EKONOMSKI FAKULTET Luka Brumec - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/565.B.pdf · Odnos...
Transcript of EKONOMSKI FAKULTET Luka Brumec - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/565.B.pdf · Odnos...
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Luka Brumec
Ekonomska kriza i razmišljanja suvremenih ekonomista
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, lipanj 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Ekonomska kriza i razmišljanja suvremenih ekonomista
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Međunarodne financije
Mentor: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov
Student: Luka Brumec
Međunarodno poslovanje
0081110441
Rijeka, lipanj 2014.
Zahvala
Zahvaljujem se svom mentoru i višegodišnjem profesoru dr.sc. Dragoljubu Stojanovu koji je svojim stručnim savjetima i uputstvima oblikovao ideju znanstvenog rada i pomogao mi u izradi ovog istraživanja. Također se želim zahvaliti Ekonomskom fakultetu u Rijeci i svim djelatnicima na višegodišnjoj stečenoj naobrazbi te pruženim podacima potrebnima za izradu ovog istraživanja.
Posebnu zahvalu upućujem svojim roditeljima i ostalim članovima svoje obitelji koji su mi tijekom cijelog procesa obrazovanja pružali bezuvjetnu podršku.
Također, zahvaljujem se svim kolegama i prijateljima koji su mi uljepšali vrijeme provedeno na fakultetu i pomogli mi da steknem ovako visok nivo obrazovanja.
Sadržaj 1.Uvod ........................................................................................................................................... 1
1.1 Problem, predmet i objekt istraživanja ............................................................................... 1
1.2 Radna hipoteza .................................................................................................................... 2
1.3 Svrha i ciljevi istraživanja ..................................................................................................... 2
1.4 Znanstvene metode ............................................................................................................ 2
1.5 Struktura rada ..................................................................................................................... 3
2. Povijest ekonomskih kriza; velika depresija kao najoštrije upozorenje gospodarstvu ............. 5
2.1 Najznačajnije krize u 20. stoljeću ........................................................................................ 5
2.2 Velika depresija ................................................................................................................... 6
2.2.1 Predkrizno razdoblje i američki boom .......................................................................... 6
2.2.2 Početak krize 1929. ...................................................................................................... 8
2.2.3 Slom i kriza u SAD-u .................................................................................................... 10
2.2.4 Razdoblje nakon sloma............................................................................................... 12
2.2.5 Uzroci i posljedice sloma i krize u SAD-u .................................................................... 13
2.3 Krize suvremenog doba ..................................................................................................... 13
3. Odnos globalizacije i kapitalizma; ekonomija kao egzaktna znanost ...................................... 15
4. Ekonomske škole ..................................................................................................................... 16
4.1 Neoklasičari i neoklasična škola ........................................................................................ 16
2.1.1 Osnovni principi neoklasičara; potpuna konkurencija ............................................... 16
4.1.2 Maksimiziranje profita kao cilj poduzeća .................................................................. 18
4.1.3 Određivanje razine nadnice; ponuda i potražnja radne snage ................................ 19
4.1.4 Uloga kamate, štednje, investicije i novca na tržištu ................................................. 20
4.2 Keynes i keynesijanska škola ............................................................................................. 22
4.2.1 Intervencionizam ........................................................................................................ 22
4.2.2 Osnovni principi kejnesijanaca .................................................................................. 23
4.2.3 Uloga potrošnje, investicija i kamatne stope u privredi prema Keynesu ................... 24
4.2.4 Kejnesijanci i kriza ...................................................................................................... 27
4.3 Monetaristi ........................................................................................................................ 28
4.3.1 Novac, puna zaposlenost i kamatne stope; uloga Philipsove krivulje ........................ 28
4.3.2 Odnos monetariste prema državnim intervencijama ................................................ 29
5. J. Stiglitz: Realist i kritičar ........................................................................................................ 30
5.1 Washingtonski konsenzus kao temelj liberalizma ............................................................. 31
5.2 Politika MMF-a .................................................................................................................. 31
5.3 Globalizacija: Razvijeni protiv ostatka svijeta ................................................................... 32
5.4 Alternativne strategije i poruka neravijenim zemljama i zemljama u razvoju .................. 33
6. Ekonomisti iz Hrvatske i susjednih zemalja i njihova mišljenja; kriza balkanskih tranzicijskih
država .......................................................................................................................................... 35
6.1 Mišljenja suvremenih stručnjaka o ekonomskoj krizi ....................................................... 35
6.1.1 Kriza – odgovor neoliberalizmu .................................................................................. 35
6.1.2 Iz jednog sistema u drugi ............................................................................................ 35
6.1.3 Realna snaga gospodarstva ........................................................................................ 36
6.2 Uzroci ekonomske krize .................................................................................................... 37
6.2.1 Povezanost deficita platne bilance i deficita proračuna; Santinijeva hipoteza .......... 37
6.2.2 Financijske inovacije kao jedan od uzroka krize ......................................................... 41
6.2.3 Financijski balon kao uzrok krize ................................................................................ 42
6.2.4 Kvantitativni pokazatelji nastanka krize ..................................................................... 44
6.3 Neoliberalizam i globalizacija: Dvostruki standardi današnjice ........................................ 46
6.3.1 Što slijedi nakon faze neoliberalizma – ne zaboravimo povijest ................................ 46
6.3.2 Globalizacija kao ideologija bogatih ........................................................................... 48
6.4.Kako unaprijediti ekonomsku situaciju? ........................................................................... 49
6.4.1 Tko je odgovoran? Uloga domaćih ekonomista u krizi .............................................. 49
6.4.2 Odnos vlade spram MMF-a ....................................................................................... 49
6.4.3 Kako poboljšati stanje platne bilance ......................................................................... 51
7. Zaključak .................................................................................................................................. 54
8. Literatura ................................................................................................................................. 56
1
1.Uvod
Uvod se sastoji od 5 zavisnih dijelova. U prvom dijelu se obrađuju pojmovi na koje se
odnosi sadržaj rada poput problema, predmeta i objekta istraživanja. U drugom dijelu
određena je radna hipoteza, u trećem je obrazložena svrha i cilj istraživanja rada, a
zatim su ukratko objašnjene znanstvene metode koje smo koristili prilikom izrade rada.
Na kraju je ukratko predočena struktura cjelokupnog rada i istraživanja.
1.1 Problem, predmet i objekt istraživanja
U ovom se istraživanju obrađuje pojam krize te njena obilježja, uzroci koji su doveli do
njenog nastanka, snažne posljedice koje će ona ostaviti na gospodarstvo (pogotovo u
tranzicijskim zemljama) te različiti pristupi koje zagovaraju svjetski i domaći stručnjaci.
Danas u ukupnosti ekonomskih misli uglavnom prevladavaju neoliberalistička
razmišljanja, koja su na papiru utopijski savršena. Međutim, ona u svijetu obilježenom
pohlepom za novcem i materijalizmom često ne uspijevaju. Također, istražuje se odnos
ekonomskih stručnjaka prema MMF-u i globalizaciji kao neizbježnom procesu koji,
htjeli mi to ili ne, polako obuhvaća sve svjetske države i stvara golemu ekonomsku
cjelinu.
Predmet istraživanja obuhvaća analizu ekonomskih škola i njihovu povijest, način na
koje su one dovele do današnje situacije ekonomske krize te shvaćanje ekonomske
situacije “kroz oči” najvećih ekonomskih stručnjaka. Današnja ekonomska situacija nam
kroz svoje pokazatelje i lošu situaciju gospodarstva poručuje da moramo promijeniti
pristup našeg odnosa prema samome tržištu.
Pod objektima ovog rada smatramo ekonomsku krizu te mišljenja i poruke vodećih
ekonomskih stručnjaka.
2
1.2 Radna hipoteza
Hipoteza ovog istraživanja je kritika na neoliberalni pristup i globalizaciju koja je
dovela pomoću dvostrukih standarda do velikog jaza između ponašanja razvijenih i
nerazvijenih zemalja na svjetskoj sceni te prepoznavanje uzroka koji su doveli do
situacije ekonomske krize tranzicijskih država na Balkanu na temelju istraživanja
ekonomskih stručnjaka.
1.3 Svrha i ciljevi istraživanja
Svrha ovog istraživanja je istražiti znakove i uzroke koji su doveli do krize kako se ona
u budućnosti ne bi pojavila u ovome obliku. Ciljevi istraživanja su dobiti odgovor na
pitanja:
1 Pojam gospodarske krize
2 Uzroci i posljedice gospodarske krize
3 Što o gospodarskoj krizi misle najznačajniji svjetski i domaći stručnjaci
4 Pojam globalizacije i neoliberalizma kao ne uvijek nužno dobre stvari glede razvitka
država
1.4 Znanstvene metode
U istraživanju su korištene sljedeće znanstvene metode: indukcija, dedukcija,
komparativna i deskriptivna metoda, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja,
metoda kompilacije, povijesna metoda i statistička metoda.
3
1.5 Struktura rada
Rezultati istraživanja sastoje se od sedam međusobno zavisnih dijelova.
U uvodu su prikazani osnovni podaci o radu koji uključuju problem, objekt i premet
istraživanja, radna hipoteza, pitanja i ciljevi samog istraživanja, znanstvene metode koje
su korištene pri izradi rada te struktura samog rada.
U drugom dijelu prikazana je kratka povijest ekonomskih kriza s naglaskom na Veliku
depresiju 1929. godine kao najveću krizu modernog doba. Cilj ovog dijela je prikazati
da je svaka kriza unikatna, no i da svaka kriza sadrži zajedničke elemente nastajanja i
ponašanja gospodarstva i naroda u toj situaciji.
U trećem poglavlju predočena je autorova skeptičnost oko ekonomije kao egzaktne
znanosti i temeljne misli o današnjoj globalizaciji kao procesu.
U četvrtom dijelu navedene su ekonomske škole koje su redom dominirale u glavnini
strujanja ekonomske misli. Svaka od tih škola je specifična i ima svoje odgovore na
ekonomska pitanja, bilo na situaciju blagostanja ili krize, no također je svaka preuzela
određene elemente od svojih prethodnika za koje su predstavnici smatrali da su ispravno
zamišljeni i predočeni.
U petom dijelu iznesena su mišljenja Josepha Stiglitza kao jednog od najvećih
ekonomskih stručnjaka današnjice. Upravo je Stiglitz jedan od najžešćih kritičara
neoliberalizma i globalizacije kao procesa dodatnog bogaćenja bogatih, te se smatra
jednim od najvećih ekonomskih boraca za zemlje koje nemaju preduvjete
konkurentnosti i rasta.
4
U šestom poglavlju prikazana su mišljenja ekonoskih stručnjaka iz Hrvatske i susjednih
zemalja. Kroz većinu misli prevladavaju stavovi kako je upravo neoliberalistička
doktrina i život iznad razine naših mogućnosti doveo do krize i teške ekonomske
situacije.
Posljednji dio sadrži zaključak autora te je predstavljena sinteza rezultata istraživanja i
potvrđena radna hipoteza o globalizaciji kao procesu „bogaćenja bogatih“.
5
2. Povijest ekonomskih kriza; velika depresija kao najoštrije
upozorenje gospodarstvu
2.1 Najznačajnije krize u 20. stoljeću
Kroz 20. i 21. stoljeće krize su u gospodarstvu postale uobičajena pojava na svjetskoj
ekonomskoj sceni. Svaka je kriza imala svoje vlastite uzroke i posljedice te su ostavile
manji ili veći trag na ekonomskoj strukturi. Fniancijska kriza je oštro, kratko i
ultracikličko pogoršanje svih ili većine parametara: kamatne stope, cijene dionica i
nekretnina, što vodi do komercijalne nesolventnosti i bankrota financijskih institucija.
(Tržište kapitala: Hirstorijske informacije o padovima i krizama na tržištu) Kao najveću krizu
suvremenog modernog doba, ali i povijesti, danas smatramo Veliku depresiju. Međutim,
uz veliku depresiju i današnju krizu ekonomska gospodarstva susretala su se još s
velikim brojem financijskih posrtanja, no njihove posljedice su najčešće bile nemjerljive
na svjetskoj razini naspram dvije najveće.
Kriza i panika 1901. bila je prva kriza uzrokovana slomom na New Yorškoj burzi.
Razlog nastajanja bio je pokušaj kupnje većinskog udjela dionica od strane
E.Harimmana kojim bi preuzeo kontrolu nad transkontinentalnom željeznom strukturom
Northern Pacific Railway. Kao posljedica njegovih akcija dionice svih željeznica s
kojima je ova infrastruktura bila povezana naglo su pale, rezultirajući gubitcima tisuće
malih investitora.
Kriza bankarskog sektora 1907. godine također je svoje žarište imala na New Yorškoj
financijskoj burzi. Slom se dogodio nakon naglog bankrota manjih i većih banaka
diljem SAD-a. Strah od gubitka novca prisilio je štediše na masovno izvlačenje novca iz
manjih regionalnih banaka. Tadašnju situaciju djelomično je spasio J.P.Morgan
ulaganjem svojeg novca u bankovni sustav uvjeravajući i navodeći pri tome i ostale
velike bankarske mogule da učine slično. (Galbraith, J. K. 1990)
6
2.2 Velika depresija
2.2.1 Predkrizno razdoblje i američki boom
„Sadašnjost promatramo sa zadovoljstvom, a budućnost s optimizmom“. Bile su to
najupečatljivije riječi i kratki sažetak govora američkog predsjednika C.Coolidgea
upućene američkom kongresu 1928. godine. Tijekom velike većine dvadesetih godina
prošlog stoljeća stanje u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je i više nego
zadovoljavajuće. Proizvodnja i zaposlenost bili su na visokoj razini i u konstantnom
porastu. Prosječne plaće i primanja su stagnirali, no to se stanje kompenziralo sa
stabilnošću cijena. Broj proizvodnih poduzeća u SAD-u bio je u naglom porastu, te se u
razdoblju od 1925. do 1929. povećao s 183,900 na 206,700. U istom se razdoblju
proizvodnja povećala 11.8% te je s vrijednosti od 60.8 milijardi dolara porasla na 68
milijardi. Index industrijske proizvodnje do 1928. porastao je s 67 na 110, a do početka
1929. na tada nevjerojatnih 126. U samo 3 godine, broj proizvedenih automobila
porastao je za više od milijun jedinica, te je na početku 1929. iznosio 5,358,000. Cijene
dionica u tom razdoblju također bilježe nagli, gotovo nerealan porast. Njihov rast
počinje 1924., te 1925. prosjek cijena 25 industrijskih dionica iznosi 181$, što je gotovo
zapanjujući porast glede toga da je ta ista razina godinu dana prije iznosi 106$. Iduće
godine cijene istih dionica su u laganom padu, dok već 1927. godine bilježimo daljnji
rast.
Prvi veliki mogući pokazatelj pada ekonomije dogodio se 1927. godine, kratkotrajnim
zatvaranjem značajne tvornice automobila Ford zbog priprema podloge za prelazak
proizvodnje s nekadašnjeg modela T na nešto moderniji model A. Veliku ulogu u stanju
ekonomije je imala i Velika Britanija, u kojoj 1925. tadašnji ministar financija Winston
Churchill vraća Britaniju na zlatni standard, koji podrazumijeva stari odnos vrijednosti
zlata, dolara i funte te time poskupljuje funtu u odnosu na cijene koje su odražavale
tadašnju ratnu inflaciju. Posljedica toga je promicanje SAD-a na mnogo povoljnije
mjesto za investiranje u odnosu na Veliku Britaniju, te početak dugih serija valutnih
kriza Velike Britanije. 1927. godine trojica „hodočasnika“ M.Norman (guverner Bank
of England), H.Schacht (guverner Reichsbanke) i C.Rist (guverner Banque de France)
dolaze u SAD s ciljem lobiranja kako bi ublažili monetarnu politiku SAD-a. Federalne
7
rezerve u tom su razdoblju prihvatile njihove sugestije, te je reeskontna stopa Federal
Reserve Bank of New York smanjena za 0.5 postotnih poena, s 4% na 3.5%. Ovo se
smanjenje reeskontne stope smatra jednom od najvećih pogrešaka nekog bankovnog
sustava u povijesti. Novonastala sredstva nastala ovom odlukom dalje su uložena u
redovite dionice ili su postala dostupna kako bi se omogućilo drugima da kupuju
redovite dionice. Spomenuta je situacije potaknula stanovništvo da pojure na tržište
vrijednosnih papira, te će se situacija u dogledno vrijeme oteti kontroli.
Iduće godine ponašanje elemenata tržišta bilo je poprilično nesukladno sa stvarnošću.
Izuzmemo li nekoliko relativno mirnih zimskih mjeseci, porast tržišta vrijednosnih
papira 1928. godine odvijao se divovskom, nerealnom stopom uz također alarmirajuće
nagle padove, nakon čega bi se stanje opet počelo popravljati. Pojedinačna izdanja
dionica su u jednom danu rasla i do 20 poena. Za vrijeme zime te godine prevladavaju
mjeseci mirnog ekonomskog karaktera. Međutim, tijekom daljnjeg vremena pojavilo se
već puno pokazatelja koji upućuju na to da tržište postaje nestabilno. Obilježili su ga
porasti snažnim, neprirodnim stopama, te isto takvi padovi, nakon kojih bi uslijedili
ponovo brzi porasti. Prva tri tjedna lipnja 1928 završili su prvim velikim gubitcima na
tržištu. No, što je još važnije, prvi se puta trgovalo s više od 5 milijuna dionica. Tržište
je postalo glavnim predmetom gotovo svih svjetskih medija , te su svi pobliže pratili
stanje na njemu. 12. lipnja te godine smatra se prvim padom bikovog tržišta (tržište na
kojem špekulanti vjeruju u porast cijena i trgovine, te na temelju toga pokušavaju
ostvariti svoju dobit). Taj je dan poznatiji pod imenom „Dan velikih gubitaka“. Srpanj
te godine donio je burzi lagani oporavak od gubitaka koji su se odvili u lipnju.
Na izborima za predsjednika te godine premoćno pobjeđuje J.E.Hoover. Njegov izbor,
te izbor republikanskog Kongresa trebao je za posljedicu imati nastavak blagostanja i
dobre ekonomske situacije kroz iduću godinu. Usprkos njegovoj zabrinutosti i
uznemirenosti glede sve izraženijeg porasta špekuliranja, vijest o njegovom izboru
prouzročila je najveći porast kupovanja u povijesti. Tako je 16.11. zabilježen najveći
promet do tada – 6,641,250 dionica promijenilo je vlasnika. U povijesti Wall Streeta do
tada nije još uvijek bila zabilježena takva količina trgovanja. U prosincu na burzama ne
bilježimo toliko dobre rezultate kao u studenom, no tržište je i dalje bilo u naglom
8
porastu. Jedina korist od vlasništva nad imovinom je dakle bila samo povećanje
vrijednosti imovine. Tijekom te se godine na Njujorškoj burzi trgovalo s ukupno
920,550,032 dionice. Usporedi li se to s ukupnim brojem dionica koje su promijenila
vlasnika 1927., u iznosu od 576,990,875, lako se da zaključiti da je tržište redovnih
dionica poraslo gotovo dvostruko. U Wall Street se ulagalo bezgranično puno novaca,
bilo od strane pojedinaca s viškom novca za ulaganje, ili od korporacija koje je laka
zarada privukla velikom brzinom. Do tada nikad nije bilo boljeg i lakšeg načina za
zaradu američkih građana. (Galbraith, J.K. 2010.)
2.2.2 Početak krize 1929.
Već na početku iduće godine, 1929., bilo je jasno da dramatični rast cijena i tržišta
mora završiti. Cijene, sukladno ekonomskim zakonitostima, trebaju prestati rasti te se
broj ljudi koji očekuju da će cijena novokupljenih dionica i dalje rasti drastično treba
smanjiti. Tržište pri ovim uvjetima može samo dramatično pasti. No, usprkos
navedenome, u siječnju i veljači tržište i dalje raste, što se očituje kroz daljnje povećanje
industrijskog indeksa te nagli rast brokerskih zajmova. Usprkos još uvijek idealnom
stanju na tržištu vrijednosnih papira, kako se veljača bližila kraju, počela se osjećati
određena nervoza na tržištu. Sumnju su izazvali povremeni sastanci Uprave Federalnih
rezervi čiji članovi, usprkos upornosti medija i samih sudionika tržišta za spoznajom
prirode ovih sastanaka, nisu bili voljni davati izjave glede samog sadržaja sastanaka.
25. ožujka stvari su polako počele izmicati kontroli. Omiljene dionice špekulanata, kao
što su Commercial Solvents, Wright Aero te American Railway Express bilježe snažan
pad. Idućeg dana, u utorak, zbog navedenih padova, no i zbog daljnje nelagode
uzrokovane šutnjom članova Uprave Federalnih rezervi, trgovalo se s nevjerojatnom
količinom od 8,246,740 dionica, što je bilo mnogo više od bilo kojeg prethodnog dana.
Tisuće špekulanata suočilo se po prvi puta s drugom stranom rizika njihovog posla.
Potreba za dodatnim novcem kako bi se pokrile novonastale obveze bila je sve veća.
Sukladno tome kamatne stope za depozite po viđenju dosegnule su 20 posto, što je
najveća vrijednost tijekom cijelog razdoblja.
9
Na tržištu vrijednosnih papira se tijekom mjeseci razvio još jedan dodatni problem –
nedostatak redovitih dionica. Razlog visokih cijena dionica bio je upravo nedostatak
ponude za potražnjom redovitih dionica te su cijene zbog oskudice na svoju trenutnu
cijenu poprimale dodatnu vrijednost. Najistaknutiji elementi špekulacije tog doba bili su
investicijski trustovi, čija je osnovna zadaća bila zadovoljavanje spomenute potražnje za
dionicama. 1928. godine osnovano je 187 takvih trustova, dok je 1929. godine
prosječno svakog dana osnovana još jedna takva institucija. Da je burza već bila za
skoro svakog zainteresiranog građanina, dokazuje J.Raskob, koji razrađuje plan za
osnivanje investicijskog trusta koji omogućuje svakom siromašnom čovjeku da poveća
svoj kapital po uzoru na bogatije sudionike tržišta.
Tijekom ljeta 1929. godine cijene dobara nastavile su rasti gotovo svakodnevno.
Timesov industrijski index u lipnju porastao je za ogromna 52 boda te je i u srpnju
nastavio rasti. Na kraju kolovoza zabilježen je ukupni ljetni porast od 110 bodova, što je
bilo za 33 boda više nego u cijeloj veoma uspješnoj 1928. godini. U tom je trenutku
iznosio ukupno 449 bodova. Sukladno tome, volumen trgovanja na Njujorškoj burzi
ostao je vrlo visok te se svakodnevno trgovalo s količinom od 4 do 5 milijuna dionica.
No, sve se više poduzeća postepeno okretalo drugim burzama kao što su na Curbu,
Bostonu te ostalim burzama izvan grada. To je dovelo do određenog oslabljenja
Njujorške burze, ali i do jačanja drugih „pospanih“ burza. Na tržištu je među građanima
prevladavao optimizam, dok se pesimiste glede booma smatralo izdajicama i
nepoznavateljima situacije.
1929. godine na burzama diljem Amerike sudjelovali su građani iz gotovo svih slojeva
društva. No, treba istaknuti da je većini građana u Americi burza i dalje bila velika
nepoznanica. Procjenjuje se da je te godine na burzi sudjelovalo 1,548,707 klijenata što
je tada iznosilo nešto više od 1% ukupnog stanovništva. Od toga su trećina bili
špekulanti, koji su trgovali iznosima većim od onih što su ih imali na računima, dok su
ostali većinom trgovali gotovinom. Špekulanti su za svoje potrebe posuđivali novac od
brokera, najčešće izvan tržišta. Tržište je na samom početku jeseni, 2. rujna izgledalo
dosta mirno. Tada već uobičajen visok volumen trgovanja bio je konstantan, dok su
cijene stagnirale sve do 5. rujna. Taj je dan nastupio oštri pad cijena vrijednosnih papira
10
na Njujorškoj burzi te se sukladno tome i povećao promet jer se velik broj sudionika
pokušavao riješiti „tereta“. (Galbraith, J.K. 2010.)
2.2.3 Slom i kriza u SAD-u
Opće je mišljenje ekonomskih stručnjaka da je SAD u jesen 1929. već duboko
zakoračio u krizu. Index industrijske proizvodnje tog doba prikazuje srednje veliki pad,
smanjuje se proizvodnja čelika i broj izgrađenih kuća. Burza je te jeseni također
zakoračila u duboku krizu. Tijekom tih se godina pokazalo da stanje na Wall Streetu
nije nužno odraz postojećeg gospodarstvenog stanja. Optimistički trend koji je bio na
snazi zbog prethodno dobre ekonomske situacije 1928. i 1929. sugerirao je pučanstvu
da bi se ovaj silazni trend mogao ubrzo preokrenuti. Kao glavni uzrok krize navodi se
upravo pad ekonomskih pokazatelja, zbog kojeg su se špekulanti uplašili te su se
masovno riješili svojih dionica. Također, američki je narod dalje izgubio povjerenje
glede burze zbog medijskog raskrinkavanja slučaja C.Hartya, poslovnog čovjeka koji je
svoj uspjeh dugovao neovlaštenom izdavanju dionica, krivotvorenju dionica te sličnim
nezakonitim operacijama.
Crni Četvrtak, 24. listopada, bio je prvi dan u nizu koji povijest poistovjećuje s krizom
tog doba. Volumen trgovanja na Njujorškoj burzi bio je izrazito visok, a iznosio je
12,894,650 dionica od kojih je velika većina tih dionica promijenila vlasnika po cijeni
mnogo manjoj od očekivane cijene prodaje. S obzirom na to da su gotovo svi sudionici
tržišta nakon izrazitog pada vrijednosti dionica imali želju riješiti se svojih dionica,
prodaja je često bila moguća tek nakon nekoliko oštrih vertikalnih padova njihovih
vrijednosti te je stoga tržištem zavladala panika. Tog je dana krenuo val samoubojstava,
te si je 11 poznatih špekulanata u SAD-u počinilo samoubojstvo zbog velikih gubitaka.
U podne je bio sazvan hitan sastanak kojem su prisustvovali najvažniji financijski
predvodnici tog doba. Cilj sastanka bio je smirivanje novonastale situacije i prestanak
širenja panike pa je izglasano udruživanje financijskih sredstava kako bi se poduprlo
tržište. Jedan od razloga panike za vrijeme Crnog četvrtka također je bilo pozamašno
kašnjenje informacije uzrokovano telegrafom koji je, usprkos određenim povremenim
11
poboljšanjima, i dalje izbacivao najgore vijesti za stanje dionica. Taj je dan bio koban za
mnoge špekulante te su se srušili snovi velikom broju sudionika tržišta. Idućih su dva
dana stanje burze i cijene bili relativno stabilne te je volumen trgovanja bio visok, na
razini od otprilike 6 milijuna dionica.
Najznačajnije obilježje ove krize bilo je da se svaka „najgora moguća situacija“ mogla
dodatno pogoršati. Sve prijašnje veće krize s kojima se Wall Street susretao u povijesti
obilježilo je to da su se nakon određenog pada stvari počele vraćati u normalu. 28.
listopada volumen trgovanja iznosio je visokih 9.25 milijuna dionica. Timesov
industrijski indeks taj dan je pao je za nevjerojatnih 49 bodova te nitko više nije bio
siguran jesu li banke spremne spriječiti ponovno obnavljanje panike. Idućeg dana, 29.
listopada u utorak, industrijski indeks i dalje pada (za 43 poena) te stvari polako izmiču
kontroli. Volumen trgovanja bio je zapanjujućih rekordnih 16, 410,030 dionica, dok je
pad njihove vrijednosti nastavljen iz prethodnog dana. Veliki paketi određenih dionica
prodavali su se po veoma malim cijenama, dok se vrijednost dionica investicijskih
trustova gotovo prepolovila. Spomenute se vrijednosti na kraju dana lagano oporavljaju,
no nedostatno. Oporavak cijena nastavio se i idućih dana te Timesov industrijski index u
srijedu raste za 31 poen, a u četvrtak za 21 poen što nekim sudionicima tržišta vraća
laganu dozu optimizma. Do kraja tjedna tržište je, sukladno odluci vodstva i suočeno
brojnim problemima, bilo zatvoreno. Razlog tome bilo je završavanje bankovnih i
burzovnih transakcija za koje je zbog njihove količine bilo sve manje i manje vremena.
U ponedjeljak, na dan ponovnog otvaranja tržišta, industrijski index u SAD-u ponovno
pada. Taj su dan investicijski trustovi proglašeni dubinskim izvorom slabosti tržišta jer
je u doba krize njihova temeljna metoda i način poslovanja, financijska poluga,
djelovala u negativnom smjeru. Sukladno tome, do početka studenog dionice
investicijskih trustova su poprimile toliko malu vrijednost da se više nisu mogle ni
prodati te su vlasnici prisiljeni trgovati njima na sporednim burzama. Trustovi su
prisiljeni zbog nastale situacije ulagati jedni u druge pa su s padom jednog trusta često
padali još nekolicina ostalih.
Petog su se studenog u New Yorku održali izbori za gradonačelnika. Premoćnu pobjedu
odnosi demokratski kandidat Jones.J.Walker. No, usprkos novom čovjeku na čelu
12
grada, Njujorška burza bilježi daljnji pad cijena te ostalih ekonomskih pokazatelja kao
što su pad količine tjedno prevezenog tereta, cijene čelika te pad cijene pšenice. Idućih
dana burza je radila skraćeno, a 11. 12. i 13. studenog Timesov industrijski index pao je
za dodatnih 50 bodova pa je već bilo jasno da je organizirana zamišljena i iščekivana
podrška bankara koji bi bili spremni dodatno ulagali u tržište propala. (Galbraith, J.K.
2010.)
2.2.4 Razdoblje nakon sloma
Nakon sloma tržišta mediji su se kritički okomili na situaciju u SAD-u, fokusirajući se
pri tome na dugoročni val samoubojstava te propadanja špekulanata. Sociološki
stručnjaci danas smatraju kako taj val samoubojstava zapravo nije ni postojao, već je
povećanje njihovog broja samo nastavak trenda iz prethodnih godina te histeriju oko
novonastale situacije pripisuju upravo medijima. Zapravo, slom je puno više djelovao
na povećanje broja otkrivenih pronevjera u SAD-u. Kako je nakon sloma viška novca
kojeg je bilo u prethodnom razdoblju nestalo, količina kontrola i zapažanja određenih
nepravilnosti u poslovanju tijekom booma naglo su narasli, što je dovelo do velikog
porasta broja revizija.
Tržište je prestalo padati tek 7. studenog 1929. godine. Najniža vrijednost Timesovog
industrijskog indexa zabilježena je 13.studenog kada je iznosila 224 poena. U to se doba
također prvi puta otkrilo kako je velik broj ljudi namjerno prodavao velik broj dionica,
smanjujući im pri tome cijenu i time stvarao vlastito bogatstvo na račun tržišta. Kako su
ekonomski pokazatelji cijele države bili u padu, J.E.Hooverov prvi korak ka stabilizaciji
bilo je rezanje poreza za cijeli jedan postotak, što je trebalo značiti povećanje kupovne
moći pojedinca te povećanje poslovnih investicija. Drugi korak prema stabilizaciji bio je
sazivanje sastanaka predsjednika s vodećim direktorima, industrijalcima i financijskim
stručnjacima tog doba, s čime je javnost bila upoznata. Narav tih sastanaka bilo je
organizirano smirenje, što je isprva potaknulo veliki entuzijazam glede budućnosti. No,
s vremenom se shvatilo da su to bili sastanci bez cilja i konkretnog učinka, što je
uvelike smanjilo navedeni optimizam.
13
Tijekom prva tri mjeseca 1930. godine tržište vrijednosnih papira u SAD-u doživjelo je
znatno poboljšanje. No, iako je tržište sve do travnja bilo stabilno, lipanj te godine
donio je još jedan veliki pad. Od tada pa nadalje tržište je bilježilo konstantni pad idućih
dvije godine, sve do lipnja 1932. 8. srpnja Timesov industrijski index iznosio je za
tadašnje vrijeme sramotnih 58 poena. Iako su se cijene glavnih dionica za to vrijeme
relativno dobro držale, dionice investicijskih trustova bile su gotovo bezvrijedne., te se
volumen trgovanja redovitim dionicama višestruko smanjio. (Galbraith, J.K. 2010.)
2.2.5 Uzroci i posljedice sloma i krize u SAD-u
Predviđa se da je kriza u SAD-u trajala 10 godina, u promjenjivi intenzitet. Proizvodnja
se na razinu rane 1929. godine vratila tek 1937., nakon čega je opet znatno pala. Broj
nezaposlenih u idućim se godinama kretao se od 8 do 13 milijuna. Procjenjuje se da je
1938. godine još uvijek svaka 5 osoba bila bez posla. Kao glavni uzrok krize navode se
visok broj nerealnih špekulacije i očekivanja kasnih dvadesetih godina. Bilo je krajnje
nerazumno očekivati da će cijene dionica na tržištu zauvijek rasti. Također, intenzivne
špekulacije zahtijevaju neograničeno povjerenje u tržište, kojeg je, kako je situacija
izmicala kontroli, bilo sve manje. Jedan od uzroka sloma bili su i veliki broj ljudi s
ušteđevinom skupljenom u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća koji su bili
spremni ustupiti dio te ušteđevine i „hraniti“ špekulante te preuzeti određeni rizik u
zamjenu za mogućnost obilnog povrata. (Galbraith, J.K. 2010.)
2.3 Krize suvremenog doba
Velika kriza uzrokovana porastom cijena nafte dogodila u listopadu 1971,. kada je
OPEC, reagirajući na podršku SAD-a i zapadnih europskih zemalja Izraelu u ratu,
utjecao na povećanje cijene naftnog barela s 3$ na 12$. Uz nastalu krizu i financijsku
paniku, SAD je bio prisiljen uvesti limit na potrošnju benzina u državi, ograničujući čak
i brzinu kretanja automobila ispod zakonski propisane. Posljedice krize bile su
14
masovna nezaposlenost i rekordna inflacija. Te se godine po prvi se puta shvatilo koliko
nafta može biti jako političko i ekonomsko oružje.
Bankovna kriza u Velikoj Britaniji dogodila se 1973.-1975. godine. Uzrokovana je
rastom cijena nekretnina na početku desetljeća popraćenih naglim izdavanjem velikih
kredita kako bi se te cijene mogle nesmetano pratiti. Nagli pad cijene nekretnina
rezultirao je time da su mnoge tvrtke na tom tržištu imale puno veće dugove nego
vrijednosti samih posjeda. Kao glavni uzrok nastanka navodi se regulacija koja je
zakazala prilikom izdavanja visokih kredita, dok drugi tvrde da do dizanja cijena
nekretnina do te razine nije trebalo ni doći. (Galbraith, J.K. 2010.)
1986. godine došlo je do stvaranja snažnog financijskog mjehura u Japanu. Cijene
nekretnina i dionica su te godine počele naglo rasti i rasle su sve do 1991., što je
izazvalo izdavanje velike količine kredita. Pucanje financijskog mjehura ostavilo je
tržište s nedovoljnom količinom novca za funkcioniranje.
1983. godine u Izraelu nastala je ekonomska kriza zahvaljujući nestabilnosti bankovnog
sektora, gdje su banke ulagale golema sredstva u svoje dionice kako bi ih održale na
visokoj vrijednosti. U kolovozu je izraelski ministar financija, protiveći se ovim
potezima i bojeći se krize, objavio devalvaciju nacionalne valute od 8%. To je
uzrokovalo masovno prodavanje bankovnih dionica i slom na burzi. Izrael je ova kriza
koštala gotovo četvrtinu BDP-a, te je rezultirala nacionalizacijom najvećih državnih
banaka.
Neke od velikih ekonomskih kriza u daljnjoj ekonomskoj povijesti bile su Indijska kriza
1991., Velika meksička kriza 1994., Kriza u istočnoj Aziji 1994., Ruska kriza 1998. itd.
Međutim nijedna kriza nije ostavila tolike posljedice u 20. stoljeću kao ona 1929..
Nažalost, postoje određeni pokazatelji koji današnju krizu po jačini svrstavaju u rang
upravo s tom najvećom, a po nekima je ova čak i jača. (Galbraith, J. K. 1990)
15
3. Odnos globalizacije i kapitalizma; ekonomija kao egzaktna
znanost
U modernoj je ekonomiji globalizacija jedan od najvažnijih čimbenika razvoja i
napretka postojećeg kapitalističkog sistema. Dr. Stojanov definira globalizaciju kao
proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, gdje se
teritorijalne države transformiraju u tržišne, korporativne i globalne zajednice.
(Stojanov, D. 2013., p. 24) Pri tome male i srednje države gube mogućnost vlastite
strategije ekonomskog razvoja, te tempo diktiraju države „velikog kapitala“. Zato se u
suvremenoj ekonomiji kao temeljni ekonomski subjekt navode upravo transnacionalne
kompanije kao glavne većinske vlasnice kapitala na svijetu.
Ekonomska kriza kao ekonomski problem prije svega počinje iz sfere mikroekonomije,
a tek se kasnije odražava na područje makroekonomije. Iz ove tvrdnje proizlazi problem
što su „stare“ ekonomske škole utemeljene na načelu padajućih prinosa i rastućih
troškova, dok suvremena mikroekonomija diktira da danas prevladava načelo rastućih
prinosa i padajućih troškova. Drugo veliko pitanje koje se nameće u suvremenoj
ekonomiji je pokušaj shvaćanja ekonomije kao egzaktne znanosti u potpunom smislu.
No, mogu li se ponašanja i stanja svih područja ekonomije predvidjeti s izvjesnom
sigurnošću, čak i u slučaju da posjedujemo točne, dobre i pravovremene informacije te
intelektualno verificirati matematičkim modelima? Zašto Paul Krugman, jedan od
najznačajnijih ekonomista suvremenog doba u svom radu „Zašto već nismo svi
kejnezijanci“ navodi Keynesa i njegov rad „Opća teorija“ kao jedno od najznačajnijih
djela u povijesti i problemu shvaćanja ekonomije, dok Marxove teze smatra u
potpunosti pogrešnima? Zašto drugi značajan ekonomist i nobelovac, R. Lucas,
ekonomska shvaćanja Keynesa smatra smiješnima i pogrešnima? Kako bismo dali
barem djelomičan odgovor na ova pitanja s ekonomskog aspekta, prvo moramo
detaljnije upoznati temeljne ekonomske škole i njihove misli. (Stojanov, D. 2013., p.
15-26)
16
4. Ekonomske škole
4.1 Neoklasičari i neoklasična škola
2.1.1 Osnovni principi neoklasičara; potpuna konkurencija
Pod neoklasičnim ekonomistima podrazumijevamo razmišljanja ekonomskih stručnjaka
do pojave Keynesa i Roosevelta te uvođenja intervencionizma u globalnoj ekonomiji.
Glavni predstavnici ove struje misli su Marx, Ricardo i Smith. Bili su prvi eksperti koji
su došli do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, tržišnim spoznajama
te ekonomskim zakonitostima. Kao temeljno načelo navode načelo nevidljive ruke koje
uzrokuje automatizam djelovanja tržišta te automatski uspostavlja uvjete ravnoteže na
tržištu i u cjelini nacionalne privrede.
Kao što smo već naveli, neoklasičari svoje misli temelje na načelu opadajućih prinosa i
rastućih troškova. Glavni cilj poduzeća je maksimizacija profita. Taj proces počinje
izborom određenih faktora proizvodnje te se sukladno tome formira proizvodna
funkcija. Valja istaknuti da se maksimizacija profita ostvaruje isključivo u kratkom
roku, dok se u drugom roku pretpostavlja da poduzeće posluje bez profita. U tom
slučaju navedeno poduzeće nastoji smanjiti troškove proizvodnje ili preseliti kapital u
drugu industrijsku granu. Također, neoklasičari smatraju da baš poput poduzeća i
kućanstvo nastoji maksimizirati svoju korisnost, što ostvaruje potražnjom i ponudom
radne snage.
Osnovna pretpostavka neoklasičnih misli je da tržište djeluje u uvjetima potpune
konkurencije. Baumol navodi da se potpuna konkurencija manifestira kada su
zadovoljeni idući uvjeti:
1. Na tržištu je velik broj proizvođača što omogućuje heterogenu ponudu i
potražnju. Pojedino poduzeće ne može utjecati na visinu cijene ni kao kupac ni
kao proizvođač
2. Na tržištu postoji homogenost proizvoda koje nudi veliki broj proizvođača.
Sukladno tome, kupcu je svejedno od koga kupuje robu
17
3. Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska pa se poduzeća sele na ili sele s tržišta
kriterijem očekivanog profita
4. Postoji perfektna informiranost koja podrazumijeva transparentnost tržišta i
znači potpunu informiranost firme o stanju i perspektivama tržišta posebno kada
je riječ o cijenama, ponudi i potražnji
5. Potpunu konkurenciju dopunjujemo kada u analizu uključimo međunarodno
tržište i pravila robne arbitraže i djelovanja zakona jedne cijene koji omogućuje
izjednačavanje cijene robe u međunarodnim razmjenama
U uvjetima potpune konkurencije poduzeće ne utječe na visinu cijene proizvoda već to
čini industrijska grana. Poduzeće ćemo u ovom slučaju definirati kao pojedinačni
poslovni entitet koji u zamjenu za novac ili naknadu nudi proizvode ili usluge dok je
industrija sveukupnost poduzeća s istom ili sličnom ponudom proizvoda ili usluga. Iz
ovoga proizlazi da poduzeće u nemogućnosti utjecaja na cijenu ima horizontalni nagib
pravca potražnje u kratkom roku, dok industrija u savršenoj konkurenciji ima negativan
nagib funkcije potražnje. S obzirom na navedene tvrdnje poduzeće kratkoročno teži
optimiziranju svojeg poslovanja te traži optimalnu poziciju kratkoročne ravnoteže.
Već smo spomenuli da je krajnji cilj svakog poduzeća prema neoklasičarima
maksimizacija profita. U potpunoj konkurenciji poduzeće to postiže izjednačavanjem
marginalnih troškova i marginalnih prihoda. S obzirom na horizontalni nagib pravca
kratkoročne potražnje u savršenoj je konkurenciji marginalni prihod jednak prosječnom
prihodu. Pojednostavimo li i specijaliziramo jednadžbu na funkciju potražnje za radnom
snagom, dolazimo do vrijednosti koju je poduzeće spremno izdvojiti za dodatnog
radnika u zamjenu za povećani profit.
Kratkoročna i dugoročna ravnoteža u savršenoj konkurenciji razlikuje se u velikoj mjeri.
Na njihovu razliku ponajviše utječu oportunitetni troškovi kapitala te bezgranična
mogućnost i sloboda seljenja kapitala u drugu industrijsku granu. Dugoročno gledano,
visok profit i zarada određene industrijske grane u savršenoj konkurenciji privlače u tu
industriju nova poduzeća. U tom će slučaju povećanje ponude proizvoda dovesti do
18
formiranja cijena na nižoj razini zbog čega će krivulje potražnje u dugom roku poprimiti
negativan nagib. Neoklasičari tvrde da u uvjetima dugoročne ravnoteže stoga, radi
navale novih poduzeća u industriju, firma posluje bez profita. Valja također napomenuti
da dugi rok nije fiksna točka, već određeno privremeno stanje na putu formiranja iduće
točke ravnoteže za još duže promatrano razdoblje. Neoklasična nam škola govori da se
na tržištu povremeno javljaju poremećaji kao što su boom, kriza, depresija i sl., koji
tržištu ne dozvoljavaju automatizam već uzrokuju njegovo neuobičajeno ponašanje.
(Stojanov, D. 2013., p. 29-35)
4.1.2 Maksimiziranje profita kao cilj poduzeća
U prošlom smo dijelu ovog rada naveli da je prema neoklasičnoj školi poslovni cilj
svakog poduzeća maksimizacija profita koje poduzeće u datom trenutku može ostvariti.
U savršenoj se konkurenciji to ostvaruje marginalnom analizom tj. proučavanjem
marginalnog profita poduzeća. Marginalni profit definirat ćemo kao porast ukupnog
profita poduzeća do kojeg dolazi uslijed proizvodnje i prodaje dodatne jedinice outputa.
Marginalni profit je zapravo razlika između marginalnog prihoda i marginalnog troška
dodatne jedinice outputa. U savršenoj konkurenciji poduzeće maksimizira svoj profit u
točki kada je njegov marginalni profit jednak nuli. Ako je marginalni profit poduzeća
pozitivan i veći od nule, to znači da poduzeće ima neiskorištene kapacitete, te bi
povećanjem proizvodnje povećalo ostvareni profit. U slučaju obrnute situacije, kad je
marginalni profit negativan, poduzeće za proizvodnju dodatne jedinice više troši na
proizvodne faktore nego što ostvaruje koristi od novonastalog outputa.
Svako poduzeće koje nastoji maksimizirati svoj profit u uvjetima savršene konkurencije
mora jasno definirati svoju proizvodnu funkciju. Najjednostavniji način za definiranje
proizvodne funkcije je određivanje krivulje indiferencije proizvodnih mogućnosti i
određivanje krivulje budžeta poduzeća. Za potrebe ovog rada krivulju indiferencije
proizvodnih mogućnosti definirat ćemo kao određene kombinacije inputa koji daju istu
kombinaciju outputa. (Stojanov, D. 2013., p. 37) Nasuprot tome, krivulja budžeta
prikazuje relativni odnos cijena faktora proizvodnje pri određenom ulaganju
financijskih sredstava nekog poduzeća. U situaciji u kojoj je krivulja budžeta tangenta
19
na jedinstvenu određenu krivulju indiferencije poduzeće maksimizira svoj profit,
odnosno vrijednost marginalnog prihoda u toj je točki jednaka vrijednosti marginalnog
troška. (Stojanov, D. 2013., p. 35-40)
4.1.3 Određivanje razine nadnice; ponuda i potražnja radne snage
Pretpostavimo da poduzeće, za potrebe analize ponude i potražnje za radnom snagom u
uvjetima savršene konkurencije, proizvodi samo jedan proizvod. Također, usprkos
neoklasičnim shvaćanjima o postojanju tri glavna faktora proizvodnje (zemlja + rad +
kapital) pretpostavimo da to poduzeće za proizvodnju svog outputa koristi samo 2
proizvodna faktora – rad i kapital. Cijena rada u ekonomiji se definira kao nadnica, dok
se cijena kapitala definira diskontinuirana vrijednost očekivanog profita. S obzirom na
to da analizu potražnje za radnom snagom vršimo u kratkom roku, kapital poduzeća
koje ono posjeduje je fiksan. Stoga, prema glavnom načelu neoklasičara - načelu
opadajućih prinosa i rastućih troškova svako povećanje radne snage u kratkom roku
rezultirat će porastom outputa, no ne u proporcionalnoj mjeri, već u vidu opadajućih
prinosa. Količina promjene outputa do koje dolazi uslijed povećanja ili smanjenja
jednog od faktora proizvodnje, u ovom slučaju količine zaposlene radne snage,
nazivamo marginalnom stopom supstitucije. Potražnja za radnom snagom se dakle
izvodi iz relacije marginalnog prinosa rada i marginalnih troškova u vidu cilja
maksimizacije profita.
U savršenoj se konkurenciji visina nadnice definira presjekom ponude i potražnje za
radnom snagom na tržištu. Sukladno maksimizaciji profita, poduzeće će angažirati
radnu snagu do te razine u kojoj će marginalni prinos rada biti jednak marginalnom
trošku rada, odnosno visini nadnice. Iz ovih se tvrdnji izvodi funkcija potražnje za
radnom snagom koju u uvjetima savršene konkurencije, kratkog roka i fiksnog kapitala
određuje visina nadnice koju je automatizmom odredilo tržište i marginalni prinos rada
dobiven zapošljavanjem dodatnog radnika.
20
Ponuda radne snage prema neoklasičarima izvodi se iz racionalnog ponašanja kućanstva
u vidu savršene konkurencije. Određena je relativnim cijenama alternativnog izbora te
maksimiziranjem zadovoljenja potreba pojedinca. Svaki pojedinac na savršenom tržištu
ima izbor zaposlenja ili nezaposlenja odnosno odmora. Taj izbor pretežito ovisi o
prosječnoj nadnici koju, kao što smo već konstatirali, diktira tržište. Slično kao u
prethodnim slučajevima i mislima neoklasičara pojedinac svoje preferencije ilustrira
krivuljom indiferencije, dok linija budžeta prikazuje odnos razine uloženog vremena u
rad i u odmor u datom vremenu. Spajanjem ove dvije krivulje, tj. pronalaženjem
jednadžbe krivulje koja tangentira na pravac budžeta formira se optimalna odluka
pojedinca o količini vremena koje je spreman uložiti u rad i količini vremena koje je
spreman potrošiti na sebe. Spremnost pojedinca da mijenja dodatni rad za odmor naziva
se efekt supstitucije. Porastom nadnica na tržištu raste dohodak i bogatstvo pojedinca i
jačina efekta supstitucije raste jer on više nije spreman žrtvovati određenu količinu
svojeg slobodnog vremena u korist dodatnog dohotka.
Neoklasičari nezaposlenost objašnjavaju općim porastom razine nadnica na tržištu u
kojem nastaje jaz između ponude i potražnje radne snage na tržištu. Međutim, ističu
kako samo tržište brzim automatizmom i određivanjem nove razine nadnice uspostavlja
ponovnu ravnotežu te djeluje u uvjetima potpune zaposlenosti. (Stojanov, D. 2013., p.
40-48)
4.1.4 Uloga kamate, štednje, investicije i novca na tržištu
Sayov zakon tržišta govori nam kako proizvodnja na razini pune zaposlenosti uvijek
znači da postoji na tržištu potražnja koja će apsorbirati čitavu proizvodnju. Rastavimo li
potrošnju na njene dvije osnovne komponente – osobnu potrošnju (C) i investicije (I),
njihov zbroj je po prethodnoj definiciji jednake proizvodnji. Pretpostavimo li da je
jedini način investiranja u projekt u „beskreditnoj ekonomiji“ prethodna štednja i
nakupljanje financijskih sredstava, onda štednju lako možemo izjednačiti s
investicijama. Prema ovoj tvrdnji nedovoljna potrošnja nije moguća te apsorbira cijelu
proizvodnju. Ako uzmemo u obzir tvrdnje neoklasičara da tržište automatizmom
21
određuje visinu realne nadnice, Sayov nam zakon govori da privreda nikad neće biti
suočena s nedovoljnom ili prekomjernom potražnjom na tržištu.
Sayov zakon djeluje u uvjetima ekonomije bez kredita. Međutim, u ekonomiji svako
poduzeće investira na temelju štednje, ali i koristeći pozajmljeni novac, odnosno tuđi
kapital. U tom je slučaju investicija funkcija kamate i profita. Stopa očekivanog profita i
kamatna stopa na razinu investicija u ekonomiji djeluju u obrnutom smjeru, odnosno
ako kamatne stope rastu razina investicija će se smanjiti, a ako stopa očekivanog profita
raste, broj i količina investicija će rasti.
Poduzeće se kod procjene isplativosti ulaganja prema neoklasičarima najčešće koristi
obračunom sadašnje vrijednosti. U ovoj analizi svaki ostvareni novčani tok čim je više
udaljen od trenutka investiranja vrijedi manje. Fisher nam tumači da čim je kamata
veća, to će biti niža sadašnja vrijednost projekta. Stoga, porastom kamatne stope
sadašnja vrijednost projekta opada. Tako porast kamatne stope u budućnosti može bitno
smanjiti ili ugroziti rentabilnost određenog projekta. No, budućim porastom prodajnih
cijena poduzeće ostvaruje korist te isplativost projekta raste.
Svaka štednja u ekonomskom smislu označava trenutno odustajanje od proizvodnje ili
zadovoljenja potreba. Žrtvovanje trenutne potrošnje na račun potrošnje koju ćemo
ostvariti u budućnosti nazivamo efekt supstitucije. S druge strane, efekt dohotka nam
govori da porast prodajne cijene proizvoda u koje je poduzeće investiralo povećava
dohodak dotičnog entiteta. Fisherov zakon nam tumači da će, ako je na tržištu efekt
supstitucije veći od efekta dohotka, porastom kamatne stope rasti štednja te da će se
smanjiti trenutna potrošnja i obrnuto.
Neoklasična škola smatra kako je uloga novca neutralna, što podrazumijeva da se
kamatna stopa formira isključivo na tržištu kapitala te ne ovisi o ponudi i potražnji za
novcem. Zato monetarne vlasti nemaju utjecaj na određivanje kamatne stope. Glavnim
postulatom za određivanje vrijednosti novca smatra se, kao i u prethodnim slučajevima,
22
ravnoteža između ponude i potražnje za novcem. Pri tome ponudu novca definiramo
kao količinu novca koje su se ljudi spremni odreći u zamjenu za određenu korist, dok
pod potražnjom za novcem smatramo umnožak proizvedene robe i njezine cijene. U
ovom slučaju opću razinu cijena promatramo s aspekta kvantitativne teorije – teorije
koja nam govori da porast monetarne mase uzrokuje porast cijena u privredi i općenito.
(Stojanov, D. 2013., p. 48-60)
4.2 Keynes i keynesijanska škola
4.2.1 Intervencionizam
Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća svijet je bio suočen s
najvećom modernom krizom ovog doba. Kao posljedica te krize industrija je radila s
gotovo pola kapaciteta, dok je na svjetskoj sceni probleme stvarala deflacija.
Neoklasične teze i misli nisu više funkcionirale, te je pod hitno bilo potrebno
oživljavanje privrede i svjetske aktivnosti. Svjetska ekonomija, a pogotovo
gospodarstvo SAD-a jednostavno više nisu mogli tolerirati cikličko kretanje privrede.
Nakon krize jedno od najvećih pitanja u ekonomiji bilo je pitanje zaposlenosti. Politiku
liberalizma je ubrzo zamijenila politika intervencionizma, te su ekonomske teze i misli
tog doba pale su pod snažan utjecaj jednog od najvećih ekonomskih mislilaca tog doba
Johna Keynesa. Prema njemu cilj privrede više nije bio reduciranje cijene na najmanju
moguću razinu, već uspostavljanje optimalne razine zaposlenosti i kamatne stope.
Keynesov model zapravo proučava međuovisnost investicije, štednje, potrošnje i
dohotka, gdje proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji koja je funkcija
investicija i potrošnje. Kao osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i
proizvodnje definira se potražnja. Intervencionizam je doktrina i praksa političkog,
ekonomskog i vojnog upletanja u poslove drugih zemalja radi očuvanja ili promjene
postojećega stanja. (Hrvatski leksikon – definicija intervencionizama)
23
Učenja i teorije J.M.Keynesa posebice dolaze do izražaja u vremenu nakon 2. svjetskog
rata i prevladavaju sve do druge polovice šezdesetih godina. U tom razdoblju privreda je
funkcionirala u uvjetima pune zaposlenosti, stabilnosti cijena te blage inflacije. Faze
recesije uspješno su zamijenjene fazama prosperiteta. Ipak, u šezdesetim godinama
dolazi do pojave stagflacije, koja je bila nemoguća prema keynesijancima, do sve većeg
značenja monetarnih faktora kao izvora inflacije te sve veće negativne uloge države
općenito u ekonomiji. Zemlje koje su najbolje poznavale i u potpunosti provodile
Keynesov model na kraju su bile na gubitku, često tražeći financijske pomoći. U
ekonomskoj povijesti se stoga često postavlja pitanje da li je Keynes bio u krivu u
svojim predviđanjima ili su se vremena previše promijenila u odnosu na doba njegovih
predviđanja. (Stojanov, D. 2013., p. 64-67)
4.2.2 Osnovni principi kejnesijanaca
Keynes svoju analizu započinje uzimajući u obzir vrijeme od otprilike 150 godina prije
početka Drugog svjetskog rata. On primjećuje da u to doba rast stanovništva i inovacija,
pronalaženja novih područja, povjerenje i učestali ratovi, uz sklonost potrošnji,
formiraju takvu određenu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućuje
zadovoljavajuću stopu zaposlenosti i kamate pogodne za privlačenje investicija vlasnika
kapitala. On u svojim modelima definira dvije osnovne obračunske jedinice: „money
value“ (novčana jedinica) koja služi kao kvantitativna jedinica za novac, te
kvantitativnu jedinicu za rad (jedinica rada) - „Wage unit“, koja predstavlja novčani
izraz jedinice rad, odnosno jedinicu nadnice. Ona zapravo predstavlja odnos
produktivnosti rada i nadnice.
Kao glavni stupovi Keynesove škole misli navode se potrošnja, marginalna efikasnost
kapitala i kamatna stopa. Za razliku od pretpostavki predstavnika neoklasične škole,
prema njemu privreda ne funkcionira u uvjetima pune zaposlenosti. Zaposlenost se
formira na razini koja je daleko odaljena od nulte zaposlenosti, ali i određeno udaljena
od pune zaposlenosti, dok je stanje pune zaposlenosti tek idealni mogući slučaj. Do tog
stanja optimalne zaposlenosti, tj. do težnje ka stanju pune zaposlenosti vodi porast
24
nadnice manje ili proporcionalno s porastom produktivnosti rada. U slučaju da su
granični troškovi radne snage veći od graničnog prinosa rada, broj i količina
proizvodnje i investicija u privredi opadaju. U tom je slučaju ponuda radne snage na
tržištu veća od potražnje za radnom snagom, što uzrokuje nezaposlenost. Već smo
napisali kako se nezaposlenost na tržištu smanjuje snižavanjem razine nadnice, gdje se
točka ravnoteže između ponude i potražnje za radnom snagom uspostavlja na novoj
razini. Prema ovoj tvrdnji na tržištu, zbog smanjenja dohotka pojedinca, dolazi do
deflacije. Keynesijanci kao veliki problem smatraju deflatorna očekivanja kao
posljedicu deflacije, koja smanjuju potrošnju u očekivanju daljnjeg pada cijena. Zbog
navedenih se tvrdnji keynesijanci striktno protive smanjivanju razine nadnica te
razvijaju pretpostavku fiksne nominalne nadnice i fleksibilne realne nadnice. Smanjenje
potrošnje dolazi do izražaja posebice u krizi ekonomske privrede, gdje se masovna
štednja i obustava potrošnje koje kao posljedica izazivaju nezaposlenost naziva zamka
likvidnosti.
U prošlom smo odlomku naveli 3 glavna stupa Keynesovog učenja: potrošnja,
marginalna efikasnost kapitala i kamatna stopa. U svojim tezama on smatra da se na
njih može djelovati porastom monetarne ponude, odnosno tvrdi da sve niža marginalna
efikasnost kapitala zahtjeva sve nižu kamatnu stopu kako bi vlasnici kapitala na tržištu
bili spremni investirati i reinvestirati. Pri tome razina zaposlenosti ovisi o 3 osnovna
čimbenika: funkciji ponude, sklonosti potrošnji te razini investicija, gdje se na svakoj
razini zaposlenosti određuje realna nadnica. Pri optimalnoj razini zaposlenosti realne
nadnice bi trebale biti jednake graničnim troškovima rada te treba pronaći one
parametre sustava na koje se može utjecati, a koji vode ka razini pune zaposlenosti.
Puna zaposlenost na tržištu je samo izuzetak, a ne i pravilo. (Stojanov, D. 2013., p. 67-
72)
4.2.3 Uloga potrošnje, investicija i kamatne stope u privredi prema
Keynesu
U svojim modelima Keynes definira potrošnju kao efektivnu potražnju – jednu od
osnovnih pretpostavki funkcioniranja ekonomske potražnje. S time u vidu razina
25
zaposlenosti formira se u točki presjeka agregatne ponude i potražnje. Funkcija
agregatne potražnje predstavlja odnos date razine zaposlenosti s prihodima koji se
ostvaruju na toj razini zaposlenosti, dok se u tom slučaju prihodi sastoje od potrošnje pri
toj razini zaposlenosti (C) i investicija (I).
Znači, definirali smo da se dohodak entiteta sastoji od osobne potrošnje i investicija.
Faktori koji određuju dio dohotka koji ide u dio potrošnje, a koji u investicije su: visina
dohotka, sklonost potrošnji, marginalna efikasnost kapitala i visina kamata. Na visinu
potrošnje entiteta na tržištu utječu visina dohotka, objektivni i subjektivni faktori. Pri
tome subjektivni faktori na spomenutu potrošnju utječu u dugom roku, dok su u
kratkom roku većinom konstantni. Pod objektivnim faktorima koji utječu na potrošnju
smatramo faktore koji su zapravo promjene pojedinca spram njegovih mogućnosti na
tržištu, a tu uključujemo promjene u razlici dohotka i neto dohotka, iznenadno uvećanje
imovine, promjene u diskontnoj stopi, promjene u fiskalnoj politici te promjene u
očekivanjima sadašnje i buduće razine dohotka. Subjektivni faktori koji utječu na
potrošnju su osobine samog entiteta, te ih dijelimo na oprez, predviđanje, kalkulacije,
poboljšanje, nezavisnost, poduzetnost, ponos i pohlepu.
Prema Keynesu rast dohotka uvećava potrošnju entiteta na tržištu, no ne u mjeri
proporcionalnoj samom rastu dohotka. Skraćeno, porastom dohotka raste i potrošnja, no
manje nego rast dohotka te jaz između ta dva rasta ulazi u štednju. Štednja u privredi
destimulira investicije. Kako bi, kao osnovni cilj, svaka privreda trebala težiti razini
pune zaposlenosti, jaz između rasta dohotka i rasta efektivne potražnje treba popuniti
investicijska potrošnja.
Sva poduzeća u grani koja investiraju očekuju određeni profit od te investicije.
Procjenjujući očekivani profit ona uzimaju u obzir marginalnu efikasnost kapitala.
Marginalna efikasnost kapitala je zapravo odnos očekivanih prihoda i troškova
proizvodnje. Čim je veći očekivani prihod naspram vezanih troškova za određenu
investiciju, to je investicija povoljnija. Porastom ponude promatrane robe, marginalni
prihod opada, te je marginalna efikasnost kapitala nepovoljnija. Razlozi tome su
26
hiperprodukcija, te porast cijene faktora proizvodnje uzrokovan porastom ponude na
tržištu.
U investicijski se projekt isplati ulagati sve dok je marginalna efikasnost kapitala veća
od kamate. Pri tome porast cijena promatrane robe i usluga kao outputa stimulira
ulaganja, što uzrokuje porast proizvodnje i ulaganja. S druge strane, porast monetarne
ponude snižava kamatne stope te tako relativno potiče daljnje investicije, što potiče
investicije i time bitno utječe na rast proizvodnje i zaposlenosti. Time se u vezu direktno
dovodi utjecaj kamatne stope na zaposlenost. Inflacija u privredi prema modelima ove
škole djeluje pozitivno na investicije pa uvećava marginalnu efikasnost kapitala, ne
uzimajući u obzir mogući porast kamatne stope.
Neoklasičari u svojim modelima ekonomije definiraju kamatu kao odnos između štednje
i investicija, tj. odnos ponude i potražnje za kapitala. Prema Keynesu štednja i
investicije određene su sklonošću potrošnji, marginalnoj efikasnosti kapitala i kamati.
Pri tome se kamata formira na tržištu novca te ovisi o ponudi i potražnji za novcem.
Potražnju za novcem u ovim modelima Keynes naziva preferencijom likvidnosti, gdje je
kamata nagrada za odricanje likvidnosti u određenom vremenskom razdoblju. Visinu
kamatne stope određuje preferencija likvidnosti i količina novčane mase u prometu.
Keynesijanci ističu 2 osnovne funkcije novca – funkcija novca kao prometnog sredstva i
funkcija novca kao blaga. Funkcija novca kao prometnog sredstva formira transakcijsku
potražnju za novcem, dok funkcija novca kao blaga daje mogućnost pojedincu da
zadržava gotovinu ako vjeruje da će buduća kamatna stopa biti iznad tržišne. Funkcija
preferencije likvidnosti se prema ovoj školi sastoji od transakcijske i špekulativne
potražnje za novcem.
Sljedbenici Keynesa ističu da uz dane faktore proizvodnje i monetarnu marginalnu
efikasnost kapitala porast monetarne ponude dovodi do snižavanja kamata. Niža kamata
u tome slučaju potiče investicije zbog toga što uzrokuje smanjenje stope diskontiranja
27
budućih prihoda pa dovodi do toga da veći broj investicija postaje isplativ. Već smo
naveli da Keynesova ekonomija teži stanju pune zaposlenosti, do čega dovodi porast
monetarne mase i stimuliranje investicija. Na razini kad je privreda u stanju pune
zaposlenosti porast monetarne mase i stimuliranje investicija, odnosno snižavanje
kamata, ima isključivo inflatorne efekte te ne utječe na daljnji porast zaposlenosti.
Stimulacija investicija porastom monetarne mase također može dovesti do ekonomske
stagflacije. Kao glavni problemi ovih modela ističu se da inflacija u uvjetima
kapitalističke proizvodnje destimulira investicije jer porastom cijena opada potražnja na
tržištu, te dolazi do rasta troškova proizvodnje koji uzrokuje snižavanje marginalne
efikasnosti kapitala. (Stojanov, D. 2013., p. 72-84)
4.2.4 Kejnesijanci i kriza
Keynesijanci tvrde kako krize u privredi nastaju zbog nedovoljne potrošnje. Potrošnja
raste s porastom dohotka, no ne u količini samog porasta dohotka. Reduciranu osobnu
potrošnju nastalu povećanjem dohotka u tom slučaju mora zamijeniti investicijska
potrošnja. Znači, do krize dovodi opadanje marginalne efikasnosti kapitala koje
uzrokuje pad količine investicija. Cikličko kretanje privrede definira se stanjem sustava
u fazi prosperiteta. Uvjeti i posljedice koji su doveli do toga prosperiteta i blagostanja u
početku djeluju snažno u pozitivno, no kasnije poprimaju suprotni smjer djelovjanja te
dovode do krize.
Glavni uzrok krize prema ovoj školi je upravno nagli kolaps marginalne efikasnosti
kapitala. On nastaje zbog obilja i viška ponude kapitala u fazi prosperiteta i booma.
Tada zbog hiperprodukcije dolazi do niže razine ukupne potrošnje te povećanja ukupnih
troškova proizvodnje. Kriza se prema tome definira kao proces obezvrjeđivanja
kapitala. Keynes kao opciju sprječavanja krize navodi ekspanziju monetarne i fiskalne
politike prije izbivanja same krize, dok politiku visokih kamatnih stopa smatra izričito
destruktivnom. (Stojanov, D. 2013., p. 84-86)
28
4.3 Monetaristi
4.3.1 Novac, puna zaposlenost i kamatne stope; uloga Philipsove krivulje
Kada su se prvi puta počeli isticati nedostatci keynesijanaca i njihove politike
intervencionizma, na ekonomskoj sceni glavnu su ulogu u usmjeravanju ekonomske
misli preuzeli monetaristi. Za razliku od keynesijanaca, koji zagovaraju nevažnost
novca, monetaristi na čelu s Friedmanom zagovaraju upravo suprotno – novac je
apsolutno važan. Danas monetarizam dominira antiinflacijskom i stabilizacijskom
politikom MMF-a. Svaka privreda prema njima ima specifičnu unikatnu snagu koje se
očituje kroz iduće faktore: kapacitet ljudi, marljivost, ingenioznost, resursi koje ta
priroda posjeduje te način ekonomske i političke organizacije.
Cilj svake privrede je, uz težnju k punoj zaposlenosti, održavanje stabilne konstantne
investicijske i privredne aktivnosti. Da bi se to ostvarilo, monetaristi tvrde kako
monetarne vlasti privredu trebaju konstantno opskrbljivati dodatnim količinama novca
odnosno povećavati monetarnu ponudu. Te će aktivnosti kao posljedica takve
monetarne politike posljedično izazvati određena inflatorna očekivanja kod tržišnih
entiteta. Fisher navodi da pri tome moramo spoznati i uzeti u obzir pojam očekivane
realne kamate – odnos između nominalne kamate i očekivane stope inflacije, gdje
razlika između nominalne i realne kamate dolazi do izražaja u uvjetima gdje treba
obaviti procjenu između investicijske politike ili odluke o štednji; Niža kamatna stopa
povećat će količinu investicija na tržištu, dok će viša kamata rezultirati opredjeljivanjem
tržišnih entiteta na štednju. Uloga nominalne kamatne stope prema monetaristima je
njen rast u skladu s očekivanom stopom rasta cijena, pri čemu ne dolazi do promjene
realne kamatne stope. Povećanje monetarne ponude rezultirat će diferencijacijom
nominalne kamate te će je u tom slučaju zadržati ispod razine prirodne kamate. Tim se
alatom monetarne vlasti služe pri odluci o poticanju investicije. Međutim, konstantno
povećanje monetarne ponude može dovesti do jednog od najvećih strahova glede
ekonomske situacije monetarista - inflacije ili hiperinflacije.
29
Kao jedno od najznačajnijih načela i otkrića monetarista smatra se Philipsova krivulja
koja stavlja u odnos nezaposlenost i nominalnu nadnicu, gdje inicijalan rast
nezaposlenosti od 1% dovodi do pada stope nominalnih nadnica od 1.4%. Kada na
tržištu postoji višak ponude za radnom snagom, razina nominalnih nadnica pada i
obrnuto. Međutim, u uvjetima gdje tržišni entiteti (u ovom slučaju radnici – korisnici
nadnica) u svoje nadnice unose inflatorna očekivanja koja se ostvaruju rastom
monetarne ponude, alat u kojem država mijenja nominalnu nadnicu za razinu
zaposlenosti postaje sve slabiji i neučinkovitiji, te će postepeno sve veća promjena
nominalnih nadnica uzrokovati postepeno sve manje smanjenje nezaposlenosti. Zbog
ovog će efekta krivulja dugoročno poprimiti vertikalni oblik. (Stojanov, D. 2013., p. 93-
105)
4.3.2 Odnos monetariste prema državnim intervencijama
Djelovanje države na ekonomiju, odnosno državne intervencije prema monetaristima na
dugi rok su pogubne. Na kratki rok oni zagovaraju ograničene intervencije. U teoriji
monetaristi zautimaju stav da je nepostojanje bilo kakve državne intervencije može
imati puno gore posljedice od pogrešne intervencije. Kada bismo prikazali dohodak
modelom Y=C+I+G varijabla G koja označava državnu potrošnju snižava varijablu I
(investicije). Stoga izdavanjem državnih obveznica kojima sebi država stvara određena
sredstva ona konkurira domaćim sudionicima tržišta, što dalje rezultira ostatkom
manjeg djela kapitala privatnom sektoru i potiče daljnji rast kamatne stop te će
rezultirati povećanjem štednje. (Stojanov, D. 2013., p. 105-108)
30
5. J. Stiglitz: Realist i kritičar
J.Stiglitz je danas zasigurno jedan od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih
ekonomskih stručnjaka, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001., bivši
predsjednik ekonomskog savjetništva za vrijeme mandata Billa Clintona te bivši
potpredsjednik Svjetske banke. Spektar proučavanja njegovih istraživanja na
ekonomskoj razini je ogroman, a između ostalog uključuje područja kao što su
makroekonomija, javne financije, ekonomija razvitka, industrijska organizacija,
ekonomska informacija, razlozi i posljedice ekonomskih kriza i sl. On zagovara kako je
ekonomska znanost mnogo više od akademske, ezoterične i lapluralističke znanosti te
često ističe kako su današnje ekonomske znanosti nerijetko motivirane političkim i
ideološkim razlozima utjecajnih vladajućih čelnika. Pripada struji ekonomista koji se
protive modelu šok terapije i nagle promjene ekonomskih struktura i modela i zagovara
da bi za svaku ekonomsku aktivnost prvo trebalo stvoriti odgovarajuću ekonomsku
strukturu kako bi se ona u potpunosti i nesmetano provodila.
U realnoj ekonomiji danas ne postoje uvjeti savršene konkurencije i informacije.
Upravo je J. Stiglitz primijetio da je zbog asimetrije informacija, odnosno poznavanja
informacija o proizvodu jednih entiteta tržišta od drugih, potpuna tržišna ravnoteža
nemoguća. Prodavaoci su uvijek mnogo bolje informirani o robi koju prodaju nego
kupci. (Mesarić,2002., p. 1154.) Neoliberalisti, pogotovo politika MMF-a, u današnjoj
ekonomiji zagovaraju politiku slobodnog i neometanog funkcioniranja tržišta prema
vlastitim mehanizmima te inzistiraju na tome da svaka državna intervencije može imati
puno gore i teže posljedice od samih nedostataka ovih mehanizama. J.Stiglitz misli
suprotno, tj. da MMF ima pretjerano povjerenje u samo tržište te da svaka privreda,
pogotovo ona tranzicijskih zemalja i zemalja u razvoju, zahtjeva određeno uplitanje
države i intervencije kojima je cilj osiguranje potrebnog stupnja socijalne pravde
preuzimanjem odgovornosti u područjima kao što su društveno blagostanje, pomoć
nezaposlenima, javno zdravstveno i sl. Dakle, upravo je tržišni fundametalizam, kako je
politika MMF-a često prozvana, u krivu kad tvrdi da je nezaposlenost uzrokovana
djelovanjem države i sindikata. Svaka privreda, čak i u uvjetima slobodnog i
konkurentnog tržišta, može doći do stupnja visoke nezaposlenosti, gdje se najznačajniji
31
i najdramatičniji nedostatci tržišta manifestiraju kroz recesije i krize. (Mesarić, M.
2002., p.1151.-1155.)
5.1 Washingtonski konsenzus kao temelj liberalizma
Washingtonski konsenzus je naziv za skup neoliberalističkih ekonomskih pravila
kojima bi se trebalo omogućiti nesmetano djelovanje tržišta po vlastitim mehanizmima
bez uplitanja države. Nastao je kao odgovor na krizu država u Latinskoj Americi koja je
tamo između ostalog uzrokovala jake proračunske deficite, gubitke državnih poduzeća,
hiperinflaciju isl. Cilj konsenzusa je ubrzana privatizacija i liberalizacija koja kroz
rigoroznu fiskalnu politiku, deregulaciju te ostale slične neoliberalističke alate djeluje u
državama pogođenima ekonomskom krizom. Danas u vrijeme krize mnogu stručnjaci
konsenzusu zamjeraju simplificiranje samo ekonomske srži problema, odnosno navode
da je to doktrina utemeljena na utopijskim načelima koje su neoliberalisti primijetili
„samo na papiru“. Također, smatra se da odluke i politike zagovarane njime puno bolje
djeluju i idu na ruku razvijenijim državama, dok u državama u razvoju izazivaju između
ostalog neravnomjerno sudjelovanje svih slojeva društva u ekonomskom razvoju te
stvaraju veliki jaz između siromašnih i bogatih. (Mesarić, M. 2002., p. 1155-1158)
5.2 Politika MMF-a
Međunarodni monetarni fond (MMF) osnovan je 1944. s ciljem pružanja financijske
pomoći i ekonomskih savjeta zemljama u krizi, gdje je uz ostvarenje navedenih ciljeva
bilo u planu potaknuti te države na ekspanzivnu ekonomsku i razvojnu politiku. Izvorno
je politika MMF-a zagovaralo ideju da do krize dovodi samo tržište koje kroz svoje
mehanizme ne može uvijek djelovati savršeno. Često sama monetarna politika
određenog gospodarstva u uvjetima krize nije dovoljna pa za reanimaciju gospodarstva i
smanjivanje nezaposlenosti kao jedne od najvećih boljka krize treba određeni vanjski
poticaj. Danas se politika MMF-a okrenula drugome smjeru prema liberalizmu te se
najčešće svodi na savjetovanje državama da umjesto ekspanzivne zagovaraju
restriktivnu monetarnu i opću ekonomsku politiku gdje smanjivanje budžetskog
32
deficita, povećanje poreza i povećanje kamata nerijetko uvišestručuju problem. MMF
kao glavni preduvjet rasta i poboljšanje ekonomske situacije smatra da bi država trebala
smanjiti inflaciju na najnižu moguću razinu. J.Stiglitz u svojim istraživanjima zaključuje
da veza između inflacije i rasta gospodarstva nije nužno uzročno-posljedična, tj. da
određeno gospodarstvo može uz malu inflaciju imati visoku nezaposlenost i faze pada
ili stagnacije. Također, MMF u provođenju svojih ciljeva često zanemaruje socijalnu
stabilnost kao jednog od najvažnijih preduvjeta ekonomskog rasta. J. Stiglitz smatra da
se MMF zapravo mnogo više u službi globalnog financijskog kapitala gdje se uz malu
inflaciju ne ugrožavaju vrijednosti vrijednosnih papira razvijenijih ekonomskih
subjekata i njihova ulaganja nego u službi samog izlaska i prebrođivanja krize.
(Mesarić, M. 2002., p. 1158-1165)
5.3 Globalizacija: Razvijeni protiv ostatka svijeta
Globalizacija je danas već poodmakli svjetski proces te se ne sumnja da na svjetskoj
sceni može donijeti određeni skup dobrih stvari. Međutim, današnja se globalizacija
temelji na dominaciji razvijenih zemalja gdje se ostali većinom ekonomski iskorištavaju
te im se nameću politika i interesi vodećih. Od današnjeg modela globalizacije
siromašne zemlje i zemlje u razvoju nemaju velike koristi. Dvostruki standardi dovode
do situacije gdje se te zemlje prisiljavaju na korištenje i provođenje otvorene ekonomije
bez kompromisa dok razvijene zemlje nerijetko politiku otvorene ekonomije i
konkurentnosti suzbijaju subvencioniranjem entiteta pojedinih ekonomskih grana koje
izvoznike nerazvijenih zemalja prema tome tržištu čine apsolutno nekonkurentnima.
Stiglitz navodi tri velike zamjerke modelu današnje globalizacije:
1. Siromašne zemlje i zemlje u razvoju nemaju velike očekivane koristi
2. Narušava se eko sustav u cijelosti
3. Ne pridonosi se stabilnosti gospodarskog sustava
Kao nositelje suvremenog lošeg procesa globalizacije Stiglitz navodi glavne svjetske
ekonomske institucije (MMF, Svjetska banka, WTO). Te institucije često favoriziraju
razvijene ekonomske zemlje te središta financijske, ekonomske i posebice političke
moći. Stoga, kako bismo unaprijedili sam proces globalizacije, valja promijeniti
33
glasačku strukturu i strukturu utjecaja ovih organizacija kako bi manje razvijene zemlje
imale ipak veći utjecaj u donošenju odluka na svjetskoj razini, a ujedno i time
najvjerojatnije postale konkurentnije. (Mesarić, M. 2002., p. 1151-1155)
5.4 Alternativne strategije i poruka neravijenim zemljama i zemljama
u razvoju
Četiri su glavna načela za kojima bi se trebalo navoditi prema J.Stiglitzu u budućnosti:
1. Uz bitnu ulogu tržišnih mehanizama također treba priznati i ulogu države u
usmjeravanju ekonomskog razvoja
2. Razvitak i tranziciju treba tretirati kao evoluciju cjeline država, gdje socijalni i
ekonomski razvoj obuhvaća sve slojeve društva
3. Shvaćanje razvitka ne samo u gospodarskom smislu, već kao poboljšavanje
kvalitete života pojedinca i društva u najširem smislu
4. Konačni cilj mora biti težnja ka punoj zaposlenosti na temelju ekspanzivne i
fiskalne politike
(Mesarić, M. 2002., p. 1172-1173)
Kako bi došlo do sveopćeg razvoja tranzicijskih zemalja u odnosu na dominantna
gospodarstva potrebno je:
· Povećati oprez kod liberalizacije tržišta kapitala
· Uvijek dati prednost stečaju pred zajmovima MMF-a u slučaju nelikvidnosti
· U slučaju krize ne se oslanjati na zajmove MMF-a
· Povećati regulaciju banaka s ciljem veće stabilnosti bankovnog sektora
· Ne vezivati tečaj valute za dolar, već prihvatiti zajmove međunarodnih
ekonomskih organizacija u stanju fluktuacije tečaja
· Raditi na poboljšanju stupova socijalne pravde
· Unaprijed izraditi program za svladavanje bilo kakve moguće recesije
(Mesarić, M. 2002., p. 1173)
34
Najbitnije je da države u razvoju samostano preuzmu punu odgovornost za vlastiti
razvitak. To će ostvariti uz kompetentno vodstvo i konzistentnu strategiju rasta koje će
obuhvaćati cjelinu razvojnog procesa vodeći pri tome računa o svim slojevima društva.
(Mesarić, M. 2002., p. 1172-1176)
Učinci ekspanzivne monetarne politike određene države temelje se na: Porast novčane
ponude
· Smanjenje kamatnih stopa
· Povećanje zaposlenosti
· Povećanje investicija
(Učinci monetarne politike)
35
6. Ekonomisti iz Hrvatske i susjednih zemalja i njihova
mišljenja; kriza balkanskih tranzicijskih država
6.1 Mišljenja suvremenih stručnjaka o ekonomskoj krizi
6.1.1 Kriza – odgovor neoliberalizmu
U vrijeme krize i državnih pomoći koje prema većini ekonomskih stručnjaka ruše
zacrtane postavke slobodnog tržišta, globalizacija i neoliberalizacija su također naišli
na određene kritike u suvremenoj ekonomiji. Ekonomska kriza je posljedica brojnih
ekonomskih disproporcija, naslijeđenih problema i neracionalnog ekonomskog
ponašanja brojnih aktera. (Drašković, M., p. 128) On smatra da novonastala situacija
uzrokovana krizom ruši povjerenje u neoliberalno kapitalističko tržište koje djeluje na
principu samoregulacije i odsustva državne intervencije te iziskuje državne pomoći kao
posljedicu lančanih reakcija nepovjerenja u financijski sistem nastalih zbog deficita
likvidnosti. Danas ne postoji univerzalni antikrizni recept. Globalizacija svjetskog
tržišta uzrokovala je liberalizaciju i denacionalizaciju robnih i financijskih tokova na
svjetskom tržištu te je univerzirala, homogenizirala i unificirala pojedine segmente tog
tržišta. U tom se globalnom kapitalizmu kratkoročni i individualni interesi preferiraju
naspram dugoročnih i društvenih interesa, što je kao svoju posljedicu uzrokovalo
hiperprodukciju inovacija te kratko vrijeme njihovog životnog ciklusa. Pogoršanju
situacije i nastanka krize također je pogodovala pretjerana potrošnja i precijenjene
hipoteke na tržištu nekretnina uzrokovane pretkriznom dobrostojećom situacijom i
pretkriznim boomom. (Drašković, M. 2009., p.130-140)
6.1.2 Iz jednog sistema u drugi
Republika Hrvatska i susjedne zemlje su zemlje koje su izašle iz tranzicije kao sudionici
brzinskog nepotpunog kapitalizma. Današnje kriza je prema Đ.Mediću i G.Mariću kriza
ekonomsko-političkog karaktera nastala baš kao posljedica ekonomski nasilnog
prijelaza iz socijalističkog samoupravnog sistema u lošu inačicu kapitalizma. Stanje u
36
balkanskim državama je u krajnju ruku alarmantno, jer je uz inflaciju i izrazito visoku
nezaposlenost došlo do velikog pada domaće proizvodnje, deficita državnog proračuna
te (pre)velikog vanjskog duga. Od početka 2008. kada je kriza bila tek na početku do
2013. godine nije došlo do rasta BDP-a, već je on konstantno padao ili u pozitivnijim
slučajevima stagnirao. Upravo je prema većini ekonomskih stručnjaka glavni pokazatelj
ozbiljnosti situacije. Uzimajući navedene tvrdnje u obzir, Đ.Medić i G.Marić dolaze do
zaključka da se nakon brzinski završene tranzicije stanje privrede nije poboljšalo već je
ekonomski sistem preuzeo model dužničkog s neokolonijalnim naznakama. Hrvatska,
BiH i slične male (postsocijalističke) zemlje na Balkanu, nakon završetka tranzicije,
nisu uspjele doći u obećano i bolje stanje privrede i društva, već su dospjele u još gore
stanje privrede, u dužničku ekonomiju i (neo)kolonijalni položaj. (Medić, Đ. Marić, G.
2014., p. 385) U Republici Hrvatskoj danas iznimno bitnu ulogu u krizi imaju i mediji
koji se sve češće fokusiraju na populističke naslove i teme, pri tome izbjegavajući
ozbiljnije teme političkog i ekonomskog sadržaja o kojima prosječan građanin ima
definitivno premalo saznanja. (Medić, Đ. Marić, G. 2014., p. 381-386)
6.1.3 Realna snaga gospodarstva
Prema M.Škare i S.Stjepanoviću svaka je ekonomska kriza unikatna, odnosno svaka
ekonomska kriza ima svoje jedinstvene uzroke i svoje posebna specifična rješenja
kojima se ona suzbija. Uzroci svjetskih kriza uvijek su različiti, kao i rješenje za izlazak
iz krize. Ipak, izgleda da je ekonomska znanost prerano zaključila da je poznato sve što
o ekonomskim ciklusima treba znati te da odgovarajuća gospodarstva imaju
odgovarajući instrumentarij za obračun s krizama. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.
482.) Stvarna dubina i snaga krize te snaga i dubina posljedica koje će ona uzrokovati
ovisi o realnoj snazi određenog gospodarstva, najtočnije mjerljivoj indexom preduvjeta
rasta i momenta rasta; čim je veći index preduvjeta rasta i ako je pozitivan moment to je
kriza kraća i bitno joj se umanjuju posljedice. Republika Hrvatska se s krizom suočila u
uvjetima izrazito nepovoljnog indexa i negativnog momenta te se očekuje da će izlaz iz
krize biti težak s mnogo prepreka. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 481-483)
37
6.2 Uzroci ekonomske krize
6.2.1 Povezanost deficita platne bilance i deficita proračuna; Santinijeva hipoteza
6.2.1.1 Santini o podjeli poreza
Problem standardne podjele poreza koja se uzima u analizama pristiglih poreznih
prihoda je što ne pokazuje stvaran utjecaj deficita ili suficita tekućeg djela platne
bilance na porezne prihode. Stoga G.Santini, kako bi uvrstio ovaj aspekt analize u svoj
model dijeli poreze prema kriteriju vremena:
Tablica 1: Podjela poreza s uključenom vremenskom varijablom
Vrijeme Podjela poreza Opća ravnoteža Podjela poreza u
zemljama OECD-a
Prošlost Porez na imovinu-
štednja
-Porez na nasljedstvo i
darove
-Porez na neto bogatstvo
-Porez na promet
nekretnina
-Porez na kapitalne
transakcije
Sadašnjost Porez na dohodak
-Porez na dohodak od faktora
-Nadnica
-Profit
-Kamate
-Renta
-Porez na dobra i usluge
-Porez na dohodak, profit
i dobitke od kapitala
-Doprinosi za socijalno
osiguranje
-Porez na imovinu
-porez na dobra i usluge
Budućnost Porez po osnovi duga
– negativna štednja
Izvor: Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 186
38
Porez na prošlost u Santinijevoj analizi predstavlja prethodno kumulirane štednje koje
se odnose na mnogobrojne oblike imovine. Porez na sadašnjost predstavlja oporezivanje
tekućeg dohotka odnosno novoostvarene vrijednosti. Porez na budućnost je javni dug i
svaka druga predviđanje budućih poreznih prihoda. Za poreze na budućnost je
karakteristično da deficit tekućeg djela platne bilance ostvaruje veće porezne prihode
ovog tipa oporezujući veći uvoz na manji izvoz. (Santini, G. 2012. Kako stabilizirati
euro poreznim sustavom, p. 186)
6.2.1.2 Utjecaj salda tekućeg djela platne bilance na porezne prihode
Osvrćući se na ugovor iz Maastrichta,
G.Santini navodi 5 najznačajnijih uvjeta poznatijih kao kriterij konvergencije:
1. Stopa inflacije može biti najviše do 1,5% viša od stope inflacije triju zemalja s
najnižom stopom inflacije
2. Prosječne nominalne kamatne stope ne smiju biti veće više od 2% od kamatnih
stopa triju zemalja s najnižom stopom inflacije
3. Javni dug može iznositi najviše 60% BDP-a
4. Dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju valja održavati stabilnost
nacionalne valute uz dopuštene granice fluktuacije
5. Proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a
(Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 187)
Kriterij koji nedostaje je zahtjev za uravnoteženom platnom bilancom, odnosno odnos s
inozemstvom. Nedostatak ovog kriterija u politici eurozone pokazao se pogubnim,
pogotovo na primjerima Grčke, a kasnije i Portugala, Irska i Španjolske gdje bi
posljedice zaduživanja i očekivanja pomoći mogle biti katastrofalne.
Proračunski deficiti u zemljama EU 15 od 2000. do 2009. prosječno je iznosio približno
-1.2% BDP-a, dok je tekući račun platne bilance bio u laganom suficitu od otprilike
39
0.1%. Nakon loma 2009. godine u navedenim se zemljama prosječan pad stope rasta
BDP-a iznosio je katastrofalnih -4.1%, što je uzrokovalo proračunski deficit od gotovo
nevjerojatnih -470%, dok je smanjenje deficita tekućeg djela platne bilance iznosilo
50%. Prema ovim podacima možemo zaključiti da su se deficit platne bilance i deficit
proračuna kretali u suprotnim smjerovima iako nam teorija dvostrukih deficita govori da
bi oba spomenuta deficita trebala imati isti predznak. Što se tiče tranzicijskih zemalja
(10 „novih“ zemlja članica srednje i istočne Europe isključujući Bugarsku, Rumunjsku i
Hrvatsku) kretanje deficita ili suficita platne bilance i proračuna također je imalo
obrnuti smjer kretanja, međutim uz znatno jača međusobna odstupanja. Do 2008. godine
proračunski su se deficiti kretali na razini propisanoj ugovorom u Maastrichtu (vidi
točku 5. G. Santini o ugovoru iz Maastrichta) dok su deficiti platne bilance bili znatno
veći. Kao uzrok ovakvog jaza između dva deficita G.Santini navodi politiku apreciranog
fiksnog tečaja nacionalnih valuta ili preuzimanje eura i liberalizacija vanjskotrgovinskih
i kapitalnih tijekova. (Santini 2009., p. 185-188)
6.2.1.3 Struktura poreznog sustava: udio izravnih i neizravnih poreza
Porezi se najčešće dijele na izravni i neizravni porez. Izravni porezi su oni porezi koje
uplaćujemo osobno ili ih za nas uplaćuje poslodavac u državnu blagajnu. Temelje se na
visini dohotka pojedinca i u pravilu nisu prenosivi, odnosno ne mogu se prevaliti na
drugoga. Najpoznatiji izravni porezi su porez na dohodak, porez autorskog honorara ili
obrta, porez na dobit i slično. Neizravni porezi su porezi koje ne snosi onaj koji ih
uplaćuje u državni proračun, već ih on prevaljuje na druge. Porezni obveznici neizravne
poreze kroz cijenu svojih dobara i usluga prevaljuju na krajnje potrošače, građane.
(http://www.ijf.hr/porezni_vodic/1-07/1.pdf). G.Santini u svojim istraživanjima
razmatra kako djeluju neizravni porezni prihodi u slučaju deficita tekućeg djela platne
bilance, i u slučaju suficita tekućeg računa:
40
Tablica 2: Odnos neizravnih i izravnih poreza
Udio neizravnih poreza u
ukupnim porezima
Porezni prihodi u slučaju
deficita na tekućem
računu platne bilance
Porezni prihodi u slučaju
suficita na tekućem
računu platne bilance
0% - -
0-100%
Povećanje poreznih prihoda
u proporciji dijela
neizravnih poreza:
Povećanje poreznih
prihoda u sadašnjosti i
smanjenje poreznog
kapaciteta u budućnosti
Smanjenje poreznih
prihoda u proporciji dijela
neizravnih poreza:
Smanjenje poreznih
prihoda u sadašnjosti i
povećanje poreznog
kapaciteta u budućnosti
100%
Povećanje za iznos
oporezive veličine deficita:
Povećanje poreznih
prihoda u sadašnjosti i
smanjenje poreznog
kapaciteta u budućnosti
Smanjenje za iznos
oporezive veličine suficita:
Smanjenje poreznih
prihoda u sadašnjosti i
povećanje poreznog
kapaciteta u budućnosti
Izvor: Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 189
Iz tablice slijedi da:
Porezna struktura koja se sastoji samo od izravnih prihoda ne reagira na deficit ili suficit
platne bilance te iz toga slijedi da su porezni prihodi jednaki kao u slučaju zatvorene
ekonomije. Ako je porezni sustav komponiran od kombinacije izravnih i neizravnih
poreza, ovisno o tome ostvaruje li država deficit ili suficit tekućeg djela platne bilance,
porezni sustav će ostvarivati manje ili veće prihode. Ako je porezni sustav komponiran
isključivo od neizravnih poreza, deficit platne bilance rezultirat će povećanjem poreznih
prihoda za cjelokupni oporezivi iznos deficita, dok će suficit rezultirati smanjenjem
prohoda cjelokupnog oporezivog suficita na tekućem računu platne bilance. Uzevši ove
tvrdnje u obzir, klasifikacija poreznih prihoda koju G.Santini preferira uzimajući u obzir
varijablu vremena omogućila je kvantifikaciju poreznih prihoda na temelju suficita ili
41
deficita platne bilance. Stoga, poučen posljedicama krize i istraživanja, predlaže
uvođenje još dva kriterija:
1.) Saldo tekućeg računa platne bilance može biti maksimalno do 2% lošiji od salda
na tekućem računu triju najotvorenijih država
2.) Neto inozemni dug može iznositi maksimalno 50% BDP-a
(Santini 2009., p. 192)
Kao jedno od brojnih rješenja koja bi pomogla u rješavanju ekonomske krize ističe
konstrukciju politike koja bi dovela do poboljšanje konkurentnosti na strani ponude
članica eurozone. Uzimajući u obzir dva nova kriterija, realno rješenje za eurozonu
bilo bi smanjivanje borja članica i postavljanje određenog vremena prilagodbe
zemljama koje ne zadovoljavaju novopostavljene kriterije, ističući da je interventni
fond samo kratkoročno rješenje.
Dakle, deficit platne bilance smanjuje deficit proračuna isključivo u mjeri u kojoj je
nacionalni porezni sustav orijentiran na strukturu poreza. G.Santini ističe da teorija
dvostrukog deficita koju zagovara MMF polazi od krive pretpostavke o razlozima
veličine deficita i da je prema tome deficit izraz realnog stanja gospodarstva (Santini, G.
2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 193). Sve je više zemalja koje
prakticiraju politiku fiksnog tečaja kao Hrvatska gdje niži proračunski deficit, stabilniji
aprecirajući tečaj i liberalizirano stanje tržišta impliciraju veći deficit tekućeg računa
platne bilance. Također, zagovara politiku u kojoj bi osnova poreznih prihoda
određenog gospodarstva bili potrošni porezi. Ovo istraživanje nazivamo Santinijevom
hipotezom, koja nam govori da vrijedi načelo dvostrukog deficita, samo u inverznom
obliku. (Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 188-196)
6.2.2 Financijske inovacije kao jedan od uzroka krize
Danas se u ekonomiji općenito smatra da je do krize 1929. godine došlo upravo zbog
masovne zlouporabe stanja na financijskom tržištu te zbog pretjeranih špekulacija,
posebice na tržištu vrijednosnih papira. Osnovna makroekonomska funkcija tržišta
42
vrijednosnih papira je premještanje novčanih resursa od štediša prema korisnicima
(investitorima). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do internacionalizacije
tržišta novca, što je uzrokovalo mogućnost neograničenog premještanje kapitala. U to su
se doba pojavile nove financijske inovacije koje su izazvale ogromne sume
špekulativnog kapitala. Virtualni novac je postao globalno sredstvo koje je razvilo
vlastitu logiku razvoja, originalnu strukturu, unutrašnje ciljeve, veliku gotovo
neograničenu slobodu premještanja i slabu mogućnost kontrole. Uvjeti na financijskom
tržištu su se uvelike liberalizirali, što je postepeno dovelo do toga da su se na valutna
prestali primjenjivati zahtjevi centralnih banaka što se tiče obaveznih rezervi. Također,
odgovarajuće kamate u uvjetima liberalizacije odjednom nisu bile opterećene porezima,
što je na tim tržištima osiguralo određenu konkurentsku prednost naspram poduzeća
koja su poslovala u drugim uvjetima. Situaciju je dalje obilježila pojava derivata,
najrizičnije i najnepredvidljivije skupine financijskih instrumenata. Derivati su
omogućili stvaranje novih mogućnosti što se tiče špekulacija te su financijska tržišta
doveli do vlastite samostalnosti gdje se novcem počelo trgovati kao klasičnom robom.
Devedesete godine prošlog stoljeća dovele su do oštrog zaokreta svjetske ekonomije
prema denacionalizaciji i globalizaciji, te modernom financijskim, institucionalnim
političkim i drugim odrednicama, što je bilo uzrokovano i razvojem informacijskih
tehnologija, računalnih mreža te telekomunikacijskih i transportnih sistema. Navedene
su okolnosti dovele do naglog razvoja virtualnih aranžmana koji za to nisu imali
pokrića. To je, uz napuhavanje financijskih balona uzrokovanih skraćivanjem
vremenske varijable na tržištu, bio jedan od glavnih razloga nastanka moderne
suvremene krize te očiti znak da je samoregulacija zakazala. (Drašković, M. 2009., p.
140-142)
6.2.3 Financijski balon kao uzrok krize
Kroz modernu ekonomsku povijest razne privrede su se susretale s velikim brojem
kriza. Neke od najznačajnijih bile su Svjetska dužnička kriza, slom američkog
fondovskog tržišta, japanska kriza, meksička kriza i sl. Svaka je od tih kriza bila
unikatna, no također postoji određeni broj zajedničkih rizika i uzroka koji su doveli do
njih. V. Drašković i R. Jović ističu iduće uzroke nastanka suvremene krize:
43
· Rizični financijski instrumenti
· Podcjenjivanje realnih rizika i potrebnih državnih kontrola i regulacija
· Jeftini krediti koji su izazvali hiperpotrošnju i financijske mjehure
· Financiranje precijenjenih hipoteka od strane banaka, mirovinskih
fondova i sl. kao nestandardnih zajmodavaca
· Beskonačan rast reosiguranja kredita i tržišnih swapova
· Burzovne špekulacije
· Razbuktavanje fiktivnog kapitala
· Nizak postotak osiguranja rezerva za kredite
· Stvaranje financijskih balona
· Prekomjerno širenje sheme kredit-potrošnja-novi kredit
(Drašković, V. Jovović, R. 2008, p. 35)
M. Drašković kao glavni uzrok aktualne krize navodi upravo nastajanje financijskih
balona i hiperpotrošnje na temelju hipotekarnih, financijskih, trgovačkih, građevinskih i
fondovskih dizanja cijena do astronomskih razina nastalih 2003. godine radi politike
jeftinog novca i lako dostupnih kredita radi stimuliranja privredne aktivnosti. Recept
napuhavanja financijskog balona nastao je u SAD-u, kada je u razdoblju od 2003-2004.
počela politika jeftinog novca i dostupnih kredita radi stimuliranja aktivnosti. Spirala
kredit-potrošnja-novi kredit brzo se širila (Drašković, M. 2009., p. 144). Banke su
davale nekontroliranu količinu kredita sve manje sigurnim klijentima uz sve veće
kamate. Investitori su te kredite koristili za daljnje davanje zajmova te su time postajali
nestandardni zajmodavci privučeni također visokim kamatama. Svaki financijski baloni
imaju svoju iglu koja ih probuše te uzrokuje relativno katastrofalne posljedice koje je
teško nadoknaditi u teškom vremenu. Kao igla koja je probušila ovaj financijski balon
javila se inflacija, koja je radi plivajuće kamate višestruko povećala isplate
nestandardnih zajmodavaca. Novonastalu situaciju obilježio je velik nedostatak realnog
novca u financijskom svijetu, što je potaknulo paralizu financijskog sistema. Autor
navodi da će kriza završiti dok se zaostali troškovi probušenog financijskog balona i
posljedice hiperpotrošnje ne pokriju. Također, kao glavne krivce navodi kontrolu i
kontrolne organe koji nisu intervenirali tijekom razvoja navedenih događaja i suzbili
44
takvu situaciju. Može se postaviti pitanje krivice onih koji su trebali kontrolirati
razmatrani proces. (Drašković, M. 2009., p. 143-147)
6.2.4 Kvantitativni pokazatelji nastanka krize
6.2.4.1 Moment rasta i index preduvijeta rasta
Krize su se kroz ekonomsku povijest ponavljale nebrojno puta u raznim oblicima.
Premda gotovo svi ekonomisti današnjice tvrde da je svaka kriza unikatna, slažu se da
se krize pojavljuju na kraju određenih ciklusa, tj. u određenim stanjima promatrane
privrede. Stoga ne čudi da se za vrijeme djelovanja krizne situacije počinje svaki puta
iznova proučavati teorija ekonomskih ciklusa, za koju se smatra da još nije dovoljno
istražena u ekonomskoj znanosti. Teza koju ti ekonomisti prihvaćaju jest da je kriza
monetarni fenomen. No, pitanje je zašto krize nemaju jednako snažno djelovanje te
zašto sve ne traju jednako ako se već pojavljuju na kraju tih ciklusa? M.Škare i
S.Stjepanović smatraju da je glavni uzrok krize moment rasta neke promatrane
privrede, te da ga definiraju kao odnos stvarne snage, dinamike i brzine kretanja nekog
gospodarstva kroz vrijeme. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 484.) Svaku ekonomsku
krizu određuju ekonomski tijekovi koji su svakodnevno više ili manje narušeni.
Ekonomske fluktuacije postoje uvijek u svakom gospodarstvu no ne izazivaju uvijek
krize. One izazivaju krizu samo u razdoblju u kojem je moment rasta negativan.
Ekonomska kriza neće nastati u uvjetima neosiguranog konstantnog rasta BPD-a u
privredi ,što posljedično direktno utječe na moment rasta. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, te
se sukladno hipotezi moment rasta kreće između -2% i -5%, dolazi do krize. Stopa
kretanja BDP-a predstavlja brzinu kojom se ekonomija kreće u danom vremenu te
također uzročno ovisi o momentu rasta nekog gospodarstva. Stoga, uzevši u obzir
prethodnu tvrdnju da osiguranjem pozitivnog kretanja BDP-a u privredi ne dolazi do
krize, ekonomska bi politika trebala za svoj cilj imati to da moment rasta svede na
najvišu moguću razinu i upravo o tome će ovisiti duljina i snaga kriza u određenome
gospodarstvu. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 481-487)
45
6.2.4.2 Veza kvantitativnih pokazatelja i stanja u Hrvatskoj
Republika Hrvatska je već duže vrijeme nedvojbeno u ekonomskoj krizi. Uspoređujući
stanje gospodarstva s prethodno izloženim tezama, moment rasta i index preduvjeta
rasta su negativni. Važno je reći da je kriza u Hrvatskoj potaknuta, kao i u mnogim
tranzicijskim zemljama, globalnom krizom, no snaga i karakteristike ove krize određeni
su upravo negativnim momentom rasta i unutarnjom makroekonomskom neravnotežom.
Hrvatska ekonomska struktura gospodarstva ne omogućuje u ovim uvjetima
gospodarski rast. Škare i Stjepanović drugi najvažniji pokazatelj krize, index preduvjeta
rasta, definiraju kao stvarnu snagu promatranog gospodarstva, razvojni moment,
otpornost na vanjske šokove, nejednakost distribucije dohotka i stupanj učinkovitosti
makroekonomskog menadžmenta. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p. 487) Sposobnost
rasta privrede promatrane zemlje ovisi o jednakosti distribucije dohotka, zalihama
ljudskog kapitala, momentu rasta i ukupnoj proizvodnosti čimbenika. Stoga ćemo reći
da na mogućnost rasta stanja neke države utječe matrica gospodarstva, koja se sastoji od
četiri glavne cjeline: povoljna kretanja, geografske različitosti, kulturne različitosti i
institucionalne različitosti. Na hrvatsku matricu rasta kao ekonomski podfaktori
negativno utječu niska proizvodnost čimbenika, niska tehnološka učinkovitost te
negativni tehnološki razvoj, dok je skoro jedini pozitivni ekonomski faktor rastuće
zalihe ljudskog kapitala uzrokovane ulaganjem u obrazovanje. Škare i Stjepanović kao
glavnu prepreku u razvoju gospodarstva potrebnom za svladavanje prepreka krize ističu
negativne institucionalne,zakonske i tržišne regulative i norme koje dalje određuju i
koče ponašanje poduzeća i ostalih sudionika tržišta (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.
490). Ukratko, kao dovoljni i jedni uvjet rasta i prebrođivanja stanja krize smatraju
moment rasta, koji je u Hrvatskoj trenutno negativan. (Škare M. Stjepanović S. 2009., p.
487-496)
46
6.3 Neoliberalizam i globalizacija: Dvostruki standardi današnjice
6.3.1 Što slijedi nakon faze neoliberalizma – ne zaboravimo povijest
Nakon prve industrijske revolucije na svjetskom je ekonomskom tržištu došlo do borbe
za sirovinama i ekonomskom pozicijom. Prvi se put javila ideja nevidljive ruke Adama
Smitha i shvaćanja ljudi da se tržište temelji na samoregulaciji te ono samo, kroz svoje
entitete, diktira uvjete poslovanja i konkurentnosti. Liberalizam je, kroz svoje pozitivne
i negativne strane, trajao do početka Prvog svjetskog rata, nakon kojeg kao odgovor na
njega na svjetsku scenu dolaze socijalizam i fašizam. Nakon Drugog svjetskog rata,
svijet šokiran zlom i žrtvama koje su ljudi proizveli među sobom kao glavnu struju
ekonomskog ponašanja privreda definira intervencionizam, koji traje sve do naftne
krize 1973.. U to se doba, pod vodstvom M. Friedmana intenzivno počinje ponovno
razvijati ideja liberalizma kao ekonomske škole po kojoj bi se privrede trebale voditi,
što znači rađanje neoliberalizama.
Industrijska revolucija u svijetu kao posljedicu imala je prelazak s kulture stočarstva i
ratarstva na neke nove, tada nezastupljene znanosti. M:Ricardo, jedan od glavnih
predvodnika liberala, u to je vrijeme prvi puta iznio svoju teoriju komparativnih
prednosti. U njoj govori da bi svaka zemlja trebala proizvoditi ono u čemu ima najbolje
predispozicije naspram svoje konkurencije. G. Santini navodi da je američki građanski
rat kroz djelovanje protekcionizma bio namijenjen jačanju pozicije sjevernih država
SAD-a naspram agrarno orijentiranog juga. U svijetu su se javile novorazvijene države
(Njemačka, SAD) koje su ekonomskom moći prkosile tadašnjim apsolutno vladajućim
silama (Engleska, Nizozemskom, Francuska). Posljedice Prvog svjetskog rata kao rata
nezamislivog razmjera nastalog zbog navedenog ekonomskog suparništva bile su
nezamislive. Uz ljudske žrtve i razaranja, glavna ekonomska posljedica bila je
hiperpotrošnja koja vlada tijekom svakog rata. Uz to, Njemačka, Austrija i Rusija su kao
ekonomske sile izašle iz demokratskog sustava vladavine.
Potaknuti Velikom depresijom i na oprezu, u Njemačkoj i Italiji razvijaju
socijalnacionalizam i fašizam kao novi pravci koji se nisu držali pravila postavljenih
47
liberalizmom već su kao osnovicu gledali ekonomsku školu intervencionizma
(Keynesova škola). Sve do naftne krize politika koju je zastupao Keynes bila je
uspješna – države su na velikoj razini zaposlenosti ostvarivale gospodarski rast. Nakon
naznaka prvog pada u gospodarstvu, strujanje ekonomske misli preuzimaju
neoliberalisti na čelu s M.Friedmanom.
Na primjeru današnje krize vide se mane i dvostruki standardi današnjeg
neoliberalizma. Čak i najrazvijenije zemlje u kriznom razdoblju sredstva poreznih
obveznika ulažu u spas vlastitih financijskih sistema. Uvođenje eurozone je državama
slabijih financijskih mogućnosti omogućila jeftino zaduživanje u čemu su između
ostalog sudjelovale njemačke, talijanske američke i francuske banke. Te su zemlje
mislile da će se vječno moći zaduživati uz niske cijene i kamate kako bi pokrile svoje
tekuće troškove, no pojavom financijske krize to se uvelike promijenilo. Najbolji
primjer za to je Grčka, koja je uz svjetsku krizu doživjela još i svoju baš radi
nepostojanja novaca kojim bi pokrila tradicionalni život iznad razine svojih mogućnosti.
Santini navodi da bi druge države kojima Njemačka ili neka druga članica možda neće
biti toliko voljne pomoći morati naći neko bolje rješenje, bilo to u pravcu
neoliberalizma ili intervencionizma. Međutim liberalizam se do sada pokazao kao
greškom, a isto se može očekivati i od neoliberalizma. Eurozona se, kao glavni produkt
neoliberalističke ideologije, pokazala nedovoljno učinkovitom, te je hitno potreban novi
pristup kako se članicama koje imaju kronični deficit platne bilance ne bi ponovio slučaj
Grčke.
Neoliberalizam je zapravo put koji će polarizirati i stvoriti dodatni jaz između
razvijenijih i nerazvijenijih država. (Santini, G. 2012 LIBERALIZAM,
IMPERIJALIZAM, SOCIJALIZAM, FAŠIZAM, NEOLIBERALIZAM,
????????????????????????)
Današnji neoliberalizam očito više pogoduje razvijenim državama. Slabije razvijene
države su zaostatak svoje konkurentske moći i gospodarskog indetitenta u doba
intervencionizma mogle donekle pokriti alatima državni pomoći. Dinamiziranje
gospodarske aktivnosti u današnjem je globalističkom neoliberalističkom sustavu
48
rezultiralo deficitom računa tekuće bilance upravo tih nerazvijenih zemalja, koje su tim
deficitom pokušavale amortizirati ekonomske strukturne probleme. Smanjenje
mogućnosti zaduživanja u inozemstvu kod nerazvijenih zemalja uzrokuje manja
ulaganja u obrazovanje i znanost pa se smatraju socijalnim troškom. (Santini, G. 2012.
Kako stabilizirati euro poreznim sustavom, p. 198-199)
6.3.2 Globalizacija kao ideologija bogatih
Globalizacija kao proces je zasnovana prema shvaćanju tradicionalnih tržišnih liberala,
globalista i geopolitičkih ekonomista koji kao glavni princip djelovanja suvremene
ekonomije navode princip slobodne konkurencije. Danas se u praksi nerijetko događa da
globalizacija dovodi do monopolizacije tržišta, stjecanja privatnog bogatstva te širenje
političke moći snažnijih poduzeća na tržištu. N. Chomsky smatra da je globalizacija
zapravo ideologija bogatih koja, za razliku od razvijenih zemalja, kod nerazvijenih
zemalja u suvremenoj ekonomskoj situaciji izaziva krizu suvereniteta. Dvostruki
standardi su oni koje primjenjuju razvijene zemlje i rigorozno prihvaćaju s primjenom
radikalnih varijanti svojih preporuka, a ze sebe ih ne smatraju obvezujućim, nego ih
koriste kad god zatreba. (Chomsky, N. 1999, p. 19) On ističe da je globalizacija
temeljna politička paradigma našeg vremena koja služi za stjecanje dodatne moći i
dominacije bogatih nad siromašnima. Mimo Drašković smatra da se današnji
neoliberalizam, kao glavni uzrok globalizacije, uistinu temelji na apsolutizaciji tržišta
kao jedinstvenog i svemoćnog regulativnog privrednog mehanizma, otvorene privrede,
liberalizacije, privatizacije i regulacije uz formiranje raznih institucionalnih
mehanizama globalne ekonomije i uz nametanje zapadnjačkih obrazaca života.
Međutim, Drašković ponajviše zamjera dvostruke standarde razvijenijim državama koje
ranije navedene principe funkcioniranja tržišne ravnoteže često zanemaruju kako bi
ojačale svoju poziciju i ekonomsku moć. Neoliberalizam u teoriji ukratko predstavlja
politiku koja potiče slabljenje ekonomske uloge države naspram poduzeću. U praksi se
često događa da uloga države zapravo značajno raste u razvijenijim državama s aspekta
povećanja konkurentske sposobnosti poduzeća na stranom tržištu, razvoju
infrastrukture, nauke, osuvremenjavanja i slično koje određeno poduzeće stavljaju u
određenu prednost nad inozemnim konkurentima. Stoga M. Drašković definira
49
neoliberalizam kao reformu instituta državne regulacije gdje se pomoću protekcionizma
jača moć „svojih poduzeća“, a time, kroz ekonomske mehanizme države, i vlastitu moć.
(Drašković, M. 2009., p. 130-140)
6.4.Kako unaprijediti ekonomsku situaciju?
6.4.1 Tko je odgovoran? Uloga domaćih ekonomista u krizi
Za ekonomsku krizu u Hrvatskoj netko konačno treba preuzeti odgovornost. Ulogu u toj
krivici, naravno uz razne udjele, snose političari, ekonomisti i mediji. S ekonomske
strane se postavlja pitanje moralne, stručne i političke odgovornosti domaćih stručnjaka,
te srž njihove odgovornosti prema poboljšanju stanja u gospodarstvu. Đ.Medić i
G.Marić smatraju da u današnje vrijeme postoje dvije vrste ekonomista glede njihovog
simpatiziranja ekonomske misli. Prvi su dominantna većina koja beskompromisno
prihvaća neoliberalističke stavove i teze, dok su se ostali malobrojni odlučili usprotiviti
novoj struju razmišljanja i prihvaćanja „novozapadnih“ teorija (Medić, Đ. Marić, G.
2014., p. 387). Upravo je prva skupina dužna preuzeti odgovornost za današnju krizu jer
je do nje dovelo slijepo vjerovanje u naglu privatizaciju, brzinski ulazak u kapitalizam i
bezgranično vjerovanje u mehanizme tržišta. Iako je već odavno poznato da
neoliberalizam ne funkcionira toliko dobro u državama u razvoju i tranziciji, struje
misli „konkurentskih“ škola olako se odbacuju, pogotovo u vremenima blagostanja prije
krize. Stoga treba postaviti pitanje zašto je sustav, koji je toliko dominantan i kojeg su
toliki pratili, zazivali i veličali zakazao? (Medić, Đ. Marić, G. 2014., p. 386-389)
6.4.2 Odnos vlade spram MMF-a
Santini smatra da je ekonomska struktura Republike Hrvatske glavni krivac za visoki
deficit te visoki unutarnji i vanjski dug. Kriza je znatno smanjila priljeve inozemnog
kapitala u obliku investicija te je smanjila izvoznu potrošnju za robama i količinu
stranih ulaganja pa je time srušila faktore na kojima je ekonomska struktura Republike
Hrvatske bila utemeljena. U vrijeme dolaska krize u Hrvatsku država je bila suočena s
eksternim šokovima u obliku pada burze, gubitka financijske imovine (iz čega je
50
uslijedila panika štediša) i slično. Također, država je bila u opasnosti od moratorija za
pokrivanje velikih vanjskih obveza. Vlada i Hrvatska narodna banka se tada nisu
obratili MMF-u za pomoć, već su oslobodili trećinu raspoloživih deviznih sredstava i
ukinuli ostala ograničenja. G. Santini kao uzrok krize ne navodi nužno svjetsku krizu i
svjetski trend krize, već to što smo od 1993. živjeli na razini iznad svojih mogućnosti.
Stabilizacijska politika imala je cilj stabiliziranje cijena putem fiksnog tečaja pod svaku
cijenu. Rezultat toga je bila izgradnja cestovnih infrastruktura i dinamizacija potrošnje
na račun vjerovnika za koje se nije bio osiguran povrat posuđenih sredstava. U vrijeme
dolaska financijske krize i krize realnog sektora vlada je najprije ignorirala postojeću
situaciju, da bi kasnije upravo ta kriza realnih sektora postala alibijem za cjelokupnu
krizu. Za vrijeme odstupanja tadašnjeg premjera Ive Sanadera i dolaska na vlast
Jadranke Kosor ekonomska se struktura nije izmijenila, te je dalje prevladavalo
mišljenje da vlada Republike Hrvatske i Centralna banka mogu bez pomoći MMF-a
rješavati pitanje ekonomske krize. Iako je MMF državama koje su zatražile pomoć
doista pomagao na „tragičan“ način uz teške posljedice, tadašnji guverner Ž.Rohatinski
na kraju je ipak priznao da je možda pogriješio te da se tadašnja vlada uistinu ne zna i
ne može nositi s ovom krizom. Poziv MMF-u G.Santini smatra opasnim te ističe da bi
svaka vlada koja dođe na vlast prvo morala učiniti sve što je u njenoj moći kako do tog
poziva ne bi ni došlo. Krvna slika“ hrvatskog gospodarstva jasno pokazuje da je
hrvatsko gospodarstvo ozbiljno bolesno. Ipak ma koliko dijagnoza bila ozbiljna mislim
da bi liječnici, Vlada i Centralna banka, morali učiniti baš sve što je u njihovoj moći da
izostave pomoć MMF-a. (Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF) Također, smatra da bi
svaka vlada i oporba, umjesto uobičajenih javnosti poznatih prepirki, trebala surađivati
u najboljem interesu građana kako bi se riješila teška ekonomska situacija. Santini
smatra da bi napuštanje tečaja kune moglo imati ozbiljne posljedice, te kad bi do toga i
došlo, moralo bi se prvo poduzeti niz ekonomskih mjera da bi se gospodarstvo najprije
zaštitilo od inflacije. (Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF)
51
6.4.3 Kako poboljšati stanje platne bilance
6.4.2.1 Model platne bilance
U situaciji gdje je Hrvatska suočena s jedne strane s ulaskom u Europsku uniju i
ispunjavanjem zahtjeva i očekivanja građana koja su vezana uz to, a s druge strane
teretom ekonomske krize koja, kako u svijetu, tako i u hrvatskoj privredi koči razvoj
ekonomske situacije, ona mora uskladiti sve aspekte politike kako bi iz trenutne
situacije izvukla „najbolje“ te kako bi pronašla najbrži izlaz iz te krize. Nova
ekonomska politika kojom Hrvatska djeluje u ranije spomenutim uvjetima sastoji se od
kombinacije fiskalne i monetarne politike. Cilj ovih politika nije samo smanjivanje
apsorbacije, već i odgovarajuća promjena relativnih cijena u skladu s postojećom
situacijom. Hrvatski model platne bilance sastoji se od 2 glavna sektora: 1.) sektor
međunarodno utrživih dobara i 2.) sektor međunarodno neutrživih dobara.
Međunarodno utrživa dobra se dalje dijele na uvozna i izvozna, ovisi o smjeru njihova
kretanja od ili prema inozemstvu. (Radošević, D. 2009., p. 445-447)
6.4.2 Način poboljšanja platne bilance
Model poboljšanja platne bilance polazi od pretpostavke da je sektor međunarodno
neutrživih dobra u ravnoteži, odnosno da je potražnja za međunarodno utrživim dobrima
jednaka njihovoj ponudi. Ukupni proizvod i zaposlenost u nekoj privredi nalaze se u
internoj ravnoteži te agregatni višak potražnje nastaje kombinacijom međunarodno
utrživih i neutrživih dobara. Potražnja na tržištu potaknuta je potrošnjom i
investicijama. Jedna od osnovnih politika u smislu poboljšanja stanja ekonomske
ravnoteže je politika smanjenja ekonomske apsorbacije. U slučaju da je ta apsorbacija
veća od dohotka u privredi kažemo da je platna bilanca u deficitu. Stoga se deficit
platne bilance smanjuje ili potpuno uklanja smanjivanjem ekonomske apsorbacije kroz
uloge restriktivne monetarne i fiskalne politike, gdje se domaća potražnja za uvoznim
dobrima smanjuje i ostaje više prostora za domaću proizvodnju čiji se određeni dio
outputa usmjerava na izvoz. Daljnje fokusiranje smanjenje apsorbacije u ekonomiji
dovodi do smanjenja potražnje za međunarodno neutrživim dobrima, što djeluje
negativno na privredu u vidu stvaranja viška ponude, zaliha i rasta nezaposlenosti. Da bi
52
se na platnu bilancu i stanje privrede djelovalo pozitivno potrebno je u gospodarsku
situaciju uvesti ekonomska načelo paralelnog ostvarivanja dva cilja na
makroekonomskoj razini, odnosno stvaranje ravnoteže u oba sektora utrživih dobara.
Primjena samo jedne politike, odnosno fokusiranje na samo jedan sektor najčešće
dovodi do smanjivanja razine zaposlenosti u privredi. Stoga D. Radošević predlaže
paralelno korištenje politike smanjenja ekonomske apsorbacije i politike primjene
relativnih cijena. Važno je istaknuti da primjena samo jedne politike neće dati dobre
rezultate jer će inicijalno stvoriti povećanje viška ponude međunarodno neutrživih
dobara. Ponuda međunarodno neutrživih dobara morat će se smanjivati dok ne dođe u
ravnotežu što će rezultirati nezaposlenošću. (Radošević, D. 2009., p. 449) Politika
primjene relativnih cijena označava povećanje relativne cijene međunarodno utrživih
dobara u odnosu na međunarodno neutrživa, što se ostvaruje premještanjem resursa iz
jednog sektora u drugi. Istovremeno primjenjivanje dvije navedene politike u Hrvatskoj
uzrokovalo bi smanjenje apsorbacije i poboljšanje platne bilance, smanjenje potražnje
za međunarodno utrživim dobrima i potrebe za uvozom. Politiku određivanja relativnih
cijena možemo ostvariti realnom devalvacijom, odnosno deprecijacijom, što označava
promjenu realnog tečaja domaće valute. Ta promjena najčešće uzrokuje porast
relativnih cijena međunarodno utrživih dobara. Jedan od načina smanjenja ekonomske
apsorbacije u gospodarstvu je i smanjenje realne potrošnje. Međutim, taj se potez
pokazao kao politički vrlo nepopularnim te se vodi pod kategorijom socijalnog troška.
Kombinaciju koju D.Radošević na temelju svojih istraživanja predlaže je kombinacija
fiskalne politike gdje se fiskalnim restrikcijama potiče smanjenje apsorbacije, te
monetarne politike kojoj je glavna uloga upravljanje deviznim tečajem domaće valute.
Kako bi se nešto preciznije objasnio model platne bilance, D. Radošević u svoja
istraživanja postepeno uključuje i tokove kapitala. Već smo naveli da je deficit tekućeg
djela platne bilance jednak višku apsorbacije u odnosu na dohodak. Realna devalvacija
prebacuje troškove na sektor međunarodno utrživih dobara, dok kapitalni tokovi djeluju
upravo suprotno te smanjuju potražnju u tom sektoru. Pri tome je važno naglasiti da
devalvacija, kao jedno od osnovnih keynesijanskih rješenja za ovaj problem, poboljšava
tekući dio platne bilance samo kratkoročno. U svome model platne bilance D.
Radošević ukazuje na načelo dvostrukog deficita, koje nam govori da će porast
budžetskog deficita izazvan porastom javnih rashoda ili smanjenjem poreza
53
najvjerojatnije negativno djelovati na tekući dio platne bilance. Međutim, također valja
uzeti u obzir i slučaj Hrvatske, gdje je jedan od najuglednijih ekonomskih stručnjaka
Guste Santini postavio hipotezu koja govori da rast platnobilančnog deficita pogoduje
smanjenju proračunskog deficita. Stoga je D.Radošević došao do zaključka da uistinu
postoji problem dvostrukog deficita, međutim što je deficit tekućeg djela platne bilance
veći, to su veći i porezni prihodi i obrnuto. (Radošević, D. 2009., p. 447-453)
54
7. Zaključak
Ekonomska kriza je poremećeno stanje gospodarstva koje dolazi na kraju određenih
ekonomskih ciklusa. Kroz povijest se dogodilo nebrojno ekonomskih kriza od kojih se
posebno ističu Velika depresija 1929. godine i suvremena ekonomska kriza, te je svaka
od njih imala svoje unikatne uzroke i posljedice. Stoga povijest krize treba detaljno i
temeljno proučavati kako se određeni oblik krize u budućnosti ne bi ponovio na taj
način te oštetio gospodarstvo.
Hipoteza ovog znanstvenog istraživanja bila je odrediti jesu li globalizacija i
neoliberalna načela doveli do općeg poboljšanja ekonomske situacije u zajednici ili su
kroz svoje mehanizme djelovali negativno u određenim segmentima ekonomije i
općenite situacije. Svaka od škola koje su dominirale u strujanju ekonomskih misli
zagovarala je određeno postupanje spram stanja privrede, bilo to u stanju blagostanja
ili krize. Danas u glavnini ekonomskih misli prevladavaju neoliberalna stajališta, koja
zagovaraju samostalno djelovanje tržišta bez uplitanja država i ostalih intervencija. No,
potaknuti krizom, vodeći svjetski i domaći stručnjaci se slažu da su globalizacija i
neoliberalizam, uz određene pozitivne posljedice na svjetskoj ekonomskoj sceni ostavili
i velik broj negativnih, posebice zbog postojanja dvostrukih standarda ekonomski
snažnih država. Jedan od najcjenjenijih ekonomskih stručnjaka, J.Stiglitz ističe kako su
globalizacija i neoliberalizam naštetili suvremenoj ekonomiji upravo zbog razvijenijih
država koje od ostatka svijeta traže poštivanje svih pravila i načela određenih
Washingtonskim sporazumom, no često se tih pravila sami ne pridržavaju već izvode
varijacije koje njima i njihovim tržišnim entitetima omogućuju dodatne konkurentske
prednosti spram drugih. Također, on ističe da je se situacije neće promijeniti sve dok se
u vodećim ekonomskim institucijama ne promjeni vodstvo koje će podjednako
favorizirati sve svjetske privrede. Hipoteza rada koja uz neoliberalizam i globalizaciju
veže određene negativne pojmove je potvrđena upravo zato što su oni doveli mnogo
više koristi razvijenim zemljama, dok su nerazvijene zemlje i zemlje u tranziciji stavili u
njima podređeni položaj.
Strani i domaći stručnjaci upozoravaju da priklanjanje politici Međunarodnog
monetarnog fonda može dovesti do ozbiljnog narušavanja situacije u gospodarstvu i
posljedica za državu. Stoga ističu da bi svaka privreda, prije nego li odluči potražiti
pomoć od MMF-a, na sve moguće načine sama trebala pokušati riješiti kriznu situaciju.
55
Iako je poznato da MMF kroz svoje mehanizme doista pomaže državama u određenim
segmentima borbe s ekonomskom krizom, najčešće iza sebe ostavlja tragične
posljedice, posebice na običnom narodu.
U istraživanju se ističu mnogi uzroci nastajanja krize, od čega su financijski mjehur,
virtualni kapital, špekulacije i nepromišljena potrošnja najčešće spominjani. Međutim,
jedan najznačajnijih razloga krize u Hrvatskoj, kako navodi G.Santini, je život iznad
razine svojih mogućnosti. Kako bi se država koja je tek nedavno ušla u svijet
neoliberalnog kapitalizma održala, ona mora na sve moguće načine ostati
konkurentnom. No, ta maskiranja ekonomske situacije su se višestruko odrazila na
stanje gospodarstva, zbog čega je Republika Hrvatska potaknuta globalnom, doživjela
produbljenje i jačanje vlastite krize.
Jedan od mogućih smjerova izlaska iz krize je poticanje inovacija u Republici Hrvatskoj.
Kroz rad je u više navrata navedeno da Hrvatska ima dovoljnu količinu ljudskog
kapitala, što je ključno pri ostvarivanju inovacija, a time i poboljšanje mogućnosti za
investicijama. Također, treba inzistirati kao članica tranzicijskih zemalja na poboljšanju
platne bilance, rezanju nepotrebnih troškova i dugoročnom planiranju kako bi se
sustavno izašlo iz trenutne situacije jer slijepo prihvaćanje svih neoliberalističkih pravila
stavlja privredu u ekonomski podređeni položaj naspram razvijenijih jačih zemalja te
dolazi do daljnjeg procesa bogaćenja bogatih.
56
8. Literatura
Knjige:
Chomsky, N. 1999. Profit iznad ljudi: neoliberalizam i globalni poredak, Svetovi, Novi
sad
Galbraith, J. K. 1990 , A Short History of Financial Euphoria, New York: Penguin Boo
Galbraith, J.K 2010. Veliki slom, V.B.Z. Zagreb, Zagreb
Santini,G 2009. Studija: „Polazište nove ekonomske politike u uvjetima recesije“, Radna skupina članova ZDE, Znanstveno društvo ekonomista, Zagreb
Stojanov, D. 2013. Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
Znanstveni članci:
Drašković M. 2010. Uzroci globalne finansijske krize, Ekonomija/Economics, vol. 17 no. 1 pp.181-199
Drašković, M. 2009 Globalna Financijska kriza i neoliberalna dogma,
Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 1 pp.128-147
Drašković, V. Jovović, R. 2008 Savremena globalizacijska finansijska kriza i mediji, Medijski dijalozi vol. 1 no.2 pp 33-46
Medić, Đ. Marić, G. 2014 Kritika neoliberalnih mitova i njihove uloge u opisu i
rješavanju krizno-recesijskog stanja u privredi Ekonomija/Economics, vol. 20 no. 2
pp.381-414
Mesarić, M. 2002. Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „tržišnog fundamentalizma“ globalizacije i politike međunarodnog monetarnog fonda, Ekonomski pregled vol 53. no
11-12 pp 1151-1182
Radošević, D. 2009 Ekonomska kriza i nova ekonomska politika Htvatske: Odnos globalnog i nacionalnog, Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 2 pp.445-467
Santini, G. 2012 LIBERALIZAM, IMPERIJALIZAM, SOCIJALIZAM, FAŠIZAM,
NEOLIBERALIZAM, ???????????????????????? dostupno 20.5. na
http://www.rifin.com/ekonomska-politika/1561-liberalizam-imperijalizam-socijalizam-
faizam-neoliberalizam-
57
Santini, G. 2012 Povuci-potegni:MMF dostupno 22.5. na
http://www.rifin.com/ekonomska-politika/1243-povuci--potegni-mmf-
Santini, G. 2012. Kako stabilizirati euro poreznim sustavom: Poruka kuni, Zbornik
radova Iz krize u depresiju, dostupno 15.5. na
http://www.rifin.com/images/stories/2012/06/guste_santini_-
_kako_stabilizirati_euro_poreznim_sustavom_-_poruka_kuni.pdf
Škare M. Stjepanović S. 2009. Analiza posljedica globalne krize na hrvatsko gospodarstvo i moguća rješenje, Ekonomija/Economics, vol. 16 no. 2 pp482-523
Web stranice
Tržišta kapitala: Historijske informacije o padovima i krizama na tržištu dostupno 14.5.
na http://cbbh.ba/index.php?id=701&lang=hr
Hrvatski leksikon – definicija intervencionizama dostupno 16.5. na
http://www.hrleksikon.info/definicija/intervencionizam.html
Učinci monetarne politike dostupno 16.5. na http://www.s-p.hr/ekspanzivna-monetarna-
politika/
Popis tablica
Tablica 1 Podjela poreza s uključenom vremenskom varijablom
Str 36.
Tablica 2 Odnos neizravnih i izravnih poreza
Str 37.
58
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom EKONOMSKA KRIZA I RAZMIŠLJANJA
SUVREMENIH EKONOMISTA izradio samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba
Stojanova, a pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent mag.oec. Pavle Jakovac. U
radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristio literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti
koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način
citirao sam i povezao s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog
jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Student