Miraš MartinovićHARFISTKINJA IZ URA

Revija za kulturu ART032

EdicijaSIZIFOVA DECA

Knjiga prva

Urednik MILENKO PAJIĆ

Lektor i korektorANA RANĐIĆ

IzdavačDOM KULTURE ČAČAKTrg Ustanka 2-6, Čačak

Za izdavačaDragojlo Jerotijević, direktor

ŠtampaGRAFOKARTON

Prijepolje

Tiraž300

2013.

ISSN 1451-0197

Miraš Martinović

HARFISTKINJA IZ URA

Nacrt Ura

U tvrdom kamenu uklesana su sva djela I sve patnje.

Ep o Gilgamešu

Ostaci Ura

7

Prebirajući po ostacima Doklee, zaljubljenik u stari-ne D, pronašao je ostatke drevne harfe, čija je zvuč-na kutija urešena bistom bika izrađenom od zlata i lapis lazulija. U čijem posjedu je bila i kojim transportom je stigla u ovaj grad, ostaće vječita tajna. Ona, knjige Kad je sunce bilo bog Z. Kosidovskog i knjiga Bogovi, gro-bovi i učenjaci C. W. Cerama, poslužile su za rekon-strukciju ove priče.Upoređenjima, koja su obavljana, ostaci ove harfe su gotovo identični onoj koja je pronađena u kra-ljevskim grobnicama u URU, a koja se čuva u Bri-tish Museumu. Teško je razabrati šta je orginal, a šta kopija. Ova pronađena u Doklei ili ona što se čuva u Britanskom muzeju.

8

Neobični akrod je čuo arheolog Alek-sandar Vuli kada su kopači njegove ekspedicije 1922. godine zaboli prve krampove u Planinu smole, kako su Arapi nazivali brdo na kojem se nala-zio grad Ur. Čudan bijaše taj zvuk, za koji je u početku pomislio da je pro-izvod njegove mašte, te da to može biti zvuk nekog krampa koji je u ne-što udario, pa ga tako i izdvojio. Zvuk je i nakon nastavka kopanja nastavio da treperi u njemu. Odjek davnine, mislio je, želja da se u njemu probude davno usnuli ljudi i gradovi.

9

•

Zvuk nekog drevnog instrumenta. Nešto mu je govorilo da treba da ga slijedi i da će ga on odvesti do otkrića koje će ga učiniti slavnim.Svaki zvuk ima svoj odjek, mislio je – koji se umnožava u bezbroj odjeka. Sve što se jednom oglasilo – traje, u nekom metafizičkom smislu. Pa i glasovi ljudi koji su davno ovdje živjeli, riječi koje su izgovorili. Njihovi ži-voti po kojima je on tada kopao.

10

•

Pošto su uklonili brda pustinjskog pijeska i ruševi-na, ekspedicija kojom je rukovodio Aleksandar Vuli kojoj su na startu predviđali uzaludne napore, naiš-la je na temelje i ruševine zidina velike prijestonice boga mjeseca Nanara. Otkopavajući hram u glavi arheologa se budila slika velikog grada. Zamislio je procesiju, koja se kretala ka hramu i vraćala iz njega u ujednačenom ritmu s molitvama na usnama, uz zvuke harfi, doboša i frula, uz pjevanje svečanih hi-mni upućenih ovom bogu. Na čelu povorke vidio je kralja – sveštenika koji ju je predvodio, sa simboli-ma boga Nanara, koji su njihali iznad njihovih glava.Oblaci na tamnom nebu nagovještavali su kišu.

----------------------------------------------------------------------------------------------------

11

•

U trenu kada su kopači napravili predah, i legli na prašnjavu zemlju, i sam Vuli umoran od uzbuđenja i velikih planova, ponovo je čuo onaj zvuk koji je sada bio bliži i stvarniji. Fatamorgana koja ima svoju pod-logu u pustinji, pomislio je i dao znak da, poslije kraće pauze, nastave otkopavanja.

12

•

Piramida koju su otkrili nije bila usamljena u tom prostoru. Okolo nje su bili ostaci mnoštva hramova, državnih magazina i stambenih zgrada, što je sve či-nilo posebnu stambenu četvrt, namijenjenu za sve-štenike hrama. Među ostacima građevina ljepotom se izdvajao hram posvećen boginji Nin-gal, uzviše-noj supruzi boga Nanara.Ono što je slijedilo u iskopavanju jeste nekoliko nadgrobnih ploča, ispod svakog sloja, a bilo ih je više, naišli su na imena kraljevskih ktitora koji su dali da se hram sagradi. Bila je to svojevrsna kamena knjiga na kojoj su bila uklesana imena dobrotvora hrama i poklona prinesenih bogu Nanaru i boginji Nin-gal. Sve je to upućivalo na zaključak da je hram dugo građen, a i nadograđivan. Otuda i više sloje-va i više dobrotvora koji su učestvovali u njegovoj gradnji i popravkama koje je impozantna građevina iziskivala vremenom, koje sve neumoljivo troši, ve-like građevine i materjal od kojeg su napravaljene.

13

.....................................................................................

U tvrdom kamenu uklesana su sva djele I sve patnje

Ovi stihovi iz Epa o Gligamešu, od kojeg se on nije odvajao, izašli su sami na Vulijeva usta. Bili su u skladu sa onim što je on tada gledao svojim očima. Imena uklesana u kamen najduže žive, pomislio je.

Zigurat u Uru

14

•

Nakon što su uklonili naslage pijeska oko ostataka gra-đevina pred kojima su stajali zadivljeni neuki kopači, jednako kao i Vuli, ponovio se onaj zvuk. Čuo je ne-koliko akorda, koji su se sada pojavljivali poslije jed-nakih vremenskih intervala. Vuli je pomislio da je to proizvod njegove mašte. Ali nova oglašavanja, u istim razmacima, govorila su da je to uistinu bio zvuk kojeg je proizvodio neki instrument iz dalekih vremena. Te da taj zvuk nalazi u njemu odjeke. Bio je namjeran da zapita nekog od kopača, da li i oni nešto čuju. Uzdržao se, strahujući da će, ako im obznani to što on čuje, u njihovim očima izgubiti autoritet. Konačno je odustao od takvog pitanja. Te i takve zvuke (čitao je to negdje!), mogu da čuju suptilne prirode, što kopači nijesu bili. Ni do čega im nije stalo, osim do dobre dnevnice, koje je Vuli davao, a oni su se trudili da ih opravdaju svojim radom. Uvijek u grupnom radu ima zabušanata, ovoga puta ih nije bilo. Radili su složno kao mašina. A Vuli je takav rad umio da nagradi.– Kopamo po tuđim životima. Strašno je to! – reče ko-pač Halis, čije je ime značilo iskren i istinit.– Meni je važna dnevnica od koje ću prehraniti porodi-cu, odgovori mu Sabir, otirući znoj sa čela, oslonjen na držalo krampa.Vuli je proučio značanje imena svih kopača. Ime Sabir značilo je: postojan, strpljiv na nedaće.

15

•

Iskopvanje se nastavljalo ujednačenim ritmom. U jednom sloju iskopina primijećeni su tragovi velikog požara koji je u nekom davnjem vremenu zahvatio svetu božju kuću. U zemlji koju su kopači pažljivo razgrtali krampovima, a sada i svojim rukama koje se bijahu već izvještile za vađenje raznih predmeta, nalazili su ostatke razbijenih vaza, ritualnih statue-ta, raznog glinenog posuđa. Sve to bijaše razbijeno na mnogo djelova. Nije trebalo ni mnogo pameti ni znanja, pa da se zaključi da je to radio neko u bijesu, kome je želja bila da uništi sve bez traga. Neki osva-jač, zaključi poluglasno Vuli, koji je bio glavni uzrok uništenja lijepog hrama.

I ovo je brzo potvrđeno otkrićima u dvorištu, gdje se nekada nalazilo nisko podziđe sagrađeno od ne-pečene cigle. Dopola je bilo zausto krhotinama plo-ča od crnog kamena. Bilo je očigledno da su ploče činile oblogu podziđa. Te da su ih razbili i u sitne komadiće pretvorili nepoznati rušitelji.

Kada je spojio krhotine razbijene ploče, ukazao se natpis kojim se slavila pobjeda i osvajanje vavilon-skog kralja Hamurabija.

U hramskom brodu naišli su na pločice ispisane kli-nastim pismom sa kojih se dalo pročitati da je Ha-

16

murabi osvojio grad Ur. Da bi svoj pohod i trijumf ovjekovječio, podigao je veliki spomenik u dvori-štu hrama, što su Sumeri doživjeli kao poniženje i uvredu. Kada su se podigli na pobunu protiv osva-jača koji im je priredio uvrede, poniženje i bol, svoj bijes su odmah iskalili na spomenik. Sa podziđa su odvaljivali pločice sa natpisima i razbijali ih u pa-ramparčad. Kako bi uništili sramno znamenje koje je podigao njihov neprijatelj. Nijesu sve dokrajčili, ostavili su na polovinu započeti posao, a pločice u stanju u kakvom su ih poslije četiri hiljade godina, otkrili Vulijevi kopači.

Prirodno se nametalo pitanje: zašto ustanici nijesu dokrajčili ostatke spomenika? Znajući Istoriju Su-mera, koju je dobro proučio prije nego je krenuo u ovu avanturu, Vuli je odmah imao odgovor poma-gačima koji su mu postavili pitanje.

– Hamurabi je na ustanak odgovorio munjevitom brzinom, pojavivši se iznenada ispred kapija grada. Zauzeo ga je u jurišu, a onda prepustio na nemilost svojih razularenih vojnika, koji su pljačkom htjeli da ublaže nezadovoljstvo, i ne baš lagodan vojnički život.

Grad je pretvoren u zgarište.

17

•

Nakon što se dan približavao smiraju, a posao kraju – onaj zvuk se ponovo oglasio. I sada kada je tišina smi-raja postajala dublja – on je bio jači. Vuli ga je dublje osjetio. On koji je imao dovoljno muzičkog obrazova-nja – mogao je da zaključi da su to zvuci harfe. Osjetio je dodir ruke koja ih svojim prstima oslobađa.

U trenucima kada je bio u nedoumici da li da zaustavi dalja istraživanja, ili da ih nastavi, čuli su se zvuci iz pradavnine, jedva se probijajući kroz mrtva stoljeća, postajući podsticajni: iskopavanja treba nastaviti. Što je on i učinio. U nastavku istraživanja došao je do ne-vjerovatnog otkrića.

18

•

Ispod poda hrama, nakon što su pažljivo pomjere-ne ploče, naišli su na riznicu zlatnih dragocjenosti. Bila su to prava remek – djela zlatarske umjetnosti: narukvice, ogrlice, privjesci, igle sa majstorski i pre-finjeno urađenim ženskim likovima. Pretpostavka koja se odmah nametnula pedantnom Englezu, oblikovala je sliku vlasnika blaga kako na brzu ruku, bježeći pred nekim, sklanja svoje bogatstvo. Možda je brzo poginuo, mislio je Vuli, a možda je i preživio kao zarobljenik u službi osvajača koji je pokorio nje-gov grad. Sada ga je sudbina tog čovjeka više zaintri-girala. I ova pretpostavka ni po čemu nije bila vjero-dostojna i nije potvrđivala sudbinu tog čovjeka. Si-gurno mu je bilo teško da se odvoji od tolikog blaga. Život je, ipak, bio preči. Trebalo je spasiti glavu. A između blaga i glave, uvijek se spašava glava. Blago se može ponovo steći, a jednom okončani život, ne može se nastaviti. Cigle nađene u istom sloju nosile su pečat cara Nabukodonosora. Vuli je brzo izveo zaključak da je blago tu ležalo ne-taknuto punih 2500 godina.

Nastavaljajući iskopavanja na drugom mjestu istog brda, radnici su naišli na grnčarske kućice persijskih naseljenika, kao i na klinaste pločice porijeklom iz sredine 5. vijeka prije nove ere. Nakon toga Ur je

19

pokrila magla zaborava koja je trajala dvadeset i pet vjekova, sve do godine, kada ga je Vuli počeo pono-vo buditi iz sna i tame. Dugo si spavao, reče Vuli, obraćajući se davno sru-šenom i usnulom gradu.– Zašto se danas kasni s ručkom? – negodovao je uvijek gladni Uvejs, čiji je nadimak bio Vuk. Onaj koji proždire, bilo je značenje njegovog imena.

20

•

Vuli je napravio pauzu od pet godina. Vratio se u London, bavio se nađenim predmetima, i ostalim sva-kodnevnim poslovima. Gotovo da je bio zaboravio na zvuk, koji bi ga na svoje postojanje podsjetio s vremena na vrijeme, ali su pauze bile sve veće, te je i na samog Vulija utisak zvuka bivao blijeđi. Jednog dana se javio ponovo i djelovao je upozravajuće. Sa njim se poja-vio lik prelijepe harfistkinje. Podigla se neka zavjesa i njegovim očima otvorila prostor da je vidi. Njeno lice bilo je zasjenjujuće ljepote, a dugi prsti vješto su izma-mljivali zvuke i oslobađali ih, dajući im mogućnosti za mnoge odjeke, kroz mnoge vjekove. Mrtvi oživljavaju kroz žive i žive, onoliko koliko živi misle na njih, šapu-tao je, pitajući se: šta li me još čeka na ovom putu?

21

•

Ne čekajući dugo, poslije novog oglašavanja, godine 1927. nastavio je istraživanja. U podnožju odbrame-benih zidina koje su nekada bile dobra zaštita grada, naišli su na velike gomile smeća, ruševina, pepela i raznih otpadaka. Gradsko smetlište, bili su mišljenja i Vuli i kopači, koje su stanovnici Ura stvorili, baca-jući razne otpatke.– I naši daleki preci bacali su otpatke i pravili sme-tlišta! – nasmija se Hafiz, jedan od kopača koji je znao mnoge sure iz Kurana. – Kraljevi kao i obični smrtnici.– Svi smo smrtnici! – reče Reuf, naizgled grub, a u suštini saosjećajan i blag, kako je i bilo značenje nje-govog imena.Najprije su otkopali izviđačko okono u dubini od četrnaest metara. Izbacujući raznovrsne ostatke ruševina i otpatke kuhinjskih predmeta, pepela iz ognjišta, radnici su naišli i na ostatke trule opeke i velike količine keramičkog materjala. Ostatake ra-znih posuda koje bijahu razbijene.Vuli se radovao, znajući koliko smetlišta mogu biti izazov za arheologe.

Visina nasipa i veliki broj slojeva najbolji su svjedoci da su stanovnici Ura to mjesto koristili kao smetlište više stotina godina.

22

Silaziće na dno okna, Vuli se suočio sa najvećim ar-heološkim otkrićem svog života. Pod četrnaestome-tarskim nasipom skrivalo se groblje, toliko staro da ni Sumeri nijesu znali za njega. Najbolji dokaz za to je da su ga zasipali smećem. Grobovi su, na iznena-đenje onih koji su ih otkrivali i samog Vulija koji je bio mnogo uzbuđen, bili naslagani na dva i tri, a po negdje i na šest spratova. Brojne generacije žitelja Ura kopale su tu grobnice za sebe i svoje najbliže, ne znajući da grobovi ispod njih skrivaju njihove pret-ke – prethodnike.

Na tom groblju su otkrivene grobnice ranih sumer-skih kraljeva – sumerskog grada – države Ura, s ne-procjenjivim predmetima od zlata i dragog kame-nja.Neki su bili opljačkani, pa je Vuli s pravom i uzda-hom postavio pitanje: Bože, šta su još skrivali ovi grobovi?– Oživjeće njihovi duhovi! – ozbiljnim glasom je rekao Hafiz.

23

•

Nakon što je otkopao kraljevske grobnice i istražio njihovu unutrašnjost, Vuliju se u snu pojavila žena božanske ljepote, odjevena u hitonu koji se spuštao od ramena do peta, u ruci je imala neki instrument. Nije razabrao koji, ali je jasno čuo zvuk. Svirala je i pogledivala prema njemu. Nije smio da je pogleda, pošto je iz njenih očiju sijala svjetlost koja ga je zasljepljivala. Morao je da zaklanja oči rukama, kako bi se zaštitio od tolike svjetlosti.Nakon njene pojave u snu, sada i potvrđenog ubjeđe-nja da čuje zvuke koji se povremeno javljaju i nalaze u njemu odjeke, bio je siguran da je u pitanju hrafistkinja sa dvora, u kome je sve sijalo u raskoši, zlatu i dragom kamenju.

24

•

Njeno pojavljivanje u snu dalo mu je podstrek da nastavi dalje sa istraživanjima. Da sazna šta se kri-je ispod groblja. Bio je opsjednut sudbinom toga parčeta zemlje na kome su se stoljećima smjenjivala groblja. Pitao se da li je nekada tamo bilo života ili je to bila ničija zemlja između pustare i grada sa vi-sokim bedemima.Svijet je veliko groblje sa mnogo slojeva, pomisli Vuli.Odgovor na ovo pitanje dala su dalja istraživanja koja su krunisana zadivljujućim otkrićima. Novo smetlište ispod groblja sa novim otpatcima koji su poticali iz najstarijeg perioda iz života u Uru. Mno-go starijeg i od kraljevskih grobnica. Nakon preko-pavanja debelih naslaga smeća, kopači su naišli na tvrdu podlogu mulja, koji je nekada nanijela voda, ali sada nijesu mogli da pronađu čovjekove tragove. Bio je to znak da su doprli do prvobitnog dna ne-kadašnje delte, iz perioda kada na njoj nije bilo ni-kakvog naselja. Pošto su potvrdili ovo činjenicama, kopači su bili mišljenja da se ne kopa dalje, da bi to bio zaludan posao.Trojica su odbili da rade: Aid, Vildan i Edib. Vuli nije podlegao njihovim ubjeđivanjima. Uosta-lom, bio je vođa ekspedicije, morali su se povinovati njemu. Vratili su se na posao.

25

Pošto je detaljno razgledao okolinu, napravio je ski-ce, utvrdio da je nivo nanosa mulja, iako kopan pri-lično duboko, bio iznad površine terena.

Nastavili su dalje, ali se kopanje činilo beznadež-nim. Iz jame su izbacivali mulj bez tragova ljudske ruke i bilo čega što ih je potvrđivalo.

Kada su bili na dubini od dva metara Arapi su pre-stali da kopaju. Hitno su pozvali vođu ekspedicije koji je nešto skicirao na nevelikoj udaljenosti od njih. U susret mu je pošao Zafer, ne skrivajući uzbuđenje.Vuli je, znajući šta je smisao njegovog imena, oče-kivao novi trijumf nad zemljom koja krije mnoga pokoljenja, u tami vjekova, koju je dizao sa njih. Bio je iznenađen novim ruševinama cigala koje su se pojavile pod naslagom mulja. Bili su to komadi cigle, posuđa i čađi, pomiješani sa ostacima smeća. Vuli je bio siguran da su otkrili neko pranaselje. Oko i znanje vještog arheologa pomogli su mu da odmah donese zaključak da to nije sumerska kultura, već neka prije nje, mnogo starija. Na takav zaključak su navodile i specifične šare na posuđu, oruđe naprav-ljeno od kamena, kao i ispupčena cigla koja je pot-krijepljivala njegov sud. Radilo se o paleolitskom naselju.

26

Sloj mulja, koji su oblikovale vodene struje, dijelio je dvije različite kulture. Iznad naslaga mulja bili su prisutni ostaci sumerske kulture, koja je bila kultivi-sana i prilično odmakla u svom razvoju, sa loncima koji su bili oblikovani na grnčarskom točku, dok su ispod bili tragovi kultura nekog drugog naroda.

Velika poplava je napravila debeli sloj između njih. To je onaj potop o kome govori Biblija. Nakon po-topa, sušila se močvara, a voda se povlačila u korita Tigra i Eufrata. U međuvremenu su se pojavili novi ljudi i oni su se ubrzo izmiješali sa onima koji su bili svjedoci potopa, a koji je bio uzrok propasti mno-gih.

27

•

Vuli je bio siguran da je to ona, koja mu se javlja zvuci-ma hrafe, u snovima i na javi, kao sjen koja pretrčava preko ruševina, sa licem koje je prelijepo, ali koje se ra-splinjava. Dan prije, dok se odaljio od mjesta istraži-vanja, kako bi osmotrio okolni teren i u njemu smjestio ostatke Ura, pa malo i prilegao na pijesku pustinje da se ogrije i prepusti usamljenosti, kao da je čuo njen glas. Ako budeš uporan, doći ćeš do mene! Čekam te. Nije bio siguran da li je to proizvod polusna u koji bi-jaše utonuo. Ili stvarni glas one koja ga je darovala naj-ljepšim zvucima drevnog instrumenta.Na kraju toga dana, zapisao je u terenskom dnevniku, riječi Ibrišima kopača: Život je kao ovaj grad... ruševi-na.

28

•

Rezultati prvih istraživanja ukazivali su da smetlište Ura sadrži neprocjenjive tragove njegovih nekadaš-njih stanovnika. Slijedeći izviđački prokop na sena-zacionalan način je nadmašio sva očekivanja. Ono što je Vuli u njemu pronašao potpuno je promije-nilo tadašnje naučne poglede na najstariju kulturu svijeta.

Među brojnim primjercima oružja i oruđa naprav-ljenog od bronze, kopači su otkrili pravo remek dje-lo drevnog zlatarstva. Vuli mu je odmah dao naziv „bodež iz Ura“. Ovo djelo neuporedivog sjaja činila je oštrica od kovanog zlata, drške su bile od lazurita, ukrašene zlatnim kuglicama. Futrola je bila načinje-na od zlatnih listića, lijepo ukrašena. Sve je svjedo-čilo da je to djelo nekog vrhunskog umjetnika koji je živio u ovom gradu i za svog gospodara napravio taj bodež.

Gomila nalaza na koju su kopači pažljivo slagali fili-granske toaletne predmete, lancete, pincete i kutiji-ce, odavala je sliku bogatstva ali i visoka umjetnička dostignuća koje je oblikovao narod Sumera.– Gomilali su bogastvo, a da nijesu znali njegovu vrijednost – reče Durak, jedan od kopača.

29

– Ljudskoj pohlepi nema kraja! – dode Jakut, čije ime je značilo: rubin, safir... Sada je Vuli bio pri čvrstoj odluci da se istraži kom-pletno smetlište vjerujući da ono krije još mnoga iznenađenja i dragocjenosti.

Velike civilizacije na kraju završavaju kao velika smetlišta, rekao je za sebe.

30

•

Nedostatak žene u pustinji, mislio je, mogao bi biti pro-izvod uobrazilje. Hrafistkinja i zvuci harfe koje osloba-đa dugim lijepim prstima, koji bi mogli biti uzor za sve ženske lijepe prste. Pokušavao je da svoje misli zaposli predmetima koje su se, poslije toliko stoljeća, ponovo ra-dovali suncu. I osmjehivali se. Vuli je vidio smijeh kako oko njih lebdi. Ili je to bio odsjaj njegovog smijeha, kao uzrok radosti koja su u njemu budili pronađeni pred-meti?

31

•

Pod njegovim strogim nadzorom, radnici su pažlji-vo uklanjali sloj po sloj velikog nasipa, rastresajući svaki grumen zemlje ili ostataka bačenih sa zidina koje su preživjele dvadeset i pet stoljeća. Konačno su dospjeli i do groblja koje je brojilo hiljadu i četiri stotine grobova nekadašnjih stanovnika grada. Na nekim mjestima oni su činili i do šest slojeva. – Sve na kraju biva groblje! – žalosnim glasom je zaključio Jakut.Ispitajući dalje te čudne naslage mrtvih, u najni-žem sloju su naišli na kraljevske grobnice. One su bile znatno starije od grobnica običnih stanovnika. Grobnice su imale pravougaone oblike. Ostaci ne-kadašnjih građevina, nekada najveće svjetske me-tropole, bili su jedva vidljivi. Gotovo svi su bili u istom položaju, ležali su na boku, sa nogama povije-nim u koljenima, i dlanovima koji su držali pehar pri usnama. Uvijeni u asure koje su bile zakopčane du-gom bakarnom iglom, bili su sahranjeni u drvenim kovčezima, kovčezima od nepečene gline i onim pletenim od pruća.

32

Bili su opremljeni raznim predmetima koji su služi-li u svakodnevne svrhe. Minđuše, ogrlice, rukavice, bodeži, toaletni pribor, noževi. Tu su bili i ostaci posuđa od keramike, albastera, kao i razni bakarni predmeti. Vuli je odmah zapazio da među nađenim predmetima nema onih koji su direktno vezani za religijski kult. No, činjenica da su mrtvi snadbijeva-ni hranom i pićem, navodila je na zaključak da su Sumeri vjerovali u život s one strane groba.

Kraljevske grobnice bile su opljačkane. U komo-rama nije bilo nikakvih tragova koji su mogli po-svjedočiti da je tu moglo biti mrtvih. Vuli je kon-statovao više slojeva; na samom dnu su bili ostaci najstarijeg smetlišta. Na tom mjestu je postavljeno groblje na kojem su shranjivani članovi kraljevske porodice. Nakon više stotina godina, pošto su ti grobovi zaboravljeni, nastalo je novo smelište. Na tako uzdignutom zemljištu počeli su da sahranjuju mrtve, da bi na kraju na tom mjestu bila napravljena stambena četvrt.– Uvijek na nečijim temeljima dodajemo nove! – rekao je Jakut. Niko ništa nije odgovorio. Kopali su u tišini. Čuli su se samo udari krampova. Svaki kopač je udarao krampom na svoj način, stvarajući poseban zvuk, ti zvuci su prerastali u višeglasje koje se stapalo u sim-foniju koja je odjekivala pustinjskim tišinama.

33

Prilikom kopanja temelja radnici su naišli na pred-mete koje su pljačkaši bacali u žurbi, kao što je to bilo sa „Bodežom iz Ura“.

Bio je to podstrek za otkrivanje grobnica koje nijesu bile opljačkane.

34

•

Lik žene, za koju je bio siguran da je za njega osloba-đala zvuke, opet mu se javio u snu. Lakokrila, trčala je preko iskopina, mahala nekim predmetom, kao da je to bio „zlatni bodež“, nešto mu je pokazivala, odre-đivala pravac kojim dalje da ide. Krenuo je za njom, primakao joj se sasvim blizu, ali se bojao da je dodirne, kako se ne bi rasplinuo njen lik. Htio je da ga što duže drži u sjećanju. Mjesto na koje je usmjerila svoj prst i odredila pravac njegovih daljih iskopavanja bilo je smetlište. Vuli je mislio da su iskopavanja na tom mje-stu završena, pa je imao plan da krene s otkopavanjem na drugom mjestu. Intuicija, koja je možda bila ona prilika iz sna, pokazala mu je tačku na koju treba da usmjeri dalja istraživanja.

35

•

U višim slojevima groblja u Uru, onim u kojima je sahranjivano obično stanovništvo, Vulija je čekalo fascinantno otrkiće: dva cilindrična pečata na koja su bila urezana imena i zanimanja vlasnika. Pečati su mu priredili veliko iznenađenje i on je lako mo-gao da odredi da su bili u vlasništvu dvojice dvorana kralja Saragona. Zapravo, oni su bili u službi kraljeve kćerke, a ona je bila sveštenica boginje mjeseca. Tu pretpostavku je potvrdila i iskopana poloča sa nje-nim likom. Na bareljefu koji je Vuli čistio prstima osmjehivao se sveštenik koji je prinosio žrtvu na ol-tar hrama, iza njegovih leđa stajala je žena u dugač-koj haljini. Natpis koji je utisnut sa strane govorio je da je to Sargonova kćerka. Od dva pečata koje je uzbuđeni Vuli držao na dlanu, jedan je posjedovao njen frizer, a drugi je bio vlasništvo dvorskog pisara i upravnika dvora.

Sada su ova dva pečata sa sigurnošću potvrđivala istorijsku ličnost kralja Saragona koji je vladao u go-dinama 2360. do 2305. Znači da su grobovi u višim slojevima mogli nastati 2300. godine prije nove ere.Tišinu je razbilo zavijanje pustinjskih kojota.

36

„Zastava od mozaika“ nalaz je koji je mnogo govo-rio nastao je 3500 godina prije nove ere. Zastava se sastojala iz dvije pravougaone ploče. Izmjerili su nji-hovu dužinu i ona je iznosila 55 cm, a širina 2,5 cm.Ploče su bile pokrivenene bojenim malim figurica-ma od bisera i školjki na podlozi od lapislazulija. Ne toliko obilate, ni sa toliko pojedinosti kao nekada freske u doba bogate vladavine Ti, gdje se istraživač Mariete obavijestio o staroegipatskom životu, Vuli-ju se, kao u kakvoj slikovnici pokazalo da je prošlo već pet hiljada godina. Ako se pomisli, koliko je sta-ra ta zastava, može se smatrati da je to izvanredno vrijedan ključ za otvaranje prošlih vremena i života koji su se u njima dogodili.

Na zastavi je svečana gozba, a na njoj se vidi i odjeća i pribor, dovođenje životinja na klanje, po čemu se odmah da zaključiti kakve su tada bile domaće ži-votinje, pa red zarobljenika i red ratnika, a na njima oružje i oprema. Napokon i ratna kola, što svjedoči da su Sumerani prvi u svjetskoj istoriji uveli čete sa kolima, i to pri kraju četvrtog hiljadugodišta. One čete koje su razbile ogromna carstva Babilonaca, Asiraca, Persijanaca i Makedonaca.Zastava je bila prava slikovnica života Sumeraca. Sa nje je Vuli mogao da čita život, običaje i znamenja tog naroda.

37

•

Lik Sargonove kćerke je bio lijepo urađen. Na trenu-tak je pomislio da bi ona pojava iz sna mogla biti ona, te da ga je ona i dozvala da je otkrije. Ako ne nju, a ono makar njen lik na pečatu, kako bi poslije dvoipo-hiljdugodišnje tame ponovo vidjela sunce. Dok je to razmišljao, sami su mu se nametnuli djelovi iz EPA O GILGAMEŠU, uz lik na pečatu i osmijeh koji je zračio sa njenog lica, izgovorio je poluglasno stihove sa DE-VETE PLOČE:

Daj da te vide moje oči, sunce, Da se nasitim tvojim lijepim svjetlom!

Gotovo da se nije odvajao od najstarijeg epa na svijetu.On mu je pomogao da stvori sliku davno nestalog gra-da i njegovih stanovnika, koji su živjeli u sreći i blago-stanju.

38

•

Na osnovu jednog natpisa pronađenog u kraljev-skim grobnicama utvrđeno je ime jednog kralja. Bio je to A-bar-gi. Taj kralj se, znao je Vuli, ne nalazi na dinastičkim listama. Za njega se nije moglo reći da je ličnost iz legendi, pošto je otkrivena njegova grobnica prepuna blaga. Znači postojao je, bio kralj Ura.

Uporedbama rasploživih podataka i dinastičkih listi Vuli je utvrdio da je prije A-bar-gia živio i kraljevao Mes-anip-pad. On je na listi bio naveden kao prvi kralj Sumera. Ko je onda bio A-bar-gi?

Dešifrovanjem klinastih pločica dobijen je odgovor na ovo pitanje. Oko 2700. godine, u vrijeme vlada-vine Mes-ani-pada, grad Ur je stekao hegemoniju nad ostalim sumerskim gradovima – državama. Zato je i naveden na listi kraljeva. Kraljevi koji su vladali prije njega, među kojima je bio A-bar-gi, bili su lokalni vladari gradova – država Ura, ali i vazali od njega moćnijeg Lagaša, kako to svjedoče pločice.

39

Za vrijeme vladavine prvog vladara Sumera, Mes-ani-pada, oko 2700. godine p. n.e., groblje u Uru pretvoreno je u smetlište. Grobovi drevnih kraljeva lokalnih gradova država zasipani su raznim vrstama otpadaka. Sjećanje na njih u to vrijeme nije imalo odjeka.– Otpaci života čine život! – oglasi se uvijek ćutljivi kopač Aid.

Eto kako je zlatna perla doprinijela otkrivanju kra-ljevskih grobova. Dokaz da ni kraljevski grobovi, nakon što kraljevi umru, nemaju nikakve sigurnost. – Kralj je kralj dok je živ! – rekao je kopač Bakir.

40

•

Vuli je sada imao jedan jedini cilj. Da slijedi zvuk i sti-gne do njegovog izvora. Ukoliko on nije proizvod njego-ve mašte, posebnih klimatskih prilika i mora pijeska u kome je on bio samo jedno zrnce. Bio je i dalje u nedo-umici. Čak se pobojao da možda pada u neko posebno stanje i ulazi u prostor kojim se kreću utvare.– Postoje li utvare, a ukoliko postoje, imaju li glasove? – pitao se.– Tek će da ožive! – rekao je Hafiz, izgovarajući moli-tvu svom bogu.Slijedeći tajanstveni zvuk Vuli je slijedio svoju intuiciju.

41

•

Kopanja su nastavljena i radnici su jednog dana dok su vršili iskopavanja na groblju naišli na bakarni ši-ljak koji je oštricom bio okrenut na gore, virio je iz zemlje. Kada je izvađen iz zemlje, vidjeli su da je uz šiljak bio pričvršćen tulac koji je služio za pričvr-šćivanje drške. Ovih vrsta iskopina je u nasipu bilo dosta, pa sami šiljak ne bi privukao pažnju da tulac nije sijao bojom zlata, što se ubrzo i ispostavilo, na-kon što je izvađen. Bio je očuvan baš kao da je tog trenutka izašao ispod oružareve ruke.

Samo je zlato moglo da preživi tolike vjekove.

Vuli je dao nalog da se dalji radovi obustave kako bi obavio detaljan pregled nalazišta. Upravo tamo gdje je iz zemlje virila oštrica koplja, vidio je okomiti ka-nalčić koji je vodio u zemlju, što je bio trag drške koja je istrulila, ostavivši u zemlji otisak svog oblika. Položaj koplja ga je uveo u duboko razmišljanje, pa je naredio da se uporedo s kanalčićem iskopa otvor, koji ga je na veliko čuđenje odveo do ulaza u zidanu grobnicu. Sada više nije bilo sumnje da je ta drška služila kao putokaz ka grobu. Vjerovatno je neko iz pogrebne povorke, vraćajući se nakon ceremonije sahranjivanja, to ostavio kao putokaz do groba i na-knadnog pljačkanja grobnice.

42

Ali grobnica nije bila opljačkana. Vuli nije bio sigu-ran da li je ta njegova pretpostavka tačna i da li ima uporište u stvarnosti.

Radnici su ubrzano čistili ulaz u grobnicu od ruše-vina i pijeska. A kada su do kraja raščistili duboke naslage, stvorivši prolaz za ulazak u grobnicu, on je s velikim uzbuđenjem zakoračio u njenu mrač-nu komoru. Ali se već na pragu zaustavio, iznena-đen onim što je gledao svojim očima. Pred njim, na podu grobnice, bilo je zasjenjujuće bogatstvo koje su činili najrazličitiji predmeti. Toliko ih je bilo da su mu stvarali vrtoglavicu.Odmah je znao da je otkrio grob nekog značajnog sumerskog dostojanstvenika.

Na sredini odaje stajali su ostaci odra na kome su ležali pocrnjeli tragovi pokojnika. Kraj uzglavlja str-čao je niz kopalja pobodenih u zemlji, a između njih u podjednakim razmacima, bile su postavljene vaze od alabastra i pečene gline raznih veličina i oblika. Niz kopalja je bio i kraj pokojnikovih nogu, s tom razlikom što su između kopalja, u ovom nizu, bile pobodne strijele sa kamenim šiljcima.

43

•

– Ruševine su prepune utvara! – ponovio je Hafiz, koji se od njih branio izgovarajući sure iz Kurana.Vuliju je uzdrhrtalo srce. Onaj akrod je odjeknuo usred njega, pokrećući čitavu njegovu unutrašnjost, snove, ri-ječi. Vizije koje su se stvarala pred njim. Sve ono što je sada nalazio pretvarao je u sliku na kojoj su bile posla-gana koplja i strijele, vaze, pehari, nakit.

44

•

I ovaj pokojnik je bio sahranjen strogo po sumrskom običaju: tijelo je počivalo na boku, sa nogama povi-jenim u koljenima i rukama koje su držale pehar pri ustima. Samo što ovaj pehar nije bio napravljen od gline, već od čistog zlata. Dostojanstvenikove grudi prekrivalo je na stotine perli od lazurita i zlata. Za ši-roki srebrni opasač bio je pričvršćen zlatni bodež, a na zlatnoj alki tocilo od lazurita. Pored lakta i pored uzglavlja ležali su pehari, uljane lampe sa oblikom školjki, dijademe i brojni nakit, svi iskovani od zlata najvišeg kvaliteta.Pokojnik je snažnom nadlakticom obavijao sjekiru sa dvije oštrice.

Najveće ushićenje kod Vulija je probudio paradni šljem, od zlata, sa pločama koje su štitile obraze. Šlem je imao oblik perike sa vješto iskovanim uvoj-cima kose. Vuli je mogao odmah da donese zaklju-čak da ga je oblikovala ruka vještog majstora.– Čiju je glavu štitio? – pitao se Hafiz.Vrijeme, taj neumoljivi uništivač svih stvari, ostalo je nemoćno pred zlatom. Svi pronađeni predmeti izgledali su kao da su juče stvaljeni u grobnicu.

45

Razgledajući predmete, Vuli je na njima primijetio napisano ime: Mes – kalam – dug – što je u prevo-du značilo „Junak Dobre Zemlje“. Iz ovog nadimka i titule koja ga je pratila odmah se dalo vidjeti da pokojnik nije bio kralj, već neki slavni vođa, koji je, sada je Vuli izvodio mogući zaključak, poginuo u bratoubilačkim ratovima sumerskih naroda, u želji za zadobijanje hegemonije, odnosio pobjede, čemu su najbolji svjedoci predmeti koji su sa njim otišli u grob, a što opet svjedoči da je uživao sve počasti na kraljevskom dvoru.

Vuli je znao da ni u budućnosti o njemu neće biti više saznanja. Ali ono što je bilo nagomilano kraj njegovog odra i što je činilo njegovu ličnu imovinu – najbolje je svjedočanstvo kakav je to ratnik bio.

U viziji koja mu se nametnula, vidio je ratnika i mnoštvo njegovih obožavalaca. Vidio je koliko je bio obožavan u Uru, već je imao sliku o njegovom bogatstvu, njegovoj odjeći i njegovom naoruža-nju, o peharima iz kojih je pio vino, o ljubavi koju je imao za lijepe vaze, o odnosu prema prefinjeno ukrašenom oružju i nakitu, jednom riječju o raskoši i otmenosti, u kojima je proveo i završio svoj blistavi život.– Sigurno je bio slavan! – dodao je Hafiz.

46

•

Ni oko trezvenog arheologa nije uspjelo da obuzda nje-govu maštu, pa je u jednom trenutku u ansamblu kojeg su činili mnogi svirači vidio lijepu harfistkinju sa svojim instrumntom, kako zanosno svira zagledana u ratnika koji pobjedonosno ulazi u Ur, vraćajući se iz uspješno završenog ratnog pohoda. Na ulicama ga pozdravlja mnoštvo okićenih stanovnika. Prolazi kroz špalir i osmjehuje se. U trenu kao da zastaje i daje naređenje kočijašu da zastane sa ratnom dvokolicom. Zagledao se u hrafistkinju. Ruke su joj ostale skamenjene. Instru-ment je pao. On se nasmijao, mahnuo rukom i otišao. Sada je bio na putu ka hramu, koji se preliva u azuru zidova i pozlati kupole, tamo ga čeka kralj-sveštenik, koji će ga ljubazno pozdraviti.Vuli je nastavio da sanjari i u viziji je vidio kako se pred licem cijelog Ura slave njegove ratne pobjede.

Iza njegovih kola, marširaju ratnici naoružani olovnim šljemovima, šitovima, kopljima, praćkama i lukovima. Slijede ih redovi ratnih zarobljenika tužnih lica. Među njima su snažni vojnici, žene, djeca i starci. Šibaju ih bičevima. Ta scena trže Vulija, udari se po licu, i na zaprepašćenje kopača, kriknu: Sve se u istoriji mijenja, osim čovjeka i njegove surovosti.Trijumfalna povorka se završava nizom kola prepunih svakojakog oružja i ostalog ratnog plijena.

47

Stanovništvo je zadivljeno, ne trepće, gleda u junaka. Sunčevi zraci se odbijaju od njegovog zlatnog šljema i stvaraju oreol oko njegove glave. Oreol koji ide uz po-bjednike. Grudi su mu prekrivene vijencima od zlata i lazurita. Zlatni bodež mu visi o srebrenom pojasu, a krasi ga i bogato izrezbaren bronzani štit i koplje sa zlatnim okovima, nalik onome koje je Vulija navelo na put do ove grobnice.

Masama zasjenjenim od blještave opreme, Mes-kalam-dug, izgledao je kao nadzemaljsko biće koje su stanov-nicima Ura poslao bog Nanar.U sunčanom bljesku boga Šamaša korača jedan od iza-branika za koje su podnošene mnoge žrtve, padalo se od posla, podnosila se glad, trpjela žeđ, dijelili prinosi, kako bi se time pridobila naklonost boga, zaštitnika ovog svetog i veličanstvenog grada. Toj mudrosti su ih učili sveštenici vješti pismenosti koji su u zvijezdama čitali budućnost. Zahvaljujući klinastim znakovima koji su odisali magijom, tačno su znali koliko dažbina treba da neko prinese kralju i sveštenstvu. Za sve su u zvijezdama nalazili mjeru.

48

•

Prilikom daljih istraživanja Vulijeva ekipa je naišla na grobnicu koju su otkrili u netaknutom stanju. U njoj je bila shranjena djevojčica stara oko sedam go-dina, knjeginjica kraljevske krvi. U njenoj grobnici su nađene dijademe ukrašene perlama od lazurita, s privjescima koji su imali oblik bukovog lišća. Sa knjeginjicom su bili zlatni pehari, zdjele, čaše i vaze, i mnoštvo drugog nakita. Bili su minijaturnih raz-mjera i imali oblik dječjih igračaka.

Vuli je zamišljao raskoš u kojoj je bila vaspitavana ta mala knjeginjica, koja je jela i pila isključivo iz, za njen uzrast prilagođenih, zlatnih posuda.– Nije osjetila život! – uzdahnuo je – razmišljajući o prolaznosti i slavi koja je varljiva, kao i sve. Razmi-šljanja o bezvrijednosti života nijesu zaustavila nje-gova istraživanja. Trebalo je ići dalje, do onog što su odredili bogovi, mislio je, uveseljavajući umorne kopače smiješnim scenama, koje teško da su mogle iazazvti smijeh među ostacima onih koje je vrijeme pretvorilo u prah, dok su predmeti preživjeli. Život brzo prolazi na ovoj zemlju, poput lišća i praha, koji vjetar za čas oduva.– Sve je na kraju prah! – rekao je sebi i otišao na počinak, dajući i kopačima da okončaju taj dan prije nego su to obično činili.

49

– Sve sam pronašao! – šaputao je – prolaznost u svemu, ali tu su tragovi koji se poslije pet mileni-juma osmjehuju suncu pod užarenim pustinjskim nebom.Prekopavajući veliki nasip smetlišta, kopači su u jed-nom trenutku, naišli na iznenađenje. Na dnu plitke jame, čovječiji ostaci poređani jedan pokraj drugog. Bodeži koje su našli kraj njih bila su potvrda da se radi o muškarcima. Ratnici drevnog Sumera, pomi-slio je Vuli.

Do ovog trenutka na tom prostoru nije otkopan ni jedan zajednički grob. Ovaj se isticao posebnošću. Nikada pokojnici nijesu ležali na zemlji bez kovčega i asure obavijene oko njihovih tijela. Osim tradici-onalnog pehara koji su držali pri usnama, sa njima nije bio ni jedan predmet od onih koji su služili za kućne potrebe, a koji su do sada nalaženi uz pokoj-nike. Nije bilo posuđa koje je nalaženo u drugim grobovima, a koje je služilo za jelo i piće.

Pred Vulijem i njegovom ekspedicijom stajala je ve-lika zagonetka.

50

•

Nije mogao da spava, razmišljao je šta bi to moglo da bude i zašto su pokojnici zajedno. Sada je zvuke har-fistkinje čuo sa bliskog odstojanja. Dilema da mu se zvuci pričinjavaju napuštala ga je. Bio je siguran da su to zaista zvuci koje oslobađa nečija ruka sa istrumenta kojeg je mnogo volio. Satima je razmišljao o onome što je pronađeno.– Moram je odgonetnuti! – rekao je Avadu, najvrijed-nijem od kopača, koji mu je svojim logičkim razmi-šljanjima pomagao u odgonetanju neobičnih pojava na njegovom istraživačkom putu. Upustio se u razna nagađanja i razmišljanja. Novo otkriće je privuklo po-sebno njegovu pažnju. Čovječiji ostaci su ležali na asuri od pletenog pruća. I ona je predstavljala podlogu na dnu grobnice.– Život je ništa! – rekao je Kabir.– Ništa! – potvrdio je tužnim glasom Miahir. – Ali i nezamjenljivo lijep! – dodade i zaćuta.

51

•

Naložio je kopačima da sa posebnom pažnjom uda-raju alatakama u zemlju, te da vode računa o svakom i najsitnijem detalju koji iskopaju. Pod je bio nagnut pod dosta velikim uglom, a asura se prostirala du-blje u zemlji, izvan okvira iskopa. Kako je kopanje duž asure odmicalo, Vuli je bio bliži zaključku da je ona predstavljala kosu stazu koja je nekuda vodila. Kuda? Tek je trebalo da otkrije.Na izlazu sa kosine dočekali su ih ostaci pet ratnika. Lako je bilo izvesti zaključak da je njihov zadatak bio da čuvaju ulaz u nju.

Zaprepašćujuća je bila slijedeća slika. Na nevelikom rastojanju, preko čitave širine kosine, ležali su ostaci deset žena. Bogatstvo nakita koji ih je nekada krasio, a koji su sada našli Vulijevi kopači, bili su svjedočan-stvo da su poticale iz bogatog i plemenitog roda. Da su takvom rodu pripadale dok bijahu u zemaljskim obličjima. Siguran je bio da su bile lijepe.

Njihove glave su nekada obavijale, a sada su tu le-žale razbacane, zlatne trake ukrašene dragim kame-njem od lazurita i karneola, dok su njihove vratove krasile prefinjene ogrlice načinjene od raznobojnih perli. Sve one su bile lišene grobne opreme koju je činio propisani ritual.

52

Velike vrućine su usporavale radove, svaki naredni udarac pijuka donosio je novo otkriće. Vuli je bio van sebe od oduševljenja, ali i sa melanholijom koja je bila neizbježna uz ovakve scene.

Nedaleko od ostataka žena – otkopani su ostaci i prelijepe harfe. Drveni okvir je davno nestao bez traga, ali tu su bili njeni metalni ukrasi i okovi. Dje-lovi instrumenta mogli su lako da se dorade i da do-biju oblik kakav je harfi dao neki stari majstor koji ju je izradio prije više hiljada godina.Malo šta se izmijenilo između ondašnje i oblika današnje harfe. I kada su u pitanju harfe, a i ljudi, nametala mu se misao, koja se poput konca rastegla kroz pet hiljada godina.

53

•

Ono što me je ovamo vodilo možda su zvuci ove harfe, pomislio je. Ali, gdje su ruke, gdje je harfistkinja, gdje je muzika koju je ona proizvodila? Prah je sve, osim dje-lova napravljenih od zlata. Zlato sve preživi, vrijeme i stoljeća. Eto, i sada se to pokazalo sa harfom koja je lažala u prašini s mnogo nakita razbacanog oko nje. A harfistkinja, gdje je ona? Šta je od nje preživjelo? Gdje su njeni prsti, njene ruke, njene sigurno prelijepe, zano-sne oči.

54

•

Vodoravna šipka harfe bila je okovana zlatnom plo-čom. Iz nje su virile čivije sa zlatnim glavicama, ko-jima su nekada zatezane strune. Ivicom rezonantne kutije pružala se mozaička crta od karneola, lazurita i blijedog sedefa. A glavni ukrasni motiv bila je pre-lijepa statua, napravljena od zlatnog lima. Bila je to glava bika sa očima i bradom od lazurita.

Na Vulijev, istovremeno ushićenje i zaprepašćenje, na harfi su ležali pepeljasti ostaci žene čije su ruke bile raširene, okićene zlatnim nakitom i raznoboj-nim ogrlicama.– Oh, te ruke! – uzdahnu Vuli.– Zalud joj ljepota! – uzvrati kopač Edib. Ove riječi su bile upućene Vuliju, ali on se ponašao kao da ih ne čuje. Vjerovao je da ljepota živi i nakon što pro-padnu zemaljska i tjelesna obličja koja je krasila.

55

•

Vuli je bio siguran da je to bila hrafistkinja. Ona koja mu se pojavljivala u snu. Koja je nakad šetala ulicama i trgovima drvene metropole koja se isticaše među i nad svim gradovima. Pokušao je da zamisli Ur sa velikim bedemima i nadaleko čuvenim hramovima, iz vremena drevnih kraljeva. Svaki put je u snu čuo zvuke koje su oslobađale ruke lijepe harfistkinje, ali nije ni jednom us-pio da zadrži sliku njenog lica, umjesto kojeg je zjapila praznina. Još jednom se potrudio da mislima osjenči to lice. Bio je to još jedan uzaludni napor. Lice je bježalo, nestajalo u tamu vjekova. A sa njim i grad kome je to lice jednom bilo ukras.

56

•

Tragična scena koja se ukazala iz zemlje i koja je sna-žan utisak ostavila i na kopače i na Vulija, djelovala je potresno. Ko su bili ti koje sada nalazimo poslije toliko hiljada godina, pitali su se i Vuli i kopači, čiji pijuci su ih oslobađali milenijumskog sna i ćuta-nja. U svima se probudila radoznalost, pa su svaki na svoj način zamišljali te nekada žive ljude, i žene, okićene neprocjenjivim nakitom, sa kojim su otišli u smrt. Iznenada, vjerovao je Vuli, a potvrđivali su pažljivo raspoređeni predmeti. Kao da su bili pri-premljeni za neko veliko slavlje iz kojeg su nenadno, bez velikih potresa, otišli s onu stranu života.

Ćutali su i objedovali, zamišljajući sebe u nekoj da-lekoj budućnosti, u sličnoj situaciji, ali bez bogat-stva i nakita. Siromašni Arapi koji su jedva sastavljali dan sa danom.Svejedno je, na kraju, sigurno je pomislio neki, s ogrlicima i nakitom ili bez njih.– Pa ipak je lijepše sa ovakvim nakitom! – čuo se glas kopača Avada. –Sa ovoliko nakita i smrt je ljep-ša! – dodao je. Ostali su se nasmijali. Gorkim osmi-jehom koji je prekrio njihova lica. Vuli je toga dana, zbog tako nenadanog otkrića, rekao da im se daju duple dnevnice. Kako bi im dao više motiva za rad. I uljepšao strašnu scenu koju je obavijao dekor praha,

57

koji nekada bijaše ljudsko lice, pred kojom bi svako zanijemio.

Sjutradan, orni zbog dobijene nadnice od prethod-nog dana, puni snage i oduševljenja, iako je odu-ševljenje bilo malo, nastavili su iskopavanja. To ko-panje po ostacima nekadašnjih života nije ni malo prijatna stvar! – oglasio se pedesetogodišnji Ikbal, čije je ime skrivalo milost i dobročinstvo, a koji nije štedio snage i truda, njegov pijuk se sigurno zaba-dao u zemlju. Imajući u mislima novu mogućnost i novu nagradu kojom Vuli može da ih daruje. Ukoli-ko naiđu na novo otkriće. Teren koji su prekopavali – bio je prostor velikih iznenađenja.U dubini kosog hodnika pronađeni su ostaci živo-tinja. Nakon ispitivanja je utvrđeno da su to ostaci magaraca. Pored njih su nađeni tragovi dvokolica koji su umjesto saonica imali točkove. U blizini su ležali ostaci dvojice muškaraca, vjerovatno kočijaša, mislio je Vuli. Dvokolice su bile prekrivene boga-tim mozaicima od crvenog, plavog i bijelog kame-nja i bareljefima koji su bili urezani u zlatnu ploču, a predstavljali su lavlje glave, čije su grive bile izrađe-ne od lazurita.

Oko dvokolica bili su rasprostrti razni predmeti i dragocjene stvari; mozaičke šahovnice za neku društvenu igru, vrčevi i vaze od zlata, srebra i ala-bastra, razno oruđe i zlatna oprema za toaletne po-

58

trebe, a kao poseban arheološki unikat – isticali su se vanredno lijepi proizvodi od vulkanskog stakla. Dvije lavlje glave, iskovane od srebra, predstavljale su posljednje ostatke nečijeg prijestola (ko je sjedio na njemu, oteo se glas Vuliju), čiji su drveni djelovi bili parh.Sve je prah! Ljudi i gradovi. Sumer i Ur. Kraljevi i bogovi. Dobro je rekao Solomon, mudrac među ca-revima i car među mudracima: „Sve je iz praha pro-izišlo i sve se u prah vraća“. I u drevnom spjevu Enu-ma eliš je tako zapisano. I u Epu o Gilgamešu stoji:

Enkidu, prijatelj,Koga je tvoja ruka dodirivala,Postao je blato zemlje,Pun je prašine,Potonuo je u prah,Prah je postao.

Najveće intresovanje je izazvala tek otkrivena istru-lila škrinja, na kojoj su se još uvijek prepoznavali prefinjeni figuralni ornamenti izrađeni od lazurita i sedefa.

Nakon što su obavili ne baš lake radove, koji su se odnosili na konzerviranje blaga, kopači su se pri-hvatili pomijeranja škrinje. Tada se pred začuđenim očima prisutnih ukaza nova senzacija. Nova tajna i njeno otkrivanje bili su na pomolu. Škrinja je svojim

59

dnom zaklanjanjala otvor probijen u jednom zidu ili podu od cigala. Vulija je obuzelo ushićenje. Nije znao na kakvo otkriće će naići. Ova zemlja je prepuna tajni! – pomislio je. Odmah se ispostavilo da je taj otvor bio namjerno načinjen, zamaskiran labavo složenim ciglama. Brzo se ispo-stavilo da je taj zid od cigala na dnu kosine dio ku-pole koja je zatvarala grobnicu. Razbojnici su je već bili opljačkali. Pronalazak na koji su brzo naišli bili su dva modela srebrnih čamaca. Najdragocjenije ot-kriće koje je čekalo Vulija bio je cilindrični pečat sa natpisom koji je svjedočio da je tu bio nekada shra-njen kralj po imenu A-bar-gi.

Detaljna ispitivanja koja je Vuli učinio nad kriptom dovode ga do još jednog začuđujućeg otkrića: kralj A-bar-gi nije bio sam. Ležao je u društvo drugih osoba. U pitanju su dvorjani i ljudi iz njegove prat-nje i bližeg okruženja, objasnio je kopačima. Pretpostavka je brzo potvrđena sigurnim zaključ-kom: kraljevski mauzolej koji su otkrili Vulijevi ko-pači bio je zajednički grob.

60

•

Slike zajedničke smrti koje su počele da se oslikavaju u njegovoj glavi, brzo će potvrditi činjenice koje su bile nepogriješivo svjedočanstvo zajedničke smrti kralja i njegovih najbližih ljudi.– Kakvo je to bilo žrtvovanje i šta je bio njegov smisao? – pitao se Vuli. Na sva pitanja će ubrzo i dobiti odgo-vore. Slagajući kocku po kocku, odgovori su se nudili sami.

61

•

Otkopana kosina u kojoj su pronađeni ostaci kralje-vih ljudi, muškaraca i žena, dvokolice sa saonicama, harfe i škrinje, nije mogla da vodi do grobnice kra-lja A-bar-gija. Razlozi su bili očigledni, prolazila je iznad kupolastog krova, dotičući ga na mjestu gdje je škrinja, te tako zaklanjala otvor.

Slažući slike topografskog položaja grobnice i kosi-ne, Vuli je izveo zaključak koji se temeljio na logici terena, kosina je vodila u drugu grobnicu, a ne ovu koja je bila nekada mjesto blaženopočivšeg kralja.

Prije nego je dao nalog da se započne s uklanjanjem ruševina i otvranjem nove grobnice, odlučio je da traži drugu kosinu koja je pripadala grobnici kralja A-bar-gija. Takva kosina je morala da se nalazi u du-bljim slojevima zemlje, siguran je bio. Što se i potvr-dilo u stvarnosti. Njeni prvi tragovi su otkriveni na dva metra ispod nivoa prve kosine.

Pored samog njenog ulaza, ležali su u dva reda tra-govi šest vojnika, naoružanih kopljima i bronzanim šlemovima. Dublje ispod otkopani su ostaci dvoja drvenih kola sa četiri točka, u koja su bili upregnuti volovi. Ostaci volova bili su dobro očuvani toliko da je jedan od njih izvađen u cjelini.

62

I uzde i zapregu pokrivali su bogati ukrasi od perli i srebrnih okova. Na kostima volova ležali su ostaci dvojice muškaraca. Kočijaši, vjerovatno, pomislio je, dodirujući njihove ostatke koje zemlja bijaše do-bro pročistila i osušila.

Kraj temelja zida A-bar-gijeve grobnice ekipa je na-išla na ostatke devet žena. Bile su u sjedećem polo-žaju. Na ostacima njihovih nekadašnjih glava sijale su zlatne dijademe ukrašene kamenjem od lazulita i karneola, okićene zlatnim visuljcima u obliku bu-kovog lišća.– U kakvom su blagostanju i bogatstvu živjeli! – oglasi se Bešir, onaj koji donosi radosnu vijest.Ostali su ćutali i kopali.

Iako iskusni arheolog, koji pred iskopinama nije pokazivao sentimentalnost, ova scena ga najtera da okrene glavu od prizora koji se ukazao pred njego-vim očima.

Kraj nogu žena bile su rasute razne minđuše, u obli-ku mjeseca, bilo je tu i češljeva od lazurita i sedefa, a višebojne perle koje su nekada bile nanizane na konac ogrlice, bile su razninzane. U zemlji je ostao trag istrule niti koja ih je povezivala.

63

Zamislio je nit koja je povezivala vjekove, a sa njom nas i predmete koji su tu stajali, probuđeni iz hilja-dugodišnjeg sna.

64

•

– Ko je nosio tako lijepu ogrilicu? – oteo se glas na Vuli-jeva usta. – Nemoguće je na to naći odgovor – pomislio je. Kako je bilo grlo, usne, lice, glave tih žena? Mora da su bile lijepe, kraljeve konkubine, one koje su mu pri-ređivale svakakva zemaljska zadovoljstva. Nemoguće je da nijesu bile lijepe. Najljepše žene su se birale za kralja i njemu su pripadale. To je uvijek tako, važeće za sve kraljeve i sva kraljevstva, što bi u ovom slučaju bilo drugačije.– Ručak! – prekinuo je kuvar Kaid njegova razmišlja-nja. Kopači su brzo bacili alatke i uputili se mjestu gdje se ručavalo.Vuli je ostao po strani. Rekao je da oni ručaju, a da će im se on pridužiti.

Pokuša da zamisli devet lijepih žena, ali nije imao ma-šte ni snage da njihov lik dozove preko toliko mileni-juma. Svaki pokušaj je ostao bezuspješan. Iz ostataka je zjapila praznina. Žene su bile u melodramatičnim pozama i predstavljale su prizor koji je bilo nemoguće opisati. A još teže ih je bilo zamisliti dok su bile u stvar-nim obličjima koje je vrijeme rasulo i istrošilo.

Vuli je te noći sanjao čudan san. Sjeme koje je bilo u zemlji zatomljeno pet milenijuma, procvjetalo je. Na ruševinama koje su istraživali, rastao je raskošan i di-

65

van cvijet. Pokušavale su nečije ruke, kao da su to bile ruke onih devet žena, da ga zaustave u cvjetanju. Ali je to bilo nemoguće. Cvjetao je uporno, prema nebu koje mu se osmjehivalo širokim osmijehom. Dozivajući ga ka sebi.

Razmišljao je o cvijetu i njegovom značenju. U snu je čuo i zvuke harfe koji su bili usklađeni sa cvjetanjem. Ti su ga zvuci podsticali da cvjeta, a i on je podsticao hrafu da zvuke oslobađa. Ko zna šta nas još čeka na ovom putu, kakva iznena-đenja? Govorio je ne vjerujući u ono što mu se događa. Smješkala su mu se nova otkrića. To je sigurno znače-nje osmijeha kojim se cvijet objavio i rascvjetao kroz njegov san.

66

•

Žene su bile u sjedećem položaju, oslonjene leđima na zid grobnice, sa nogama ispruženim duž iskopa. Sve je podsjećalo na košmarnu tragediju koja se jed-nom dogodila, čiji su akteri zauvijek zaustavljeni i ostavljeni nekom da ih pronađe. Ta uloga je pripala njemu.

– Zašto meni? – pitao se on. – Zar su mene čeka-li toliko milenijuma? Prostor između grupe žena i kola bio je ispunjen ostacima drugih žena i drugih muškaraca. A sa obe strane ulaza u grobnicu, koji je bio zatrpan ruševinama koje su oni sada očistili, stajali su vojnici u punoj borbenoj opremi. Oprema je ostala, a vojnici su bili prah. Sve nadživi čovjeka, pomislio je Vuli. Harfistkinju, njena hrfa. Vojnike, njihove oprema. Kraljeve, nji-hovi prijestoli. Lijepe žene, njihovi nakiti i ogrlice.Malo podalje ležale su dvije bogato obučene harfis-tkinje, sa prstima na strunama instrumenta. Harfe su predstavljale pravo remek djelo sumerske umjet-nosti. Dekorativni motiv bila je glava bika naprav-ljena od srebra, sa očima i bradom od bijelog sedefa i lazurita. Od drvenih djelova ništa nije ostalo, a po sačuvanim ostacima mogao je zaključiti da je rezo-nantna kutija bila ukrašena pločicama od bijelog sedefa sa ugraviranim scenama iz života životinja.

67

•

Te ruke su proizvodile zvukove, pomislio je Vuli. One su me dozivale. Poslednji akrod koji je oslobođen sa tih žica ostao je da odjekuje i taj odjek se umnožvao kroz stoljeća i pokoljenja, dopirući do njega. Počeo je da vje-ruje da ga je taj akord doveo na Planinu smole i da mu je otvorio kapije grada koji je davno nestao sa lica zemlje. Gledao je ostatke ruku i ostatke harfi i pokušao da u viziji oblikuje lica harfistkinja.Sjetio se priče o kralju Šaulu i njegovoj sjeti koju je izliječila harfa mladoga Davida. Uzeo je Bibliju koju je geolog Šaul, koji je imao isto ime kao kralj, stalno nosio sa sobom i podsjetio se na tu scenu: Duh Jahve bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. Tada rekoše Šaulu sluge njegove: „Evo, zao duh božji salijeće te. Zato neka naš gospo-dar zapovijedi pa će sluge tvoje pronaći čovjeka koji zna udarati u harfu: kada te napadne zao duh božji, neka onaj udara u harfu, pa će ti biti bolje...“A Jišaj je imao sina po imenu Davida koji je svirao har-fu i poslao ga je Šaulu: Tako David dođe Šaulu i stupi u njegovu službu. I Šaul ga veoma zavolje, i David po-sta njegov štitonoša. (...) I kad god bi Božji duh napao Šaula, David bi uzeo harfu i svirao; tada bi Šaulu la-knulo i bilo bi mu bolje, i zao bi duh odlazio od njega (Samuel I, 16)

68

Iako je Šaulova sjeta bila od Boga, David ju je liječio svojom harfom, reče Vuli, vjerujući da ova priča na naj-bolji način oslikava božansku moć ovog instrumenta, čiji zvuci nikada ne umiru.

Jednolični pustinjski pejzaž budio je u Vuliju žudnju za londnskim svjetlostima. Nekoliko noći uzastopice sanjao je kiše. Koje su spirale naslage zemlje i prašine, umivajući ostatke hramova i palata koji su bljeskali pred njegovim očima.

69

•

Do groba kralja A-bar-gija nalazio se drugi grob do kojeg je vodila postavljena kosina. Tajna škrinje koja je u njoj stajala bila je razjašnjena. Grobari koji su kopali kosinu vjerovatno su udarili lopatom u ku-polasti krov grobnice kralja A-bar-gija. Iskušenje na tom putu bilo je neodoljivo. Kroz probijeni otvor u zidu upali su u grobnicu. Pljačkaši su je pokrali, za-ključio je Vuli, ne štedeći ni kraljeve ostatke. U žurbi su zaboravili modele dva srebrna čamca. Zatim su otvor popunili ciglama i zaklonili škrinjom. To nije ni kod koga moglo da probudi sumnju, pošto je ko-sina, u skladu sa pogrebnim ritualom, bila ispunje-na mnoštvom raznih predmeta, koje su činile vaze, kola, harfe i pehari.

Vuli je pristupio otvaranju druge grobnice. Nakon što su kopači raščistili ulaz od ruševine, članovi ar-heološke ekspedicije ušli su u mračnu kriptu. To što se ukazalo njihovim očima ličilo je na završne sce-ne neke nevjerovatne drame, u kojoj glumci padaju mrtvi u slikovitim pozama, ostajući nepomični dok ne padne zavjesa. Samo što su umjesto živih gluma-ca stajali čovječiji ostaci. Bogati nakit koji ih je neka-da ukrašavao bio je dovoljan dokaz da Vuli i članovi njegove ekspedicije utvrde da se radi o ženama.

70

U sredini odaje, na odru koji je bio istrulio, ležali su ostaci žene, prekriveni perlama od zalata, kvarca, srebra i lazurita, kalcerdona, kvarca i ahata. Tamo gdje su bila usta ležao je pehar od zlata. Tri zlatne igle sa glavicama lazurita i četiri amajlije koje su imale oblik ribe i gazele stajale su pored desnog lak-ta.

Ukras na glavi pokojnice (o, ko li je bila ova žena i kako se zvala, pitao se!) činile su široki navoji zlat-nih traka, koje su nekada okruživale periku grotes-kno velikih razmjera. Privjesci u obliku zaltnog li-šća i laticama od bijelog i plavog stakla su visili sa dijademe. Iza ostataka glave žene, koja mora da je bila ljepotica, pronađen je češalj ukrašen zlatnim rozeticama. Sa obje strane glave nekada su visile niske četvorou-gaonih perli, koje su bile u neredu razasute po odru. A na krajevima vrpci su visile prefinjeno izrezbarne amajlije od plavog lazurita sa obličjima bika i teleta.

Na jednoj prilično debeloj perli nanizana su tri niza od lapislazulija i crvenog karneola. Na najdonjem su visli zlatni prstenovi, na drugom zlatni listovi od bukve, a na trećem tri vrbova lista i zlatni cvjetovi. Zlatnim spiralnim žicama bile su zakićene sljepooč-nice, a zlatne naušnice, u obliku polumjeseca, visile su i bile prilično teške.

71

Kraj nje, na odar naslonjene, sjedjele su dvije slu-žavke, jedan kraj uzglavlja, a druga kraj podnožja. Na podu su bili razni predmeti i dragocjenosti: di-jademe, srebrne vaze i uljane lampe, zlatni vrčevi, dva žrtvena stola od srebra, zlatne kutijice u obliku školjke, u kojima se još uvijek nalazila šminka zele-ne boje.

72

•

Kakva raskoš? – uzdahnuo je Vuli. I šminka je preži-vjela, a lica?, pitao se. U viziji su mu se javljala lica žena za koja je vjerovao da su lica dvorkinja i harfis-tkinja. Mora da je ovo bila prelijepa žena, neka važna ličnost, u najmanju ruku kraljica. Ovoliko nakita! Ali ove žene, dvorkinje, zašto su kraj nje u grobnici? Ka-kava je bila njihova uloga? Da li su umorene nasilnom smrću? Mnogo pitanja, bezbroj njih rojilo se u Vulijevoj glavi. Trebalo je na njih naći odgovore. Ali nakon što se, od uzbuđenja koja je doživio prilikom istraživanja, glava ohladi. Kad se poređaju argumenti, slože kockice, odgovori će stići sami.

73

•

Cilindirični pečat otkrio je zagonetku i riješio tajnu. Sa natpisa koji je na njemu bio utisnut jasno je mo-glo da se pročita da je u grobnici bila shranjena Sub –ad. Vuli je brzo izveo zaključak da je to bila žena kralja A-bar-gija. Sigurno je njena poslednja želja bila da bude sahranjena u blizini muža.

Kasnije će mrčana tajna tih drvenih grobova biti ot-krivena u svoj dramatičnoj stravičnosti. Sumreskim kraljevima i kraljicama dodjeljivan je za posmrtni put čitav dvor.

Kralj A-bar-gi ležao je okružen trojicom dvorana, a u kosom hodniku kojim je vodio put do grobnice, bili su ostaci šezdeset i dvije osobe.

Njegovu suprugu kraljicu Sub-ad pratilo je dvadeset i pet osoba iz njenog najbližeg okruženja, a dvjema omiljenim služavkama je pripala posebna čast da leže kraj njenog odra u samoj kraljevskoj grobnoj odaji.

74

•

Da li je moguće da su se radovale prijevremenoj smr-ti? Je li možda njihova svijest bila na stupnju koji je proizvodio radovanje zbog tog čina. Zarad koga bi se čovjek odrekao sopstvenog života? Možda zbog ljubavi. U tom slučaju ljubav bi bila jača od smrti. Tako je raz-mišljao Vuli nakon suočenja sa surovim scenama koje su otkrila iskopavanja, poslije mnogo hiljada godina.

75

•

Kakvom smrću su umrle žrtve pogrebnog sumor-nog rituala? – pitanje je koje se neizosotavno na-metalo. Ti vojnici, dvorani, harfistkinje. Vuli i ljudi iz njegovog tima, razmišljali su kako bi riješili ovu zagonetku. Prvo što je zaključeno jeste da ti ljudi ni-jesu otišli u smrt brutalnim nasiljem. U prilog tome je govorio mirni položaj njihovih ostataka, pa je sve izgledalo da su članovi kraljeve pratnje utonuli u vječni san, svojom voljom i odlukom, bez ičije pri-sile. Ničim narušeni položaj nakita, harfi i vojničke opreme, a prije svega pehara koje su držali pri usti-ma, dodatni je dokaz da nije bilo nikakvog nasilnog rvanja žrtava sa onima na čiji su poziv ili naredbu ušli u grobnu dvoranu.

Nijesu bili usmrćeni ni negdje drugdje, pa da su u grob, naknadano unijeta njihova tijela. Prilikom ta-kvih prenosa moralo je da dođe do makar manjih pomjeranja, u rasporedu nakita, ritualnog posuđa i oružja, što nije utvrđeno ni nakon detaljnog pregle-da arheologa.

Odbačena je i mogućnost da su sahranjivani živi. Takva smrt bi ostavila drastične dokaze. Živi zako-pani, pod pretpostavkom da su opijeni narkoticima,

76

branili bi se do zadnjeg daha, umrli bi s grimasama, iskrivljnih lica, u predsmtnim grčevima.

Otkrivanju tajne doprinio je pronalazak kome u početku nije pridavana pažnja. A to je bakarni ko-tlić, čiju namjenu nijesu utvrdili, otkopan u blizini grupe dvorskih harfistkinja. Vuli je zapazio da se on nalazio na centralnoj tački rampe, što ga je navelo na pretpostavku da je imao veze s peharima koje su pri ustima držale sve žrtve pogrebnog obreda.

U kotiliću je vjerovatno bio neki opojni napitak, opijum, možda hašiš. Osobe na smrt osuđene pri-lazile su redom kotliću, zahvatale peharom uspav-ljujući napitak i naiskap ga ispijali, a zatim se vraćali mjestu koje im je bilo određeno u obredu, tonući u san. Kada bi sve ispile svoje pehare i utonule bez-brižno u san, ulazili su vojnici ili sveštenici i udarci-ma bodežom u srce poubijali sve žrtve.

Od šezdeset i osam žena, dvadeset i osam je ima-lo na sljepoočnicama trake od zlatnih listića. Ekipi arheologa, kopačima i Vuliju se u početku učinilo da ostale žene nijesu imale nikakve ukrase na glavi. Kasnije su na ostacima njihovih glava primjećene zagonetne purpurne mrljice. Hemijskom analizom se pokazalo da je to bio hlorid srebra. Te žene su imale srebrne dijademe koje su se potpuno raspale, otuda purpurne mrljice.

77

U daljem postupku hemijeske obarde naišli su na jedan incident koji se odigrao tokom pogrebne sve-čanosti. Pored ostataka jedne žene pronađene su minđuše od čistog zlata. Izgledalo je čudno kako ona na glavi nije imala nikakvih ukrasa.

78

•

Ko je bila ta žena? Pitao se Vuli. Na njenoj glavi nije-su otkrivene nikakve mrlje. Znači na glavi nije imala nikakav ukras. Žena sa minuđušama od zlata ali bez dijademe. Tu je nešto bilo nejasno. Druge žene su ima-le ukrase na glavi. Prilikom uklanjanja njenih ostata-ka pored pojasa primijećen je pljosnati kružić od sive mase. Ubrzo je utvrđeno da se radi o srebru. Predmet su očistili i stavili pod lupu. Kružić je služio kao tra-ka za glavu, ista kao što su je imale sve sumerske žene, samo što je ova bila uvijena u klupko. Položaj kružića u blizini pojasa ukazivao je na to da ga je žena držala u džepu haljine. Pošto je uvijena traka predstavljala solidnu masu srebra, koju je tkanina haljine čuvala od razarajućeg dejstva organskih kisjelina, nije kao ostale dijademe podlegla raspadnju.

Na koji način se dijadema našla u ruci žene, umjesto da blista na njenoj glavi?, pitao se. Svi drugi učesni-ci mračne pogrebne svečanosti nastupali su u svečanoj odjeći sa nakitom i ostalim ritualnim predmetima koji su zato predviđeni. Mora da je u pitanju službenica koja je kasnila na pogreb, te je u žurbi hitala da stigne povorku. Mlada žena sigurno nije stigla da se obuče na vrijeme, pa je u žurbi gurnula traku u džep, da bi je stavila usput na glavu ili u vrijeme samih pogrebnih svečanosti. Uzaludno je bilo ispitivati zašto nije izvršila

79

tu svoju namjeru. Sigurno je žurila da umre zajedno sa ostalima.

Zašto nije zakasnila, zašto je pošla za povorkom smr-ti? Pitanje je na koje Vuli nije mogao da nađe odgovor, osim što je žalio što nije zakasnila, kako bi još gledala sunce. Ti ljudi iz povorke prerano su ga se odrekli. A odreći se života, jednog i jedinog, u ime bilo koga i u ime bilo čega, bezvrijedno je. Nema cijene koja ga može nadoknaditi. U čemu je bio smisao tog žrtvovanja? U ime kojih bogova i kraljeva?

80

•

U povorci smrti Vuli je vidio ljude sa svim slabosti-ma, željama i patnjama, sličnim njemu i onima sa kojima ih je otkopavao. Slične svim ljudima prije ili kasnije.

Dok je razmišljao o sumornom ritualu takozvane dobrovoljne smrti i odlaskom u grob sa svojim kra-ljem i kraljicom, u viziji mu se javljala mlada žena koji časak prije puna radosti, ali sada u žurbi blijeda i uzdrthtala namješta nabore svoje tunike, da bi se dostojno pripremila za susret s drugim svijetom iz kojeg se nikada više neće vratiti.

Bila je sparna ljetnja noć, pod šatorima je bilo ne-moguće spavati. Puni pustinjski mjesec putovao je nebom. Vuli je vidio na njegovoj površini lik mlade žene koja je stigla da se preda smrti, s mišlju da od-lazi na onaj svijet zajedno sa kraljem i kraljicom, te da će ih i tamo vjerno služiti.

Ova scena ga je bacila u sumorno raspoloženje. Sve okolnosti su govorile da se radi o dobrovoljnom žr-tvovanju. Kralj sveštenik Ur-a smatran je za božan-sko biće, a njegova smrt je bila jednostavni prelazak u drugi svijet, gdje će zauzeti mjesto dostojno nje-govog zvanja i ugleda. I dvorjani i posluga smatrali

81

su za prvilegiju da isto mjesto i rang koji su imali u ovom zadrže i u drugom svijetu, pošto su mogli da ga prate u grob i da mu budu na usluzi u carstvu s one strane života.

Vuli je u kraljevskim grobovima sakupio dovoljno činjenica kojima je potkrijepio ove svoje tvrdnje, pa je mogao i da rekonstruiše kompletnu pogrebnu ceremoniju. Na osnovu pronađenih ostaka tkanine koji su podvrgnuti mikroskopskoj analazi moglo se utvrditi da su žene iz pogrebne povorke nosile haljine serletne boje. A kako je ukazivao vez, jednu grupu žena činile su harfistkinje, a drugu sviračice, plesačice i sobarice.Jedna harfistkinja držala je ruku na hrafi na mjestu gdje su bile strune. To je odavalo utisak da je mla-da žena umirala svirajući na harfi posljednje akrode života.Zvuci harfe ne umiru, rekla je. Čuo je njen glas i istovremeno vidio je kako njen život otiče sa muzi-kom i razliva se kroz mnoga stoljeća i nebeska pro-stranstva.

82

•

Uz muziku se lakše ide u smrt, pomislio je Vuli. Ko zna kakve su božanske zvuke svojim prstima oslobađale ruke te, sigurno, lijepe žene. Jedan tako moćan kralj, kakav je bio A-bar-gi, sigurno je imao najljepše žene kao svoje zabavljačice.Ti akordi su mi otkrili Ur. Da njih nije bilo, nikada ne bih počeo da kopam u Planini smole. Možda i bih, ali ne bih išao dalje i dalje.Mnogo puta sam razmišljao da odustanem, govorio je kasnije. Velika drama se odigravala u meni, između ići dalje ili stati. Sada su nepostojeće ruke mamile akorde iz nepostojećih žica.

Bio je to zapravo posljednji akord koje su izmamile iz ove harfe koja je zadržala svoja obličja i poslije 4628 godina Predsmrtni akord, izmamljen u slavu života, odjekivao kroz hiljade godina, i stigao do mene, u meni odjeknuo i pokrenuo me. Doveo do grobnice i one koja ga je svojom rukom oslobodila. Ništa ne umire zauvi-jek. Svaki odjek, jednom oslobođen, udvaja se u bez-brojne odjeka, vječite melodije koja ne umire.

Tako je razmišljao dok je zamišljao pogrebnu povorku u Uru.Tako sam razmišljao i ja dok sam pisao ovu poemu o smrti i životu.

83

•

Rekonstrisao je glasno, pred kopačima koji su ga slušali pažljivo, sliku te svečanosti. U kosi hodnik svečanim korakom stupa povorka harfistkinja, ko-njušara i vojnika, oficira i dvorskih služebnika. Sluge unose posuđe i kutije, magarci gonjeni uvlače kola sa svim bogatstvom. U pogrebnu dvoranu unosili su čitavu imovina umrlog kralja.

Vojnici pod punom opremom u zbijenom stroju zauzimaju mjesta vječnih čuvara groba. Na žarkom suncu, poput živog plamena, presijavaju se duge ženske tunike, iskri se srebrni i zlatni nakit, sijaju izglačani bakarni šlemovi, bodeži i strijele, dok se niske ogrlica prelivaju u duginim bojama.Tragično – veličanstvena scena.

Kroz otvorena vrata grobnice u polumraku se nazire kraljevo tijelo na odru u raskoši obredne odjeće.

Tokom čitavog trajanja svečanosti čuju se tihi tono-vi harfi, ritualno pojanje sveštenika, ženski horovi, lelek dvorskih narikača.

Na određeni znak, osobe iz kraljeve pratnje pristu-paju redom velikom kotlu, peharom zahvataju opoj-ni napitak i naiskap ga ispijaju. Zatim se vraćaju na

84

svoja mjesta gdje, opruživši se na zemlju, polako tonu u san.

Harfistkinje prstima sve slabije dodiruju strune, pje-vačice su zamukle sa pjevanjem. Slijedi tišina prepu-na iščekivanja.

U jednom trenu sa vrha najvećeg hrama odjekne gromoglasno sviranje fanfara, ulaze vojnici-dželati i vještim udarcima bodeža ubijaju ljude i životinje. Potom grobari zasipaju ulaz u grobnicu i ogromnu iskopinu ispunjavaju zemljom koja obuhvata kosi hodnik i kupolastu građevinu.Masa koja je učestvovala u pogrebnoj svečanosti se razilazi, vraćajući se polako svakodnevnim obaveza-ma.

Nakon gotovo pet hiljada godina Vuli je iskopao iz tame zaborava imena kraljice Sub-ad i kralja A-bar-gija, otkrivajući svijetu potresnu tajnu njihovog pogreba i kraja onih koji su činili njihovu najužu pratnju.

85

•

Ovako su na iskopinama Ura, nakon ovih potresnih scena, razgovarali arheolog Vuli i geolog Šaul:

– Ep o Gilgamešu je spavao dvije i po hiljade godina ispod zemlje – reče geolog Šaul.– Ali nije izgubio na aktuelnosti i svježini poruka. Iste su čovjkove patnje i radosti onda i sada, kao da je juče napisan – reče Vuli.– Zemlja je najbolja čuvateljica – sa osmijehom doda-de geolog.– Nađen je u ruševinama Asurbanipalove palate – podsjeti Vuli, uz opasku da je Gilgameš veći bog od Zevsa. Zevs je ljudima darovao vatru, a Gilgameš je htio da ih učini besmrtnim.Nad iskopanim ruševinama nekadašnjeg grada, sada su se sporili arheolog i geolog. Prvi je imao više razumi-jevanja za metafiziku i poeziju, dok je drugi priznavao samo činjenice.– Da zemlja nije prekrila ove ruševine, ne bi bile saču-vane do danas – reče Šaul.– Tačno je – potvrdi Vuli. Ali da nijesu jasne, mudre i duboke poruke, ništa ih ne bi sačuvalo, pa ni zemlja.– Mudre ili glupe, svejedno, ukoliko su slovima označe-ne, data im je jednaka mogućnost da prežive.Šaul je svoje teorije navodio u korist zemlje, a Vuli u korist duha i njegove neuništivosti, iako se i njegova na-

86

uka isključivo bazirala na materjlanim faktima, koje on ni jednog trenutka nije poricao.Geolog je u okviru ovih istraživanja proučavao sastav i starost zemlje.– Zemlja je najmudrija knjiga, ona sve čuva! – nije htio da odstupi od svog mišljenja.– Sve što je obilježeno slovom, ili nekim drugim zna-kom, ima trag vječnosti, pa samim tim i mogućnost da preživi, da ga neko otkrije i pročita – reče Vuli. Najbolje svjedočanstvo je zapravo Ep o Gilgamešu, najstarija svjetska poema, koja je svojih duhom povezala mnoge vjekove i pokoljenja. Ta svjetla tačka premošćivala je tamu ponora, prostor i vrijeme, svijetleći dirljivim sja-jem čovječnosti, kroz mnoge strahote i užase, pozivajući ljude da ga slijede i da ispune, jedno od prvih zavješta-nja koje je ostalo kao baština, svim docnijim pokoljenji-ma, pa i nama, današnjima.– Da li ćemo ga razumjeti? – sumnjičavao zavrtje gla-vom Šaul.– To zavisi od nas, od naše volje i spremnosti da kroz nejasni i nerazumljivi šum vjekova čujemo tužni glas neutješne duše i slomljenog srca, ustreptalog pred smr-ću, glas uručkog kralja Gilgameša.

Šaul je držao grumen zemlje na dalnu, a Vuli naušnicu kraljice Sub-ad.Nedostajale su mu londonske magle. Nedostajao mu je London.

87

Na osnovu nje i kompletnog nakita koji je pronađen u grobnici, Katarina Vuli će uspjeti da stigne do mode onog vremena, pa tako i rekonstriše punđu i lik draže-sne kraljice, čije je ime jedna kompanija u novije vrije-me uzela za ime i zaštitni znak mobilne telefonije. Upo-trebljavajući reklamni trik da će oni koji kupe telefon, moći da čuju kraljicu Sub-ad.

Nakon završetka arheološke kampanje, Vuli je poklo-nio geologu primjerak Epa o Gilgamešu, vjerujući da mu je bio srećan prilikom arheoloških iskiopavanja. I da bez te knjige ne bi imao tako uspješnu i plodotvornu kampanju. Sada je htio da ta knjiga usreći još nekog, u ovom slučaju gospodina Šaula, koji je njemu dao Bibli-ju, izdanje koje je nosio sa sobom prilikom kampanje.Vuli je otvorio Bibliju, i gle čuda, knjiga se ponovo otvo-rila tamo gdje je bila priča o kralju Šaulu i Davidovoj harfi.– Pa ti stvarno nosiš ime kralja Šaula.– Da – reče Šaul.Zvuci harfe ne umiru! – reče Vuli, srdačno se nasmija, i pruži ruku geologu.Držeći Šaulovu ruku, Vuli ispriča kratku, ali ubjedljivu priču:Iako još uvijek slovi činjenica da je autor Ep o Gilga-mešu nepoznat, zna se tačno ko je napisao tu besmrt-nu poemu. Čovjek koji je bio starješina pisara na dvoru kralja Gilgameša, a zvao se Sin-lek-uni..

88

– Uzrupator! – rekao je u jednom trnutku on. Uši koje su osluškivale čitav dvor, grad i carstvo, brzo su otvorile prostor, pa je ta riječ stigla do Gilgameša, koji je naredio da ga raščine pisarskog zvanja i bace u tamnicu, što su ubrzo učinili. Utamničeni pisar, koji bijaše istovremeno i darovit pjesnik i za to vrijeme strahovlade slobodou-man čovjek, slušajući šumove moćnog Eufrata, vajao je riječi i priču o uručkom kralju i njegovoj sudbini, o čo-vjekovoj sudbini, a onda ih kazivao tamničaru imenom Em – ne – kar, koji ih je pamtio, a zatim tajno zapisi-vao na glinene ploče. Pjesnik je umro u tamnici kralja Gilgameša, zazidan u bedeme grada Uruka, nikad ne saznavši za sudbinu svoga epa, niti šta je i koliko je on značio ljudima, kroz dugu povijest.Samilosni i hrabri tamničar je obavio djelo nemjerjivo za čovječanstvo.– I zemlja je učinila veliko djelo – dode geolog , rasta-jući se od Vulija. Misleći da se ljudske patnje, koliko i ljudske radosti, ne mijenjaju. U svim vjekovkima one su manje ili veće, ali iste. Danas, kao u vrijeme kralja Gilgameša.

I današnji gradovi nose u sebi sudbinu i dušu Ura.

89

•

Dugo, nakon što je okončao ekspediciju otkrivanja Ura, Vulija su opsijedale potresne scene povorki koje su dobrovoljno odlazile smrt, odričući se sunca i života. Harfistkinja ga ni poslije mnogo godina nije ostavljala. Javljala se povremeno, nekada bi iz tame iskrsnuo njen lik, a nekada je čuo zvuke njene harfe i njen melodični glas, kako pjeva, uz tihe akorde Pje-smu harfaša,* koju je spjevao neko davno prije nje, a čije stihove je često čitao, slušajući njen melodični glas i riječi koje su pratili savršeni zvuci hrafe koja je preživjela milenijume.

.....................................................................................

Njene zvuke je čuo dok je čitao Pjesmu harfaša:

A što se tiče njihovih mjesta – zidovi njihovi su razrušeni,I nema ovih mjesta kao da ih nije ni bilo.Niko ne dolazi otuda da nam priča o njihovom boravku,Da osnaži naše srce,Dok se vi ne uputite u ono mjesto kuda su oni otšili...

.....................................................................................

90

Glas se ponekad gubio, kao da dolazi iz velike dalji-ne, prekidali su ga olujni vjetrovi i grmljavine, ali bi nastupila duboka tišina u kojoj su se odjeci dobro čuli, pa je Vuli mogao da prati hrafistkinju i da sluša odjeke njene harfe i riječi koje je pjevala uz njih, a koje je napisao drevni pjesnik.

.....................................................................................

* Od tri varijante Pjesme harfaša, prva i ujedno naj-starija, nastala je u XVII ili XVI stoljeću prije nove ere (1786-1562), kad je ze-mljom vladalo bezvalađe i bijeda. U njoj se izražava sumnja u samo postojanje zagrobnog života, čovjeku se preporučuje uživanje na ovoj zemlji, jer se se sa onoga svijeta niko nije vra-tio. Citirani stihovi su iz te pjesme.

91

Zvuci harfe ne umiru, rekla bi svaki put, nastavlju-jući da pjeva:

Prisili svoje srce da zaboravi na to!Slijedi svoje srce dok si živ!Stavi mitru na svoju glavu,Namaži se divnim i pravim mastima bogova,Povećavaj sve više i više svoje naslade,Ne daj svom srcu da se žalosti,Idi za njegovim željama i za srećom svojom,Postupajući na zemlji prema zapovijesti svoga srca,I ne tuguj dok ne dođe dan tvoje tuge.

.....................................................................................

Riječi koje je izgovarala, kao da su govorile o nje-nom kajanju što je prerano otišla u smrt.Vuli je shvatio da je hrafistkinjin glas besmtran, kao što su besmrtni i zvuci njene harfe, koji će oživjeti u svakom ko pročita ove stihove.

Jer ne čuje više jadanje onaj čije srce ne kuca,A plač nikoga neće vratiti iz groba.I tako slavi dan radosti i ne tuguj,Jer niko ne ponese svoga doba za sobom,I niko od onih koji su tamo otišliJoš se nije vratio natrag...

92

Zvuci su preživjeli i riječi su preživjele, pomisli Vuli. Zvuci koje je harfistkinja oslobodila prije više hilja-da godina. Zvuci su vječni, oni ne umiru, vjerovao je. Srećan što je došao do one koja ih je prstima oslobodila zauvijek, šaljići ih ljudima.

93

•

Prilikom jedne od mojih mnogobrojnih posjeta Doklei, iz ruševina sam čuo zvuke harfe. Hrafistkinja iz Doklee, pomislio sam, ili duša one iz Ura, koja se ovdje preselila s harfom koju je srećni nalazač D. pronašao u ruševinama nekada velele-pnog grada, u blizini današnje Podgorice.

Castel Nuovo,Februar – decembar, 2012.

94

95

96

97

UMJESTO POGOVORA

ŠUM VEKOVA

I sve što je postojalo ikad,Svoju senku sve što imađaše...

Dis: Nirvana

Putevi pronicanja u suštinu čudesni su. O nji-ma umetnici ostavljaju dragocene, često nevereo-vatne tragove. Na putovanju ka smislu oni prolaze kroz lavirinte, savladavaju prepreke, bore se sa ave-tima i košmarima. Kretanje ka cilju često se pretvo-ri u lutanje. Zamamne zablude navode stvaraoca na pogrešan smer, na udaljavanje i na odustajanje. Nezaboravne su duhovne pustolovine, kretanje u mestu, kada se najdalje stiže. Mentalni eksperimen-ti, kreativne avanture neizvesnog ishoda stalni su izazov radoznalim ljudima ma koje profesije bili i u ma kom umetničkom medijumu se izražavali. Je-dan od najjednostavnijih stvaralačkih postupaka je-ste – posvećeno, skoncentrisano, uporno bavljenje

98

izabranom (ili nametnutom!) temom, motivom ili predmetom; likom, detaljem ili samo momentom... Slikar – gleda, kompozitor – sluša, vajar – dodiruje, filozof – razmišlja, književnik – čita i piše itd. Poen-ta je u činu apsolutne posvećenosti, u otvorenom, kreativnom postupku; u dubinskom proučavanju, neumornom istraživanju; u izbegavanju klišea, u ru-šenju tabua. Kada izađe na pravi put umetnik oseti da mu se vrata sama otvaraju, da se put odmotava pred njim; da se spontano pronalaze prava rešenja, da iskrsavaju sjajne ideje. Taj unutrašnji osećaj na-zvan intuicija neophodan je da bi se stiglo do cilja. Držeći se ovog samo naizgled jednostavnog plana nastala su najveća dela u istoriji umetnosti. Šta je radio Aran Hačaturijan? Samo je pažljivo osluškivao muziku svog naroda. Šta su činili slikari pout Šagala, Kandinskog, Magrita? Ponirali su u svoju maštu i tamo otkrivali univerzalne ideje koje su ovaplotili vizuelnim sredstvima, obukli u ruho linija, oblika i boja. Šta su radili književnici? Ponirali su u legende svojih predaka, tonuili u zaumne dimenzije jezika, tragali za novom pričom, uživali u opojnoj magiji naracije...

Pišući svoju novelu „Harfistkinja iz Ura“ Miraš Martinović se držao pomenutih postupaka, ali ono što je najvažnije – dopuštao je svojoj intuiciji da se oglasi, diskretno pomagao izabranoj priči da se ispriča gotovo sama, prepuštao se narativnoj matici i mutnim strujama koje su ga nosile ka naslućenom

99

cilju. Jednu arheološku kampanju, koja ima svoje precizne naučne klišee i često može biti nezanimlji-va jer se odvija veoma sporo i po tačno utvrđenim pravilima, Martinović je predstavio kao uzbudljivu duhovnu avanturu koja se prati sa velikim čitalač-kim zadovoljstvom. Kao što je njegovog junaka, ar-heologa Aleksandra Vulija vodio zvuk harfe iz proš-losti (kod Disa to je senka u pesmi Nirvana), tako je Martinovića vodio njegov unutrašnji pripovedački glas, a nas njegove čitaoce zanosila je blaga lirska neizvesnost, dramatika arheološkog iskopavanja na terenu, rekonstrukcija likova i događaja iz duboke prošlosti, intriga odnosa između vođe duhovne ek-spedicije i radnika-kopača koji su razumeli suštinu poduhvata i intuitivno prihvatili učešće u njemu. Kako pripovedanje odmiče čitaoci Martinovićeve novele spontano i neosetno postaju slušaoci zvu-kova harfe rastvorenih u vremenu. Akord sa struna harfe postaje melodija, a melodija koncert za orke-star nebrojenih imaginarnih harfi. Sa struna harfi čujemo muziku preobražavanja i trajanja. Poslednji put one su zasvirale na pogrebnoj svečanosti jednog kralja, a od tada neprestano odjekuju u večnosti.

U svom antičkom ciklusu Martinović je otkri-vao tajne bezimenih ruševina, gradova izbrisanih iz poznate istorije, zidova zaraslih u korov, predmeta sa arheoloških nalazišta i artefakata iz muzejskih zbirki. Te teme, objekti, predmeti zaista su postaja-li dragulji neprocenjive vrednosti tek kada je pisac

100

ispričao priču o njima, ponovo ih oživeo i vratio im dušu. Svejedno da li je pošao od hrpe šljunka, ci-gle sa nekoliko zareza, srebrne pribadače ili ukosni-ce ukrašene dragim kamenom, Martinović je uvek uspevao da razume njihovu zaturenu priču, da ra-stumači znakove i poruke koje su nam ti, samo pri-vidno mrtvi predmeti, donosili iz davnine. Slično se desilo i sa novelom „Harfistkinja iz Ura“. Marti-nović polazi od jedne harfe i dve knjige. Harfa koja mu je neodoljivo privlačila pažnju bila je nađena u rimskom gradu o kojem je Martinović pisao u knjizi „Snovi u Doklei“. Ovaj muzički instrument prefinje-nog zvuka kao da mu je sugerisao da pažljivije sluša, da osluškuje zvuke oko sebe, da se osloni i na sluh. Upozorenje je glasilo: nije dovoljno samo pažljivo gledati, nego je neophodno i još pažljivije slušati, osluškivati tišinu, pronicati u ćutanje. Pisac je imao pri ruci neophodnu lektiru, čitavu biblioteku (po-čev od Epa o Gilgamešu, Biblije i mnogih drugih). Ovom prilikom posvetio se knjigama Kosidovskog i Cerama, prepuštajući se napornom i neizvesnom procesu kreativnog čitanja. Od knjige do knjige, od teme do teme, stigao je i do druge harfe, one iz Ura. Tako su se stekli neophodni preduslovi za nastanak novele „Harfistkinja iz Ura“. Pisac je to jasno pre-poznao. Potom, bilo neophodno da strpljivo ispiše poglavlja novog književnog dela.

Martinovićev glavni junak, arheolog Aleksan-dar Vuli, prvi put je čuo neobičan akord 1922. godi-

101

ne na Planini smole, na početku jednog arheološkog istraživanja. Nije bio siguran da li ga samo on čuje, da li je proizvod njegove mašte ili zaista postoji. Međutim, zvuk je „nastavio da treperi u njemu“ kao neka vrsta „odjeka davnine“. Nešto mu je govorilo, a to je dakako bila intuicija, da se takav čudan zvuk na tom mestu i u to vreme ne može javiti slučaj-no i da treba da ga sledi. Vuli je bio profesionalac i posvećenik onog najređeg soja i nikako nije mo-gao da dozvoli sebi da previdi – tj. da prečuje taj zvuk. „Svaki zvuk ima svoj odjek koji se umnožava u bezbroj odjeka – razmišljao je Vuli. – Sve što se jednom oglasilo u metafizičkom smislu traje dovi-jeka.“ Samo što taj prikriveni zvuk mogu čuti samo odabrani, dovoljno kuražni istraživači, umetnici i pesnici, ljudi otvorenog duha i prefinjene duše.

Tako započinje Martinovićeva novela o čude-snoj harfistkinji iz Ura, koja je, jednim delom arhe-ološki dnevnik, a drugim, paralelnim delom lirski esej. Arheolog sledi eho vremena, ponire duboko u prošlost i pokušava da oživi zaboravljenu kultu-ru. Pripovedač ide njegovim tragom i pomno prati odjeke setne, magične melodije. Njegova namera je da dokuči misli svog junaka, da ga predstavi kao ubedljiv književni lik, i da sve čime raspolaže zao-kruži u celovito književno delo. Tekst se satoji od 52 odeljka, neparni se bave sadašnjošću, a parni proš-lošću. Prvi donose svedočanstva o arheološkom istraživanju, ali uvek sadrže i autopoetičke i druge

102

neophodne komentare pisca-naratora. Odeljci ras-poređeni iza pomenutih bave se analizom arheo-loških otkrića i rekonstrukcijom daleke prošlosti. Odjeci slede odjeke, eho ide iza eha; melodija harfe se pojačava sve dok je ne čujemo sasvim jasno. Ova-kva kompozicija teksta daje mu potrebnu dinamiku, adekvatno ritmu, taktu u muzičkom delu. Bit ove novele nalazi se na sredokraći između muzičkog i književnog dela. Tekst i muzika u njoj su u nado-gradnji, u rezonanciji; u skladu višeg reda.

Na dnu okna dubokog četrnaest metara arhe-olog se setio svog starijeg kolege Šlimana koji je dubinski i kreativno čitajući Homerovu Ilijadu pro-našao Troju. Zašto je kopao tako duboko kada su svi bili ubeđeni da na tom mestu nema više ničega. Kasnije je uvrđeno da Troja ima više od dvadeset kulturnih slojeva. Viziju o tome imao je samo jedan čovek. Šta ga je vodilo? Osim opsežnih priprema, preciznog proučavanja, bila je neophodna i intu-icija. Na Planini smole ispod đubrišta nalazilo se groblje u kojem su grobovi bili naslagani na dva, tri, a ponegde i na šest spratova. Nova groblja i vekovi stari. (Dis) Iza kraljevskih gradova ostale su ruše-vine. Iza nepobedivih ratnika i mudraca – grobovi. I sve je zaboravljeno! Doba kulture smenjivalo je doba varvarstva. Varvari su pred kapijom, gospoda-ru! Smenjivanje tih ciklusa ništa ne može zaustaviti. Iza grada ostaje groblje. Groblje pokriva đubrište. Ispod đubrišta nalaze se tragovi prethodnih, starijih

103

kultura. „Velike civilizacije na kraju završavaju kao velika smetlišta“ – komentariše arheolog. Nije li to sudbina i naše civilizacije, zaljubljene u progres, ku-povinu i prodaju?... Gde je dno vremena? – pita se istraživač. Kada je bljesnuo tren Postanja? – pridru-žuje mu se pripovedač. Teško je doći do konačnog odgovora i pravog objašnjenja. Iza sumnje i malo-dušnosti sledi akord oslobođen sa neke drevne har-fe. To je dobar znak, iako skoro nečujan, prigušen, trošan. Istraživač je definisao svoju misiju – njegov jedini cilj je da sledi zvuk harfe i da pošto-poto sti-gne do njegovog izvora. „Sledeći tajansteveni zvuk, Vuli je sledio svoju intuiciju“, zaključuje Martinović. Prateći svoje nadahnuće Martinović gradi naraciju i ubedljivo i tačno pripoveda o prošlosti i o slojevima pamćenja i zaborava...

Držeći u rukama jednu krhotinu Martinovićev junak razmišlja: „Sve nadživi čovjeka. Kraljeve, nji-hovi prijestoli. Vojnike, njihovo oružje. Harfistki-nju, njena harfa. Lijepe žene, ogrlice, dijademe i na-kit od zlata.“ Stvoreni iz praha, postaju prah. Ispod peščanih dina, ispod slojeva peska, ipak ostaje saču-vano dovoljno tragova da se rekonstruiše neka stara civilizacija, kultura rastvorena u zaboravu. Akord sa harfe koja je tako dugo samo prah, odzvanja kroz vreme, odjekuje i doziva. Samo najbolji istraživači mogu da prate tako krhke, prikrivene tragove. Ze-mlja ne bira, ona čuva sve: kraljeve i prosjake, heroje i izdajnike, mudre i lude, istine i zablude. „Čovekove

104

patnje i radosti iste su i pre nekoliko milenijuma i sada. Ep o Gilgamešu tako je svež i aktuelan kao da je napisan juče“ – kazuje Vuli, glavni junak Martino-vićeve novele.

Kad god se našao u dilemi, kada je posumnjao u svoju misiju, arheolog je čuo zvuke harfe. U odlu-čujućim momentima proradila bi njegova intuicija. A bez nje nema pristupa suštinskim uvidima. Ne može se sve domisliti i izračunati. Ono najbitinije samo se nazire i sluti. „Bio je to predsmrtni akord, izmamljen u slavu života. Odjekujući skoro pet hi-ljada godina stigao je do mene. U meni je odjeknuo i pokrenuo me. Ništa ne umire zauvijek. Svaki odjek jednom oslobođen, udvaja se u bezbrojne odje-ke vječite melodije“... Tako je razmišljao arheolog Aleksandar Vuli, centralni lik Martinovićeve novele „Harfistkinja iz Ura“. „Tako sam razmišljao i ja dok sam pisao ovu poemu o smrti i životu“ – veli pripo-vedač Miraš Martinović.

Požega – Čačak, juna 2013. godine

Milenko Pajić

105

Drevna harfa nađena u ruševinama grada

106

MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogor-ski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i za-boravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovi romani: Putevi Prevalise (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria, a nekoliko priča iz te knjige prvedene su na hebrejski jezik i objavljene u poznatim književ-nim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovića.

Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010.godine roman na albanskom jeziku.

Snovi u Doklei je knjiga, koja takođe pripada njego-vom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, oso-ben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee, čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Podgorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi... Dioklitijsko zavještanje peta je knjiga ovog ciklusa, objavljena u izdanju Centralne narodne bi-blioteke “Đurđe Crnojević” sa Cetinja.

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Po-slednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.

U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu „Lazar Vučković“. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je u Beogradu 2009. godine. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige koje će ići pod jedinstvenim naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su Govor kraljeva (objavljena 2011), nedavno objavljeni Go-vor zemlje i Govor vjekova, knjiga koja je u pripremi.

U knjizi Antički gradovi/Snovi i sudbine (2012. objavljena u Zagrebu, u izdanju Nacionalne zajed-nice Crnogoraca Hrvatske, Skaner studija i Matice crnogorske), kroz antičke gradove na prostoru Crne Gore, na neobičan i jedinstven način sublimira ci-vilizacije i njihove tokove, pretačući ih u jedinstve-no civilizacijsko pismo, koje Martinović čita sa licu svoje zemlje.Ovom knjigom Martinović postaje evropski pisac, ocjene su književne kritike.

Roman Poslednji Eshilov dan (objavljen 1994.go-dine u izdanju beogradske Geopoetike), objaviće uskoro poznata izdavačka kuća ONUFRI iz Tirane.Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, gra-da u kome ovaj pisac živi.

108

Reljef na komadu albastera prikzuje zatočenike tokomvojnog pohoda 653 pre Hrista u pratnji Asirskih vojnika

109

110

111

Kako vreme odmiče sve je izvesnije da je rod Sizi-fov mnogobrojniji nego što je iko slutio. Čak se može reći da smo svi mi, na ovaj ili onaj način, Sizifova deca. Ako ne po pameti, drskosti i oholosti, ono sigurno po zakržljalom osećaju krivice i po nedostatku stida. Ka-zna, iako neizbežna, učini se neznatnom naspram mo-guće nagrade; sve dok se od iskušenja ne pretvori u ob-manu.

Svako od nas nosiće se doveka sa gromadom svoje savesti i svi ćemo, složno, hteli to ili ne, gurati, kotrljati i tegliti nepreglednu masu zajedničkog prokletstva. Si-zif je kažnjen zato što je odavao božanske tajne, a jedna od tih tajni glasila je: „Bog je nesavršen!“ Jer, stvorio je čoveka, biće nerazumno i nepouzdano, koje nikoga ne poštuje i koje se ne da poučiti ni ubediti drugačije do li surovim kažnjavanjem.

Sizif je sigurno zaslužio kaznu, a onda se i stopio, poistovetio s njom. Tu priču slušamo bezbroj puta, uo-čavamo pouku i znamo šta čeka Sizifove sledbenike, pa ipak – laćamo se sizifovskih poslova. Ponovoti greške i zablude pretka iz legende, ukoliko je to cena za otkriće, pomak, iskoračaj – onda pristajemo!

Sizifove dece već je mnogo i biće ih sve više, a loza Sizifova buja i suklja uvis, u nepoznato...

edicija

koncepcija i izbor Milenko Pajić