Elektronicko Reportazno Snimanje - Materijali FINAL 2011 Copy

(RADNI NASLOV)

ELEKTRONIČKOREPORTAŽNO

SNIMANJE

Materijali za ispit

Elektroničko reportažno snimanje – Materijali za ispit

SADRŽAJ

1. UVOD....................................................................................................................3

2. KRATKA POVIJEST TELEVIZIJE.........................................................................5

3. PRELAZAK SA ANALOGNOG NA DIGITALNO EMITIRANJE U RH....................7

4. VRSTE TVPROGRAMA........................................................................................9

5. TV REPORTAŽA.................................................................................................10

6. SASTAV TV EKIPE I ORGANIZACIJA SNIMANJA.............................................12

7. ENG I EFP SNIMANJE........................................................................................13

7.1 Electronic News Gathering (ENG)............................................................13

7.2 Electronic Fields Production (EFP)...........................................................13

8. PRIPREME ZA SNIMANJE.................................................................................14

9. VIDEO FORMATI................................................................................................15

10. BACK FOCUS.....................................................................................................20

11. BIJELI BALANS...................................................................................................21

12. TIME CODE.........................................................................................................22

13. ANALOGNI I DIGITALNI VIDEO.........................................................................24

14. WIDESCREEN 16:9............................................................................................27

15. RAZLUČIVOST SD I HD.....................................................................................28

16. CCD I CMOS SENZOR.......................................................................................29

17. DSLR (digital single lens reflex)..........................................................................34

2 | 38


1. UVOD

Televizija je dio našeg svakodnevnog života i potpuno je nezamislivo nekoliko sati na

dan ili na tjedan (pojava i rast interneta promijenila je navike) ne pritiskati po

daljinskom upravljaču i «primati» sve te programske sadržaje koje nam taj medij

nudi. Drugo pitanje je - jeli baš sve vrijedno našega vremena, ali to je tema za neku

drugu raspravu. Medjutim, vjerujem da je malo onih koji su uistinu svjesni kakvo je

televizija zapravo «svjetsko čudo». Prvo analizirajmo samo ime. Grčka riječ tele i

latinska visio - prva znači daleko ili na daljinu, druga gledanje, viđenje. Hrvatski bi se

reklo dalekovidnica. Zamislimo sliku koja se rastavlja u sitne, sitne točkice koje putuju

eterom, svemirom, kontinentima, da bi se u našem stanu, dnevnoj ili spavaćoj sobi

ponovo spojile u pokretnu sliku. Evo sad i jedne složenije definicije: televizija je

općeniti naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje pokretne slike u obliku

električnog signala, njegov prijenos na daljinu, obično putem radiovalova, te ponovno

pretvaranje u pokretnu sliku na mjestu prikaza. Pri gledanju televizije iskorištavaju se

dva svojstva, odnosno mane ljudskog oka. Jedno je tromost oka - uzastopno

prenošenje jedne slike iza druge povezuje se u čovječjem oku u kontinuiran slijed

slika u pokretu. Drugo svojstvo je oštrina vida. Slika na zaslonu televizora sastoji se

od niza vodoravnih linija. Kad oko promatra takvu sliku iz dovoljne udaljenosti, koja

zavisi od oštrine vida, ne zamjećuje svaku liniju pojedinačno, nego sve linije stapa u

jednoliku sliku. Estetika televizije je pitanje koje se ponavlja tijekom cijelog njenog

postojanja (pitenje estetike filma nešto je drugo). Može li se u slučaju televizije

govoriti o umjetnosti ili ne. Ili je televizija samo mediji a film spada u umjetnost? Ta

rasprava i dalje traje i ima različite interpretacije. Ali i u slučaju televizije mogu se

upotrijebiti argumenti Rudolfa Arnheima o nemogućnosit reproduciranja «stvarne»

stvarnosti. Televizija je vezana uz radio (sličnom programskom shemom) ali i uz film

(sličnim izražajnim sredstvima). Kako je televizija u osnovi elektronski medij, dva

osnovna elementa govore o specificnim izražajnim mogućnostima televizije.

1. kreativni izraz vezan je uz izravni (direktni) prijenos prizora iz stvarnosti

odnosno potreba da se događaj interpretira za vrijeme njegovog trajanja. Dakle, kod

TV prijenosa, registracija događaja i njegovo montažno dramaturško uobličenje

odvijaju se simutano što bez obzira na pripremu odnosno odabrane principe

prijenosa uvijek rezultira manje ili više otvorenom formom.

3 | 38


2. kreativni izraz vezan je uz prirodu televizijske slike, koja zbog svoje

elektoničke strukture omogućuje direktnu intervenciju u svakom segmentu ili

elementu slike. Digitalna obrada televizijske slike, kompjutorska grafika, televizijski

animacijski sustavi, suvremena snimateljska i televizijska tehnika u cjelini, omogućuje

kreativno korištenje medija i stvaranje vlastite programske i estetske forme.

Jedino je sigurno da su od samih početaka televizije, film i televizija u složenim

uzajamnim odnosima koje se mogu podijeliti u 2 faze.

- Prva faza koja se naziva «Film umjesto televizije» označava razdoblje od

početaka TV programa (1936.g.) pa do 1956. godine, kada je izumljen magnetoskop

s kojim je bilo moguće zapisati TV sliku na magnetnu vrpcu. U tom razdoblju film

(filmska vrpca) je u prvom redu ostvarivala funkciju zapisa (bilježenja) slike. Jednini

način da se zabilježi TV slika, a ujedno i sačuva (arhivira) – bio je u to vrijeme proces

KINESKOPIRANJA odnosno snimanja direktno s TV ekrana na filmsku vrpcu. Osim

ove funkcije, filmska je vrpca služila i za zapisivanje događaja do kojih, tada

glomazne i o strujnoj mreži ovisne, TV kamere nisu mogle doprijeti.

- Druga faza (Film i televizija) započinje izumom MAGNETOSKOPA, a

naročito dolazi do izražaja konstrukcijom prvih lakih i prijenosnih TV kamera

(1968.g.) U to vrijeme televizija se tehnološki osamostaljuje, i pruža se mogućnost

usporedbe televizijske i filmske slike, zbog čega se ta faza može nazvati «Film i

televizija».

4 | 38


2. KRATKA POVIJEST TELEVIZIJE

Prvi televizijski programi i njihovi prijenosi počinju tridesetih godina 20. stoljeća.

Najprije se to zbilo u Njemačkoj, a potom su zaredale druge europske zemlje

(Engleska, Francuska, Sovjetski Savez) kao i Amerika. Do televizijskog prodora

došlo je nakon Drugoga svjetskog rata kad se u televizijsku mrežu postupno

uključuju i manje zemlje. Isprva je emitiranje programa ovisilo o snazi odašiljača koji

su imali ograničeni domet. Od 1962. počinje epoha satelitskog prijenosa pa nam

tako danas stižu vijesti i slike čak i iz najudaljenijih krajeva.

Prvo probno emitiranje slike u boji napravila je Američka kompanija NBC 1941.

godine, ali neuspješno. Drugo testno emitiranje u boji započeo je više od 10 godina

kasnije, 1953. godine, ali kolor sistem kojeg je tada razvio CBS nije bio kompatibilan

s ondašnjim crno-bijelim televizorima. Stoga je nedugo nakon tog neuspjelog

pokušaja Nacionalni odbor za televizijski sustav (National Television System

Committee) razvio NTSC kolor standard koji se mogao reproducirati na starim

crno/bijelim uređajima. Te godine razvijen je i PAL sustav. Prvo redovito emitiranje u

u boji u Europi započeo je BBC2 1967. godine koristeći upravo PAL.

U Hrvatskoj povijest televizije započinje na dan 30. obljetnice Radija Zagreb, 15.

Svibnja 1956. kada je na Sljemenu postavljen televizijski odašiljač, prvi u ovom

dijelu Europe. Izravnim prijenosom svečanog otvorenja Zagrebačkog velesajmana

južnoj obali Save 7. rujna 1956. počelo je emitiranje TV Zagreb. Gotovo dvije godine

Televizija Zagreb prikazivala je samostalan eksperimentalni program, a krajem 1958.

kada su proradili studiji u Ljubljani i Beogradu, Radiotelevizija Zagreb uključila se u

zajednički program Jugoslavenske radiotelevizije u čijem je sklopu djelovala

5 | 38


tridesetak godina. Sabor Republike Hrvatske donio je 30. lipnja 1990. godine zakon o

samostalnom djelovanju i promjeni imena u Hrvatsku radioteleviziju.Na Dan Radija

i Televizije 15. svibnja 1966. novopostavljenim UHF odašiljačem od 10 KW na

Sljemenu prvi se put emitira program u boji. Sniman je u Rimskom studiju talijanske

Televizije RAI i preuziman izravnom vezom preko Učke.Povremeno eksperimentalno

emitiranje Drugog programa Televizije Zagreb počelo je 27. kolovoza 1972.

Gradnja Doma Radiotelevizije na Prisavlju počinje 1975., a 1988. počinje stalna

proizvodnja i emitiranje televizijskog programa s Prisavlja. 1988. kad počinje

i eksperimentalno emitiranje 3. programa Televizije Zagreb.

30. travnja 1990. uveden je teletekst kao stalni televizijski servis. Tijekom

Domovinskog rata od srpnja 1991. do veljače 1992. zaposjednuto je ili uništeno 80

posto odašiljačkih objekataHRT-a. Većina dostupnih objekata popravljena je tijekom

1992. Početkom 1995. u Dom Radiotelevizije na Prisavlju seli se i Radio i prvi put u

povijesti većina je djelatnosti Hrvatske radiotelevizije smještena na jednome mjestu.

6 | 38


7 | 38


3. PRELAZAK SA ANALOGNOG NA DIGITALNO EMITIRANJE U RH

Prvi korak u provedbi projekta je priprema potrebnih podzakonskih propisa uz

postojeći Zakon o elektroničkim komunikacijama kako bi se podrobnije uredilo

područja namjene radiofrekvencijskog spektra, uvjeti njegove dodjele i uporabe te

način i uvjeti prelaska s analognog na digitalno odašiljanje radijskih i televizijskih

programa. To je preduvjet za raspisivanje javnog natječaja za izdavanje dozvole za

rad operatora u sustavu odašiljanja digitalnih televizijskih signala.

Za potrebe provedbe ove Strategije Hrvatska je podijeljena u devet regija, a svaku od

njih čini jedna ili više županija.

Prelazak na digitalnu televiziju u svakoj će se regiji odvijati zasebno na način da će

se prvo jedno kratko vrijeme (oko šest mjeseci) emitirati paralelno i analogni i digitalni

televizijski programi na nacionalnoj razini, nakon čega će se analogni prestati

emitirati i nastaviti isključivo u digitalnom formatu. Usporedno s time, radit će se i

tehnološke pripreme kako bi se i regionalni te lokalni televizijski programi počeli

emitirati digitalno. Plan je da cijela Hrvatska prijeđe na isključivo digitalno emitiranje

od 1. siječnja 2011. godine.

Međutim, koje su prednosti digitalne televizije nad analogno?

8 | 38


- Znatno poboljšane mogućnosti prijema, uz uklonjen problem višestruke slike i

ostalih grešaka u prijenosu.

- 16:9 omjer stranica slike, slično omjeru stranica slike koji se koristi u kinima.

- Televizija standardne rezolucije (SDTV).

- Televizija visoke rezolucije (HDTV).

- Zvuk visoke kvalitete.

- Elektronski programski vodič (EPG). Osnovni EPG gledatelji mogu koristiti za

navigaciju između programa, identifikaciju trenutne i slijedeće emisije na svakom

programu. Sofisticiraniji EPG sustavi mogu se koristiti za postavljanje podsjetnika

za gledanje programa, mogu pružiti kratki opis sadržaja emisija, identificirati

emisije na rasporedu za slijedećih nekoliko dana, pretraživati emisije po žanru i

pružiti pristup dodatnim uslugama.

- Poboljšanja programa u smislu dodatnih kutova kamere npr. na sportskim

natjecanjima, statistika o igračima, ili dodatnih informacija u segmentima

zabavnog programa.

- Televizijske kuće će biti u mogućnosti emitirati više od jednog programa u slučaju

da se neki događaji (npr. utakmice) produže izvan predviđenog vremena, i na taj

način će gledatelji imati mogućnost da gledaju produženi sportski program ili da

se odluče za neku drugu emisiju zakazanu za taj termin.

- Biti će moguće ponuditi interaktivne televizijske usluge ili prijenos podataka,

uključujući odabrane internetske usluge, kao i mogućnost on-line kupovanja.

- Radio programi.

9 | 38


4. VRSTE TV PROGRAMA

S obzirom na sadržaj postoji nekoliko osnovnih vrsta tv-programa:

1. INFORMATIVNI PROGRAM

donose obavijesti o najvažnijim zbivanjima tijekom dana (tv-dnevnik) ili tijekom

tjedna, tu se ubrajaju i okrugli stolovi o aktualnim temama, prijenosi važnih

događaja i sl.

2. ZABAVNI PROGRAM

glazbene emisije, tv-kvizovi i druga natjecanja, tv-razgovori i dr.

3. PROGRAME IZ KULTURE

govore o kulturnim zbivanjima - kazalište, izdavačka djelatnost, festivali, kulturna

baština i dr.

4. ZNANSTVENO-OBRAZOVNI PROGRAM

izvješćuju o znanstvenim dostignućima, daju tumačenja znanstvenih pojava,

sadrže rasprave o znanosti i sl.

5. DOKUMENTARNI PROGRAM

namijenjene djeci i odraslima za pouku iz raznih područja

6. DRAMSKI PROGRAM

domaći i strani cjelovečernji filmovi odnosno igrane serije kupljene kao gotova

djela ili proizvedeni u produkciji televizijske kuće odnosno u koprodukciji sa drugim

producentskim kućama

7. SPORTSKE EMISIJE

prijenosi utakmica i drugih natjecanja, povijest sporta i dr.

8. PROGRAM ZA DJECU I MLADE

emisije prilagođene djeci predškolske dobi i osnovne škole edukativnog karaktera

10 | 38


9. PROMIDŽBENI PROGRAM

populariziraju pojedine osobe, poizvođače, proizvode i dr.; to su najčešće tv-oglasi

i reklamne poruke

5. TV REPORTAŽA

Reportaža je novinarska forma koja prepričava prostorno i vremenski ograničenu

priču. Reportaža je stoga i vrhunac novinarskog izričaja. Dakako da mora udovoljiti

mnogim uvjetima, prije svega mora biti u okviru «opće prihvaćenog» novinarskog

zakona:

„5W + HOW“

Who? Who was involved?

What? What happened (what's the story)?

When? When did it take place?

Where? Where did it take place?

Why? Why did it happen?

+ How? How did it happen?

Reportaža ima i osobnu notu, njezin tekst mora biti originalan, dobro istražen, ona

mora imati uvod, dobru sredinu i epilog. Reportaža mora biti istinita, etična, može biti

vezana uz neki dnevni događaj, ali i ne mora. Za razliku od autora vijesti ili izvještaja,

autoru reportaže dopušteno je nadopuniti činjenice vlastitim dojmovima koje je

stekao na mjestu događaja, ali bez vrednovanja i komentara. U TV proizvodnji

reportaža se gradi na skladnom odnosu između pokretnih slika, zvuka i govorne

riječi. U TV novinarstvu reportaža je žanr smješten između TV izvještavanja i

dokumentarnog filma. Može govoriti o nekoj ljudskoj sudbini, kako bi potaknula da se

takva sudbina pokaže kao opća i da potom u protoku vremena postane dnevnim

događajem.

11 | 38


A sada o slici.

TV-reportaža mora biti raskadrirana. To često zaboravljaju i snimatelji i novinari i

montažeri. Ta trojka: slika, tekst, montaža, nerazdvojna je u izvedbi svake zahtjevnije

TV novinarske forme.

Da je tome tako, još svjedoče TV-novinarski tekstovi napisani samo na desnoj strani

kartice. Lijeva, sada počesto prazna, bila je predviđena za popis kadrova. U

reportažu se uvijek ulazi s prvim kadrom, a kad muza zašuti, može je se ispraviti i

dobrim posljednjim kadrom. Novinar, od kojega se očekuje da bude i istraživač,

nikako ne smije pisati tekst od prvoga do posljednjeg frame-a – njegova je velika, ako

ne i ponajbolja, osobina da povremeno zašuti i dopusti da nas ponese slika ili ton

reportaže koju gledamo.

I na kraju o trajanju. Uobičajeno je, barem u televizijskim programima, da se

reportaža ograniči na tri do pet minuta. U TV-dnevnicima to je ograničenje još i veće.

Reportaža traje od minute i pol do dvije minute. Ne znači to sputavanje stvaralaštva,

nego upravo suprotno. Majstorstvo je izreći sve relevantno u što kraćoj formi. Rijetke

su reportaže koje traju deset ili više minuta. Naime, tu reportaža počinje koketirati s

dokumentarnim filmom, pa stižemo do mješovite kategorije dokumentarne reportaže.

12 | 38


6. SASTAV TV EKIPE I ORGANIZACIJA SNIMANJA

Sastav TV i filmske ekipe odnosno organizacija rada (priprema i snimanje) razlikuju

se u više segmenata (broj članova ekipe, tehnički odnosno tehnološki uvjeti, zadano

vrijeme izrade, kratka ili duga forma djela...).

P R A V I L N I K O N A Č I N U I U V J E T I M A O B A V L J A N J A F I L M S K E

D J E L A T N O S T I k a ž e d a profesionalni sastav ekipe dugometražnog igranog filma

čine: Režiser, pomoćnik režije, asistent režije II, sekretar režije (script), direktor

filmske ekipe, vo|a snimanja, organizator snimanja, poslovni tajnik filmske ekipe,

montažer, montažer zvuka, asistent montažera, glavni snimatelj slike, snimatelj

švenker, asistent snimatelja - šarfer, asistent snimatelja II, fotograf, scenograf,

asistent scenografa, rekviziter, pomoćni rekviziter, alikar dekora, kostimograf,

garderobijer, pomoćni garderobijer, slikar maske, pomoćni masker (šminker),

vlasuljar, ton majstor, muzički voditelj (montažer zvuka), snimatelj zvuka, mikroman,

filmski glumac, konzultant za akcione scene, kaskader....

TV ekipa sastoji se od puno manjeg broja djelatnika (režiser, novinar, snimatlej slike,

snimatelj tona, rasvjetljivač, organizator/producent i vozač) ovisno od vrste reportaže

koja se proizvodi. U novije vrijeme sve je više prisutno smanjivanje TV ekipe na samo

2 člana (novinar i snimatelj) odnosno na VJ novinare (VJ - Eng. Video journalism) koji

su “one man team” odnosno sami pripremaju, snimaju, montiraju, a ponekad i

produciraju svoje audio-vizualno djelo. Ne treba napominjati da je to moguće samo u

slučaju da autor u potpunosti vlada tehnologijom koja mu je na raspolaganju i ako

navedena tehnologija (u prvom redu kamera) ima predznak “portable camera”

odnosno “handycam” (ime “Handycam” je registrirano od strane Sony Corporation).

Video žurnalizam sve je više prisutan u TV produkciji kako u svijetskoj tako i u

domaćoj TV produkciji. Dva su osnovna razloga za takav trend - smanjenje troškova

proizvodnje TV programa isve dostupnija televizijska tehnika koja je fizički manja i

lakša nekoliko puta u odnosu na tehniku od prije 20 godina.

Sve je izglednije da će stav nekih TV kuća u Engleskoj – “Video journalism, It is next

generation television” u budoćnosti dobiti još više poklonika.

13 | 38


7. ENG I EFP SNIMANJE

7.1 Electronic News Gathering (ENG)

To je proizvodnja u većini slučajeva, informativnog programa, odnosno snimanja

vijesti na terenu.

ENG je kratica koja se odnosi na prikupljanje televizijskih vijesti elektroničkim putem.

Oprema za snimanje slike i tona, razvojem televizijske tehnologoje postala je bitno

manja i lakša. ENG snimanje obavlja TV ekipa bez filmske logistike koju karakterizira

velika pokretljivost u kojoj se od snimatelja očekuje širok spektar znanja i vještina

rada na terenu te odlično poznavanje snimateljskog rada i tehnike. Članovi ENG

ekipe u novije vrijeme samo su TV reporter (novinar) i snimatelj. Ako produkcijski

uvjeti to omogućuju onda ENG ekipa ima i tonskog snimatelja i vozača. Pojam ENG

nastao je kad su se televizijske vijesti prestale proizvoditi na filmskoj vrpci odnosno

kada su se vijesti počele prikupljati elektronskim načinom na video vrpcu. Kako je

laboratorijska obrada filmske vrpce trajala najmanje 60 minuta, što je usporavalo

“isporuku” vijesti do TV gledatelja, film je polako gubio primat u tom dijelu

televizijskog posla, ali je zato ostao u dramskom i dokumentarnom programu

nezamjenjiv gotovo do današnjih dana. Korištenje filma u prikupljanju vijesti gotovo je

nestalo do kraja 1980. godine.

7.2 Electronic Fields Production (EFP)

To su sva snimanja izvan studija s reportažnim elektroničkim kamerama uključujući

snimanje drama, dokumentarnih filmova i dr.

Electronic Fields Productions (EFP) je termin koji se odnosi na vrstu televizijske

proizvodnje koja se odvija izvan formalnih TV studija, na pripremljenom filmskom ili

TV “setu” ili na terenu. EFP snimanje u usporedbi sa ENG ima bolje logističke uvjete,

veću ekipu (koja ima i tonskog snimatelja, šminkericu, producenta, organizatora…, a

ponekad i “b” ili čak i “c” kameru”. Electronic Fields Productions (EFP) stavlja

naglasak na kvalitetetniju sliku i ton, ponekad podrazumijeva i snimanje s više

kamera, bolju postprodukcijsku obradu snimljenog materijla (animaciju, grafiku i

obradu slike) i na kraju radi se o proizvodima koji imaju dužu formu. To su u većini

slučajeva dramski, dokumentarni, sportski i zabavni TV sadržaji.

14 | 38


8. PRIPREME ZA SNIMANJE

Kao što smo već spomenuli, od svakog snimatelja s pravom se očekuje da odlično

poznaje tehniku s kojom radi kako bi mogao svoj snimateljski zadatak obaviti brzo i

efikasno. Ovdje ćemo nabrojati samo najosnovnija «pravila» za pripremu koja će

moguće tehničke probleme svesti na najmanju moguću mjeru. Prije svakog

terenskog snimanja obaveza snimatelja je dobra priprema i provjera same tehnike

kako bi snimanje na terenu ispunilo očekivanja TV produkcije.

Nije jednostavno odrediti stroga pravila jer se snimanja na terenu u puno detalja

međusobno razlikuju, ali nazovimo ovo «podsjetnikom» pri radu.

Snimateljska pravila za pripremu terenskog snimanja:

1. prikupiti informacije o temi i lokaciji snimanja kako bi pripremio tehniku

2. prije svakog snimanja ispitati ispravnost kamere i objektiva

3. provjeriti format na koji se snima i osigurati odgovarajući medij (kasete)

4. provjeriti stanje s izvorom napajanja (baterije, punjač te strujni priključak)

5. osigurati odgovarajuće mikrofone, kablove, slušalice i ostali tonski pribor

6. provjeriti i osigurati odgovorajući stativ za kameru (prema težini kamere)

7. pripremiti i provjeriti rasvjetu sa priborom koja je potrebna na snimanju

8. u slučaju odlaska u inozemstvo pripremiti izvozne papire (Ata Carnet)

9. snimljeni materijal pohraniti na sigurno mjesto

10.snimanje obaviti na siguran način ne dovodeći sebe i druge u opasnost

Nije potrebno spominjati da nema tog kadra koji bi opravdao izlaganje vlastitog ili

tuđeg života opasnosti. Snimanja se često odvijaju na opasnim mjestima (snimanje

na visinama, snimanje na vodi, snimanje pri ekstremnim temperaturama, snimanje u

pokretu ...) koja mogu biti vrlo opasna i sve treba poduzeti da je sigurnost TV ekipe i

tehnike na prvom mjestu.

15 | 38


9. VIDEO FORMATI

Ovdje su nabrojani najčešće korišteni videoformati u svjetskoj TV produkciji. Izbor

formata odnosno kvaliteta video zapisa na kojem će se snimati audiovizualno djelo

uvjetovani su u većini slučajeva produkcijskim odnosno financijskim mogućnostima.

VHSVHS je najpopularniji format ikada razvijen.

VHS rezvio je JVC, 1975. godine, kao konkurenciju Sony-jevom Betamax formatu.

Glavna prednost koji su predstavili bio je duži playing time. VHS format zadžao se

zahvaljujući JVC-ovoj politici da licencu formata podijeli sa svimakoji su bili

zainteresirani. Rrezolucija iznosi samo 250 linija.

VHS-C je podvarijanta VHS formata. Razlika je u veličini kasete. Reproduciranje na

klasicnom VHS uređaju zahtjeva VHS-C adapter.

S-VHS (Super VHS) razvio je i predstavio JVC 1987. godine. Unaprijed mu je bio

zagarantiran uspjeh jer je bio usko povezan sa tada široko raširenom VHS

tehnologijom (formatom). Povećana je rezolucija na 400 linija i na traku se upisuju Y i

C signali odvojeno. S-VHS uređaji mogu reproduicirati VHS format dok suprotni

smijer nije moguć.

S-VHS-C je podvarijanta S-VHS formata. Razlika je u veličini kasete. Da bi se

reproducirao na S-VHS uređaju potreban je adapter.

16 | 38


8 mm (Video 8) format je razvio EIAJ&Co, 1983. god. Za razliku od VHS i Beta, u

ovom slučaju proizvođači su se pokušali dogovoriti oko standarda. Zbog loše

kvalitete slike ovaj format nikad nije ispunio očekivanja koja su mu predviđali.

Rezolucija 270 linija.

Hi8 je razvio Sony 1990. godine. Povećana je rezolucija u odnosu na format 8 mm i

iznosi 400 linija. Ovim formatom Sony je pokušao na neki način parirati S-VHS

formatu. Hi8 uređaji mogu reproducirati 8 mm materijal.

Betacam SP (SP - Superior Performance) je razvio Sony 1986. godine. Betacam SP

je najpopularniji profesionalni analogni format. Daleko je superiorniji u odnosu na sve

analogne formate. Rezolucija 340 linija. Na traku se upisuju odvojeno Y signal i R-Y

ili B-Y signal primjenom Chroma Time Division Multiplex, ili CTDM.

DV(DV25) format je kreiran od strane konzorcija koji sačinjavaju:

Panasonic, JVC, Philips, Sony, Sanyo, Thompson, Hitachi, Sharp i Toshiba. Danas

ovaj format podržava preko 60 kompanija. DV, prvobitno nazvan DVC (Digital Video

Cassette), koristi ¼ inčne kasete koje sadrže metalne čestice u traci. Zadžane su

neke odlike prethodnih digitalnih video formata I ima sljedeće karakteristike: format je

zasnovan na MJPEG (Motion JPEG) formatu, a svaka slika na traci kompresirana je

nezavisno u odnosu na bilo koju drugu u snimci.

Rezolucije: 720 x 576 px

PAL 625 linija uz odnos 4:2:0

NTSC 525 linija uz odnos 4:1:0, Kompresija 5:1

Video materijal upisuje se sa 25 Mbps.

17 | 38


MiniDV je u potpunosti isti format kao i DV samo što je veličina kasete smanjena.

DVCAM je razvijen od strane Sony-ja i za sad nikome nije ustupljena licenca.

Namenjen je prvenstveno za profesionalnu produkciju. Razlikuje se od osnovnog DV

formata prvenstveno u brzini trake i materijala od kog je traka izrađena. Za razliku od

DV formata, kod DVCAM formata se ton kodira sa 16 bita/48 kHz. DVCAM spada u

4:1:1 sisteme.

Digital 8 je takođe Sony-jev format.Koristi isti način kompresije i kodiranja kao što je

primjenjeno kod DV formata. Razlikuje se od DV u veličini kasete i predviđen je za

amaterske svrhe. Po licenci Hitachi proizvodi Digital 8 camcordere.

Digital Betacam (Sony) je razvijen 1993.godine. Spada u red najboljih ali i

najskupljih formata koji su ikada razvijeni. Koristi faktor kompresije 2:1 i spada u tzv.

4:2.2 sisteme. Video materijal se upisuje se sa 90 Mbps.PCM ton (4-kanalni) /48 kHz.

Betacam SX (Sony) je nov ½ inčni format za ENG primjenu. Koristi MPEG-2

kompresiju i spada u 4:2:2 sisteme.Podžava rezoluciju od 720px po vertikali i 512

aktivnih linija po frame-u.Video materijal se upisuje sa 50 Mbps ali može biti i manji

do 18 Mbps. PCM ton (4-kanalni) 16bita/48 kHz.Razvijen je 1996. godine, Betacam

SX je u stvari digitalna verzija Betacam SP formata.

18 | 38


HDCAM je predstavljen 1997. godine. Predstavlja HDTV verziju Digital Betacam

formata. Zapisuje video u rezoluciji 720p ili 1080i brzinom od 144 Mbps.Koristi 4-

kanalni ton 20 bita/48 kHz.

HDCAM SR je Sony predstavio 2003.godine. Spada u 4:4:4 RGB sisteme. Video

materijal se zapisuje brzinom od 440 Mbps.Pojedini uređaji omogućuju snimanje sa

brzinom od 880 Mbps ali je tada odnos 4:2:2.Broj tonskih kanala je povećan na 12.

MPEG IMX format je razvio i predstavio Sony 2001.godine. Predstavlja usavršeni

Digital Betacam format. Koristi MPEG kompresiju, ali sa većim bitrate-om.Može

zapisivati video materijal u tri različita formata: sa 30 Mbps (6:1 kompresija), 40 Mbps

(4:1) i 50 Mbps (3.3:1). Koristi MPEG-2 codec i spada u usavršene 4:2:2 sisteme, tzv.

4:2:2 Profile @ ML.

XDCAM je predstavio Sony 2003.godine. Za razliku od svih ostalih formata ovaj

format ne upisuje video i audio podatke na traku nego na Blue Ray disk, koji je

nazvan Professional Disc. Disk ima kapacitet od 23 GB. Za snimanje se koriste

različite vrste kompresije.MPEG-2 ako se snima MPEG IMX materijal, DV25 ako se

snima u DVCAM formatu ili MPEG-4 ako se zahtjeva mala rezolucija.Ako snimamo

MPEG IMX materijal dozvoljeni bitrate može biti promjenljiv i to 30, 40 ili 50 Mbps, a

ako snimamo DVCAM materijal bitrate je 25 Mbps. Za MPEG-4 format koristi se

bitrate od 1,5 Mbps.Ton se zapisuje sa 64 kbps po svakom kanalu.

Digital-S (D-9) je razvio JVC. Sa ovim formatom je pokušano parirati DVCPRO

formatu, ali i analognom Betacam SP formatu koji je još uvek u primjeni.Spada u ½

inčne formate i u 4:2:2 sisteme. Koristi kompresiju u odnosu 3.3:1. Video materijal se

19 | 38


upisije na traku sa 25 Mbps.Podžava stereo ton (16 bita/48 kHz). D-9 play-eri

omogućuju reprodukciju S-VHS formata.

D-VHS (JVC 2004.godine) je ½ inčni format. Zasnovan je na MPEG-2

kompresiji.Koriste se standardne S-VHS kasete za upis materijala i on može biti

upisan sa bitrate-om od 2,14 ili 28 Mbps.

DVCPRO (D-7) format predstavio je Panasonic 1996.godine. Namjenjen za

profesionalnu video produkciju. Kao i kod DV formata, primjenjena je M-JPEG

kompresija. Video materijal se upisuje sa 25 Mbps uz primjenjenu kompresiju u

odnosu 5:1.DVCPRO spada u 4:1.1 sisteme.Philips je otkupio licencu i ima svoju

proizvodnju DVCPRO uređaja.

DVCPRO 50 je nov format nastao sa ciljem da zamjeni DVCPRO. Razlika je u Brzini

kojom se upisuju podaci i ovdje je povećana na 50 Mbps.Odnos kompresije je

3.3:1.DVCPRO 50 spada u 4:2.2 sisteme. Podržan je od strane Philips-a.

DVCPRO HD (DVCPRO 100) je usavršena verzija DVCPRO formata. Video materijal

se zapisuje brzinom od 100 Mbps.Kod ovog formata su osnovne rezolucije 720p i

1080i smanjene. 720p je sa osnovnih 1280 x 720 smanjena na 960 x 720,a 1080i sa

1920 x 1080 na 1280 x 1080 za 59.94i i 1440 x 1080 za 50i.Faktor kompresije je 7:1.

DVCPRO P2 nije u biti novi format već je pokušaj da se DVCPRO materijal upisuje

na memorijsku karticu. Moguće je snimati u DVCPRO ili DVCPRO 50 formatu.

Trenutno su u ponudi kartice kapaciteta 2GB i 4GB i pretpostavka je da će se

kapacitet povećavati na preko 100GB. Količina materijala koji se može snimiti na

20 | 38


karticu zavisi od toga koji se format pkoristi pri upisu. Maksimalan brzina upisa je 640

Mbps.Pojedini uređaji omogućuju i DVCPRO HD zapis.

EDITCAM je format koji je 1995.godine predstavio Ikegami.U suštini to je sistem koji

omogućuje zapis video materijala na hard disk od 80 GB.Najnovija varijanta

EDITCAM 3 omogućuje zapis materijala u DV, MPEG IMX i DVCPRO 50 formatu.

10. BACK FOCUS

Ako mijenjamo vidni kut zoom objektiva a pri tome objekt na koji je postavljena

udaljenost (oštrina) gubi oštrinu, potrebno je korigirati razmak između objektiva

(zadnje leće objektiva) i senzora elektroničke kamere. Razmak od tjemena zadnje

leće objektiva do ravnine na kojoj se formira optička slika naziva se tjemena

udaljenost (eng. back focus ili back focal distance). Zoomovi elektroničkih kamera

omogućuju precizno korigiranje tjemene udaljenosti. Ona je vrlo bitna za ispravno

funkcioniranje zoom objektiva.

Samo na točnoj udaljenosti od zadnje leće objektiva do slike u kameri, zoom će

držati postavljenu oštrinu unutar čitavog raspona promjene vidnog kuta.

Svaki zoom objektiv potrebno je uskladiti s kamerom na koju je pričvršćen. Back

focus se obično podešava nakon svakog stavljanja objektiva na kameru, odnosno

prilikom izmjene objektiva. Prsten koji se nalazi pri stražnjem dijelu objektiva, obično

je označen slovima F.f ili F.B., a omogućuje malo pomicanje (oko ± 0,5 mm) zadnje

leće ili zadnje grupe leća duž optičke osi.

__udaljenost cca 3m __

21 | 38


Podešavanje tjemene udaljenosti (Back Focus)

Zbog preciznosti podešavanja bitno je postupak provoditi s maksimalno otvorenim

zaslonom objektiva. Postupak je slijedeći:

1. Odabrati ručnu kontrolu zaslona objektiva (Iris Manual)

2. Zaslon objektiva potpuno otvoriti, test predložak ili odgovarajući kontrastni

objekt postaviti cca 3m od kamere

3. Količinu svjetla odrediti tako da se dobije ispravna ekspozicija kod punog

otvora zaslona objektiva

4. Vidni kut postaviti na najuži kut

5. Prstenom za uoštravanje (postavljanje udaljenosti) uoštriti test predložak

6. Vidini kut objektiva (zooma) postaviti na najširi kut

7. Pronaći na objektivu prsten za korekciju tjemene udaljenosti (Back focus-a)

obično označen sa F.f. ili F.B. Na njemu se nalazi vijak za fiksiranje položaja

prstena. Otpustiti vijak i laganim zakretanjem prstena pronaći najbolju moguću

oštrinu. Kontrola oštrine vrši se na tražilu kamere ili na odgovarajućem

monitoru.

8. Vijkom za fiksiranje učvrstiti položaj prstena za korekciju tjemene udaljenosti

11. BIJELI BALANS

Nakon što smo odabrali kameru odnosno format ili je to umjesto nas učinila

produkcija (a da nas nije ni pitala za mišljenje) jedna od prvih stvari na samom

snimanju je određivanje „Bijelog balansa“ (white balance).

Kao što nam je poznato filmske emulzije će ispravno reproducirati boje samo ako je

scena ili prizor osvijetljena svjetlom temperature boje 3200 K ili 5500 K, ovisno o

tome da li je emulzija senzibilizirana za umjetno ili za dnevno svjetlo. Velika prednost

video kamera je mogućnost prilagodbe različitim bojama svjetla.

Tehnički gledano, video signal se sastoji od crvene, zelene i plave komponente, čijim

miješanjem dobivamo sve ostale boje, pa tako i bijelu. Udio zelene komponente u

video signalu je fiksan, dok se promjenom udjela crvene i plave komponente

senzibilizacija video kamere može prilagoditi raznim temperaturama boje svjetla.

22 | 38


Proces se naziva bijelim balansom a kamera ga izvodi automatski tako što se bijeli

predložak ukadrira, osvijetli referentnim bijelim svjetlom i pritisne za to predviđeno

dugme.

Odabirom referentnog svjetla snimatelj se može kreativno izraziti.

12. TIME CODE

Primjena timecodea za pomoć u video montaži počinje od 1967.g. Prema njemu se

sinkronizira rad magnetoskopa, što je potrebno da bi se moglo precizno odrediti

mjesto reza na videokazeti. Princip sistema timecodea je da se svakoj slici videa

dodijeli jedan broj i da ga se na taj način jedinstveno identificira.

Ovaj broj vremenski određuje jednu video-sliku, tj. sa osam znamenaka zabilježen je

sat, minuta, sekunda i broj dotične slike u sekundi (HH:MM:SS:FF).

Vremenski raspon koji se može zabilježiti je 24 sata, od 00:00:00:00 do 23:59:59:24,

a koliko će biti slika u jednoj sekundi ovisi o standardu frekvencije u kojoj se snima.

Timecode je nezamjenjiva pomoć pri video montaži. Svaki kadar koji treba ući u

montirani materijal obilježava se s početnom točkom (eng. in point) i završnom

točkom (eng. out point). Početna točka je mjesto sa timecodeom prve slike koja će

23 | 38


se presnimiti, a završna točka je mjesto prve slike koja se neće presnimiti ; dakle, to

su precizna mjesta rezova.

Videokazeta s montiranim materijalom može se opisati listom rezova koje sadrži.

Lista rezova (EDL eng. edit decision list) je popis timecodeova svih početnih i

završnih točaka s montirane, kao i sa izvornih kazeta. Osim za montažu, timecode

može imati i drugu praktičnu primjenu.

Kod snimanja je bitno da se videokazete označavaju rednim brojevima. To je

moguće učiniti pomoću timecode-a, tako da se redni broj upiše u znamenke

predviđene za sat. Prva kazeta označava se s 01:00:00:00, druga s 02:00:00:00 itd.

Problem nastaje kada se dođe do 24. kasete, jer nam ponestaje brojeva za

označavanje.

Naime, timecode se nakon oznake 23:59:59:24 vraća na 00:00:00:00. Zato je

praktičnije s oznakom 01:00:00:00 započeti svaku 20. kasetu, da bi označavanje bilo

logičnije. Timecodeom 01:00:00:00 započeti će kasete 1,21,41..., a ne kazete

1,24,47...

24 | 38


Upotreba timecodea može biti dvojaka i s obzirom na način na koji se on zapisuje:

- kontinuirano (eng. record run)

- diskontinuirano (eng. free run)

Najčešće se zapisuje kontinuirano, tj. svaki kadar nastavlja “brojanje” timecodea

točno gdje je prethodni stao (npr. iza TC-a 00:12:47:06 slijedeći kadar počinje

odmah na TC-u 00:12:47:07).

Jednako tako izgleda i timecode na videokaseti montiranog sadržaja.

Drugi je mogući način da se timecode zapisuje diskontinuirano (tzv. timecode

slobodnog hoda ili realnog vremena).

U slobodnom hodu, timecode se veže za stvarno vrijeme i bilježi ga u trenutku kada

se snima. Zato na svim mjestima gdje kamera prestane snimati nastaje i vremenski

skok u timecodeu.

Slobodni hod može biti koristan ako se prate cjelodnevna zbivanja, a kasnije se žele

izdvojiti samo dijelovi koji su se dogodili u određenom trenutku (npr. kod

konferencija, sporta i sl.). Neke kamere mogu bilježiti realno vrijeme (u prostor

korisničkih informacija), dok se istovremeno bilježi kontinuirani timecode.

Još je značajnija primjena diskontinuiranog timecode-a kod sinkronog snimanja s

dvije ili više kamera. Jedino što je potrebno učiniti je da se prije snimanja uskladi

vrijeme timecode-a na svim kamerama. Jedna kamera se proglasi “glavnom”, a

ostale preko kabela od nje preuzimaju “točno vrijeme” za timecode.

Na ovaj način se u montaži može rezati sa snimaka od jedne kamere na snimke od

druge, bez da se mukotrpno traži kontinuitet i sinkronitet među njima. Povezivanje

kamera ili snimača vrši se 75 ohmskim coax kabelom, obično sa BNC konektorom.

Upravo je ovaj princip “realnog vremena” preuzet i za snimanje s filmskom kamerom.

13. ANALOGNI I DIGITALNI VIDEO

Analogni video nastao je tijekom 50-tih godina prošlog stoljeća (Quadruplex video

format, Ampex, 1956.). Osnovna razlika između dotad postojećeg filma i analognog

videa je u tome da je film niz sličica na filmskoj traci, dok je video analogni signal

pohranjen na magnetskoj traci. Primjenu odmah nalazi vojska (snimanje izlaznih

25 | 38


signala radara; Octaplex video format), čime automatski dolazi do poticaja daljnjeg

razvoja i pojave novih formata. Tako se 1963. pojavljuje i prvi consumer video format,

Ampex VR 1500/660 (crno-bijela tehnika). Pojavom consumer uređaja javlja se

interes i kod drugih proizvođača elektroničke opreme (Sony, Hitachi, JVC, ...) čime

započinje borba za tržište i razvoj mnoštva video formata, više ili manje uspješnih.

- Video tipovi

Danas postoje dvije osnovne vrste video sustava: analogni video i digitalni video.

Analogni video je video sustav koji karakterizira analogni (kontinuirani) električki

signal, čija amplituda i oblik sadrže informacije o osobinama slike. Kao medij za

pohranu koristi se magnetska traka. Veliki nedostatak je utjecaj šuma, pogotovo kod

kopiranja gdje sa svakim daljnjim kopiranjem razina šuma raste, što sve više kvari

informaciju o slici.

Druga vrsta je digitalni video. Digitalni video je sustav superioran analognom videu.

Informacije o slici sadržane u obliku serijskog niza brojeva. Dolazi u formatu file-a

(npr. MPEG), kao niz digitalnih slika. Kvaliteta slike to je bolja što je veći broj uzoraka

i veća brzina uzorkovanja. Bez obzira na svoje bolje osobine, digitalni video za sada

je još uvijek zastupljeniji u profesionalnoj domeni.

26 | 38


Analogni video standardi

Postojeći video standardi mogu se grupirati u tri osnovne skupine:

1. Component analog video

- svaka komponenta zasebni video signal

- najbolja kvaliteta

2. Composite video

- color (chrominance) i osvjetljenje (luminance) signali miješani u jedan signal nosioc

- određena interferencija između signala neizbježna

3. S-video (Y/C video)

- kompromis između component analog videa i composite videa

- koristi dvije linije, jednu za composite chrominance, drugu za luminance signal

U component analog videu (CAV) svaka komponenta je zasebni video signal.

Osnova mogu biti R,G,B signali ili njihova luminance-chrominance transformacija.

Međutim, CAV se ne smije miješati sa pojmom RGB videa, koji je također component

analog video, ali se gotovo uvijek koristi za spajanje line doubler-ai quadrupler-a na

projektor u U.S. kućnim kinima. Kod CAV-a prijenos komponenti vrši se odvojenim

linijama (plus linije za sinkronizaciju). Bez obzira što CAV daje najbolju kvalitetu slike,

veliki nedostatak ovog standarda je zahtjev za praktički savršenom sinkronizacijom

među komponentama, te potreban široki pojas frekvencija.

Composite video, uz S-video dominira kućnim aplikacijama. Osnovna značajka je

da su chrominance i luminance signali miješani u jedan signal nosioc. Ovdje se sve

27 | 38


informacije prenose jednom linijom ili zrakom. Zbog toga, a i zbog mogućnosti

modulacije na RF nosioc, zajedno sa audio signalom ovaj format veliku primjenu

našao je kod broadcast televizijskih sustava. Pri tome, postoje tri osnovna standarda:

- NTSC (najlošiji)

- PAL (najbolji)

- SECAM

NTSC video:

1. 525 scan linija po frame-u, 30 frame-ova po sekundi (precizno, 29.97 fps)

2. 2:1 Interlaced, svaki frame je podijeljen na 2 polja (field), 262.5 lines/field

3. 20 linija rezervirano za kontrolnu informaciju na početku svakog polja

4. koristi YIQ color model

5. composite = Y + I cos(Fsc t) + Q sin(Fsc t), pri čemu je Fsc frekvencija

PAL i SECAM Video:

6. 625 scan linija po frame-u, 25 frame-ova po sekundi

7. 2:1 Interlaced, svaki frame je podijeljen na 2 polja, 312.5 lines/field

8. koristi YUV color model

9. integracija color komponenti s luminance signalom kod PAL-a i SECAM-a

je drugačija.

Problem koji se javlja kod composite videa je neizbježna interferencija između

chrominance i luminance signala. Pojave do kojih pritom dolazi nazivaju se cross

color i crossluminance.

Povezivanje uređaja vrši se 75 ohmskim coax kabelom, obično sa BNC konektorom.

14. WIDESCREEN 16:9

TV svijet poznaje samo dva formata slike s omjerima stranica 4:3 (1,33:1) i 16:9

(1.77:1). Na tržistu se pojavio i televizijski ekran formata 21:9 (2,33:1), i namjenjen je

gledanju filmova snimljenih u nekom od «širokoekranskih» formata ali navedeni

format izvan je standarda TV slike. Format 4:3 koristi SDTV tehnologiju i preuzet je

od standardnog 35mm filma s odnosom stranica 1:1,33 (nijemi film). U vrijeme

28 | 38


uspostavljanja SDTV-a, dakle od prije pedesetak godina taj je standard potpuno

odgovarao jer je veliki dio arhive bio na 35mm vrpci formata 1:1,33 ili Standard 35

(Academy) s malo većim omjerom stranica 1:1,37 a veliki dio TV produkcije snimao

se na 16mm filmu (1:1,36) ili Super 16 (1:1,66). Osnovni problem je razlika u

snimljeno-emitirano, odnosno s formatom 4:3 snimatelji u većini slučajeva neće biti

zadovoljni, komponiraju li sliku u jednom od širokoekranskih sustava koji zahtjeva

minimum 16:9 omjer stranica ili šire.

HDTV tehnologija iskorištava kompletnu količinu informacija u slici i to u formatu

16:9. Bliska budućnost očito pripada širokom ekranu. Uz to prve video kamere koje

snimaju u HD kvaliteti kao i HD televizori najavljuju i skori prelazak na višu rezoluciju

(1280x720 – 1920x1080) videa, dakle kvalitetniju sliku, no to je praćeno s drastičnim

porastom veličine datoteka.

15. RAZLUČIVOST SD I HD

SD ili „Standard-definition“ podrazumijeva razlučivost od 720x576 piksela, kakvu

imaju AVI datoteke komprimirane DV codec-om (program i standardi za definiranje i

konveziju multimedijalnih zapisa). U primjeni su dvije vrste omjera stranica video-

29 | 38


slike i to klasični 4:3 i široki (wide screen) 16:9, koji će prije ili kasnije postati

"standard". Navedena razlučivst 720x576 piksela bit će neiskorištena u oba slučaja,

jer će kod omjera 4:3 ostati neiskorišten lijevi i desni, a kod 16:9 gornji i donji rub

CCD ili CMOS čipa.

Pri prijenosu na televizor, nude se dva sustava slaganja slike na ekranu, od kojih

naše televizije koriste PAL. Normalna razlučivost osigurava danas uobičajen,

normalan kvalitet slike na TV-ekranu.

HD ili „High-definition“ kvaliteta razlučivosti (1280x720 – 1920x1080) dolazi u punu

primjenu tek s novim HD televizorima, koji su doduše na tržištu, ali je trenutno malo

emitiranih programa u toj razlučivosti. Vlasnici takvih televizora i HD video kamera,

mogu (konačno) uživati u vlastitim filmskim ostvarenjima i na TV-ekranu, bez iritantno

neoštre slike na koju smo tijekom vremena "oguglali". Kao deklarirana rezolucija

pune HD razlučivosti (Full HD) navodi se 1080i, no trenutno je dostupno svega

nekoliko profesionalnih modela video kamera koje snimaju u 1080 razlučivosti.

16. CCD I CMOS SENZOR

Kada su gospoda George Smith i Willard Boyle 1969. skicirali nešto što su nazvali

Charge - Coupled Device ili CCD, kako je širim krugovima puno poznatiji naziv za

njihov patent, nisu ni slutili da ce jedan drugi gospodin pocetkom novog tistucljeca

srociti recenicu koja u orginalu glasi: “The photon will be to the 21st century what

30 | 38


the electron was to the 20th“, (Sen. Daniel Moynihan, New Yorker). Prijevod bi bio:

“Što je elektron bio u prošlom stoljecu, to ce foton biti u ovom, 21. stoljecu”. Ako se

malo zamislimo, osvrnemo oko sebe i ponovo zamislimo zakljucit cemo da su pikseli

toliko cesto oko nas da ih prestajemo biti svjesni. Krenimo od svakodnevice: Internet

kao izvor mnogih informacija potkrijepljenih digitalnom slikom; mobilne komunikacije

koje danas, nakon određenog vremena stagnacije, ocekuju ponovni uzlet zahvaljujuci

MMS-u (Multimedia Messaging Service), tj sposobnosti da uz tekstualne poruke

šaljemo zvukove ali i digitalne slike. Da ne spominjem digitalne kamere (DSLR) koje

samouvjereno istiskuju klasican 35 mm film u polju amaterske, ali i profesionalne

kinemafotografije. I tako, ta dva gospodina sa pocetka teksta nisu ni slutili u kom

smjeru ide njihovo otkrice. U biti njihova istraživanja su išla u jednom sasvim drugom

smjeru; njihov je cilj bila poluvodicka memorija za racunala, a kad tamo

svjetloosjetljivi element je otkriven. Ali, elektronska industrija je napravila svoje.

Danas bilježi toliki napredak da ga je prosjecnom smrtniku gotovo nemoguce pratiti.

Od prvog senzora koji je imao samo osam elemenata (preko prvog komercijalnog

senzora dimenzija 100 x 100 piksela, 1973. pa do današnjih senzora cije se

dimenzije mjere u tisucama piksela po svakoj osi). Dimenzija trenutno najveceg CCD

senzora je 9216 x9216 pixela, ili skoro 85 Milijuna pixela, a proziveden je od strane

“Fairchild Imaging” korporacije.

Što je u stvari CCD?

Kako radi?

Što je CMOS?

Razlike ili sličnosti?

CCD senzor

31 | 38


CCD ili Charge - Coupled Device, otkriven 70-tih godina prošlog stoljeća. Od tada pa

do danas, nametnuo se kao primarni senzor u digitalnim kamerama. Činjenica je da

mu se u zadnjih par godina tron polagano počinje tresti jer se na obzoru pojavljuje

jedan novi (stari) igrač CMOS, ali o njemu nešto kasnije.

CCD predstavlja senzor kod kojeg se svjetlo usmjerava na fotoosjetljivi, poluvodički

element napravljen, najčešće, na bazi silicija. Foto-osjetljivi elementi, ili fotodetektori

mogu biti formirani u tri osnovna oblika pa prema tome i razlikujemo tri osnovna tipa

CCD senzora: točkasti, linijski i površinski.

Ukoliko govorimo o samo jednom, pomičnom fotodetektoru, tada je riječ o točkastom

senzoru, te se kod njega kompleksnim mehaničkim sustavom senzor pomiče po

površini koja je predviđena za skeniranje. Ovaj tip nije u širokoj uporabi.

Ako imamo niz fotodetektora u liniji, tada govorimo o linijskom tipu senzora, te se on

kao takav najčešće nalazi u stolnim skenerima. Ono što je nama u ovom trenutku

zanimljivo je plošni ili površinski niz fotodetektora, koji predstavljaju oblik senzora

koje susrećemo u digitalnim kamerama. Znači pravokutan oblik senzora površine

ispunjene sa fotoosjetljivim detektorima. Broj tih fotodetektora je ono što definira

našu rezoluciju. Treba razlikovati stvaran i efektivan broj fotodetektora, tj. nisu svi

fotodetektori efektivni.

32 | 38


Kako radi CCD?

Jedna, vrlo često korištena analogija kod opisivanja rada CCD senzora je sljedeća:

zamislimo polje malih kanti za vodu. Te kante su poredane po redcima i stupcima.

One predstavljaju fotodetektor, a kiša fotona koja pada po njima ih puni. Neke se

napune malo više, neke malo manje. Kada završi prikupljanje kišnice, kantice se red

po red transportiraju pomičnim mehanizmom, i slijevaju u dio koji za svaku kanticu

pamti gdje se ona nalazila i koja količina kišnice, tj. fotona se skupila unjoj. Mali

odmak od polja sa kanticama je taj da su neki fotodetektori osjetljivi samo na zelenu,

neki samo na plavu, a neki samo na crvenu boju.

Slika u boji nastaje uporabom odgovarajućeg filtera. Najčešće korišten filter je Bayer

filter koji se bazira na činjenici da je ljudsko oko puno osjetljivije na promjenu

svjetloće nego boje.

Iz tog razloga, filter je konstruiran tako da sadrži dvostruko više fotodetektora

osjetljivih na zelenu, nego na plavu ili crvenu boju (zelena boja simulira svjetloću).

Procesor u kameri (ili izvan nje, ovisno o formatu pohrane datoteke) na osnovu

odgovarajućih algoritama izračunava vrijednosti za preostale dvije boje, uzimajući u

obzir okolinu fotodetektora, te na taj način nastaje kompletna snimka u boji.

33 | 38


CMOS senzor

Iako je dugo godina CMOS senzor primarno korišten u uređajima koji ne zahtijevaju

kvalitetnu snimku (mobilni telefoni, kamere za nadgledanje i sl.), u yadnje vrijeme

nekoliko renomiranih proizvođača izbacilo je svoje top modele kamera baziranih na

CMOS senzoru. To baca sasvim novo svjetlo na taj senzor, koji je čak i otkriven

ranije nego CCD senzor. Naziv (eng. Complementary Metal Oxide Semiconductor)

predstavlja oznaku za tehnologiju kojom senzor nastaje, i kao takav je puno jeftiniji i

jednostavniji za proizvodnju. Prema nekim naznakama kamera sa istim

karakteristikama bazirana kao CCD kamera na CMOS senzoru, mogla bi biti čak i do

3-4 puta jeftinija. I to je njegova najveća prednost. Jeftin i jednostavan za

proizvodnju. Prvi tipovi bili su puno inferiorniji prema CCD senzoru. ali uporabom

novih tehnologija, prvenstveno APS tehnologije, (engl. Active Pixel Sensor) CMOS je

dostigao CCD na svim poljima. Slika 5. Pojačanje kod CCD se nalazi na izlazu iz

samog senzora, dok kod CMOS senzora imamo pojačanje na svakom fotodetektoru.

Glavna razlika je što se kod CMOS senzora pojačanje signala odvija na samom

fotodetektoru, dok kod CCD imamo poseban sklop za pojačanje na izlazu iz senzora.

Pojačanje kod CCD se nalazi na izlazu iz samog senzora dok kod CMOS senzora

imamo pojačanje na svakom fotodetektoru.

Sigurno je da ćemo CMOS senzor susretati sve češće u digitalnim kamerama,

upravo zbog činjenice da mu je cijena prihvatljivija, proizvodni proces jednostavniji, a

karakteristike gotovo identične CCD senzoru.

Osnovne spoznaje o samom radu senzora nisu nužno neophodne za kvalitetno

korištenje amaterskih digitalnih kamera. Činjenica da se danas CCD ili CMOS senzor

34 | 38


nalaze u velikom broju uređaja, čini ga jednim od najzanimljivijih uređaja za široku

potrošnju.

Evo još jedna usporedba CCD i CMOS senzora:

CCD vs. CMOS Senzor

CCD CMOS

cijena skup zbog posebnih metoda u provedbi same proizvodnje

jeftin jer se CMOS dijelovi koriste za mnogo različitih vrsta poluvodiča

potrošnja potrošnja i više od 100x od potrošnje CMOS senzora

niska potrošnja energije

šum visoka kvaliteta, niska razina šuma

osjetljiv na šum

proširena funkcionalnost

Tehnički izvedivo Drugi strujni krugovo loko su ugradljivi na istom čipu

fill factor visok nizak

17. DSLR (digital single lens reflex)

Prije godinu ili dvije pojavio se novi «trend», način snimanja koji se u kratkom

vremenu toliko raširio da je postao gotovo standardni format produkcija koje su

svrstane u «low budget» iako po to rezultatima slike to ne zaslužuju.

Kako od foto aparata Canon 5D Mark II (ili nekog drugog modela) napraviti «pravu

kameru»?

35 | 38


Proizvođači fotografske i filmske opreme već su ponudili na tržištu odgovorajuće

«dodatke» za DSLR «profesionalno» snimanje i koje su po pitanju cijene sve

dostupniji. Tu su tražilo, kontrolni monitor, XLR audio adapter, follow-fokus sustav,

kompendij, objektivi, stativi, adapteri, itd...

Sliku koju nam daju ti «moćni» uređaji sa svojim velikim senzorom, plitkim fokusom i

«film like» slikom postali su pravi izazov za filmske i TV profesionalce a samim tim i

za studente filmskih škola.

Ali potrebno je za takva snimanja obaviti kompletnu tehničku pripremu, te tijekom

samog snimanja kontrolirati tehničke parametre koji su nam zadani (ili smo ih sami

odredili) kako u postprodukcijskom proizvodnom lancu nebi bilo neželjenih

problema.

Najveći problemi javljaju se sa snimanjem tona, kontrolom kadra, oštrinom slike,

pohranom podataka i sustavima za montažu tu su još i ergonomija, dužina video

zapisa i njegova pohrana.

36 | 38


Ali ne treba zaboraviti da će i «veliki igrači» odgovoriti svojim manjim proizvodima sa

ugrađenim velikim senzorom. Spomenut ćemo novu kameru Sony PMW-F3 (cijena

cca 16.000 USD, samo tijelo) koja, obećavaju iz Sony-ja, ispunjava očekivanja

snimatelja kao što su veliki senzor, izmjenjivi objektivi, malo tijelo kamere, slika

visoke rezolucije...

PMW-F3 je opremljen sa 35mm senzorom koji je iste veličine kao Super 35mm film i

posebno je konstruiran za digitalnu kinematografiju. Na ovu kameru idu «filmski»

objektivi koji su naravno izmjenjivi (PL mount adapter podržava objektive Cooke, Arri,

Fujinon i Zeiss). Kamera ima LCD monitor i tražilo ali i mogućnost nadogradnje

vanjskog monitora. Ova kamera može snimati od 1 do 60 sličica u sekundi (fps) u

načinu rada i720P te od 1 fps do 30 sličica u sekundi u razlučivosti 1080p.

Vrijeme snimanja do 280 minuta tijekom snimanja na dvije memorijske kartice.

37 | 38


Prve isporuke ove kamere očekuju se tijekom siječnja 2011 godine.

Ostaje nam da vidimo kojem će se uređaju (foto aparat ili kamera) prikloniti krajnji

korisnici, a to su profesionalci a s njima i studenti filmskih škola, ali i zaljubljenici u

film kojima visoko kvalitetna tehnika nikad nije bila dostupnija.

38 | 38

Elektronicko Reportazno Snimanje - Materijali FINAL 2011 Copy

Documents

Transcript of Elektronicko Reportazno Snimanje - Materijali FINAL 2011 Copy