Jerko Bezić, Zagreb

ELEMENTI ZA KLASIFIKACIJU FOLKLORNE GLAZBE U HRVATSKOJ

Klasifikacija je trajni zadatak istraživača, ona je podloga za rješa­vanje gotovo svih etnomuzikoloških pitanja (Alica Elschekovä 1969, 93). Raspoređivanje i grupiranje pojava folklorne glazbe u Hrvatskoj prema određenim elementima pretpostavlja prethodno poznavanje tih pojava i njihovih međusobnih odnosa. Stoga je i svaka klasifikacija svojevrstan odraz trenutačnog poznavanja građe i sposobnosti struč­njaka da u elementima za klasifikaciju istakne one pojave koje po­sebno karakteriziraju folklornu glazbu određene zemlje ili određenog kraja. Klasifikacija koja uzima u obzir više elemenata dovodi i do grupiranja pojava s više identičnih ili srodnih osobina. Time omogu­ćava jasniji i brži uvid u cjelokupno gradivo. Ovaj će prilog — po­svećen 70-godišnjici akademika Andre Mohorovičića — nakon infor­mativnog osvrta na dostignuća u prošlosti prikazati današnje postav­ke za klasifikaciju folklorne glazbe u Hrvatskoj.

Pred otvorenim pitanjima prikupljenog gradiva prvi se u hrvatskoj etnomuzikologiji našao Franjo K. Kuhač kad je raspoređivao građu u svojoj velikoj zbirci »Južnoslovjenske narodne popievke« (1878— 1881). Razvrstao je vokalne i instrumentalne melodije uglavnom pre­ma izvanglazbenim elementima (npr. ljubavne pjesme novijeg doba). Potanjim raspoređivanjem, ali također prema izvanglazbenim oso­binama, klasificirao je svoje zapise narodnih popijevaka iz Dalma­cije Vladoje Bersa (1944) (zapisi iz 1906. i 1907. godine). Vinko Zga-nec je u prvom svesku »Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimur­ja« (1924) u razvrstavanju melodija kombinirao glazbene i izvan-glazbene elemente polazeći od najstarijih do suvremenih glazbenih pojava. Ovdje valja spomenuti i Antuna Dobronića koji je u folklor­noj glazbi južnih Slavena našao 6 glazbeno-folklornih područja (od toga u Hrvatskoj: istarsko, kajkavsko i slavonsko-bačko) primjenju­jući izvanglazbene i glazbene osobine (Dobronić 1934).

U svom sintetskom prikazu hrvatske folklorne glazbe Božidar Ši-rola (1940) posvetio je pitanju klasifikacije dva poglavlja. U poglav-

105

Iju »Razdioba građe hrvatskog glazbenog folklora« polazi od 3 osnov­ne skupine — vokalne, vokalno-instrumentalne i instrumentalne folklorne glazbe. Skupinu vokalne glazbe razvrstava dalje prema iz-vanglazbenim elementima , prema sadržaju pjevanih tekstova i pre­ma funkciji napjeva. Vokalno-instrumentalnu skupinu raspoređuje na pjevanje pripovijednih pjesama uz instrumentalnu glazbu (po­najviše gusle) i na popijevke uz ples. Instrumentalnu glazbu dijeli na svirku uz ples, izvedenu na pojedinim glazbalima, kao i instrumen­talnim sastavima, te na samostalnu instrumentalnu glazbu koja nije vezana ni uz ples ni uz pjesmu. S druge strane u poglavlju »Opće­nite značajke i osobitosti pojedinih područja hrvatskog glazbenog fol­klora« Sirola vrlo oprezno povezuje pojedine glazbene značajke s njihovim geografskim rasprostiranjem i ukazuje na dalja moguća ras­poređivanja prema glazbenim osobinama pojedinih pojava folklorne glazbe.

U novim, širim mogućnostima za istraživanje folklorne glazbe na­kon 1945. godine 2ganec počinje višegodišnjim intenzivnim istraži­vanjem i prikupljanjem folklorne glazbe u Hrvatskoj. U vezi s tak­vom djelatnošću on odabire relativno jednostavne elemente za ras­poređivanje građe. Tu je u prvom redu klasifikacija prema završnom tonu vodećeg glasa u dvoglasju (i višeglasju). Klasifikaciju koju je prema glazbenim elementima prvi postavio finski muzikolog limari Krohn (1906) Žganec je primijenio i dalje razradio s obzirom na hr­vatsku folklornu glazbu i istaknuo važnost funkcije završnog tona (da li je taj ton tonalno središte ili nije, Žganec 1951). Krohn je tra­žio da se svaki napjev zapiše tako da mu završni ton bude g1. U analizu napjeva unosila se ljestvica (niz) svih tonova dotičnog na­pjeva, posebno opseg, struktura melostrofe, metrička formula melo-strofe (prema broju slogova u pjevanom tekstu), završni tonovi (ka-dence) svakog melodijskog (odnosno glazbenog) retka napjeva i rit­mički (odnosno, kako to danas kažemo, metroritamski) obrasci svih glazbenih redaka napjeva.

U objavljenim zbirkama 1950, 1962. i 1964. godine Žganec je na­pjeve rasporedio prema metroritamskim obrascima glazbenih reda­ka napjeva, samo je u zbirci »Međimurje u svojim pjesmama« (Za­greb 1958) poredao napjeve prema njihovim početnim tonovima (od najnižih prema višima).

U etnomuzikološkoj studiji uz zbirku napjeva iz Hrvatskog zagor­ja (Žganec 1971) posebno je naveo i obrazložio ove elemente za klasi­fikaciju građe (redoslijed je Žgančev, a u zagradama donose se da­našnji nazivi, odnosno dopune Zgančevim terminima):

kadence melodijskih (glazbenih) redaka tonalitet (odnosno ljestvice) struktura (pjevanih) strofa (melostrofa) metrika tekstova

106

sadržaj tekstova povezivanje tekstova pjesama asociacijom pjesničkih motiva početna nota melodije ritmički tipovi (metroritamski obrasci glazbenih redaka)

Zganec nije grupirao navedene elemente prema njihovoj pripadnosti tonskim odnosima, ritmu i glazbenim formama — i nije odvojio glaz­bene elemente od izvanglazbenih.

U objavljenim zbirkama Stjepana Stepanova (1966, 1966a i 1971) napjevi se redaju pretežno prema izvanglazbenim elementima, tako i u radovima s većim brojem notnih primjera koje je objavio autor ovih redaka (Bezić 1968, 1973. i 1981). Valja istaći da su i Zganec i Stepanov — primjenjujući doduše različite elemente za redoslijed izlaganja notne građe — analizirali i klasificirali građu svojih zbirki prema svim glazbenim elementima, prema tonskim odnosima (i to-nalnim osnovama), ritmu i formi.

*

Zbog daljnjeg proširenja opsega prikupljenih snimljenih primje­raka folklorne građe iz Hrvatske započela su 1982. godine nova na­stojanja da se sređivanje folklorne građe u Zavodu za istraživanje folklora u Zagrebu (ZIF) organizira prema suvremenim načelima do­kumentacije i da se pripreme podaci za kompjutorsku obradu građe. Prihvaćen je projekt ZIF-a pod naslovom »Transformacija baze po­dataka o folklornoj građi u referalni centar za područje SR Hrvat­ske«. Nulta faza rada na tom projektu bila je anketa o svim ustano­vama u SR Hrvatskoj koje se bave skupljanjem i čuvanjem folklorne građe. U toku je obrada podataka i ankete u Sveučilišnom račun­skom centru u Zagrebu. Taj je rad još u eksperimentalnoj fazi. Pod-strek za navedeni projekt dala je konferencija UNESGO-a o zaštiti folklora, održana u Parizu početkom 1982. godine. Zbog svega toga ukazala se i potreba da se uz elemente za klasifikaciju folklorne gra­đe (pa prema tome i folklorne glazbe) jasno istaknu vrste elemenata i razine klasificiran] a.

U klasificiranju folklorne glazbe u Hrvatskoj polazimo od njezinih

— glazbenih elemenata 1. — i izvanglazbenih elemenata 2.

U glazbenim elementima razlikujemo: — osobine glazbenih pojava 1.1. — načine glazbenog izražavanja 1.2. — sredstva za glazbeno izražavanje 1.3.

107

Osobine glazbenih pojava određujemo najprije prema osnovnim osobinama, to su:

— međusobni odnosi tonova različite visine u jednoj zaokruženoj glazbenoj cjelini (skra­ćena, pojednostavljena oznaka jest tonski odnosi) 1.1.1.

— ritam (i mjere) 1.1.2. — glazbene forme 1.1.3. Tonske odnose pobliže određujemo kao skupove tonskih odnosa i 1.1.1.—1.

— pojedine istaknute pojave u tonskim odno­sima 1.1.1.—2.

Pojave jednoglasja i višeglasja, odnosno razlike u broju dionice u pjevanju i sviranju uključene su u načinu glazbenog izražavanja, vidi pod 1.2.1.—1. i 1.2.2.-1.

U skupovima tonskih odnosa javljaju se: Oligotonski skupovi — u stepeničastim nizovima

— od tri tona različite visine — dva uzastopna polustepena — polustepen i cijeli stepen — cijeli stepen i polustepen — dva cijela stepena

— od dva tona koje povezuje — polustepen — cijeli stepen

Ako je riječ o tzv. tijesnim intervalima koji se oštro razlikuju od sistema dvanaest jednakih polustepena, gdje dva uzastopna poluste­pena u pravilu nisu jednaka— tada na takve pojave valja posebno upozoriti. Ovdje za sada još ne možemo ulaziti u dopunske oznake za takve pojave, premda mora klasifikacija i njih zahvatiti.

Zatim imamo u oligotonskim skupovima i sku­pove tonova različitih visina »na skok« ne u nizu. 1.1.1.—1.1.2. U daljnju razradu tih skupova ovdje za sada ne ulazimo.

Slijede skupovi tonskih odnosa na anhemiton-skom suslijeđu tonova, dijelom stepeničasto, di­jelom »na skok«, od četiri do Šest tonova 1.1.1.—1.2.

— tetratonski 1.1.1.—1.2.1. — pentatonski 1.1.1.—1.2.2. — heksatonski 1.1.1.—1.2.3.

1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-

—1.1. —1.1.1. —1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-—1.1.1.-

— 1 . —1.1. —1.2. —1.3. —1.4. - 2 . —2.1. —2.2.

108

1.1.1.-1.1.1.-

1.1.1.-1.1.1.-

—1.3.1. —1.3.2.

—1.3.3. —1.3.4.

Ovom prilikom ne ulazimo u daljnju razradu anhemitonskih skupova, kao i drugih skupova u kojima se tonovi različitih visina pojavljuju i »na skok«, ne samo u stepeničastom tonskom nizu.

Kromatski skupovi obuhvaćaju četiri i više to­nova različite visine, u tonskom nizu imaju više polustepena nego cijelih stepena. 1.1.1.—1.3.

U pojedinim tonskim nizovima nalazimo -— samo polustepene, međusobno pretežno ne­

jednake, u tzv. tijesnim intervalima (Bezić 1981, 33—34)

— dva ili više takvih uzastopnih polustepena — cijeli stepen između dva polustepena, odno­

sno uzastopno izmjenjivanje polustepena i cijelog stepena

— kombinacije drugog i trećeg redoslijeda

Dijatonski skupovi U tonskim nizovima od četiri i više tonova raz­

ličite visine prevladavaju cijeli stepeni 1.1.1.—1.4. Prva skupina dijatonskih skupova jesu

skupovi koji se temelje na dijatonskim nizovima od tetrakorda do heksakorda 1.1.1.—1.4.1.

U daljnjoj razradi razlikujemo nizove u opsegu — tetrakorda 1.1.1.—1.4.1.—1. — pentakorda 1.1.1.—1.4.1.—2. — heksakorda 1.1.1—1.4.1.—3. Takvi se tonski skupovi dalje označuju prema

položaju polustepena u prije navedenim nizovi­ma

— od središnjeg tona do prvog iznad središ­njeg tona (npr. u tetrakordu) 1.1.1.—1.4.1.—1.1.

— od prvog do drugog tona iznad središnjeg tona (u tetrakordu) 1.1.1.—-1.4.1.—1.2.

— od drugog do trećeg tona iznad središnjeg tona (u tetrakordu) 1.1.1.—1.4.1.—1.3.

Dijatonski skupovi koje glazbena teorija ozna­čuje kao srednjevjekovne moduse: 1.1.1.—1.4.2.

— eolski 1.1.1.—1.4.2.—1. — dorski 1.1.1.—1.4.2.—3. — miksolidijski 1.1.1.—1.4.2.—3.

109

1.1.1.-1.1.1.-

1.1.1.-1.1.1.-1.1.1.-

-1 .4 .2 . --1 .4 .2 . -

—1.4.3. -1 .4 .3 . --1 .4 .3 . -

-4 . . - 5 .

- 1 . - 2 .

— frigijski — lidijski Skupovi koji se temelje na osnovnim harmo­

nijskim funkcijama tonike i dominante — durski tonski rod — molski tonski rod Pojedine istaknute pojave u tonskim odnosima 1.1.1.-—2. Prema dosadašnjim terenskim istraživanjima i

radovima na klasificiranju građe pojedine istak­nute pojave u tonskim odnosima iznosimo ovim redoslijedom:

— funkcija završnog tona melodije (vodeće di­onice) u odnosu na središnji ton zaokruže­ne glazbene cjeline 1.1.1.—2.1. — završni ton je središnji ton 1.1.1.—2.1.1. — završni se ton nalazi za veliku sekundu

iznad središnj eg tona 1.1.1.—2.1.2. — završni se ton nalazi za veliku tercu iz­

nad središnjeg tona 1.1.1.—2.1.3. — završno dvoglasje u intervalu velike sekun­

de 1.1.1.—2.2. — završni unisono u dvoglasnom napjevu ili

svirci 1.1.1,—2.3. — završno dvoglasje u čistoj kvinti 1.1.1.—2.4. — završno dvoglasje u velikoj terci 1.1.1.—2.5. — pojava povećane sekunde u tonskim odno­

sima napjeva ili svirke 1.1.1.—-2.6. — nekoliko početnih tonova napjeva ili svirke,

tzv. incipit (incipit se može dalje klasifici­rati — od najnižeg do najvišeg početnog to­na) 1.1.1.—2.7.

— nekoliko završnih tonova napjeva ili svir­ke (šira kadenca, klasificira se dalje raspo­ređivanjem njezinih oblika) 1.1.1.—2.8.

Ritam doživljavamo (i izvodimo) prema osnovnim ritamskim ćeli­jama —• od najmanje dvaju različitih (pa i kontrastnih) elemenata koji se ponavljaju. Ako se takve ćelije ne ponavljaju u istom sasta­vu, nego su gotovo stalno drukčije, tada je pred nama pojava slo­bodnog ritma. Ako se ponavljaju u istom sastavu, riječ je o čvrstom, mjerij ivom ritmu.

110

Zato i ritam u folklornoj glazbi klasificiramo najprije na — čvrst, mjerljiv ritam (giusto, ritam pokre­

ta) 1.1.1,-1. i

— slobodan, vrlo teško mjerljiv (rubato, ri­tam riječi) 1.1.2.—2.

Nakon što smo slušajući spontano osjetili osnovne ritamske ćelije, za svjesno je doživljavanje i shvaćanje tih ritamskih pojava potreb­no odrediti jakost elemenata (naglašenost i nenaglašenost ) i traja­nje (dugo i kratko). U proučavanju ritma (i mjera) u folklornoj glaz­bi Hrvatske naglasak kao jedan od osnovnih znakova prepoznatlji­vosti pojedine ritamske ćelije — za sada još ne mjerimo aparatima. Mjerimo trajanje kontrastnih elemenata u jednoj ritamskoj ćeliji, trajanje udaraca ili pokreta kojima spontano ili svjesno aktivno pra­timo i doživljavamo javljanje osnovnih ritamskih ćelija. Mjerimo uglavnom samo slušajući (uz pomoć sata »štoperice«), samo iznimno rijetko elektronskim metronomom RB-2. Ti su udarci ili pokreti je­dinice mjere (zvane i dobe), primjenjujemo ih u praćenju ili izvođe­nju čvrstog ritma.

U jedinicama mjera razlikujemo — jedinice mjere međusobno jednaka traja­

nja — jedinice mjere međusobno nejednaka tra­

janja Na šesto mjesto u klasifikacijskoj oznaci upisu­

jemo strukturu mjere, tj. da li je

— jednostavna (uz jedinice jednaka trajanja) — složena — mješovita

Ako je riječ o nejednakim jedinicama mjere, mijenja se peta brojka u 2, drugo je isto.

Dalje upisujemo da li je mjera — dvodobna (uz jednake jedinice mjere

(uz nejednake jedinice mjere) — trodobna (uz jednake jedinice mjere)

(uz nejednake jedinice mjere)

Klasifikaciju prema metroritamskim obrascima glazbenog retka izlažemo u klasifikaciji glazbenih formi.

1.1.2.—1.1.

1.1.2.-1.2.

1.1.2.—1.1.1. 1.1.2.—1.1.2. 1.1.2.—1.1.3.

1.1.2.—1.1.1.—1. 1.1.2.—1.2.1.—1. 1.1.2.—1.1.1.—2. 1.1.2.—1.2.1.—2.

111

Glazbene forme dijelimo najprije na — čvrste forme i 1.1.3.—1. — slobodne forme (pa i formalnu neodređe­

nost) 1.1.3.—2. U čvrstim formama razlikujemo — strofičnost i 1.1.3.—1.1. — vidljive pokazatelje težnje k strofienosti 1.1.3.—1.2. U strofičnim oblicima nalazimo — dvodijelnu melostrofu, sastavljenu od dva

glazbena retka (melostiha) 1.1.3.—1.1.2. — trodijelnu melostrofu 1.1.3.—1.1.3. — četvorodijelnu melostrofu 1.1.3.—1.1.4, — peterodijelnu melostrofu 1.1.3.—1.1.5.

(i tim načinom dalje prema broju dijelova me-lostrofe)

Zbog otvorenih pitanja u klasifikaciji glazbenih formi ograničuje­mo se za sada u daljnjem raspoređivanju formalnih elemenata samo na metroritamske obrasce glazbenih redaka. Upisujemo ih — za sada — kao zbroj ritamskih i formalnih elemenata,

dakle: 1.1.2. +1.1.3.—3.

Broj pjevanih slogova dodaje se gornjoj oznaci, tako npr. za šeste-rosložni metroritamski obrazac:

1.1.2.+ 1.1.3.-3.—6 (4,2)

gdje u zagradi dodajemo oznaku strukture šesterosložnog stiha. U svakom slučaju upisuje se broj pjevanih slogova u jednom glazbe­nom retku i u zagradama dodaje raspored članaka u metroritam-skom obrascu.

Vraćamo se načinima glazbenog izražavanja (1-2.) Osnovni načini glazbenog izražavanja jesu — pjevanje 1.2.1

i — sviranje 1.2.2.

Vokalno-instrumentalnu glazbu, tj . istovreme­no izvođenje dviju različitih djelatnosti — pje­vanje i sviranje — označujemo zbrojem gornjih dviju oznaka 1.2.1. + 1 2.2.

112

Pjevanje i sviranje razlikujemo prema broju dionica, imamo vokalno i 1.2.1.—1. instrumentalno jednoglasje i višeglasje 1.2.2.—1.

— vokalno jednoglasje (jedna dionica) 1.2.1.—1.1. — instrumentalno jednoglasje (jedna dionica) 1.2.2.—1.1. — vokalno dvoglasje (dvije dionice) 1.2.1.—1.2. — instrumentalno dvoglasje 1.2.2.—1.2. — vokalno troglasje ((tri dionice) 1.2.1.—1.3. — instrumentalno troglasje 1.2.2.—1.3. Prema istom načinu označujemo vokalno i instrumentalno četve-

roglasje, peteroglasje i svako daljnje povećanje broja dionica. U vrstama vokalnog i instrumentalnog dvoglasja razlikujemo — bordun (iznad ležećeg glasa razvija se melo­

dijska krivulja 1.2.1.—1.2.1. — vokalni bordun 1.2.1.—1.2.1. — instrumentalni bordun 1.2.2.—1.2.1.

— paralelno kretanje glasova — vokalno 1.2.1.—1.2.2. — instrumentalno 1.2.2.—1.2.2.

— protupomak — vokalni 1.2.1.—1.2.3. — instrumentalni 1.2.2.—1.2.3.

Ako se u jednom napjevu ili svirci pojavljuje više vrsta dvoglasja, upisuje se najprije ona vrsta koja prevladava, a zatim — u zagra­dama — druga vrsta koja je manje zastupljena. Tako ćemo npr. pa­ralelno vokalno kretanje uz povremeni bordun označiti:

1.2.1.-1.2.2. + (1.2.1.-1.2.1.) Vrste vokalnog i instrumentalnog troglasja — vokalno paralelno kretanje glasova (dionica) 1.2.1.—1.3.1. — instrumentalno paralelno kretanje dionica 1.2.2.—1.3.1.

Slobodnije kretanje dionica, međusobno veza­no akordskim osnovama

— vokalno 1.2.1.—1.3.2. — instrumentalno 1.2.2.—1.3.2. Slobodnije kretanje dionica, nije vezano na

akordske osnove — vokalno 1.2.1.—1.3.3. — instrumentalno 1.2.2.—1.3.3.

8 ZBORNIK N. Ž. O. 113

Ako imamo u jednom napjevu ili svirci pojavu dviju vrsti višegla­sja, onda povezujemo oznake, zbrajamo prvu i drugu vrst višeglasja i onu koja je manje zastupljena stavljamo u zagrade.

Vrste četveroglasja — vokalnog i instrumentalnog —- mogu se ras­porediti poput troglasja uz potrebne dopune.

Za instrumentalno višeglasje za sastave veće od četiri dionice bit će potrebno razraditi odgovarajuće oznake.

Sredstva za glazbeno izražavanje dijelimo na

—- ljudske glasove i

— glazbala (muzičke instrumente) Ljudske glasove dijelimo prema — spolu — prema opsegu tonova Prema spolu imamo — muške — ženske — dječje Prema opsegu tonova razlikujemo — soprane — alte — tenore — base

1.3

1.3.1.

1.3.2.

1.3.1.-1.3.1.-

1.3.1.-1.3.1.-1.3.1.-

1.3.1.-1.3.1.-1.3.1.-1.3.1.-

- 1 . - 2 .

-1 .1 . -1.2. -1.3,

-2 .1 . -2.2. -2.3, -2.4,

Mješoviti zbor je zbroj muških i ženskih glasova 1.3.1.—1.1. + 1.3.1.—1.2.

Glazbala (muzičke instrumente) dijelimo na četiri osnovne vrste:

— idiofona 1.3.2.—1. — membrafona 1.3.2.—2. — kordofona 1.3.2.—3. — aerofona 1.3.2.—4. Za podjelu unutar nabrojenih osnovnih vrsta služit ćemo se među­

narodnom klasifikacijom E. Hornbostela i C. Sachsa (HS, 1914. i 1961) koju ćemo upisivati nakon prvih triju brojaka, nakon crtice. Tako će npr. dvojnice imati oznaku 1.3.2. — 412.222.12. Potanje oznake za vrste dvojnica u Hrvatskoj upisivat će se nakon HS klasifi­kacije uz prethodnu crticu, npr. 1.3.2. — 412.222.12 — 2. Na takav način izradit će se potrebne dopunske oznake koje će npr. razlikovati tamburu, lijericu i gusle — što sve u HS klasifikaciji potpada pod jedan zajednički broj 321.322. 114

Među izvanglazbenim elementima kojima se možemo služiti u kla­sifikaciji folklorne glazbe lučimo četiri skupine.

U prvoj su elementi tijesno povezani s glazbenim izražavanjem, to su: 2.1.

— pjevani tekstovi 2.1.1. — u stihovima 2.1.1.—1. — u prozi 2.1.1.—2.

U daljnjoj razradi tekstova služit ćemo se kla­sifikacijom stručnjaka za usmenu književnost u ZIF-u.

— plesovi uz glazbenu pratnju 2.1.2. — uz vokalnu 2.1.2.—1. — uz instrumentalnu 2.1.2.—2. — uz vokalno-instrumentalnu 2.1.2.—1.—2.1.2.—2.

(u daljnjoj razradi primijenit će se etnokoreološka klasifikacija plesova u ZIF-u)

U drugoj skupini izvanglazbenih elemenata kla-sifikacija se obavlja prema vrstama zbivanja u čovjekovu životu u kojima je glazba jedan od ne­izostavnih sastavnih dijelova, to su prije svega 2.2.

— običaji 2.2.1. Razlikujemo ponajprije

— običaje iz tzv. životnog ciklusa 2.2.1.—1. i

— godišnje običaje 2.2.1.—2. U daljnjoj razradi običaja, kao i drugih zbiva­

nja u čovjekovu životu u kojima je glazba je­dan od sastavnih dijelova, služit ćemo se etnolo­škom klasifikacijom običaja u ZIF-u.

U trećoj skupini imamo imena pojedinih kra­jeva, pokrajina ili širih područja o kojima se zna­de da u folklornoj glazbi tih područja prevladava­ju određene glazbene osobine. To su tzv. glazbe­no-folklorna područja, preciznije glazbeno-fol-klorna geografska područja 2.3.

Utvrđivanjem višeslojnosti u folklornoj glazbi pojedinih područja SR Hrvatske klasifikacija prema glazbeno-folklornim geografskim područjima nema više ono značenje što ga je imala do početka se­damdesetih godina našeg stoljeća. Sada (1983) kada je pitanje više­slojnosti u folklornoj glazbi uglavnom riješeno, postavlja se zadatak da stručnjaci ponovno utvrde značenje prevladavanja određenih glaz-

115

benih osobina u folklornoj glazbi pojedinih geografskih područja, po­sebno onih osobina koje su od strane vezane za određeni kraj ili geo­grafsko područje. Prema stanju istraživanja tonskih odnosa u fol­klornoj glazbi SR Hrvatske godine 1972. moglo se tada utvrditi šest glazbeno-folklornih područja (Bezić 1974). Ne navodimo ih ovdje jer noviji rezultati terenskih istraživanja traže promjene u raspoređiva­nju tih glazbeno-folklornih područja.

U četvrtu skupinu izvanglazbenih elemenata ubrajamo lokalne (mjesne, narodne) nazive za određene folklorne glazbene pojave pre­ma mjestima iz kojih te glazbene pojave potječu ili u kojima se već dugo izvode (npr. po ogorsku, jezerske pjesme — prvo prema selu Ogorje zapadno od Sinja, drugo prema mjestu Jezera na otoku Mur-teru). Razradu tih naziva ne možemo donijeti ovom prilikom.

Izložen tekst jedan je od mogućih pristupa klasifikaciji folklorne glazbe u Hrvatskoj. Praktično klasificiranje prema izloženom raspo­redu i redoslijedu elemenata tek ulazi u svoju eksperimentalnu fazu. U praktičan rad uključiti ćemo i lokalne narodne nazive za oblike dvoglasja, za posebne glazbene forme, za načine pjevanja (npr. voj-kalice), dakle, ne samo gore iznesene lokalne narodne nazive za odre­đene folklorne glazbene pojave prema mjestima iz kojih te glazbene pojave potječu ili u kojima se već dugo izvode. Prikazali smo izložene mogućnosti klasifikacije zato da upozorimo na tu problematiku, kao i zato da podstaknemo razmišljanja i razmjenu mišljenja o tom, oči­gledno potrebnom zadatku hrvatskih etnomuzikologa.

NAVEDENA LITERATURA

Bersa, Vladoje Zbornik narodnih popievaka (iz Dalmacije), Zagreb 1944.

Bezić, Jerko Muzički folklor Sinjske krajine, Narodna umjetnost (NU), knj. V—VI, 1968, 175—275. Raznolik svijet šire okolice Donje Stubice, NU, knj, 10, 1973, 309—378. Hrvatska muzika. Narodna, Muzička enciklopedija 2 Gr—Op, Zagreb 1974, 168—175. Foklorna glazba otoka Zlarina, NU, knj. 18, 1981, 27—148.

Dobronić, Ante Psihologija naše pučke muzike, Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu za etnografiju, etnologiju, antropologiju i prehistoriju, knjiga prva (svezak 1 i 2), Zagreb 1935, 79—85.

Elschekovd, Alica Technologie der Datenverarbeitung bei der Klassifizierung von Volkslie­dern, Methoden der Klassifikation von Volksliedweisen, Bratislava 1969, 93—122.

Krohn, limari Über das lexikalische Ordnen von Volksmelodien, International Musical Society Congress Report, II, Basle 1906, 66—

Kuhač, Franjo S. Južno-slovjenske narodne popievke, knj. I—IV, Zagreb 1878, 1879, 1880, 1881.

116

Stepanov, Stjepan Narodne pjesme Donje Letine, NU, (1. dio) knj. 3, 1964—1965, 75—142, (2. dio) knj. 4, 1966, 85—151. Muzički folklor Konavala, Anali Historijskog instituta Jugoslavenske aka­demije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, X—XI, 1966 (a), 461—549. Narodne pjesme iz Gorjana i Potnjana, Zbornik za narodni život i obi­čaje (ZNŽO), knj. 44, 1971, 283—420.

Širola, Đožidar Hrvatska narodna glazba, Zagreb 1940 (2. izdanje 1942).

Zganec, Vinko Hrvatske pučke popijevke iz Međumurja, I svezak (svjetovne), Zbornik jugoslavenskih pučkih popijevaka, 1. knjiga, Zagreb 1924. Narodne popijevke Hrvatskog zagorja — Napjevi, Zbornik jugoslavenskih narodnih popijevaka, knj. 4, Zagreb 1950. Osnovni stilovi hrvatskih narodnih pjesama, Hrvatske narodne pjesme i plesovi, I, Zagreb 1951, 5—9. Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline, Zbornik jugoslaven­skih narodnih popijevaka, knj. 7, Zagreb 1962, Narodne popijevke Hrvatskog zagorja. Uvodna muzikološka studija, ZNZO, knj. 44, 1971, 5—236.

Zganec, Vinko i Meršić, Martin Jačkar — hrvatske narodne jačke iz Gradišća, sabrao Martin Meršić, re­dakcija i komentari Vinko Žganec, Čakovec 1964.

117