1 Keynesova kritika sayova zakona tržišta - Say pripada klasičarima, koji su smatrali da je prekomjerna proizvodnja nemoguća po svojoj prirodi; bit Sayova zakona je da ponuda stvara svoju potražnju. Sayov zakon kaže da u ekonomiji ne može biti visoke nezaposlenosti, da svi radnici mogu naći posao i da u gospodarstvu nema kriza. No, Keynes tvrdi suprotno! On odbacuje Sayov zakon i zagovara državnu intervenciju kroz fiskalnu i monetarnu politiku. Također, navodi kako je Sayov zakon bio svugdje prihvaćen, ali nigdje dokazan.

2 Keynesova fiskalna politika - cilj njegove politike pune zaposlenosti je da stvori obujam rashoda koji bi bio dovoljno velik za osiguranje pune zaposlenosti. Rashodi se sastoje od: 1. privatnih rashoda za potrošna dobra; 2. privatnih rashoda za investicijska dobra; 3. javnih rashoda.

Opće načelo Keynesove fiskalne politike: privatni rashodi su nedovoljno veliki da osiguraju razinu dohotka koja bi odgovarala punoj zaposlenosti, a te naše rashode možemo povećati putem javnih rashoda, jer javni rashodi stvaraju dodatnu potražnju. Dakle, željeni učinak nije u povećanju proizvodnih kapaciteta, već u stvaranju dodatne potražnje.

Keynesova fiskalna politika oslanja se na javni dug! U tradicionalnom javnom financiranju javni se dug smatrao privremenim sredstvom, za kojim bi Vlada posezala kad bi joj ponestalo gotovine, dok je sada javni dug postao instrument javne intervencije, pomoću kojeg se može utjecati na privredne aktivnosti .

3 Schumpeterova klasifikacija promjena - 1. uvođenje novog dobra; 2. uvođenje novih metoda proizvodnje; 3. otvaranje novih tržišta; 4. pronalaženje novih izvora sirovina. Sve te promjene se zajedno nazivaju inovacije. Schumpeter definira poduzetnički pothvat kao uvođenje inovacije u ekonomski sistem, a poduzetnika kao onoga koji provodi pothvat.

Schumpeter navodi dvije etape kapitalističkog razvoja: 1. konkurentski kapitalizam (uključuje poduzeća koja nisu prevelika u odnosu na veličinu tržišta, a u ovoj etapi uvođenje inovacija znači stvaranje novih poduzeća); 2. kapitalizam trustova (u ovoj etapi prevlast imaju velika poduzeća, koja inovatorski proces zadržavaju unutar sebe).

Schumpeter razlikuje tri vrste privrednih ciklusa: 1. Kondratiev ciklus (50-60 godina); 2. Juglarov ciklus (9-10 godina); 3. Kitchinov ciklus (40 mjeseci). On navodi kako je kapitalistička privreda po svojoj prirodi ciklična, a uzrok cikličkog kretanja je taj što inovacije nisu jednoliko raspoređene u vremenu, nego teže koncentriranju u određenim razdobljima.

4 Pyeovi aspekti političkog razvoja - Pye politički razvoj definira kao jedan od aspekata multidimenzionalnog procesa društvene promjene. Dakle, politički razvoj podrazumijeva modernizaciju.

Pye navodi 3 aspekta političkog razvoja: 1. općenit duh jednakosti (promatranje razvoja građanske politike i vladavine prava); 2. kapacitet političkog sistema (vezano uz političke i vladine outpute i stupanj njihova utjecaja); 3. proces diferencijacije (riječ je o specijalizaciji i profesionalizaciji politike).

5 Walrasova teorija opće ekonomske ravnoteže - bavi se stanjem ravnoteže u koji dospijeva čitav ekonomski sistem, te se bavi karakteristikama koje su zajedničke svim privredama.

Polazna mu je točka društveno bogatstvo, koje ima 3 svojstva – ono je prisvojivo, razmjenjivo i može se povećavati radom i proizvodnjom. Društveno bogatstvo dijeli se na: 1. kapital (sastoji se od dobara koja se upotrebljavaju više puta, tj. trajnih dobara, a obuhvaća zemlju, osobni kapital i kapital u užem smislu, kao što su zgrade i strojevi) i 2. dohodak (sastoji se od dobara koja se mogu upotrebljavati samo jedanput, npr. sirovine).

Walrasova teorija opće ekonomske ravnoteže ima 4 stupnja: 1. teorija razmjene (određivanje razmijenjenih količina i cijene potrošnih dobara); 2. teorija proizvodnje (razmijenjena količina i cijene proizvodnih usluga i kapitala, te međuproizvoda); 3. teorija formiranja kapitala (proizvedene količine kapitalnih dobara u užem smislu i njihove cijene); 4. činjenica da postoji pomak između vremena kada su finalni proizvodi prodani i vremena kada moraju biti kupljeni međuproizvodi.

6 Walrasov zakon - ukupna vrijednost ponuđenih dobara i usluga jednaka je ukupnoj vrijednosti potraživanih dobara i usluga.

7 Metodologijski individualizam - to je konzistentno korištenje razumnog postupanja pojedinca kao temelja u izgradnji konstruiranih novih modela tržišnih struktura.

Tu imamo Hayekovu podjelu društva na plemena i otvorena društva, gdje on gleda društvo kroz pojedince, a ne institucionalne entitete, pa tako kod plemenskih društava organizacija društva ovisi o poslušnosti njenih članova.

Kod Hobbesa imamo primjer Commonwealtha, on je smatrao da se zajednica mora razdvojiti na atome, tj. njezine pojedince, ako ju želimo razumjeti. Moć zajednice promatramo kroz moći pojedinca, odnosno kroz instrumentalnu i prirodnu moć. Najveća moć je commonpower, to je udružena moć svih članova Commonwealtha .

8 Sayov zakon tržišta - kaže kako je cijena ukupne potražnje jednaka cijeni ukupne ponude za sve veličine proizvodnje, što znači da nema prepreke punoj zaposlenosti. Dakle, bit Sayova zakona je da ponuda stvara svoju potražnju. Say je smatrao da u ekonomiji ne može biti visoke nezaposlenosti, da svi radnici mogu naći posao i da u gospodarstvu nema kriza.

9 Planiranje prema Hayeku i njegova kritika centralno-planskog sistema – planiranje je kompleks međuovisnih odluka, vezanih za alokaciju raspoloživih resursa. U tom je smislu svaka ekonomska aktivnost planiranje. Planiranje se temelji na znanju koje planeru nije odmah dostupno, nego će mu poslije biti dostavljeno.

Pojam „planiranje“ koristi se kada se govori o centralnom planiranju, tj. usmjeravanju čitavog ekonomskog sustava prema jednom, jedinstvenom planu. Suprotno tome, konkurencija označava decentralizirano planiranje, od strane više osoba. Između centralnog i decentraliziranog planiranja nalazi se delegirano planiranje, tj. monopoli. koji je od ova tri sustava efikasniji, ovisi o tome koji će od njih bolje koristiti znanje.

Hayek smatra da se osnova ekonomske krize svakog centralnog planiranja temelji na činjenici da podaci za odlučivanje nisu i nikad neće biti na vrijeme dostupni niti jednoj pojedinačnoj ili kolektivnoj pameti, iz razloga što je znanje raspršeno među pojedincima.

10 Monopolistička konkurencija – je najčešća tržišna struktura u suvremenoj ekonomiji. To je oblik nesavršene konkurencije u kojoj sudjeluje veliki broj poduzeća različitih veličina, od kojih niti jedno nema veliki dio tržišta. Od savršene konkurencije se razlikuje po tome što proizvodi koje prodaju različita poduzeća nisu identični.

11 Sekvencije razvoja prema Binderu i Pyeu - Binder i Pye govore o sindromu razvoja, oni su opazili niz događaja koje su definirali kao krize: 1. identiteta; 2. legitimacije; 3. participacije; 4. penetracije; 5. distribucije. Ove krize je najharmoničnije prevladala engleska demokracija, u kojoj su se one pojavljivale tim redoslijedom i jedna po jedna, dok su se u drugim starim demokracijama ove krize grupirale i promijenile redoslijed. Te promjene u redoslijedu kriza Binder i Pye nazivaju sekvencijama razvoja.

12 Robbinsova definicija ekonomskih znanosti - njegova definicija ekonomskih znanosti počinje od pojma oskudnosti iz Walrasove definicije bogatstva. Dakle, oskudno je ono što je istovremeno i korisno i ograničeno u odnosu na potražnju, a ako je bogatstvo oskudno, tada svaki pojedinac mora izvući maksimalnu korist iz raspoloživih resursa.

Robbins navodi uvjete koji su potrebni da bi se ljudsko djelovanje učinilo podobnim za ekonomsku analizu: 1. mogućih ciljeva mora biti više; 2. ciljevi su različiti i mogu se poredati po prioritetu; 3. sredstva moraju biti ograničena; 4. sredstva moraju biti podobna za alternativnu upotrebu .

Ekonomika je za Robbinsa znanost koja proučava ljudsko ponašanje kao odnos između ciljeva i oskudih sredstava, koja su podobna za alternativne uporabe.

13 Ekonomski konjunkturni ciklusi prema Braudelu - skup pokreta koji oživljavaju neko društvo nazivamo konjunkturama.

Ciklusi su također jedna vrsta konjunktura, samo dužeg trajanja, a dana su im imena ekonomista:

a) Kitchin – kratki ciklus (3-4 godine), b) Juglar - unutardesetljetni ciklus (6-8 godina), c) Labrousse – međudesetljetni ciklus (10-12 godina), d) Kuznetz ili hiperciklus – dvostruki Juglar (20-ak godina), e)Kondratiev – polustoljetni ciklus (50 godina)

14 Svjetski sistem prema Wallersteinu – Wallerstein definira svjetski sistem kao društveni sistem s granicama, strukturama, grupacijama, pravilima i zakonitostima. On smatra da su do sada postojale dvije vrste svjetskih sistema: svjetska carstva (u kojima postoji jedan jedini politički sistem) i svjetska privreda (koja je preživjela zahvaljujući kapitalizmu, koji obuhvaća više političkih sistema). Svjetsku privredu možemo podijeliti na države matice, periferna područja i poluperiferije. Stav svjetskog sistema je da svi entiteti mogu biti podjednako jaki; svjetski sistem razvija sistem s relativno jakim državnim strukturama u matičnim područjima, a slabim državnim strukturama na periferiji.

15 Model multiplikatora – to je teorija koja objašnjava kako odrednice agregatne potražnje djeluju u kratkom roku na obim proizvodnje. Postoje dva modela multiplikatora: 1. osnovni ili jednostavni model (koji analizira utjecaj potrošnje i investicija na kretanje proizvodnje) i 2. razvijeni ili Keynesov model (koji analizira kako potrošnja države i neto izvoz utječu na BDP).

16 Kriza prema Hayeku - za Hayeka, kriza je rezultat procesa progresivne i kumulativne dislokacije u sustavu relativnih cijena, koji u privredi predstavlja glavni mehanizam za osiguravanje koordinacije odluka.

17 Schumpeterova teorija privrednog razvoja - Schumpeter je 1912. formulirao teoriju privrednog razvoja. Kao ishodišnu točku za svoju teoriju uzima Walrasovu teoriju ravnoteže, jer Walrasov je sistem nemoguće zaobići ako se žele objasniti odnosi u ekonomskom sustavu, a također se smatra da je nemoguće razumjeti razvojni proces, a da se najprije ne objasni kako do pokretanja tog procesa dolazi narušavanjem ravnoteže. Privredni razvoj podrazumijeva ekspanziju privrede, popraćenu strukturalnim promjenama u proizvodnji, kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.

18 Upotreba znanja u društvu prema Hayeku - on smatra kako ne postoji znanje u objedinjenom obliku, te da je problem upotrebe znanja u tome što je ono raspršeno među pojedincima. Prema Hayeku, ekonomski problem nije samo kako alocirati zadane resurse, već i kako osigurati najbolju moguću upotrebu resursa, znanu pojedinim članovima društva.

19 Laissez faire – to je teorija prema kojoj je tržište prepušteno samom sebi i nikakva intervencija države ne može ništa promijeniti.

20 Eisenstadt shvaća politički razvoj na dva načina: 1. generalno, politički razvoj je mijena političkih procesa i institucija 2. politički razvoj je modernizacija, razvoj novih institucija u nerazvijenim zemljama od tradicionalnog u moderno

21 Almond i Easton shvaćaju politički razvoj kao izbacivanje političkog sistema iz ravnotežnog stanja. Oni politički sustav definiraju kao sustav interakcije nezavisnih društava s funkcijama integracije i adaptacije, te navode 4 tipa izazova političkom sistemu: - problemi izgradnje države - problemi izgradnje nacije - problemi participacije - problemi distribucije izvora i bogatstva

22 Konkurencija – označava natjecanje gospodarskih subjekata na tržištu, a odvija se i na strani ponude i na strani potražnje. Uvjeti za nastanak konkurencije su veliki broj sudionika i slobodno tržište.Vrste konkurencije su: nepotpuna (nesavršena) i potpuna (savršena). Savršena konkurencija znači da niti jedan proizvođač u odnosu na druge ne može biti u povlaštenom položaju, uzimajući u obzir cijenu, kvalitetu i uvjete poslovanja, dok su potrošači približno jednaki u kupovnoj moći.

23 Državni intervencionizam – označava uplitanje državnog aparata u ekonomske procese. Utemeljiteljem državne intervencije smatra se Keynesa. Keynes je zagovarao tzv. novi liberalizam, kod kojeg je ključni problem prijelaz iz ekonomske anarhije u sustav koji zagovara kontrolu ekonomskih sila.

24 Komandno gospodarstvo (centralno ili plansko) – državna uloga u gospodarstvu je snažna, na gospodarska pitanja odgovara država, prihodi se moraju realizirati prema planu, tehnologija je zastarjela, razvoj je usmjeren na tešku industriju, djelotvornost poslovanja je slaba, ne postoji dovoljna konkurencija, nedostaje inovacija, nema motivacija za posao jer nema mogućnosti za napredovanje. Vrste komandnog gospodarstva: sidrišno, namjensko i radikalno.

25 Parsons – smatra da je politička promjena vezana uz političku zajednicu-polity (to je za njega ključni pojam) i shvaća promjene kao „posebne vrste procesa“ koje mijenjaju društvene strukture, prije svega političke. Parsons razlikuje: 1. promjenu unutar okvira nekog društva, tj. promjenu njegove interne dinamike i 2. promjenu samog društva, tj. njegovu tranziciju u drugačije društvo. Dakle, ovdje se politička promjena shvaća kao političko induciranje promjene i kao intervencija u događaje, a ne kao proces koji se zbiva autonomno.