Dek London BIJELI ONJAK Naslov originala: WHITE FANG U prijevodu Antona Glavine PRVI DIO Prva glava POTRAGA ZA MESOM Tamni etinari mrtili su se s obje strane zale-ene rijeke. Nedavno je vjetar oduvao led sa sta-bala i sad se inilo kao da se naginju jedna prema drugima, crna i zlobna u sumraku. Nad zemljom je vladala mukla tiina. Sama zemlja pruala je sliku pustoi bez ivota, bez kretanja, usamljena i ledena tako da nije bila ak ni tuna. Kao da se nasluivao smijeh, ali nekakav smijeh strasniji od svake tuge, sumoran poput smijeha sfinge, smijeh leden kao mraz, mraan kao sudbina. Kao da se ohola i neuhvatljiva mudrost sudbine smijala jalo-vosti ivota i naporima da se preivi. Bila je to div-ljina, neukroena i ledenog srca, divljina sjevera. Ipak je irom zemlje bilo ivota koji je prkosio svemu. Niz smrznutu rijeku vukla se zaprega snanih pasa. Nakostrijeeno krzno bilo im je posuto ledenim iglicama. Dah im

se smrzavao u vazduhu im bi izaao iz gubice, irei se u oblaiima pare, koja se skupljala na krznu i pret-varala u ledene kristale. Na psima su bili koni amovi vezani remenjem za sanke koje su vukli. Sanke nisu imale salinaca. Bile su nainjene od jake brezove kore i cijelom povrinom su leale na snijegu. Prednji dio sanki bijae zavrnut poput svitka da bi mogle sabijati mekani snijeg to se kao talas uzdizao pred njima. Na sankama je bio vrsto privezan dugi etvrtasti sanduk. Bilo je i drugih predmeta ebadi, sjekira, lone za kavu i tava, ali je najvie mjesta zauzimao dugi, uzani, etvrtasti sanduk. Pred psima je na irokim krpljama koraao ovjek. Drugi je iao za sankama. Na sankama, u sanduku, leao je trei ovjek, ije su brige bile zavrene ovjek koga je divljina savladala i satrla tako da se vie nikada ne pokrene i ne bori. Div-ljina ne voli kretanje. ivot je vrijea jer je ivot kretanje, a divljina uvijek tei da uniti kretanje. Ona zamrzava vodu da ne tee u more, izbija sok iz stabala dok im se ne sledi i njihova mona sr, a najokrutnije i najstranije napada i tei da sav-lada ovjeka to najnemirnije bie, koje se vjeito buni protiv sudbine da svako kretanje na kraju dovede do prestanka kretanja. Ali jo ne bijahu mrtva dvojica ljudi, koji su, neustraivi i nesavladani, gazili jedan pred sankama, a drugi za njima, obueni u krzna i mekano utavljene koe. Trepavice, obrazi i usta bijahu im obloeni kristalima zamrznutog daha tako da se nisu mogli poznati. To im je davalo izgled avetinjskih maski, grobara iz svijeta utvara koji sahranjuju nekakvu sablast. Ipak su se ispod te kore krili ljudi koji se probijaju kroz pusto, porugu i tiinu, siuni pustolovi baeni u veliku avanturu koji se bore protiv svijeta toliko udalje-nog, stranog i beivotnog poput bezdana Svemira. Koraali su bez rijei tedei snagu svojih tijela. Tiina ih je okruivala sa svih strana svo-jom prisutnou. Djelovala je na njihove due kao to veliki pritisak duboko u vodi utie na tijelo ronioca. Satirala ih je snagom prostora bez kraja i snagom neumoljive odluke. Satirala ih je do naj-dubljih kutaka njihovog duha cijedei iz njih, kao sok iz groa, svu lanu vatru, oduevljenje i neumjesno samopouzdanje ljudske due, dok nisu shvatili da su ogranieni i maleni, sitne estice slabog znanja i male pameti usred igre i kovitlanja velikih, slijepih elemenata i sila. Proao je sat, a zatim jo jedan. Blijeda svjet-lost kratkog dana bez sunca poinjala je da se gasi kad se slab i udaljen krik zau u mirnom vazduhu. Brzo se propinjao dok ne dostie najvii ton, malo zastade, drhtav i napregnut, da bi se polako izgu-bio. Mogao je to da bude jecaj izgubljene due da nije u sebi nosio neki tuan bijes i gladnu enju. ovjek koji je iao naprijed osvrte se i pogleda svoga druga. A onda oba klimnue glavom jedan prema drugome preko uzanog, dugog sanduka. u se jo jedan krik probijajui tiinu otro poput igle. Oba ovjeka se osvrtoe u pravcu otkud je dolazio. Bilo je to negdje iza njih, u snjenom prostranstvu koje su upravo pregazili. Njemu odgovori trei krik, opet pozadi i poneto ulijevo od onoga drugog. Za nama su, Bile ree ovjek pred sankama.

Glas mu bijae promukao i nestvaran. Govorio je s vidljivim naporom. Nema mesa odvrati mu drug. Ve danima nisam vidio zejeg traga. Vie nisu govorili, mada su paljivo sluali krike gonilaca to su odzvanjali za njima. Kad se smrknulo, skretoe pse u estar jelika uz obalu rijeke i nainie logor. Mrtvaki koveg, postavljen pored vatre, sluio im je kao sto i sjedi-te. Psi, zbijeni s druge strane vatre, reali su i gloili se meu sobom, ali nijedan nije pokazivao nimalo volje da odluta u mrak. ini mi se, Henri, da su ostali zaudo blizu ree Bil. uei kraj vatre i stavljajui komad leda u lonac za kavu, Henri samo potvrdi glavom. Nije progovorio sve dok nije sjeo na sanduk i poeo da jede. Znaju gdje im je koa sigurna ree. Vie vole da jedu nego da budu pojedeni. Prilino su pametni ovi psi. Bil odmahnu glavom: Oh, ne znam ja. Drugar ga radoznalo pogleda: Ovo je prvi put da govori kako nisu pametni. Henri, odgovori drugi vaui polagano pasulj jesi li uo kako su larmali dok sam ih hranio? Jest, larmali su vie nego obino priznade Henri. Koliko pasa imamo, Henri? est. Eto, Henri... Bil zastade zaas da bolje istakne ono to e rei. Kao to rekoh, Henri, imamo est pasa. Iz vree sam izvadio est riba. Svakome psu sam dao po jednu i, Henri, jedna riba je bila premalo. Krivo si brojao. Imamo est pasa ponavljao je drugi ravno-duno. Izvadio sam est riba. Jednouhom nije dopala ni jedna. Poslije sam se vratio po vreu i dao i njemu ribu. Pa imamo samo est pasa ree Henri. Henri, nastavi Bil neu da kaem da su ono sve bili psi, ali ih je sedam dobilo ribu. Sad ih je samo est ree ovaj.

Onoga sam vidio kako tri po snijegu govo-rio je Bil s hladnom sigurnou. Vidio sam ih sedam. Henri ga saaljivo pogleda i ree: Biu presrean kad zavrimo ovo putovanje. ta hoe time da kae? upita Bil. Hou da kaem da ti ovo to vozimo ide na ivce i poinje da via utvare. I ja sam to mislio odgovori Bil ozbiljno. I, eto, kad sam ga vidio kako tri po snijegu, pogledao sam opet i vidio mu trag. Onda sam prebrojao pse i opet ih je bilo est. Eno traga u sni-jegu. Hoe li da ode i vidi? Pokazau ti gdje je. Henri ne odgovori, nego je utke dalje vakao sve dok ne dovri veeru i ne zali je lonetom kave. Onda obrisa usta nadlanicom i ree: Onda, ti misli da je... Prekide ga dugo i tuno zavijanje negdje iz tmine. On zastade da uje, a zatim zavri reenicu maui rukom u pravcu otkud se uo krik ...jedan od njih? Bil potvrdi glavom. Rekao bih to prije nego ta drugo. Sam si vidio kakvu su guvu nainili psi. Krik za krikom i glasovi to su im odgovarali pretvorie tiinu u ludu kuu. uli su se krici sa svih strana, a psi su prikrivali svoj strah zbijajui se tako blizu vatre da im je jara osmudila krzno. Bil nabaca jo drva, a zatim zapali lulu. ini mi se da si se ti malo snudio ree Henri. Henri... on zamiljeno povue dim nekoliko puta prije nego to e nastaviti Henri, razmi-ljam koliko je ovaj sreniji nego to emo biti ja i ti! On pokaza palcem na sanduk na kome su sjedili, gdje se nalazila trea linost. Ja i ti, Henri, kad umremo, biemo sreni ako nad naim tijelom bude toliko kamenja da psi ne mogu do nas. Ali mi nemamo roda, ni para, ni svega osta-log kao on odvrati Henri. Ja i ti ne moemo sebi priutiti ovako daleku pratnju.

Ja se udim, Henri, to je ovakav momak, koji je tamo u svojoj zemlji bio nekakav lord ili tako neto, i nije morao da brine brigu za hljeb i gdje e lei zato je dolazio ovamo, u ovaj kraj bogu za leima to nikako ne razumijem. Mogao je doivjeti starost da je ostao kod kue sloi se Henri. Bil zausti da neto kae, ali se predomisli. Umjesto toga pokaza prema zidu tmine to ih je pritiskao sa svih strana. U mrklome mraku nije se naziralo nita. Moglo se vidjeti samo par oija kako se krijese kao ivo ugljevlje. Henri pokaza glavom drugi par, pa trei. Logor im bijae opko-ljen krugom svjetlucavih oiju. Tu i tamo bi se poneki par pokrenuo ili nestao, da se zaas opet pojavi. Psi su bili sve nemirniji, te se u jednom nas-tupu straha pribie jo blie uz vatru skupljajui se i puui ljudima oko nogu. U guvi jedan pas bi oboren na samu ivicu ognja, te zastenja bolno, dok je miris oprenog mesa ispunjavao vazduh. Usljed ovog komeanja i krug oiju se uznemiri i ak uzmae malo, ali se uskoro opet zaustavi im se psi umirie. Grdna je nesrea, Henri, to nemamo muni-cije. Bil je popuio lulu i sad je pomagao drugu da prostre leaj od krzna i ebadi na jelove granice to ih je prije veere bio nabacio na snijeg. Henri zaguna i poe da razvezuje mokasinke. Koliko jo metaka veli da ima? upita. Tri u se odgovor. A elio bih da ih je trista. Onda bih im ja pokazao, avo da ih... ! Ljutito je zaprijetio pesnicom prema svjetlu-cavim oima, a onda je oprezno razapeo mokasine pored vatre. Jo da hoe proi ovaj mraz nastavi on. Ve dvije nedjelje je 45 ispod nule. I volio bih da nisam nikad poao na ovaj put, Henri. Ovo mi se nikako ne svia. Osjeam da nije dobro. Kad ve govorim ta bih elio, elio bih da je ovo putovanje ve zavreno, da ja i ti sjednemo u Fort M'Gariju, eto ba sada, i da igramo kribeda, eto to bih htio. Henri zaguna i zavue se pod pokriva. Kad je poeo da drijema, razbudi ga drugarov glas. uj, Henri, kad je onaj drugi doao i odnio ribu, zato ga psi nisu napali? Zbog toga se bri-nem. Mnogo se ti brine, Bile zau se sanjiv odgovor. Nikad nisi bio takav. A sad prekini i spavaj, a ujutro e biti kao igra. Sad te stomak mui, eto zato se brine.

Ljudi su spavali duboko diui, jedan uz dru-gog pod istim pokrivaem. Vatra se smirivala, a uarene oi stegoe krug to su ga opasivale oko logora. Psi se ustraeni zbie reei tu i tamo, pri-jetei kad bi se koji par oiju suvie primakao. Jednom se tako uzbunie da se Bil probudi. On se paljivo izvue ispod pokrivaa da ne remeti san svoga druga i nabaca jo drva na vatru. Kad se vatra opet rasplamsala, krug oiju se razmae. On pogleda uzgred po psima nabijenim u gomilu. Protrlja oi i otro se zagleda. Zatim se ponovo uvue pod pokriva. Henri, ree on ej, Henri! Henri zaguna rasanjujui se i upita: ta je sad opet? Nita, odgovori Bil samo sad ih opet ima sedam. Ba sam ih prebrojao. Henri ovu vijest doeka gunanjem, koje se pretopi u hrkanje im ga ponovo obuze san. Ujutro se prvi probudio Henri, te izvukao dru-gara ispod pokrivaa. Iako je ve bilo est, do svanua su ostala jo puna tri sata, pa Henri poe u mraku pripravljati doruak, dok je Bil savijao ebad i pripremao sanke za pokret. Ej, Henri upita iznenada. Koliko ree da imamo pasa? est. Nije ree Bil likujui. Zar opet sedam? Ne, nego pet, jednog je nestalo. Do avola! viknu gnjevno Henri, ostavi doruak i poe da prebroji pse. Tako je, Bile zakljui on. Nema Debelog. A kad je poao, nestalo ga je kao podmazane munje. Nita nisam vidio zbog dima. Nije mu bilo pomoi zakljui Henri. iva su ga prodrli. Kladim se da je jo skiao dok im je slazio niz drijela, prokleti da su! Uvijek je bio blesav pas ree Bil.

Ali nijedno pseto nije tako blesavo da na ovaj nain poini samoubistvo. On ispitujui pogleda preostalu zapregu da bi ocijenio osobine svake ivo-tinje. Kladim se da nijedan od ovih nee to uiniti. Uvijek sam mislio da s Debelim neto nije u redu. Takvo bijae posmrtno slovo psu na putovanju po sjeveru manje turo od posmrtnog slova mno-gim drugim psima i ljudima. Druga glava VUICA Poto pojedoe doruak i svezae oskudnu opremu za sanke, ljudi okretoe lea ivahnom ognju i otisnue se u mrak. Smjesta se javie krici, neizrecivo tuni krici koji se kroz tamu i studen zvahu i odazivahu jedni drugima. Razgovor se prekide. Svanulo je u devet sati. U podne se nebo na jugu ogrija ruiastim svjetlom i pokaza gdje se krivina Zemlje isprijeila izmeu podnevnog sunca i sjevera. Ali to ruiasto svjetlo ne potraja dugo. Siva svjetlost dana zadra se do tri sata, kao i ona izblijedje i koprena arktike noi pokri usam-ljenu i tihu zemlju. Kad pade no, krici gonilaca zdesna, slijeva i pozadi primakoe se blie, tako blizu da su vie puta izazvali stravu meu psima koji su vukli sanke stvarajui kratkotrajnu paniku. Jednom takvom prilikom, poto su on i Henri vratili pse na mjesta, Bil ree: Nek nau negdje kakvu lovinu, nek odu i ostave nas na miru! Strano idu na ivce sloi se Henri. Vie nisu razgovarali sve dok se ne ulogorie. Henri je, nagnut, stavljao led u lonac proklju-alog pasulja kad ga iznenadi zvuk udarca. Bilov uzvik i otro i bolno reanje meu psima. Uspravio se jo na vrijeme da vidi nejasnu priliku kako po snijegu nestaje u zaklonu tmine. Onda vidje Bila kako stoji meu psima likujui, a istovremeno i pokunjen, drei u jednoj ruci jaku toljagu, a u drugoj rep i polovinu na suncu osuenog lososa.

Odnese mi polovinu, objasni on ali sam ga ipak odalamio. Jesi uo kako skii? Na ta je bio nalik? Nisam vidio, ali imalo je etiri noge i gubicu i krzno, i liilo je na psa. Bie, mislim, pripitomljeni vuk. avolski je pitomo, ta bilo da bilo, dolazi ovamo kad hranimo pse i odnosi komad ribe. Te noi, poto su veerali i sjeli na dugi sanduk da popue lulu, krug uagrenih oiju im se pri-makao jo blie nego prije. Da hoe naii na krdo sobova, ili ega bilo, pa da odu i puste nas na miru ree Bil. Henri zaguna tonom koji nije sasvim odobra-vao i onda etvrt sata sjeahu utke. Henri je zurio u vatru, a Bil u krug oiju to su gorjele u tmini, upravo izvan dometa ognja. Da smo sad bar na kapiji Fort M'Garija poe on opet. Dosta je tih tvojih elja i kuknjave prasnu gnjevno Henri. Stomak te mui, eto ta ti je. Progutaj kaiku sode, pa e ti biti bolje, a bie i meni lake s tobom. Ujutro Henrija probudi estoka Bilova psovka. Henri se osloni na lakat i vidje drugara meu psima, pored razbuktale vatre, gdje kri ruke s gnjevnim izrazom na licu. Hej! zovnu ga Henri. ta je sad opet? Nestalo je apca odgovori on. Nije zar? Jest kad ti kaem! Henri iskoi ispod pokrivaa i prie psima. Paljivo ih prebroja i onda, zajedno sa svojim dru-garom, poe da proklinje sile divljine koje im otee jo jednoga psa. abac je bio najjai pas u zaprezi ree Bil na kraju. I nije bio blesav dodade Henri. Tako za dva dana bi izreeno i drugo posmrtno slovo. Utueni, pojedoe doruak i upregoe u sanke preostala etiri psa. Dan im proe isto kao i pret-hodni. Ljudi su koraali bez rijei preko lica smrz-nutog svijeta. Tiinu nije

prekidalo nita osim kri-kova progonilaca, koji su im stalno bili na tragu. S dolaskom noi, u toku popodneva, krici se pribliie, a s njima i progonioci, prema ve ustaljenoj navici. Psi se uzbunie i uplaie stvarajui pani-ku, koja jo vie utue dvojicu ljudi. Eto, to e vas zadrati, marvo blesava ree Bil zadovoljno te noi ustajui poto je zavrio posao. Henri ostavi jelo i doe da vidi. Njegov drugar je vezao pse na indijanski nain, pomou tapova. Svakome psu je oko vrata vezao remen. Njime je, sasvim blizu vrata, vezao tap dui od metra da pas ne moe zubima dohvatiti remen. Drugi kraj tapa bio je opet remenom vezan za koi zaboden u zemlju. Tako pas nije mogao pregristi remen to mu je bio vezan oko vrata, a tap mu je branio da ga uhvati zubima na drugom kraju. Henri klimnu glavom odobravajui. Jedino e to zadrati Jednouhog ree on. On sijee zubima kou kao no i jo dva puta bre. Ujutro e svi biti na broju, ili i veseli. Moe se kladiti da hoe potvrdi Bil. Ako uzmanjka koji, ja se odriem kave. Oni znaju da nemamo ime da ih bijemo primijeti Henri kad su legli pokazujui krug ua-renih oiju, koji ih je opkoljavao. Vie bi se bojali da moemo ispaliti koji metak. Svake noi nam se sve vie primiu. Skloni oi s plamena i dobro pogledaj tamo! Jesi li vidio onoga? Neko vrijeme su se dvojica ljudi tako zabavlja-la posmatrajui pokrete nejasnih likova na grani-ci svjetlosti vatre. Gledajui paljivo i uporno par oiju koje su se krijesile u mraku, polako su razaznavali obrise ivotinje. Mogli su ak da prate i njene pokrete. Panju im je privukao neki zvuk medu psima. Jednouhi je isputao kratke i poudne krike vuku-i kraj svoga tapa prema tmini i zastajui samo zaas da zubima bijesno napadne drvo. Pogledaj, Bile proapta Henri. U prostor osvijetljen vatrom privukla se porebarke ivotinja slina psu. Kretala se oprezno ali smjelo, posmatrajui s nepovjerenjem ljude, dok je panju usmjerila na pse. Jednouhi je zatezao tap prema uljezu i poudno skamukao. Ova jednouha luda ne izgleda ba uplaena ree Bil tiho. To je vuica apatom odgovori Henri. Eto kuda su nestali Debeli i abac. Ona slui kao mamac oporu. Ona odmami psa, pa ga ostali razderu i pojedu. Vatra je pucketala. Jedno drvo se otkotrlja uz glasan tropot. Na ovo nepoznata ivotinja ponovo odskoi u tminu.

Henri, ja mislim... poe Bil. ta misli? Mislim da je to onaj to sam ga opalio tojagom. U to uopte ne sumnjam glasio je Henrijev odgovor. I ba sad bi htio da kaem nastavi Bil da je prisnost te ivotinje prema logorskoj vatri sum-njiva i nemoralna stvar. Ona zacijelo zna vie nego to pristojan vuk smije da zna sloi se Henri. Vuk koji se pridru-uje psima kad ih hrane sigurno ima dosta iskus-tva. Stari Vilan je imao jednog psa koji je bio utekao s vucima razmiljao je glasno Bil. Ja to znam. Ubio sam ga u oporu na jednoj ispai sobo-va na Liti Stiku. A stari Vilan je plakao kao dijete. Ree da ga nije bilo tri godine. Cijelo to vrijeme je proveo meu vucima. Mislim da si pogodio, Bile. Taj vuk je pas i ve je vie puta primao ribu iz ovjekove ruke. I ako mi se prui prilika, stradae taj vuk, koji je, u stvari, pas izjavi Bil. Mi ne smijemo izgubiti vie nijednu ivotinju. Ali imamo samo tri metka bunio se Henri. ekau dok ne budem siguran da neu pro-maiti. Ujutro Henri podstae vatru i pripremi doru-ak, dok mu je drugar jo hrkao. Tako si slatko spavao ree mu Henri poto ga je pozvao da jedu. Nisam imao srca da te budim. Bil, jo bunovan, poe da jede. Opazi da mu je lone prazno i prui ruku za kavom. Ali lonac kave je bio pored Henrija, izvan Bilovog domaaja. Ej, Henri, prekori ga blago nisi li neto zaboravio? Henri se paljivo osvrte i odmahne glavom. Bil mu prui prazno lone. Za tebe nema kave ree Henri. Zar je nestalo? upita Bil zabrinuto.

Jok. Misli da nije dobra za moju probavu? Jok. Bila obuze gnjev i lice mu se podli krvlju. Onda me zanima kako e mi to objasniti. Trka je nestao odgovori Henri. Bez urbe, kao ovjek ve pomiren s nesreom, Bil okrete glavu i s mjesta gdje je sjedio prebroja pse. Kako se to dogodilo? upita ravnoduno. Henri slee ramenima. ta ja znam. Osim ako mu Jednouhi nije pregrizao remen. Sam nije mogao, to je sigurno. Prokletinja jedna. Bil je govorio polako i ozbiljno ne pokazujui gnjev koji ga je bio obuzeo. Kad nije mogao da se sam oslobodi, pregrizao je Trkaev remen. Eto, sad su zavrene i Trkaeve nedae. Dosada su ga sigurno probavili, pa se skita naoko-lo u elucima dvadesetak vukova. To je bilo Henrijevo posmrtno slovo za posljed-njeg izgubljenog psa. Bile, evo ti kave. Bil odmahnu glavom. Hajde, evo ti nagovarao ga je Henri prinosei lonac. Bil odmae svoje lone. Neka me vrag odnese ako uzmem. Rekao sam da neu ako nestane ije-dan pas, i neu. Kava je jako dobra ree Henri da bi ga namamio. Ali Bil bijae uporan, te pojede sav doruak zalivi ga jedino psovkama upuenim Jednouhom zbog psine koju im je nainio. Veeras u ih svezati podalje jednog od dru-goga ree Bil kad su nastavili put. Jedva su bili preli stotinu metara kad se Henri sae i podie nekakav predmet na koji je nagazio krpljama. Bilo je tamno i nije se moglo vidjeti ta je to, ali je pipajui razabrao o emu se radi. On baci predmet nazad, tako da se odbio o sanke i pao pred Bilove krplje.

Evo ti, moda e ti trebati. Bilu se ote uzvik. To bijae sve to je ostalo od Trkaa tap uz koji je bio privezan. I kou su pojeli ree Bil. tap je ist kao pitaljka. Pojeli su remenje s obje strane. Strano su gladni, Henri, bie muke do kraja puta. Henri se prkosno nasmija. Ovako me jo nikad vuci nisu vijali, mada sam preivio i gorih stvari. Bile, sinko moj, ove dosadne rage nisu dorasle da dohakaju tvom drugaru. Ja vie nita ne znam promrmlja zloslutno Bil. Znae kad stignemo u M'Gari. Nisam ba oduevljen ustraja Bil. Neto si mi blijed, eto ta je ree Henri samouvjereno. Treba ti kinina i zna da u te nakljukati im stignemo u M'Gari. Bil zaguna da se ne slae s dijagnozom i uuta. Dan je bio isti kao i svi drugi. Razdanilo se u devet. U podne je nevidljivo sunce osvijetlilo juni horizont, a zatim je poelo studeno i sivo popodne, koje e se za tri sata pretopiti u no. Upravo poto je sunce uzalud nastojalo da se pomoli, Bil izvue puku iz remenja na sankama i ree: Ti nastavi, Henri, a ja odoh da malo procunjam. Bolje da ostane uz sanke bunio mu se dru-gar. Ima samo tri metka, a niko ne zna ta se moe dogoditi. Ko sada kuka? upita Bil likujui. Henri ne odgovori, ve nastavi put sam ne osvrui se esto i zabrinuto posmatrajui sivu pusto, kuda je nestao njegov drugar. Sat kasnije, idui preicama, Bil stie sanke. Nairoko su rasuti ree on. Prate nas, a istovremeno gledaju da ulove togod. Vidi, znaju da smo im siguran plijen, iako moraju ekati. Dotle ele da ulove za jelo bilo ta to im naleti. Hoe da kae oni misle da smo im sigu-ran plijen? bunio se Henri. Meutim, Bil se nije obazirao na to: Vidio sam ih nekoliko. Prilino su mravi. Drim da nedjeljama nisu proderali nita osim Debelog i apca i Trkaa, a ima ih toliko da im nije mnogo doteklo. Jako su mravi.

Rebra su im kao daska za pranje rublja, a eludac zalijepljen za kimu. Prilino ih je obuzelo oajanje, ja ti kaem. Uskoro e se pomamiti, a onda se uvaj. Nekoliko minuta kasnije Henri, koji je sada gazio za sankama, zazvida tiho. Bil se osvrte i pogleda, a zatim zaustavi pse. Za njima je, ne kri-jui se, prtinom koju su maloas ugazali kaskala neka upava i mrava prilika. Njuila je trag i kre-tala se neobinim korakom, bez napora, kao da klizi. Kad oni stadoe, zastade i ona i die glavu posmatrajui ih netremice, a nosnice su joj podrh-tavale dok je hvatala i prouavala njihov miris. To je vuica ree Bil. Psi polijegae na snijeg, a on proe pored njih do drugara za sankama. Zajedno su posmatrali neobinu ivotinju koja ih je danima proganjala i ve uspjela da im uniti pola zaprege. Poto ih je neko vrijeme ispitujui gledala, ivotinja prie nekoliko koraka. Ovo je ponavljala vie puta, tako da ve nije bila udaljena ni stotinu metara. Onda uzdignute glave zastade nedaleko od estara jelika ispitujui ih pogledom i njuhom. Posmatrala ih je nekako udno i eznutljivo, kao to to ine psi, ali u toj enji uopte nije bilo pasje privrenosti. Bila je to enja roena od gladi, okrutna kao njeni onjaci, nesmiljena poput mraza. Bila je prevelika za vuka. Njena usukana pri-lika spadala je meu najvee primjerke vrste. U pleima je visoka gotovo sedamdeset pet centimetara, ree Henri a kladim se da u dui-nu dostie metar i po. udne je boje za vuka cijenio je Bil. Nikad nisam vidio crvenog vuka. ini mi se goto-vo kao cimet. ivotinja svakako nije bila cimetove boje. Krz-no joj bijae pravo vuje. Tu i tamo preovlaivala je siva boja sa crvenkastim prelazom koji se pojav-ljivao i nestajao, vie kao neko privienje, sad sivo izrazito sivo, a onda opet sa nagovjetajem neke crvene nijanse koja se ne moe svrstati meu sva-kodnevne pojave. Lii na velikog eskimskog psa kakve preu u sanke ree Bil. Ne bih se udio da zamahne repom. Hej, kuco! zovnu je on. Kako li te zovu, hodi ovamo! Uopte se ne plai nasmija se Henri.

Bil mahnu prijetei rukom i viknu glasno, ali se ivotinja ne uplai. Jedina promjena koju su mogli zapaziti bijae pojaan oprez. Jo ih je posmatrala s izrazom nesmiljene enje gladi. Oni bijahu meso, a ona je gladovala i pola bi da ih pojede kad bi samo smjela. Sluaj, Henri, poe Bil nesvjesno sniava-jui glas do apata zbog onoga o emu je razmi-ljao. Imamo tri metka. Ali pogodak je siguran. Ne mogu promaiti. Odvukla nam je tri psa i to se mora sprijeiti. ta veli? Henri klimnu glavom u znak pristanka. Bil oprezno izvue puku ispod remenja. Poe da je die k ramenu, ali ne dovri kretnju jer u tom asu vuica skoi s prtine u stranu i nestade u estaru. Dva ovjeka se zgledae. Henri zazvida shvatajui. Trebalo je da znam korio je Bil samog sebe glasno spremajui puku. Naravno, vuk koji zna da se umijea meu pse kad im se dijeli hrana mora poznavati i vatreno oruje. Kaem ti, Henri, ta mrcina je uzrok svih naih nevolja. Da nije bilo nje, sad bismo imali est pasa umjesto tri. Kaem ti, Henri, ja u joj doi glave. Suvie je vjeta da bih je mogao ustrijeliti na istini, ali ja u joj pod-valiti. Prirediu joj busiju, ne zvao se ja Bil. Ne treba da se udaljuje opomenu ga dru-gar. Ako te napadne opor, ta tri metka e ti vri-jediti koliko tri vriska u paklu. Zvjeri su prilino gladne, Bile, i kada navale, nita te nee spasiti. Te noi su se rano ulogorili. Tri psa nisu mogla vui sanke tako brzo ni dugo kao est pasa, pa se na njima vidjelo da su iscrpljeni. A i ljudi legoe rano poto se Bil pobrinuo da pse svee tako da ne mogu doprijeti jedan do drugoga. Meutim, vuci su postali drskiji tako da su se ljudi budili nekoliko puta. Prilazili su tako blizu da pse obuze divlji strah, a povremeno je trebalo podsticati i vatru, koja je pustolovne razbojnike drala na sigurnom odstojanju. uo sam od mornara kako morski psi prate brod primijeti Bil uvlaei se pod ebe poto je nabacao drva na vatru. Eto ovi vuci, to su ti morski psi, samo na suvu. Oni znaju ta rade bolje nego mi, a ne idu za nama tek tako. Uhvatie nas, ja ti kaem, Henri, sigurno e nas epati. Tebe su ve napola zgrabili im govori tako odvrati Henri otro. ovjek je napola izgubio bitku im pone priati da je izgubio. A ti pria kao da su te ve upola pojeli. Oni su izlazili na kraj i s ljudima boljim od nas odvrati Bil. Oh, ne kukaj vie, to me zamara. Henri se ljutito okrete na svoju stranu, izne-naen to Bil ne reaguje na slian nain. To nije odgovaralo Bilu, koji se lako srdio zbog otrih rijei. Henri je dugo razmiljao o

tome prije nego to e zaspati, a kad su mu se skupile vjee, obuze ga ovakva misao: Nema sumnje, Bil se grdno uplaio. Morau sutra da ga ohrabrim. Trea glava KRIK GLADI Dan poe dobro. Nou se nije izgubio nijedan pas, i ljudi prilino laka srca nastavie put kroz tiinu, tamu i studen. inilo se da je Bil zaboravio svoje slutnje od protekle noi. ak se oko podne alio sa psima kad su na dombastoj stazi prevr-nuli sanke. Bio je to nezgodan krkljanac. Sanke su bile prevrnute naglavake i stijenjene izmeu jednog debla i velikog kamena, te su morali odrjeiti pse da bi razmrsili zbrku. Dvojica ljudi bijahu nagnu-ta nad sankama pokuavajui da ih isprave kad Henri primijeti kako se Jednouhi udaljuje. Hej, Jednouhi! viknu on, uspravi se i okrete prema psu. Ali Jednouhi potra po snijegu vukui remenje za sobom. A tamo dalje na stazi kojom bijahu proli ekala ga je vuica. Pribliivi joj se, pas odjednom postade podozriv. Prvo uspori, pa usitni korak, a zatim stade. Sa enjom je posmatrao vuicu, ali ipak paljivo i sumnjiavo. inilo se kao da mu se ona osmjehuje pokazujui zube, vie umiljavajui se nego prijetei. Kao da se igra, ona mu prie nekoliko koraka pa stade. Jednouhi joj se priblii, jo podozrivo i sumnjiavo, uspravljena repa, nauljenih uiju i uzdignute glave. Pokua da je onjui, ali mu ona izmae igrajui se i kao da se stidi. Odmicala je svaki put kad bi joj se pribliio. Odvlaila ga je, korak po korak, izvan zatite njegovih prijatelja ljudi. Jednom kao da je nejasno osjetio opasnost, osvrte se i pog-leda unazad prevrnute sanke, pse s kojima je bio upregnut i dva ovjeka koji su ga zvali da se vrati. I ma ta mu se zainjalo u pameti, nestajalo je pred vuicom, koja mu se pribliavala, njukala ga trenutak, a zatim se stidljivo povlaila pred njim. U meuvremenu se Bil sjetio puke, ali je ona bila zaglavljena pod prevrnutim sankama. Dok mu je Henri pomogao da ispravi tovar, Jednouhi i vuica su stajali jedno uz drugo, predaleko da bi smio rizikovati metak. Jednouhi je svoju pogreku uvidio kad je ve bilo kasno. Ugledae ga kako tri prema njima, prije nego su mogli shvatiti ta ga je uplailo. A onda vidjee desetak vitkih i sivih

vukova gdje tre preko snijega poprijeko u namjeri da mu pre-sijeku put. Sad ni vuica vie nije bila stidljiva ni razigrana. Reei ona skoi na Jednouhog. On je odgurnu ramenom i, videi da mu je odsjeen uzmak, a u elji da stigne do sanki, promijeni pra-vac pokuavajui da se vrati trei ukrug. Svakog asa se pojavljivalo sve vie vukova koji su se pri-druili hajci. Vuica je u stopu trala za Jednouhim. Kuda e? upita Henri iznenada svog dru-gara hvatajui ga za ruku. Bil se ote. Ne mogu vie da izdrim ree. Ne dam da nam ugrabe vie nijednog psa ako ikako budem mogao. S pukom u ruci on upade u grmlje pored staze. Bilo je jasno kakva mu je namjera. Uzevi sanke kao centar kruga kojim se kretao Jednouhi, Bil je htio da stigne do njegove putanje prije nego progonitelji. S pukom u ruci, pri dnevnom svjetlu, moda e moi da otjera vukove i spase psa. Hej, Bile! vikao je Henri za njim. Budi oprezan! Nemoj da rizikuje! Henri sjede na sanke i poe da posmatra. Nita drugo nije mogao da uini. Bil se ve bio izgubio iz vida. Jedino se Jednouhi pojavljivao i nestajao izmeu grmlja i razbacanih jelika. Henri je smatrao da mu nema spasa. Pas je bio svjestan opasnosti u kojoj se nalazio, ali je trao spoljnim, irim krugom, dok su se vukovi kretali unutra-njim, kraim putem. Nije se moglo pomisliti da e Jednouhi prestii progonioce kako bi presjekao njihov krug i stigao do sanki. Putanje su im se brzo pribliavale taki na kojoj e se sastati. Henri je znao da e se negdje na snijegu, na mjestu koje on nije mogao da vidi od gutare i stabala, sresti opor, Jednouhi i Bil. I zaista zaas, mnogo bre nego to je oekivao, to se i dogodilo. On u pucanj, a odmah zatim brzo jedan za drugim, jo dva pucnja i tada je znao da Bil nema vie municije. ulo se i snano reanje i urlanje. Prepoznao je krik Jednouhog, pun boli i strave i vuji urlik, glas smrtno pogoene ivotinje. I to bijae sve. Krici se utiae i mir se ponovo spusti nad samotni kraj. Dugo je sjedio na sankama. Nije bilo potrebe da ode i vidi ta se dogodilo. Znao je ba kao da se sve odvijalo njemu pred oima. A onda se iznena-da prenu te izvadi sjekiru ispod remenja. Zatim sjeae dugo razmiljajui dok su mu uz noge drui uala dva preostala psa. Konano ustade, klonuo kao da mu je nestalo sve gipkosti i poe da pree pse u sanke. Jedan remen prebaci sebi preko ramena i stade da vue zajedno sa psima. Nije iao daleko. im se poelo smrkavati, pouri da se ulogori pazei da ima dovoljnu zalihu drva. Nahrani pse, skuva i pojede veeru i prostre leaj pored vatre. Ali mu ne bi sueno da odspava. Prije nego to je sklopio oi, vukovi se pribliie toliko da se nije osjeao siguran. Nije se morao naprezati da ih vidi. Bilo ih je svuda oko njega i oko vatre, u tijes-nom krugu su mu pred oima leali, sjedjeli, privlaili se puui

potrbuke, unjajui se tamo-amo. Neki su ak spavali. Poneki bi se savio u sni-jegu poput psa i spavao, to je ovjeku bilo uskraeno. Odravao je veliku vatru znajui da je to jedi-no sredstvo kojim se moe odbraniti od njihovih onjaka. Njegova dva psa su se prislanjala uz njega traei zatitu, sa svake strane po jedan, skamiui i cvilei, reei oajniki kad bi se neki vuk suvie pribliio. U takvim trenucima, kad bi njegovi psi zareali, uzbunio bi se cijeli krug, vukovi su skakali na noge i nastojali da se probiju naprijed, reei u horu i zavijajui od gladi. Zatim bi opet polijegali, da tu i tamo poneki vuk nastavi prekinuti san. Krug se oko njega stalno stezao. Malo-pomalo se tu i tamo poneki vuk privlaio za irinu prsta, te se krug suzio tako da bi ga zvjeri gotovo mogle dosegnuti jednim skokom. Tada je on uzimao ugarke iz vatre i bacao ih na opor. Svaki put je usli-jedilo brzo povlaenje, praeno srditim urlicima i uplaenim reanjem kad god bi dobro usmjereni ugarak pogodio i osmudio suvie smjelu ivotinju. Jutro je zateklo ovjeka ispijenog i umornog, oiju podbulih od nespavanja. U mraku je skuvao doruak, a oko devet sati, kad vukovi uzmakoe pred svjetlou dana, on poe da ostvaruje zami-sao, koja ga je okupljala za vrijeme dugih nonih sati. Posjekao je nekoliko mladih jela, nainio od njih skelu i privezao je remenjem visoko uz okolna stabla. Od remenja je nainio i ue kojim e, uz pomo pasa, izvui mrtvaki sanduk na vrh skele. Uhvatili su Bila, a moda e se doepati i mene, ali tebe sigurno nee, mladiu ree on obraajui se pokojniku, smjetenom u ovaj grob na drveu. Zatim nastavi put, a olakane sanke su poska-kivale iza pasa, koji su s gotovou grabili napri-jed znajui i sami da e biti bezbjedni im stignu do Fort M'Garija. Vukovi su ih sada proganjali ne krijui se, trei za njima i s obje sirane isplaenih jezika, dok su im se pri svakom pokretu talasala mrava rebra. Bijahu veoma mravi, prava kost i koa s miiima tankim poput uzica, tako da se Henri udio kako uopte uspijevaju da se odre na nogama i ne popadaju po snijegu. Spusti se no i s njom nastade uas. Izgladnje-li vukovi bijahu sve drskiji, a i ovjek je poeo da osjea posljedice nespavanja. Zguran pored vatre i ogrnut ebetom, drei sjekiru meu koljenima, nije se mogao oteti drijemeu, dok mu se sa svake strane privijao po jedan pas. Jednom se razbudi i vidje pred sobom, ne dalje od tri metra, velikog sivog vuka, jednog od najveih iz opora. Posmatrajui ga, zvjer se odmjereno protegnu poput lije-nog psa zijevajui mu pravo u lice. Gledao ga je kao sopstvenu stvar, kao da se uistinu radi o odlo-enom ruku koji e ipak uskoro biti pojeden. Jednom se tako tre iz drijemea, koji ga je pri-tiskivao poput more, i ugleda pred sobom riu vuicu. Sjedjela je u snijegu udaljena od njega ni dva metra i posmatrala ga poudno. Dva psa su mu reala i skiala pored nogu, ali se ona nije obazirala na njih. Posmatrala je ovjeka, a on joj uskoro uzvrati pogled. U njenom dranju ne bijae nieg prijeteeg. Gledala je vrlo poudno, ali je on znao da je tome uzrok velika glad. On bijae hra-na, i

pogled na njega je izazivao draenje njenog ula okusa. Kad otvori gubicu, potee joj slina, i ona se obliza radujui se unaprijed. ovjeka spopade gr straha. Brzo se mai ugarka da ga baci na nju. Ali im se maio, jo pri-je nego to prstima uhvati drvo, ona odskoi na sigurnu udaljenost. Bi mu jasno da je navikla da je gaaju predmetima. Ona zarea pri povlaenju pokazujui onjake sve do korijena i tada nestade izraza poude, koji se pretvorio u prodrljivu zlo-u, tako da ovjek uzdrhta. Cijele noi je zapaljenim ugarcima odbijao gladni opor. Kad bi protiv svoje volje zadrijemao, budilo ga je skianje i reanje pasa. Svanu i jutro, ali svjetlost dana prvi put ne rastjera vukove. ov-jek je uzalud oekivao da se udalje. Oni ostadoe u krugu oko njega i njegove vatre, drsko ispoljavajui uvjerenje da je ve njihov, a to mu razbi svu hrabrost koju donese jutarnja svjetlost. ak i kad se sasvim razdanilo, ne smjede se udaljiti od vatre da nasijee drva. Na pet-est meta-ra od njega stajala je ogromna osuena jela. Pola dana mu proe u nastojanju da vatru proiri do toga drveta, drei uvijek u pripravnosti nekoliko zapaljenih grana da njima gaa svoje neprijatelje. Kad je stigao do stabla, razgleda okolnu umu da bi stablo oborio tamo gdje je bilo najvie drva za vatru. No mu je bila ista kao i prethodna, izuzev to potreba za snom postade neizdrljiva. Vie ga nije moglo razbiti ni reanje pasa. Osim toga, psi su neprekidno reali, pa njegova otupjela ula vie nisu razabirala da li ree jae ili slabije. Jednom se iznenada prenu i vidje da mu je vuica prila na korak. Sasvim mehaniki, ne isputajui je iz ruke, on zabi zapaljenu granu u njene ralje. Ona odskoi urlajui od bolova, dok je on uivao u miri-su nagorenog mesa i osmuene dlake, posmatrajui vuicu kako mae glavom i gnjevno rei, uda-ljena od njega svega nekoliko metara. Ovaj put, meutim, prije nego to e ponovo zaspati, on veza sebi za desnu ruku zapaljenu borovu granu. Samo nekoliko asaka su mu oi bile sklopljene, kad ga plamen oprlji i razbudi. Tako se branio nekoliko sati. Svaki put kad bi se probudio, tjerao je vukove udarcima, dodavao drva na vatru i ponovo vezivao borovu granu za ruku. Sve bijae dobro dok jednom nije loe vezao granu, koja mu spade im je zaspao. Sanjao je. inilo mu se da je stigao u Fort M'Gari. Bilo je toplo i ugodno i on se kartao sa efom. Takoe mu se inilo kao da su tvravu opkolili vuci. Urlali su na samoj kapiji tako da su on i ef ponekad prekidali igru, sluali i smijali se uzaludnim naporima vukova da uu. A onda, tako je bio udan taj san, zau se lom. Vrata se irom otvorie. Mogao je da vidi kako vukovi poplavljuju prostorije u tvravi. Skakali su pravo na njega i na efa. Kad se kapija irom otvorila, njihovo je urlanje postalo mnogo glasnije. Ovo urlanje ga je zabrinjavalo. San mu se pretapao u neto drugo on nije znao ta, ali ga je stalno pratilo urlanje. Bacajui ugarke na vukove koji su bili najblii, ovjek je moio u snijegu svoje nagorene rukavice i skakao da bi ohladio stopala. Nigdje nije bilo pasa. On je dobro znao da su

posluili kao obrok u dugotrajnom ruku koji je poeo prije vie dana, kada su pojeli Debelog, u kojem e i sam biti poje-den kao posljednji zalogaj u toku iduih dana. Jo me niste epali! urlao je prijetei bijes-no pesnicom prema gladnim zvijerima. Njegova vika uzbudi itav krug, to izazva opte reanje, a vuica mu se priunja posmatrajui ga s gladnom poudom. On poe da ostvaruje jednu novu zamisao. Vatru je proirio u veliki krug. Sam je uao usred kruga na pokrivaima, koji su ga titili od snijega to se topio. Kad se tako skrio unutar vatrene ograde, cijeli opor se radoznalo okupio na ivici ognja da vidi ta se to dogodilo s njim. Dosada nisu mogli prilaziti vatri, a sada posjedae u tijesno zbijenom krugu, isto kao to ine psi, trepui i zijevajui, isteui svoja mrava tijela na toploti, na koju nisu bili navikli. Vuica sjede i, podigavi njuku prema zvijezdama, poe da zavija. Jedan po jedan vukovi joj se pridruie, sve dok cijeli opor, sjedei na stranjim nogama, nosovima upr-tim u nebo, ne poe da zavija krik gladi. Stie i svanue i dnevna svjetlost. Vatra je jenjavala. Nije bilo vie drva. Trebalo je donijeti nova. ovjek pokua da izae iz plamenog kruga, ali vukovi nagrnue prema njemu. Zapaljene gra-ne su ih prisiljavale da skau u stranu, ali vie nisu bjeali. Uzalud je pokuavao da ih rastjera. Kad je vidio da ne moe i skoio nazad, jedan vuk poleti za njim u krug, promai ga i sa sve etiri ape nae se u vatri. Stravino je zaurlao reei u isto vrijeme i zagrabio unazad da ohladi ape u snijegu. ovjek sjede na ebad i podavi noge. Tijelo mu se povi u pasu. Oputena ramena i glava, pala na koljena, govorahu da se predao sudbini. Tu i tamo bi pridigao glavu da vidi kako polako nestaje vatre. Krug plamena bijae iskidan u dijelove, izmeu kojih su nastali otvori. Dijelovi su posta-jali sve manji, a otvori se irili. Mislim da sada mogu slobodno da dou kad god hoe proguna on. U svakom sluaju ja hou da spavam. Jednom se razbudi i, upravo pred sobom, u jed-nom otvoru izmeu dva plamika ugleda vuicu kako ga posmatra. Opet se probudio, samo asak kasnije, mada se njemu inilo da su bili proli sati. Dogodila se neka udna promjena tako udna da se potpuno rasanio. Neto se dogaalo. Onda mu bi jasno ta je. Nije bilo vie vukova. Ostao je samo ugaen snijeg sa tragovima koji su svjedoili koliko su mu se bili pribliili. Opet ga je obuzeo san, glava mu je padala na koljena kad se ponovo iznenada uspravio. uo je ljude kako viu, kripanje sanki, utanje amova i skianje pasa koji su se naprezali. Iz rjenog korita u logor meu drveem uoe etvore sanke. Grupa ljudi se okupi oko ovjeka koji je uao usred napola ugaene vatre. Drmali su ga i pokuavali da ga probude. On ih pogleda kao da je pijan i proguna neobinim pospanim glasom:

Crvena vuica... prvo je dola da se hrani sa psima... jela je hranu za pse... onda je derala pse... a poslije je pojela Bila.... Gdje je lord Alfred? zaurla mu na uho jedan od ovih ljudi tresui ga grubo. On polagano odmahnu glavom. Ne, njega nije pojela... on poiva na drvetu, na posljednjem logoritu. Mrtav? viknu ovjek. U sanduku odgovori Henri mrzovoljno, otresavi sa svoga ramena ruku ovjeka koji ga je ispitivao. ujte, pustite me na miru... ne mogu vie... laku no svima. Kapci mu zaigrae i sklopie se. Glava mu klonu na grudi. Dok su ga polagano sputali na ebad, njegovo hrkanje odjeknu kroz ledeni vazduh. Zau se jo jedan zvuk. Slabo je dopirao iz daljine krik gladnog vujeg opora u potrazi za drugim zalogajem umjesto za ovjekom koji je upravo bio izmakao. DRUGI DIO Prva glava BOJ ONJAKA Vuica je prva ula glasove ljudi i kevtanje pasa upregnutih u sanke i prva je odskoila od ovjeka pritijenjenog u krugu njegove ugaene vatre. opor je nerado naputao ve gotovo uhva-en plijen i stoga su vuci neko vrijeme oslukivali glasove prije nego to e pobjei za vuicom.

Naprijed je trao veliki sivi vuk, jedan od voa opora. On je naveo opor da slijedi vuicu. Opomi-njui, reao je na mlade lanove opora i grizao ih onjacima kad bi pokuali da ga prestignu. On je takoe ubrzao trk im je spazio vuicu koja je laga-no kaskala po snijegu. Ona se poravna s njim, kao da joj je to bilo odreeno mjesto, i ujednai svoj korak sa trkom opora. Vuk nije reao na nju, niti je pokazivao zube kad bi skoila ispred njega. Naprotiv, inilo se kao da joj je naklonjen, jer je rado trao uz nju, a ona je reala na njega i pokazivala mu zube kad bi joj se suvie pribliio. Ponekad bi ga ujela za plee, ali se on nije ljutio. Samo bi odskoio u stranu i potrao naprijed, kao kakav smeteni seos-ki momak. Ovo je predstavljalo samo jednu nepriliku za vou opora, mada je bilo i drugih nevolja. Uz vuicu je sa druge strane trao usukani stari vuk, ve sav posivio i pun oiljaka iz mnogih sukoba. Uvijek joj je trao s desne strane. Ovo je inio sto-ga to je imao samo jedno oko, i to lijevo. Obiavao je da je gura i tri prema njoj sve dok mu njuka puna oiljaka ne bi dodirnula njen rep, ili plee, ili vrat. Kao i vuka koji je trao slijeva, i ovoga je odbijala zubima, ali kad bi joj oba istovremeno pokazala svoju naklonost, ona bi, grubo gurnuta, bila primorana da brzim ujedima na obje strane odbija dva ljubavnika, dok bi istovremeno odra-vala korak sa oporom i pazila na put pred sobom. U takvim prilikama su oba mujaka kezila zube i reala prijetei jedan na drugoga. Oni bi se moda i potukli, ali su ljubavna igra i rivalstvo ustupali mjesto preoj nudi gladi, koja je muila opor. Poslije svakog odbijanja stari vuk bi naglo odskoio od otrozubog objekta svoje enje i suda-rio se sa mladim trogodinjakom, koji mu je trao uz desni bok. Mladi vuk bijae potpuno razvijen i, ako se uzme u obzir izgladnjelost opora, posjedo-vao je natprosjenu snagu tijela i duha. Tog dana su pretrali vie milja. Trali su i nou, a i sljedei dan ih zatee u pokretu. Trali su povri-nom zaleenog i mrtvog svijeta. Nigdje se nita ivo nije micalo. Samo su se oni kretali kroz mirno pros-transtvo. Jedino su bili ivi oni koji su tragali za ma im ivim to bi mogli prodrijeti da nastave ivot. Preli su nekoliko uzvisina i desetak rjeica u niem predjelu prije nego to im traganje bi kruni-sano uspjehom. Naili su na sobove. Prvo su sreli velikog mujaka. Tu je bilo meso i ivot, a nije ga uvala nikakva tajanstvena vatra ni baeni ugarci. Poznavali su njegove velike papke i lopataste rogo-ve, ali ovaj put zaboravie uobiajeno strpljenje i oprez. Borba bijae estoka i kratka. Napadoe velikog mujaka sa svih strana. On ih je parao i razbijao im glave dobro usmjerenim udarcima svo-jih velikih papaka. Satirao ih je i lomio svojim ogromnim rogovima. Gazio ih je po snijegu u bijes-noj borbi. Meutim, bio je osuen na propast. Pao je sa zubima vuice zabijenim u grlo i mnogim drugim zubima koji su ga posvuda ujedali i iva prodirali prije nego to je prestao da se bori i prije nego to je zadao posljednji udarac.

Bilo je mnogo hrane. Mujak je teio oko 400 kilograma punih deset kila za svakog od etrde-setak vukova u oporu. Kao to su mogli dugo da gladuju, tako su isto znali mnogo pojesti. Uskoro je neto malo razbacanih kostiju bilo sve to je preostalo od divne ivotinje koja se suoila s opo-rom samo nekoliko sati ranije. Nastalo je vrijeme spavanja i odmora. Mladi mujaci, punih eludaca, poee da se gloe i kave i to se nastavi jo nekoliko dana, koji su prethodili rasturanju opora. Glad bijae prola. Vukovi su sada bili u kraju punom divljai i, mada su jo lovili u oporu, bijahu mnogo oprezniji i odvajali su od malenih stada sobova samo skotne enke i one-moale stare mujake. I tada, u ovom kraju izobilja, opor se razdvoji na dvije grupe, koje se uputie raznim pravcima. Vuica i uz njen lijevi bok mladi voa, a s druge strane stari Jednooki povedoe svoju polovinu opora nanie, prema Mekenzijevoj rijeci i preko nje u jezerska podruja na istoku. Brojno stanje ostatka opora smanjivalo se iz dana u dan. Vuko-vi su se odvajali dvoje po dvoje mujak i enka. Ponekad bi neki usamljen mujak bio otjeran otrim zubima suparnika. Konano ih ostade samo etvoro vuica, mladi voa, Jednooki i ambiciozni trogodac. S vremenom je vuica postala vrlo divlja. Sva trojica njenih udvaraa nosili su tragove ugriza. Ipak nijedan joj ne odvrati istom mjerom, niti se branjahu od nje. I pred najjaim ujedima su joj pod-metali plea i nastojali da je udobrovolje maui repom i skakuui oko nje. Ali, mada su prema njoj sva trojica bili suta blagost, bijesno su napadali jedan drugoga. astoljublje trogodinjaka prevrilo je svaku mjeru. On napade Jednookog s one strane s koje je bio orav i razdrije mu uho u resice. Iako je ve posivjeli stari momak mogao da vidi samo na jednu stranu, on protiv snage i mladosti suparnika primijeni mudrost i duge godine iskustva. Izgubljeno oko i njuka puna oiljaka svjedoili su o njegovom iskustvu. On je bio preivio toliko sukoba da se ni trenutka nije dvoumio ta treba da uradi. Bitka poe poteno, ali se ne zavri tako. Niko nije znao ta e se desiti, jer se trei vuk pridruio starijem i tako, zajedniki, stari i mladi voa napadoe astoljubivog trogodinjaka da ga unite. S dvije strane bijae izloen nesmiljenim onjacima svojih nekadanjih drugova. Zaboravljeni bijahu dani kad su lovili zajedno, divlja koju su obarali, glad to ih je morila. Sve je to bila prolost. Sad je u pitanju bila ljubav stvar ozbiljnija i okrutnija ak i od lova na hranu. U meuvremenu je vuica uzrok svega ovoga sjedjela zadovoljno na stranjim nogama i posmatrala. Nju je to ak zabavljalo. Dolo je njeno vrijeme a ono se nije esto javljalo kad se kostrijee grive, onjak sudara s onjakom ili dere i cijepa podatno meso, sve u borbi za nju. U ovoj borbi za ljubav pogibe trogodinjak, kome to bijae prva pustolovina ove vrste. Dvojica rivala stajahu svaki s jedne strane njegovog lea. Oni posmatrahu vuicu kako sjedi na snijegu, kao da se smijei. Ali stariji voa bijae mudar, vrlo mudar u ljubavi kao i u borbi. Mladi voa okrete glavu da olie ranu na pleki. Tako je krivina njegovog vrata

bila izloena protivniku. Star vuk i samo jednim okom vidje pruenu priliku. On jurnu odozdo i zagrize onjacima. Bijae to dug, razdirui i dubok ujed. Zubi uz put razderae veliku vratnu ilu. Tada on odskoi. Mladi voa zarea grozno, ali mu se reanje pretvori u isprekidan kaalj. Krvarei i krkljajui, ve preklan, on skoi na starijeg borei se dok ga je ivot naputao, noge mu gubile oslonac, svjetlost dana tamnila u oima i njegovi udarci i skokovi postajali sve krai i krai. Kad mladi voa ostade nepokretan u snijegu, Jednooki se priunja vuici. U njegovom ponaanju bijae pomijeano likovanje i oprez. Oekivao je odbijanje i udio se to ga ona nije doekala ljutite iskeenih zuba. Prvi put ga je primila ljubazno. Onjui se s njom, pa, skaui i trei, ak pristade i da se poigra, kao to se igraju tenad. A on se, uprkos svojim ozbiljnim godinama, iskustvu i mudrosti, ponaao kao tene, i jo lue. Oni ne ostadoe na jednome mjestu, nego preoe cijeli kraj, dok ne stigoe do Mekenzijeve rijeke, niz iji tok se polagano uputie. esto su naputali rijeku i polazili u lov uz obale manjih tokova koji su se u nju ulivali, ali su se uvijek njoj vraali. Ponekad su nailazili na druge vukove, obino u parovima, ali se pri takvim susretima ni s koje strane nije ispoljavala naklonost. Nije bilo radosti zbog susreta niti elje da se obrazuje opor. Nekoliko puta su naili na usamljene vukove, uvi-jek mujake, koji su na svaki nain nastojali da se pridrue Jednookom i vuici. Ovaj se opirao, a kad bi i ona stala uz njega nakostrijeene dlake i poka-zujui zube, samci su podvijali rep, okretali lea i polazili svojim putem. Jedne noi pune mjeseine, dok su trali kroz umsku tiinu, Jednooki iznenada zastade. Podie njuku uvis, ukruti rep i rairi nozdrve udiui vazduh. Jednu nogu podie, kao to ine psi. Nije bio zadovoljan, nego je i dalje njuio trudei se da shvati poruku koju mu je donosio miris. Njegova druica se zadovolji njuei samo ovla i, da bi ga razuvjerila, potra dalje. Iako je poao za njom, sumnje su ostale i nije mogao a da povremeno ne zastane i paljivo proui upozorenje. Ona izae oprezno na ivicu velike istine meu drveem. Neko vrijeme je stajala sama. Tek onda joj prie Jednooki prikradajui se i puzei, sav pretvoren u oprez, dok mu je iz svake dlake zraila beskrajna sumnja. Tako su stajali rame uz rame, posmatrajui, sluajui i njuei. Do uiju im doprijee glasovi zakavenih pasa, grleni povici ljudi, otre i ljutite rijei ena i, jedanput, piskav i plaljiv glas djeteta. Nita se nije moglo vidjeti, osim velikih konih atora, pla-mena vatre, koji bi na as sakrio eljad u prolazu i dima to se polagano dizao u mirnom vazduhu. Nosovi su im primali hiljade mirisa indijanskog logora, koji su im donosili priu gotovo nerazumlji-vu Jednookom, ali zato do sitnica poznatu vuici. Ona je bila neobino uzrujana i njuila je uiva-jui sve vie i vie. Ali Jednooki bijae sumnjiav. To je ispoljavao pokuavajui da je odvede. Ona se osvrte, dodirnu mu vrat

njukom, umirujui ga, a zatim ponovo poe da posmatra logor. U oima joj bijae enja, ali ne enja gladi. Drhtala je od e-nje da krene naprijed, da se priblii vatri i kavzi sa psima, da izmie i izbjegava udarce ljudskih nogu. Jednooki se nestrpljivo vrtio pored nje. Nju ponovo obuze nemir i ona opet osjeti neodoljivu elju da nae ono za im je tragala. Okrete se i otkasa nazad u umu, na veliku radost Jednookog, koji je izmicao po nekoliko koraka pred njom, sve dok dobro ne zaoe pod okrilje drvea. Druga glava JAZBINA Dva dana su se vuica i Jednooki skitali oko indijanskog logora. On bijae zabrinut i uplaen, ali je logor privlaio njegovu druicu, kojoj se nije odlazilo. Ali kad jednog jutra otar pucanj puke izbliza zapara vazduh i zrno udari u deblo svega nekoliko palaca od glave Jednookog, vie nisu okli-jevali, nego pobjegoe dugim koracima, koji ih uskoro udaljie nekoliko milja od opasnosti. Nisu preli mnogo svega nekoliko dana puta. elja vuice da nae ono za ime je tragala pret-vori se u prijeku potrebu. Ve bijae veoma teka i mogla je da tri samo sporo. Jednom je, gonei zeca koga bi inae lako uhvatila morala da odustane i legne da se odmori. Jednooki joj prie, ali kad njukom blago dodirnu njen potiljak, ona poe zubima na njega tako brzo i divlje da se on preturio unazad na vrlo smijean nain kako bi izbjegao njene zube. Ona bijae razdraljivija nego ikada prije, a on sve strpljiviji i briniji. A onda ona nae ono to je traila. Bilo je to nekoliko milja uz rjeicu koja se u ljetnim mjese-cima ulivala u Mekenzijevu rijeku, ali sada bijae zaleena sve do dna kamenitog korita mrtva rijeka sazdana od izvora do ua od vrste bjeline. Vuica je umorno kaskala uz rijeku, a drugar joj je iao znatno naprijed, kad ona naie na visoku i strmu obalu sazdanu od gline. Ona se okrete i otkasa do obale. Proljene oluje i topljenja snijega su podlokali obalu i na jednom mjestu do uskog procijepa izdubila malenu pilju. Ona zastade na ulazu u pilju i paljivo raz-gleda zidove. Zatim s jedne i s druge strane obie dno zida, sve do mjesta gdje se njegova nagla str-mina pretapala u zemljite blaih oblika. Vrativi se do pilje, ona ue kroz uski otvor. Neto manje od metra je morala da puzi, a zatim se zidovi proirie tako da se vuica nae u malenoj okrugloj komori, irokoj gotovo dva metra. Glavom je jedva dopirala do stropa. Ona paljivo ispita pi-lju,

dok Jednooki, koji se bio vratio, ostade na ula-zu posmatrajui strpljivo. Ona se obrte oko sebe nekoliko puta, a zatim s umornim uzdahom, nalik na groktanje, sklupa tijelo, isprui noge i lee s glavom okrenutom prema ulazu. Jednooki se uzdignutih uiju radoznalo osmjehivao prema njoj, a ona je prema svjetlosti dana vidjela kako joj dobroudno mae repom. Zatim je jednim pokre-tom zaas povila iljke svojih uiju unazad i uz glavu, dok je gubicu otvorila i miroljubivo isplazi-la jezik pokazujui na taj nain da joj je drago i da je zadovoljna. Jednooki bijae gladan. Iako je leao na ulazu i spavao, san mu bijae nemiran. Stalno se budio i ulio ui prema svijetlom svijetu koji ga je okrui-vao, gdje je aprilsko sunce obasjavalo snijeg. Dok je drijemao, do uiju mu je dopiralo aputanje skrivenih kapi tekue vode, na to bi se trgao i paljivo oslukivao. Sunce se vraalo i razbuena zemlja sjevera ga je prizivala. ivot se ponovo kre-tao. U vazduhu se osjealo proljee, dah ivota probuenog pod snijegom, soka to proima drvee i pupoljaka koji probijaju okove leda. Zabrinuto je posmatrao svoju druicu, ali ona nije pokazivala nikakvu elju da ustane. On pogle-da napolje i vidje pet ili est snjenih ptica. Poe da se digne, a zatim se opet osvrte druici, lee i zas-pa. Kroz ui mu proe slab piskav zvuk. Jednom ili dva puta je pospano poeao njuku apom. Zatim se probudi. Upravo pred nosom mu je zujao u vaz-duhu jedan usamljeni komarac. Bijae to sasvim razvijen komarac koji je prezimio smrznut negdje u deblu, a sad ga je otkravila toplota sunca. Nije vie mogao da odoli pozivu koji ga je privlaio. Osim toga muila ga je glad. Dopuza do druice ne bi li je privolio da usta-ne. Ali ona samo zarea i on ponovo izae sam na svjetlost sunca, gdje vidje da je snijeg mekan i da se teko ide po njemu. On ode uz zaleeno rijeno korito, gdje je snijeg u sjeni drvea bio jo zamr-znut i tvrd. Iao je osam sati i vratio se po mraku, gladniji nego to je bio na polasku. Pronaao je divlja, ali nije nita ulovio. Propadao je kroz raskvaeni snjeni pokriva, dok su polarni zeevi trali po snijegu lako kao i uvijek. Na ulazu u pilju zastade, jer ga iznenada obu-ze sumnja. Iz pilje su dopirali neobini slabi zvuci. Takve glasove nije putala njegova druica, a ipak su mu nekako bili poznati. Oprezno se uvue potrbuke, ali ga doeka opominjue reanje vuice. To ga nije zbunjivalo, mada se pokorio i ostao podalje, ali su ga zanimali ti drugi glasovi slabano, prigueno cviljenje. Druica ga razdraeno potjera, a on se sklupa na ulazu i zaspa. Kad svanu jutro i slaba svjetlost prodre u jazbinu, on ponovo poe traiti izvor gla-sova, koji je odnekle poznavao. U prijeteem rea-nju vuice osjeao se neki nov prizvuk. Osjeala se ljubomora i on je dobro pazio da se ne priblii vie nego to smije. Ipak je opazio, izmeu njenih nogu i dugakog trupa, pet udnih majunih ivih stvar-ica, veoma slabih i bespomonih. One su cviljele. Oi im bijahu zatvorene. Bio je zauen. To nije bilo prvi put da je u svom dugom i uspjenom ivo-tu vidio neto slino. Dogaalo se vie puta, ali je uvijek za njega predstavljalo novo iznenaenje.

enka ga je zabrinuto posmatrala. Svaki as bi zamumljala, a kad bi joj se uinilo da on hoe da se priblii, mumljanje se pretvaralo u otro rea-nje. Njoj se to nije nikad dogaalo, ali je instinkt, iskustvo svih vujih majki, uvao sjeanja na oeve koji su derali svoje bespomono novoroeno potomstvo. Kod nje se to ispoljavalo u vidu jakog straha i stoga je branila Jednookom da prie i raz-gleda izbliza vuie, kojima je bio otac. Ali nije bilo opasnosti. Jednooki je osjeao da ga pokree impuls, a to bijae instinkt naslijeen od svih vuijih oeva. To je on samo osjeao u svo-joj biti i bilo je sasvim prirodno da okrene lea svo-joj novoroenoj porodici i poe u potragu za mesom, potrebnim za ivot. Pet ili est milja uzvodno od jazbine rijeka se ravala pod pravim uglom, a njene pritoke su dolazile iz planina. Idui uz lijevu pritoku, vuk naie na svje trag. On ga onjui i nae da je sasvim svje, pa se brzo pritaji gledajui u pravcu traga. Onda se paljivo okrete i poe desnom pri-tokom. Stope bijahu mnogo vee od njegovih i on je znao da na takvom tragu za nj nee biti mesa. Oko pola milje uz desnu pritoku njegove osjet-ljive ui uhvatie zvuk zuba koji neto glou. On se prikrade plijenu i vidje da to bodljikavo prase, uspravljeno na stranjim nogama, grize koru drveta. Jednooki se privue oprezno, ali ne nada-jui se niemu. On je poznavao tu vrstu, iako takvu ivotinju nije nikad ranije vidio tako daleko na sjeveru, iako mu nikad nije posluila za hranu. Ipak je odavno znao da postoje i takve stvari kao to su srea, ili prilika, pa stoga nastavi da se prikrada. Ko zna ta se moe desiti, jer sa ivim stvarima se uvijek dogaa nekako drukije. Bodljikavo prase savi se u klupko naikano dugim i otrim bodljama, usmjerenim na sve stra-ne, da doeka napad. Dok je bio mlad, Jednooki je jednom prilikom onjuio slinu naoko nepokretnu loptu naikanu bodljama i ona ga je udarila repom. Odnio je jednu bodlju zabodenu u njuku, gdje je ostala nedjeljama, pekui ga poput vatre, sve dok nije sama ispala. Stoga on lee i smjesti se udobno drei njuku na bezbjednoj udaljenosti od repa ivotinje. ekao je tako potpuno miran. Ko zna, moda e se neto dogoditi. Bodljikavo prase e se moda ispraviti. To bi omoguilo da kanda-ma razdere mekani i nezatieni trbuh. Poslije pola sata on se ipak die, gnjevno zare-a na nepokretnu loptu i nastavi put. Suvie esto je uzalud ekao da se bodljikavo prase ispravi, da bi sad elio da gubi vrijeme na takav nain. Poao je uz desnu pritoku. Dan je odmicao, a on ne ulovi nita. Oinski instinkt ga je snano gonio. Morao je nai mesa. U toku popodneva naie na ptarmigana (alpska koko lat. Lagopus alpinus). Upravo je bio izaao iz gutare i naao se oi u oi sa glupavom pticom. uala je na deblu, ni dva pedlja od njegovog nosa. Ugledae se. Ptica se tre i pokua da odleti, ali je on udari apom i obori na tle, a onda skoi na nju i zgrabi je zubima, dok se ona vukla po snijegu pokuavajui da se vine u vazduh. Kad je pod zubima osjetio meso i krhke kosti, on poe da jede. A onda se prisjeti i poe nazad nosei ptarmigana u zubima.

Otprilike milju iznad mjesta gdje se rijeka ravala on je, trei, kao obino, na svojim meka-nim apama poput sjenke koja klizi i paljivo istrauje svaki novi vidik, ponovo naiao na velike tragove to ih je otkrio u rano jutro. Kako su ili njegovim pravcem, on poe po tragu, spreman da na svakoj okuki rijeke ugleda ivotinju koja ih je ostavljala u snijegu. On proviri iza stijene na mjestu gdje je rijeka naroito naglo skretala i oi mu opazie neto to ga natjera da brzo polegne. To bijae ivotinja ije je tragove vidio na snijegu velika enka risa. uala je, kao i on toga dana, pred vrsto sklupanom bodljikavom loptom. Ako je on do sada bio sjenka koja klizi, sad postade avet takve sjene, koja se unjala naokolo dok ne stie do mjesta niz vjetar, nedaleko od tihih i nepokretnih ivotinja. Vuk lee na snijeg, poloi pticu pored sebe i kroz iglice niske jele poe da posmatra igru ivota to se odvijala pred njim risa i bodljikavo prase kako ekaju, svaki od njih rijeen da preivi. Takva bijae udna igra lova. ivot jednoga sasto-jao se u tome da pojede ono drugo, dok je opstanak drugog ovisio o tome da ne bude pojeden. A on, Jednooki, vuk, leei u zaklonu, igrao je svoju ulogu u tom lovu ekajui neku udnu sreu koja bi mu pomogla da se doepa mesa, od kojega je zavisio njegov ivot. Proe pola sata, pa itav sat i nita se ne pomae. Bodljikava lopta kao da je bila od kamena, ris od mermera, a Jednooki se ne micae kao da je mrtav. Pa ipak su sve tri ivotinje bile gotovo do bola nap-regnute u borbi za ivot i teko da je ijedna od njih ikada bila budnija, mada su izgledale skamenjene. Jednooki se malo pomjeri i posmatrae s pove-anom panjom. Neto se dogaalo. Bodljikavo prase konano zakljui da je neprijatelj otiao. Polagano i oprezno, bez ikakve strepnje na ta e naii, poe da odmotava svoj neprobojni oklop. Polagano, sasvim polagano se bodljikava lopta isprui u svoj duini. Jednookom potee voda na usta, jer bijae i nehotice uzbuen zbog prisustva ivog mesa koje se pred njim ispruilo poput ruka. Bodljikavo prase se jo ne bijae potpuno ispra-vilo kad spazi neprijatelja. U tom trenutku ris udari munjevito. apa, naoruana otrim savije-nim kandama, sunu ispod mekanog trbuha i razdera ga brzim pokretom. Da je prase bilo sasvim razvijeno, da nije spazilo neprijatelja u trenutku prije udarca, apa bi izmakla nepovrijeena, ali ovako, brz udarac repom postrance zabode u nju otre bodlje dok se povlaila. Sve se to dogodilo u jednom trenutku udarac, protivudarac, samrtniki krik bodljikavog praseta i zauen, bolan urlik velike make. Jednooki ustade uzbuen, nauljenih uiju i uzdrhtanog ukruenog repa. Risovu enku obuze gnjev. Div-ljaki se baci na stvar koja ju je povrijedila. A bod-ljikavo prase, skiei i grokui razderane utrobe, pokua da se ponovo sklupa u loptu i zatiti, te uz put jo jednom oinu repom veliku maku tako da ona opet bolno i zaueno urliknu. Zatim poe da se povlai i kie. Nos joj bijae naikan bodljama poput jastueta za igle. apama je pokuavala da se oslobodi otrih

bodlji, gnjurala je njuku u sni-jeg i u divljem bolu i strahu trljala je o granice neprekidno skaui naokolo, naprijed, nazad, gore i dolje. Stalno je kihala bijesno udarajui svojim kratkim repom. A zatim se umiri i sjede. Jednooki je posmatrao. ak ni on nije mogao da ne ustukne i da mu se i nehotice ne nakostrijei dlaka na lei-ma kad ona iznenada skoi bez upozorenja, pravo uvis, uz dug i strahovit urlik. Zatim otra prtinom urlajui pri svakom koraku. Jednooki se odvai da se pomakne tek kad je njeno urlikanje zamrlo i sasvim nestalo u daljini. Koraao je oprezno, kao da je sav snijeg posut uspravnim bodljama spremnim da mu se svaki as zabodu u mekane ape. Bodljikavo prase, iskeenih dugih zuba, doeka ga bijesnim skianjem. Ono se opet smotalo u loptu, ali ne tako vrsto kao prije; miii mu bijahu suvie razderani. Bijae gotovo napola presjeeno i mnogo je krvarilo. Jednooki punim ustima zagrabi krvlju natop-ljen snijeg i poe da vae i guta. Ovo mu samo jo jae izazva glad, ali on bijae suvie star da bi za-boravio na oprez. ekao je. Legao je i ekao, dok je bodljikavo prase kripalo zubima, stenjalo i groktalo i povremeno isputalo slabe krikove. Uskoro Jednooki vidje kako se bodlje oputaju i drhtaj proima tijelo bodljikavog praseta. Zatim se i drh-taj iznenada prekide. Zau se jo jedanput prkos-no kljocanje dugih zuba, a onda se povie sve bodlje, tijelo se opusti i vie se ne pomae. Bojaljivo i oklijevajui, Jednooki apom sas-vim isprui bodljikavo prase i obrte ga na lea. Nita se ne dogodi. Ono je sigurno bilo mrtvo. On ga paljivo posmatrae jedan trenutak, a zatim ga oprezno zgrabi zubima i poe niz rijeku, dijelom vukui prase, a dijelom ga nosei, s glavom okre-nutom u stranu da ne bi zagrizao bodlje. Onda se sjeti neega, ispusti teret i otkasa nazad do mjes-ta gdje je ostavio ptarmigana. Nije oklijevao ni asa. Dobro je znao ta treba da uini, te brzo poje-de pticu. Poslije toga se vrati po svoj teret. Kad je lovinu toga dana dovukao u pilju, vuica ga pogleda, okrete njuku i ovla ga liznu po vratu. Ali ve idueg trenutka ga upozori da se udalji od vuia, mada njeno reanje nije bilo gru-bo kao obino, ve vie izvinjenje nego prijetnja. Pomalo je nestajalo njenog instinktivnog straha od oca njenog potomstva. On se ponaao ba kao to treba da ini vuji otac, nije pokazivao nimalo grene elje da prodere mlada bia koja je ona donijela na svijet. Trea glava SIVI VUI

On bijae drukiji nego njegova braa i sestre. Njihova dlaka je ve odavala riastu nijansu, naslijeenu od majke vuice, a samo je on u tome liio na oca. On bijae jedini sivi vui u nakotu. Bijae pravi vuji izdanak, u stvari oblikom prava slika i prilika starog Jednookog, s tom razlikom to je imao dva oka, a njegov otac samo jedno. Oi sivog vuia nisu bile otvorene dugo vreme-na, a ve je mogao da sve jasno razazna. Jo dok su mu oi bile zatvorene, on je pipao, kuao, njuio. Dobro je poznavao svoje dvoje brae i dvije sestre. Ve je poinjao da se rve s njima, dodue slabaki i nespretno, pa ak i da se kavi, tako da mu je maleno grlo treperilo nekim udnim hrapavim zvukom (preteom reanja) kad god bi se naljutio. I, ve mnogo prije nego to mu se oi otvorie, znao je da pipanjem, okusom i njuhom razazna majku izvor toplote, tene hrane i njenosti. Ona je imala njean jezik, koji je tako prijatno milovao prelazei preko njegovog malenog i mekanog tijela. To bi ga privuklo da se privije uz nju i uspava. Prvi mjesec ivota proveo je uglavnom spava-jui, ali sad je ve dobro vidio i due vremena bi ostajao budan, pa je dobro upoznao svijet oko sebe. Njegov svijet bijae tmuran, ali on to nije znao, jer nije poznavao nikakav drugi. Bio je slabo osvijet-ljen, ali se njegove oi nisu nikad morale prilagoavati drukijem svjetlu. Njegov svijet bijae malen. Granice su predstavljali zidovi jazbine, ali vui nije znao za iroki svijet napolju, pa ga nisu stjenjavale uzane granice njegovog bitisanja. Brzo je otkrio da se jedan zid njegovog svijeta razlikuje od onih ostalih. To je bio ulaz u pilju i izvor svjetlosti. Otkrio je da je drukiji od ostalih zidova mnogo prije nego to je poeo da misli, prije nego to je svjesno poeo da ispoljava svoju volju. Njega je to neodoljivo privlailo jo prije nego to su mu se otvorile oi, prije nego to je mogao da vidi. Svjetlo iz otvora je djelovalo na njegove zatvorene vjee, izazivalo iskriavo svjetlucanje u oima i vid-nim ivcima, bilo je tople boje i neobino ugodno. ivot koji se krio u njegovom tijelu, u svakom nje-govom vlaknu, koji je bio sutina njegovog tijela, teio je k tome svjetlu i privlaio ga k njemu, isto kao to hemijski proces okree biljku prema suncu. U poetku je uvijek, prije nego to je mogao poimati, puzao prema ulazu u pilju. To su inili i njegova braa i sestre. U to vrijeme niko od njih nije nikada puzao prema tamnim uglovima stra-njeg zida. Svjetlo ih je privlailo kao da su biljke; hemija ivota koja ih je stvorila zahtijevala je svjetlost kao nasunu potrebu, a njihova tijela, malena poput lutaka, puzala su slijepo, tjerana hemijskim procesom, kao vitica loze. Kasnije, kad se svako od njih razvilo kao jedinka, kad su postali svjesni pobuda i elja, pojaala se privlana snaga svjetlosti. Stalno su puzali i protezali se prema njoj, a majka ih je vraala nazad. Na taj nain je sivi vui nauio da njegova majka posjeduje i druge osobine, a ne samo meka-ni i njeni jezik. Puui istrajno prema svjetlosti, otkrio je i njen nos, kojim bi ga otro odgurnula, a kasnije i apu to ga je obarala i prevrtala brzim, dobro usmjerenim udarcem. Tako je upoznao i nanoenje bola, a povrh svega je nauio kako da ga izbjegne prvo ne izlaui se riziku, a zatim, ako ve rizikuje, izvrdavajui i uzmiui. To su bile

svjesne akcije nastale kao rezultat njegovih prvih zakljuaka o svijetu. Vui je u poetku izbjegavao ozljede automatski, na isti nain kao to je puzao prema svjetlosti. Poslije je uzmicao jer je znao ta je ozljeda. Vui je bio divlji. Takva su mu bila i braa i sestre. To se moglo i oekivati. Bio je mesoder, potomak ivotinja koje su ubijale da bi mogle jesti meso. Otac i majka su mu ivjeli iskljuivo od mesa. Mlijeko, koje je sisao im je ivot zatreperio u njemu, nastajalo je neposredno od mesa, a sada, budui da je ivio ve mjesec dana, oi su mu se otvorile prije jedne sedmice, pa je i sam poeo da se hrani mesom to bi ga vuica ve upola probavi-la, pa ga onda povraala za svojih pet sve veih vuia, koji su od njenih sisa traili suvie mlijeka. Bio je najdivljaniji od cijelog nakota. Reao je hrapavo i glasnije od svih drugih. Njegove male ljutnje bijahu ee od njihovih. On je prvi nauio da ostale vuie obara vjetim udarcem ape. Prvi je hvatao druge vuie za uho, vukao, natezao i reao kroz vrsto stisnute vilice. On je, zacijelo, davao najvie posla majci pri njenom nastojanju da vuie zadri daleko od izlaza iz pilje. Sivog vuia je iz dana u dan sve vie privlaila svjetlost. Neprekidno je pokuavao da pree onaj metar puta do ulaza u pilju, ali je uvijek bio vra-en. On nije znao da je to ulaz. Nije znao uopte nita o ulazima o prolazima kroz koje se iz jednog mjesta stie u drugo. Nije poznavao nikakvo drugo mjesto, a jo manje nain kako bi doao do njega. Tako je za njega ulaz u pilju bio zid zid svjet-losti. I, kako je sunce bilo napolju, zid bijae sunce njegovog svijeta. Privlaio ga je kao to svijea privlai moljca. Stalno je nastojao da ga dosegne. ivot koji se tako brzo irio pred njim neprestano ga je tjerao prema zidu svjetlosti. ivot koji se krio u njemu znao je da je to jedini put to vodi napolje, put kojim je morao da krene. Ali on sam nije znao nita o tome. Nije ni znao da ita postoji napolju. Kao i veina stvorenja divljine, i on je rano iskusio glad. Dolo je vrijeme kad je ne samo pre-stalo dolaziti meso ve je presuilo i mlijeko u maj-inim sisama. U poetku su vuii cviljeli i skiali, ali su najee spavali. Za malo vremena ih obuze dubok san izazvan glau. Nije vie bilo natezanja ni kavge, nije bilo malih ljutnji ni pokuaja da se rei; prestadoe i pohodi prema bijelom zidu. Vui-i su spavali, a ivot u njima je tinjao i gasio se. Jednooki je bio oajan. Odlazio je daleko i samo malo spavao u jazbini, koja postade tuna i bijedna. I vuica ostavi mladunad i poe u potra-gu za hranom. Prvih dana poto su se vuii oko-tili, Jednooki je nekoliko puta odlazio do indijan-skog logora i pljakao zeje zamke, ali poslije top-ljenja snijega otopi se i led, oslobodi rijeku, te Indijanci krenue dalje, tako da mu presui i taj izvor hrane. Kad je sivi vui ponovo doao k sebi i poeo se zanimati za bijeli zid, vidio je da se stanovnitvo svijeta smanjilo. Preostala mu je samo jedna ses-tra. Ostalih vie nije bilo. Kad je ojaao, morao se igrati sam, jer mu sestra vie nije dizala glavu, niti se micala. Njegovo maleno tijelo zaobli se od hrane koju je sada jeo; ali je za nju ta hrana stigla

prekasno. Ona je stalno spavala majuni kostur omotan koom u kojoj je plamiak ivota tinjao sve slabije i slabije, dok se nije ugasio. Onda odjednom sivi vui vie nije viao oca da se pojavljuje i nestaje u zidu, niti da spava na ulazu. Ovo se dogodilo na kraju drugog perioda gladi, koji nije bio tako teak kao prvi. Vuica je znala zato se Jednooki ne vraa, ali nije bilo nai-na da sivom vuiu ispria ta je vidjela. Lovei i sama du lijeve pritoke, gdje je ivio ris, slijedila je trag kojim je Jednooki iao dan ranije. I nala ga je na kraju traga, odnosno nala je ono to je od njega bilo ostalo. Bilo je mnogo znakova borbe koja je tu voena i tragova to ih je risova enka ostavila kad se poslije pobjede povlaila u svoju jazbinu. Vuica je prije povratka nala jazbinu, ali su tragovi govo-rili da je ris u njoj i nije se usuivala da ue. etvrta glava ZID SVIJETA Do vremena kad mu je majka poela naputati pilju i polaziti u lov, vui je dobro nauio zakon koji mu je zabranjivao da se priblii izlazu. Taj zakon mu nije bio utuvljen samo silom, majinim nosom i apom, nego se u njemu razvijao instinkt straha. U toku svog kratkotrajnog ivota, provede-nog u pilji, nije sretao nita ega bi trebalo da se plai. Ipak mu je strah bio uroen. Do njega je taj strah doao iz daleke prolosti, kroz hiljade i hilja-de ivota. To bijae nasljee to ga je primio neposredno od Jednookog i vuice, ali je do njih ono stizalo preko pokoljenja vukova koji su neka-da ivjeli. Strah! To je zavjetanje divljine kome nijedna ivotinja ne moe da izbjegne ni da ga zamijeni za tanjir supe. Jednom je, leei budan, uo neobian glas u bijelom zidu. On nije znao da to volverin (ameriki mesoder) stoji napolju drui zbog svoje smjelosti, njukajui oprezno da ustanovi ta se nalazi u pilji. Vui je znao da je to njukanje neto strano, nerazvrstano i, prema tome, nepoznato i strano jer je nepozna-to bio jedan od glavnih elemenata koji su izazivali strah. Dlaka se nakostrijei na leima sivog vuia, ali sasvim u tiini. Kako je on mogao da zna da se treba nakostrijeiti na tu stvar koja je njukala? To nije bio rezultat saznanja, nego vidljiv izraz straha koji je osjeao i za koji nije bilo objanjenja u nje-govom ivotu. Meutim, strah je bio praen jo jed-nim instinktom pritajivanjem. Vui bijae izbezumljen od straha, ali je leao nepokretno i bez glasa, zaleen, skamenjen u svojoj nepominosti, na izgled mrtav. Vraajui se kui, majka mu zarea kad nanjui

volverinov trag i utra u pilju pa ga poe lizati i milovati njukom s neobinom estinom i ljubavlju. Vui je shvatio da je izbjegao neku veliku opasnost. U njemu su se krile i druge snage, a najjaa od njih bijae rast. Instinkt i zakon zahtijeva od njega pokornost, ali rast je traio neposlunost. Majka i strah su ga prisiljavali da ne prilazi bije-lom zidu. Rast je ivot, a ivot uvijek tei za svjet-lom. Tako se niim nije mogla zaustaviti bujica ivota to je rasla u njemu i postajala sve vea, sa svakim zalogajem mesa koji bi progutao, sa sva-kim dahom to ga je udisao. Konano, jednoga dana strah i pokornost ustupie pred nasrtajem ivota, i vui raskreenih nogu otetura prema izlazu. Za razliku od svih zidova to ih je dosad upoz-nao, inilo mu se da ovaj izmie pred njim kad mu se pribliavao. Nikakva tvrda prepreka ne ispri-jei se njegovom radoznalom, naprijed isturenom nosu. Graa zida kao da je bila propusna, kao da se povlaila zajedno sa svjetlou. Budui da je u njegovim oima stanje izgledalo kao i pojava, on ue u ono to je smatrao zidom, utapajui se u stvar koja ga je sainjavala. Bilo je divno. Puzao je kroz vrstu stvar. ak je i svjetlost postajala sve jaa. Strah ga je vukao nazad, ali ga je rast gonio naprijed. Iznenada se nae na ulazu u pilju. Zid, u kome je mislio da se nalazi, odskoi iznenada u neizmjernu daljinu. Svjetlo postade bolno bljetavo. Bio je zaslijepljen. Na isti nain ga omami nagao i strahovit raspon prostora. Oi mu se automatski prilagoavahu svjetlosti i podeavahu da bi mogle razaznati uda-ljene predmete. U prvi as mu zid odskoi pred pogledom. Sad ga je ponovo vidio, ali veoma dale-ko. Vie nije bio jednolian, nego se sastojao od sta-bala koja su oiviavala rijeku, planine na drugoj strani iznad drvea i neba, to je bilo jo vie, iznad planine. Obuze ga veliki strah. Ovdje je bilo toliko tih uasnih nepoznatih stvari. Lee na ulazu u pilju i poe da posmatra svijet. Bijae veoma uplaen. Sve to bijae nepoznato i, prema tome, neprijatelj-sko. Zato mu se uspravie dlake du lea, a usne zgrie u pokuaju da zarei bijesno i stravino. Onako majuan i uplaen, izazivao je cijeli svijet i prijetio mu. Nita se ne dogodi. On je i dalje radoznalo posmatrao zaboravivi da rei. Zaboravio je i da se plai. Zaas je rast potisnuo strah i preobrazio se u radoznalost. Poe da zapaa i blie predmete otkriveni dio rjeice obasjan suncem, gromom obo-reno borovo stablo na dnu obronka i sam obronak koji se uzdizao prema njemu i zavravao se pola metra od njega na ulazu u pilju, gdje je leao. Dosad je vui ivio samo na ravnom tlu. Nikad nije iskusio pad. Nije ni znao ta znai padati. Stoga hrabro zakorai u vazduh. Zadnje noge su mu jo bile na ulazu u pilju kad je nagla-vake poletio nizbrdo. Od zemlju je jako udario nosom i on zaskia. Zatim poe da se kotrlja niz obronak. Obuze ga panian strah. Konano ga je pograbilo ono nepoznato. Ono se divljaki pripilo uz njega i spremalo se da mu nanese neku stranu povredu. Rast je bio potisnut strahom i on poe da skii kao ustraeno tene.

Nepoznato ga je nosilo, a on nije znao kakvu e mu stranu povredu ono nanijeti, pa je neprekid-no cvilio i skiao. Ovo bijae sasvim drukije nego kad je leao, sleen od straha, dok je neto nepoz-nato vrebalo napolju. Sad ga je to nepoznato uhvatilo. utanje ne bi pomoglo. Osim toga, vie ga nije obuzimao obian strah, nego pravi uas. Obronak se zavravao blago, a na dnu je rasla trava. Ovdje vui izgubi zalet. Zaustavivi se konano, kriknu jo jednom i poe da skii dugo i tuno. A zatim, kao da se to samo po sebi razumi-je, kao da je u ivotu ve hiljadu puta istio svoje krzno, poe da se lie i uklanja suhu ilovau kojom se umazao. A onda sjede i poe da se obazire na sve strane, kao to bi uinio prvi ovjek koji stigne na Mars. Vui je probio zid svijeta, ono nepoznato ga je ispustilo i sad je bio tu, nepovrijeen. Ali prvi ovjek na Marsu ne bi osjeao da je u tako nepoz-natoj sredini kao to je osjeao on. Bez ikakvih prethodnih znanja, bez ma kakvog pojma da uopte postoje takva znanja, naao se kao istraiva u potpuno novom svijetu. Sada, kad ga je ono strano nepoznato ispusti-lo iz svojih aka, zaboravio je sav preivjeli uas. Sada ga je zaokupljala jedino radoznalost prema svemu to ga je okruivalo. Razgledao je travu pod nogama, grm sa bobicama koji je rastao malo dalje i prevaljeni bor na ivici istine meu drveem. Jedna vjeverica, trkarajui oko debla, naleti pra-vo na nj i grdno ga uplai. On se skupi na tlu i zarea. Ali se i vjeverica veoma prepala. Ona pobjee na drvo i, kad se nae u sigurnosti, poe ljutito da toroe prema njemu. Ovo je vuiu malo povratilo hrabrost i, mada je ustuknuo pred djetliem koga je zatim sreo, on pun pouzdanja nastavi put. Toliko je bilo njegovo pouzdanje da je, igrajui se, pruio apu prema sobovskoj ptici koja je neoprezno doskakutala do njega. Rezultat je bio otar udarac kljunom u nos, to ga natjera da se skupi na tlu i poe skiati. Larmanjem je toliko uplaio pticu da je potraila spas u bjekstvu. Vui je uio. Njegov zamagljeni maleni razum ve je nesvjesno razvrstavao stvari. Bilo je ivih stvari i drugih, koje nisu ive. Neive stvari su uvijek ostajale na istom mjestu, a ive su se kre-tale i nije se moglo znati ta e one uiniti. Od njih treba oekivati neto neoekivano. Kretao se vrlo nezgrapno. Nalijetao je na grane i druge predmete. Ponekad bi ga granica, za koju je mislio da je daleko, udarila po nosu ili oinula po rebrima. Povrina je bila neravna. Ponekad bi nespretno zakoraio i udario nosom u zemlju ili bi zapeo nogom. Bilo je takoe ljunka i kamenja koje se kotrljalo kad bi ga nagazio. Tako je nauio da i neive stvari nisu uvijek nepokretne kao njegova pilja i da malene neive stvari mogu lake da padnu ili se preture nego velike. Uio je na svakom pogrenom koraku. to je dalje iao, to mu je bivalo lake. Prilagoavao se. Uio je da proraunava pokrete svojih miia, da mjeri uda-ljenost izmeu pojedinih stvari i sebe.

Nasmijala mu se i srea, koja prati poetnika. Roen da lovi meso (mada on to nije znao), naba-sao je na meso nedaleko od vrata svoje pilje, na prvom koraku u svijet. Sasvim sluajno je naiao na dobro skriveno gnijezdo ptarmigana. Upao je u gnijezdo. Pokuao ja da hoda po deblu sruenog bora. Trula kora mu popusti pod nogama i on, cvilei oajniki, kliznu niz obli trup drveta, pro-leti kroz lie i iblje i nae se usred grma, na tlu, izmeu sedam ptarmiganovih pilia. Pilii zalarmae, pa se on u prvi mah uplai od njih. A onda vidje da su sitni pa se ohrabri. Oni su se micali. On dodirnu jedno ptice apom, a ono poe da se bre mie. To je bilo veselo. On onjui ptie. Uze ga u gubicu, a ono se otimalo i golicalo ga po jeziku. U isti mah vui osjeti glad. Vilice mu se stegoe. Krhke kosti poee pucati, a topla krv mu potee u ustima. To je bilo ukusno. To je bilo meso, ono isto to mu ga je donosila majka, ali ovo mu je bilo ivo meu zubima i stoga jo bolje. Tako on pojede ptarmigana. I ne prestade dok ne pojede svu ptiad iz gnijezda. Zatim se obliznu, isto kao to je inila majka, i poe da se izvlai iz grma. Doeka ga uragan perja. Bio je zaslijepljen i zbunjen naletom i udarcima krila. Zato sakri gla-vu meu ape i poe da skii. Udarci se pojaae. A onda se i on naljuti. Ustade reei i udarajui apama. Zari svoje zubie u krilo i stade snano da vue i trza. Ptarmiganova enka se borila protiv njega udarajuu ga slobodnim krilom. To mu je bila prva borba. Zaboravljeno bijae sve to je nepoznato. On se borio i grizao ivu stvar koja ga je udarala. Ta iva stvar bijae meso. Obuze ga elja da ubija. Upravo je unitio malene ive stva-ri. Sada e unititi i jednu veliku. Bijae suvie srean i zaposlen da bi bio svjestan te sree. Bijae uzbuen i likovao je na sasvim nov i nepoznat nain, jae nego ikada prije. Drao je krilo i reao kroz stisnute zube. enka ptarmigana ga je vukla iz grma. Kad se okrenula i pokuala da ga opet uvue pod grm, on je odgurnu dalje na istinu. Za sve vrijeme borbe ona je kriala i udarala krilom, dok je perje letjelo poput snijega. Bio je doveden do krajnjih granica uzbu-enja. U njemu se probudila i uzburkala borbena krv njegovog soja. Takav je bio ivot, mada on to nije znao. Poeo je da shvata svoje znaenje u svi-jetu; inio je ono za to je bio stvoren ubijao je hranu i borio se da bi je ubio. Opravdavao je time svoje postojanje, jer ivot ne moe dati neto vie: ivot dostie vrhunac kad ini u punoj mjeri ono za ta je opremljen. Poslije izvjesnog vremena enka ptarmigana prestade da se bori. On je zubima jo stezao njeno krilo. Gledali su jedno u drugo leei na zemlji. Pokuavao je da rei divlje i prijetei. Ona ga kljucnu po nosu, koji ve bijae bolan od preanjih dogaaja. On uzdrhta, ali ne popusti. Ona ga udari opet i jo nekoliko puta. Sad vie nije samo drhtao nego je i cvilio. Pokua da se odvoji od nje zaboravljajui da je dri zubima i vue za sobom. Kia udaraca srui se na njegov ve zlostavljeni nos. Nestade njegove borbenosti te, ispustivi pli-jen, podavi rep pa zagreba preko istine bjeei neslavno. Na drugoj strani istine lee, isplaena jezika i diui teko, da se odmori, cvilei bez prekida zbog ozlijeenog nosa. Ali dok je leao tamo, obuze ga iznenada osjeanje da mu prijeti neka strana opasnost. Opet ga obuze neto nepoznato sa svim svojim strahotama i

on se instinktivno povue i skloni u grm. Dok se povlaio, osjeti talas vazduha i neko veliko krilato tijelo kliznu prijetei i bez glasa pored njega. To bijae soko to se iz visine ustremio na njega i za dlaku ga promaio. Dok je leao u grmlju oporavljajui se od straha i plaljivo virei, majka ptarmigan na drugom kra-ju istine izleti iz svog opljakanog gnijezda. Uzbu-ena zbog gubitka, nije obraala panju na krilato ule s neba. Ali vui vidje i to bijae za njega opomena i pouka strahovito obruavanje sokola, kratak prelet njegovog tijela tik nad zemljom, udarac kandama u trup ptarmigana, uplaen sam-rtniki krik, i soko ponovo poleti nebu pod oblake nosei pticu. Prolo je dosta vremena dok je vui napustio svoje skrovite. Mnogo je nauio. ive stvari su bile hrana. Bile su dobre za jelo. Takoe su ive stvari, ako su bile dosta velike, mogle da nanesu povredu. Bolje je pojesti malene ive stvari, na pri-mjer ptarmiganove ptie, a kloniti se velikih, kak-va je enka ptarmigan. Ipak ga je golicalo astoljublje, pritajena elja da se opet sukobi sa ptarmiganovom enkom, ali nju je odnio soko. Moda ima drugih ptarmiganovih enki. On e to ve izvidjeti. On poe niz strmu obalu do rijeke. Nikada nije vidio vodu. Povrina je izgledala dobra. Nije bila neravna. On hrabro zakorai i utonu, skiei od strave, u zagrljaj nepoznatog. Bilo je studeno i on zadrhta diui ubrzano. U plua mu navali voda umjesto vazduha, koji je inae uvijek pratio di-sanje. Guenje je osjetio kao samrtnu muku. Za njega je to znailo smrt. On nije imao svjesne predstave smrti, ali je poput svih ivotinja u divlji-ni posjedovao instinkt smrti. Za njega ona bijae najvea od svih povreda. Predstavljala je samu sutinu nepoznatog, zbir uasa nepoznatog jedinstvenu i najviu, nezamislivu nesreu koja mu se moe desiti, o kojoj nita nije znao, ali je se bojao. Kad izbi na povrinu, slatki vazduh mu jurnu u otvorenu gubicu. Vie nije utonuo. Upravo kao da mu je to bila davnanja navika, razmahnu sa sve etiri noge i poe da pliva. Obala je bila udalje-na jedva metar, ali joj je on bio okrenut leima i prvo to je vidio bijae suprotna obala, prema kojoj smjesta poe da pliva. Rjeica bijae mala, ali se u viru proirivala na est ili sedam metara. Usred rjenog toka matica zahvati vuia i povue ga niz vodu. Na dnu vira ga zahvati mali brzak. Ovdje nije moglo da se pliva. Mirna voda postala je odjednom divlja. as je bio pod vodom, a onda opet na povrini, ali je stalno bio usred snanog kretanja, bacan na sve strane, udaran o stijene. Skiao je svaki put kad bi udario o kamen. Napredovao je uz neprestane krike i po tome bi se moglo odrediti koliko je puta naletio na stijenu. Ispod brzaka bijae drugi vir, a tu ga vrtlog zahvati i ponese blago prema obali, gdje ga isto tako blago poloi na ljunak. On potra van sebe dalje od vode i lee. Sad je nauio jo neto o svije-tu. Voda nije bila iva. Ipak se kretala. Izgledala je vrsta kao zemlja, ali nije uopte bila vrsta. On zakljui da stvari nisu uvijek onakve kakve izgle-daju. Vuiev strah od nepoznatog bijae rezultat uroene nepovjerljivosti, a sada ga je pojaavalo iskustvo. Zato e, po prirodi, uvijek biti nepovjer-ljiv prema spoljanjem izgledu. Morae dobro da upozna neki predmet prije nego to mu pokloni povjerenje.

Bilo mu je sueno da toga dana jo neto doivi. Sjetio se da na svijetu postoji i njegova majka. On osjeti da ga obuzima enja za njom vie nego za ma kakvom stvari na svijetu. Ne samo da mu je tijelo bilo iscrpljeno pustolovinama to ih je doivio nego i njegov maleni mozak bijae umoran. Za sve dane to ih je do sada proivio nije se naprezao toliko kao toga dana. Osim toga, bija-e i pospan. Stoga poe da se osvre za piljom i svojom majkom, jer ga istovremeno obuze nesavladljivo osjeanje usamljenosti i bespomonosti. Teturao je meu grmljem kad zau otar zas-traujui krik Zatim mu neto uto preleti pred oima. Vidje lasicu kako skae bjeei od njega. Bila je malena i nije se plaio. A onda upravo pred nogama, vidje sasvim majunu ivu stvar, dugu svega nekoliko centimetara mladu lasicu koja je, poput njega, neposluno krenula u potragu za pus-tolovinama. Ona pokua da uzmakne, a on je prevrte apom. Ona ispusti nekakav udan kripav glas. U iduem trenutku mu ponovo pred oima sijevnu neto uto. Opet se uo zastraujui krik, a istovremeno vui osjeti otar udarac u vrat, gdje mu se u meso zabodoe otri zubi majke lasi-ce. Dok je cvilio i skiao i povlaio se unazad, vidje kako majka lasica skae prema svom mladunetu i nestaje s njim u oblinjem gutiku. Jo je cvilio kad se lasica ponovo pojavi. Nije jurnula na njega sad, kad joj je mladune bilo bezbjedno. Oprezno se primakla tako da je vui dobro vidio njeno vitko, zmijoliko tijelo i glavu, uspravljenu i pohlepnu, takoe nalik na zmiju. Njen otri prijetei krik mu podie dlaku du leda i on zarea opominjui. Ona mu se sve vie primi-cala. Onda skoi, bre od njegovog neizvjebanog pogleda, i vitkog utog tijela nestade zaas iz nje-govog vidokruga. Ve u iduem trenutku bila mu je na grlu, zarivi zube u njegovo krzno i meso. Isprva je reao i pokuavao da se bori, ali bijae vrlo mlad i tek jedan dan u svijetu, te mu se reanje pretvori u jecaj, a borba u napor da pob-jegne. Lasica nije putala. Visila mu je o grlu nas-tojei da zubima dopre do velike ile, kroz koju mu je tekla krv ivota. Lasica je krvopija i uvijek voli da pije iz grla samog ivota. Sivi vui bi tu bio poginuo i ne bi trebalo pisati priu o njemu da kroz grmlje nije dotrala vuica. Lasica ga pusti i skoi vuici za grlo, pro-mai, ali se uhvati za njenu vilicu. Vuica odmah-nu glavom kao da udara biem i otrese lasicu bacivi je visoko u vazduh. Jo u vazduhu se njene vilice sklopie oko vitkog utog tijela i lasica nae smrt meu jakim zubima. Vui doivje jo jedan izliv majinske ljubavi. Njena radost to ga je pronala kao da je bila jo vea nego njegovo veselje to vie nije izgubljen. Milovala ga je nosom i lizala ugrize lasiinih zuba. A onda majka i vui zajedniki pojedoe krvopiju, vratie se u pilju i zaspae.

Peta glava ZAKON HRANE Vui se brzo razvijao. Dva dana se odmarao, a onda je ponovo izaao iz pilje. Prilikom tog poduhvata naao je mladu lasicu iju je majku i on jeo i postarao se da i mladune poe za majkom. Ali na tome pohodu se nije izgubio. Kad se umorio, pronaao je put nazad do pilje i legao da spava. Poslije je izlazio svaki dan i obilazio sve vee i vee podruje. U pogledu hrane srea ga bijae posluila samo u poetku. Sedam ptarmiganovih pilia i lasiino mladune bijahu sve to je ubio. Vremenom je jaala njegova elja da ubija i poudno je gledao za vjevericom, koja je toliko brbljala i uvi-jek obavjetavala svu divlja da se pribliuje mla-di vuk. Ali, kao to su ptice letjele uvis, vjeverica se penjala na drvee i vui bi mogao da joj se neopaeno privue jedino dok je bila na zemlji. Vui je osjeao veliko potovanje prema majci. Ona je znala da uhvati hranu i nikad nije propu-tala da mu donese njegov dio. Ona se nije plaila stvari. Njemu nije bilo poznato da se ta neustraivost temelji na iskustvu i znanju. Na njega je to ostavljalo utisak moi. Majka je za njega bila pojam moi; kad je porastao, osjeao je tu mo u vidu otrih udaraca apom, dok je prijekorno gura-nje nosom ustupilo mjesto udarcima onjaka. I stoga je takoe potovao majku. Ona je zahtijevala pokornost i, to je bio stariji, njeno je strpljenje postajalo manje. Ponovo nastupi glad, i vui, ve razvijenije svijesti, osjeti njen ujed. Vuica je bila iscrpljena tragajui za hranom. Rijetko je spavala u pilji, a najvei dio vremena je provodila u lovu, ali bez uspjeha. Ovaj period gladi nije bio dug, ali je bio otar dok je trajao. Vui nije nalazio vie mlije-ka u majinim sisama, niti je dobijao zalogaj mesa. Prije je lovio u igri, iz istog zadovoljstva, a sad je lovio sasvim ozbiljno, ali nije nalazio nita. Ipak neuspjeh ubrza njegov razvoj. Paljivije proui navike vjeverice i nastojae da joj se vjetije privu-e i da je iznenadi. Pratio je i umske mieve i pokuavao da ih izvlai iz njihovih rupa. Nauio je mnogo i o navikama sobovske ptice i djetl