ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOČINA
-
Upload
knjizevnostbih -
Category
Documents
-
view
54 -
download
9
description
Transcript of ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOČINA
-
1
Enver Kazaz
ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA
(Mirko Kova, Elita gora od rulje, Zagreb, 2009.)
Elita gora od rulje Mirka Kovaa spada u one esejistike knjige koje u asu
objavljivanja budu hvaljene zbog aktuelnosti tema koje obrauju, ali ba to nerijetko zasmeta
da se uvidi njihova vrijednost izvan granica svoga vremena. Aktuelna drutvena zbivanja i
horizont miljenja u njihovim okvirima takve knjige ukljuuju u odreeni drutveni trend,
sistem ideja, ideoloke konfiguracije, ak politika kretanja, to umanjuje mogunosti da se
uvidi transvremeni idejni potencijal njihovih eseja i sistem vrijednosti koji utemeljuju. A
nerijetko subverzivne prema centrima moi koji svojim ideolokim, epistemolokim, etikim,
politikim ili nekim drugim matricama formiraju zvanine i normativne interpretacije
povijesti, te knjige esto prelaze preko granica svoga vremena utemeljujui forme budunosti
suprotne onima to ih zasniva svirepa ideoloka i na njoj zasnovana politika sila. U pravilu ih
akademska zajednica, pogotovo ona odana vladajuoj ideolokoj konfiguraciji, iskljuuje iz
ortodoksno shvaenog knjievnog kanona proglaavajui ih neistom, nepravom knjievnou,
esto i publicistikom, eda bi sauvala esencijalistiki poredak knjievnih anrova i uinila
neupitnim ideoloki proklamiran sistem istina.
Ortodoksno pojmljen kanon i s njim sukladna hijerarhija anrova nastoje u
literaturama malih jezika kakvi su junoslavenskih odrati esencijalistiko poimanje
knjievnosti, kako se ne bi uvidjela njena umreenost u drutvenu praksu i injenica da ona u
veoj ili manjoj mjeri utie na oblikovanje drutvene svijesti i vrijednosti. Time kanon uva
ideologiju i njoj odanu knjievnost od mogunosti da budu ugledane u meusobnoj
umreenosti i samim tim iz perspektive odgovornosti za njihovo djelovanje u povijesnoj i
drutvenoj praksi. Samo u malim, perifernim i nediferenciranim literaturama mogue je
odravati hijerarhiju anrova prema kojoj je fikcija vrednija od fakcije, dok se roman poima
kao matura literature, a poezija je iskaz pjesnike inspiracije kojom se pjesnik iz
egzistencijalnog, dnevnog i drutvenog izmjeta u vie sfere, u eterini duh unutar kojeg
zaneseno komunicira sa nadzemnim silama. itav sistem tzv. rubnih i hibridnih anrova,
dnevnici, memoari, eseji, putopisi, raznorodni zapisi itd. iskljuen je iz ortodoksno
pojmljenog kanona i tzv. prave knjievnosti, mada on ini njen poetiki, kulturoloki i
-
2
povijesni kontekst unutar kojeg se razvija sloena meuanrovska mrea i pokazuju modeli
upisivanja i transformiranja konteksta u knjievni tekst. Upravo su ti anrovi na vanredan
nain oslikali ubilako lice junoslavenske nedavne prolosti i ukazali na odgovornost i
knjievnosti i pojedinih pisaca i intelektualaca za takav njegov izgled. U konanici
esencijalistiko poimanje literature brie razliku izmeu nje, religije i magije, da bi je
pretvorilo neku vrstu svetog govora u koji se pohranjuje nacionalni bitak smjeten u
nacionalni jezik.
Rat, otac svih stvari i prekretni povijesni dogaaj koji na badijuevski nain mijenja
poredak svih drutvenih zakona, bez obzira na koliinu zla i zloina na kojima je utemeljen,
uvijek iznova prokazuje esencijalistiko poimanje knjievnosti kao eskapistiku fantazmu.
Knjievnost se u ratovima iz devedesetih godina prolog stoljea na junoslavenskom
prostoru potvrdila, izmeu ostalog, i kao skladite slika na kojima su nacionalistike
ideologije gradile svoje predstave i sisteme ideja i na toj osnovi svaku nacionalnu drugost
prikazivale podanicima kao demonskog, svepovijesnog neprijatelja, te time pribavljale
moralno opravdanje za ratne zloine. Nije u ratu razobliena samo knjievnost kojoj je
esencijalizam pripisivao apriornu etiku funkciju samog metafiziki pojmljenog dobra koje se
ispoljava u jeziku, nego i uloga pisca kao nacionalnog genija u drutvenom polju, poete
vatesa koji nacionalnoj zajednici u svom djelu saoptava vjene istine. Mnogobrojni pisci i
intelektualci nali su se u ratu u ulogama ideologa i politikih monika koji su donosili
najstravinije odluke ije su posljedice masovni ratni zloini, genocid, etniko ienje,
urbicid i kulturocid.
Njihovu ideoloku, politiku i druge uloge prije, tokom i poslije rata, analizira Mirko
Kova u Eliti goroj od rulje, dajui jo jedan argument za tezu da su junoslavenski ratovi
poeli u kulturi, gdje su knjievnost i historiografija bile u poziciji centralnih diskursa. A ba
zahvaljujui piscima i intelektualcima rat je iz knjievnosti i kulture prenesen u ideoloko i
politiko polje, pa potom i u institucije ubilakih sistema kojima su negativne stereotipne
slike nacionalne drugosti i interpretacija povijesti kao stalnih meunacionalnih sukoba
posluile za uspostavljanje ideologije mrnje i moralnu pripremu za praksu zloina. Na toj
osnovi Kova u svojim esejima gradi seriju portreta pisaca i intelektualaca sa junoslavenskog
prostora koji su bili proizvoai ideologije i njeni slubenici u ideolokim aparatima drave,
ali i politiki aktivisti, pa i politiki monici. Osvjetljavajui mnogostrukost veza ideologije,
knjievnosti, politike prakse i spisateljskih uloga u njoj, Kova, zapravo, razvija
interpretacijski horizont u kojem vie nije mogue povui vrste granice izmeu nabrojanih
fenomena, kako to ini akademski esencijalizam u znanosti o knjievnosti.
-
3
Bez obzira na injenicu to su se takav esencijalizam i s njim tijesno skopan
eskapizam u ratnom i poratnom vremenu gotovo sami od sebe razobliili pred naim oima,
akademske institucije i njihova knjievna kritika nastoje ih i danas ouvati, eda bi time
uvrstile epistemoloku mo koja im priskrbljuje drutvenu vanost, iako ih ini slukinjama
vladajue ideologije. Na taj nain akademska institucija, njen knjievni kanon, hijerarhija
anrova i teorijske platforme iz kojih tumai knjievnost svode ju na eskapistiku fantazmu
prema kojoj ona proizvodnjom lijepih slika u jeziku dohvaa univerzalije i u susretu tzv.
lijepih dua, pieve i itateljeve, tokom itanja ostvaruje igru staklenih perli kao jeziki
konstrukt svijeta nezainteresiranog za povijesnu i drutvenu realnost. Time je knjievnost
liena svojih mnogobrojnih konteksta i modela njihovog upisivanja i transformiranja u tekstu
koji ih umreavaju u drutveno diskurzivno polje. U njemu ona, u bezbroju razlika koje
ostvaruje, nije, kako je pokazao poststrukturalistiki metodoloki horizont, svodiva samo na
jednu ravan interpretacije ili poetikog i autopoetikog odreenja, nego je viestruka, ponekad
hirovita u svojoj viestrukosti, skeptinosti, relativizaciji svakog apodiktino normiranog
sistema vrijednosti koji se namee kao ogranienje ovjekove egzistencije.
U malim literaturama sve je unaprijed politino, tvrde Deleuze i Guattari, jer se one u
drutvenom i povijesnom kontekstu nameu kao simboliki imaginariji za tvorbu nacionalnog
identiteta. Ta politinost malih literatura, meutim, ne mora biti njihov nedostatak u odnosu
na one visoko diferencirane, literature tzv. velikih jezika, nego ak prednost, kako se to znalo
dogaati u pojedinim povijesnim periodima. Pogotovo u situacijama kada su male
knjievnosti, kao npr. neke zapadno i junoslavenske u doba austrougarske okupacije, bile u
prilici da razvijaju oslobodilake naracije i u jezik smjetaju utopijske konfiguracije
nacionalne budunosti. Tada se knjievnost nalazila u funkciji centralnog drutvenog diskursa
oko kojeg su se okupljale sve druge drutvene energije razliitog tipa, a okviri romantizma,
realizma i rane moderne irili su se ostvarujui u knjievnim praksama poetike hibride.
Meutim, ako se u vremenu imperijalne vladavine junoslavenskim prostorom u
knjievnosti razvijao antiosvajaki ideoloki stav i oslobodilaki potencijal junoslavenskih
nacija, te gradila utopijska vizija junoslavenskog jedinstva sa naracijama prosvjetiteljske
ideje emancipacije, internacionalizma i kozmopolitizma u svome temelju, kraj dvadesetog
stoljea i raspad komunizma donijet e knjievni obrat u kojem e oslobodilake vizije iz
devetnaestog stoljea zamijeniti lokalne imperijalne ideologije sa demonizacijom nacionalnih
susjeda. Emancipatorski i oslobodilaki potencijal knjievnosti pretvorio se u nacionalistiki
funkcionaliziranom dijelu knjievnosti u osvajaki i mrziteljski prema drugim nacijama, a ona
delez-gatarijevska apriorna politinost u istu ideologiju. Tako je i nastao junoslavenski
-
4
knjievni paradoks prema kojemu pisac koji je zauzeo poziciju nacionalnog ideologa i
akademska zajednica koja proizvodi knjievnu povijest kao mjesto tvorbe nacionalne
ideologije zastupaju i brane esencijalistiko poimanje knjievnosti iako njome u praksi rukuju
kao nacionalistikom ideolokom podlogom.
Kova ne razvija teorijska obrazloenja takve knjievne situacije, mada su ona u
njegovom tekstovima, ne samo u Eliti goroj od rulje ve i Cvjetanju mase i pismima Filipu
Davidu, implicitno prisutna, nego analizira ideoloke pozicije pisaca, filozofa i drugih
kulturnih radnika, pozorinih ili filmskih reisera koji su na razliite naine kreirali
velikosrpsku ideologiju i na njoj baziran nacionalni i drutveni identitet. Ili su, pak, poslije
rata inili sve da poricanjem zloina i nesuoavanjem sa svojom i odgovornou ideologije,
politikih, vojnih, policijskih i drugih institucija sistema za masovne zloine, genocid, urbicid,
kulturocid, etnika ienja itd. ouvaju kulturoloke i ideoloke naracije koje su
funkcionirale kao moralna priprema za pomenute zloinake prakse.
Dobrica osi, Milorad Pavi, Ljubia Risti, Branko Plea, Ljubomir Tadi, Milorad
Ekmei, Matija Bekovi, Rajko Nogo i itav niz drugih srpskih intelektualaca i pisaca dobio
je u ovoj Kovaevoj knjizi svoje politike, ideoloke, ak i moralne portrete, da bi se na koncu
ispostavilo kako je Kova, u stvari, razvio alternativni knjievni, kulturni i kanon drutvenog
pamenja. To je Kovaeva manovska gesta iz koje proizlazi itav niz vanrednih posljedica po
junoslavenski kulturni prostor.
Ako zvanini, akademski knjievni kanon polazi od eskapistikih i esencijalistikih
postulata, Kova ga svojim tekstovima suoava sa ideolokim i politikim
funkcinonalizacijama koje su provodili neki od najpriznatijih srpskih pisaca. Ako je kulturni
kanon previdio da kultura nije unaprijed etina, nego vrlo esto etiki bezinteresna, ak i
skladite etiki negativnih predstava o drugima, Kova ju vraa na pitanja povijesne
odgovornosti implicitno traei redefiniciju njenih vrijednosti. Ako je, pak, drutveno
pamenje ratova iz devedesetih godina prolog stoljea bazirano na kanonskim naracijama o
nacionalnim herojima i rtvama, Kova, postavljajui pitanje kulturoloke, moralne, ideoloke,
institucionalne i politike odgovornosti i krivnje za zloine, implicitno razobliuje to
pamenje kao ideoloki konstrukt utemeljen na poricanju zloina poinjenih u ime nacije.
Zato se u podlozi Elite gore od rulje raspadaju ta tri kanona pred implicitno postavljenim
pitanjima njihovog etikog i humanistikog sadraja i upliva nacionalistike ideologije u
njihovu profilaciju.
Ti aspekti Kovaevih eseja nisu uoeni neposredno po njihovu objavljivanju, a samo
nekoliko godina kasnije oni isplivavaju u prvi plan. No, bez obzira na svu ubjedljivost
-
5
argumenata koji ovi eseji iznose, i ne samo oni nego i neki drugi njima slini, npr. oni Ivana
Lovrenovia, 1 Slobodana Blagojevia, 2 Miljenka Jergovia, 3 Predraga udia, 4 Marka
Veovia,5 itd., ouvala se u akademskom prostoru eskapistiko-esencijalistika graevina
knjievnog i kulturnog kanona, a danas kao da doivljava svoju reafirmaciju u diskurzivnoj
praksi.
Da bi uhvatio ovakav raspon u profiliranju predmetnih pozadina svojih eseja, Kova
ve od naslova svoje knjige kree od stava da nacionalni i drutveni identiteti nisu organski
cjeloviti, biologistiki, krvno-srodniki, ve su diskurzivni konstrukti. Njih, dakle, stvaranjem
simbolikih imaginarija oblikuju, kako pokazuje veliki broj teoretiara identiteta, a poglavito
Bendict Anderson tezom o naciji kao imaginarnoj zajednici,6 nacionalne elite, pa u skladu s
tim one i presudno utjeu na nacionalne povijesne tokove. Jesu li tokom krvavog sloma
Titove Jugoslavije elite junoslevsnkih nacija bile gore od rulje, u kojoj mjeri su one
formirale stajalita na osnovu kojih se dogodio taj slom, kakav odnos su uspostavile prema
institucijama moi, u kojoj mjeri su bile bliske tim institucijama i kakve pozicije su u njima
zauzimali pojedini pripadnici knjievnih i kulturnih elita, na koji nain i kakvim su se sve
strategijama sluile da prikriju svoje stvarne ciljeve i na osnovu ega su izvrile mobilizaciju
masa da prihvate nacionalistike ideologije? Ta i druga pitanja pokree Kova gradei
portrete pisaca i intelektualaca koji su na razliite naine dali svoj doprinos junoslavenskom
ratnom uasu.
Da bi potraio mogue odgovore na pomenuta pitanja, Kova polazi od analize odnosa
prema Hitlerovoj nacistikoj ideologiji dvojice svjetski relevantnih pisaca Knuta Hamsuna i
Louisa Ferdinanda Celinea. Hamsun, kako je mnogo puta ranije isticano, Kovau vaan pisac
ne samo zbog njegovog djela ve i zarad poetikog utjecaja na knjievnost evropskog visokog
modernizma i postmodernizma, uostalom i zbog utjecaja i na profiliranje Kovaeve poetike,
doivljava poslije Drugog svjetskog rata javnu osudu, ak gubitak graanskih prava, kao i
Celine, koji je zbog podrke Hitleru i svojih stavova odleao i zatvorsku kaznu. Primjer
drutvenog kanjavanja ove dvojice pisaca, Kova ne koristi da bi razdvojio drutvenu
poziciju autora od knjievnosti, kako to poesto ini ovdanja akademska kritika i ira javnost
slijedei je izravno ili posredno, nego da bi ukazao kako su se ba time oblikovale 1 Isp. Ivan Lovrenovi: Ex tenebris, 1994, Trpi li bog zulum, 2005, Duh iz sindira, 2005, Poslije kraja, 2005. itd. 2 Isp. Slobodan Blagojevi, Tri iste obine pameti, 1996, te pod pseudonimom Aristid Teofanovi, Pisma prijestolnikom listu, 2001, Mrka kapa, 2001. 3 Isp. Miljenko Jergovi, Naci bonton, 1998. 4 Isp. Predrag udi, Vejai ovejane sutine, 2011. 5 Isp. Marko Veovi, Smrt je majstor iz Srbije, 1994. 6 Isp. Bendict Anderson, Imagined Communities, 1983.
-
6
civilizacijske norme koje su omoguile inkorporiranje njihovih djela u svjetsku knjievnu
tradiciju, ali su i jednog i drugog pisca izloile razliitim modalitetima drutvenih kazni.
Hamsun e zbog podrke nacizmu biti kanjen ak i ludnicom poslije Drugog svjetskog rata,
kao i Ezra Pound, a Celine zatvorom, obojica gubitkom graanskih prava. U drutvenom
pamenju, navodi Kova ak su Celineove knjige Bagatele za jedan masakr i kola za leeve,
zadugo ostale u vlastitoj tami, a u Rjeniku suvremene francuske literature oznaene kao
zloinake zabulude.
Ovakve civilizacijske norme, podvlai Kova, nisu obuhvatile i one pisce koji su,
poput Pirandela, javno iskazali pokajanje za podrku Musolinijevom ili Hitlerovom faizmu, a
pogotovu ne pisce, poput Paula Eluarda, koji su veliali Staljina ili kao Aragon smatrali da je
Staljin iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Puikina. Zato Kova i polazi od dva
paradigmatska sluaja, Hamsuna i Celinea, da bi ispitao model drutvene odgovornosti za
javno, ideoloko i politiko djelovanje pisca u drutvenom polju. Nitko ne trai anatemu onih
pisaca koji su stavljali Staljina iznad Shakespearea, ali bi svakako bilo poeljno da se
podjednako rasporede povijesne magle, ili pak da dublje i sveobuhvatnije progovorimo o sebi
samima i uasima naeg stoljea, o kaotinim idolima, o padu u barbarizam i djelovanju s
antihumanistikih pozicija, o intelektualcima 'sklonim zloinu, avolskom outsideru i
unitenju civilizacije', kako veli H. M. Enzensberger. Jo bih nekako i mogao razumjeti
zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u politike utopije, ali nikakvo razumijevanje nemam za
one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka.
Naravno, ovakvo polazite u Kovaevim esejima vodi ka uspostavljanju obrazaca iz
kojih je mogue analizirati odnos intelektualca i bilo kojeg oblika totalitarnih reima,
pogotovu onih militaristiko-ubilakih, a da se ne padne u zamku etike, politike, ideoloke
ili ma koje druge dogmatinosti. Sjetimo se, Julien Benda 7 postavio je tezu o izdaji
intelektualaca, uvjeren u prosvjetiteljsku utopijsku naraciju prema kojoj je intelektualac
dobija ulogu etikog i svakog drugog korektiva moi i apriornu humanistiku i
emancipatorsku misiju u drutvenom polju. Za razliku od Bende, Antonio Gramshi8 govori
uz ostalo i o oficijelnom intelektualcu koji se umreava u drutvenu praksu i ne uklapa u
prosvjetiteljsku misiju sa apriornom etikom bezgrenou, nego je uronjen u drutvene
odnose u kojim moe tvoriti i zlo. Tako za Gramshija intelektualac nije neko ko je
sakraliziran i iz te pozicije zaprima vee obaveze, ovlasti ili odgovornosti u odnosu na druge
7 ilijen Benda, Izdaja intelektualca, Beograd, 1996. 8 Isp. Antonio Gramshi, Pisma iz ztavora, 1951. i Edward Said, Predstvaljanje intelektualca, Odjek, Sarajevo, jesen, 2009.
-
7
ljude ili profesije u zajednici. Intelektualac uronjen u drutvenu diskurzivnu praksu, kako
pokazuje Edward Said stavom o drutvenoj ulozi intelektualca, nalazi se u ulozi tvorca moi
koliko i njenog korektiva, ak i nosioca moi, ali i nekog ko joj se na razliite naine
suprotstavlja. Intelektualac, dakle, moe biti u funkciji ideologa ili slubenika ideologije,
koliko i nekog ko tu ideologiju kritizira, dekonstruira ili razobliuje iz pozicije odreene
utopijske konfiguracije. Takav desakralizirani intelektualac, osloboen prosvjetiteljske
utopijske fantazme o nekoj njegovoj posebnoj, etikoj i emancipatorskoj misiji u drutvu,
zatie se u razliitim pozicijama, nekada u vlasti totalitarnog poretka, pa ideologa prakse
zloina, a nekada rtve u rvnju vlasti, ali i kritiara moi uvjerenog da utopijom moe
pobijediti odreenu ideoloku naraciju. Doda li se ovome Foucaultov9 stav o odnosu moi i
znanja, te teorijska stajalita o kulturnim hegemonijama, jasnim postaje horizont
intelektualnih praksi koje su oblikovala mrzilake ideologije na junoslavenskom prostoru
devedesetih godina prolog stoljea.
Zato Kova i ne skriva vrijednosno polazite iz kojeg razvija svoje eseje. U onom
Povratnik s lomae, posveenom Celineu u uvodnim reenicama pie: Pisci, novinari,
filozofi, povjesniari koji su u jedva minulima balkanskim orgijanjima inili zlodjela, bilo kao
ideolozi ili izravno kao zapovjednici, ugnijezdili su se u nau memoriju. Vie nismo u stanju
potisnuti ih na dno psihe. Prieljkujemo njihova imena na hakim optunicama. Oni nas ine
suuesnicima u mrnji, bude nae nagone za osvetom, potiu naa loa svojstva, jer vele da i
pravdoljublje moe prikrivati neku okrutnost. Naravno, Kova je svjestan da pomenuti
intelektualci kad se ugnjeuju u nau memoriju ine to ne viestruk nain. Jedan je svakako u
obliku psiholoke i etike more koja nas intimno opsjeda kao svjedoke povijesnog uasa. Ali,
drugi je daleko drutveno vaniji. Naime, njihovo ugnjeivanje u memoriju dobija u
kulturnom i drutvenom polju obiljeja kulturne, knjievne i drutvene kanonizacije, pa se
zloinac pojavljuje kao nacionalni heroj, koji se uz to svojim zloinstvom rtvovao za naciju.
Stoga on postaje najvia mogua simbolika instanca u novom nacionalnom i drutvenom
identitetu nastalom u nekim junoslavenskim nacijama pred, tokom i neposredno poslije kraja
rata. Takvi identiteti formiraju se u kulturnom i drutvenom pamenju preko razliitih oblika
drutvenih rituala kojima se obiljeavaju vani povijesni datumi, s njima vezani dogaaji i
linosti to ih je u drutvenom prostoru kanonizirala akademska i ideoloka mo. Pri tom,
takovo kanoniziranje je opeprihvaeno i na razliite naine legitimirano u drutvenoj praksi.
Kao identitarni formativ izveden na osnovu njegovog kanona, takvo kanoniziranje se
9 Isp. Michel Foucault, Znanje i mo, Zagreb, 1996.
-
8
neprestano odrava, reproducira i umnaa u drutvenoj svakodnevnici preko aliteserovskih
ideolokih aparata drutva/drave, knjievnosti, religije, kulture, kolstva itd.
Meutim, Kova mu ne suprotstavlja neki teorijski artikuliran alternativni kanon, nego
civilizacijske norme iznikle na sluajevima poput Hamsunovog ili Celineovog. Te norme
povlae slijedei Kovaev stav. Te ideoloke zlice, nastvalja on prethodno citiranu tezu,
sve ee nazivamo ratnim zloincima. Katkad pomislim da se u tome krije barem zrnce
oholosti. Postoji granica do koje se moe jahati na emocijama, a onda nastupaju dokazi.
Osobno mi se ini da su dokazi oigledni, treba prolistati novine ili pogledati TV-priloge to
su ih zlotvori ostavili kao tragove, ali to jo nisu dokazi koji e nekoga otpremiti u Hag. Bit e
da se ideolozi zloina mogu kazniti tek simboliki, uz neku zgodnu govornu figuru. Kova je,
dakle, svjestan da one civilizacijske norme primijenjene na Hamsuna, Celinea i ostale pisce
koji su bili na razliite naina za Musolinijev ili Hitlerov faizam, naprosto ne vae za
junoslavenske krvave ratove. Kao da meunarodni pravni poredak nije predvidio javnu,
pravnu, etiku ili ma koju drugu kaznu za ideologe zloina. Razlog tome je nepostojanje
zakona o denacifikaciji, kakav je donesen neposredno po zavretku Drugog svjetskog rata, a
sukladno tome u ovdanjima kulturama i drutvenim prostorima nema ni mogunosti za
uspostavljanje jaspersovski tipologizirane krivnje i odgovornosti za zloine poinjene u ratu.
Zato Kova i razvija slijedeu svoju misao: Opet sam nedavno upao u zamku i izjavio: mi ih
moramo imenovati (misli se na intelektualce kao ideologe ili naredbodavce ratnih zloina, op.
E. K.). Ali tko je to mi, kakvo je to bezlino tijelo? Javno mnijenje? Pa javno mnijenje je bilo
uglavnom za te zlotvore. Mi je zapravo nemo pojedinca i uvijek neka mimikrija. Simon Wel
veli da je mi poraz inteligencije. Onda u svoje ime: sve sam vie uvjeren da e ideolozi
zloina ostati nekanjeni.
Danas, kad su neki od njih umrli, kao npr. najgori od svih, Dobrica osi, ovo
Kovaevo uvjerenje pokazalo se ne tanim, nego je izostanak kazne za intelektualce i pisce
kao ideologe ratnog zla i zloina omoguio da se oni inkorporiraju u novi simboliki
imaginiraj nacionalnih zajednica kao najvee nacionalne vrijednosti, ak neka vrsta
nacionalnih svetinja. Na taj nain meunarodni pravni poredak koji je kazne predvidio samo
za politike i vojne funkcionere omoguuje drutvenu legitimaciju mrzilake ideologije u
postrau kao vrhunaravne nacionalne vrijednosti. Drugim rijeima, nakon ratnog uasa
nastupio je drutveni mrak u kojem je ideolog ratnih zloina sakraliziran u drutvu postajui
uzorom nacionalnog djelovanja. U nekoj vrsti poslijeratne moralne jednaine reklo bi se da je,
imajui u vidu sakralizaciju osia i drugih ideologa ratnog zloina, drutvenom polju
nametnuta maksima: ubijati je moralno, a genocid je vrhunski izraz nacionalne etike. Ma
-
9
koliko izgledala preotrom, ova konstatacija trai da se samjere civilizacijska norme, one
koja su osudile i kaznile Celinea i Hamsuna i one koje osia, Bekovia, Pavia, Ekmeia i
druge svrstavaju na vrh nacionalnih vrijednosti. Ako je savremena antifaistika civilizacija
iznikla na prvima, temeljno je pitanje kakav to civilizacijski poredak nie na drugim normama
i o kakvom kanonu na osnovu kojeg se formira nacionalni identitet govorimo kada su na
njegovom vrhu pomenuti pisci i intelektualci kao nacionalne sakralne vrijednosti?
Upravo na to pitanje mogu se traiti odgovori u Eliti goroj do rulje. Kovaevi
esejistiki portreti su antikanonski, a u svome polazitu utemeljeni ba na onim civilizacijskim
normama na osnovu kojih su kanjeni oni intelektualci i pisci koji su se pridruili nacistikom
i faistikom pokretu. A to znai da ti eseji danas podrivaju i osporavaju vladajui kulturni,
knjievni i kanon drutvenog pamenja, te procedure na osnovu kojih se oblikuje identitet
nacije kao imaginarne zajednice na junoslavenskom prostoru. Zato je vano vidjeti Kovaev
dokazni postupak, ne iz etikog ugla, kako se to obino ini i na ta se moe polagati puno
pravo, ve iz perspektive direktnog ili indirektnog sauesnitva u praksi zloina. Dakle, na
koji nain i kojim sredstvima su pisci i intelektualci legitimirali u drutvenom polju
zloinake ideologije?
Kova analitiki seriozno i vrlo argumentirano dokazuje da je npr. Milorad Pavi
legitimirao Miloeviev reim na viestruk nain. Prvi je izravna javna podrka, estitka
Miloeviu nakon uvene Osme sjednice Centralnog komiteta Srbije kada Miloevi
praktino uspostavlja svoj diktatorski oblik vlasti i priprema veliki ideoloki i politiki projekt
zbog kojeg e uslijediti krvavi raspad Jugoslavije. Takav izravan oblik podrke pisca diktatoru,
pisca koji u tom trenutku u kulturnom prostoru vai za jednog od najznaajnijih, legitimira
nacionalistiku diktaturu kao neku vrstu povijesne nunosti i utopijskog nacionalnog spasa.
Miloevi se ukazuje, dakle, kao nacionalni mesija koji spaava ugroenu naciju i izvodi je iz
povijesnog beznaa u mjesto nacionalne udnje, u samu apsolutnu slobodu. Drugi nain
legitimacije zloinake ideologije Pavi vri svojim objanjenjem Hazarskog renika dajui
toj ideologiji moralno opravdanje i autoviktimoloku podlogu izjednaavanjem tragine
sudbine u povijesti nestalih Hazara sa sudbinom Srba, kojima usljed mrnje drugih prijeti
nestanak u budunosti. Na taj osnovi se iz autoviktimoloke geste razvija nacionalna fobija
zbog koje se nacionalna zajednica iznutra militarizira i dodatno radikalizira, a ideoloki
projektovana mrnja prema drugima ukazuje kao jedini mogui, uz to maksimalno etian stav.
Ili Bekovi, iji govor na otvaranju mauzoleja posveenog Jovanu Duiu, etnikom
emigrantu, kako ga je titulirao Marko Risti, analizira Kova kostatujui da nije orator rije
prozborio kako su dvojica srpskih pjesnika, Radovan Karadi i Boidar Vuurevi, protjerali
-
10
i posljednjeg trebinjskog muslimana, nije im pohvalio genocid, nego je to jednostvano
preutio. A kad mudrac uti, onda neto odobrava. Dui, koji u Blagu cara Radovana
rasistiki zakljuuje da je sretan zato to je Srbin, postaje prenosom njegovih kostiju iz
Liberrtyvilla u Trebinje nekom vrstom svetog ideolokog znaka nacije u kojem se spaja
etnitvo sa savremenom velikosrpskom ideologijom. Takav znak nije nita drugo do
pokazatelj nekrofilijske simbolike igre kojom velikosrpska intelektualna elita gradi povijesni
kontinuitet ideologije zloina, proglaavajui to moralnim ispravljanjem povijesnih nepravdi
prema Srbima. I kao to se preuuje Duievo legitimiranje etnikih zloina iz Drugog
svjetskog rata, da bi ga se kao pjesnika sakraliziralo do te mjere da Bekovi tvrdi kako se
njegovim prekapanjem preobrazilo i ovo brdo nad Trebinjem i svo postalo crkva, isto tako
se preuuju i negiraju zloini nad Albancima, Hrvatima i Bonjacima, i svim drugim
nesrbima koji e u Bekovievom pisanju postati ono to su bili Jevreji za Duia narodi
koje treba istrijebiti.
Kovaev dokazni postupak protiv intelektualaca i pisaca ideologa zloinake prakse
iri se iz podruju kulturne i drutvene legitimacije takve ideologije na modele njenog
uspostavljanja. Nezaobilazna je tom smislu analiza formativnih obrazaca na kojima je ta
ideologija razvijena i omasovljena iz njegovog eseja Dok im se glas ne olinja: Kada,
primjerice, pjesnik Milovan Danojli, uzimam to ime s knjievne hrpe, napie da je Miloevi
novi Karaore, te da je 'dunuo ivot srpskoj dui', onda se on doista nadovezuje na
povjesniara Milorada Ekmeia, koji je vou 's rodoljubinim nabojem' svojedobno nazvao
srpskim De Gaullom, ali tu se vie ne radi o anrovskoj nego o duhovnoj srodnosti. Kada
profesor na Katedri za svjetsku knjievnost, Nikola Miloevi, potpisuje Deklaraciju o
obustavljanju postupka Hakog tribunala protiv Radovana Karadia, (veli kako je bio
zgroen itajui u Politici od 5. Travnja 1994. da je 'korito reke Miljacke jedno vreme bilo
tesno za srpske leeve'), onda knjievnik pribjegava 'nacionalistikom diskursu koji ne
provjerava injenice' i oslanja se na pripovijedanje i mit o pravedniku za kojim urotnike sile
piu tjeralicu.
Da je nacionalizam pripovijest, to je ve znao i akademik i povjesniar M. Ekmei,
pa je u knjievnim novinama (1. Prosinca 1988.), pripremajui svoj narod za rat, rekao da bez
'nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih drava', te da 'svaki nacionalizam poinje
skupljanjem bajki i epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam'. Nakon to je elita
obavila pripreme, onda je posve logina Karadieva ratna krilatica da 'Srbi mogu bez hleba,
ali ne mogu bez drave'.
-
11
Naravno, Kova svoj dokazni postupak o odgovornosti i krivnji intelektualca i pisaca,
ideologa ratnih zloina, ne bazira na teorijskim platformama iz kojih bi bili osvijetljeni modeli
zasnivanja, razvijanja i legitimiranja te ideologije u drutvenom prostoru. Ne, Kova je
osobeni arhivar svakodnevnih praksi u kojima se intelektualac pojavljuje umreen u
nacionalistiki diskurs kao njegov zasniva ili, pak, kao glasnogovornik voine moi, neko ko
mu svakodnevno ispjevava ode itd. Od Danojlia, preko Nikole Miloevia nacionalistiki
diskurs javlja se u rasponu od pohvale voi kojem intelektualac i pisac pribavlja nadpovijesnu
vrijednost, poredei ga sa povijesnim besmrtnicima (Kradore, De Gaull), do ideolokog
opravdanja zloina u ratu, jer bez nasilja u ratu nema stvaranja nacionalnih drava. Tako je
velikosrpska ideologija kapilarno umreena u svakodnevnicu, da bi u Ekmeievim ili
opservacijama Nikole Miloevia dobila najvee mogue akademsko ovjerenje u obinoj
propagandi ili pseudofilozofskim zakljucima o karakteru historije.
Kapilarna umreenost nacionalistikog diskursa u svakodnevnicu zbiva se u rasponu
od politikih iskaza pisaca i intelektualca, preko revizionistikih interpretacija povijesti do
ideolokih zasnovanih pseudomitskih naracija koje mu pribavljaju pseudopovijesnu dubinu.
Kad mit o Hazarima postane u Pavievoj interpretaciju vlastitog romana parabolinom slikom
srpske povijesne sudbine, nacionalistiki diskurs dobija metapripovijest kojoj se podreuje
ukupna drutvena diskurzivna praksa. Identian sluaj je i s osievim romanima, pogotovo
onim nastalim na poetikoj podlozi klasinog historijskog romana romantiarskog tipa s
ciljem utvrivanja identiteta nacije i profiliranja nacionalne ideologije u sadanjosti na osnovu
slika prolosti. Oba pisca, ba kao i Bekovi, Nogo, Danojli itd. vrlo dobro znaju da
njihova knjievnost postaje metarazinska oznaka velikosrpske ideologije, pa im jo samo
preostaje da u konkretnom politikom i ideolokom djelovanju ostvare njen metarazinski
potencijal. Kovaevi eseji, koje je on oznaava u podnaslovu Elite gore od rulje i polemikom
istrauju, u stvari, modalitete preko kojih nabrojani, ali i drugi pisci koriste svoju knjievnost
kao argument za ideoloko djelovanje. Knjievnost kao metaoznaiteljska razina ideologije
prevodi se u konkretne politike iskaze, a pisac je u svojim m politikim iskazima, u stvari,
njeno utjelovljenje u drutvenoj praksi. Na toj osnovi knjievnost kao ideoloka metanaracija
postaje instrumentom zloinake politike, pri emu i samo tijelo pisca u asu njegovog
politikog iskaza funkcionira kao nacionalistiki ideoloki znak. Upravo to izjednaavanje
tjelesnog, ideolokog, politikog i literarnog u asu politikog iskaza postaje nekom vrstom
ideolokog sinkretizma u kojem tijelo pisca na televizijskom ekranu ili na masovnom
politikom skupu zaprima funkciju nacionalistikog simbola. Jer, iz tog tijela ne obraa se
javnosti nita drugo do sami kolektivni duh. Na taj nain se politiki govor knjievnika u
-
12
javnom prostoru i razlikuje od govora politiara, budui da politiar svojim tijelom ne
simbolizira onu metarazinu ideologije koju iznad svog iskaza nosi pisac. A to znai da se
knjievniku nuno vie vjeruje, jer on ne dolazi iz podruja konkretne politike borbe za mo,
nego iz samog nacionalnog duha, pa je njegov govor neka vrsta etikog ritualnog ina u
kojem se taj duh preko pieve tjelesnosti utjelovljuje u ideologiju.
Upravo takav simboliki potencijal imalo je svako osievo pojavljivanje u politikoj
praksi zbog ega on i jeste proglaen ocem nacije. Kova uistinu na vanserijski nain
prikazuje sadraj te figure u svakodnevnoj ideolokoj i politikoj praksi. Luk od Titovog
poslunika koji je na brodu Galeb bio monikov dvorski pisac do vrhovnog komandanta
Vojske Jugoslavije, dok je obnaao funkciju predsjednika te zemlje, osi ispunjava kao
obian sluga. Jednom Titov, drugi put Miloeviev, gdje otac nacije nije tek obini sluga, ve
i ideoloki otira za cipele i jednom i drugom moniku. Tako figura oca nacije biva
raskrinkana do sri, da bi se na koncu ispostavilo kako je tu figuru zaprimio ne samo lo
pisac, ve i opskurni laov, prevarant, jednom rijeju intelektualna i spisateljska karikatura
koja je projektirala ideologiju zloina. Sada je onaj postupak utjelovljenja knjievnosti kao
metanaracije ideologije preko pisca u drutveno polje razoblien neoborivom
argumentacijskom linijom u Kovaevom portretu osia, koji nije samo ideoloki i politiki
odgovoran za ratne zloine nego i s obzirom na politiku funkciju predsjednika drave i
samim tim vrhovnog komandanta njene armije nosi i institucionalnu, a po na toj osnovi i
zakonsku odgovornost. Pisac, uz to otac nacije, biva tima ulogama involviran u praksu
zloina ne samo posredno, inom govora, nego i neposredno, funkcijom koju obnaa u
sistemu. Jednom rijeju, ideoloki otira za monikove cipele institucionalizirao je tim
ulogama svoju mrzilaku ideologiju i postao monik koji je na koncu izmanipuliran od veeg
monika, Miloevia, i kunut u asu kad to veem moniku odgovara sa predsjednike
funkcije. Time se figura oca nacije iz spisateljske i intelektualne karikature na koncu
preobrazila u politiku grotesku. Ali, iako takav, osi je, dokazuje Kova, kobni otac nacije,
kobni jer na osnovu njegove ideologije, politike aktivnosti, institucionalne uloge i
spisateljskog utjelovljenja mrzilake ideoloke naracije u drutvenu praksu poinjeni su
masovni zloini u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu nad nesrbima, ali je i Srbija iznutra devastirana,
uruena, postajui divlje drutvo, kako bi rekla Vesna Pei. Drukije reno, osieva
literatura nije proizvela nikakav estetski uinak, nikakvu nadzemnu ljepotu, nego preko njene
ideoloke funkcije zloinaku pustinju koju i danas nastanjujemo.
Kovaevi portreti, pak, produuju se u vrhunskom eseju Tko se boji Marksa jo i na
srpske filozofe, poput Ljubomira Tadia, koji su u grupi okupljenoj oko Praxisa i
-
13
Korulanske kole traili to vie marksizma u Titovoj Jugoslaviji, a na kraju postali njenim
nacionalistikim grobarima, da bi njihova uloga u drutvu rezultirala ratnim masovnim
grobnicama. Postajui nacionalistikim filozofima groblja, Ljubomir Tadi i takvi srpski
filozofi i akademci obrnuli su svoj filozofski urak i od negdanjih marksista postali autorima
uvenog Memoranduma Srpske akademija nauka. Stoga su, zakljuuje Kova, ovlastili ludog
Miloevia da realizira njihove planove i memorandume. Pod firmom ruenja kula i gradova
titoizma cvjetao je srpski nacionalizam i duh barbarstva. Usprkos svim porazima i bijedi, taj
se duh jo vihori na jarbolima srpske nacije, premda sve vie u funkciji samodegradacije i
samounitenja. Njihova direktna suprotnost jesu zagrebaki praksisovci, poput Milana
Kangrge, koji ostaju dosljedni principima to su ih zastupali s novom vrstom marksistike
filozofije i direktnom kritikom hrvatskog nacionalizma i Tumanove moi. I dok su u
beogradskim duhovnim umezima prvi guslai praksis filozofije udarali u ice Miloevieva
populizma, dotle su zagrebaki praksisovci ostali na svojim pozicijama, dosljedni u svemu
onome to su zastupali cijelog ivota, iako se vie nisu pozivali na Marxa, jer od njegova
autoriteta, u ovakvoj kulturi i duhovnom ozraju, nije vie ostalo nita. U vrijeme Tumanova
nacionalizma bilo je poeljno vaditi sablju na Marxa kao da je osobno bio diktator i tlaio
narode. Nije on bio diktator, ali jest njegova ideologija rei e svaki prosjeni antimarksist.
Marxa su nijekali svi, pa i neki vajni doktori marksizma koji su jednom lagodno ivjeli od te
znanosti. Praksisovci nisu imali potrebu braniti filozofa, bilo je to gubljenje vremena s
budalama; ta su 'gigantska lea' kako Chesterton naziva Marxa, predmet prouavanja na svim
svjetskim sveuilitima, ali oni su s rizikom kritizirali hrvatski primitivni nacionalizam
utjelovljen u Tumanu i ustatvu, ali i 'malograansku ljubav spram hrvatstva', kako bi rekao
Krlea.
Sudar kritikog filozofa i intelektualca sa nacionalistikim reimom, tako rijedak na
junoslavenskom prostoru, Kova najbolje oslikava upravo primjerom Milana Kangrge: Jo
je bio iv diktator, sljedbenik Lubirieve 'ideologije smrti', kako D. Hudelist, Tumanov
biograf, danas razotkriva uzore i ideale svojega junaka, kad se toj grotesknoj pojavi rugao
filozof Milan Kangrga ismijavajui u Feralu zagorskog seljaia koji se razmetao
antisemitizmom i o tome razglabao u svojim besmislenim knjiurinama, da bi to, kad je bio
primoran, brisao i polizao. Pa ako je netko takav tvorac drave, onda je u nju ugradio
prijetvornost, nemoral, korupciju, la. 'La je postala domoljubno-domovinska kategorija
najvie vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako to kae da e i
lagati za svoju dravu ako treba', veli Kangrga.
-
14
Tako Kova, naglaavajui da nije marksist, uspostavlja opoziciju kritikog i
ideolokog intelektualca u prelomnim trenucima na junoslavenskom prostoru, pri emu je
kritiki marginalan, bez bitnijeg utjecaja na drutvena kretanja, a ideoloki je zauzeo teinu
drutvenu mo u kojoj sadejstvuju visoka umjetnost, kultura, filozofija, ideologija i politika,
da bi se u formi sinkretikog diskursa kapilarno umreile u cjelokupan drutveni prostor i
oblikovale povijesni uas. Otud nacionalistiki diskurs nije puki trijumf banalnosti zla, kako
je Hannah Arendt odredila nacizam, ve trijumfuje i iza granice zloina postavljajui ga u
temelj nacionalnog i drutvenog identiteta kao vrhunaravnu vrijednost, ak nacionalnu
svetinju. Ratni uas na toj osnovi oblikuje postratnu drutvenu pustinju i doivljava svoju
legitimaciju u novom nacionalnom identitetu. Kraj tog procesa stalno obnovljive legitimacije
zloina jo se ne vidi u drutvenom polju i neprestano se umreava u svaki koncept
budunosti. Tako se kultura banalnosti zla ukazuje kao budunosna forma, bez obzira na
oigledne dokaze ta je iz nje proizalo u prolosti. Kovaeva Elita gora od rulje otud nije
knjiga koja se ostvaruje iskljuivo kao esejistika hronika intelektualne prakse proizvodnje
ratnih zloina u krvavom raspadu Titove Jugoslavije, hronika koja je sintetizirala mnotvo
dokumenta dokazujui u analizi da je elita proizvela kulturu zloina, nego ukazuje i na
budunost koja eka da opetuje svoj praizvor, krvavu zloinaku prolost. Pogotovu kad se
ima u vidu da je najvei trijumf velikosrpske ideologije sadran u injenici da su ideologijom
mrnje, kako bi rekao Pascal Bruckner, tokom junoslavenskih ratova njome zaraeni i
bonjaki i hrvatski pisci. Stoga, kad npr. Zilhad Kljuanin u svom romanu pie da su Srbi
narod sa svinjskim oima, i daje naslov svojoj publicistikoj knjizi Da, ja prezirem Srbe,
virus velikosrpske ideologije zloina prenosi se preko granice jedne u drugu nacionalnu
kulturu. Naravno, nije Kljuanin jedini bonjaki autor sa takvim stajalitima, a ovdje slui
tek kao paradigmatski sluaj ideolokog klona s fantazmom da postane bonjaki osi,
Bekovi ili Nogo, ba kao i izvjestan broj drugih hrvatskih i bonjakih osiiziranih
pisaca10. U svojoj reaktivnosti na velikosrpski, razvio se u jednom dijelu hrvatske kulture
velikodravni, tumanovski tip nacionalizama, dok se u bonjakoj kulturi na
autoviktimolokoj paradigmi gradi nacionalizam koji Bonjake predstavlja kao temeljni narod
BiH, s veim pravom od drugih na njeno tlo. Tim prije to je nad tim narodom poinjen
genocid, tvrde takvi autoviktimizatori, proglaavajui pri tom Srbe, kao istaknuti profesor
teologije Reid Hafizovi u dnevnom listu osloboenje, narodom sa genocidnim genom.
10 O procesu preuzimanja modela metanaracija od velikosrpskog nacionalizma u reaktivnom bonjakom i hrvatskom u BiH vidjeti u: Enver Kazaz, osiiziranje bosanskih pisaca, Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, 2012.
-
15
Tako se razvija proces osiiziranja bonjakih i hrvatskih pisaca kao najnegativnije
nasljee ratova iz devedesetih godina prolog stoljea. to znai da se tragedija ne mora
ponoviti tek kao farsa. Ona se, svjedoi povijesno iskustvo ovjeanstva, vrlo esto opetuje i
umnaa u svom stalno gorem i gorem vidu. Zbog takve strepnje pred budunou i skeptine
slike sadanjosti, Kovaevi eseji nose u sebi opomenu za budunost pred kojom ceptimo u
strahu da moe biti gora od prolosti.