SKRAĆENA VERZIJA DJELA GRGE NOVAKA

EGIPAT

Krpić AmirDecembar 2014

Sadržaj

1. PREDDINASTIČKO DOBA

1.1. Periodizacija egipatske historije.......................

1.2. Kalendar..........................................................

1.3. Pismo...............................................................

1.4. Horus i Seth.....................................................

2. TINISKO DOBA

2.1. Ujedinjenje Egipta............................................

2.2. Socijalne prilike................................................

2.3. Vladar..............................................................

2.4. Odnos prema susjedima..................................

2.5. Privreda...........................................................

2.6. Uprava države..................................................

2.7. Trgovina...........................................................

3. STARA DRŽAVA

3.1. Egipat od 2895. do 2360..................................

III dinastija...................................................

IV dinastija..................................................

V i VI dinastija...........................................10

VII i VIII dinastija.......................................11

3.2. Odnos prema susjedima................................11

3.3. Vjera..............................................................12

3.4. Piramide.........................................................12

3.5. Nauka heliopolskih sveštenika.......................13

3.6. Legenda o Ozirisu..........................................14

3.7. Organizacija Stare države..............................15

3.8. Društvene prilike............................................15

3.9. Trgovina.........................................................16

3.10. Prvo prelazno doba......................................16

4. SREDNJA DRŽAVA 17

XI dinastija................................................17

XII dinastija...............................................17

4.1. Socijalne prilike..............................................18

4.2. Uprava države................................................19

4.3. Drugo prelazno doba.....................................19

5. NOVA DRŽAVA 21

5.1. XVIII dinastija.................................................21

Tutmes I....................................................21

Hatšepsut..................................................22

Tutmes III..................................................23

Amenhotep III............................................24

Amenhotep IV – Aknaton..........................24

5.2. Solarni monoteizam.......................................26

5.3. Kraj XVIII dinastije..........................................26

5.4. XIX dinastija...................................................27

Seti I..........................................................27

Ramzes II..................................................27

XX dinastija...............................................28

5.5. Vanjska politika Nove države.........................29

5.6. Uređenje države.............................................30

5.7. Uprava države................................................30

5.8. Vjera..............................................................31

7. SAISKA DRŽAVA 35

2

Doba Vrijeme trajanja Dinastije Vladari

Tinisko doba 3315. – 2895. I i II Tiniski kraljevi

Stara država 2895. – 2360. III - VI Memfiski kraljevi

Prvo prelazno doba 2360. – 2160. VII - X Tebanci i Herakleopolitanci

Srednja država 2160. – 1680. XI i XIII Tebanski kraljevi

Drugo prelazno doba 1680. – 1580. XIV - XVII Hiksi

Nova država 1580. – 1085. XVIII - XX Tebanski kraljevi

Treće prelazno doba 1085. – 663. XXI - XXV Etiopljani, Libijci, Asirci

Saiska država 663. – 525. XXVI Saiski kraljevi

1. PREDDINASTIČKO DOBA

1.1. Periodizacija egipatske historije

1.2. Kalendar

Prvobitno su Egipćani računali godinu po Mjesecu, odnosno imali su mjesečevu godinu,

da bi nešto kasnije prešli na sunčevu godinu i računali vrijeme po Suncu. Godina se

sastojala od 360 dana, 12 mjeseci po 30 dana, da bi se na početku svake godine

dodavalo pet dana. Godinu su dijelili u tri doba po četiri mjeseca : doba poplave, doba

raslinstva i doba vrućine.

Također, vrijeme su računali i po vladarima, odnosno sa svakim vladarom godine su se

počele brojati ispočetka.

1.3. Pismo

Sa pismom se prvi put susrećemo oko 3500. g. st. e., ali s obzirom da su Egipćani

poznavali kalendar i ranije, vjerovatno je da se je i pismo ranije postojalo, ali nemamo

3

sačuvanih dokaza o tome. Pismo se pojavilo iz potrebe da se zabilježe događaji, a prvi

zapisi bili su slikovni, odnosno slikani su prizori iz dnevnog života, borbe ljudi i životinja,

životinja međusobno itd. Iz tog piktogramskog pisma razvilo se hijeroglifsko pismo;

onda kada su za određene pojmove uzeti stalni znakovi. Egipatski jezik se sastojao od

24 glasa, a pisani su samo suglasnici, dok je samoglasnike popunjavao sam čitač

čitajući.

Egipćani nisu nikada koristili čisto alfbaetsko pismo, već su pisali koristeći ideogramske

i glasovne znakove. Kasnije su dodavali i determinative, odnosno simbole koji su pobliže

opisivali riječ. Pisali su s desna na lijevo, s lijeva na desno, i odozgo prema dole. Imena

kraljeva uvijek su pisali u kartušama, odnosno ovalnim okvirima.

Na građevina (hramovima, grobnicama, palačama, kipovima itd.) hijeroglifi su lijepo

pisani, ali na npr. papirusu ili drvetu se nije toliko obraćala pažnja na detalje, pa se tako

razvilo kurzivno pismo, kojeg su Grci kasnije nazvali hijeratskim, tj. svešteničkim.

Međutim, i ono je vremenom izmijenjeno na sličan način, ne obraćajući pažnju na

pojedinosti, pa se razvilo i treće pismo – demotsko, tj. narodno.

Dolasko kršćanstva, Egipćani su prešli na novo pismo – koptsko, koje je nastalo tako

što su Egipćani svoj jezik pisali grčkim pismom sa dodatkom demotskih simbola za

glasove za koje grčki alfabet nije imao simbole.

U vremenima strane vladavine, hijeroglife su poznavali i koristili samo sveštenici,

međutim sa posljednjim sveštenicima u grob je otišla i tajna hijeroglifa. Stoljećima poslije

hijeroglifi će ostati u mraku, a dešifrovat će ih Francois Champollion u XIX stoljeću nove

ere. Dešifrovanje hijeroglifa, sa svim onim znanjem koje je stečeno čitajući egipatske

spomenike, je najdalje što je čovjek otišao u svoju historiju.

4

1.4. Horus i Seth

Horus je bio božanstvo Donjeg Egipta, a Seth Gornjeg. Oni su proizašli iz starih totema

iz vremena rodovsko-plemenskih zajednica. Borba Horusa i Setha proteže se kroz cijelu

egipatsku historiju. Od ujedinjenja Egipta, počevši sa Menesom, svi kraljevi postaju

inkarnacija Horusa i Setha, postaju kraljevi božanskog porijekla, apsolutna vlast na

Zemlji.

2. TINISKO DOBA

2.1. Ujedinjenje Egipta

Ujedinjenje Egipta započeo je Narmer, a završio Menes u periodu između 3400. i 3200.

g. st. e., konkretnije 3315., kako se preciznije uzima. Od tada počinje prvo doba

egipatske historije koje nazivamo Tiniskim, po gradu Tinisu, prijestolnici VIII

gornjoegipatske nome, kojoj je pripadao Menes. Različiti su podaci o broju vladara iz

ovog perioda; Maneto tvrdi da ih je bilo 17, spomenici su otkrili njih 15, a kraljevske liste

bilježe njih 19.

Ovaj period završava oko 2895. g. st. e., kada je kralj Djoser preuzeo vlast nad Egiptom.

U tinisko doba, Egipat je izgrađen društveno, politički, vjerski i kulturno – i takav će

manje-više ostati kroz cijeli tok svoje historije.

2.2. Socijalne prilike

Nastavlja se raslojavanje stanovništva, koje je počelo još u preddinastičkom dobu. Osim

prelaska iz rodovsko-plemenskih zajednica u nome, prelazi se i iz stanja slobodnih

pastira i poljoprivrednika u stanje koje karakterišu veliki posjedi, a koji su u rukama

nomarha. Stvara se stalež zemljoposjednika koji više ne obrađuju svoju zemlju, nego

tuđu, a za taj rad dobivaju mali dio prihoda.

Ratovi pobjednicima obezbjeđuju novu radnu snagu. Ti ljudi koji bivaju pokoreni postaju

prvi robovi, čime dolazi do pojave robovlasničkog društva. Njihovi vlasnici ih tretiraju kao

običnu tegleću marvu, i hrane ih samo zato da bi im sutradan mogli raditi na poljima.

5

U ovo doba počinje, i do svog vrhunca dolazi robovlasnički sistem, koji će biti jedna od

glavnih karakteristika kroz cijelu egipatsku historiju.

Od tiniskog doba, egipatsko društvo je podijeljeno na robove i robovlasnike.

2.3. Vladar

U preddinastičko doba nomarsi se polako izdvajaju iznad ostalog stanovništva,

postepeno postajući vladari. Ta tendencija je nastavljena, i do krajnjih granica dovedena

u tinisko doba. Vladar je apsolutni gospodar svega u Egiptu, inkarnacija Horusa i Setha,

božji namjesnik na Zemlji, a sva zemlja i stanovništvo u Egiptu pripadaju samo njemu.

Egipatski vladari nikada ne koriste samo svoje ime, nego se spominju kao bogovi, a

dodaje se i izraz „velika kuća“, odnosno „per-aa“, na staroegipatskom. Iz toga su stari

narodi izveli izraz „pharao“, odakle mi danas imamo naziv za egipatske kraljeve faraon.

Kraljevi su dužni poštovati ceremonijale i rituse u čast bogova. Njihov glavni zadatak na

polju unutrašnje politike je očuvanje teritorijalnog i dinastičkog jedinstva. S obzirom da

su među Egipćanima postojale izvjesne razlike i podjele (zasnovane na starim etničkim

borbama Sjevera i Juga, na principima nasljedstva, na patrijarhatu ili matrijarhatu, na

podjeli između Horusovaca i Sethovaca itd), vladari su imali zadatak da sve te razlike

stave u drugi plan, odnosno da spriječe izbijanje sukoba na osnovu tih podjela. Ponekad

je zbog tih podjela nestajalo jedinstvo Egipta, ali je vladavina tiniskih kraljeva uglavnom

ostala stabilna do samog kraja.

2.4. Odnos prema susjedima

S obzirom da je Egipat u prvom redu bio poljoprivredna država, zbog svog geografskog

položaja, on nije imao posebnih rudnih bogatstava, koja su imali pojedini okolni narodi.

Zbog toga egipatski vladari pokreću ratove sa ciljem uzimanja tih rudnih bogatstava.

Prije svega, na udaru Egipćana nalazili su se narodi Sinajskog poluostrva, koje je bilo

bogato bakrom, i Nubijci, čija je zemlja bila bogata zlatom.

6

2.5. Privreda

Kao što je pomenuto, Egipat je zbog svog položaja u prvom redu bio poljoprivredna

država, i takav je dugo vremena i ostao. U početku su se zemljoradnjom bavili svi,

uključujući i nomarhe, jer se vjerovalo da je egipatska zemlja dostojna da je obrađuje

čak i vladar. Vremenom, vladari se udaljavaju od od obrade zemlje, i to prepuštaju

običnim radnicima, seljacima, robovima. Usko vezano uz poljoprivredu je i stočarstvo,

koje se razvija nakon poljoprivrede.

U tinisko doba razvijaju se i zanati i postavljaju osnovne forme nekih od njih. Oni koji su

poznavali obradu stakla doveli su staklarstvo da visok nivo, a isto važi i za kovinarstvo.

Zlatari također usavršavaju svoje zanimanje. Ono što mnogo napreduje je graditeljstvo –

vladari žele graditi sebi grobnice, i traže od svojih potčinjenih nove ideje. Također,

graditeljstvo je pristuno i u gradnji nasipa i kanala. Jedno od najvećih graditeljskih djela

tiniskog doba je veliki nasip kod Fajuma, kojeg je Menes dao graditi, a koji stoji i dan

danas, i ima istu funkciju kakvu je imao i u drevna vremena – da zadržava jedan nilski

rukavac. U blizini tog nasipa kasnije će se graditi i razvijati „Tvrđava bijelog zida“, grad

Memfis, koji će biti jedan od najvažnijih gradova starog Egipta. U njemu je sagrađen i

hram bogu Ptahu koji će ostati vječni zaštitnik grada Memfisa. Zajedno sa graditeljstvom

razvija se i arhitektura, koja postaje sastavni dio svake građevine.

Vladari tiniskog doba grade cijele gradove, svoje prijestolnice, koje počinju graditi u 4.

godini svoje vladavine. Trideset godine nakon toga grade i drugu prijestolnicu, a

grobnice grade još u prvoj godini vladavine. Velike graditeljske ambicije vladara su

tjerale graditelje da stvaraju nove ideje i usavršavaju svoj zanat, čime i samo

graditeljstvo napreduje.

U slikarstvu su postavljena pravila slikanja : glava i noge treba da budu naslikane u

profilu, a prsa i oči krenute prema gledaocu. Kiparstvo također napreduje, ali ne tako

značajno.

2.6. Uprava države

Na čelu države je kralj, apsolutni gospodar i vlasnik svega u Egiptu. Uz njega stoji

kraljica, „ona koja vidi Horusa i Setha“, a oko njih su dvorski činovnici, pisari i sveštenici.

U prvom redu, država je činovnička, a činovi se dobivaju isključivo po volji vladara, a ne

7

po nasljedstvu ili bilo čemu drugom. Uprava je podijeljena na Gornji i Donji Egipat, a na

njenom čelu je vezir koji sve njene konce drži u svojim rukama, a odgovoran je samo

kralju. Ispod njega slijede kancelari Gornjeg i Donjeg Egipta. Uprava se vodi pismeno,

postoje pisani zakoni, svaki grad ili okrug ima svoj sud kojeg vode državni činovnici.

2.7. Trgovina

Trgovina je prvenstveno predstavljala robnu razmjenu. Prve trgovačke veze Egipaćani

su preko Palestine i Sirije ostvarili sa narodima iz Mezopotamije, odakle su dobavljali

pivo, a upoznavali su se i sa njihovima načinom izrade oružja i oruđa. Iz Sirije su dovozili

drvo, a trgovali su i sa narodima sa feničke obale i otoka u Sredozemnom moru, gdje su

oni poznavali narod imena Haunebu, koji je najvjerovatnije živio na Kritu.

Također, ostvarene su trgovačke veze i sa zemljom Punt, odakle su dovozili zlato,

mirodije i tamjan.

Trgovina je imala višestruki značaj – Egipćani su dolazili u kontakt sa drugim narodima,

upoznavali okolne narode, a ti trgovački putevi će se ustaliti i kasnije postati i prve

saobraćajne komunikacije, koje će predstavljati vezu između drevnih naroda.

8

3. STARA DRŽAVA

3.1. Egipat od 2895. do 2360.

Period od 2895. do 2360. godine stare ere nazivamo Starom državom. Obilježen je

velikim procvatom u vrijeme III i IV dinastije, zatim slabljenjem apsolutne monarhije u V i

VI dinastiji, nakon čega se država počela raspadati, a konačni raspad zabilježen je za

VIII dinastije.

III dinastija

Za treću dinastiju Maneto bilježi 9 vladara, dok spomenici i kraljevske liste potvrđuju njih

6. Prvi i najvažniji vladar treće dinastije, ujedno i njen osnivač je kralj Djoser (Zoser,

Djeser, Džoser). On je cijeli Egipat podvrgnuo svojoj vlasti oko 2895. godine st.e. čime i

počinje period Stare države. On je ostao upamćen kao prvi vladar kome je grobnica

izgrađena u obliku piramide. Njegov arhitekt je bio Imhotep, i imao je zadatak da sagradi

što bolju grobnicu za svog kralja. Ta grobnica je trebala biti mastaba sastavljena od 6

dijelova, s tim što je svaki sljedeći dio bio manjih dimenzija od prethodnog. Tako se

dobio piramidalni oblik, i sagrađena je stepenasta piramida – prva piramida u Egiptu,

visoka oko 60 metara.

U vrijeme treće dinastije prijestolnica je premještena sjevernije, u blizini velikog nasipa

kod Fajuma, na mjestu gdje je nekada Menes naložio gradnju „Tvrđave bijelog zida“. Tu

se razvija grad Memfis koji će ostati glavni grad Stare države do njenog kraja.

IV dinastija

Ovo je jedna od najčuvenijih dinastija, ne samo egipatske, nego i cjelokupne svjetske

historije. Izdvaja se po tri velika vladara – Khufu, Khafre i Menkerre (grčka imena za ove

vladare su Keops, Kefren i Mikerinos). Oni nisu ostali poznati kao veliki osvajači ili

državnici, nego kao vladari kojima su izgrađene najveće grobnice.

9

Redom, prvi vladar iz ove dinastije je kralj Snofru. On je ujedno i posljednji egipatski kralj

koji je imao dvije grobnice – jednu u Medumu i jedna u Dahšuru. Obje te grobnice su

bile piramide. Prva, u Medumu je stepenasta piramida, a druga u Dahšuru čista, ravna

piramida – prva takva piramida ikad sagrađena.

Nasljednik Snofrua bio je kralj Khufu (Keops). On je odlučio graditi grobnicu na ravnom

platou kod mjesta Gizeh, 10 km sjeverno od Memfisa na lijevoj obali Nila. Tamo je

sagrađena najveća piramida i jedno od najvećih graditeljskih djela uopšte u svijetu.

Khufuova piramida bila je prvobitno visoka 147 metara, a danas je nekih 10 metara niža.

Khufuov sin i nasljednik bio je Khafre (Kefren), koji je po ugledu na svog oca gradio

piramidu u Gizi. Khafreova piramida bila je nešto manja of Khufuove, ali je građena na

manjem uzvišenju, tako da iz daljine izgleda veća. Također, dio velikog Khafreovog

posmrtnog hrama je i Velika Sfinga ispred piramide. To je veliki spomenik sagrađen u

obliku lava sa glavom kralja Khafrea.

Istim putem krenuo je i njegov nasljednik, sin Menkerre, koji je sagradio treću, najmanju

piramidu u Gizi, i danas te građevine su poznate kao Velike piramide u Gizi i

predstavljaju jedno od sedam čuda Starog svijeta. Uz te tri velike piramide, u Gizi se

nalaze i manje piramide, hramovi i mastabe.

Nakon smrti posljednjeg velikog vladara IV dinastije Menkerrea, jača utjecaj

sveštenstva, dolazi do borbe za prijestolje i to dovodi do pada IV dinastije.

V i VI dinastija

Prema legendi IV dinastiju su srušila dva sina koje je bog Ra imao sa ženom jednog

svog sveštenika Userkafa. Ta dva Raova sina, Userkaf Sahure i Kakai su prvi vladari V

dinastije koji jedan za drugim vladaju Egiptom. Istaknutiji vladari ove dinastije su još

Neweserre, Menkaure i Dedkare.

U vrijeme V dinastije dolazi do slabljenja kraljeve moći, a jačanja utjecaja sveštenika i

krupnih zemljoposjednika – feudalaca. Zbog ogromnog utjecaja sveštenstva, ova

dinastija se smatra svešteničkom dinastijom. Sa dolaskom na vlast heliopolsko

10

sveštenstvo za dinastičkog boga postavlja Ra, boga sunca, stvoritelja svijeta. Zbog toga,

i kraljevi, počevši od Kakaia, nose titulu nefer-ka-re, što znači „ljepota Raove duše“.

Heliopolsko sveštenstvo je značajno oslabilo kraljeve ovlasti time što ga je učinilo

zavisnim od Ra, i kralj više nije bio jednak bogu. To slabljenje kraljeve moći će bitno

utjecati na daljnji razvoj egipatske države, držvava počinje slabiti, a u konačnici će

završiti propadanjem Stare države.

Kako je završena vladavina V i počela vladavina VI dinastije nije poznato. O VI dinastiji

se veoma malo zna, a poznato je da joj je osnivač bio Seheteptaui Teti, a jedini vladar

bio Pepi II, koji je vladao 93 godine.

VII i VIII dinastija

VII dinastija najvjerovatnije nije ni postojala. Maneto spominje 70 memfita koji vladaju 70

dana, i najvjerotavnije se radi o nomarsima koji su upravljali državom po jedan dan.

VIII dinastija nije mnogo poznata. Ono što je očigledno jest da je došlo do potpune

propasti države. Decentralizacija je izazvala opšti haos, pojedini vladari su iskorištavali

narod više nego prethodnici, što je izazvalo veliku pobunu naroda koja je završila

uništenjem Stare države. Ujedno, to je i prva društvena revolucija u historiji

čovječanstva. Sa VIII dinastijom završava se period Stare države i oko 2360. godine

stare ere počinje prvo prelazno doba.

3.2. Odnos prema susjedima

Odnos Egipćana prema susjedima u vrijeme Stare države bio je uglavnom isti kao i u

tinisko doba. Naslijeđeni su stari sukobi sa Nubijcima, Libijcima i narodima sa Sinajskog

poluostrva. Poznati su ratni pohodi kralja Sahurea iz IV dinastije protiv Nubijaca i

Libijaca. Sa prvog pohoda je doveo 7000, a sa drugog 11000 robova i 13000 glava

stoke. Također, on je vodio pohode i na Sinaj kako bi došao do bakrene rude.

Pored tih već tradicionalnih sukoba, ekspedicije su išle i na sjever u Aviju, zatim na istok

u vadi Maghara, na fenikijsku obalu, u Prednju Aziju itd.

Na jug u Nubiju je išao i Pepi II iz VI dinastije koji je proširio egipatsku državu sve do II

katarakte. Za svoje duge vladavine, Pepi II je ratovao i na sjeveru gdje su azijski beduini

11

bili preuzeli kontrolnu nad Palestinom. Čak pet vojnih pohoda su Egipćani morali slati da

vrate te prostore pod svoju kontrolu.

Nakon VI dinastije egipatska država slabi, počinje decentralizacija vlasti pa osvajanja

okolnih prostora padaju u drugi plan.

3.3. Vjera

Egipatska vjera proizašla je na starim totemima. Mnogo toga iz rodovsko-plemenskih

zajednica je sačuvano, a pojedini totemi su postali božanstva. Održala se i tradicija da

kad jedna noma pokori drugu, ona joj nameće svoju svjetovnu vlast, ali i svoje

božanstvo.

Iako je Egipat već bio ujedinjen politički, vjera nikada nije postala jedinstvena. Svaki

grad imao je svoje božanstvo koje je bilo zaštitnik tog grada i njegove neposredne

okoline.

U Memfisu božanstvo je bio Ptah, u Heliopolisu Atum, u Edfuu Horus, u Tebi Amon, u

Abidosu Oziris, u Ombosu Sobek, u Denderi Hator itd.

Karakteristično je i poimanje vjere kod običnog Egipćanina. On, naime, nikada nije

mogao zamisliti apstraktno božanstvo, nego ga je uvijek sebi predstavljao u nekom liku,

uglavnom sa tijelom čovjeka i glavom životinje. Tako je npr. Horus imao glavu sokola,

Sobek krokodila, Hator krave itd., dok je manji broj božanstava bio predstavljen samo u

ljudskom obliku, kao npr. Oziris, Amon, Izida itd.

Sva ta božanstva u stvarnosti su predstavljala sile Prirode i njene pojave, a Egipćani su

te sile predstavljali sebi na najlkaši način na koji su ih razumijevali.

3.4. Piramide

Iz potrebe da se kraljevo tijelo poslije smrti što bolje sačuva, i da njegovi posmrti

hramovi budu što veličanstveniji – građene su piramide. Piramide su se razvila iz

mastaba, a prvu piramidu je projektovao arhitekt Imhotep za kralja Djosera.

Prvobitno, posmrti Djoserov hram je trebao biti mastaba. Imhotep je osmislio tu mastabu

tako da se sastoji od 6 nivoa, gdje će svaki viši nivo biti površinski veći od prethodnog.

12

Tako se dobio izgled piramide i sagrađena je prva piramida u historiji. To je bila

stepenasta piramida u Sakkareu za kralja Djosera. Ova piramida nije bila građena od

opeke, nego od istesanog kamena.

Od IV dinastije razvoj piramida je teče ubrzano. Već prvi vladar ove dinastije, Snofru,

gradi stepenastu piramidu u Medumu, sličnu Djoserovoj piramidi. Njegov drugi hram bio

je u Dahšuru. Taj hram je također bila piramida, ali ne stepenasta, nego čista, ravna

piramida – i to je prva takva piramida ikad sagrađena, preteča Velikih piramida u Gizi.

Ona je visoka 97 m, i posebna je što ima dva ulaza. Karakteristično za ovu piramidu je i

što ima dva ugla nagiba, tj. na određenoj visini je smanjen početni ugao kako bi se što

prije završila. Zbog toga se još naziva i „Savijenom piramidom“.

Vrhunac gradnje piramida su Velike piramida u Gizi, izgrađene za vladare IV dinastije

Khufua (Keopsa), Khafrea (Kefrena) i Menkerrea (Mikerinosa). Uz ove tri velike

piramide, u Gizehu se nalazi i još nekoliko manjih piramida i drugih građevina, što sve

zajedno čini veličanstven graditeljski kompleks.

Prva izgrađena, i najveća, je Khufuova piramida. Ona ima kvadratnu bazu čija je svaka

stranica duga 230,38 m. Visina svake bočne strane je 186 m, a ukupna visina piramide

je 147 m. Međutim, pod utjecajem vremena, visina piramide je smanjena za 10 m, tako

da danas iznosi 137 m. Površina koju piramida zauzima je 54,300 m2, građena je od

velikih blokova veličine 1,10 m3, pa je sav građevinski materijal imao preko 2,500.000

m3.

Druga velika piramida je Khafreova. Ona je prvobitno izgrađena niža od Khufuove,

visoka 136,40 m, ali danas izgledaju približno iste visine, jer se Khufuova piramida

smanjila, a uz to je i Khafreova piramida građena na manjoj uzvišici. Veličanstvenost

Khafreove piramide upotpunjuje i Velika Sfinga – ogroman spomenik sa tijelom lava i

glavom kralja Khafrea.

Treća piramida je Menkerreova piramida, najmanja od ove tri. Ona je visoka 65 m, ima

tri pomoćne piramide, i najbolje je sačuvana. Neki dijelovi njenog hrama su u potpunosti

ostali netaknuti. U unutrašnjosti postoji i prostorija za sahranjivanje nekoga od članova

porodice, pored onih standardnih prostorija za kralja.

13

3.5. Nauka heliopolskih sveštenika

Heliopolsko sveštenstvo je vremenom izraslo u pravi autoritet u egipatskom društvu.

Vrhunac toga je bio trenutak kad su zbacili IV dinastiju i preuzeli tron. U takvom položaju

bilo im je omogućeno da vjeru propovijedaju na način kako njima odgovara. S ozbirom

da su oni bili sveštenici boga Ra, odlučili su stvoriti sistem vjerovanja kako bi kult Ra

proširili cijelim Egiptom.

Prema njihovoj nauci, Egiptom upravlja 27 bogova podijeljenih u tri eneade. Prvu

eneadu čine Ra, bog sunca, zatim Šu, zračni prostor i njegova žena Tefnut koja nema

određenu kosmičku ulogu. Geb je zemlja, a Nut nebo. Oziris predstavlja Nil koji

oplođuje zemlju, a oplođena zemlja je njegova žena Izida. Posljednja dva predstavljaju

neplodnost – Seth pustinja i Nefthis njegova neplodna drugarica.

Kad je Ra postavljen za dinastičkog boga, po cijelom Egiptu su njemu građeni hramovi,

Ra nije predstavljen ni u kakvom liku čovjeka ili životinje, nego se on u svom punom

sjaju i stvarnom obliku svakog jutra pojavljuje na nebu i daje svjetlost. Njegov kultni

simbol je obelisk.

Heliopolski sveštenici su bili oprezni prilikom stvaranja svoje nauke i nisu u potpunosti

odbacivali ostala božanstva. Kako bi što više ljudi pridobili, oni su njihova lokalna

božanstva udruživali sa bogom Ra, pa je tako nastao Horus-Ra, Atum-Ra, Ra-Harakte,

Amon-Ra, Sobek-Ra itd.

Iako su heliopolski sveštenici poslije VI dinastije izgubili vlast, njihovo je učenje već

uveliko bilo prihvaćeno i stvoren je kult solarnog monoteizma jer je Suncu data

stvaralačka i vrhovna moć.

3.6. Legenda o Ozirisu

Na piramidama iz V i VI dinastije sačuvana je priča o Ozirisu koja se, uz manje izmjene,

održala kroz čitavu egipatsku historiju. U najkraćem, ona ide ovako :

Oziris je bio sin Geba i Nute, i imao je neprijatelja u vidu svog brata Setha. Seth jednom

postavi zasjedu Ozirisu, i uz pomoć trećeg brata Thotha ubi Ozirisa i baci njegovo tijelo

niz Nil. Kad su ostali bogovi čuli da je Oziris ubijen, bili su žalosni – svi osim Setha i

14

Thotha. Ozirisova majka Nut je odlučila da pronađe njegovo tijelo i vrati mu srce i glavu,

Izida i Nefthis ga izvuku iz vode, a Ra mu naredi da ustane. U međuvremenu, Ozirisovu

smrt je želio osvetiti njegov sin Horus koji se borio protiv Setha. Iako je Seth Horusu

izvadio oko, Horus je pobijedio i to oko dao svom ocu Ozirisu kako bi mogao vidjeti.

Ozrisi je tako oživio i postao jak tako da mu ravnog nije bilo. Na suđenju u Heliopolisu

Seth je okrivljen, a Ozirisu je pripalo prijestolje Geba.

Ova priča je personifikacija godišnjeg prirodnog procesa – Oziris predstavlja vegetaciju,

a Seth pustinju, neplodno tlo. Kako u priči Seth ubija Ozirisa, tako u prirodi pustinja

„pobjeđuje“ vegetaciju, odnosno Ozirisova smrt predstavlja period u godini kada se

vegetacija gasi. Ozirisovo uskrsnuće predstavlja ponovno buđenje vegetacije, kada opet

sve cvate. Zato Ozirisu „pripada prijestolje Geba (zemlje)“.

3.7. Organizacija Stare države

Organizacija države je manje-više ista kao i u tiniskom dobu. Na čelu države je kralj –

apsolutni vladar svega u Egiptu. Ono što se svakako razlikuje je period V i VI dinastije,

kada kralj više nema toliku moć.

Kao i ranije, uprava je podijeljena na Gornji i Donji Egipat, ali to ne predstavlja problem

jer je uprava centralizovana. Upravo je opet vodio vezir – vojska, finansije, zemlja,

prihodi, rashodi – sve je bilo u njegovim rukama, osim kultova koje su držali sveštenici.

Dalje ispod vezira su razni viši i niži činovnici među kojima su najvažniji nomarsi. Uprava

se vodila pismeno i bila je povezana sa sudstvom. Postojali su niži, lokalni sudovi koji su

postojali u svakom gradu i kojima su upravljali nomarsi, i vrhovni sud kojeg je vodio

vezir.

3.8. Društvene prilike

U ovo doba nema nikakvog plemstva, kralj je vrhovni gospodar, a činovništvo je

isključivo po volji vladara, a ne po nasljedstvu. Seljaci su radnici koji su vezani uz svoj

posao. Postoje i zanatlije, koje su u nešto povlaštenijem položaju u odnosu na obične

radnike, a pogotovo u odnosu na robove, ali svejedno nisu bili slobodni. Njihova se

„prednost“ ogledala u tome što su uvijek mogli usavršavati svoj zanat i poboljšavati svoje

proizvode, pa su zbog toga mogli biti traženiji i plaćeniji. S obzirom da su poslovi bili

15

nasljedni, porodice su čuvale tajne svog zanata. U najgorem položaju su svakako robovi

koji su uglavnom bili oni ljudi koje su egipatski vladari dovodili sa svojih uspješnih ratnih

pohoda iz okolnih zemalja. Oni su bili u potpunosti obespravljeni i njihovi vlasnici i

vladari su ih iskorištavali do krajnjih granica, a zauzvrat im davali samo onoliko koliko im

je bilo potrebno da prežive.

3.9. Trgovina

Trgovačke prilike su uglavnom bile iste kao i u tiniskom dobu. Trgovina je obavljana sa

istim narodima, onim koji su Egipćanima već bili poznati, a to su Nubijci, azijski beduini

sa Sinaja, iz Sirije, Palestine i Mezopotamije, i narodi iz zemlje Punt. Postoji jedan zapis

koji kaže da je Pepi iz VI dinastije u Puntu bio jedanaest puta. Roba koju su dobavljali je

pretežno bila ista kao i ranije : drvo, pivo, mirodije, tamjani, zlato, bakar itd. Može se reći

da političke promjene u egipatskoj državi nisu mnogo utjecale na trgovinu, jer su

intenzivne trgovačke veze sa okolnim narodima ostale sačuvane.

3.10. Prvo prelazno doba

Već sa završetkom VI dinastije egipatsko stanovništvo počinje da se buni, nezadovoljno

svojim položajem i stanjem u državi. Nezadovoljstvo kulminira oko 2360. g. st. e. kada je

zbačena VIII dinastija i srušena Stara država i vladavina memfiskih kraljeva. Tada

nastupa period bezvlašća i razjedinjenosti, tj. prvo prelazno doba egipatske historije.

Ovaj period, koji će trajati narednih 200 godina, obilježen je unutrašnjom borbom za

prijestolje između pojedinih vladarskih porodica koje su se po moći i bogatstvu izdvajale

od ostalih. U prvom redu to su porodice iz Herakleopolisa i Tebe. Nakon dugih sukoba

pobjedu će odnijeti Tebanci koji će zagospodariti cijelim Egiptom oko 2160. g. st. e.

Ovakvo stanje iskoristili su svi u Egiptu kako bi promijenili svoj položaj, i ova je revolucija

postavila neke nove vrijednosti u egipatskom društvu koje će se manifestovati već od

početka Srednje države. Najvažnije je da je razlika između slojeva znatno smanjena,

donji sloj više nije u tolikoj mjeri iskorištavan kao ranije, a također je običnim Egipćanima

bilo omogućeno „pravo na vječni život“, odnosno bilo im je omogućeno da sebi grade

skromne grobnice gdje će vječno počivati.

16

Ipak, ova revolucija koja je uništila staro egipatsko društvo nije bila jedinstvena, nije bila

vođena od strane pojedinca ili grupe ljudi koji su dijelili iste ciljeve, već je bila isključivo

rezultat nepodnošljivog stanja u društvu.

4. SREDNJA DRŽAVA

Period Srednje države počinje sa drugim ujedinjenjem Egipta 2160. g. st. e., i traje do

1700. g. st. e. U ovom periodu vladaju XI, XII i XIII dinastija. Period je obilježen

unutrašnjim uređivanjem države za XI dinastije, usponom i širenjem države za XII

dinatije, nakon čega dolaze slabi vladari, počinje decentralizacija vlasti, provaljuju okolni

narodi i država u konačnici propada.

Srednja država je država tebanskih kraljeva koji su tokom prvog prelaznog doba zbacili

herakleopolske kraljeve iz IX i X dinastije i vlast uzeli u svoje ruke.

XI dinastija

Ovoj dinastiji pripadaju vladari sa imenima Antef i Mentuhotep. Antefi (njih četvorica)

pripadaju još onom periodu borbe sa Herakleopolitancima, a osnivačem dinastije smatra

se Mentuhotep I. Ovi vladari imali su sjedište u Gornjem Egiptu, nedaleko od Tebe u

gradiću Hermonitsu.

Nakon borbe za Herakleopolitancima, uz koje su stajali i Siuti, tebanski kraljevi su se

morali boriti i sa narodima koji su u međuvremenu provalili u Deltu – Libijci sa zapada i

Azijati sa istoka. Uspostavljanje vlasti na cijelom prostoru Egipta je dugo trajalo, i

poznato je tek da je Mentuhotep IV vladao cijelim Egiptom. Također, za XI dinastije,

Egipat je ponovo pokorio veći dio Nubije.

Vladari XI dinastije su upravu prepuštali vezirima, a dali su im kontrolu i nad vojskom.

Veziri su tako imali ogromnu moć u svojim rukama, i oko 2000. g. st. e. jedan vezir će to

iskoristiti i zbaciti XI dinastiju, te osnovati novu, XII dinastiju.

XII dinastija

Pomenuti vezir koji je zbacio XI dinastiju je Amenemhet I, osnivač XII dinastije.

Amenemhet I je prvi veliki vladar Srednje države koji je vladao punih 30 godina, sve do

17

svoje smrti 1970. g. st. e. Odmah po stupanju na prijestolje je počeo provoditi reforme –

počinje proces oduzimanja vlasti od nomarha, učvršćava granice i osigurava mir na

njima, uređuje upravu. Također, shvativši da je Teba previše daleko od krajnjeg sjevera

države, pa je teško upravljati cijelom državom iz nje, prijestolnicu premješta u blizinu

Memfisa, gdje osniva grad Iztaui ili Itštaui. U dvadesetoj godini svoje vladavine, kao

suvladara postavlja svog sina Sesostrisa I, kako bi ga pripremio za preuzimanje

prijestolja.

Doba XII dinastije je doba u kojem jača egipatski imperijalizam. Od ovog vremena

država počinje ozbiljno da se širi. Ratni pohodi su imali isti cilj kao i ranije – osigurati

zlato, bakar, robove, stoku i druge potrepštine koje su im trebale.

Amenemhet I je vodio ratove protiv azijskih naroda i plemena na Sinaju, i dalje u Siriji i

Palestini. Na zapadu je ratovao protiv Libijaca, a na jugu protiv Nubijaca. Cijelu Nubiju

pokorio je njegov nasljednik Sesostris I (1970-1936), koji je nastavio osvajanja dalje i

došao do zemlje Kuš. Rat sa Kušitima zazvršio je tek Sesostris III (1887-1850) koji je

Egipat doveo do II katarakte gdje je sagradio Semneh i Kumneh utvrđenja sa obje

strane Nila, kako bi osigurao novu granicu. On je kod I katarakte izgradio kanal kako bi

mogao transportovati vojsku i robu. Sesostris III još je ratovao i na sjeveru u Siriji. U

njegovo vrijeme, egipatska država se Nilom protezala dužinom od 1600 km. Također,

poznato je da je egipasku vlast je priznavala čak i Fenikija, koja je ostala pod upravom

domaćih vladara, ali pod velikim utjecajem Egipta, a slično važi i za narod Haunebu, koji

se nalazio navjerovatnije na Kreti. Unutar samog društva, Sesostris III je završio proces

oduzimanja moći od nomarha, a čak im je zabranio i da sebi grade grobnice.

4.1. Socijalne prilike

Revolucija je mnogo promijenila odnose unutar egipatskog društva, promijenjen je način

gledanja i na vladara, i na viši i niži sloj. Razlika između dva sloja je značajno smanjena.

Egipatski narod se izborio i za ono što u ranijim periodima nije imao – „pravo na

vječnost“, tj. stekli su pravo da sebi grade grobnice u skladu sa svojim mogućnostima u

kojima će, kako su oni vjerovali, vječno počivati. S druge strane, i vladar se drugačije

odnosi prema svom narodu. Nema više gradnje ogromnih grobnica za kralja, nema

nikako gradnje grobnica za nomarhe – narod se više ni približno mnogo ne eksploatiše

18

kao u vrijeme Stare države. Vladari XI i XII dinastije su bili svjesni kojim putem država

mora ići, bili su svjesni važnosti irigacionog sistema, i mnogo više pažnje su posvećivali

gradnji i popravljanju nasipa i kanala, a ne svojim grobnicama. Sačuvani su i zapisi u

kojima jedan vladar traži od svojih potčinjenih da svima sude pravedno, da su svi

jednaki pred bogom i pred kraljem. Sve to je omogućilo vladarima Srednje države da

održe mir i blagostanje unutar same države, a onda takvo stanje u državi omogućava i

jačanje i širenje na druge prostore.

Apsolutni vlasnik zemlje je kralj, kao u Staroj državi, a obični radnici su slobodni, vezani

uz svoj posao, ali nisu robovi. Generalno, socijalno stanje u Srednjoj državi je po

egipatski narod bilo u mnogome povoljnije i bolje nego stanje u Staroj državi. Obični

seljaci su postali punopravni građani.

4.2. Uprava države

Vrhovni vladar je kralj, koji u Srednjoj državi ima apsolutnu vlast nad svime u Egiptu.

Upravu opet vodi vezir, ispod kojeg slijede činovnici, blagajnici, predstojnici. Finansije

vode dva rizničara kraljevske kuće, a vrhovno sudstvo je podijeljeno na „šest kuća“ koje

vodi 30 velikaša Juga. Svi činovnici, koliko god oni bili moćni, podređeni su veziru, koji u

svojim rukama ima sve konce uprave, a također vodi i policiju glavnog grada i

odgovoran je jedino kralju. Ova podređenost čitave uprave jednoj osobi je čuvala

centralističku vlast.

4.3. Drugo prelazno doba

Posljednji moćan vladar XII dinastije je Amenemhet IV. Njega je naslijedila njegova

sestra kraljica Sebeknofrure, koja vlada samo 3 godine. Sa njom se i završava XII

dinastija i počinje slabljenje države, nestaje jedinstvo i opet dolazi do decentralizacije

vlasti. Gornjim Egiptom i dalje vladaju Tebanci, iz XIII dinastije, a u Delti se pojavila nova

dinastija, XIV, sa središtem u Ksoisu. Drugo prelazno doba obuhvata period od 1700. do

1580. g. st. e., i tu spadaju XIII, XIV, XV, XVI i XVII dinastija.

Pored ponovo izražene unutrašnje borbe za prijestolje, na štetu Egiptu idu i dešavanja

na sjeveru odakle prodiru Hiksi. Oko 1700. godine st. e. preko Sinaja u Egipat dolaze

razna azijska plemena. Oni se najprije naseljavaju u i oko Delte, gdje su osnovali svoj

19

grad Avaris, a kad su postali dovoljno brojni i moćni, kreću u rušenje egipatske države.

U prvom redu ta plemena su Hiksi. Nauka nije sigurna ko su bili Hiksi, ali se

najvjerovatnije radi o semitskom narodu, koji ima i kananskih, azijatski, huritskih i drugih

elemenata.

Oni su u Egipat došli, najvjerovatnije, povlačeći se od nadolazećih naroda sa sjevera i

istoka, koji su njima prijetili, a to su bili Arijci. Arijci potiskuju Hikse prema jugu, koji se

povlače prema egipatskoj granici, a onda i u sam Egipat. U jednom trenutku, Hiksi su

odlučili pokoriti Egipat i u velikom naletu su pobijedili slabo opremljenu i organizovanu

egipatsku vojsku. Veliku prednost su imali u novom oružju – bojnim kolima i konjima,

koje su Hiksi upoznali u kontaktu sa Arijcima. Oko 1680. g. st. e. Hiksi su zagospodarili

cijelim Egiptom.

Oni osnivaju i nove vladajuće dinastije, XV i XVI i vladaju punih 100 godina. Njihova

vladavina je obilježena vojnom diktaturom, nikada se nisu zbližili sa domaćim

stanovništvom, Egipćani ih nisu prihvatili kao svoje vladare, i svih tih 100 godina Hiksi su

u Egiptu ostali stranci.

Početkom 1500-ih godina stare ere počinje pobuna protiv Hiksa. Tu pobunu započela je,

i vodila, jedna tebanska dinastija – XVII. Tebanci su ranije sklopili savez sa narodima sa

Sredozemnog mora kako bi u istom momentu napali Hikse i sa kopna i sa mora.

Tebanci su imali veliku prednost u odnosu na Hikse – bili su Egipćani, i samim time

mnogo bliži ostalim Egipćanima nego što su to bili Hiksi. Također, u prethodnih 100

godina Egipćani su se upoznali sa bojnim kolima i konjima, i Hiksi su tu prednost u

naoružanju izgubili.

Pobunu je počeo Sekenenre, nastavio Kamoz, a završio Ahmozis. Oko 1580. godine

stare ere, Ahmozis je istjerao Hikse iz Egipta, i nastavio dalje sve do Palestine gdje je

postavio stražu. Time je završena vladavina Hiksa nad Egiptom, a Ahmozis se okrenuo

jugu, osvojio Nubiju i zavladao cijelim Egiptom. Time završava drugo prelazno doba i

počinje Nova država.

20

5. NOVA DRŽAVA

Nova država je stvorena nakon protjerivanja Hiksa oko 1580. godine stare ere. U

sljedećih pet stoljeća, egipatska država doživjet će svoj vrhunac u svakom smislu. Doba

Nove države je doba najvećeg teritorijalnog širenja Egipta, koji se na svom vrhuncu

prostirao od Eufrata na sjeveru do IV katarakte na jugu, i od Punta na istoku do istočnog

bazena Sredozemnog mora na zapadu.

Većina vladara Nove države su bili izuzetno sposobni ili kao osvajači ili kao državnici koji

su se posvetili unutrašnjem uređenju države. Temelj države činila je moćna vojska koja

je omogućila ostvarivanje imperijalističkih ciljeva egipatskih vladara.

U Novoj državi vladaju XVIII, XIX i XX dinastija, a ovaj period završava 1085. godine

stare ere kada država propada i nastupa treće prelazno doba.

5.1. XVIII dinastija

Najslavniju egipatsku dinastiju osniva Ahmozis i njoj pripadaju neki od najvećih

egipatskih kraljeva u cijeloj historiji – Tutmes I i III, Amenhotep III, Aknaton, kraljica

Hatšepsut i drugi.

Vladari XVIII dinastije su se mnogo ugledali na XII dinastiju, čak su prepisivali njihove

zapise i ostavili veliki trag o XII dinastiji, tako da se o XII i XVIII dinastiji zna najviše od

svih egipatskih dinastija.

Tutmes I

Ahmozisa je naslijedio Amenhotep I, a njega Tutmes I koji vlada od 1530. do 1520. g.

st.e. On počinje sa velikim osvajačkim ratovima na sjeveru i jugu. Već su njegovi

prethodnici osvojili veći dio Nubije, a on nastavlja dalje, i granicu postavlja na IV

kataraktu. Popravio je kanal Sesostrisa III kod prve katarakte, njegove tvrđave Semneh i

Kumneh kod druge, i sagradio novu tvrđavu kod treće katarakte. Koliko je poštovao

21

vladare XII dinastije pokazao je kad je Sesostrisa III proglasio za božanstvo tih predjela

od II do IV katarakte.

Na sjeveru, Tutmes I vodi ratove u Siriji i dovodi Egipat do Eufrata čime država dostiže

najveće teritorijalno širenje koje će ikada imati. Na obali Eufrata je podigao tvrđavu.

Hatšepsut

Tutmesa I naslijedio je njegov sin Tutmes II, koji nije bio sposoban vladar kao njegov

otac, pa sa njim vlada njegova polusestra Hatšepsut, također kćerka Tutmesa I. Nakon

brze smrti Tutmesa II, na njegovo mjesto dolazi Tutmes III, još jedan sin Tutmesa I.

Tutmes III je u početku vladavine bio podređen moći kraljice Hatšepsut. Hatšepsut i

Tutmes III počinju vladati 1504. g. st. e.

Hatšepsut je bila veoma sposobna žena, smatrala je da je božanskog porijekla, rođena

od samog boga Amona. Ona je na svom hramu u Deir el-Bahri dala uklesati prikaz

njenog rođenja od Amona i svoje majke Ahmes. U tom hranu postoji i zapis koji kaže da

je Tutmes I nju odredio kao svoju zakonitu nasljednicu, i ona traži da tako bude i

poštovana. I tako je i bilo, Hatšepsut je imala podršku dvora i sveštenstva, i dugo je

ostala izuzetno sposoban vladar.

Njena vladavina je uglavnom obilježena mirom i blagostanjem, i zaustavljeno je ono

širenje države koje je počeo njen otac. Posvetila se razvijanju države u unutrašnjosti,

gradnji, umjetnosti itd.

Ipak, bio je i jedan njen vojni pohod na zemlju Punt, zemlju sa kojom su nekada davno

Egipćani još u tinisko doba razvili trgovačke odnose. Hatšepsut je iz Tebe poslala pet

velikih bojnih brodova sa vojskom, koji su niz Nil, preko Crvenog mora i Indijskog

okeana došli u Punt. Međutim, do sukoba nije došlo jer su Punćani priznali egipatsku

vlast. Brodovi su se istim putem vratili, i sa sobom doveli razne vrste životinja u

kavezima, pomasti, mirodije, tamjane i smolu. Sve to, naročito tamjani su koristili za

uljepšavanje njenog dvora u Deir el-Bahri. Tako je ponovo uspostavljen odnos Egipta i

Punta, ovaj put politički.

22

Kraljica Hatšepsut spada u širi krug najvećih egipatskih vladara, i svakako je jedna od

najvećih žena vladarica u čitavoj historiji čovječanstva, rame uz rame sa engleskom

kraljicom Elizabetom II i ruskom caricom Katarinom Velikom.

Kako je završila svoju vladavinu nije poznato, jer se odjednom gubi iz historijskih zapisa.

Mogući razlog tome je što se ona odnosila miroljubivo prema narodima iz Sirije i

Palestine, čak im dala i određeni stepen autonomije, jer je dozvolila da tim prostorima

upravljaju tamošnji lokalni namjesnici koji su priznavali vrhovnu vlast Egipta. Jednom je

došlo do nemira u Siriji i Palestini, možda upravo iz razloga što su osjetili da se mogu

osloboditi egipatske vlasti. Moguće je da je upravo ta pobuna okončala vladavinu

kraljice Hatšepsut, i vlast preuzima njen suvladar, polubrat Tutmes III.

Tutmes III

Tutmes III nije podržavao politiku mira kraljice Hatšepsut. Pomenuti nemiri u Siriji i

Palestini su možda omogućili pobornicima ratne politike, na čelu sa Tutmesom III, da

preuzmu vlast. Kako god da je došao na vlast, on je pokazao da je politici mira došao

kraj tako što je naredio da se ime Hatšepsut izbriše sa zapisa, i njeno lice istuče sa

spomenika.

Tutmes III je u potpunosti bio na svog oca Tutmesa I, veliki kralj-osvajač. On je odmah

po preuzimanju vlasti poslao vojsku u Siriji i Palestinu da uguši pobunu. To je bilo

godine 1479. kada je došlo do bitke kod Megida protiv udruženih azijskih naroda. On je

nastavio dalje sa vojskom i došao do Eufrata, gdje je sagradio svoju tvrđavu kod tvrđave

koju je ranije na istom mjestu sagradio njegov otac. Time je pokazao svoju veličinu

vrativši egipatsku državu u granice njenog najvećeg teritorijalnog širenja, a tvrđava je

imala i zadatak da čuva granicu od upada okolnih naroda.

Kasnije, 1464. g. st. e. Tutmes III je porazio udružene azijske narode predvođene

Mitancima i Kadešanima i prisilio ih na poslušnost. Strahujući da će biti pokoreni,

babilonski i asirski kraljevi Tutmesu šalju darove pokazajući time da ne žele sukob sa

Egiptom.

Ovi brojni uspjesi Tutmesu III su omogućili da ostane zapamćen kao najveći vladar

najslavnije egipatske dinastije. Država se prostirala od Eufrata do IV katarakte, i od

23

Punta do istočnog bazena Sredozemnog mora.

On umire 1450. godine stare ere i nasljeđuje ga sin Amenhotep II. Tutmesovu smrt su

pokušali iskoristiti isti oni azijski narodi koji su sa njim ranije vodili borbe, nadajući se da

njegov nasljednik neće biti sposoban kao Tutmes. Međutim, Amenhotep II je ugušio sve

pobune i sačuvao državu onakvu kakvu mu je njegov otac ostavio. Sa Tutmesom III

završava se doba najvećeg širenje egipatske države, i već od Amenhotepa II počinje

miran period u kojem nije bilo osvajanja. Amenhotep II vlada do svoje smrti 1425. g. st.

e. i nasljeđuje ga Tutmes IV koji nastavlja sa politikom svoj prethodnika. Za njegovo

vrijeme znatno je poboljšan odnos sa Mitancima, jer je on za svoju ženu uzeo kćerku

mitanskog kralja. Tutmes IV vlada do 1405.

Amenhotep III

Sa Amenhotepom III počinje doba apsolutnog mira. On se okrenuo unutrašnjoj izgradnji

i uređenju države, kao i umjetnosti. U njegovo vrijeme, u kulturnom pogledu, Egipat

doživljava svoj vrhunac. Amenhotep III je uživao u onome što su mu ostavili njegovi

prethodnici, a to je bilo ogromno bogatstvo koje je sa raznih strana dolazilo.

Amenhotep III je sve probleme nastojao riješiti bez upotrebe sile, na miran i diplomatski

način. U njegovo vrijeme razvija se upravo diplomatija, koju je vodila njegova žena Teje.

Sačuvan je dobar dio diplomatskih prepiski između Egipta i Sirije koji mnogo

pojašnjavaju tadašnju situaciju u Siriji. Ti dokumenti se čuvaju u Amarni i predstavljaju

najstarije diplomatske prepiske na svijetu.

Takvu njegovu politiku su opet pokušali iskoristiti narodi sa prostora Sirije i Palestine, jer

je ovako mirna politika oslabila egipatski utjecaj na tim prostorima. Azijski narodi su se

ponadali da je došlo vrijeme da se oslobode egipatske vlasti. Ipak, za vladavine

Amenhotepa III ni do kakve pobune nije došlo, ali će se ovo slabljenje egipatskog vojnog

i političkog utjecaja u Prednjoj Aziji manifestovati nešto kasnije.

Amenhotep III umire 1370. g. st. e. i nasljeđuje ga Amenhotep IV.

24

Amenhotep IV – Aknaton

Amenhotep IV na vlast dolazi nakon smrti njegovog prethodnika 1370. g. st. e. Odmah

po stupanju na prijestolje, mitanski i hetitski kraljevi mu šalju darove. Oni su time

pokazali da žele nastaviti već dugo prijateljstvo sa Egiptom, ali su željeli i vidjeti kakav je

novi egipatski vladar – da li će nastaviti provoditi politiku mira kao njegovi bliži

prehodnici, ili će biti kralj-ratnik kao njegovi dalji prethodnici.

Amenhotep IV je nastavio politiku mira. Iako se udaljio od upotrebe vojne sile, ipak je

jednom morao poslati vojsku u Siriju i Palestinu, jer je prijetilo da situacija izmakne

kontroli i da se ti narodi oslobode egipatske vlasti. Kako bi sačuvao državu, poslao je

vojsku koja je ugušila pobuna, ali su i nakon toga dešavanja u Siriji i Palestini nastavila

ići na štetu Egiptu.

Međutim, Amenhotepa IV to nije mnogo zanimalo. On se posvetio unutrašnjem uređenju

države. Posebno ga je zanimala vjera, koja je do tada bila pod snažnim utjecajem

Amonovih tebanskih sveštenika. Amenhotep IV je smatrao da su oni iskrivili vjeru, u

njemu se razvijala mržnja prema tim sveštenicima, i odlučio je sam stvoriti novi vjerski

ideal koji će biti pravedniji i bolji za sve Egipćane.

Donio je vrlo hrabru odluku – suprotstaviti se tebanskim sveštenicima. On je stvorio

novo božanstvo – sunčevu ploču iz koje se šire zrake i završavaju u rukama, i nazvao ju

je Aton. Zabranio je da se Aton prikazuje u bilo kakvom životinjskom ili ljudskom obliku,

već samo tom sunčanom pločom. Jedan od prvih udaraca Amonovom sveštenstvu bio je

izgradnja hrama Ra-Harakteu, bogu Sunca, u Tebi – Amonovom gradu. Također, nije se

želio krunisati u Amonovom hramu u Tebi, nego u hramu Ra u Hermontisu. Ukinuo je

sva stara božanstva, sveštenicima oduzeo moć i posjede i pretvorio ih u radnike.

Prijestolnicu države je premjestio iz Tebe nešto sjevernije, na pola puta od Tebe do

Memfisa, i tu je gradio novi glavni grad kome je dao ime Aketaton – Horizont Atona.

Koliko se odmetnuo od dotadašnje vjere pokazao je kad je odlučio promijeniti ime.

Njegovo prvobitno ime, Amenhotep, znači Amon počiva, i on ga je promijenio u

Aknaton – Slava-duh-Atona. Preimenovao je i svoju ženu Nefertiti u Nefernefruaton

(Najljepše od najljepšeg je Aton.)

25

U Aketatonu je izgradio tri hrama Atonu i sjajnu palaču za sebe i svoj dvor.

Aknaton je bio svjestan sa koliko moćnim sveštenicima se sukobio, pa je na svom dvoru

okupljao ugledne i moćne ljude da mu pomognu u provođenju ove vjerske revolucije.

Sada je cijeli Egipat dobio novu vjeru sa Suncem Atonom kao jedinim i vrhovnim

božanstvom, i tome su se svi morali pokloniti i svoje vjerovanje uskladiti sa novim

idealom – solarnim monoteizmom.

5.2. Solarni monoteizam

Aknaton je relativno brzo sproveo vjersku revoluciju, zbacio Amona sa pozicije vrhovnog

božanstva i ukinuo sva stara božanstva. Jedino božanstvo bio je Aton, Sunce. Aknaton

je po cijelom Egiptu naredio gradnju hramova u čast Atona. Kipovi starih božanstava su

bili na udaru, a najgore je prošao, naravno, Amon. Nešto blaže se postupalo sa

hramovima Ra, Atuma, Horusa i drugih bogova sunca.

Iako su se novoj vjeri svi morali podrediti, ona se nikad nije u potpunosti zbližila sa

egipatskim narodom. Jednim dijelom je to zbog toga što je revolucija brzo provedena, a

drugim što su Egipćani bili previše vezani za svoja stara božanstva. Sunčana ploča –

Aton nikad nije mogla zamijeniti stara božanstva predstavljena u ljudskom i životinjskom

obliku.

Aknatonova vjera živjela je za njegovog života, imala je veliki utjecaj na egipatsku

kulturu, posebno umjetnost.

5.3. Kraj XVIII dinastije

Nakon Aknatonove smrti 1352. g. st. e. dolaze slabiji vladari i sveštenici se ponovo dižu i

jačaju svoj utjecaj na njih. Aknatona je naslijedio Sakere koji je veoma kratko vladao, a

onda je došao Tutankaton. On je na vlast došao veoma mlad pa je brzo pao pod utjecaj

sveštenstva. Pod takvim utjecajem on vraća prijestolnicu u Tebu, sveštenici vraćaju

stara božanstva sa Amonom na čelu. Vraćena su im i sva imanja i bogatstvo koje im je

ranije Aknaton oduzeo. Aknatonovo ime je svuda brisano, a Atonovi hramovi rušeni.

26

Dječak-kralj Tutankaton mijenja ime u ono pod kojim je mnogo poznatiji – Tutankamon.

Time je označen potpuni povratak staroj vjeri. Kako je Tutankamon bio veoma mlad,

glavnu riječ su imali sveštenici. Kad je umro sveštenici su mu sagradili veličanstvenu

grobnicu u Dolini kraljeva. Ta grobnica je ostala poznata po tome što je jedina sačuvana

sa svim zlatom, srebrom, nakitom, umjetninama, sarkofagom, kraljevskim lijesom od

suhog zlata i mumijom samog kralja Tutankamona.

Poslije Tutankamona kratko vlada Eje ili Ai. Sa njim završava XVIII, najslavnija dinastija

u egipatskoj historiji.

5.4. XIX dinastija

Poslije Ejea prijestolje je preuzeo jedan vojskovođa iz Atonovog i Tutankamonovog

vremena – Haremhab. Iako se u prvom redu posvetio unutrašnjem uređenju države,

vodio je i dva vojna pohoda – jedan u Siriju, a drugi u Kuš. Prijestolnicu je premjestio u

Memfis kako bi lakše upravljao državom, a priznavao je Amona kao vrhovno božanstvo.

Njega će oko 1310. naslijediti jedan starac po imenu Paramese, koji će promijeniti svoje

ime u Ramzes. Ramzes I će vladati veoma kratko, dvije godine, ali će mu i to biti

dovoljno da ostavi veliki trag u egipatskoj historiji. On počinje graditi veliku dvoranu

stubova u Amonovom hramu u Karnaku, začetnik je gradnje velikih hramova i palača u

Tebi i okolini koje će nastaviti graditi njegovi nasljednici Ramzesidi. Također je izgradio i

veličanstven spomenik Amona na ruševinama Atonovog hrama.

Seti I

Nakon dugog razdoblja mira 1308. pojavljuje se novi kralj-ratnik – Seti I. U ranijem

periodu Habiri su osvojili 23 egipatska utvrđenja u Prednjoj Aziji, a u Siriji zagospodarili

su Hetiti. Seti I je odlučio vratiti te krajeve u okvire egipatske države. Osvojio je sva

izgubljena utvrđenja, pobijedio Amorićane i Aramejce i započeo rat protiv Hetita.

Učvrstio je vlast na sirijskom primorju i napao Hetite kod Kadeša, pobijedio i natjerao ih

na povlačenje. U hramu u Karnaku prikazana je borba i pobjeda Setija I kojeg su

egipćani slavili kao apsolutnog pobijednika. Međutim, iz drugih izvora se zna da Seti I

nije mogao ići dalje, a da je ostali dio Sirije i dalje bio pod kontrolom Hetita.

Seti I umire 1298. g. st. e. i nasljeđuje ga Ramzes II.

27

Ramzes II

Ramzes II je najveći vladar XIX dinastije i jedan od najvećih kraljeva-ratnika u egipatskoj

historiji. Vladao je 67 godina sve do svoje smrti 1232. g. st. e. Prvi dio njegove vladavine

obliježen je ratom. U drugoj godini vladavine je imao manji sukob sa Libijcima. U petoj

godini započinje veliki rat sa Hetitima.

Hetitska država u to vrijeme obuhvatala je velike prostore uključujući i najveći dio Male

Azije i pojedine otoke u Egejskom moru. Prema tome i Hetiti su bili spremni za rat sa

Egiptom, a na čelu im je stajao kralj Muvatal. Ramzes II je bio svjestan hetitske moći pa

je na sjever poslao 4 velike vojske: Amona, Raa, Ptaha i Setha, a imao je i podršku

amoritskih i šardanskih plaćenika. Do bitke dolazi kod Kadeša i Hetiti ostvaruju početnu

prednost. Međutim, sposobnost Ramzesa II i stalna pojačanja koja su dolazila okrenula

su pobjedu u korist Egipta.

Muvatal je zatržio primirje, a Ramzes II prihvatio. Međutim, Hetiti su i dalje bili jaki i

spremni za obračun sa Egiptom i oba kralja su to znala. Iako su u narednom periodu

obje vojske bile prisutne, do većeg sukoba nije došlo. Konačni mir sklopljen je 1278.

godine, a nakon toga i savez dvije zemlje koje su podijelile svoje interesne sfere.

Od tada pa do smrti Ramzesova vladavina je obilježena mirom, posvetio se izgradnji

hramova, palača, kanala, nasipa itd. Ramzes II umire 1232. g. st. e. i na prijestolje dolazi

njegov trinaestogodišnji sin Merneptah.

Ramzesovu smrt su pokušali iskoristit Libijci i njihovi saveznici sa Sredozrmnog mora,

pa je 1227. godine Merneptah morao braniti Egipat od njih. Zahvaljujući još uvijek dobro

organizovanoj i opremljenoj egipatskoj vojsci napad je odbijen i država je sačuvana.

Ipak već za vrijeme Merneptahove vladavine egipatsko bogatstvo se smanjuje do te

mjere da Merneptah nije mogao sebi izgraditi posmrtni hram. Zbog toga on ruši

veličanstveni hram Amenhotepa III i taj materijal koristi da gradi svoj hram.

Nakon Mernehptaha dolazi nekoliko slabijih i manje značajnih vladara i XIX dinastija

završava oko 1200. g. st. e.

28

XX dinastija

Prvi značajniji vladar nakon Merneptaha je Setnaht, osnivač XX dinastije. On je došao

na prijestolje 1200. g. st. e. Bio je energičan i sposoban vladar, ali je vladao samo dvije

godine. Naslijedio ga je njegov sin Ramzes III 1198. g. st. e.

Ramzes III vlast preuzima u jednom teškom vremenu za Egipat. Sva dešavanja oko

Egipta su mu išla na štetu i prijetila propadanju države. Na zapadu su se bunili Libijci, sa

sjevera su prijetili narodi sa Sredozemnog mora koji su srušili Hetitsko kraljevstvo, a sa

istoka su prodiralo indo-europski narodi koji su rušili državu za državom. Ipak,

zahvaljujući svojoj sposobnosti i genijalnosti, Ramzes III je potukao i Libijce koji su bili

došlo do Memfisa, flotu koja je dolazila sa Sredozemnog mora i prijetila Delti, kao i

masovno prodiranje naroda sa istoka. Osim što je zaustavio to prodiranje sa istoka, on

je osigurao prevlast u Palestini, zauzeo velike prostore u Aziji i doveo Egipat skoro do

Eufrata. Ramzes III je u potpunosti stabilizovao državu, i nakon svih pomenutih pobjeda,

počeo je graditi velike hramove i palače po Egiptu na kojima je prikazivao svoje uspjehe.

Zbog svega što je uspio uraditi, pogotovo kad se uzme u obzir vrijeme i okolnosti u

kojima je vladao, Ramzes III spada u uži krug najvećih egipatskih vladara. On je jedan

od rijetkih vladara koji je uspješno vodio odbrambene ratove sa ciljem očuvanja Egipta.

Ono što nije uspio spriječiti je naseljavanje stranaca uz egipatsku granicu, a potom i u

samom Egiptu, najviše u Delti. To je išlo na štetu egipatskoj državi, a doći će do izražaja

nakon Ramzesove smrti.

Najveći, i jedini važan vladar XX dinastije, Ramzes III, umire 1168. g. st. e.

Nakon njega dolazi još 8 vladara koji nose ovo slavno ime, ali ni približno nisu moćni i

sposobni kao njihov prethodnik. Od Ramzesa IV počinje komadanje Egipta, opet dolazi

do decentralizacije vlasti, što, po pravilu, za posljedicu ima propast države. Glavnu riječ

opet imaju sveštenici. Godine 1085. st. e. tebanski sveštenik Herihor je zbacio

Ramzesa XI čime završava XX dinastija, ali i doba Nove države.

Tako je završeno najsjanije doba u historiji Egipta, i od 1085. počinje treće prelazno

doba koje će trajati nekoliko stoljeća.

29

5.5. Vanjska politika Nove države

Vanjska politika je zavisila od karaktera vladara. Kroz 5 stoljeća Nove države vladali su

različiti kraljevi koji su imali različite ambicije i interese. One najvažnije kraljeve možemo

podijeliti u dvije grupe : kraljeve-ratnike i kraljeve-državnike. Prvoj grupi svakako

pripadaju najveći osvajači : ujedinitelj Ahmozis, Amenhotep I, Tutmes I i III, Seti I,

Ramzes II, i još jedan veliki ratnik, ali ne i osvajač, nego branitelj – Ramzes III. Drugoj

grupi pripadaju kraljevi koji su se okrenuli unutrašnjem uređenju, izgradnji države i

njenom kulturnom procvatu. Takvi su u prvom redu kraljica Hatšepsut, Amenhotep III,

Aknaton, Ramzes I.

Kako su se smjenjivali vladari, tako se mijenjala i vanjska politika Nove države.

Razumljivo, za vrijeme kraljeva-ratnika ona je bila izrazito imperijalistička, ogledala se u

stalnim sukobima sa okolnim narodima. Prvi sukobi bili su na jugu sa Nubijcima i

Kušitima, na samom početku XVIII dinastije, a najčešći na sjeveru u Aziji sa brojnim

narodima sa prostora Palestine, Sirije i dalje u unutrašnjost azijskog kontinenta.

Za vrijeme one druge grupe vladara, vanjska politika je prije svega bila mirna i

diplomatska.

5.6. Uređenje države

Veliko teritorijalno širenje Egipta je zahtijevalo i dobro organizovano upravu. Prva velika

osvajanja u vrijeme Tutmesa I su imala za cilj osvajanje tog teritorija, ali ne i sređivanje

uprave. Tek je Tutmes III mnogo pažnje posvetio boljoj organizaciji egipatske prevlasti u

Prednjoj Aziji. U vrijeme osvajača, egipatska vlast nad osvojenim teritorijama se

uglavnom zasnivala na vojnoj upravi, odnosno vojska je bila ta koja je omogućavala

kontrolu nad tim prostorima. U vrijeme kada Egiptom nisu vladali kraljevi-ratnici, bilo je

mnogo više napora potrebno za očuvanje prevlasti. Sposobni vladari su uspijevali

diplomatijom zadržati kontrolu, iz čega je nastala potreba za jednim diplomatskim

jezikom i pismom. To su bili babilonski jezik i babilonsko pismo.

Kraljevi koji se nisu odlučivali da vojskom čuvaju vlast u Aziji su se okretali ženidbi sa

kćerkama lokalnih kraljeva (hetitskih, mitanskih itd). Time su nastojali spriječiti izbijanje

pobuna i tako su održavali vlast.

30

5.7. Uprava države

Uprava Nove države bila je izrazito centralistička. Na čelu uprave su ovaj put bila dva

vezira – vezir Sjevera sa sjedištem u Memfisu, i vezir Juga sa sjedištem u Tebi. Oni

imaju jednake dužnosti, ali je vezir Juga bio nešto utjecajniji, prije svega zbog toga što je

bio iz Tebe, prijestolnice cijele države i sjedišta moćnih Amonovih sveštenika. Finansije

vode dva blagajnika, jedan za Donji i jedan za Gornji Egipat. Dalje se redaju ostali

činovnici koji upravljaju nomama, sudstvom i pomažu u sakupljanju poreza. Svi niži

činovnici bili su podređeni vezirima koji su još imali i dužnost nadgledanja, i ako je

potrebno popravljanja postojećih i izgradnje novih kanala.

Dakle, uprava je kao i ranije bila sva u rukama vezira, s tim što je u Novoj državi

postojao poseban vezir za Donji, i poseban vezir za Gornji Egipat. Tako razgranata

uprava i administrativna podjela države ni u kom slučaju nisu smetali očuvanju centralne

vlasti, jer su svi, od vezira pa do najnižih činovnika, bili podređeni kralju, apsolutnom

gospodaru Egipta.

5.8. Vjera

Vjeru Nove države su vodili tebanski sveštenici koji su za vrhovnog boga postavili

Amona. Kroz svih pet stoljeća Nove države, Amon je ostao vrhovno božanstvo, njegovi

hramovi su bili ubjedljivo najbogatiji, a samim tim i Teba, njegovo sjedište, bila je

najbogatiji grad u cijelom Egiptu. Amona su priznavali i svi kraljevi i smatrali se njegovim

sinom.

Jedini izuzetak svega navedenog je Aknaton, koji je proveo vjersku revoluciju, zbacio

Amona, protjerao tebanske sveštenike i uveo kult solarnog monoteizma sa Atonom –

sunčanom pločom, na mjestu jedinog božanstva. Ta je vjera bila zvanična egipatska

vjera za vrijeme Aknatona, i svi joj se morali podrediti, ali u duhovnom životu običnih

Egipćana su uvijek ostala stara božanstva. Egipćani su bili čvrsto vezani za svoja

božanstva predstavljena u ljudskom ili životinjskom liku, pa ih čak ni sunčana ploča,

koliko god ona sjajna bila, nije mogla zamijeniti. Atonov kult je ukinut poslije Aknatonove

smrti i vraćena je vjera u stara božanstva, a vrhovnim božanstvom ponovo je proglašen

Amon.

31

6. TREĆE PRELAZNO DOBA

Nakon propasti Nove države 1085. godine st.e., kada je tebanski sveštenik Herihor

zbacio Ramzesa XI, Egipat počinje da se raspada. Vlast u svim dijelovima Egipta

preuzimaju lokalni moćnici, uz podršku sveštenstva. Ovo je treće prelazno doba, kada

nema centralne vlasti, vladaju stranci kojima pripadaju XXI-XXV dinastija.

Na sjeveru Egipta u gradu Tanisu, u Delti, vladar postaje Smendes, osnivač XXI

(taniske) dinastije. Tebanci i Tanišani su bez međusobnog sukoba upravljali Egiptom

koji je i vojno i politički bio podijeljen. Na čelu države nije bio kralj, nego veliki sveštenik

iz Gornjeg Egipta i to je jedino održavalo kakvo-takvo jedinstvo države.

Nešto kasnije, oko 950. godine st.e. u Bubastisu, u Donjem Egiptu, vođa jednog

libijskog plemena Mašauaša proglašava se kraljem Egipta. To je bio Šešonk I, osnivač

XXII dinastije. On je na vlast došao mirno jer se nije sukobljavao sa Tebancima i

Tanišanima. Ipak, on je htio uzeti što više vlasti, pa je uklonio porodicu starih sveštenika,

i za velikog sveštenika postavio svog brata Auputa. Zemlja je podijeljena libijskim vojnim

činovnicima i ponovo je počela ličiti na feudalnu državu. Ipak, znatna je razlika između

feudalne države iz vremena V i VI dinastije i države iz ovog perioda. Ovdje su svi

feudalci bili vojna lica i okupljeni oko kralja, koji je također bio vojničkog duha.

U vrijeme Šešonka I politika je nešto drugačija nego u vrijeme vladavine taniskih kraljeva

i tebanskih sveštenika. Šešonk I je u jednom trenutku poslao vojsku na sjever kako bi

32

iskoristio raskol između Kraljevstva Izraela i Kraljevstva Juda. On zauzima te prostore

uključujući i Jeruzalem.

Bubastiski kraljevi su od tada vladali Egiptom od Palestine do Siuta, a dalje prema jugu

vladaju tebanski sveštenici koje bubastiski kraljevi priznaju kao vladare juga.

Nakon Šešonka I dolaze slični kraljevi vojnici koji održavaju naslijeđeno stanje u Egiptu,

prije svega Osorkon I i II, nakon čega država ponovo počinje opadati, a u prvi plan opet

dolazi utjecaj tebanskog sveštenstva.

U Tanisu i Saisu, u Delti, pojavljuju se nove dinastije (XXIII i XXIV) sa namjerom

osvajanja cijelog Egipta. Na jugu, u Nubiji, razvija se kraljevstvo libijskog plemena

Temhu koje osniva dinastiju u Napati. Oni su imali bliske odnose sa tebanskim

sveštenicima.

To je XXV dinastija koja je ubrzo zavladala cijelom Nubijom i Gornjim Egiptom.

Dakle, ovo je vrijeme razjedinjenosti egipatske države kada vladaju 4 dinastije u

različitim dijelovima Egipta. Donjim Egiptom su vladale bubastiska (XXII), taniska (XXIII)

i saiska (XXIV), a u Gornjem Egiptu je bila nova etiopsko-libijska dinastija (XXV) sa

centrom u Napati.

Saiski vladar Tefnaht pokušao je podvlastiti cijeli Egipat i krenuo u pohode na jug.

Osvojio je nekoliko manjih dinasta u Delti, zatim Memfis i Hermopolis koji su do tada

pripadali bubastiskim kraljevima.

Bubastiski vladar u to vrijeme bio je Pianki, koji je naredio da vojska krene na sjever i da

se obračuna sa Tefnahtom. Oko 730. godine Pianki je pobijedio Tefnahta i na kopnu i na

Nilu i zauzeo Hermopolis. Nakon toga je nastavio pohod na sjever, vratio Memfis,

otjerao Tefnahta do krajnjeg sjevera i prisilio sve manje dinaste, a i samog Tefnahta da

priznaju njegovu vlast. Pianki je tako postao vladar Egipta od sredozemnog mora na

sjeveru do IV katarakte na jugu.

Bubastijci su Donjim Egiptom vladali do Piankijeve smrti, nakon čega se stari dinasti

dižu, u prvom redu Tefnaht koji zauzima Memfis i Heliopolis. Njega nasljeđuje Bokoris

33

koji je imao druge namjere – zaustaviti prodiranje Asiraca u Palestini – no završilo je

neuspješno.

Bokoris je imao i prijetnju sa juga odakle je sa vojskom dolazio Piankijev nasljednik

Šabaka. On je želio podvlastiti cijeli Egipat pa se premjestio u Tebu. Sa vojskom je

krenuo na sjever, porazio Bokorisa i postao vladar cijelog Egipta.

Time je Egipat opet dobio jednog vladara, ali on je bio stranac – Libijac.

U ovo vrijeme (kraj VIII i početak VII stoljeća st.e.) Egiptu se približavao najveći

neprijatelj kojeg je ikada imao – Asirija. Kako bi spriječio rat sa Asircima Šabaka je

pokušao uspostaviti diplomatske odnose sa asirskim kraljem Sargonom. Do sukoba

Egipta i Asirije u vrijeme ova dva vladara nije došlo, ali jeste nešto kasnije, nakon smrti i

jednog i drugog.

Šabakin nasljednik bio je Šabataka, a Sargonov Senaherib. Šabataka je pokušao

iskoristiti Sargonovu smrt i otjerati Asirce, pa je nagovorio Ezekiju da se otcijepi od

Asirije i poslao jednu svoju vojsku, predvođenu Taharkom, da im pomogne. Do sukoba

nije došlo jer je među Asircima zavladala kuga i uništila veliki dio vojske.

Taharka je naslijedio Šabataku oko 690. godine st.e. On je bio svjestan da će Asirci

ponovo krenuti na Egipat kad im se ukaže prilika. Do sukoba je došlo kada je

Senaheribov nasljednik na asirskom tronu, kralj Asarhadon 674. g. st.e. krenuo sa

vojskom na Egipat. Do 671. je došao do egipatske granice, a onda u velikom naletu

osvojio Donji Egipat sve do Memfisa kojeg je spalio. Taharka je bio prinuđen povući se

na jug u Gornji Egipat gdje je čekao priliku da uzvrati udarac Asircima. Asarhadon nije

išao dalje, Tebanci su uspostavili diplomatske odnose, i Asarhadon se trijumfalno vratio

u Ninveh. To je iskoristio Taharka, koji je ponovo zauzeo Memfis 669. g. st.e. Asarhadon

je namjeravao vratiti Memfis, ali je na putu prema Egiptu umro.

Taharka umire 664. godine st.e. i dolazi njegov nećak Tanutamon, posljednji vladar

etiopskog porijekla sa kojim završava XXV dinastija. Tanutamon je pokušao osloboditi

Donji Egipat od Asiraca ali, nakon manjih početnih uspjeha, Asarhadonov nasljednik

Asurbanipal šalje vojsku na Egipat, osvaja Memfis i nastavlja dalje sve do I katarakte.

34

Ovaj put ni Teba nije bila pošteđena. Grad nije uništen kao ranije Memfis, ali je do

temelja opljačkan, a važio je za jedan od najbogatijih gradova Starog svijeta. Tanutamon

se 663. povukao u Napatu odakle upravlja preostalim dijelom Gornjeg Egipta do svoje

smrti 656. godine.

U vrijeme asirske prevlasti, Egipat je bio raskomadan na nekoliko kneževina kojima su

upravljali dinasti. Uz te dinaste stajali su i asirski namjesnici, što je Asircima olakšavalo

kontrolnu nad Egiptom.

7. SAISKA DRŽAVA

Važan dođagaj u vrijeme asirske prevlasti za Egipćane bio je proglašavanje Psametiha

za saiskog kralja. Psametih je postao kralj 663. g. st.e. i ubrzo je počeo ustanak protiv

Asiraca. Sklopio je savez sa lidijskim kraljem Gigom, koji mu je poslao odrede Jonjana i

Karana kako bi mu pomogao da prisili egipatske dinaste na poslušnost. Podvlašćivanje

egipatskih dinasta značilo je stvaranje jedne struje u Egiptu koja ima namjeru da se

oslobodi od asirske vladavine. Kako su Asirci imali problema i u drugim dijelovima svog

ogromnog carstva, nisu mogli slati vojsku u Egipat. Na taj je način Psametih mirno

oslobodio Egipat od Asiraca, čije se carstvo od tada počinje raspadati.

Psametih iskoristi pogodan trenutak i odluči protjerati Asirce čak do Palestine i zaustavi

se kod grada Ašdoda. Kao brojni njegovi prethodnici iz ranijih stoljeća, on u Palestini

postavi stražu koja će u čuvati egipatsku granicu.

Nakon preuzimanja vlasti u Donjem Egiptu, Psametih se okrenu ostatku Egipta sa

namjerom da ga ujedini pod svojom vlašću. Nakon dugih pregovora uspije dobiti i Gornji

Egipat koji je ponovo, četvrti put u historiji postao jedinstvena država pod vlašću

domaćeg kralja. Sa Psametihom počinje XXVI dinastija koja će vladati sve do 525. g.

st.e.

35

Nakon ujedinjenja Egipta, Psametih I se okrenuo vanjskoj politici koja se ogledala u

povećanju utjecaja u Siriji. Tamo je i dalje vladala Asirija koja je imala ogromnih

problema sa Medijcima i Babiloncima. Iako mu je Asirija bila protivnik, Psametih odluči

da im pomogne da se odbrane od ta dva naroda. Pod izgovorom da želi pomoći,

Psametih se stavio na stranu Asirije, ali je u stvarnosti provodio novu imperijalističku

politiku sa ciljem zauzimanja Sirije.

Umire 609. g. st.e. i nasljeđuje ga Nekao II koji nastavlja Psametihovu politiku. U to su

vrijeme već u velikom neprijateljstvu bili Babilonci i Asirci, i spremao se veliki sukob dvije

vojske. Nekao II je odlučio poslati egipatsku vojsku na Eufrat da pomogne asirskom

kralju Asurubalitu. Do bitke je došlo 605. g. st.e. kod Karkemiša. Asirsko-egipatska

vojska biva poražena i Nekao II se vraća u Egipat. Iako poražen, nastavio je provoditi

istu politiku u Siriji i Palestini, a okrenuo se jačanju mornarice kao sigurnijim načinom za

prebacivanje vojske u Prednju Aziju.

Nakon Nekaa dolaze Psametih II (594.-588.) i Aprijes (588.-568.). U njihovo vrijeme

politika se nije znatno promijenila, i uglavnom je bila okrenuta ka stvaranju saveza u cilju

odbrane od rastućeg babilonskog carstva.

Nakon jedne vojničke pobune, na egipatsko prijestolje dolazi zapovjednik vojske

Amasis (568.-525.). Iako je prvenstveno bio vojnik, njegovo vladanje obilježili su mir i

blagostanje u Egiptu, gradio je hramove, kipove i čak jedan grad za grčke trgovce.

U vrijeme Amasisove vladavine, u Aziji se pojavila nova prijetnja egipatskoj državi –

moćno Perzijsko carstvo na čije je čelo došao car Kir.

Kir je veoma brzo širio carstvo i osvojio skoro cijelu Malu Aziju, a nakon njegove smrti

istim je putem nastavio i car Kambiz. On je postavio za cilj osvajanje Egipta i dugo je

pripremao napad. S druge strane, kralj Amasis je pripremao odbranu koja se najvećim

dijelom oslanjala na grčke plaćenike. Težak udarac Amasisu zadao je jedan od vođa

plaćenika, Fanes, koji je prebjegao na perzijsku stranu i Kambizu odao plan egipatske

odbrane i puteve kojima se najlakše dolazi u Egipat. Te puteve su koristili Perzijanci i

provalili u Egipat, prilikom čega je Amasis umro (525.), a naslijedio ga Psametih III,

njegov sin.

36

Do prve bitke dolazi kod Peluzija gdje perzijska vojska pobjeđuje i tjera egipatsku vojsku

na povlačenje u Memfis. Nakon jake opsade i Memfis pada u ruke Perzijanaca, a

nedugo nakon toga Psametih III izvršava samoubistvo.

Nakon početnog iživljavanja nad stanovništvom, gradovima, hramovima itd., Kambiz

nastoji pridobiti egipatsko stanovništvo i steći njihovu odanost.

Padanjem pod perzijsku vlast Egipat trajno gubi samostalnost i pod tuđinskom

vladavinom ostaće još dugo vremena.

Sa Psametihom III završava se XXVI dinastija, posljednja dinastija slobodnog Egipta. U

vrijeme ove dinastije, država je preporođena u odnosu na period od kraja XX dinastije

do 663.g. st.e. Po četvrti put u historiji upostavljena je jedinstvena i samostalna država,

oduzeta je moć lokalnih gospodara, temelj države činila je vojska. Na polju vanjske

politike izražene su nove imperijalističke ambicije, kao u vrijeme slavnih osvajača iz

ranijih perioda. Kultura se ogledala u nastojanjima da se dostigne umjetnička slava iz

ranijeg perioda, a vjera u vraćanju starim egipatskim božanstvima, i potiskivanju stranih

božanstava koja su se u međuvremenu pojavila.

37