te ista stvar. Vjerovao sam u sve što su mi govorili.

Tako, kad sam čuo priče da su u Iranu šiiti, da dobro s tobom postupaju i da ima posla - i kada sam na ulici vidio dečke koji su se vraćali iz Teherana ili iz Qoma na putu za Afganistan, s nešto novca u džepovima, čiste kose, u novoj odjeći i tenisicama umjesto papuča, dok smo mi Hazari iz Liaqat Bazara smrdjeli poput koza, kunem se, kad sam vidio te dečke koji su se zaustavili u samavatu Quazi na putu prema kući, i kad sam pomislio da su i oni jednom bili poput mene, dok su sad bili odjeveni u traperice i košulje, odlučio sam da ću i ja u Iran.

Vratio sam se kaki Rahimu i zatražio savjet od njega, jer je on među osobama koje sam poznavao najviše znao o putovanjima. On mi je, bez smiješka, pušeći cigaretu, dok mu se dim zapletao u duge obrve, rekao da dobro činim što idem u Iran, ali to je rekao tako kao da je to dobro ili loše bilo dvije polovice peciva, u svakom slučaju, trebalo je to pojesti sve zajedno, ne mareći za nadjev.

Napisao je nešto na papirić, jedno ime, i dao mi to. Rekao je: Pođi k njemu na razgovor. On je trgovao ljudima i njemu sam se trebao predstaviti kao njegov prijatelj, prijatelj kake Rahima, da sa mnom dobro postupa i da mu ne padne na pamet da me prevari, nešto što ne treba isključiti u takvim slučajevima. Onda je otišao u kuhinju i pripremio zavežljaj s prženom lećom i grožđicama i dao mi to govoreći da mi ne može ništa drugo pokloniti osim svoga blagoslova i da stignem tamo živ i zdrav.

Bilo je odlučeno. Ne bih to bio promijenio.

Pošao sam pozdraviti Zamana i obećao mu da ću uvijek čitati Kuran, ako mi knjiga dođe pod ruke. Otišao sam osta sahibu i zahvalio mu na svemu. Onda sam krenuo potražiti dečke iz Liaqat Bazara i rekao im što kanim učiniti, da odlazim.

Kamo?

U Iran.

Janja

25

A kako ćeš tamo ići?

S trgovcem ljudima. Kaka Rahima dao mi je ime.

Ako te uhvate, završit ćeš u Telisiji ili u Sang Safidu. Kao onaj ludi starac s tržnice, onaj s kamenjem u džepu koji provodi cijeli dan trljajući ga, uvjeren da je unutra zlato.

Dobro sam poznavao priče koje su kolale o Telisiji i Sang Safidu. Priče o nasilju. Rekao sam: U svakom slučaju, ovdje više ne želim ostati.

Kažu da puno ljudi umre, jer iranski policajci na granici pucaju, rekao je jedan.

Kažu da ondje ima posla, rekao je drugi.

Glasine, rekao sam. Najbolje je ići i uvjeriti se na vlastite oči.

Sufi je jeo datulje meljući širokom čeljusti poput deva. Obrisao je usta rukavom pirhana, skinuo torbu s ramena i položio je na zemlju. Spretno je skočio na zidić uplašivši guštericu koja se ondje sunčala. Nekoliko minuta je šutio, po običaju, prekriženih ruku i nogu.

Onda je rekao: Jesi li siguran da je to dobra zamisao?

Slegnuo sam ramenima. U jedno sam bio siguran: želio sam otići.

Ba omidi hoda. Više ne želim ostati ni ja, rekao je Sufi.

Nisam dodao ništa, jer sam se nadao da će to reći on.

Idem s tobom, Enaiate.

Kad smo otišli razgovarati s trgovcem ljudima u tamnu salu ispunjenu dimom tarjaka i s mnoštvom ljudi koji su pili čaj i grijali opijum na pećicama, ovaj nam je odmah tražio novac. No, mi sav taj novac koji je on tražio nismo imali. Ispraznili smo džepove pirhana, izokrenuvši tkaninu, pokupili smo sav sitniš i papirnati novac koji smo stavili na stranu, i sve to stavili pred njega na stol: brdašce novca.

To je sve što ti možemo dati, rekao sam. Ni pola rupije više.

On nas je dugo promatrao kao da nam uzima mjeru za odijelo. Vaša hrpica novca nije dovoljna čak ni da se plati autobusna karta do granice, rekao je.

Sufi i ja smo se pogledali.

Ali jedno rješenje postoji, dodao je režući jabuku i prinoseći na vrhu noža komad ustima. Ja ću vas odvesti u Iran, dobro, ali u Iranu morate raditi na nekom mjestu koje ja poznajem.

Raditi? Pa to je divno, rekao sam. Nisam vjerovao svojim ušima: ne samo što će nas odvesti u Iran, nego će nam naći i posao.

Tri ili četiri mjeseca, ovisi o tome koliko će me koštati vaš put, plaće ću vam uzimati ja, rekao je trgovac. Poslije ih možete zadržati i činiti s njima što želite. Ostati, ako vam bude dobro. Ili otići, ako ne budete zadovoljni.

Sufi je izgledao kao da će zatvoriti oči i sagnuti se u molitvi, toliko je bio miran i šutljiv. Ja sam bio ošamućen dimom i tamom i pokušao sam misliti o tome gdje bi mogla biti zamka, zato što su trgovci ljudima bili poznati po trikovima, ali činjenica je da nismo imali dovoljno novca, a on je morao platiti i Beludžima i Irancima da nas puste preko granice, a to je bio najveći trošak. Jer, imao

Janja

26

je pravo: nismo bili njegovi sinovi, i nije se htio odreći novca zbog našeg putovanja. A osim toga, predstavio sam se kao prijatelj kake Rahima, ne kao bilo tko, i to me smirivalo više od bilo čega drugog.

Sufi i ja smo rekli da pristajemo.

Sutra ujutro u osam budite ovdje, rekao je on. Hoda negahdar.

* * * U osam. Nasuprot ulazu u lokal. Ali ni ja ni Sufi nismo imali sat, štoviše, ni ja ni Sufi nismo ga nikad imali, kažem nikad u životu nismo imali sat. U Navi, da doznam koliko je sati, mjerio sam sjenu koracima, a kada nije bilo sunca, pogađao sam. Budilica je bila svjetlo, pjev mujezina, kukurijekanje pijetlova, a ovdje u Quetti buka grada koji počinje raditi. Eto, to kažem, jer smo Sufi i ja odlučili da te noći nećemo spavati.

Skitali smo se uokolo. Rekli gradu zbogom.

Ujutro nas je trgovac odveo na neko mjesto dvadeset minuta hoda odatle, gdje smo ostali sve do podneva, i gdje smo pojeli jogurt i krastavce: naš posljednji ručak u Pakistanu, toga se dobro sjećam. A onda smo krenuli.

Najprije smo putovali autobusom prema redu vožnje sve do granice, bio je to autobus od onih s mnogo sjedišta i nisu za bjegunce skrivene ispod sjedalica, nego za važne osobe s kartom. Bili smo presretni. Nismo nikad mislili da će naše putovanje u Iran biti tako udobno, i doista nije bilo: ali za početak nema se što reći: početak je bio veličajan.

Na granici smo se sjedinili s drugom grupom. U svemu nas je bilo sedamnaest. Ušli smo u furgon Toyota, jedan od onih otvorenih: naprijed su bila četiri mjesta, koja su zauzimali trgovac i njegovi drugovi, a straga se natrpalo nas sedamnaest, stisnuti poput maslina. Bio je ondje i jedan od onih dugobradih - s nama koji smo se spremali prebjeći, kažem, bio je golem i raščupan i bilo je očito da sam mu odmah bio antipatičan, da, iako mu nisam ništa učinio, taj me je za vrijeme putovanja nastojao izbaciti iz kamiona gurajući me neprestano koljenom, praveći se kao da se ništa ne zbiva, tako da sam mu u jednom trenutku morao reći da prestane, ne čini to, ne čini to, ali to je bilo kao da govorim brdu uz svu onu buku koju su stvarali kotači i motor. Toyota se verala na tim cestama s provalijama ispod i mogao sam pasti i bez njegova guranja. Počeo sam ga zaklinjati govoreći da nisam ništa loše učinio. I Sufi nije znao što bi učinio, htio mi je pomoći, ali kako? U tom trenutku, ne govoreći ništa, ustao je neki drugi čovjek, možda neki Tadžikistanac, ustao je mirno kao da ide popiti vodu i udario u lice dugobradoga govoreći mu da me ostavi na miru, da mu ništa nisam učinio i da smo jedan i drugi na putu u želji da stignemo i da nije trenutak da se uzajamno tlačimo.

Onda se napasnik smirio.

Nakon sati i sati putovanja stigli smo i onda su nam dopustili da se iskrcamo. Ne bih znao reći gdje smo bili: usred suhog, krševitog i golog brda. Bio je mrak i nije bilo svjetla, i Mjesec je te večeri bio sakriven. Trgovci ljudima sakrili su nas iza neke stijene, jer naredba je bila dovesti u grad odjednom samo pet osoba.

Kada je došao red na nas, na mene i Sufija, trgovci su smjestili Sufija straga, a mene naprijed u

Janja

27

prolaz pored vozača. Rekli su mi da se moram sagnuti. Naprijed su ušle druge dvije osobe, tako da sam taj komad puta do grada - ja koji sam se nadao da ću gledati van kroz prozorčić - proveo između nogu dvojice putnika s potplatima njihovih cipela oslonjenim na moja leđa.

Grad u koji smo stigli, kad smo stigli, zvao se Kerman.

Janja

28

IRAN

K uća na dva kata. Dvorište s biljkama i kamenim zidićem koji . ga je odvajao od ulice; nije se moglo izaći i igrati buzul-bazi ili nogomet. Na prvom katu bila je kupaonica s tušem i dva prostrana salona s jastucima i tepisima, i puno prozora, ali svi zatamnjeni. U prizemlju, isto. Osim kupaonice, koja je bila i vani u dvorištu, sakrivena iza čempresa. Jednom riječju, zgodna kuća, ta kuća u Kermanu.

Nismo tu bili samo mi i naš trgovac ljudima, nego i druge osobe pridošle tko zna odakle, slijepi putnici u prolazu, poput nas. Neki su spavali, neki jeli, govorili ispod glasa; netko je rezao nokte; neki muškarac umirivao je dijete koje je ležalo na zemlji u kutu i očajnički plakalo; neki trgovac, sjedeći na stolu, čistio je dug nož; mnogi su pušili i oblak dima ispunjavao je sobu. Nijedne žene. Sufi i ja sjedili smo okrenuti prema zidu da se odmorimo. Donijeli su jelo: rižu s pečenim piletom. Riža je bila dobra, a i pečeno pile. Možda nam se tako činilo zbog toga što smo bili živi, što smo u Iranu u toj zgodnoj kući a i zbog ukusne riže i pečenog pileta, ukratko, bilo je sve to zajedno tako nabijeno emocijama da sam se počeo tresti.

U istom trenutku osjećao sam hladnoću i toplinu. Znojio sam se. Kako bih disao, iz mene je izlazio tanašan glas i čitavog su me prožimali žmarci da me ni potres ne bi toliko iz temelja potresao.

Što ti je? pitao me Suh.

Ne znam.

Nije ti dobro?

Nije.

Doista? U kojem smislu?

Pozovi onog gospodina.

Kojeg gospodina?

Onog koji me obranio od talibana.

Čovjek koji je spriječio da polomim kosti na dnu neke provalije za vrijeme vožnje u Toyoti, kleknuo je pored mene, položio mi ruku na čelo - njegova ruka bila je toliko velika da mi je prstima obujmio lice - od jednog do drugog uha - i rekao: Gori. Ima vrućicu.

Sufi je stavio prst na usta. Što možemo učiniti?

Janja

29

Ništa. Mora se odmarati.

Hoće li umrijeti?

Čovjek se namrgodio. Na ba omidi hoda, mali Hazare. Tko to može reći? Nadam se da neće. Mislim da je samo jako umoran.

Možemo li pozvati koga, što ja znam, doktora?

Neka oni vode o tome računa, rekao je čovjek. I pokazao je na Beludže. A ja idem uzeti krpu i namočiti je u hladnoj vodi.

Sjećam se da sam otvorio jedno oko. Kapak mi je bio težak kao željezna roleta u dućanu sandala oste sahiba. Nemoj otići, rekao sam Sufiju.

Nikamo neću otići, umiri se.

Čovjek se vratio s mokrom krpom. Položio mi ju je na čelo, nježno, rekao je riječi koje nisam razumio, nekoliko kapi vode spustilo mi se preko kose do vrata, na obraze, iza uha. Čuo sam glazbu i mislim da sam nešto pitao: kao, tko to svira. Sjećam se riječi radio. Kao da sam bio u Navi i kao da je padao snijeg. Osjetio sam na kosi majčinu ruku. Sjetio sam se moga dobrog mrtvog učitelja, govorio mi je stihove i tražio da ih ponovim, ali ja to nisam mogao. Poslije sam zaspao.

Jedan iza drugoga, u malim grupama, izašli su iz kuće svi osim dvojice krijumčara. Otišao je čak i ljubazni gospodin velikih ruku. Ja sam se bio još više razbolio i nekoliko dana nisam se ničega sjećao: samo neki osjećaj vrućine i straha da ću pasti, da ću zateturati, a da se ni za što ne mogu uhvatiti. Tako sam se loše osjećao da se nisam mogao maknuti: kao da je netko zabetonirao mišiće mojih nogu i mojih ruku; čak ni žile nisu radile, cirkulacija je bila poremećena.

Tjedan dana jeo sam samo lubenice. Bio sam žedan, jako žedan. Bio bih pio bez prestanka da ugasim požar koji mi je zahvatio grlo.

Uzmi ovo.

Što je to ?

Otvori usta. Evo. Sad pij i progutaj.

Što je to?

Smiri se. Odmori se. Rahat bash10.

Trgovci me nisu mogli odvesti u bolnicu ili doktoru, to je jasno. Najveći je problem biti slijepim putnikom, evo: ilegalac si čak i u pogledu zdravlja. Dali su mi lijekove koje su oni poznavali, koje su imali u kući, male bijele pilule da ih progutam s vodom. Ne znam što je to bilo - nisam mogao postavljati pitanja u trostrukoj ulozi bolesnika, dužnika i Afganistanca - u svakom slučaju, na kraju sam ozdravio. Poslije tjedan dana osjećao sam se bolje.

Jednog jutra naš je trgovac rekao meni i Sufiju da uzmemo svoje stvari - čemu sam se nasmijao, jer mi nismo imali ništa sa sobom - i rekao nam da pođemo s njime.

Tako smo pošli na postaju Kerman.

Bilo je prvi put da sam koračao iranskim ulicama po danu i razmišljao sam o tome da je svijet manje različit i tajnovit od onoga, kako sam to zamišljao živeći u Navi.

10

Budi miran (op. ur.).

Janja

30

Kolodvor, sjećam se, bila je duga i niska zgrada s kamenim stubama, s glavnim ulazom i natpisom iznad krova, jednim dijelom plavim a drugim prozirnim, na kojem je pisalo Kerman Railway Station, u žutoj i crvenoj boji. Dočekala su nas druga dva trgovca, Beludži, partneri našeg trgovca, i jedna grupica iz Afganistana koje sam dan prije vidio u kući.

Ušli smo u vagon s različitih ulaza. Vlak je išao prema Qomu. Važan grad, između Esfahana i Teherana, sveto mjesto za šiitske muslimane, jer se ondje nalazi grob Fatime al-Masuma. Sada sam bio na šiitskoj zemlji. Iako to meni nije bogzna što značilo, osjećao sam se kao kod kuće, ili sam barem očekivao da se tako osjećam, da sam na mjestu gdje će sa mnom postupati dobro, što je ista stvar.

Osjećao sam se ugodno.

Ozdravio sam.

Bio sam u formi.

Bio je prekrasan sunčan dan i Sufi i ja, nas dvojica, bili smo u Iranu.

Kažeš da si se odlično osjećao, Enaiate. Zahvaljujući vrućici, ti si i narastao. Kažu da djeca rastu kad imaju vrućicu, znaš li to?

Da. Znam.

Koliko si sad visok ?

Mislim metar i sedamdeset i pet.

Kad si, dakle, bio u Iranu?

Kao dijete od jedanaest, dvanaest godina. Ne znam koliko su oni visoki.

Koliko je vremena prošlo od početka putovanja?

Otkako sam napustio Navu?

Da.

Osamnaest mjeseci. Da, rekao bih osamnaest mjeseci, više-manje.

A rekli smo da si otišao s deset godina.

Da, tako smo rekli, Fabio. Iako to ne znamo.

Iako to ne znamo sigurno.

Da.

I u koje si godišnje doba stigao u Iran?

U proljeće.

Odlično. Barem je vrijeme sigurno.

Ne, Fabio. Sigurno nije ništa.

Vrijeme jest, Enaiate. Prolazi istom brzinom u svakom dijelu svijeta.

Misliš? Znaš, Fabio, ne bih bio tako siguran.

Dakle, u Qom. Preko Irana u iznimno udobnom vlaku. Iran, viđen s prozorčića, činio mi se tako na

Janja

31

udaljenosti zelenijim nego Pakistan i Afganistan. I sjećam se, bilo je to divno putovanje, sjedili smo udobno, zajedno s desecima lokalnih putnika: miris kolonjske vode, kola za ručanje te čista i ugodna sjedišta za spavanje.

Naš trgovac i njegovi kompanjoni sjedili su tri ili četiri reda dalje od mene i Sufija, i svih drugih Afganistanaca, da nas tako mogu kontrolirati među putnicima. Na kolodvoru Kerman, prije nego su se na vlaku zatvorila vrata, rekli su nam: što god da se dogodi, ne poznajemo se. Je li to jasno? Ne smijete nikad, nikad reći da ste s nama. Ako se ukrcaju policajci i nakon kontrole vam kažu da ih slijedite, vi poslušajte. Ako vas odvedu do granice, budite mirni, mi ćemo doći da vas pokupimo. Jeste li razumjeli?

Mi smo potvrdno kimnuli. Oni su nas gledali i pitali nas ponovno, jesmo li dobro razumjeli, i mi smo još jednom svi zajedno potvrdili. Dakle, kako bi bili sigurni da će sve biti učinjeno kako treba, upitali su nas i treći put.

Mislim da su bili malo nervozni, što ja znam. U svakom slučaju, kad je došao kontrolor, odmah su išli s njim razgovarati pokazujući mu karte: mislim da su mu dali i novca.

Iskrcali smo se u Qomu. Za neke je put tu završavao: trgovci su telefonirali nekim osobama da ih dođu pokupiti. Međutim, Sufi i ja i još poneko ukrcali smo se u autobus koji je vozio u smjeru Qom - Isfahan. Naš trgovac i vozač su se poznavali, jer su se pri susretu poljubili u obraze.

Na pola puta autobus se odjednom zaustavio. Sufi mi je stegnuo ruku.

Boli me, rekao sam.

Što se događa?

Pomaknuo sam zastore koje sam navukao da bi se zaštitio od sunca. Ovce, rekao sam.

Što?

Ovce. Zaustavili smo se zbog stada ovaca.

Sufi se srušio na stolicu, s rukama na ušima.

Jedan sat poslije stigli smo u Isfahan.

Prvo. Vodim vas kamo ja hoću.

Drugo. Radit ćete gdje ja želim.

Treće. Četiri mjeseca vaša plaća pripada meni.

Takav je bio dogovor. Dakle, bilo je dobro da je do tog trenutka sve išlo glatko, da su se brinuli o meni, kad sam bio bolestan, da je vlak bio udoban i da se autobus nije zaustavio ni na jednoj blokadi iranske policije nego pred stadom iranskih ovaca i tako dalje, ali sada smo trebali znati gdje ćemo Sufi i ja provesti sljedeća četiri mjeseca - našeg života - i kakav ćemo posao raditi. Zato je taj put s autobusne postaje bio naša sudbina, a sudbina i odredište u uskoj su vezi, te mi se taj put činio, kunem se, dužim i opasnijim od svih tih ulaženja i silaženja s vlakova i autobusa od onoga što je prethodilo.

Došavši u manje posjećen dio u južnom predgradu grada, naš trgovac nas je odveo na neko gradilište, gdje su gradili palaču, stambeni kompleks visok četiri kata, dug, jako dug i s mnoštvom stanova koji su bili svi jednaki, jedan za drugim u nizu. Bile su tu razne tvrtke a svaka je gradila

Janja

32

jedan blok tih kuća. Bilo je jako vruće. Koračali smo po prašini oko zgrade, dok se nije iza jednog kontejnera pojavio neki Iranac, visok i sitnih očiju, i rekao nam da uđemo.

Trgovac se rukovao s Irancem, koji je izgledao kao šef gradilišta, što se moglo vidjeti po čistoj košulji i urednoj bradi. Predstavio nas je s malo riječi, samo imena, što smo i očekivali i kako je bio dogovor, onda se okrenuo prema nama i rekao je: preporučam se. Eto, to je to. Preporučam se. Pokupio je sa zemlje torbu i otišao.

Šef gradilišta se češkao po glavi, upitao nas je, što znate raditi.

Ništa, rekli smo (biti pošten je najbolja stvar).

To sam i mislio, odgovorio je šef gradilišta. Dođite sa mnom. Sufi i ja smo se pogledali i slijedili ga.

Palača je bila kostur, bez vrata i prozora. Šef nas je odveo u stan s podom bez pločica, samo grub beton i sve razbacano. Ovdje stanuju oni koji rade za nas, rekao je. Pošao sam u središte sobe i pogledao uokolo. Prozori i vrata bili su zatvoreni najlonom. Nije bilo vode ni plina. Vodu, rekao je šef, vozi kamion cisterna a za kuhanje se upotrebljavaju plinske boce koje se mijenjaju i pune u obližnjem dućanu. Električni kabel omotan selotejpom išao je vanjskim zidom palače, ulazio je s prozora, penjao se na strop i visio blizu vrata na hodniku zajedno s jednom žaruljom.

Pođite po pijesak, rekao je šef gradilišta. Pijesak. Tamo iza.

Vratili smo se noseći na glavi dva vjedra pijeska, Sufi i ja, dovoljno da se vidi kako smo mali, ali snažni.

Istovarite to u ovom kutu. Dobro. Poravnajte ga metlom i sakupite na tepih. Jedan od onih. Tamo ga nagurajte. Spavat ćete ovdje, dok palača ne bude gotova. A onda ćemo ići na drugo gradilište. Održavajte čistoću i mislite na to da niste sami. Dobro ponašanje jednog čini dobro drugima. Brzo ćete shvatiti kako ovdje funkcionira život, za pranje, za jelo, za molitvu i ostalo. Bude li problema, razgovarajte sa mnom, ne pokušavajte to sami riješiti. Sad ćete sići u dvorište, upoznat ćete se s drugim radnicima i raditi ono što vam budu rekli da učinite.

Sve slijepi putnici. Zidari, tesari, planeri te tvrtke, svi su bili bez dokumenata. Živjeli su ondje, u stanovima koji su se gradili unutar toga velikog kompleksa. I to da bude jasno, da se stanujući ondje bolje gradi ili čak bolje radi - iako su u nekom smislu obje stvari istinite: ako gradiš kuću koja nije tvoja, ali u tom trenutku kao da jest, vežeš se za to i više se trudiš, i kad ne moraš gubiti vrijeme da se navečer vraćaš kući ili da ujutro dolaziš na posao, možeš raditi čim se probudiš i prestati prije nego što pođeš spavati, ili na večeru, ako još imaš snage za jelo - ne zbog tih motiva, rekoh, nego i zato što je to bilo najsigurnije mjesto.

Doista, nitko nikad nije odlazio s gradilišta.

Gradilište nije bilo samo jedna kuća.

Gradilište je bilo svijet.

Gradilište je bilo Sunčev sustav.

Prvih mjeseci ni ja ni Sufi nismo odlazili s gradilišta. Bojali smo se iranske policije. Bojali smo se da ne završimo u Telisiji ili u Sang Safidu, koji, ako ne znate što su, vjerujte mi, to je zato

Janja

33

što niste bili afganistanski izbjeglice u Iranu, jer svi afganistanski izbjeglice u Iranu znaju što su Telisija i Sang Safid. Dva centra privremenog boravka. Legendarna. Dva logora, prema onome što sam mogao pročitati o koncentracijskim logorima: ne znam jesam li bio jasan. To su mjesta bez nade.

Dovoljno je bilo izgovoriti njihova imena u Afganistanu da se isiše zrak iz sobe kao u onim vakumiranim vrećicama za hranu. Sunce bi potamnjelo i padalo je lišće. Pričalo se da ondje policajci prisiljavaju osobe da se popnu na vrh brežuljka - bila su to golema mjesta - noseći na leđima ceradu kamiona, a onda su ih prisiljavali da se umotaju u taj pokrivač i puštali ih da se kotrljaju s tih uzvisina.

Kad sam bio u Afganistanu, vidio sam na ulici dva momka koji su poludjeli. Govorili su sami sa sobom, urlali su i pišali po sebi. I sjećam se, netko mi je rekao da su bili u Telisiji ili u Sang Safidu.

Nakon tri dana, više-manje, otkako smo Sufi i ja stigli, vidio sam grupu radnika kako razgovaraju kamo tko mora poći raditi. Potrčao sam s vjedrom u rukama. Zaustavio sam se da čujem.

Poći kamo? pitao sam.

U kupnju.

U kupnju? Van?

Jesi li vidio na gradilištu dućan, Enaiate džane? Svaki tjedan netko treba ići u kupnju, rekao je jedan od starijih. Ja sam posljednjih mjeseci išao tri puta. Sada je red na Haledu. On je bio samo jednom.

Da. Ali prije tri tjedna. Koliko je vremena prošlo otkako nije išao Hamid? Koliko? Dva mjeseca. Možda i više.

Nije istina. Išao sam prošlog mjeseca, zar se ne sjećaš?

Prašina ti je skorila sjećanje, Hamide.

U svakom slučaju, evo, činjenica je da je samo jedan u tjednu, ali jedan od onih koji su ondje bili dugo, netko tko je poznavao grad, morao ići u kupnju za sve. Uzimao je taksi i odlazio kupovati u posebnom dućanu sve ono što nam je trebalo, u skladištu, gdje je bilo svega pomalo a vlasnik je bio prijatelj i onda se trebao odmah vratiti. Nije bilo vremena ni za čaj ili za sendvič. Na povratku dijelio se trošak. Kuhalo se zajednički, jelo se zajednički i čistilo zajednički. Svatko je imao svoj zadatak. Svatko svoj red.

Na kraju, taj dan je otišao Hamid. Vidio sam ga kako ulazi u taksi. Vikao sam: sretno, kaka Hamide.

Ba omidi hoda, Enaiatollah džane.

Pazi na policiju, rekao sam.

A ti pazi na vapno. Vreće propuštaju.

Vapno mi je curilo na cipelu. Potrčao sam šefu. Po završetku radnog dana ostao sam da dočekam na glavnom ulazu kaku Hamida, i bio sam siguran da su ga uhvatili - već sam ga zamišljao kako se zamotan u ceradu kotrlja niz brežuljak u Telisiji - kad sam ugledao oblak prašine koji se podizao iza zavoja i isti taksi u koji je ušao toga popodneva, strelovito je prošao uza zid gradilišta i

Janja

34

zaustavio se preda mnom. Prtljažnik je bio prepun vrećica. Pomogao sam mu iskrcati ih i odnijeti gore.

Hvala, Enaiatollah džane.

Nema na čemu, kaka Hamide. Je li sve prošlo dobro? Jesi li vidio policiju?

Nikoga nisam vidio. Sve je prošlo dobro.

Jesi li se bojao?

Hamid je jednu sekundu prestao slagati kutije riže i povrća. Zaustavio se, nepomičan. Nikad se ne bojim, Enaiate, rekao je. I uvijek se bojim. Ne znam više razlikovati jednu stvar od druge.

Enaiate, jesi li ikad bio u Esfahanu?

Ne.

Rekli su mi da je prelijep.

Jednom sam tražio fotke na internetu. Našao sam mnoge s trgom koji se zove Imam Hhomeini, džamiju šeiha Lotfollaha, i most Siosepol. Otkrio sam također da su nedaleko odatle ruševine Bama. Tvrđavica je najveća građevina od opeke na svijetu. Malo nakon mog odlaska, potres ju je gotovo uništio.

To su sigurno čudesna mjesta.

Ali ja to nisam znao u to vrijeme. Ima jedna uzrečica u Iranu koja kaže: Esfahan nesf-e džahan, što znači: Esfahanje središte svijeta.

Da. I tvoga, Enaiate?

* * * Moram reći istinu, jer bude li tko bude čitao ove retke, netko od ljudi koje sam upoznao u Esfahanu, želim da to znaju, jer mislim da to nikad nisam rekao: bilo mi je dobro u na tom gradilištu. Dakle, hvala.

Radili smo puno, to da. Radili smo bez prestanka, čak deset, jedanaest sati na dan. No, i tako nismo imali što drugo raditi.

A što se novca tiče, sve je završilo dobro. Nakon četiri mjeseca šef gradilišta prestao je davati novac trgovcu, kako je bilo dogovoreno, i počeo plaćati nama.

Sjećam se prve plaće koju sam dobio: četrdeset i dvije tisuće tomana.

Kada sam platio svoj dio mjesečnog troška, ostalo bi mi trideset i pet tisuća, to je bilo kao trideset i pet eura, više-manje, a tada je, ako se ne varam, tisuću tomana vrijedio jedan euro. Tih trideset i pet tisuća tomana bilo je u novčanicama. Onda sam izišao prvi put s gradilišta, gledajući desno i lijevo i iza svakog ugla, šuljajući se uz kuće, jer sam se bojao i krenuo skrivajući se u obližnji dućan gdje sam usitnio novčanice; tako mi se činilo da imam više. Našao sam željeznu kutiju s lokotom da ih tako čuvam. Večerom, kada bih prestao raditi, otišao bih prileći u svoj kut, otvorio bih željeznu kutiju s lokotom, vadio novac i brojio - jedan, dva, tri - iako sam ga već izbrojio tisuću puta. Novčanice je bilo lakše brojiti, ali kovanice sam mogao slagati poput tornjeva. Bilo je divno.

Janja

35

Kada su se novci počeli skupljati - jer sam svih mjeseci dobivao plaću, a nije bilo načina da ga potrošim - i taj kup nije više stao u kutiju, promijenio sam sistem. Uzimao sam novčanice, ugurao ih u plastičnu vrećicu koju sam zatvarao lijepom gumicom i pohranjivao na jednom mjestu na gradilištu, na mjestu za koje sam znao samo ja. Dobro sam ih zaštitio da se ne smoče ili da ih ne izgrizu miševi.

Sufi je, međutim, tada odlučio otići. Čak smo se i svađali zbog toga, ali ne sjećam se dobro kako se to dogodilo, sjećam se samo da se nismo pozdravili i da sam dugo bio tužan. Mogao je to biti zadnji put što se vidimo. Nikad se ne zna što ti život sprema od jednog do drugog trenutka.

Idem ja, rekao je jedne večeri. Esfahan je jako opasan.

I kamo ideš?

U Qom.

Zašto u Qom? Koja je razlika između Qoma i Esfahana.

U Qomu ima puno Afganistanaca. Obrađuju kamen. Zajedno su i sve ostalo.

Htio me napustiti. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Ne možeš ići, rekao sam.

Pođi sa mnom.

Ne. Meni je na gradilištu dobro.

Onda idem sam.

Tko ti je ispričao tu priču o Afganistancima u Qomu? A što ako nije istina?

Mladići koji rade u palači za neku drugu firmu. Dali su mi čak i broj telefona, pogledaj.

Pokazao mi je ceduljicu. Broj je bio napisan zelenim flomasterom. Potražio sam flomaster kake Hamida i zabilježio sam ga u jednu bilježnicu koju mi je on donio iz dućana, na dar, bilježnicu crnih korica u koju sam zapisivao stvari da ih ne zaboravim. Kaka Hamid naučio me čitati i pisati bolje nego sam do tada znao.

Sutra ujutro, kad sam se probudio, Sufija više nije bilo.

Pomislio sam kako nisam trebao spavati. Da je trebalo te noći ostati budnim, kako bi se izbjeglo da osobe koje su mi bile bliske nestanu u ništavilo.

Po malim stvarima vidiš da ti neka osoba nedostaje.

To da nije bilo Sufija osjećao sam ponajviše noću, kada bih se u snu okrenuo i nisam našao njegove ruke kraj sebe na tepihu. Osjećao sam to danju za vrijeme odmora, koji nisam više provodio s njim bacajući kamenje na limenke i vjedra ili nešto slično.

Jedne večeri vratio sam se s posla doista tužan i sjeo sam pred mali crno-bijeli televizor, jedan od onih kojima si morao manipulirati s antenom u rukama, tako da izgubiš više vremena dok to uskladiš nego što gledaš emisije. Na jednom kanalu bio je film o tornjevima koji su se rušili. Potražio sam drugi kanal, gdje su davali isti film. Pa još jedan, uvijek isto. Pozvao sam kaku Hamida da mi pomogne i on mi je rekao da to nije film. Da su se u Americi u New Yorku dva aviona zabila u Svjetski trgovački centar. Rekli su da su to bili Afganistanci. Onda da je to bio Bin Laden i da ga Afganistanci štite. Govorili su da je to bila al-Qaeda.

Ostao sam još malo da čujem, onda sam pojeo varivo i pošao u krevet. Bilo je teško to što se dogodilo i sad znam da je bilo strašno, strašna tragedija, ali u tom trenutku ja sam mislio da je za

Janja

36

mene najteže to što nema Sufija.

Kad nemaš obitelji, prijatelji su ti sve.

I tako je vrijeme prolazilo. Sekunde, minute, sati, dani, tjedni. Mjeseci. Tik-tak moga života. Htio sam nabaviti sat, kako bih dao smisao tom protjecanju vremena, sat koji bi pokazivao sate i datume i rast prstiju i kose da mi kazuje koliko sam ostario.

Onda je došao dan, poseban dan, kad smo dovršili gradnju kompleksa, kad se više nije imalo što raditi i sve je bilo montirano, čak i kvake na vratima: ostalo je samo da se kuće predaju vlasnicima. Tako smo pošli raditi na drugo mjesto. Dva partnera te tvrtke su se odijelila i ja sam ostao s onim koji mi je bio simpatičniji.

Preselili smo se na jedno mjesto u predgrađu Esfahana, Baharestan, i ja sam bio sve bolji u tom poslu u podizanju tih kuća i tako dalje, i često su mi povjeravali zadatke za koje je trebalo veća sposobnost i odgovornost (tako su mi govorili, ali ne znam jesu li se šalili na moj račun ili nešto drugo), kao na primjer podizati materijal na visoke katove kuća vukući konopac.

Dakle, bio sam bolji i svi su se pouzdavali u mene, ali sam uvijek ostao malen. I onda se događalo da dok sam vukao konopac, da je materijal bio teži od mene. Tako se teret spuštao, a ja sam se podizao. Svi su se smijali i prije nego je netko došao da mi pomogne, ja sam vikao i trzao se, vikao sam ne puštajući teret da se ne razbije i ja budem kriv.

Ali najbolja stvar, ona koju možemo zvati mojom malom revolucijom u Baharestanu, bilo je to što sam počeo odlaziti s gradilišta. To zato, jer je Baharestan bio malo mjesto, i manje opasno od Esfahana. Onda i to što sam naučio govoriti farsi11 i da je bilo puno osoba koje su bile ljubazne prema meni, ponajviše žene.

Kad sam vidio da se vraćaju iz dućana natovarene robom, ponudio bih se da im to odnesem po stubama. One su imale u mene povjerenja, pogladile bi me po glavi i kojiput bi mi dale i kolač. Pomišljao sam da bi to moglo biti mjesto u kojem bih mogao živjeti zauvijek. Mjesto koje bih konačno nazvao domom.

Ondje u tom kraju dali su mi nadimak felfeli, što znači papričica. Vlasnik dućana kamo sam odlazio u kupovinu ili bih s vremena na vrijeme kupovao sladoled, uvijek mi je ponavljao felfel nagu ce rise, bokhor behin ce tise, što više-manje znači: ne reci koliko je papričica malena, nego okusi koliko je paprena. Taj gospodin bio je malo postariji, ja sam s njim bio dobar. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci, odlučio sam posjetiti Sufija.

Poslije njegova odlaska nisam ga više čuo, ali saznao sam o njemu od nekih prijatelja koji su s njim radili u tvornici u Qomu.

Zapisao sam broj telefona u bilježnicu, kako se čuvaju stvari do kojih ti je stalo i jednog popodneva nazvao u tvornicu. Odgovorio mi je telefonist. Sufi, tko, upitao je. Nema nikakvog Sufija u našoj tvrtki.

11

Mala notica po pitanju jezika da ne prekinemo tijek priče. Ako vas ne zanima, možete slobodno čitati dalje: u sljedećim recima nitko ne umire i nisu obuhvaćene informacije važne za priču. Problem je u tome što ja nisam dobro govorio perzijski. Njegova dva dijalekta farsi i dari, koji se čitaju s akcentom na kraju, sliče jedan drugome, ali naglasak u farsiju, kojim se govori u Iranu, nije potpuno isti kao ovaj u dariju (istočnoj varijanti perzijskoga jezika koja se govori u Afganistanu). Pravopis je jednak, precizan, dok jezik ima različiti akcent. Jako različit. Toliko o tome.

Janja

37

Gioma, rekao sam tada. Gioma, ne Sufi.

Gioma Fausi? pitao je telefonist.

Da, upravo on.

Bio je to nepriličan razgovor tako preko telefona, ali usprkos njegovoj uobičajenoj mirnoći, shvatio sam da je bio uznemiren kao i ja.

Obećao sam mu da ću ga posjetiti.

Tako sam se jednoga vrućeg i vjetrovitog jutra ukrcao u autobus za Qom. Bio sam u Iranu već prilično dugo i nikad mi se nije ništa dogodilo, pa nisam razmišljao da bi, ako naiđemo na policajce, moje putovanje moglo završiti loše; nisam o tome mislio, pa kako se i događa kad ne razmišljaš previše, sve je prošlo dobro.

Sufi me dočekao na autobusnom kolodvoru. Tih smo mjeseci i on i ja (on više od mene) porasli i prije nego smo se prepoznali, promatrali smo se nekoliko trenutaka iz daljine.

Onda smo se zagrlili.

Ostao sam u Qomu cijeli tjedan. Spavao sam potajice u tvornici i odlazili smo u grad, igrali smo nogomet s drugim afganistanskim dečkima. Bilo je zaista lijepo, ali još nisam bio spreman promijeniti obitavalište, sad kad sam našao mjesto gdje bih mogao živjeti zauvijek. Tako sam se na kraju tjedna, koliko sam smio izbivati s posla, vratio u Baharestan.

Upravo u vrijeme kad su me htjeli vratiti u domovinu.

To se dogodilo po danu. Bili smo na poslu. Radio sam na pripremi žbuke, miješao vapno s cementom i nisam gledao uokolo, samo u kantu i bio sam zabavljen sobom što mi se često događa i sjećam se da sam čuo kako dolazi auto ali sam pomislio na opskrbljivače; šef gradilišta ih je očekivao.

U Iranu su kuće jedna pored druge i imaju zajednički trg u središtu a trg ima samo dva ulaza. I tako je došla policija. Što se strategije tiče, policajci su u tome vješti - dvoja kola i furgon zapriječili su ulaz, dok je grupa agenata trčkarala uokolo skrećući prema našem obitavalištu.

Bilo je nemoguće pobjeći. Nitko nije ni pokušao. Tko je imao u rukama opeke i zidarsku žlicu, ostavio je opeke i žlicu; tko je bio na koljenima da postavi kabele za elektriku, ustao je; tko je zabijao čavle i držao u rukama čekić te imao u ustima čavle kako se ne bi morao svaki put saginjati i uzimati ih iz kutije, prestao je lupati čekićem, skinuo je rukavice, ispljunuo čavliće u pijesak i slijedio policajce ne govoreći ništa. Nije ni mrmljao.

Telisia. Sang Safid.

Kada sam vidio agente koji su se vičući razmilili gradilištem s oružjem u rukama, mislio sam samo na to.

Telisia. Sang Safid.

Mislio sam na ona dva luđaka koje sam vidio u Afganistanu.

Jedan policajac mi je zapovjedio da sve pustim i pođem za njim. Skupili su nas na središnjem trgu stambenog kompleksa, onda su nas svakog pojedinačno puštali da prođemo na dio koji je bio zapriječen autima i kako smo izlazili, oni su nas trpali u furgon.

Janja

38

Uzeli su kaku Hamida i bojao sam se da će ga zlostavljati pred nama kako bi nam dokazali da su u stanju činiti zlo, ako požele. Umjesto toga rekli su mu: donesi novac.

Kaka Hamid prošao je dvorištem, ušao u »kuću«, a mi smo čekali u tišini. Kada se vratio, imao je u rukama novac dovoljan za naš povratak u Afganistan. Zato što u Iranu, kada te prisilno šalju kući, moraš sam platiti povratak. Svakako to ne plaća država. Ako te šalju u grupi kao što se dogodilo nama taj dan, sretan si: zato što policija oslobodi jednog iz grupe i kaže mu da za povratak uzme novac za sve nas. Ako te zaustave, kad si sam i ne možeš platiti put sve do granice, onda si nastradao, jer si prisiljen ostati u centru privremenog boravka i novac za povratak kući moraš zaraditi i biti robom, robom centra i policajaca: moraš čistiti sve ono što je prljavo, a govorim o mjestu koje je najprljavije na svijetu, tako mi rekoše, mjesto koje i kad ga dezinficiraš ostaje najprljavije na zemlji, ne bi ga ni žohar uzeo za svoje obitavalište.

Ako ne platiš, taj centar privremenog boravka postaje tvoj dom.

Toga dana smo platili. I ne samo to. Kaka Hamid mi je poslije u furgonu povjerio da je, kada je htio uzeti novac, našao dvojicu naših koji su pripremali večeru i ništa nisu primijetili. Molio ih je da ostanu ondje i čuvaju naše stvari dok se ne vratimo.

Naravno, ako nas ne odvedu u Telisiju. Ili u Sang Safid.

Na sreću, mjesto kamo su nas odveli bilo je drugačije.

U logoru su nam obrijali glave. Da bi nas ponizili. Tako će poslije ljudi znati da smo bili u Iranu kao slijepi putnici i da smo protjerani. Smijali su se, dok su nam brijali glave. Oni su se smijali, a mi smo bili u redu kao ovce. Da ne zaplačem, gledao sam uvojke kako se gomilaju na podu: čudno djeluje kosa, kada nije na glavi.

Poslije su nas ukrcali u kamion. Krenuli smo velikom brzinom i činilo se da je vozač namjerno tražio rupe na cesti, jer teško bi bilo toliko ih pronaći, da to nije činio namjerno. Pomislio sam da taj postupak ulazi u ritual izgona i rekao sam to ostalima, ali nitko se nije nasmijao.

U jednom trenutku vikali su da siđemo, da smo stigli. Imali su jedan od onih kamiona koji prevoze pijesak s tegljačem što se podiže, tako da su nas mogli na taj način iskrcati, da se otkotrljamo što je moguće dalje. Ali, zadovoljili su se samo time što su nas batinali.

Herat. Afganistan. Mjesto najbliže granici između Afganistana i Irana. Svatko od nas požurio se vratiti natrag što nije bio problem. Herat je pun trgovaca, očekuju pridošlice da ih vrate u domovinu. Gotovo nemaš vremena ni da te izbatinaju policajci, jer te ubrzo uhvate i opet vrate u Iran.

Ako nemaš kod sebe novca, možeš platiti poslije. Oni znaju da, ako si neko vrijeme radio u Iranu, imaš novac skriven u nekoj rupi, ili ako ga nemaš, možeš ga od nekoga posuditi kako ne bi četiri mjeseca ondje robovao kao što se dogodilo prvi put meni i Sufiju. Oni to znaju.

U Iran smo se ponovno vratili u furgonu Toyota. Ali sada je putovanje bilo opasnije, jer je to bila cesta kojom su se koristili krijumčari kako bi ilegalno prevezli robu. Uključujući drogu. A na Toyoti bilo je i toga. Ako ti u Iranu nađu više od kilograma opijuma, objese te. Na sreću, mnogi policajci na granici bili su korumpirani i pustit će te da prođeš, jer su ih plaćali, ali ako si se namjerio na nekog nepotkupljivog (a takvih je bilo mnogo), onda ti nema spasa.

Janja

39

Taj put smo dobro prošli. Vratili smo se u Baharestan.

Brzo sam otišao na gradilište potražiti kaku Hamida, ali još se nije bio vratio. Moj je novac bio na svome mjestu, u škulji. Dvojica radnika koji su ostali, bili su straža. Od tog dana, međutim, sve se promijenilo. Krenuo je glas kako Esfahan nije više sigurno mjesto, ali i Baharestan, kako je policija dobila nalog da ih sve vrati u domovinu. Onda sam zvao Sufija u Qom u onu tvornicu gdje se obrađivao kamen i on mi je rekao da je ondje trenutačno mirno.

I tako sam odlučio pridružiti mu se. Čekao sam da se vrati kaka Harnid da ga pozdravim, pokupio sam svoje stvari i pošao na autobusni kolodvor.

Kako se samo tako može izmijeniti život, Enaiate? Jednog jutra. Jedan pozdrav.

To se učini i gotovo, Fabio.

Jednom sam čitao da se odluka o emigriranju rađa iz potrebe da dišemo.

Tako je. I nada za boljim životom jača je od bilo kakvog osjećaja. Moja majka, na primjer, odlučila je da ću daleko od nje biti izvan opasnosti, ali na putu u nesigurnu budućnost bilo bi bolje da sam bio što se opasnosti tiče pokraj nje, nego ovako svagda obuzet mučnim strahom.

Ušao sam u autobus, sjeo sam otraga, sam, torba između nogu, i nisam se ni s kim dogovarao, s trgovcem, na primjer - zato što nisam htio još jednom potrošiti svoj novac a da bi me netko bez problema doveo do cilja i zato što sam i prije išao u Qom posjetiti Sufija, i tako je sve dobro prošlo.

Bio je lijep dan. Raskomotio sam se na sjedištu naslonivši glavu na staklo i dremuckao.

Kupio sam iranske novine. Mislio sam, ako nas zaustavi policija radi kontrole i kad me ugleda kako mirno spavam s iranskim novinama u krilu, možda će pomisliti da je sve u redu. Pored mene sjela je neka djevojka pod velom, ugodno je mirisala. Tri minute potom smo krenuli.

Bili smo negdje na pola puta - dvije su žene razgovarale s djevojkom pokraj mene, govorile su o svadbi na kojoj su bile; jedan je muškarac čitao knjigu, a malo dijete koje je sjedilo pored njega, možda njegov sin, pjevušilo je pjesmicu, nekakvu igru riječima - dakle, bili smo gotovo na pola puta, rekoh, kad je autobus usporio, najprije lagano, onda sve brže i na kraju je stao.

Mislio sam da su ovce. Pitao sam: što je bilo? Sa svoje strane nisam uspio ništa vidjeti.

Djevojka je odgovorila: policijska kontrola.

Telisia. Sang Safid.

Vozač autobusa pritisnuo je gumb i vrata su se sa zviždukom otvorila. Prošla su stoljeća i ne znam što još, zrak je bio ustajao, nitko nije razgovarao, ni oni koji nisu imali zašto strahovati, jer su bili Iranci ili su imali uredne dokumente, onda je mirno ušao prvi policajac. U rukama je držao jedno krilo sunčanih naočala. Drugi je imao u ustima.

Kad policajci uđu u autobus, ne traže od svih dokumente: oni dobro znaju tko je Iranac a tko nije. Specijalizirani su za to da prepoznaju slijepe putnike Afganistance i ako jednog ugledaju, idu ravno prema njemu i narede mu da pokaže dokumente, iako vrlo dobro znaju da ih nema.

Trebao sam postati nevidljiv. Ali nisam imao tu moć. Pravio sam se da spavam, jer kad spavaš, to je kao da te nema, ili kad se praviš da spavaš kao da se ništa ne događa, u nadi da će se stvari same riješiti. Ali policajac je bio lukav i vidio me iako sam spavao. Povukao me za džemper.

Janja

40

Pretvarao sam se i dalje da spavam i čak sam se malo okrenuo kao što mi se događa u noći. Policajac me udario nogom u potkoljenicu. Tada sam se probudio.

Idemo, rekao je. Nije čak ni pitao tko sam.

Kamo?

Nije odgovorio. Gledao me i nataknuo sunčane naočale iako je u autobusu vladao mrak.

Uzeo sam torbu. Ispričao sam se djevojci do sebe da me propusti i prolazeći, još jače osjetio njezin parfem. Prošao sam autobusom osjećajući težinu njihovih pogleda na leđima, njihovi pogledi su me palili po vratu. Čim sam stupio na tlo, autobus je zatvorio vrata s istim pneumatskim zviždukom kao i prije i otišao. Bez mene.

Bili smo pred vojarnom ispred koje je bio parkiran automobil.

Telisia. Sang Safid.

Bubnjevi u noći.

Telisia. Sang Safid.

Mogu platiti, rekao sam odmah. Mogu platiti povratak. U stvari imao sam smotuljak novca koji sam zaradio na gradilištu. Ali oni me nisu čuli, ne znam. Jedan od policajaca, golem Iranac, gurnuo me je prema nekim vratima. U sićušnom trenutku vremena zamišljao sam salu za mučenje zaprljanu krvlju i komadima kosti, podrum ispunjen lubanjama ili rupu iskopanu u zemlji, male crne kukce koji plaze po zidovima i okus kiseline na stropu.

Što je moglo biti u toj sobi?

Kuhinja. Eto što.

Brda tanjura i prljavih zdjela koje je trebalo oprati.

Primi se posla, rekao je golemi Iranac. Spužve su ondje. Trebali su mi sati i sati da pobijedim u bitki protiv ostataka umaka i zapečene riže. Tko zna koliko su me godina čekale te zdjele. Dok sam prao jedaći pribor i tanjure, došla su još četiri arganistanska mladića. Kad smo dovršili u kuhinji, onda smo sva petorica morali istovariti i natovariti automobile i furgone. I tako dalje: kada je bio neki teret ili neki tegljač za kontrolu, policajci su zvali nas i mi smo ga ispraznili. Kad je završila kontrola, zvali su nas: kase i prtljagu trebalo je staviti na njihova mjesta, kutije i tako dalje.

Ostao sam tri dana. Kad sam bio umoran, sjeo bih na zemlju leđima naslonjen na zid, spustivši glavu na koljena. Ako bi tko došao i ako je trebalo istovarivati i utovariti, dolazio bi policajac. Udario bi nas nogom i rekao: buđenje. Mi smo ustajali i kretali. Uvečer trećeg dana dopustili su mi da odem. Ne znam zašto. Ostala četvorica mladića ostala su ondje i više ih nisam vidio.

U Qom sam stigao pješice.

Qom je grad koji ima barem milijun stanovnika - to sam otkrio kasnije - ali, kad bi se izbrojili svi slijepi putnici u tvornicama za obradu kamena, čini mi se da bi ih bilo dvostruko. Tvornice za obradu kamena su posvuda. I ja sam, zahvaljujući Sufiju, počeo raditi u jednoj od njih, u istoj u kojoj je radio i on.

Bilo nas je četrdesetak, pedesetak. Mene su stavili u kuhinju: pripremao sam obroke i odlazio u kupnju. Za razliku od Esfahana u Qomu sam bio jedini koji je izlazio iz tvornice u kupovinu -

Janja

41

stvar koja je za mene bila jako opasna, ali nisam je mogao izbjeći.

Osim kuhanja, prao sam i čistio ured direktora tvornice i ako je trebalo nešto drugo obaviti, na primjer, zamijeniti bolesnog ili premjestiti robu, zvali su mene. Vikali su: Ena. Ili se čak nisu ni okrenuli i točka, samo su zvali kao da sam ispred njih, kao da imam moć stvoriti se čim netko izgovori moje ime. Bio sam mala Katica za sve. Mislim da se to tako kaže.

U tu tvornicu stizale su stijene koje je trebalo lomiti velikim strojevima, neki su bili veliki kao moja kuća u Navi. Buka je bila luđačka, a vode posvuda. Nosili smo čizme (bilo je obvezno), nosili smo plastični prsluk a poneko bi pokrivao uši kapom, ali sa svom tom vodom na zemlji i prašinom u zraku od kamena, osjećati se dobro i izbjeći bolest - kao što ljudi nastoje - bilo je teško; i ne samo osjećati se dobro, nego je bilo teško ostati živ. Ili čitav.

Doista, događalo se s vremena na vrijeme da neki radnik koji je radio na strojevima, onim velikim strojevima koji su drobili kamenje kao zemlju, koje su rezali poput putra, događalo se da bi se ponekom neki komad zabio u tijelo: u ruku, u šaku, u nogu. Radili su puno, čak četrnaest sati na dan, a kad si umoran, češće se dogodi nesreća.

Jednog dana došao je mladić, Afganistanac, nešto malo veći od mene: kako se zoveš?

Enaiatollah.

Znaš li igrati nogomet, Enaiatollah?

Mislio sam, da, znam igrati nogomet, bio sam najbolji u buzul-baziju, iako nisam igrao otkako sam napustio Navu. Rekao sam: da, znam.

Doista? Onda budi sutra popodne u pet pred ulazom. Bit će natjecanje. Treba nam novih igrača.

Natjecanje?

Da. Između tvornica. Natjecanje u nogometu. Hoćeš li doći?

Hoću.

Dobro.

Činjenica je da je taj dan bio petak. Kažem to zato, jer u tvornici kamena život se sastojao od spavanja, jela i rada, a jedini dan odmora bio je petak popodne: bilo je onih koji su prali odjeću, poneko bi otišao prijateljima. Ja sam od toga dana igrao u nogometnom timu; svi Afganistanci, kao što možete zamisliti, radnici iz triju ili četiriju obližnjih tvornica. Afganistanaca koji su radili na obradi kamena bilo je dvije tisuće.

Bila mi je čast sudjelovati u tim utakmicama, koliko god sam to mogao. Iako sam često bio umoran, zato što je moj radni dan završavao u deset navečer.

Bio sam u tvornici nekoliko mjeseci, kad sam jednog popodneva, dok sam podizao jako težak kamen, izgubio ravnotežu i kamen je pao - kamen dug više od dva metra - i dok se taj golemi kamen uz tutnjavu razlomio na zemlji da je odjeknulo u cijeloj hali, jedan komad mi je pao na nogu.

Poderao mi je hlače, rasparao čizme, porezao mi je list i ozlijedio stopalo, ostavivši duboku ranu. Vidjela se kost. Vikao sam. Sjeo sam stišćući nogu. Jedan od nadglednika potrčao je vidjeti što je. Rekao je da je taj kamen bio veoma vrijedan i tako dalje, da ga moramo izručiti i da će netko platiti glavom za taj razbijeni kamen. U međuvremenu meni je tekla krv.

Janja

42

Ustani, rekao je nadglednik.

Rekao sam da sam ozlijeđen.

Prvo treba misliti na kamen. Pokupi komade. Brzo.

Pitao sam, mogu li se liječiti.

Brzo, rekao je on i mislio je na kamen, a ne na to da me izliječi.

Počeo sam skupljati skačući na jednoj nozi, dok je krv natapala hlače i tekla iz čizama. Nisam se čak ni onesvijestio, zamislite. Ne bih znao reći kako sam to mogao, možda danas to ne bih. Završio sam skupljanje rasutih komada, a onda sam skačući pošao dezinficirati i zamotati ranu. Da bih to učinio, morao sam odvojiti komadić mesa. Imam i danas ožiljak. I neko vrijeme nisam mogao igrati nogomet.

S obzirom na ranu koju sam imao i sve ostalo, neko sam vrijeme radio samo u kuhinji. Jednog dana, dok sam išao u kupnju, vidio sam u izlogu prekrasan sat od gume i metala koji nije puno koštao. Već sam rekao, ako se ne varam - da sam stalno mislio na to da mi je imati sat, kako bih dao neki smisao tom prolaženju vremena, sat koji bi pokazivao datum, sat koji bi mi govorio kako starim. Tako, kad sam vidio taj sat, brojio sam koliko imam novca u džepu te iako ga nije bilo mnogo, zaključio sam da ga mogu kupiti.

Tako sam ušao i kupio ga.

Izašavši iz dućana, kunem se, nisam znao što bih od sreće. Bio je to prvi sat u mome životu. Gledao sam ga, uživao u njemu i pomicao zapešće kako bi ga sunce osvijetlilo. Bio bih trčao sve do Nave, da ga pokažem bratu (kako bi bio ljubomoran), no trčati do Nave bio je problem, tako sam išao blagosloviti ga u svetištu Fatime al-Masumma, jednom od najsvetijih mjesta islamskih šiita i jednom od najprimjerenijih (tako sam mislio) da se blagoslovi nešto do čega jako držiš kao ja do svoga sata.

To svetište bilo je baš u Qomu. Položio sam sat prema zidu da bi se posvetio, ali pazeći da ga ne ogrebem.

Bio sam tako sretan zbog tog sata da sam u jednom trenutku čak pomislio, bez obzira na opasnost da izgubim prst ili nešto drugo, da bih u Qomu mogao ostati dugo.

Onda su jedne noći u tvornicu došli policajci. Imali su sve organizirano i kamion da nas odvede do granice, da se nismo ni zadržali u centru za privremeni boravak. Povratak u domovinu. Još jednom. Nisam htio vjerovati. Bilo je strašno. Policija je znala da u toj tvornici radi mnoštvo slijepih putnika. Zapriječili su vrata hale gdje smo spavali i probudili su nas udarcima nogu.

Uzmite svoje stvari. Vodimo vas u Afganistan.

Imao sam toliko vremena da skupim svoje stvari iz ormarića, svoju kuvertu s novcem i odvukli su me van. Kao i obično, povratak smo platili. Putovanje u kamionu bilo je užasno. Bilo je tako mnogo ljudi, da je onaj koji je bio na kraju riskirao da ispadne van, između kotača, a ako je bio u sredini, mogao se ugušiti. Znoj. Uzdisaji. Vika. Možda je na tom putu bilo i mrtvih, a da to nitko nije primijetio.

Iskrcali su nas preko granice kao što neki kamioni iskrcavaju smeće. U jednom trenutku pomislio sam da se neću vratiti natrag, nastavit ću prema zapadu; na zapadu bila je Nava, moja

Janja

43

majka, moja sestra, moj brat. Ovdje na istoku bio je Iran, ponovo isto mučenje i sve to skupa. U jednom trenutku mislio sam se vratiti kući. Prisjetio sam se riječi nekog čovjeka kojega sam zamolio da preda pismo mojoj majci, kad sam prije tri godine bio u Quetti. U pismu sam je molio da dođe po mene. Ali čovjek koji je to pročitao rekao mi je: Enaiate, ja dobro znam vašu situaciju, što se zbiva u području Gazne i kako ondje postupaju s Hazarima. Trebao bi se smatrati sretnim što živiš ovdje. Ovdje ti nije dobro, točno, ali barem možeš ujutro izaći iz kuće s nadom da ćeš se navečer vratiti, ondje ne znaš, ako izađeš, hoćeš li se prvo vratiti ti ili vijest o tvojoj smrti. Ovdje se možeš kretati među ljudima, prodavati svoje stvari, a Hazari u tvojoj domovini ne smiju ni hodati ulicom, jer ako ih neki Paštun ili taliban susretne, uvijek će naći nešto što mu se ne sviđa: prekratka brada, nakrivljen turban, svjetlo upaljeno poslije deset navečer. Neprekidno riskiraju da stradaju ni zbog čega, da budu ubijeni zbog jedne suvišne riječi ili nekog pravila bez smisla. Moraš biti zahvalan majci koja ti je omogućila da odeš iz Afganistana, rekao je taj čovjek. Jer ima mnogo drugih koji bi to htjeli, ali ne mogu.

Stavio sam ruke u džepove, stisnuo uza se jaknu i pošao tražiti trgovce.

No, sada je pri povratku pokraj zapreke s vojnicima koje su plaćali trgovci nešto pošlo ukrivo. Osim što su uzimali dogovoreni novac, policajci su počeli pregledavati i njih. Ti ćeš reći: a što su vam mogli ukrasti? Bili ste odrpanci. No čak i od onog koji nema ništa, može se nešto uzeti. Ja sam, na primjer, imao sat, bio je to moj sat, i bilo mi je stalo do njega kao ni do kojeg drugog predmeta ili nečeg drugog. Da, doista, novcem sam ga mogao ponovo kupiti, ali to ne bi bila ista stvar. To bi bio drugi sat: onaj je bio moj prvi sat.

Policajac nas je postavio u red okrenute zidu i prolazio je kontrolirajući jesmo li svi ispraznili džepove i kada je ugledao nekoga da se čudno ponaša, ili pomiče bez dopuštenja ili mijenja boje na licu - pomislio bi da nešto krije, prišao bi mu, nos uz nos, bljuvao prijetnje i ostatke večere, a ako ni prijetnje ni pljuvanje nisu bili dovoljni, prešao bi na pljuske i udarce puškom. Došavši do mene, krenuo je dalje, a onda se zaustavio i vratio. Pritisnuo me uza zid i razmaknuo mi noge. Pitao je: Što imaš? Što kriješ? Bio je trideset ili četrdeset centimetara viši od mene. Gledao sam u njega kao da je planina preda mnom.

Ništa.

Lažeš.

Ne lažem,jenab sarhang.

Hoćeš da ti pokažem da lažeš?

Ne lažem, jenab sarhang. Kunem se.

Ja mislim da lažeš.

Ako postoji neka stvar koja mi se ne sviđa, onda je to da me tuku, dakle, vidjevši kako je tukao ostale, pomislio sam da bih mu mogao na neki način udovoljiti. Za pojasom u prorezu koji sam sam napravio imao sam u rezervi dvije novčanice. Uzeo sam ih i dao sam mu. Mislio sam da će biti dovoljno.

On reče: Imaš i nešto drugo, je li?

Ne. Nemam ništa drugo.

Janja

44

Opalio mi je pljusku. Usmjerio ju je na obraze i uho. Nisam ni vidio kad je zamahnuo. Obrazi su mi se zacrvenjeli, u uhu mi je zviždalo nekoliko sekundi, onda sam imao osjećaj da otiče kao pogača. Lažeš, rekao je.

Skočio sam mu za vrat, ugrizao sam ga za obraz, čupao sam mu kosu... Ne. Pokazao sam mu zapešće.

Nacerio se razočarano. Njemu taj sat ništa nije vrijedio. Otkopčao je remen preko volje, turnuo ga u džep, a da se nije udostojao ni pogledati me.

Pustili su nas da odemo.

Čuo sam ih kako se smiju na oskudnom jutarnjem svjetlu.

Kad smo prešli carinu, hodali smo nekoliko sati prema obližnjem gradu, ali odmah je bilo jasno da nešto nije u redu. Zaista, u jednom trenutku pojavilo se vozilo, policijski furgon koji je kotačima razbacivao kamen na sve strane, a policajci su sišli vičući: Stanite! Onda smo svi zajedno počeli trčati. Oni su počeli pucati iz kalašnjikova, strojnica. Trčao sam i slušao kako oko mene zvižde meci. Trčao sam i mislio na natjecanje zmajeva na brežuljcima u području Gazne. Trčao sam i mislio na žene u Navi, koje su drvenom kuhačom miješale ghorma palav. Trčao sam i mislio kako bi sada dobro došla kakva rupa, rupa u zemlji poput one u koju smo se skrivali ja i brat kako nas ne bi pronašli talibani. Trčao sam i mislio na ostu sahiba i kaku Hamida i na Sufija i gospodina velikih ruku u zgodnoj kući u Kermanu. Trčao sam i dok sam trčao, mislim da su pogodili gospodina pokraj mene, kotrljao se po zemlji i više se nije pomaknuo. U Afganistanu se puno pucalo. Znao sam razlikovati zvuk kalašnjikova od drugih pušaka. Trčao sam i mislio koja puška puca u mene. Bio sam malen. Mislio sam da sam manji od metaka, brži. Mislio sam da sam nevidljiv, ili nepostojan kao dim. Onda, kada sam prestao trčati - jer sam već bio prilično daleko - pomislio sam da ću otići. Nisam se želio više bojati, ne.

I u tom trenutku odlučio sam da ću pokušati stići u Tursku.

Janja

45

TURSKA

S ada objasnimo dokle sam stigao s pričom. Bio sam, kao što vi kažete, na točki nepovratka - mi to tako ne kažemo, ili to ja nikada nisam čuo - bio sam na točki nepovratka da su mi se čak i sjećanja prestala vraćati, bilo je dana i tjedana a da nisam ni pomislio na svoje malo mjesto u području Gazne ili na majku i moga brata ili sestru, kao što sam činio u početku, kada je njihova slika i dan i noć bila kao tetovirana u očima.

Od dana kad sam krenuo prošlo je više-manje četiri i pol godine: godinu i koji mjesec u Pakistanu i tri godine u Iranu; ali to, ako se računa »odoka«, kako kaže gospođa koja prodaje luk na tržnici blizu kuće u kojoj boravim.

Imao sam četrnaest godina, možda sam ih i premašio, kad sam odlučio otići iz Irana: bio mi je pun kufer takvog života.

Nakon što su nas drugi put htjeli vratiti u domovinu, Sufi i ja smo se vratili natrag, no on je napustio Qom nekoliko dana poslije, jer je po njegovu mišljenju Qom postao preopasan grad. Tako je našao posao u Teheranu na nekom gradilištu. Ja nisam. Odlučio sam ostati raditi u istoj tvornici kamena, puno raditi i ne potrošiti nijedan novčić s namjerom da stavim na stranu kako bih sebi mogao platiti put u Tursku. Ali koliko je koštao put u Tursku? Od svega je najvažnije stići tamo (otići mogu svi): koliko bih morao potrošiti? Da bismo nešto saznali, dobro je pitati: pitao sam neke povjerljive prijatelje.

Sedamsto tisuća tomana.

Sedamsto tisuća tomana?

Da, Enaiate.

To je deset mjeseci rada, rekao sam Wahidu, koji je jednom mislio da će otići, ali nije. Moja plaća u tvornici bila je sedamdeset tisuća na mjesec. To je deset mjeseci a da ne potrošim ni novčića, rekao sam.

On je potvrdno kimnuo jedući žlicom juhu od leće i pušući da ne opeče jezik. I ja sam uronio žlicu u juhu. Malo crno sjemenje plivalo je na masnoj površini zajedno s mrvicama kruha; najprije sam ih pomaknuo vrhom žlice praveći vrtloge i struje, a onda sam ih skupio, progutao i završio ručak pijući izravno iz šalice.

Kako pronaći sav taj novac?

Janja

46

Jednog popodneva, petkom, koji je, kako sam već rekao, bio dan kada smo mogli raditi što smo htjeli i koji sam ja provodio u vječnom i neizmjerljivom - ako tako mogu reći - nogometnom susretu protiv momčadi iz susjednih tvornica, dakle, jednog petka, taj moj prijatelj s kojim sam razgovarao za vrijeme večere s trgovcima, približio se kamenu na kojem sam s rukom na trbuhu ležao da odahnem, i rekao mi da ga časkom poslušam.

Uspravio sam se. Nije bio sam. Bili su s njim i drugi Afganistana.

Rekao mi je: Čuj, Enaiate. Mi smo razgovarali. Želimo otići u Tursku i stavili smo na stranu prilično novca da platimo put i da ga platimo i tebi, ako želiš. I ne činimo to samo zbog bratstva i tako dalje, rekao je, nego i zato što su, kad se putuje zajedno s prijateljima, mogućnosti da sve pođe dobro veće nego kad putuješ sam a nemaš nikoga da ti pomogne ako si u opasnosti. Onda je napravio stanku i pokazao na momčad koja je sišla na igralište poslije nas. Svi su vikali od veselja. Što kažeš na to?

Što da kažem?

Da.

Da vam zahvaljujem i prihvaćam. Što drugo mogu reći?

Opasan je to put, znaš ?

Znam.

Mnogo opasniji od drugih.

Lopta se odbila o kamen i zaustavila između mojih nogu. Vratio sam je vrhom cipele jednim udarcem natrag. Sunce je osvjetljavalo svaki kut neba, a modro nije bilo modro nego žuto, oblaci zlatni i obliveni krvlju od rana koje su im nanijela brda. Gdje se klisure mrve. Gdje snijeg presijeca i guši.

Još nisam znao da planina ubija.

Otrgnuo sam nit suhe trave i počeo je sisati.

Nikad nisam vidio more, rekao sam. Ima toliko stvari koje još nisam vidio u svom životu i koje želim vidjeti i što se toga tiče, dodajmo da je u Qomu, i ovdje, svaki put kad izađem iz tvornice, i ovdje je opasno, znate što vam želim reći? Pripravan sam na sve.

Glas mi je bio odlučan. Zbog moje neupućenosti. Da sam znao što me očekuje, ne bih pošao. Ili možda bih. Ne znam. Sigurno bih to rekao na drugi način.

Slušali smo. Svi su to činili. Slušali smo priče od onih koji su otišli i vratili se. I znali smo od onih koji nisu uspjeli, iz izvješća njihovih sudrugova koji su možda preživjeli samo da bi s nama podijelili tegobe tih okrutnih priča. Činilo se da je država ostavila na životu jednog ili dvojicu u svakoj karavani kako bi ustrašili druge. Netko je ostao zamrznut u planinama, nekoga su ubili policajci na granici, netko se utopio u moru između obala Turske i Grčke.

Jednoga dana, u stanki za ručak, razgovarao sam s nekim dečkom koji je imao uništeno pola lica, doista, izgledao je poput hamburgera, kao oni u McDonaldsu koji su predugo ostavljeni na ploči.

McDonald’s?

Janja

47

Da, McDonald’s.

Smiješno. Koji put kažeš stvari kao: bio je visok poput koze. Drugi put izvlačiš van McDonald’sa ili bejzbol.

Zašto je to smiješno ?

Jer pripadaju različitim kulturama, udaljenim svjetovima. Ili se barem tako čini.

Čak i da je to istina, Fabio, sada su ti svjetovi u meni.

Ispričao mi je da je kamionet u kojem je putovao prema Kapadokiji imao sudar. U zavoju na cesti koju su pratila brda, u području Aksaray, sudario se s furgonom natovarenim limunima. Ispao je i završio licem na zemlji. Onda su ga turski policajci uhvatili i dobro izmlatili. A kada su ga predali Irancima, i oni su ga izmlatili. Tako da se njegovo putovanje prema Europi (htio je u Švedsku) pretvorilo u kašu od mesa i krvi, zajedno s njegovim snovima. Rekao mi je: ja bih ti posudio novac za put, ali neću, jer ne želim biti odgovoran za tvoju patnju. I drugi su govorili kao i on, ali nisam siguran da su bili iskreni, možda su jednostavno bili škrti.

Ipak meni je bilo dosta da barem od jednog čujem dobre vijesti. Htio sam čuti: njemu je pošlo za rukom, on je uspio, stigao je u Tursku, u Grčku, u London i odmah sam se ohrabrio. Mislio sam, ako je on uspio, mogu i ja.

Našli smo se nas četvorica odlučnih da krenemo. Onda smo otkrili da Farid, dečko koji je radio u tvornici iza naše, namjerava napustiti Qom. I ne sam. Da je trgovac kojemu će se obratiti njegov bratić.

Razmišljali smo kako nam je to prilika koju ne smijemo propustiti, ako mu je trgovac doista bratić, mogli smo imati povjerenja, i ako on ide s nama, postat ćemo s tim bratićem prijatelji i tako će s nama i postupati.

Jednoga dana, kad smo završili posao, dan poput drugih, sakupili smo naše stvari u platnenu naprtnjaču, pozdravili poslovođu, zatražili plaću i autobusom na redovitoj liniji (uobičajen strah od zapreka) stigli u Teheran. Na kolodvoru smo upoznali bratića našeg prijatelja, koji nas je dočekao. Odveo nas je k sebi taksijem, jednim od onih taksija u koje stane puno ljudi.

U blagovaonici uz šalicu čaja rekao nam je da imamo dva dana da nabavimo malo hrane za put - malo, ali hranjive, poput suhog voća, badema i pistacija - i kupimo par teških cipela za brda i toplu i nepromočivu odjeću. Važno je, podvukao je, da bude nepromočiva. I nešto pristojne odjeće za nošenje u Istanbulu. Nismo, naravno, mogli šetati gradom u putnoj odjeći, koja je zaudarala i bila rasparana. Morali smo kupiti sve to, ali prije svega cipele. Bratić našeg prijatelja uporno je ustrajavao na tome.

I tako smo pošli na tržnicu kupovati i tako dalje i ne mogu ti opisati koliko je to bio ugodan osjećaj. Na povratku smo trgovcu pokazali cipele da nam kaže jesu li dobre. Ogledao je potplate, provjeravao izradu, savio je potplat, gledao ih je unutra i rekao, da, dobre su.

Nije bila istina.

Rekao je to misleći dobro - u to sam siguran, zbog bratića i to je rekao misleći dobro, jer je držao da zna kakvo će biti naše putovanje po brdima, ali on to nipošto nije znao, jer nikad nije ni

Janja

48

bio ondje. On nas je samo trebao predati drugima. Bio je posrednik. Bio je onaj kojemu bismo, kad dođemo u Tursku, trebali telefonirati i reći: stigli smo. Da bi mu prijatelji u Qomu mogli predati novac koji smo kod njih ostavili.

S cipelama podignutim prema svjetlu, svjetlo je ulazilo kroz prozore, rekao je: bit ćete na putu tri dana. Cipele su čvrste i solidne. Odlično. Izvrsno obavljen posao.

Idućega jutra stigao je Iranac u taksiju. Odveo nas je u kuću izvan grada, gdje smo čekali. Nakon jednog sata stigao je autobus - vozač je bio u dosluhu s njima, a u autobusu putnici koji nisu znali gdje se zapravo nalaze. Na zvuk zvona istrčali smo van i ukrcali se između začuđenih žena i djece i nekoliko muškaraca koji su pokušali prosvjedovati, no ubrzo su se smirili.

Krenuli smo prema Tabrizu (znam, jer sam pitao). Krenuli smo prema granici, i kad smo prošli Tabriz, došli smo do jezera

Urmije koji je za onog koji to ne zna, u iranskom Azcrbajdžanu, tek toliko da znate kuda smo se kretali, i to je najveće jezero u toj zemlji: oko sto četrdeset kilometara po dužini i pedeset i pet po širini. Bio sam tek zadrijemao, kad me jedan od suputnika gurnuo u lakat i rekao: Pogledaj.

Što? Pitao sam ne otvarajući oči.

Jezero. Pogledaj jezero.

Okrenuo sam glavu i sporo otvorio oko, ruke sam držao među nogama. Pogledao sam kroz prozorčić. Voda je bila osvijetljena suncem na zalazu i vidjeli su se deseci malih stjenovitih otoka, a iznad otoka i na zemlji i u zraku, točkice. Tisuće točkica.

Što je to?

Ptice.

Ptice?

Ptice selice. To mi je rekao čovjek koji je sjedio ispred mene. Je li istina, aga sahib, pitao je lupkajući ga po ramenima.

Plamenci, pelikani i mnoge druge vrste, nabrajao je on. Na jednom od tih otoka pokopan je Hulagu Kan, unuk Džingis kana, osvajača Bagdada. Dakle, ptice i priviđenja. Zbog toga u jezeru nema riba.

Nema riba?

Nijedne. To nije zdrava voda. Dobra je samo za reumu.

Bio je mrak kad smo stigli u Salmas, zadnji grad u Iranu, najbliži planinama. Morali smo sići, rekli su nam da šutimo i da se držimo skupa i bez baklje ili sličnoga počeli smo hodati.

U rano jutro, u tišini i uz bijelo svjetlo zore, stigli smo u malo selo.

Došli smo do kućice u koju smo ušli kao da je naša, ali nije bila naša, pripadala je nekoj obitelji. Svojevrsno odmorište za slijepe putnike koji su htjeli prijeći brda. Jedna je grupica već bila ondje i malo poslije toga stigli su Afganistanci. Na kraju nas je bilo trideset. Bili smo užasnuti. Pitali smo se kako je moguće prijeći planine u tako velikom broju, a da nas ne uoče. Pitali smo, ali nije bilo odgovora. A kada smo ustrajavali, rekli su nam da bi bilo bolje da ne nastavljamo i tako

Janja

49

smo, stalno čekajući, ostali u tom skloništu dva dana.

Onda su nam uvečer drugoga dana, o zalasku sunca, rekli da se pripremimo. Izašli smo ispod zvjezdanog neba i velikog Mjeseca da nije bilo potrebno svjetlo ili baklje ili sovine oči. Odlično se vidjelo. Hodali smo pola sata između polja i malih staza, nevidljivih za one koji ih nisu poznavali. Nakon prvog uspona iza velike stijene odjednom smo ugledali skupinu ljudi. Bili smo užasnuti i netko je povikao da su to vojnici. Umjesto toga, bilo je to trideset slijepih putnika. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Sad nas je bilo šezdeset. Šezdeset po planinskim stazama. Ali to još nije bilo gotovo. Pola sata kasnije nova grupa. Čučali su na zemlji čekajući naš dolazak. Kad smo se prebrojili, kada smo to konačno za vrijeme kratkog odmora mogli, bilo nas je sedamdeset i sedam.

Razvrstali su nas prema etničkim skupinama.

Osim nas Afganistanaca koji smo bili mlađi, bilo je tu Kurda, Pakistanaca, Iračana i pokoji Bengalac.

Razdvojili su nas da bi se izbjegli problemi, koliko je to bilo moguće, jer se hodalo cijeli dan rame uz rame, lakat do lakta, različitih koraka, ali istom brzinom i kada si u zamornoj i neugodnoj situaciji kao što je bila ta, s malo hrane i malo vode i nigdje mjesta da se odmoriš, uz jaku hladnoću, jaku, jaku hladnoću, dobacivanja i smijeh uvijek vrebaju, a također ubodi nožem, dakle, bolje je neprijateljske etničke skupine držati razdvojeno.

Nakon jednog sata, po lošem napola raskopanom putu, zaustavio nas je pastir u pratnji psa koji se vrtio oko sebe poput luđaka u nastojanju da ugrize vlastiti rep; pas, a ne pastir. Htio se obratiti vođi puta, koji je bez razmišljanja uzeo novac iz jakne i platio mu da nas ne prijavi. On je polako brojio novac, vrlo polako. A onda ga je tutnuo pod šešir i dao nam znak da produžimo.

Kad sam prolazio pored njega, starac me gledao ravno u oči kao da mi želi nešto reći. Ali nisam shvatio što.

Noću smo marširali.

Danju smo spavali. Tko je mogao.

Na kraju trećeg dana, znajući da su nam trgovac i bratić našeg prijatelja u Teheranu rekli kako će putovanje trajati tri dana i tri noći, htjeli smo znati koliko nam još treba da bismo stigli do vrha planine - nama se činilo da je udaljenost uvijek ista - i kad ćemo se početi spuštati prema Turskoj, ali bojali smo se postaviti ta pitanja i tako smo bacali kocku. Mene je zapalo.

Približio sam se krijumčarima. Upitao sam: Aga, molim vas, koliko nam još treba do vrha planine?

Ne gledajući me, odgovorio je: koji sat.

Vratio sam se natrag mojim prijateljima i rekao: koji sat.

Hodali smo skoro do zore, a onda smo se zaustavili. Mišići nogu bili su tvrdi poput cementa.

O zalazu sunca krenuli smo po običaju.

Lagao ti je, reče mi Farid.

Primijetio sam, rekao sam, hvala. Ali i tvoj bratić nije bio jako određen u tome, koliko će nam trebati vremena.

Janja

50

Moraš pitati nekog drugog.

Nakon pola sata približio sam se drugom Irancu, jednom koji je nosio kalašnjikov preko ramena, krenuo sam usporedo s njim i upitao: aga, molim, koliko nam treba do vrha planine?

Ne gledajući me, odgovorio je: malo.

Koliko je to malo, aga?

Prije zore.

Vratio sam se natrag prijateljima i rekao: još malo, ako budemo hodali dobrim tempom, stići ćemo prije zore.

Svi su se nasmiješili, ali nitko ništa nije rekao. Moć govora istekla je iz nogu i iz nosa, bila je skrivena u oblacima pare što se zgušnjavala pred ustima. Koljena su nam klecala, kad je sunce izišlo u smjeru moje kuće, u pravcu Nave. Vrh planine bio je korak od nas, tako blizu da bi ga čovjek mogao dostići jednim skokom. Kružili smo oko nje. Nije se pokrenuo. Odmorili smo se. Kad su zrake sunca osvijetlile nepravilne grebene nalik na kralješnicu mrtvaca, karavana se zaustavila. Svi su tražili zaklon u koji bi uvukli glavu da je drže u sjeni i malo odspavaju. Noge i stopala izložili su suncu kako bi ih ugrijali i posušili. Silno smo se izmorili.

U sumrak su nam zapovjedili da ustanemo i krenemo. Bila je peta noć.

Aga, molim, koliko nam treba do vrha planine?

Nekoliko sati, odgovorio je ne gledajući me.

Pridružio sam se grupi.

Što ti je rekao?

Ništa.

Budi miran i hodaj.

Mi Afganistanci bili smo mlađi i navikli na kamen i visine. Na sunce koje pali i na snijeg koji te smrzava. Ali ta planina bila je nesmiljena, labirint. Vrh je uvijek bio ondje, ali nikako da ga dostignemo. Jedan iza drugoga, poput zaleđenog kamenja, kapalo je deset dana i deset noći.

Jedan Bengalac rano ujutro - bio je mrak i penjali smo se na stijenu četveronoške - imao je problem, ne znam što, možda disanje ili srce, otkotrljao se nekoliko metara po snijegu. Počeli smo vikati da umire, da moramo stati i pomoći mu, čekati, ali trgovci (bilo ih je pet) pucali su iz kalašnjikova u zrak.

Tko ne krene odmah, ostat će ovdje zauvijek, rekli su.

Pokušali smo pomoći mladom Bengalcu uhvativši ga ispod pazuha kako bi mogao hodati, ali bilo je to previše: on je bio pretežak, mi smo bili preumorni, svega je bilo previše. Nije bilo moguće. Ostavili smo ga. Kad smo nestali iza jednog zavoja, čuo sam njegov glas, još jednom. Onda više ništa. Progutao ga je vjetar.

Petnaestoga dana poboli su se noževima jedan Kurd i Pakistanac, ne znam ih kojih razloga, možda zbog hrane ili bez povoda. Kurd je prošao gore. I njega smo ostavili.

Sedamnaestog dana prvi sam put razgovarao s mladim Pakistancem koji je bio stariji od mene (obično Afganistanci i Pakistanci ne razgovaraju previše). Hodajući, bili smo u jednoj od onih zona

Janja

51

u kojima vjetar dopušta razgovor - pitao sam ga kamo se uputio i što će kad stignemo u Istanbul. Nije mi odmah odgovorio. Šutio je. Gledao me je kao da nije bio siguran je li razumio pitanje, s izrazom na licu kao da kaže Ah, kakva glupost! London, rekao je pružajući korak kako bi se udaljio od mene. Malo kasnije shvatio sam da je za sve Pakistance tako. Nisu kazali Turska ili Europa. Rekli su London. Ako je tko bio dobre volje, za uzvrat bi me upitao: a ti? Ja bih rekao: nekamo.

Osamnaesti dan vidio sam da ljudi sjede. Vidio sam ih iz daljine i isprva nisam shvatio zašto su stali. Vjetar je bio poput britve i grudice snijega su mi prekrile nos i kad sam ih htio maknuti prstima, više ih nije bilo. Iza jednog zavoja našao sam se pred tim ljudima. Sjedili su zauvijek. Bili su smrznuti. Bili su mrtvi. Bili su ondje bogzna koliko. Svi su ih zaobišli u tišini. Ja sam jednome ukrao cipele, jer su moje bile uništene i prsti su mi postali ljubičasti i nisam više ništa osjećao, čak ni kad bih ih udarao kamenom. Uzeo sam mu cipele i probao ih. Odgovarale su mi. Bile su mnogo bolje od mojih. Mahnuo sam mu glavom u znak zahvalnosti. Svako malo ga sanjam.

Sve te dane dva puta na dan davali su nam jaje, rajčicu i komad kruha. Hrana je dolazila na konju. No, sada smo bili previše visoko. Dvadeset drugog dana dali su nam posljednju hranu. Rekli su nam da je podijelimo na mnogo komadića kako bi duže trajala, iako je kuhano jaje bilo teško raskomadati.

Ostali su me gurnuli naprijed, ohrabri se: pitaj, rekli su.

A kakva korist? Odgovorio sam.

Nije važno, ti pitaj.

Jesmo li blizu? pitao sam jednog trgovca.

On je odgovorio: Da. Da, blizu smo. Ali ja mu nisam povjerovao.

Ali, dvadeset i šestog dana planini je bio kraj. Jedan korak, pa onda drugi, pa treći i odjednom smo se prestali penjati: nije bilo više penjanja, stigli smo na vrh i na mjesto smjene između Iranaca i Turaka. Na toj točki smo se, prvi put od početka, prebrojili. Manjkalo je dvanaest osoba. Dvanaestero iz grupe od sedamdeset i sedmero umrlo je na putu. Najviše Bengalaca i Pakistanaca. Nestali u tišini da nisam ni primijetio. Gledali smo jedni u druge kao da se nikad nismo vidjeli, kao da to nismo mi hodali. Lice nam je bilo uništeno, crveno. Bore koje su bile urezi. Rane koje su krvarile.

Turci koji su bili ondje da nas dočekaju, rekli su nam da sjednemo na zemlju u krug kako bismo se zaštitili od hladnoće. Svakih pola sata trebali smo promijeniti mjesto. Tko je bio u sredini, trebao se premjestiti na kraj da bi se svi ugrijali i da bi svi osjetili hladan vjetar na kralješnici.

Dvadeset i sedmog dana - da je bio dvadeset i sedmi znam, jer te dane nosim oko vrata kao perlice na ogrlici, jedan po jedan sišli smo s planine i planina se polako pretvorala u brežuljke, šume, livade, potoke i polja i sve ono što je čudesno na zemlji. Ondje gdje nije bilo drveća naredili bi nam da trčimo u grupama, sagnuti. Kojiput pucaju, rekli su nam.

Tko?

Nije važno. Pucaju.

Nakon dva dana - još dva dana, dva dana kao dvije godine ili dva stoljeća - stigli smo u Van.

I Van je na jezeru. Jezeru Van. Naš put bilo je putovanje od jednog do drugog jezera. U tom

Janja

52

turskom gradu, prvom turskom gradu u kojem smo se zaustavili, zavukli smo se u polje i prespavali u visokoj travi. Neki ljubazni turski seljaci, prijatelji trgovaca, donijeli su nam jelo i piće. Htio sam promijeniti odjeću, onu koju sam nosio bila je prljava i poderana, krpe za pranje poda, no, pristojnu odjeću kupljenu u Teheranu morao sam sačuvati za Istanbul, nisam mogao riskirati da se zaprlja, prije vremena, doista nisam mogao.

Prije zore podigli smo se iz trave poput skakavaca, ukrcali su nas u kamion i odveli u ne baš udaljeno mjesto. Bila je to nekakva golema štala visoka stropa, štala koja je umjesto krava ugostila slijepe putnike, i nas Afganistance smjestili su na spavanje pokraj Pakistanaca, što nije bila dobra zamisao. Tako je te noći izbila svađa zbog prostora. Ilirci su bili prisiljeni umiješati se i razdvojiti nas, a da im ne spočitnu diskriminaciju, sve su nas tukli.

Bili smo zatvoreni četiri dana.

Jedne noći - još smo spavali - zidovi su zadrhtali od buke motora. Turci su nam rekli da brzo pokupimo svoje stvari. Grupirali su nas prema zidu po etničkoj pripadnosti i puštali nas jednog po jednog prema izlazu, kako oni unutra ne bi vidjeli što se to vani zbiva: kamo nas šalju. Stajali smo u jednom kutu s naprtnjačom stisnutom na prsima, desetak minuta, onda nas je netko pozvao i mi smo izišli.

Prva stvar: reflektori i bučni motor bili su upaljeni i upereni u vrata; zaslijepila me svjetlost.

Druga stvar. Bio je to kamion s bučnim motorom, velik kamion s golemim tegljačem koji je, činilo se, bio pun kamena i pijeska.

Kazali su: dođite ovamo, prošećite se.

Prošetali smo se i približili se kamionu odostraga.

Rekli su: Uđite.

Kamo? Vidjeli smo samo pijesak i kamenje i tračak svjetla.

Trgovac je pokazao rukom prema dolje. Mislio sam da se moramo provući ispod kamiona, onda sam dobro pogledao - i nisam mogao vjerovati da je to ono u što gledam, nisam htio vjerovati, ne, shvatio sam da je između dna tegljača, dna u kojem je bio pijesak i kamen, i dna kamiona - gdje je bila pričvršćena poluosovina, da se razumijemo - bio sićušan prostor od pedeset centimetara ili malo više. Jednom riječju, kamion je imao dvostruko dno. Pedeset centimetara gdje smo morali sjediti, rukama obujmiti noge, koljena pritisnuti uz prsa, vrat savinuti, glavu gurnuti među koljenima.

Dali su nam dvije boce svakome: jedna puna, druga prazna. Ta puna bila je puna vode. Prazna je bila za mokrenje.

Ispunili su dvostruko dno nama, svima nama, sa svih nas pedeset ili koliko nas je bilo. Nismo bili stisnuti, bili smo stiješnjeni. Još i više. Šaka zgnječene riže u ruci. Kada su zatvorili, mrak nas je izbrisao. Kad su zatvorili, osjetio sam da se gušim. Pomislio sam: Nadam se da će putovanje biti kratko. Pomislio sam: Nadamo se da će kratko trajati. Jedan glas je negdje zapomagao. Osjećao sam teret kamena na zatiljku i vratu, zagušljiv zrak i noći na kamenu, težinu neba i zvijezda. Počeo sam disati na nos, no udisao sam prašinu. Počeo sam disati na usta, ali su me boljela prsa. Htio sam disati ušima i kosom kao biljke koje skupljaju vlagu u zraku, iz zraka. Ali nisam bio biljka i nije bilo kisika. Zaustavlja se, pomislio sam u jednom trenutku. No, bilo je to raskrižje. Evo nas, došli

Janja

53

smo, pomislio sam drugi put. No, to je bio vozač. Izišao je pišati, čuo sam to. (A mene nije tjeralo, ne, mene nije tjeralo.) Stigli smo, rekao sam, kad su koljena i ramena bila već polumrtva. No, bila je to lažna uzbuna. Ne znam što je to bilo.

U jednom trenutku prestajao sam postojati; prestao sam brojiti sekunde, zamišljati dolazak. Plakale su misli i mišići. Bio sam sav obamro, i kosti. Vonj. Sjećam se vonja, mokraće i znoja. S vremena na vrijeme urlik i glasovi u mraku. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam čuo da netko užasno zapomaže, tako može jaukati netko kome čupaju nokte. U početku sam mislio da sanjam, mislio sam da ne može biti istinit taj grubi glas pomiješan s bukom motora, ali ne. Govorio je: Vode. Samo to: Vode. Ali govorio je to na način koji se ne može objasniti. Znao sam tko je to bio, prepoznao sam ga. Onda sam i ja počeo urlati, Vode, tako da nešto učinim, tražeći pomoć, tu je netko tko umire, ali ništa, nikakav odgovor. Pij svoju mokraću, rekao sam, jer nije prestao plakati, ali me nije čuo ili ne znam. Nije odgovorio, nastavio je zapomagati. Bilo je nepodnošljivo. Tako sam na trbuhu puzao preko tijela drugih ljudi i dok sam puzao udarali su me i štipali, što je bilo u redu, jer sam ih gnječio. Došao sam do dečka. Nisam ga vidio, ali sam rukama potražio lice, nos, usta. Jaukao je, ponavljao Vode, Vode, Vode. Pitao sam nekog u blizini imaju li vode u svojim bocama, jer ja je nemam, no svi su popili zadnju kapljicu. Opet sam puzao preko tijela, dok nisam naišao na Bengalca koji je rekao da, vode još ima na dnu svoje boce, ali ne, neće mi je dati. Rekao sam, molim te. On je rekao ne. Preklinjao sam ga, samo jedan gutljaj. On je rekao, ne. I dok je govorio ne, ja sam pažljivo pratio odakle dolazi to njegovo ne. Udario sam šakom prema tom ne. Osjetio sam zube pod šakom. I dok je vikao, obasuo sam ga pljuskama, ali ne da mu naudim, nego tražeći bocu. Čim sam je osjetio pod rukom, zgrabio sam je i nestao - nestati bila je unutra najlakša stvar na svijetu. Donio sam mu ostatak vode i počeo sam se dobro osjećati, osjećao sam se humanim.

To je trajalo tri dana. Nijednom nismo izašli. Nijednom nam nisu otvorili.

Onda, svjetlost.

Struja.

Objasnili su mi da je to kao buđenje nakon potpune narkoze. Obrisi stvari bili su nejasni, i ti se osjećaš kao da se prevrćeš dolje niz brdo, kao da se prevrćeš na kotaču, nešto poput onoga što se zbivalo u Telisiji i u Sang Safidu. Kotrljali su nas dolje zato što nitko nije mogao pomaknuti ni mali prst na ruci. Cirkulacija je bila prekinuta, noge natečene, vrat ukočen. Počeli su s onima koji su bili bliži vratašcima, pustili su ih da ispadnu poput vreća luka; onda su dva Turčina na trbuhu uspuzala u prostor dvostrukog dna i izvukli i nas, jer mi se odatle ne bismo nikad maknuli. Svaki pokret donosio je strašne boli.

Gurnuli su me u kut i tako skupljen ostao sam ne znam koliko dugo. Bio sam kup mesa.

Onda su mi se oči polako priviknule i vidio sam gdje sam. U suterenu, garaži, zajedno sa stotinjak osoba. To je sigurno bila baza u kojoj su razvrstavali doseljenike, ili nešto slično, kaverna u trbuhu Istanbula.

Kad sam konačno bio u stanju pokrenuti se i disati, potražio sam mjesto gdje bih se pomokrio, svu mokraću koju na putovanju nisam uspio izmokriti, svu mokraću koju sam zadržavao tri dana. Pokazali su mi zahod (jedini), rupu u podu. Ušao sam i strašna bol mi je presjekla noge i želudac i bojao sam se da ću se onesvijestiti. Zatvorio sam oči da skupim snagu, zatvorio sam oči i kada sam

Janja

54

ih ponovno otvorio, vidio sam da je mokraća crvena.

Pišao sam krv; pišao sam krv nekoliko tjedana.

Drugi su bili u repu pred telefonom. Svatko je morao nazvati svoga trgovca u Iranu, onog s kojim se dogovorio na početku putovanja; u mom slučaju, bio je to Faridov bratić. Morali smo telefonirati njemu i onome koji je čuvao naš novac da ga isplati.

Tek kada je plaćanje bilo sređeno, iranski posrednik zvao je turske ortake u Istanbulu, u onu garažu, da potvrdi kako je sve prošlo dobro i kako mogu osloboditi zatvorenike: nas.

Halo? Enaiatollah Akbari. Ja sam u Istanbulu.

Tri dana poslije svezali su mi oči i ukrcali me zajedno s drugim afganistanskim mladićima u automobil. Vozili su nas malo po gradu da ne znamo odakle smo izašli, iz koje su nas rupe izbljuvali; na kraju su nas pustili u parku. Ali ne sve zajedno. Jednog ovdje, drugog ondje.

Da bih skinuo povez, morao sam čekati da automobil ode. Oko sebe sam vidio svjeda grada. Oko sebe imao sam grad. Shvatio sam - bio sam svjestan tek u tom trenutku - da sam uspio. Sjeo sam na neki zidić i ostao satima nepomičan, pogleda uprtog u mjesto koje nisam poznavao. Osjetio se miris pečenja i cvijeća. I mora. I možda ja nisam bio isti, ili je Istanbul bio različit, ili Turska, ne znam, činjenica je da sam ostao spavati u parku ne našavši prenoćište, mislim na pravu kuću, ja, koji sam u samavatu Qgazi i kasnije uvijek nalazio mjesto gdje bih navečer mogao odmoriti kosti.

Ondje, ništa.

Pokušavao sam stupiti u vezu sa zajednicom Afganistanaca, ali s oskudnim rezultatima. Umjesto toga, otkrio sam da jedno mjesto blizu tržnice, jedna zona u pravcu Bospora, gdje se moglo ranim jutrom otići u nadi da ćeš naći posao. Sjedili smo ondje i čekali sve dok nije došao netko, netko, tko je izašavši iz automobila rekao: nudim posao za te i te novce. Ako si rekao da, ustao bi i pošao s njim. Radio bi čitav dan, radio naporno, a navečer bi ti platili prema dogovoru i tako dalje.

U Iranu je bilo mnogo teže prokockati dostojanstven život nego u Istanbulu i ponekad sam rekao sebi: Što sam učinio? Prisjećao sam se odvođenja u Heratu i svega, zapreka, obrijane glave i onda sam razmišljao da mi je na koncu u tom parku u Istanbulu dobro. Tuš u nečijoj kući. Skupljanje hrane uokolo. Dani i život prolazili su oko mene poput rijeke. Postao sam neosjetljiv poput kamena.

Jedne večeri, nakon nogometne utakmice u uličicama, afganistanski dečki mnogo mlađi od mene rekli su mi da uskoro odlaze u Grčku. Radit će u tvornici koja proizvodi odjeću, a poslije nekoliko mjeseci neplaćenog rada, onaj koji im je našao posao u tvornici pomoći će im da odu u Grčku.

Kako?

Na gumenom čamcu.

Još jedno putovanje? Pomislio sam na planinu. Pomislio sam na dvostruko dno kamiona. Pomislio sam: sada more. Bojao sam se. Jedva jedvice bih plutao u riječnim lokvama. U velikom moru na Mediteranu ću se utopiti. Tko zna što krije more?

Želim naći u Istanbulu posao, rekao sam.

Janja

55

Nećeš ga naći.

Želim pokušati.

Nema za nas posla u Turskoj. Moramo ići na zapad.

Želim naći posao u Istanbulu, ponovio sam. To je ono što sam nastojao svih ovih mjeseci. Nastojao sam to čitavim svojim bićem, a nije bilo lako, ne, zaista nije bilo lako. I kada je neka stvar tako teška da postaje nemogućom, ne preostaje drugo nego odustati i potražiti neko drugo rješenje, zar ne?

Kada se taj kobni dan počeo približavati, kada su afganistanski mladići trebali otputovati u Grčku, bio sam gotovo uvjeren da bi možda bilo bolje da prihvatim njihov poziv. Ali bilo je već kasno. Oni su radili kako bi platili putovanje.

Onda sam izmislio neku laž. Rekao sam: Ako želite u Grčku, bolje je da ja idem s vama, jer vam može poslužiti netko tko govori engleski, a ja govorim engleski. Rekao sam: Ako i meni platite put i ja odem s vama, moći ćete komunicirati s Grcima, tražiti pomoć, ili informacije, ili nešto drugo, što kažete na to? Bit ću vam od koristi. Nadao sam se da će pasti na to, jer svi su bili malo mlađi od mene, dakle, s manje životnog iskustva.

Stvarno? rekli su oni.

Stvarno, što?

Stvarno govoriš engleski?

Da.

Reci nam nešto.

Što želite čuti?

Nešto na engleskom.

Onda sam rekao jednu od malo riječi koje sam znao: House.

Što to znači?

Kuća, rekao sam.

I oni su prihvatili.

Gdje si naučio engleski?

Od ljudi, slušajući. Kada si utuviš u glavu da ćeš emigrirati, dobro je znati malo engleskog. I onda, mnogi od nas htjeli su ići u London i ponekad bih pomagao prijateljima ponavljati rečenice koje će im koristiti.

Znači, znao si ga.

Ne, nisam ga znao. Poznavao sam koji izraz. Kao station ship, u traženju luke i takve stvari.

Jesu li na kraju shvatili?

Čekaj, sad ću ti ispričati.

Tog tjedna, u očekivanju polaska, radio sam tri dana - bio sam sretan - i zaradio dovoljno da mogu kupiti novu odjeću koju ću nositi u Grčkoj. Uvijek dobro dođe nova odjeća, kad dođeš u neko

Janja

56

mjesto gdje ne značiš ništa.

Bili smo nas petorica: Rahmat, Liaqat, Hussein Ali, Soltan i ja.

Hussein Ali bio je najmlađi, imao je dvanaest godina.

Iz Istanbula smo išli u Ayvalik, nasuprot otoku Lezbosu, onda smo s turskih obala trebali prispjeti na grčke. Od Istanbula do Ayvalika poveo nas je dežurni trgovac, neki brkati Turčin masne kože koji je rekao - ne sjećam se točno riječi, ali smisao je bio ovaj - da će nam objasniti kako doći do Grčke.

Tako je i bilo. Kad smo stigli u Ayvalik, ugasio je motor na furgonu, izvukao iz kofera kartonsku kutiju izgriženu od miševa i vukao nas je gore na brdašce i o zalasku sunca pokazao je more, i rekao nam: Grčka je u onom pravcu, sretno.

Svaki put kad mi zažele sretno stvari pođu loše, rekao sam. I onda, što znači da je Grčka na onoj strani? Ja vidim samo more.

Ali zapravo, i on je preuzeo na sebe svoj dio straha, jer to što je radio bilo je ilegalno, tako nas je napustio na vrhu brežuljka i otišao mrmljajući nešto na turskom.

Otvorili smo kutiju. U njoj su bili gumeni čamac - naravno, nenapuhan - i vesla, čak dvoja, pumpa, ljepljiva vrpca i prsluci za spašavanje. Savršena oprema. Iz Ikee izbjeglicama. Upute i sve. Podijelili smo robu, odjenuli prsluke za spašavanje, jer odjenuti ih bilo je komotnije nego ih držati u ruci i sišli smo prema šumi koja je dijelila brežuljak od obale. Od mora smo bili udaljeni tri ili četiri kilometra, a u međuvremenu pao je mrak. Tih godina, kad sada mislim o tome, živio sam više u mraku nego na svjetlu.

Dakle, krenuli smo prema obali i bila je to velika šuma i noć se uvukla među stabla, i nije prošlo ni dvadeset minuta, kad smo začuli buku, čudnu buku, ne vjetar medu granama i lišćem, ne: nešto drugo.

To su krave, rekao je Rahmat.

Vjerojatno su koze, rekao je Hussein Ali.

Koze ne stvaraju takvu buku, glupane.

Hussein Ali šakom je udario Rahmata po ramenu. Kad smo već kod toga, ni krave, idiote.

Počeli su se natezati i tući.

Umuknite, rekao sam. Prestanite.

To su divlje krave, rekao je Liaqat. Vrsta divljih krava koja postoji samo u Turskoj. Ali nismo imali vremena raspraviti to što je rekao Liaqat, jer su krave odjednom nahrupile na stazu i trčale, te divlje krave trčale su kao vragovi i bile su niske. Krave niske i zdepaste. Hussein Ali je vikao: Trčite, dolaze divlje krave. I počeli smo trčati bez daha, dok nismo pronašli neku jamu ili nešto slično i bacili smo se unutra skriveni u grmlju.

Čekali smo da se sve umiri i nakon nekog vremena Liaqat je ispružio glavu van i rekao: Hej, nisu krave. To su svinje.

Divlje svinje, rekao je Hussein Ali.

Divlje svinje, ponovio je Liaqat.

Bili su veprovi. Ali nitko od nas nikada nije vidio vepra. Čekali smo da odu. Izašli smo iz jame

Janja

57

i našli stazicu prema obali.

Deset minuta potom čuli smo lavež.

To su psi, rekao je Hussein Ali.

Odlično, rekao je Liaqat. Vidi se da si upućen. Znaš li raspoznati i kako se glasa ovca? Ili konj?

Počeli su se natezati i svađati, ali brzo su prestali. U jednom trenutku iza drveta se pojavio pas. Najprije jedan, onda drugi, pa treći. Onda se pseći lavež približio i mi smo ih opazili na desnoj strani, iznad litice. Nisu bili iza rešetke, ili slično. Ne, bili su slobodni. I bilo ih je mnogo.

Divlji psi, urlao je Hussein Ali. Ova zemlja puna je divljih stvari.

Psi su sišli sa stijene iskošenih zuba i uzdignutih repova i mi smo potrčali, brzi poput lavine, i ponovno smo se bacili u jamu, koja je bila dublja nego što smo mislili i kotrljajući se završili u suhom koritu neke rječice.

Gumeni čamac, vikao sam. Nemojte probušiti gumeni čamac, vikao sam.

Odmaknuli smo se od kamenja i drugog i kad smo ponovno ustali, nitko od nas nije bio teže ozlijeđen. Ogrebotine i modrice da, ali ništa veće. I gumeni čamac i pumpu, sve smo još imali. U tom trenutku sam se sjetio prsluka za spašavanje.

Liaqate, rekao sam, tvoj prsluk za spašavanje je sav poderan.

Liaqat ga je skinuo i okretao i izokrenuo, ali ništa se nije dalo učiniti. Bio je neupotrebljiv. Očajnički me gledao, a onda iskrivio usta u smiješak. Istinu govoreći, i tvoj je. Približio se Husseinu Aliju. I Husseinov je, rekao je.

Nijedan nije ostao čitav.

Hej, ali smo na plaži, rekao je Rahmat.

Na plaži smo, ponovio je Hussein Ali.

Postoji li neka škola gdje te uče očite stvari? rekao je Liaqat.

Napumpajmo brzo gumenjak, predložio je Rahmat.

Prekasno je.

Što?

Ponovio sam: Prekasno je. Moramo čekati do sutra.

Nije istina, možemo mi to.

Da bismo prešli morsku liniju koja nas je dijelila od Lezbosa, bilo nam je potrebno oko tri sata, tako nam je rekao trgovac. U tom času bila su dva ili tri sata ujutro i postojala je opasnost da stignemo u cik zore, dakle, mogli bi nas vidjeti. Bio je potreban mrak da nas ne mogu vidjeti, da bi se te stvari obavile kako treba. Morali smo čekati iduću noć.

Ja sam najstariji, rekao sam. Ja sam kapetan. Idemo glasati. Tko je za to da krenemo sutra navečer?

Hussein Ali prvi je podigao ruku. Soltan i Rahmat odmah poslije njega.

Liaqat je uzdahnuo. A onda se nekamo sklonimo. Daleko od mora, po mogućnosti. I gledajući ravno u Huseina Alija: Nikad se ne zna hoće li neki divlji val nahrupiti dok budemo spavali.

Janja

58

Hussein Ali nije razumio frazu. Potvrdio je i rekao: Ili neki krokodil. I rekao je to ozbiljno, izbuljivši oči.

Nema u moru krokodila, rekao je Liaqat.

Kako ti znaš?

Znam i točka, glupane.

Govoriš tek toliko da nešto kažeš. Ne znaš ni plivati.

Ne znaš ni ti.

Istina je. Hussein Ali je slegnuo ramenima. Zato se i bojim krokodila.

Kojih nema. Jesi li razumio? Nema. Žive u rijekama.

Nisam baš sasvim siguran, šaptao je Hussein Ali, gledajući u vodu. U toj mračnoj dubini, rekao je, mičući vrškom stopala kamenčić, može biti bilo što.

Sjajan dan, da, bio je to sjajan dan, taj idući, iako smo bili pri kraju sa zalihama hrane i vode. Soltan je pokušao piti morsku vodu i nakon prvog gutljaja počeo je urlati da je voda otrovana, da su je Turci i Grci otrovali da umremo. Ostali smo zajedno (a tko bi drugi?), dugo smo spavali i pravili zamke za divlje svinje. Nismo mislili na opasnosti putovanja. Smrt je uvijek zadnja pomisao, čak i kad je osjetiš izbliza. Misliš da ćeš uspjeti, a tako misle i tvoji prijatelji.

Prije ponoći izašli smo na čistinu. Prenijeli smo stvari blizu grebena, da se zaštitimo, da nas ne vide s barki u prolazu. Gumeni čamac trebalo je napumpati, pumpom na lopticu koju se pritišće stopalom. Bio je plav i žut taj gumeni čamac; ne prevelik, i najveća težina za koju je bio namijenjen, bila je manja od ukupne težine nas petorice, ali pravili smo se da to ne znamo.

I tako smo pumpali i montirali vesla i nismo primijetili da se približava neko svjetlo, svjetlo na moru.

Rahmat je to vidio. Gledajte, rekao je.

Svi smo se okrenuli u tom pravcu.

Na pučini, ne bih znao reći koliko daleko, prolazila je barka koja je naizmjenično emitirala crvena i zelena svjetla i je li zbog tog crvenog i zelenog svjetla ili nečeg drugog, mi smo bili uvjereni da je obalna straža. To je obalna straža, rekli smo. Zbog panike koja nas je obuzela pitali smo jedan drugoga: Jesu li nas vidjeli? Hoće li nas vidjeti? Tko to zna? Kako možemo znati? Ispumpali smo gumenjak, potrčali natrag i ponovno se zavukli u šikaru.

Bila je to sigurno ribarska barka.

Što nam je činiti?

Najbolje je počekati.

Počekati koliko?

Jedan sat.

A ako se vrate?

Onda sutra.

Janja

59

Bolje je sutra.

Da, da. Sutra.

Spavajmo.

Spavajmo.

A tko će stražariti?

Kako stražariti?

Moramo se izmjenjivati na straži, rekao je Hussein Ali.

Nema koristi od stražarenja.

Ako su nas vidjeli, doći će nas tražiti.

Ali možda nas nisu vidjeli.

Onda možemo otići.

Ne, ne možemo otići, Husseine. I uostalom, ako nas dođu tražiti, znat ćemo. Bez buke se ne može dovesti barka na plažu. A ako ti odgovara, budi ti prvi na straži.

Zašto ja?

Zato što si to ti predložio, eto zašto.

Koga ću probuditi nakon toga?

Probudi mene, rekao sam.

Dobro.

Laku noć.

Laku noć.

Kad je Hussein Ali počeo govoriti u snu, bio sam još budan. Nije bilo potrebno stražariti.

Treće večeri, nakon jedne prepirke, odlučili smo krenuti malo ranije. Razmišljali smo, ako su prolazili u ponoć, onda će možda - možda u deset još biti za večerom ili ispred televizora. Tako smo se nekoliko sati poslije zalaska približili grebenima, napumpali čamac i stavili ga u vodu. Svukli smo se i ostali u gaćicama.

Ja sam, kao što sam već rekao, bio najstariji i jedini sam znao plivati. Drugi ne samo što nisu znali plivati, nego su se silno bojali. Kada je trebalo ući u vodu kako bi se zadržao čamac i da svi mogu ući, htio sam se praviti heroj i stavio sam nogu ondje gdje sam mislio naići na morsko dno iako nisam znao kako to izgleda. I tako sam otkrio da i u moru ima stijena. Dečki, u moru je stijena, rekao sam i svi su rekli: Stvarno? Nisam imao vremena ni odgovoriti, pokušavši učiniti drugi korak, poskliznuo sam se i završio u vodi. Mlatarajući šakama, ukočenih ruku, nisam potonuo jer sam se prihvatio za čamac, držeći ga na mjestu da se oni mogu popeti.

Hussein Ali je rekao: Požuri se. Krokodili će ti pojesti noge.

Liaqat ga je udario po glavi.

Ako nije krokodil, rekao je on, onda makar kit.

Uz Soltanovu i Rahmatovu pomoć popeo sam se na čamac.

I što se dogodilo u tom trenutku? Uzeli smo vesla i počeli nasumce veslati takvim zaveslajima,

Janja

60

toliko jakim da sam zamalo slomio veslo, jer, ako je išta bilo sigurno, bilo je to da nitko od nas nije znao veslati, tako smo svi veslali na istoj strani: kad smo veslali na desnoj, čamac se okretao oko sebe udesno, a kad smo veslali nalijevo, okretao se ulijevo.

I kako god okreneš, udarili smo u grebene.

Sad, ja ne znam kako su napravljeni ti gumeni čamci, ali ovaj je morao imati dva sloja napuhane gume, jer probušio se a ipak nismo potonuli.

Zato smo ga morali popraviti.

Uspjeli smo se vratiti na kopno - bio je to neopisiv napor - i izvući čamac na kamenje.

Na sreću, bila je tu ljepljiva vrpca (eto čemu je služila); zatvorili smo rupu vrpcom. Ali nismo bili sigurni da će biti dobro, tako smo odlučili da će Hussein Ali, koji je bio najmlađi, umjesto da vesla, držati ruke čvrsto na zakrpi.

Rahmat i ja smo se smjestili ulijevo.

Liaqat i Solte udesno.

Rekao sam: Sad. I sva četverica počeli smo veslati.

I onda smo konačno krenuli.

Janja

61

GRČKA

More se uzburkalo, mislim, oko ponoći. Mi smo brzo veslali, no bez podrške glasom, kao što to čine profesionalci koji imaju nekoga iza leđa ili naprijed koji govori: i jedan i dva, i jedan i dva i tako dalje, jer tko vesla, vesla u grupi. Mi nismo mogli, nismo htjeli, bojali smo se i zijevati, bili smo polugoli i na sebi imali samo gaćice (odjeću i druge stvari stavili smo u plastične vrećice i povezali ih ljepljivom vrpcom kako ne bi ušla voda), no to se moglo dogoditi. Rekao sam, bojali smo se i zijevati kao da će radar s obalne straže otkriti naše zijevanje na pjeni valova.

Kazali su nam da ćemo se, budemo li brzo veslali, iskrcati na obale Grčke za dva ili tri sata, ali ne računajući vodu koja je ulazila u čamac. Kada se more jako uzburkalo i počelo nas zapljuskivati kao da pada kiša, uzeo sam bocu s vodom, razderao je zubima na pola da bih dobio zdjelicu i rekao Husseinu Aliju: Pusti zakrpu. Bacaj vodu u more.

Kako?

Ovim, rekao sam, pokazujući pola boce. U tom trenutku val mi ju je istrgnuo iz ruke, kao da me čuo i nije se s tim složio. Napravio sam drugu. Uzeo sam ruku Husseina Alija i stisnuo je na zdjelicu. Ovim, rekao sam ponovno.

Veslali smo. No, zašto nam se činilo da smo na mjestu? Još gore: da se vraćamo. Zašto? I kao da to nije bilo dovoljno, umiješale su se zračnice, zračnice koje smo dobili kao pojas za spašavanje, šteta, međutim, što smo ih predugom špagom privezali za gumeni čamac, a to zato, jer smo se bojali da će nam smetati dok veslamo, tako, kad jako puše, vjetar te zračnice podiže pretvarajući ih u loptice koje vrte ili naginju čamac.

Na trenutke su nas struja ili vjetar ili valovi odbacivali natrag prema turskoj obali - ili smo tako mislili: nismo baš bili sigurni na kojoj je strani Turska a na kojoj Grčka - mali Hussein Ali počeo je govoriti ne prestajući izbacivati vodu koja je nanovo punila gumeni čamac: ja znam zašto ne uspijevamo ići prema Grčkoj. Ne uspijevamo ići prema Grčkoj zato što se ondje more diže. I to je govorio cmizdreći.

Na obali je bio svjetionik. To je bilo naše polazno mjesto. No, u jednom trenutku nismo ga više vidjeli. Valovi su bili tako veliki da su ga pokrivali i Hussein Ali je tada počeo vriskati i jako se uzrujao, govoreći: Veliki smo poput kitova zuba, rekao je. I kitovi će nas pojesti. I ako nas oni ne pojedu, onda će nas krokodili, iako kažete da ih nema. Moramo se vratiti, moramo se vratiti.

Rekao sam: ja se ne vraćam. Blizu smo Grčke, ako nismo blizu, već smo barem na pola puta.

Janja

62

Ići naprijed ili se vratiti natrag, dođe ti na isto, i ja ću radije umrijeti u moru nego ispočetka proživjeti sav taj put kojim smo dosad prošli.

Tako je počela prepirka, usred mora, u mraku i s valovima oko nas, dok smo Rahmat i ja govorili: Prema Grčkoj, prema Grčkoj. Soltan i Liaqat su govorili: Prema Turskoj, prema Turskoj. I Hussein Ali, koji je nastavljao izbacivati vodu, plačući je govorio: Pada brijeg, pada brijeg, jer su valovi bili tako visoki - dva ili tri metra, čak i više - da kad su nas nadvisili, kad je gumeni čamac bio kao u koritu između jednog i drugog vala, činilo se da će se survati na nas. Onda su nas uzdignuli i prolazili ispod i kad smo na kraju bili na vrhu, pustili bi nas da odjednom padnemo kao kod nekih vrtuljaka na kojima sam bio ovdje u Italiji, u lunaparku. Ali zaista nije bilo zabavno.

Dakle, situacija je bila ovakva: Rahmat i ja veslali smo kao mahniti prema Grčkoj (ili u pravcu za koji smo mislili da je tamo Grčka), a Soltan i Liaqat veslali su prema Turskoj (ili u pravcu za koji su mislili da je tamo Turska). Prepirka je bila sve žešća, vrijeđali smo se i počeli tući u gumenom čamcu zadajući jedni drugima udarce i tako smo se mi blesavci tukli, u središtu ničega, dok je Hussein Ali plakao i govorio: Ali kako? Ja radim svoj posao, izbacujem vodu, a vi se tucete? Veslajte, molim vas. Veslajte.

Eto, i u tom trenutku pojavila se barka. Ili, ne barka, brod. Jako velik brod, trajekt ili što ja znam što. Pojavila se nenadano iza leđa Husseina Alija, dok je još govorio. U svakom slučaju, prolazila je blizu, jako blizu.

Koliko?

Vidiš li cvjećarnicu s prozora? Udaljenost koja je odavde donde. Tako blizu?

Blizu, kao odavde donde.

Podignula je silno visoke valove, različite od običnih valova. Valove koji su se sudarali s drugima i gumeni čamac je izveo neki čudan pokret, kao konj kad ga ubode pčela. I Liaqat se nije uspio održati. Osjetio sam njegove prste na ramenu. Nije vikao, ne, nije imao vremena. Gumenjak ga je odjednom izbacio.

Jesam li dobro shvatio. Liaqat je pao u vodu?

Da.

I što ste vi učinili?

Tražili smo ga, koliko smo mogli, nadajući se da ćemo ga ugledati među valovima, i vikali smo. Ali on je nestao.

Kada su valovi broda - ne, nije se brod zaustavio, možda nas je vidio, a možda i nije, nismo to razumjeli - kažem, kada su se valovi smirili, nastavili smo veslati i izvikivati njegovo ime. Veslali smo. I vikali. Vrteći se u krug oko točke za koju smo mislili da bi ondje mogao biti, iako smo vrlo vjerojatno bili već daleko od tog mjesta.

Ništa, Liaqata je progutao mrak.

Tada smo - ne znam kako se to dogodilo: ili je bio umor, ili obeshrabrenost, ili smo se osjećali

Janja

63

malima, da, beskrajno malima, a da ne podlegnemo svemu tome - tada se dogodilo da smo zaspali.

Bila je zora kad smo otvorili oči. Voda oko nas tamna, gotovo crna. Umili smo se pljujući sol. Pogledali smo prema obzoru i vidjeli kopno. Jezičac kopna, da, i plažu, i brežuljak. Nisu bili previše udaljeni, moglo se stići. Počeli smo brzo veslati pateći se, a da nismo znali je li to Grčka ili Turska. Samo smo rekli: Veslajmo u tom pravcu.

Bili smo na koljenima i noge su nam utrnule. A na rukama smo imali ranice, male porezotine: nismo znali kako smo ih zaradili, ali pekle su svaki put kad bi ih oplahnula slana voda. Malo-pomalo, kako smo se približavali otoku, postajalo je svjetlije i u tom je trenutku na jednom brežuljku Soltan vidio zastavu. Samo je rekao: Zastava. Tihim glasom i kažiprstom uperenim prema tamo. Vjetar ju je vitlao, ali u trenucima dok je mirovao, opazili smo naizmjence vodoravne crte, modre i bijele (devet, da budem precizan, devet) i prva je gledajući odozgo bila modra, a u gornjem kutu sa strane koplja bio je kvadrat, i on modar, s bijelim križem u središtu.

Zastava Grčke, na primjer.

Kad smo doveslali u plićak, izašli smo iz gumenjaka. Izvukli smo ga na obalu blizu grebena, pognutih leđa da nas ne vide, iako se činilo da nema nikoga. Ispumpali smo ga istiskujući zrak kroz čepove, a onda smo, nestrpljivi, gnječili plastiku udarcima kamenom. Na brzinu smo ga složili i sakrili iza stijene, a stijenu prekrili pijeskom. Onda smo se pogledali.

Što ćemo sada? pitao je Hussein Ali.

Izgubili smo vrećice s odjećom, bili smo u gaćicama. Što smo mogli učiniti?

Ostanite ovdje, rekao sam.

Kamo ćeš?

U mjesto.

Koje mjesto? Ne znamo gdje smo.

Uz obalu.

Uz obalu, odlično, rekao je Soltan.

Pusti me da završim, rekao sam. Trebali smo doći u Mitilenu, zar ne?

A ti možda znaš na kojoj je strani Mitilena?

Ne, ali valjda je tu uokolo neko mjesto. Neka kuća. Dućani. Tražit ću hranu i ako uspijem, odjeću. Vi me čekajte tu. Nije zgodno da nas vide zajedno kao četiri bijesna psa.

I ja bih s tobom, rekao je Hussein Ali.

Ne.

Zašto?

Upravo sam objasnio.

Jer, kad smo sami, možemo se bolje sakriti, rekao je Rahmat.

Hussein Ali pogledao me poprijeko. Vrati se.

Odmah se vraćam.

Janja

64

Nećeš otići, zar ne?

Okrenuo sam se bez odgovora i počeo se penjati po stazici što je vodila prema brežuljku. Dugo sam se penjao, ne znam kamo i zašto, ali mislim da sam se i izgubio, ako je moguće izgubiti se kad ne znaš kamo ideš.

Kuće su iznikle ni iz čega, iza drveća, a između kuća supermarket. Bila je tu grupa turista, obitelji na odmoru, starija gospoda u šetnji. Slastičarnica ispred koje je bio velik red. Jedan prodavač novina. Jedna tvrtka koja je davala u najam skutere i automobile. I mali trg s klupama i park s igralištem. Iz slastičarnice je treštala vesela glazba.

Supermarket. Supermarket je bio raj. Supermarket je bio moj cilj. Trebao sam samo ući, uzeti hranu, ništa posebno, voće i odjeću ili kupaće gaćice, ako su ih imali; dječaci koji idu uokolo u kupaćim gaćicama u turističkom mjestu na moru, to je u redu, ali dječaci koji idu uokolo u običnim gaćicama, to baš nije u redu, zar ne?

Prošla su policijska kola. Sakrio sam se iza gredica (više unutra nego iza). Ostao sam prikovan nekoliko minuta gledajući kretanje ispred supermarketa da bih smislio kako ući a da ne privučem pozornost i došao sam do zaključka kako nema nade da uđem na ulaz.

No, mogao sam uvijek ući na stražnji ulaz. Tako sam se pljoštimice, poput guštera, vukao uz zidove kuća, šmugnuo sam poput zmije ispod ulaznih vrata, zadobivši ružne ogrebotine na trbuhu i na kraju sam poput pauka prešao metalnu mrežu. Ušao sam u supermarket koristeći nepažnju trgovca koji je iskrcavao kutije i kutije zamotanih tortica. Kako sam oslonio golu nogu na hladne i skliske pločice u odjelu kućnih potrepština, čuo sam iza polica glasove koji su mi se učinili poznati. Pomolio sam samo glavu.

Rahmat, Hussein Ali i Soltan prolazili su između redova praćeni na udaljenosti zbunjenim pogledom mlade plave prodavačice.

Nisu me poslušali, i ne znam kako su došli prije mene. Ugledali su me. Dao sam znak da ne čine ništa, kao da se ne poznajemo.

Svatko je uzeo stvari za sebe - nešto za jelo - ali ne i odjeću: nisu je prodavali. Ljudi su u čudu buljili u nas. Morali smo požuriti. Ali kada smo htjeli izaći, stražnja vrata u skladištu bila su zakočena. Ostao nam je glavni ulaz, ali donde trebalo je trčati i ne samo to: brzo trčati. I tako, dok smo se dali u trk duž redova sa svježim proizvodima, onda duž onih gdje su se prodavali proizvodi za intimnu higijenu i ne znam što već, pitao sam se je li onaj koji viče na grčkom gazda i hoće li taj gazda koji nas je ružio na grčkom podići grčku slušalicu da pozove grčku policiju. O, da su me barem čekala ona tri nesretnika. Učinio bih sve na drugi način i s više opreza. A sada smo izlazili kroz vrata i prozore - i hvala bogu da se nisu polupali - ali nakon što smo prešli nekoliko koraka na pločniku, među djecom sa sladoledom koji im je curio niz prste i staričica u srebrnim sandalama, prestrašenim ljudima (iako sumnjam da bi dječaci u gaćicama mogli bilo koga prestrašiti), kad su nas na mjestu prikovala policijska kola - kunem se - kao u filmu, i iz njih su izašla tri golema policajca.

Tek što sam shvatio da su to policijska kola itd., već sam bio unutra. S Husseinom Alijem. Na stražnjem sjedištu. Samo nas dvojica.

Ostali su, očito, uspjeli pobjeći.

Pakistanci ?

Janja

65

Ne.

Afganistanci ?

Ne.

Afganistanci, znam. Nemojte me zezati.

Ne afgans ne.

Oh, no afgans no. Afgans da, mali miševi. Afganistanci. Prepoznajem vas ja po mirisu.

Odvukli su nas u postaju, zatvorili nas u sobicu. Čuli smo korake na hodniku i glasove koji su govorili stvari koje nismo razumjeli, a ja, sjećam se, više sam se bojao otisaka prstiju nego udaraca ili zatvora. O tim otiscima prstiju pričali su mi neki dečki koji su radili u tvornici kamena u Iranu. Rekli su da ti u Grčkoj, tek što te uhvate, uzmu otiske prstiju i onda je svaki slijepi putnik zariban, jer ne može tražiti politički azil ni u kojoj europskoj zemlji.

Tako smo Hussein Ali i ja odlučili pretvoriti se u gnjavatore kako bi nas izbacili prije nego dođu oni za otiske prstiju. Ali da bi te izbacili, morao si biti pravi gnjavator, profesionalac. Kao prvo počeli smo cmizdriti i kričati da nas boli trbuh od gladi i oni, policajci, donijeli su nam suhe kekse. Onda smo tražili da idemo u zahod. Govorili smo: toalet, toalet. Nakon zahoda počeli smo plakati i vikati i jaukati sve dok nije došla noć, a policajci u noćnoj smjeni bili su manje strpljivi i ako pođe po zlu, istuku te do krvi, a ako ti se posreći, puste te.

Riskirali smo. I pošlo nam je za rukom.

Bilo je gotovo jutro, bio je još mrak i pokoje vozilo na ulici, kad su dvojica policajaca kojima je dodijala naša vika razvalili vrata sobice i odvukli nas za uši ispred policijske postaje, bacivši nas na ulicu i urlajući da se vratimo onamo odakle smo došli, drekavci majmunski. Ili nešto slično tome.

Jutro je prošlo u traženju Soltana i Rahmata. Našli smo ih na plaži izvan grada i kad sam ih ugledao, nisam imao vremena ni razveseliti im se; pobjesnio sam, jer sam se nadao da će u međuvremenu nabaviti kakvu odjeću - hlače, majice i što ja znam, možda cipele. Ali ne, ništa, sva smo četvorica bili i dalje odrpanci, i nije istina da odjeća ne čini fratra, naprotiv.

Jedna stvar koju sam učinio u policijskoj postaji, dok sam bio ondje (treba iskoristiti svaku priliku kad si slijepi putnik), bilo je da pogledam na veliku otočku mapu koja je bila izvješena na zidu: mjesto u kojem smo boravili bilo je zabilježeno crvenom bojom, Mitilena plavom. U Mitileni smo se trebali prebaciti u Atenu. Možda bismo, za jedan dan hoda poljima i sporednim cestama, mogli stići, usprkos bolnim nogama.

Krenuli smo uz rub ceste. Sunce je toliko peklo da se na njemu mogao ispeći kruh, znojili smo se i kad smo stajali na mjestu. Soltan je jaukao - Hussein Ali ima snage za to, inače bi i on jaukao, po običaju - i s vremena na vrijeme stao bi polugol uz cestu dajući vozilima znak rukom da se zaustave i da nas povezu. Povukao sam ga natrag. Rekao sam: Ne, što radiš? Ponovno će zvati policiju. Ali on je nastavljao.

On: Stanimo, molim te. Čekajmo da nas netko poveze.

Ja: Ako tako nastaviš, doći će policija i pokupiti te. Vidjet ćeš.

Janja

66

I nije da sam htio biti ptica zloslutnica, kako se kaže, ni slučajno. I meni je bilo u interesu nastaviti put s njima, međusobno se pomagati, ali oni su se zainatili, govorili su kako su umorni i kako je bolje da nas povede neki teretnjak, i onda sam rekao: Ne. I udaljio sam se od grupe.

Bio je pokraj neki dućančić s benzinskom crpkom, a zdesna oronula i zamazana, stara telefonska kabina prikrivena lišćem obližnjeg stabla. Ušao sam, uzeo slušalicu i pravio se da telefoniram, a zapravo sam gledao što će učiniti moji sudrugovi.

Kad je stigao policijski automobil - upaljene rotirke, ali bez sirene - pomislio sam u jednom trenutku da ću izaći i vikati bježite, bježite, ali nisam imao vremena. Šćućurio sam se. Gledao sam kako oni trče, kako ih dostižu i hvataju (letjeli su zrakom i udarci pendreka). Sve sam to vidio na koljenima, skriven, preko prljavih stakala, i nisam mogao ništa, moleći u sebi da nitko ne poželi telefonirati.

Čim je policijski automobil otišao bučeći kotačima, izišao sam iz kabine, pogledao oko benzinske postaje ima li koga i onda sam, trčeći do iznemoglosti, krenuo seoskom stazicom, pjeskovitom i pustom i trčao sam, trčao i trčao, ne znajući kamo idem, sve dok mi nije ponestalo daha i onda sam legao na zemlju kako bih došao k sebi. Kad mi je bilo bolje, ustao sam i nastavio hodati. Nakon pola sata stazica me dovela do dvorišta. Bilo je to dvorište privatne kuće ograđeno niskim zidićem, a u sredini je raslo veliko drvo. Nisam vidio nikoga. Preskočio sam zidić. Bio je ondje i pas, ali svezan. Vidio me. Počeo je lajati i ja sam se sakrio iza razgranatog debla.

Sigurno sam bio jako umoran, jer sam zaspao.

Htio bih da ne budeš umoran, Enaiate.

Nije se radilo samo o tome da sam bio umoran. Znaš, bilo je nešto na tom mjestu što me smirivalo.

Što?

Ne bih znao reći. Neke stvari se osjećaju i gotovo.

Doista, u jednom trenutku došla je starija gospođa koja je ondje stanovala. I pažljivo me probudila. Skočio sam što sam brže mogao na noge i da ću pobjeći, no ona mi je dala znak da uđem u kuću. Dala mi je ukusnu hranu, povrće i ne znam što još. Mogao sam se istuširati. Lijepo me obukla: košulja na modre pruge, traperice i bijele tenisice. Bilo je nevjerojatno da ima tu odjeću u kući i to moj broj. Ne znam kome su pripadali, možda kojem unuku.

Ta je gospođa ne prestajući govorila na grčkom i engleskom, a ja sam tek nešto malo razumio. Kad sam vidio da se smiješi, govorio bih: Good, good. Kad joj je lice bilo ozbiljno, onda sam i ja gledao ozbiljno i lagano odmahujući glavom govorio sam: No, no.

Malo poslije, popodne, nakon što sam se istuširao, ta baka me ispratila do autobusnog kolodvora, kupila mi je kartu (da, ona mi je kupila), tutnula mi je pedeset eura u ruku, kažem, pedeset eura, pozdravila me i otišla. Doista, pomislio sam, ima na svijetu uistinu jako čudnih i ljubaznih ljudi.

Eto, ponovno.

Janja

67

Ponovno što?

Ispričaš mi doživljaje, Enaiate, no, odmah bježiš prema nečemu drugom. Reci mi nešto više o toj gospođi. Opiši mi kuću.

Zašto?

Kako zašto? Zanima me. Možda i druge zanima.

Da, ali već sam ti rekao. Mene zanima ono što se dogodilo. Gospođa je važna zbog onoga što je učinila. Nije važno njeno ime. Nije važno ni kakva joj je kuća. Svejedno tko je ona...

Kako to misliš?

Svejedno je dokle god se tako ponaša.

Tako sam, da ne povjeruješ, stigao u Mitilene. To je velik grad, taj Mitilene, s puno stanovnika, puno turista, dućana i auta. Ja sam pitao za put do station ship, ili brodsku luku, odakle su odlazili trajekti za Atenu. Ljudi su odgovarali na moje pitanje, kao što ljudi obično čine, ali ja sam gledao pokrete ruku.

Tamo. Ovdje.

Kad sam pronašao luku, našao sam na okupu i puno drugih mladića, Afganistanaca, koji su ondje bili danima i pokušavali doći do karte. I svaki put kad bi pokušali, izbacili bi ih, jer odmah je bilo jasno da nisu uobičajene mušterije nego slijepi putnici. To me malo deprimiralo. Koliko ću ja morati čekati?

Ali je li to bilo zbog toga kako sam bio odjeven, jer sam bio čist, je li to bilo zbog punog trbuha i zadovoljnog lica, kad se dobro najedeš, u svakom slučaju, na blagajni je bila neka mlada djevojka i kada sam zatražio kartu, odgovorila je: Trideset i osam eura. Nisam odmah povjerovao i tako sam rekao: Repeat? A ona: Trideset i osam eura.

Provukao sam kroz prozorčić na blagajni novčanicu od pedeset koju sam dobio od grčke bake. Djevojka na blagajni - zgodna između ostalog: krupne oči, dobro našminkana - uzela ih je i dala mi je ostatak od dvanaest eura. Zahvalio sam joj u nevjerici s Thank you i izišao.

Ne mogu vam opisati lica drugih, kad su me vidjeli s kartom u rukama. Svi su me okružili. Htjeli su znati kako mi je to uspjelo, a neki nisu povjerovali da sam uspio. Rekli su da mi je kartu uzeo neki pravi turist, netko tko je izgledao kao turist. Ali nije.

Pa kako si to učinio ? pitali su.

Samo sam zatražio, odgovorio sam. Na blagajni.

Trajekt je bio golem. Visok, pet katova. Otišao sam na posljednji da bolje vidim obzor i uživao sam očima i svakim dijelom tijela u činjenici da sjedim udobno i opušteno na naslonjaču, ne na koljenima u gumenjaku ili skvrčenih nogu u dvostrukom dnu nekog kamiona, kad mi je počeo krvariti nos: bilo je to prvi put u životu da mi je potekla krv iz nosa.

Otrčao sam u zahod da se umijem. Podvukao sam glavu pod mlaz vode i stajao sam ondje sagnut nad umivaonikom i krv je tekla i - kunem se, ne znam kako to reći - činilo mi se da s tom krvlju izlazi van iz mene sav umor, pustinjski pijesak, prašina ulica i snijeg na planinama, morska sol, vapno Esfahana, kamen Qoma i otpaci iz kanalizacije u Quetti. Kad je krv prestala teći, osjećao

Janja

68

sam se izvrsno. Kao nikad. Obrisao sam lice.

Dok sam čekao novo mjesto još uvijek na petom katu, radi obzora, prošao sam pored reda zauzetih klupa i da bih obišao djevojčicu koja se igrala, dodirnuo sam koljeno nekog dečka. Oprosti, rekao sam. Letimično sam ga pogledao, onda sam se okrenuo i udaljio se. Zaustavio sam se. Dobro sam ga pogledao. Nije moguće, pomislio sam.

Jamal.

On je podigao bradu: Enaiatollah.

Jamala sam upoznao u Iranu, u Qomu, na tvorničkom nogometnom turniru. Zagrlili smo se.

Nisam te prije vidio, rekao je. Nisam te vidio u luci.

Upravo sam stigao.

Ali nisam te vidio ni u Mitileni.

Stigao sam na otok jučer.

Nemoguće.

Kunem ti se.

Kako?

Gumenjakom. Iz Ayvalika.

Nemoguće.

Kunem se.

Jučer si bio u gumenom čamcu, a danas si već na trajektu?

Sreća, vjerujem. Štoviše, siguran sam sam u to.

Sjeli smo jedan pored drugoga. Razgovarali smo cijelo vrijeme. On je u Mitileni proveo četiri dana; nije mogao nabaviti kartu za Atenu i na kraju je dao osamdeset eura nekome tko je dobro govorio engleski da mu kupi kartu. Ali najgore je bilo to što ga je u jednom trenutku uhvatila policija. Da, njega i njegove otiske.

Stigli smo u Atenu idućeg jutra oko devet. Neki su putnici trčeći otišli u prizemlje trajekta da uzmu auto, drugi su grlili svoje rođake, neki su još ukrcavali prtljagu na taksi i uključili se u promet. Luka je sva vrvjela od pozdrava i tapšanja po ramenima. Nas dvojicu, Jamala i mene, nitko nije dočekao i nismo znali na koju stranu poći. Ali, nije da nas je to rastužilo. Samo je nekako čudno vidjeti oko sebe toliko opuštenih, vedrih i sigurnih ljudi, a ti si jedini koji se osjećaš izgubljeno. Ali to se događa u svijetu, zar ne?

Idemo doručkovati, rekao je Jamal. Popit ćemo kavu.

Ja sam imao dvanaest eura od ostatka za kartu. On je imao sitniš. Ušli smo u bar; dali su nam dvije velike čaše bijele kave, poput one američke, na slamku. Kušao sam je. Bila je odvratna. Rekao sam: Ja to neću piti.

Nemoj piti ako ne želiš, rekao je Jamal. Ali drži je u ruci.

U ruci?

Kao dva turista. Prošećimo s čašama u ruci. Tako to rade turisti, zar ne?

Janja

69

Bilo je poslijepodne, kad smo obišli grad. Ušli smo u podzemnu željeznicu. Sišli smo na svakoj četvrtoj postaji i otišli vidjeti gdje se nalazimo. Onda smo se vraćali dolje i nastavljali u istom pravcu. Nakon tri puta odlaženja gore-dolje izašli smo van; iznad nas bio je velik park, puno ljudi i koncert, koncert u parku koji se zvao Dikastirion, ako se dobro sjećam.

Umiješati se u mnoštvo nije loše, kad ne znaš što bi radio. u toj svjetini čuli smo kako se govori afganistanski. Slijedeći jezik, završili smo u grupici dječaka više-manje naših godina, neki čak i stariji: igrali su nogomet. Evo, jedan dobar savjet: ako ti se u životu dogodi da provedeš vrijeme kao slijepi putnik, traži parkove, uvijek se nađe nešto dobro u parkovima.

Navečer smo čekali da se ti dječaci vrate svojim kućama kako bismo zatražili gostoprimstvo i nešto za jelo, jer smo se nakon utakmice sprijateljili. Ali nakon nekog vremena, kad se spustio mrak, vidjeli smo da je jedan od njih pod nekim drvetom počeo izvlačiti kartonsku kutiju, onda drugi, pa treći. Riječju, njihova kuća bila je park. Ali mi smo bili gladni, kako to obično biva kad se ne jede nekoliko sati.

Pitali smo: Postoji li ovdje neki afganistanski restoran koji daruje hranu?

Gledaj, nismo mi u Kabulu. Mi smo u Grčkoj. U Ateni.

Hvala.

Park je bio njihov dom. Postao je i našim domom. Jutrom smo se rano budili, oko pet. Netko je spomenuo ime neke crkve u kojoj su davali doručak; išli smo tamo i uzeli kruh i jogurt. Za objed smo išli u neku drugu. Ali ondje su svećenici izložili seriju Biblija na svim jezicima - i na mojem - lijepog izgleda, pokraj ulaznih vrata i prije jela morao si pročitati stranicu iz Biblije, ako ne, nisu ti dali jesti.

Pomislio sam: ni u snu. Radije ću umrijeti od gladi nego da moram čitati Bibliju kako bih dobio hranu. Pomislio sam to ispunjen ponosom.

Samo što je nakon nekog vremena želudac počeo jako kruliti, jače od ponosa. Dovraga i glad. Švrljao sam uokolo pola sata u nastojanju da izdržim, dok mi se nije učinilo da mi odvijaju pupak vadičepom. Onda sam se približio, pravio sam se da čitam i stajao sam pred Biblijom na svojem jeziku, promatrajući stranicu neko vrijeme koje mi se činilo dostatnim, tako da me vide poslužitelji. Onda sam ušao i ja.

Jeo sam kruh i jogurt. Kao ujutro za doručkom.

Imali ste sreću sinoć, rekao mi je moj susjed.

Jamal je tražio od svećenika ili fratara ili što su već bili, drugi komad kruha. Ja sam lizao dno čašice s jogurtom.

Pitao sam: Zašto?

Jer se nije ništa dogodilo.

Prestao sam lizati. U kojem smislu, ništa?

Na primjer, nema policije. Kojiput policija dođe i pokupi sve koje tu nađe.

Zatvori ih?

Ne. Samo ih pokupi. Udarcima nogom. Udarcima nogom i premjesti nas.

Kamo?

Janja

70

Kamo želimo. Samo da bi nam život učinili težim nego što je. Mislim da nam to čine radi toga.

Ah.

Ma nije samo policija, dodao je dječak.

I tko još?

Stariji dečki. Muški. Koji idu s dječacima.

Kamo idu?

Muški koji vole dečke.

Stvarno?

Stvarno.

Navečer sam s Jamalom pronašao najmračniji i najskriveniji kut u cijelom parku kako bi naše počivalište bilo sigurno, iako sigurnosti, kad si prisiljen spavati u parku, ima malo.

Grčki rečeno, najnevjerojatnija stvar u koju sam upao tog ljeta u Ateni, četvrtog ljeta otkako sam otišao iz svoje kuće u Navi, u Afganistanu, bile su Igre (poslušaj) Dvadesetosma Olimpijada: Athens 2004. Da budem precizan, naša sreća - moja i svih slijepih putnika koji su tih mjeseci bili u Ateni, bila je u tome što je prije početka Olimpijade trebalo dovršiti mnogo pista, bazena, stadiona, sportskih zgrada i drugih. Tako je u gradu narasla potreba za radom na crno, pa je i policija, kako bi se pokazala pred svijetom, zažmirila.

S vremena na vrijeme i emigranti su tajno oružje.

Ja nisam znao da su bile te Olimpijske igre. Otkrio sam to kad sam zajedno s ostalim afganistanskim dečkima otišao na mali trg, gdje su rekli da možemo naći posao, i kad me jedan automobil odvezao na olimpijski stadion. Ondje sam shvatio da ima posla ako želim za dva mjeseca, sve dane, računajući subotu i nedjelju. Posao je bio čak dobro organiziran. Zadatke su dijelili prema dobi. Ja sam, na primjer, trebao samo držati u ruci mladice za drvored, a drugi su kopali jame da ih posade. Navečer su ti plaćali u gotovini: četrdeset i pet eura. Odlična plaća, barem za mene.

* * * Sjećam se da je jedne noći u park došao neki muškarac, sjeo pokraj Jamala i polako ga počeo milovati. Neki Grk s bradom i drečavom košuljom. Onda me Jamal udario nogom da se probudim (nas smo dvojica spavali zajedno kako bismo se štitili). Rekao je: Čuj Ena, ovdje je jedan koji me miluje.

Kako to misliš? rekao sam.

A što ja znam. Miluje me, ali ne znam zašto.

Smeta li ti?

Ne, samo me draga. Gladi mi kosu.

Onda sam se sjetio onoga što mi je rekao onaj tip u menzi pravoslavne crkve. Odjednom smo ustali i otrčali k starijim dečkima. Muškarac s bradom nas je slijedio, a kada je vidio starije dečke oko nas i kako pokazujemo na njega, slegnuo je ramenima i otišao.

Janja

71

Kad je Olimpijada počela, posla više nije bilo i mi smo provodili jutra i popodneva lunjajući naokolo, ne znajući kamo otići i što učiniti. U tom trenutku počeo sam govoriti o odlasku.

London, rekli su svi. Treba ići u London. Ili u Norvešku ako uspije. Ili u Italiju, zašto ne. I, ako se ide u Italiju, treba ići u Rim, u Rim, otići u Ostiense, to je činilo se bio kolodvor. Ondje je bio park s piramidom, gdje su se nalazili Afganistanci. U Italiji je osim toga živio jedan dečko kojega sam poznavao, netko iz moga mjesta, iz Nave. Zvao se Payam. Nisam znao u koji se grad sklonio i nisam imao ni broj telefona ni išta drugo, ali bio je u Italiji i ako je bio u Italiji, možda ću stupiti u vezu s njim. Bit će teško, ali tko zna.

Ja odlazim, rekao sam jednog dana Jamalu. Bili smo zajedno s druga dva prijatelja, jeli smo sladoled. Imam ušteđevine od posla na Olimpijadi, rekao sam. Mogu kupiti kartu sve do Korinta ili do Patrasa i ondje se pokušati uvući u neki kamion.

Znam nekog trgovca koji ti može pomoći, rekao je jedan dečko.

Stvarno?

Stvarno, rekao je on, ali prvo, čuj, bilo bi dobro zatražiti politički azil zbog zdravlja.

Kakav politički azil zbog zdravlja?

Ne znaš za to? Ima jedno mjesto, ambulanta, gdje te liječe ako si bolestan, obavljaju pretrage ako misliš da jesi. I ako nađu nešto što ne radi u tvome tijelu, daju ti dozvolu boravka zbog bolesti.

Doista postoji takvo mjesto? Zašto to nisi rekao prije?

Pa, zato što oni daju injekcije, na primjer. Nisu svi za to da ih podvrgnu pretragama i injekcijama. Ali, ako si ti odlučio otići, baš te briga za to, zar ne?

Znaš li nekog tko je dobio dozvolu boravka? Znaš li ga osobno?

Ja? Da, jednog bengalskog dečka. Imao je sreću. Možda ćeš ti imati.

Dobro.

Dobro, što?

Idem, rekao sam. Reci mi gdje je.

Bila je to stara palača s obojenim prozorima nimalo nalik na druge ambulante koje sam vidio. Trebalo se javiti preko portafona na treći kat. Jamal i drugi će me čekati dolje, potrajat će nekoliko sati. Javio sam se na portafon. Otvorili su bez riječi. Stube.

Ulaz. Stvarno, ulaz je izgledao baš kao čekaonica u ambulanti. Nije bilo ni šaltera ili sestre da zatražiš informacije, ali je četvero ili petero ljudi sjedilo na stolcima, neki su čitali revije, drugi gledali u zrak. Sjeo sam i ja čekajući svoj red.

Odjednom.

Odjednom su se otvorila vrata kao pod udarom vjetra (bilo je četvero bijelih vrata) i izletjela je van neka žena. Gola. Potpuno. Izbuljio sam oči, onda sam spustio pogled; htio sam ih, oči, staviti u džep. Ili ugasiti rumen na obrazima, ali eto, njena pojava obuzela me iznenada u tolikoj mjeri da mi se svaki položaj, svaki pokret, svaki udisaj činio nespretnim i neumjesnim. Bio sam skamenjen. Gola djevojka prošla je sasvim blizu mene, mislim da me pogledala ispod oka, smiješeći se. Onda je pošla prema drugim vratima i nestala. Neki muškarac je ustao i pošao za njom. No, odmah iza toga,

Janja

72

evo druge. Gola. I ona. Odjednom ih je bilo desetak koje su ulazile i odlazile. Sve dok.

Sve dok, Enaiate?

Sve dok nisam ustao i pobjegao. Sišao sam stubama trčeći, po šest odjednom i izišao na glavni ulaza sveudilj trčeći tako da sam na ulici zamalo završio pod kotačima - čuo sam grčku trubu i grčko urlanje - i u tom trenutku vidio sam druge i Jamala na drugoj strani ulice kako se smiju. Držeći se za trbuh. Nisu mogli ni stajati na nogama koliko su se smijali. Kunem se da je to bio prvi i posljednji put da sam ušao u bordel.

Ostao sam u Ateni sve do sredine rujna. Jednoga sam dana stisnuo Jamalu ruku i uspeo se na vlak za Korint. Kružio je glas da je u Patrasu policija nasilna, da su se neki dečki vratili polomljenih nogu ili ruku ili još gore, da su, iako je put prema Italiji bio kraći, putovali u teškim i nehigijenskim uvjetima, zajedno s miševima. A ja sam se bojao miševa. U Korintu, međutim, bilo je mirnije ili se tako činilo. Našao sam nekog grčkog trgovca koji je skrivao ljude u kamionu. Rizik putovanja kamionom bio je u tome što nisi nikad mogao biti siguran gdje ćeš završiti. Ti možda misliš da ideš u Italiju, a zapravo se nađeš u Njemačkoj, ili ako si loše sreće, vratiš se u Tursku. Trgovac me tražio četiristo pedeset eura, ali ja sam novac za njega ostavio kod Jamala u Ateni.

Ne usuđujem se dati novac sada, rekao sam. Kad stignem u Europu, zvat ću prijatelja da ti donese. Ili tako ili ništa.

A on je rekao: Dobro.

U korintskoj luci trebalo se sakriti u kamion, na tegljaču, usred robe ili među kotače. Idućih tjedana skrivao sam se često i na jako opasnim mjestima, ali kontrolori su me uvijek pronašli. Kontrolori iz Korinta su lukavi i znaju kako to ide. Ulaze sa svjetiljkama i uvlače se među kutije i vreće ili ispod tegljača kako bi pregledali svaki kutak, svaki zavoj, stvar za koju su plaćeni, i mnogi od njih zaslužuju plaću sve do posljednjeg centa. Ako te uhvate, ne zatvore te, zgrabe te za jaknu i bacaju van. Iako katkad dovedu i pse.

Poslije nekog vremena tako su mi dosadili ti trgovci koji nisu uspjeli ništa organizirati i odlučio sam to učiniti sam. Novac će biti kod Jamala.

Prebacio sam se na plažu (na plaži dobro spavaš i možeš se i okupati). Spojio sam se s grupom Afganistanaca koji su također željeli otići, a sada je to postala igra. Svako malo se odlazilo u luku, trojica ili četvorica i pokušalo se uskočiti u kamion. U neke dane, ako je bilo lijepo vrijeme i ako smo bili dobro raspoloženi, pokušavali smo deset ili jedanaest puta; razumije se, u jednom danu. Jednom sam uspio, ali kamion - kako sam rekao da se znalo dogoditi - izišao je ravno iz luke. Tko zna kamo je krenuo. Počeo sam lupati po karoseriji u tegljaču i kad smo bili dvadeset ili trideset minuta izvan grada, vozač me čuo. Stao je, izašao i otvorio. S francuskim ključem u rukama. Kad je vidio da sam malen (mislim da je to bilo zbog toga), nije me tukao. Grdio me vičući, što mu nisam zamjerio i pustio me da pobjegnem. Jedne večeri, uz lijep zalazak sunca na moru, rekao sam dječacima na plaži: idem pokušati.

Na ulazu u luku bila su tri tegljača jedan iznad drugog, poput palače na tri kata. Popeo sam se na vrh i jedva se uvukao u neku malu rupu. Odjednom je stroj zakvačio palaču. Zadržao sam dah. Palača se pokrenula i ušla u brod. Sat poslije na brodu su se zatvorila vratašca. Kunem se, bio sam

Janja

73

presretan. Pucao sam od veselja da ti to ne mogu opisati. Htio sam vikati, ali to baš nije bilo zgodno. I osim toga, bio je mrak i nisam znao kamo idem, i nisam imao ni jela ni pića, tako sam se brzo smirio i shvatio da je bolje, prije nego što kažem da sam uspio, privesti to kraju.

Tri dana bio sam zaključan u unutrašnjosti broda. Bila je unutra luđačka buka, krčanje, šum i drugo. Onda se brod zaustavio. Osjetio sam buku sidra koje se spuštalo, a to je šum koji se odmah prepoznaje. Tada sam se upitao: gdje sam?

Janja

74

ITALIJA

Nisam još smio ustati. Nisam se smio pomaknuti. Ostati na mjestu, ne disati, čekati. Biti strpljiv. Strpljivost život spašava.

Izašavši iz luke - bilo je prošlo petnaest minuta, rekao bih, u svakom slučaju manje od pola sata - kamion je usporio i ušao u neko dvorište, dvorište dupkom puno drugih kamiona, motornih vozila, tegljača. Prijatelji u Grčkoj predložili su mi da ne izađem odmah, da čekam da kamion uđe u zemlju (koja god to zemlja bila), da se udalji od granice, a onda da iskoristim vozačev predah, makar kod nekog odmorišta i izvučem se van. Ostao sam šćućuren, miran, u očekivanju da kamion krene. Ponavljao sam u sebi što učiniti da budem brz i precizan: skočiti na zemlju, dočekati se na noge, prevrtati se, bude li potrebno da se ublaži udarac, tražiti izlaz u bijegu, trčati. Ne okretati se, trčati. Ali.

Umjesto da krenem, u jednom trenutku osjetio sam nešto poput potresa. Pomolio sam glavu. Golema dizalica zakvačila je tegljač u kojem sam bio. Silno sam se uplašio. Pomislio sam: što će se sad dogoditi? Što ako završim u zdrobljenom metalu? Onda sam sebi rekao da moram izaći, odmah, i bacio sam se dolje.

Trojica muškaraca radila su oko dizalice. Aterirao sam poput vreće krumpira (usprkos mentalnim pripremama) jer su mi noge bile drvene i nisu mogle ublažiti skok. Kada sam se spustio, kriknuo sam. Je li zbog urlika ili zato što nisu očekivali da će s neba pasti Afganistanac, ta su se trojica silno uplašila; i pas, čak i pas koji je bio na straži, pobjegao je. Pao sam nespretno na cement, ali sam se brzo snašao. Nisam se smio prepustiti boli. Vidio sam da je dio ograde, onaj koji je dijelio dvorište od ceste, bio srušen. Potrčao sam u tom pravcu na sve četiri, poput životinjice; nisam mogao stati na noge. Pomislio sam da će oni poći za mnom, ali jedan od mladića u radnom odijelu počeo je vikati: Go, go. I pokazao mi je rukom prema cesti. Nitko me nije pokušao zaustaviti.

Prvi putokaz na koji sam naišao bio je plav.

Pisalo je: Venezia.

Dugo sam hodao slabo prometnom cestom. Odjednom, u daljini, vidio sam dvije figure koje su se brzo pokretale. Kad su se približile, shvatio sam da su to dva biciklista. Vidjeli su me i - mislim da su zbog moje jako prljave odjeće ili zbog kose ljepljive od katrana, ili zbog mojeg lica - usporili i

Janja

75

stali. Pitali su me je li sve u redu, treba li mi štogod, gesta koja mi se jako svidjela. Razgovarali smo na engleskom, koliko je to bilo moguće, i kada mi je prvi rekao da je Francuz, ja sam rekao: Zidane. Onda, kad mi je drugi rekao da je Brazilac, rekao sam: Ronaldinho. Znao sam samo to o njihovim zemljama i htio sam im dati do znanja da ih cijenim. Pitali su me odakle sam. Rekao sam: Afganistan. Oni su rekli: Taliban, taliban. To je bilo ono što su oni znali o mojoj zemlji.

Jedan od njih, Brazilac, mislim - dao mi je dvadeset eura. Pokazao mi je u pravcu obližnjeg grada, što je bio Mestre, i ja sam im mahnuo rukom i nastavio pješačiti i hodao sam dok nisam došao do autobusne postaje. Ondje su čekale dvije osobe, jedan od njih vrlo mlad dečko. Prišao sam mu i rekao: Train station?

Sad, ne znam tko je bio taj dečko, možda je bio anđeo, ali mi je stvarno puno pomogao. Rekao mi je, pođi sa mnom, ukrcao sam se s njim u autobus. Kad smo stigli u Veneciju na Piazzale Roma, kupio mi je pecivo, jer sam izgledao izgladnjelo, odveo me u crkvu, gdje je dobio novu odjeću i dao mi ju je i gdje sam se mogao oprati, da se ne gadim ljudima.

Sad, iako je to opće poznato, no, kako je lijepa Venecija! Sva na vodi. Pomislio sam, majko moja, ja sam u raju. Makar da je cijela Italija takva. U međuvremenu govorio sam tom dečku Rome, Rome. Onda je on shvatio da želim ići u Rim, otpratio me do kolodvora i kupio mi kartu. Pomislio sam da je možda on rođak one grčke bake; toliko dobar, da je mogao služiti za primjer.

Nisam znao kolika je udaljenost između Venecije i Rima i koliko će mi trebati da onamo stignem. Nisam htio drugamo otići, jer bih se inače izgubio, dakle, bio sam zabrinut, što je u redu. U Rimu sam znao što ću učiniti: imao sam sve razrađeno u glavi. Trebao sam izaći s glavnog kolodvora i izaći na trg, potražiti autobus broj 175. I u Grčkoj sam dobio takve informacije.

Ispred mene sjedio je neki krupan gospodin, koji je brzo otvorio laptop da može raditi. Na svim postajama gdje smo se zaustavljali, ili samo kad bi vlak usporio, naginjao sam se iza njegovog računala i pitao: please Rome, please Rome. Ali između nas bio je problem u komunikaciji, jer, kad sam govorio please Rome, please Rome, on je odgovarao: No rum, no rum, i to zato što sam ja Rome izgovarao rum.

U jednom trenutku, zbog toga što sam često ponavljao please Rome, please Rome, krupni gospodin počeo je ljutito vikati, bio je gotovo izvan sebe: No rum. No. Dosta. Ustao je i otišao. Bojao sam se da će pozvati policiju. Umjesto toga, nekoliko minuta poslije, vratio se s Coca-Colom u limenki i bacio ju je pred mene. Rekao je: No rum. Coca-Cola. No rum. Drink. Drink.

Ja nisam razumio što se dogodilo, ali Coca-Cola se nikad ne odbija, tako sam otvorio limenku i pio i mislio, doista je čudan taj čovo koji se prvo naljuti, a onda mi donese limenku na dar. Tako, kad smo stigli na novu postaju - ja sam se, još uvijek srčući svoju Coca-Colu - nevino sagnuo prema njemu i rekao: please Rom, please Rom. Tada je on shvatio. Rekao je: Roma. Ne rum. Roma.

Potvrdio sam glavom.

Pokretima mi je objasnio da i on ide u Rim i da je glavni kolodvor - Termini, tako ga je nazvao, bio isti za obojicu, i da mogu biti miran, jer to je posljednja postaja. Tako smo u Rimu sišli zajedno. Na peronu mi je stisnuo ruku, taj krupni gospodin i rekao: Bye, bye. Ja sam odgovorio: Bye, bye. I onda smo se razdvojili.

Kolodvorski trg vrvio je autima, ljudima i autobusima. Prevrtio sam sve žute loptice tražeći

Janja

76

broj 175. Znao sam da moram sići na prvoj postaji.

Bio je mrak kad sam stigao u Ostiense. Oko mene bilo je puno ljudi od onih koje vi zovete bradonje, a ja ih zovem bokcima, ali nitko od njih nije bio Afganistanac. Onda sam vidio dugi red ljudi uza zid i ondje su bili Afganistanci. Stao sam s njima u red. Objasnili su mi da čekaju na jelo koje im donose fratri iz samostana te ako ih pitaš, daju ti čak i deke za spavanje i kartonske kutije za ležaj.

Jesi li gladan? pitao me fratar kada sam došao na red.

Pretpostavljao sam što me pita i potvrdio sam glavom. Dali su mi dva peciva i dvije jabuke, eto.

Kako se nađe mjesto u kojem bi htio živjeti, Enaiate? Po čemu se razlikuje od nekog drugog?

Prepoznaješ ga po tome što odatle ne želiš otići. Zaista, ne zato što je savršeno. Ne postoje savršena mjesta. Ali postoje mjesta gdje ti nitko ne želi nauditi.

Da se nisi zaustavio u Italiji, da si ponovo krenuo na put, kamo bi otišao?

Ne znam. Možda u Pariz.

I u Parizu postoji mjesto poput Ostiensa?

Da, čini mi se da je to neki most. Sad se ne sjećam koji, ali se dođe do njega autobusom. Znao sam čak i broj autobusa. Sad sam ga na sreću zaboravio.

* * * Imao sam u džepu dvije stotine eura prišteđenih u Grčkoj. Morao sam brzo odlučiti što ću, jer ako moram kupiti kartu ili nešto slično, nisam mogao očekivati da će mi taj novac rasti u džepu poput biljke, je li tako? To su trenuci u kojima budućnost zoveš čudnim imenima, a ime moje budućnosti bilo je Payam.

Kao što sam već rekao, Payam je bio u Italiji, ali ne znam gdje, dakle, s obzirom na to da u Italiji ima mnogo ljudi, trebao sam se potruditi i pronaći ga. Tako sam krenuo tražiti ga, spominjao sam ga svima i tako sam obuzet time jednoga dana sreo nekog tko mi je rekao da je imao jednog prijatelja u Engleskoj i da mu je govorio o dečku s tim imenom s kojim je bio u centru za prihvat u Krotonu, u Kalabriji. Stvarno, mogao je to biti neki drugi Payam, zato što ne postoji monopol na imena.

Nazvali smo u London toga prijatelja koji je u baru našao posao.

Imam broj mobitela, ako želiš, rekao je on.

Stvarno? odgovorio sam. Znaš li gdje živi?

U Torinu.

Napisao mi je na papirić broj mobitela i otipkao sam taj broj i ne izlazeći iz centra.

Halo?

Halo. Želim razgovarati s Payamom.

Ja sam. Tko je?

Enaiatollah Akbari. Iz Nave.

Janja

77

Tišina.

Halo? Rekao sam.

Da, čujem te.

Ja sam Enaiatollah Akbari. Iz Nave.

Shvatio sam. Ali to nije moguće.

Jesi li ti, Payame?

Ja sam Payam, da. Jesi li ti doista Enaiatollah? Odakle zoveš?

Iz Rima.

Nije moguće.

Zašto nije moguće.

Kako to da si u Italiji?

Kako to da si ti u Italiji?

Payam doista nije vjerovao da sam to ja. Iskušavao me pitanjima o našoj zemlji, o mojim i njegovim rođacima. Odgovorio sam mu na sva pitanja. Na kraju je rekao: Što namjeravaš učiniti?

Ne znam.

Onda, rekao je, dođi u Torino.

Pozdravili smo se i ja sam otišao na kolodvor Termini da pogledam za vlak. Tada sam, sjećam se, naučio prvu talijansku riječ. Otpratio me jedan Afganistanac koji je bio ondje prilično dugo i govorio je prilično dobro jezik, on mi je kupio kartu da ne pogriješim vlak. Popeo se sa mnom u vagon, pogledao uokolo, odabrao jednu ljubaznu gospođu i razgovarao s njom. Rekao je: on mora sići u Torinu. Sići, rekao je. Vidite, scin je iranska riječ i znači kamen. Utisnula mi se u pamet i bio sam sposoban izreći scindere Torino, scindere Torino, da ne bude zabune, kako se to dogodilo s Rome.

Tijekom putovanja gospođa me pitala imam li broj nekoga tko bi došao pred mene na kolodvor Porta Nuova. Dao sam joj Payamov broj, ona ga je nazvala da se dogovore; rekla mu je kada ćemo stići i kamo. Sve je prošlo u redu. U Torinu između automobila, prtljage i mnoštva djece koja su se vraćala s izleta, Payam i ja jedva smo se prepoznali: posljednji put kad smo se vidjeli imao sam možda devet godina, a sada možda petnaest, on je imao dvije ili tri godine više od mene i naš nam je jezik čudno zvučao, kako nam se nikad nije dogodilo u djetinjstvu.

Payam me otpratio u Ured za maloljetne strance a da mi nije dao vremena priviknuti se na izgled kuća ili na svjež zrak (bila je sredina rujna). Upitao me odmah - još osjećam toplinu njegova zagrljaja na prsima - kakve su mi namjere, jer ne mogu biti dugo neodlučan; neodlučnost nije dobra za onoga tko nema dozvolu boravka. Gledao sam iz kafića u koji smo ušli popiti kapučino - znam mjesto s najboljim kapucinom u gradu, rekao je - i pomislio sam na one dvije osobe, dečka iz Venecije i gospođu u vlaku za Torino, koje su mi se jako svidjele, tako da sam poželio biti u istoj zemlji u kojoj žive i oni. Ako su svi Talijani takvi, mislio sam, onda je to mjesto u kojem bih se mogao i zaustaviti. Bio sam stvarno umoran. Umoran od toga što sam bio stalno na putu. Tako sam rekao Payamu: želim ostati u Italiji. A on je rekao: dobro. Nasmiješio se, platio je kapučino

Janja

78

pozdravivši barmena, koga je čini se poznavao, i pošli smo pješke prema Uredu za maloljetne strance.

Sunce je zalazilo i puhao je jak vjetar koji je meo ulice. Kad smo stigli, bilo je kasno i Ured je bio pred zatvaranjem. Payam je govorio u moje ime i kad mu je gospođa objasnila da nemaju mjesta za mene, ni u kojoj zajednici ili drugdje i da ću se tjedan dana morati snaći sam, rekao je gospođi da malo počeka, okrenuo se k meni i ponovio mi svaku riječ. Ja sam slegnuo ramenima. Zahvalili smo i izašli.

I on je živio u zajednici. Nije me mogao primiti.

Mogu spavati u parku, rekao sam.

Ne želim da spavaš u parku, Enaiate. Imam jednog prijatelja izvan Torina, zamolit ću ga da te primi. Tako je Payam nazvao toga svog prijatelja, koji je odmah pristao. Zajedno smo otišli na autobusni kolodvor i Payam mi je rekao da ne silazim dok ne vidim kako mi netko daje znak. Učinio sam tako. Na jednoj postaji, nakon jednosatne vožnje, pojavila se na vratima glava nekoga mladog Afganistanca koji mi je dao znak rukom da sam stigao kamo treba.

Otišao sam u njegovu kuću, da, ali nakon tri dana - ne znam dobro što se dogodilo - rekao je da mu je žao, da je žalostan i tako dalje, ali da ne mogu više biti kod njega. Rekao je da sam slijepi putnik, iako sam se svojevoljno prijavio u Ured za maloljetnike, i ako me policija nađe u njegovoj kući, on riskira izgubiti dokumente.

Bilo je u redu to što sam mu rekao da bude miran, da mu ne želim stvarati probleme. Mnogo sam spavao po parkovima, rekao sam, i još koja noć neće mi naškoditi.

Ali kad je za to doznao Payam, rekao je ponovno: ne, ne, ne želim da spavaš u parku. Nazvat ću nekog drugog.

Osoba je bila Talijanka, Danila, koja je radila u socijalnoj službi zajednice, i koja je kao i mi pokušala razgovarati s Uredom za strance maloljetnike, ali očito nije bilo ni spremišta za mede kamo bih se mogao uvući, tako je Danila rekla Payamu: dovedi ga k meni.

Kad smo se vidjeli, Payam je rekao: prihvatit će te jedna obitelj.

Jedna obitelj? rekao sam. Šta znači jedna obitelji?

Otac, majka i djeca, eto što znači.

Ne želim biti u obitelji.

Zašto?

Ne znam kako se trebam ponašati. Ne idem.

Zašto? Kako bi se trebao ponašati? Jedino moraš biti pristojan.

Sigurno ću im smetati.

Ne. Uvjeravam te. Dobro ih poznajem.

Payam je bio uporan toliko da je ostao bez glasa, kako bi svatko učinio osobi koju voli i za koju se osjeća odgovornim. Da me ostavi samog u noći da spavam na klupi, nije htio ni čuti. Tako sam na kraju popustio. Više zbog njega nego zbog sebe.

Obitelj je stanovala izvan Torina u kući na osami iza brežuljaka. Kad sam izašao iz automobila,

Janja

79

Danila je došla po mene na autobusnu postaju - bio sam okružen s tri psa, koji su od svih životinja meni najdraži, i pomislio sam: tu ćemo se složiti.

Marco je bio otac i njegovo ime mogu izgovoriti, ne kao ime mojega, kojeg sam zvao samo otac. Danila je bila majka, također sam čuo i za njezino ime i sinova joj Matea i Francesca. Nisu to bila imena koja su izazivala neugodu, naprotiv.

Tek što sam ušao u kuću, dali su mi velike papuče u obliku kunića, s ušima i njuškom - možda su to učinili za šalu - i nakon što smo oprali ruke i sjeli za stol, s vilicama, noževima i čašama, i stolnjacima i tako dalje, i ja sam se bojao da ću se obrukati i ponavljao sam svaki njihov pokret, ne propuštajući nijedan. Sjećam se da je te večeri za stolom bila baka. Sjedila je uspravno sa zapešćem oslonjenim na stol i tako sam i ja učinio, uspravio sam leđa i prislonio zapešće na stol. I vidjevši da ona briše usta poslije svakog zalogaja, i ja sam ih brisao poslije svakog zalogaja. Sjećam se da je Danila pripremila predjelo i glavno jelo. Sjećam se da sam pomislio: majko moja, koliko ovi jedu. Poslije večere pokazali su mi sobu; u njoj je bio krevet, samo jedan i samo moj. Danila je sišla i donijela mi pidžamu, rekla je: evo. Ali ja nisam znao što je pidžama. Bio sam naviknuo spavati u odjeći koju sam imao na sebi. Skinuo sam čarape i stavio sam ih pod krevet. Kad mi je Danila dala tu odjeću koja je bila pidžama, metnuo sam pod krevet i to. Marco mi je donio ručnik i ogrtač. Mateo je htio da poslušam njegove omiljene ploče. Francesco se prerušio u Indijanca - američkog Indijanca - i pozvao me da mi pokaže svoje igračke. Svi su mi htjeli nešto govoriti. Ali ja ništa nisam razumio.

Ujutro, kad sam se probudio, u kući je bio samo Francesco, koji je bio mlađi od mene. Saznao sam da je zabrinut zbog mene, pitao se: što će ovaj učiniti? Ali ja sam se ujutro bojao izaći iz sobe, i sišao sam tek (soba je bila na mansardi) kad me Francesco pozvao s dna stuba i rekao da je, ako želim, doručak gotov. I bilo je tako. U kuhinji na stolu nalazili su se keksi, i puding, i narančin sok. Veličanstveno. Veličanstven taj dan, veličanstveni i sljedeći dani. Ostao bih ondje zauvijek. Jer, kad te prihvati netko tko s tobom dobro postupa - prirodno, bez navaljivanja - dogodi se da poželiš da se i dalje tako ponašaju.

Jedini problem bio je jezik. Ali, kad sam shvatio da Danila i Marco žele čuti moju priču, počeo sam govoriti, govoriti i govoriti na engleskom i na afganistanskom, ustima i rukama, očima i predmetima. Razumiju li me ili ne? Pitao sam se. Strpljenje, bio je odgovor. Ja sam govorio.

Sve do onoga dana kada se oslobodilo mjesto u zajednici.

Pošao sam u zajednicu.

Bit će ondje jedna Iranka koja će prevoditi, rekli su mi.

Dobro. Hvala.

To je mjesto gdje možeš biti spokojan, rekli su.

Dobro. Hvala.

Hoćeš li još štogod?

Učiti. Posao.

Za sada idi tamo, poslije ćemo vidjeti.

Dobro. Hvala.

Janja

80

Ali nije bilo nikakve Iranke. Rekli su mi da ću biti spokojan i ja sam mogao biti spokojan. Ali to mjesto ni u kojem slučaju nije bilo mirno. Vika i svađe svih vrsta. I onda, činilo se kao zatvor više nego zajednica. Čim sam stigao, uzeli su mi remen i novčanik s malo novca koji sam imao. Vrata su bila zatvorena izvana, zapečaćena. Nije se moglo izaći (a zamislite kako sam ja bio naviknut na slobodu poslije svih tih godina lutanja). Za ime Boga, sve sam to cijenio: ipak je to bilo čisto i toplo mjesto a za večeru je bila paštašuta i drugo, ali ja sam htio raditi i učiti - još više učiti - a umjesto toga prošlo je dva mjeseca kao što protječe voda ispod prozirne ploče, i dva mjeseca nisam radio ništa, ne razgovarajući, a još nisam znao jezik, iako sam ga pokušao učiti iz knjiga koje su mi dali Marco i Danila. Jedina razonoda bilo je gledanje televizije, u tišini, spavati i jesti. U tišini.

Nisam smio primati posjete, čak mi nije dolazila ni obitelj koja me prihvatila. Doista, nakon dva mjeseca Danila i Marco su se zabrinuli i sredili su da nastavnik - Sergio - koji nije bio samo nastavnik nego i njihov prijatelj i osoba poznata u zajednici, dobije dozvolu da me subotom popodne odvede kako bih slobodno vrijeme (kojega sam imao puno) proveo s dječacima jedne udruge koja se zvala Asai.

Sergio je došao po mene i ta prva subota bio je čaroban dan. Kad sam stigao u Asai, ondje je bio i Payam, koji me uzeo za ruku i odveo me k njima izgovarajući moje ime i moje prezime, predstavljajući me. Bila je tu i Danila. Tako sam joj mogao reći, hvala, hvala, ali na onom mjestu nije dobro, zbog ovog ili nekog drugog razloga, da nisam onamo došao jesti, spavati i gledati televiziju. Htio sam učiti i raditi. Onda se Danila zamislila i činilo se da je ono o čemu je mislila bilo važno, ali u tom trenutku, iako se činilo da će mi reći nešto drugo, nije rekla ništa. Tjedan dana poslije, kad sam se vratio u Asai, približila mi se, povukla me na stranu i tihim glasom kao da joj je to teško, upitala me bi li mi se svidjelo da budem kod njih, mjesta ima kao što sam vidio i ako mi se sviđa ta prostorija, mogu je dati meni. Odgovorio sam kako ne samo što mi se sviđa, nego da je to fantastično.

Tako su podnijeli zahtjev. Jednoga dana, nekoliko dana potom, dok su uredili papire, došli su po mene u zajednicu. Objasnili su mi da se radi o povjerenju. Objasnili su mi što znači imati kuću i obitelj, dakle: tri psa, sobu i također ormar kamo ću smjestiti odjeću.

Da ćemo se voljeti, to sam shvatio sam.

Tako je počelo. Moj drugi život, kažem. Ili barem, to je bio prvi korak. Jer sada, kad sam primljen u Marcov i Danilin dom, trebao sam nastojati da ondje i ostanem, a ostati ondje značilo je ne biti prognan iz Italije, a ne biti prognan iz Italije, značilo je dobiti dozvolu boravka kao politički bjegunac.

Prvi problem bio je jezik. Talijanski sam govorio vrlo malo. Svi smo se trudili da ga naučim bolje. Latinicu sam slabo čitao i uvijek sam nulu brkao sa slovom O. Čak je i izgovor bio težak.

Možda je bolje da kreneš na neke tečajeve, rekla je Danila.

Škola? pitao sam.

Škola, rekla je ona.

Podignuo sam palac da istaknem kako sam zadovoljan, došla mi je na pamet škola u Quetti,

Janja

81

kamo sam odlazio slušati djecu kako se igraju. Obuzet oduševljenjem odabrao sam tri tečaja, jer sam se bojao da mi jedan neće dostajati. Tako sam ujutro u osam izašao s Danilom, kad je ona odlazila raditi i onda sam bio vani sve do devet i pol. Pohađao sam prvi tečaj na Ctp Parini. Ctp znači Permanentni teritorijalni centar, institucija koja se nalazi u Torinu, da, ali možda i u drugim gradovima, barem mislim da je tako. Onda bih izišao i krenuo u drugu školu, gdje sam pohađao drugi tečaj, onda sam ponovno izašao i otišao u Asai, gdje sam pohađao tečaj talijanskog popodne i nakon svega sam se sretan i iscrpljen vraćao kući. I tako šest mjeseci. U međuvremenu, moj prijatelj Payam bio je moj prevoditelj, kada, na primjer, nešto u kući nisam mogao riješiti sam, kad mi je netko nešto rekao a ja nisam shvatio, nazvali bi ga i on bi preveo. Dogodilo se da ga je Danila zvala kako bi vidjela što bih želio za večeru, iako to, što jesti, za mene nije bio problem: bilo je dovoljno nečim ispuniti želudac.

U lipnju sam dao ispit iz trećeg razreda osnovne (iako to profesori iz Ctp-a nisu željeli, govorili su da je prebrzo, ali to je bilo pitanje vremena, što nije jednako svagdje u svijetu).

U rujnu sam se upisao u srednju školu, školu za socijalne radnike, i ubrzo sam se osramotio. Mislim da je tako bilo, jer kadikad ne primijetim ako se dogodi nešto smiješno ili čudno, što ne bih dopustio da sam primijetio i ne bih se tako izvrgao ruglu itd. Dogodilo se da me nastavnica iz higijene zvala pred ploču i tražila da učinim nešto ne sjećam se što, nešto u vezi s kemijom, računi, ali umjesto brojeva bila su slova. Rekao sam da ništa ne razumijem. Ona mi je objasnila, ali ja sam ponovno rekao da nisam razumio čak ni njeno tumačenje.

Onda me ona upitala: a koju si školu završio?

Ja sam rekao da nisam išao u školu.

Ona je rekla: Što?

Ja sam rekao da sam završio šest mjeseci talijanske škole i onda ispit iz trećeg osnovne u privatnoj školi, i to je to.

Ona je rekla: Ali prije?

Rekao sam da prije nisam završio ništa, da, išao sam u školu u Afganistanu, u mome mjestu, kod moga učitelja koga više nema i ništa drugo.

Ona se sva uznemirila. Otišla je ravnatelju škole potužiti se i u jednom trenutku sam se uplašio da će me izbaciti iz škole, što bi za mene bila drama, jer jedina stvar koja me zainteresirala bila je škola. Na sreću, intervenirala je druga nastavnica, koja je rekla da treba biti strpljiv, da ćemo polako napredovati, korak po korak, da higijena i psihologija mogu počekati, i da damo prvenstvo drugim predmetima. Tako, budući da je u mojoj školi bio neki dječak, malo zaostao, i njega su podržali, ja sam nekoliko mjeseci koristio priliku i na satovima higijene i psihologije izlazio iz razreda i učio s njim.

Jezik, Enaiate. Dok govoriš i pripovijedaš, mislim da se ne koristiš jezikom kojemu te učila majka. Sada učiš povijest, prirodne znanosti, matematiku, geografiju, i učiš te predmete na jeziku koji nije jezik koji si naučio od majke. I imena jela nisu na jeziku koji si naučio od majke. Šališ se s prijateljima na jeziku koji nisi naučio od majke. Postat ćeš čovjekom na jeziku koji nisi naučio od majke. Nabavio si prvi automobil na jeziku koji nisi naučio od majke. Kada si umoran, odmaraš se na jeziku koji nisi naučio od majke. Kada se smiješ, smiješ se na jeziku koji nisi naučio od majke.

Janja

82

Kad sanjaš, ne znam na kojem jeziku sanjaš. A znam, Enaiate, da ćeš ljubiti na jeziku koji nisi naučio od majke.

Sjećam se, u prvoj godini među drugovima osjećao sam se loše, jer mi se jako sviđalo ići u školu. Za mene je to bila povlastica. Puno sam učio i kada bih dobio lošu ocjenu, brzo sam otišao nastavniku govoreći da je želim ispraviti i to je drugima išlo jako na živce da su čak i mlađi od mene govorili da sam dosadnjaković.

Onda je bilo bolje. Sprijateljio sam se. Naučio sam mnoge stvari koje su me prisilile da na život gledam drugim očima, kao kad staviš sunčane naočale sa staklima u boji. Kad sam učio higijenu, bio sam osupnut time što su mi govorili, jer sam to uspoređivao sa svojom prošlošću, prilikama u kojima sam živio, hranom koju sam jeo itd. Pitao sam se, kako je moguće da sam još uvijek čitav.

Bio sam na kraju druge godine, kad je stiglo pismo u kojem je bilo napisano da moram doći u Rim na susret s povjerenstvom koje će utvrditi mogu li dobiti dozvolu boravka kao politički bjegunac. Očekivao sam to pismo. Očekivao sam zato što sam u Ctp Parini upoznao jednoga mladog Afganistanca koji je stigao u Italiju malo prije mene i koji je imao doživljaje slične mojima. Tako da se sve ono što se događalo njemu, poslije nekog vremena događalo i meni, to, da sam bio pozvan za dokumente i slično. On je dobio pismo nekoliko mjeseci prije, otišao u Rim, otišao pred povjerenstvo i odgovor je bio: ništa od političkog bjegunca. Sjećam se njegovog očaja kad se vratio i kad mi je to rekao. Nije mi bilo jasno. Zašto mu nisu dali dozvolu? Ako je nisu dali njemu, neće je dati ni meni. Sjećam se da je taj moj prijatelj rukama obujmio glavu, plačući, bez suza, jecao je glasom i ramenima i govorio: Kamo sad da odem?

Jednoga dana otišao sam vlakom zajedno s Marcom i Danilom i bilo je drugačije od onoga što mi se dogodilo, kad sam dolazio iz Rima u Torino. U tu palaču došli smo točno na vrijeme, u područje kojega se sad ne sjećam, malo smo čekali, onda su prozvali moje ime, koje je odzvanjalo čitavim hodnikom. Marco i Danila ostali su ondje. Ja sam ušao.

Sjedni, rekli su mi.

Sjeo sam.

Ovo je tvoj prevoditelj, rekli su, pokazujući na dečka pokraj vrata.

Rekao sam da bih radije razgovarao sam bez njegove pomoći. Hvala.

Dakle, govoriš dobro talijanski, rekli su.

Odgovorio sam da, govorim prilično dobro. Ali nije stvar samo u tome. Ako govoriš izravno s osobom prenosiš jače emocije, čak i kad su riječi dvojbene i naglasak drugačiji; u svakom slučaju, poruka koja se prenosi sličnija je onomu što imaš u glavi, u usporedbi s onim kako će je ponoviti prevoditelj - zar ne? - zato što iz njegovih usta ne izlaze emocije, izlaze riječi, a riječi su samo kostur. Razgovarali smo četrdeset i pet minuta. Rekao sam sve, svaku svar. Ispričao sam im o Navi, o mojem ocu i mojoj majci, o putovanju, o vremenu otkad sam spavao u Torinu, u kući Marca i Danile, i o mori koja je uznemirivala moje noći, gotovo kao što je vjetar uzburkao more između Turske i Grčke i da sam bježao iz te more i bježeći često padao s kreveta ili sam ustajao, uzimao pokrivač, ogrnuo se, silazio stubama, otvarao vrata dvorišta i odlazio spavati u automobil a da svega toga nisam bio svjestan, ili bih uredno složio odjeću na jednu stranu i smjestio se u kut u kupaonici.

Janja

83

Ispričao sam da sam uvijek tražio kutak za spavanje. Bio sam - kako se to kaže? - mjesečar. Sve sam to ispričao i u jednom trenutku, on, povjerenik, rekao mi je da ne razumije zašto tražim politički azil, jer da napokon situacija u Afganistanu nije tako opasna za Afganistance; da sam mogao sasvim lijepo ostati kod kuće.

Onda sam ja izvukao novine. Bio je to tjednik otprije nekoliko dana. Pokazao sam im jedan članak.

Naslov je bio: Afganistan. Talibanski dječak zaklao špijuna.

Novinar je ispričao da je dječačić bez imena, kojeg su snimali TV kamerom, dok je rezao vrat zatvoreniku urlao Alah akbar. Scenu je emitirala talibanska promidžba na pakistanskoj granici. Na videu se vidio zatvorenik, Afganistanac, kako priznaje krivicu pred skupinom militanata između kojih je bilo mnogo maloljetnika. Onda su riječ dali krvniku, dječačiću, doista malenom, koji je na sebi imao maskirnu jaknu preveliku za svoju dob. To je američki špijun, govorio je dječačić naoružan nožinom, okrenut prema kameri. Takvi ljudi zaslužuju smrt. U tom trenutku jedan je taliban podignuo osuđenikovu bradu, dok su svi urlali Alah akbar, Alah akbar, Bog je velik. I dječačić je uzeo nož i zaklao čovjeka.

Pokazao sam na članak. Rekao sam: Taj dječačić mogao sam biti ja.

Da mi je dozvola boravka kao političkom bjeguncu bila odobrena, doznao sam tek nekoliko dana poslije.

Bilo je to u trećem razredu srednje, kad sam pomislio da je došao trenutak da uspostavim kontakt s majkom. Mogao sam je tražiti prije, ali tek nakon što sam dobio dozvolu boravka, tek kad sam napokon uspostavio sklad sa samim sobom, počeo sam misliti na nju, na brata i sestru. Nisam mnogo mislio na njih. Ne zbog zloće ili nečeg drugog, nego, prije nego što počneš misliti o drugima, moraš pronaći način da se i ti osjećaš dobro. Kako možeš dati nekome ljubav, ako ne voliš svoj život? Kad sam shvatio da mi je u Italiji zaista dobro, pozvao sam jednog od svojih afganistanskih prijatelja u Qomu, koji je imao oca u Pakistanu, u Quetti, i pitao sam ga što misli, je li moguće da njegov otac stupi u vezu s mojom obitelji u Afganistanu.

Rekao sam: ako tvoj otac uspije pronaći moju majku, moga brata i sestru, mogu mu platiti za trud i dati im prilično novca i odvesti ih sve u Quettu. Objasnio sam i kako doći do njih, gdje stanuju i ostalo. On, moj prijatelj u Iranu, rekao mi je: Meni je komplicirano objasniti sve te stvari. Dat ću ti broj telefona mojeg ujaka i mojeg oca. Zovi ih u Pakistan i sam im reci. Dobro?

Onda sam nazvao njegova oca i on je bio jako ljubazan. Rekao je da ne brinem za novac. Da ako su oni u Afganistanu, u onoj maloj dolini, i ne znaju jesam li živ ili mrtav, kao što ni ja ne znam jesu li oni živi ili mrtvi, dakle, za njega je otići tamo i tražiti ih, dužnost.

Odgovorio sam da ću mu ipak platiti put i troškove, iako je to za njega dužnost, jer osjećaj dužnosti je dobra stvar, ali i novac je važan. I osim toga, taj put na koji je trebao krenuti, bio je opasan. U ratnoj zoni.

Prošlo je prilično vremena. Već sam bio izgubio svaku nadu. Onda je jedne večeri zazvonio telefon. Javio se mukli glas očeva prijatelja: činilo se da je jako blizu. Ispričao mi je da ih je bilo teško naći, jer su otišli iz Nave i preselili se u selo na drugoj strani doline, ali na kraju je uspio i kad je objasnio mojoj majci kako sam htio da se presele u Quettu, nije povjerovala i nije htjela otići.

Janja

84

Mučio se da je uvjeri.

Onda je rekao: Čekaj. Nekoga mi je htio dati na telefon. Meni su se oči napunile suzama, jer sam shvatio tko je taj netko.

Rekao sam: Mama.

S drugog kraja nije dolazio nikakav odgovor.

Ponovio sam: Mama.

Iz slušalice je izišao samo dah, lagan, vlažan i slan. Onda sam shvatio da i ona plače. Razgovarali smo prvi put nakon osam godina, osam, i ta sol i ti uzdasi bili su sve što su jedan sin i majka, nakon puno vremena, mogli reći jedno drugome. Ostali smo tako u tišini, dok se nije prekinula veza.

U tom trenutku znao sam da je još živa i možda sam prvi put postao svjestan da sam i ja živ.

Ne znam baš kako. Ali, bio sam živ.

Enaiatollah je završio svoju ispovijed nakon što je napunio dvadeset i jednu godinu (možda). Datum njegova rođenja odredili su u policiji: prvi rujna. Upravo je otkrio da su doista u moru krokodili.

Janja

85

Sadržaj

AFGANISTAN 3

PAKISTAN 13

IRAN 28

TURSKA 45

GRČKA 61

ITALIJA 74