Dzek London - Bijeli Ocnjak

download Dzek London - Bijeli Ocnjak

of 122

  • date post

    08-Nov-2014
  • Category

    Documents

  • view

    422
  • download

    55

Embed Size (px)

description

.

Transcript of Dzek London - Bijeli Ocnjak

Dek London

BIJELI ONJAK

Naslov originala: WHITE FANG

U prijevodu Antona Glavine

PRVI DIO

Prva glava POTRAGA ZA MESOM

Tamni etinari mrtili su se s obje strane zale-ene rijeke. Nedavno je vjetar oduvao led sa sta-bala i sad se inilo kao da se naginju jedna prema drugima, crna i zlobna u sumraku. Nad zemljom je vladala mukla tiina. Sama zemlja pruala je sliku pustoi bez ivota, bez kretanja, usamljena i ledena tako da nije bila ak ni tuna. Kao da se nasluivao smijeh, ali nekakav smijeh strasniji od svake tuge, sumoran poput smijeha sfinge, smijeh leden kao mraz, mraan kao sudbina. Kao da se ohola i neuhvatljiva mudrost sudbine smijala jalo-vosti ivota i naporima da se preivi. Bila je to div-ljina, neukroena i ledenog srca, divljina sjevera. Ipak je irom zemlje bilo ivota koji je prkosio svemu. Niz smrznutu rijeku vukla se zaprega snanih pasa. Nakostrijeeno krzno bilo im je posuto ledenim iglicama. Dah im

se smrzavao u vazduhu im bi izaao iz gubice, irei se u oblaiima pare, koja se skupljala na krznu i pret-varala u ledene kristale. Na psima su bili koni amovi vezani remenjem za sanke koje su vukli. Sanke nisu imale salinaca. Bile su nainjene od jake brezove kore i cijelom povrinom su leale na snijegu. Prednji dio sanki bijae zavrnut poput svitka da bi mogle sabijati mekani snijeg to se kao talas uzdizao pred njima. Na sankama je bio vrsto privezan dugi etvrtasti sanduk. Bilo je i drugih predmeta ebadi, sjekira, lone za kavu i tava, ali je najvie mjesta zauzimao dugi, uzani, etvrtasti sanduk. Pred psima je na irokim krpljama koraao ovjek. Drugi je iao za sankama. Na sankama, u sanduku, leao je trei ovjek, ije su brige bile zavrene ovjek koga je divljina savladala i satrla tako da se vie nikada ne pokrene i ne bori. Div-ljina ne voli kretanje. ivot je vrijea jer je ivot kretanje, a divljina uvijek tei da uniti kretanje. Ona zamrzava vodu da ne tee u more, izbija sok iz stabala dok im se ne sledi i njihova mona sr, a najokrutnije i najstranije napada i tei da sav-lada ovjeka to najnemirnije bie, koje se vjeito buni protiv sudbine da svako kretanje na kraju dovede do prestanka kretanja. Ali jo ne bijahu mrtva dvojica ljudi, koji su, neustraivi i nesavladani, gazili jedan pred sankama, a drugi za njima, obueni u krzna i mekano utavljene koe. Trepavice, obrazi i usta bijahu im obloeni kristalima zamrznutog daha tako da se nisu mogli poznati. To im je davalo izgled avetinjskih maski, grobara iz svijeta utvara koji sahranjuju nekakvu sablast. Ipak su se ispod te kore krili ljudi koji se probijaju kroz pusto, porugu i tiinu, siuni pustolovi baeni u veliku avanturu koji se bore protiv svijeta toliko udalje-nog, stranog i beivotnog poput bezdana Svemira. Koraali su bez rijei tedei snagu svojih tijela. Tiina ih je okruivala sa svih strana svo-jom prisutnou. Djelovala je na njihove due kao to veliki pritisak duboko u vodi utie na tijelo ronioca. Satirala ih je snagom prostora bez kraja i snagom neumoljive odluke. Satirala ih je do naj-dubljih kutaka njihovog duha cijedei iz njih, kao sok iz groa, svu lanu vatru, oduevljenje i neumjesno samopouzdanje ljudske due, dok nisu shvatili da su ogranieni i maleni, sitne estice slabog znanja i male pameti usred igre i kovitlanja velikih, slijepih elemenata i sila. Proao je sat, a zatim jo jedan. Blijeda svjet-lost kratkog dana bez sunca poinjala je da se gasi kad se slab i udaljen krik zau u mirnom vazduhu. Brzo se propinjao dok ne dostie najvii ton, malo zastade, drhtav i napregnut, da bi se polako izgu-bio. Mogao je to da bude jecaj izgubljene due da nije u sebi nosio neki tuan bijes i gladnu enju. ovjek koji je iao naprijed osvrte se i pogleda svoga druga. A onda oba klimnue glavom jedan prema drugome preko uzanog, dugog sanduka. u se jo jedan krik probijajui tiinu otro poput igle. Oba ovjeka se osvrtoe u pravcu otkud je dolazio. Bilo je to negdje iza njih, u snjenom prostranstvu koje su upravo pregazili. Njemu odgovori trei krik, opet pozadi i poneto ulijevo od onoga drugog. Za nama su, Bile ree ovjek pred sankama.

Glas mu bijae promukao i nestvaran. Govorio je s vidljivim naporom. Nema mesa odvrati mu drug. Ve danima nisam vidio zejeg traga. Vie nisu govorili, mada su paljivo sluali krike gonilaca to su odzvanjali za njima. Kad se smrknulo, skretoe pse u estar jelika uz obalu rijeke i nainie logor. Mrtvaki koveg, postavljen pored vatre, sluio im je kao sto i sjedi-te. Psi, zbijeni s druge strane vatre, reali su i gloili se meu sobom, ali nijedan nije pokazivao nimalo volje da odluta u mrak. ini mi se, Henri, da su ostali zaudo blizu ree Bil. uei kraj vatre i stavljajui komad leda u lonac za kavu, Henri samo potvrdi glavom. Nije progovorio sve dok nije sjeo na sanduk i poeo da jede. Znaju gdje im je koa sigurna ree. Vie vole da jedu nego da budu pojedeni. Prilino su pametni ovi psi. Bil odmahnu glavom: Oh, ne znam ja. Drugar ga radoznalo pogleda: Ovo je prvi put da govori kako nisu pametni. Henri, odgovori drugi vaui polagano pasulj jesi li uo kako su larmali dok sam ih hranio? Jest, larmali su vie nego obino priznade Henri. Koliko pasa imamo, Henri? est. Eto, Henri... Bil zastade zaas da bolje istakne ono to e rei. Kao to rekoh, Henri, imamo est pasa. Iz vree sam izvadio est riba. Svakome psu sam dao po jednu i, Henri, jedna riba je bila premalo. Krivo si brojao. Imamo est pasa ponavljao je drugi ravno-duno. Izvadio sam est riba. Jednouhom nije dopala ni jedna. Poslije sam se vratio po vreu i dao i njemu ribu. Pa imamo samo est pasa ree Henri. Henri, nastavi Bil neu da kaem da su ono sve bili psi, ali ih je sedam dobilo ribu. Sad ih je samo est ree ovaj.

Onoga sam vidio kako tri po snijegu govo-rio je Bil s hladnom sigurnou. Vidio sam ih sedam. Henri ga saaljivo pogleda i ree: Biu presrean kad zavrimo ovo putovanje. ta hoe time da kae? upita Bil. Hou da kaem da ti ovo to vozimo ide na ivce i poinje da via utvare. I ja sam to mislio odgovori Bil ozbiljno. I, eto, kad sam ga vidio kako tri po snijegu, pogledao sam opet i vidio mu trag. Onda sam prebrojao pse i opet ih je bilo est. Eno traga u sni-jegu. Hoe li da ode i vidi? Pokazau ti gdje je. Henri ne odgovori, nego je utke dalje vakao sve dok ne dovri veeru i ne zali je lonetom kave. Onda obrisa usta nadlanicom i ree: Onda, ti misli da je... Prekide ga dugo i tuno zavijanje negdje iz tmine. On zastade da uje, a zatim zavri reenicu maui rukom u pravcu otkud se uo krik ...jedan od njih? Bil potvrdi glavom. Rekao bih to prije nego ta drugo. Sam si vidio kakvu su guvu nainili psi. Krik za krikom i glasovi to su im odgovarali pretvorie tiinu u ludu kuu. uli su se krici sa svih strana, a psi su prikrivali svoj strah zbijajui se tako blizu vatre da im je jara osmudila krzno. Bil nabaca jo drva, a zatim zapali lulu. ini mi se da si se ti malo snudio ree Henri. Henri... on zamiljeno povue dim nekoliko puta prije nego to e nastaviti Henri, razmi-ljam koliko je ovaj sreniji nego to emo biti ja i ti! On pokaza palcem na sanduk na kome su sjedili, gdje se nalazila trea linost. Ja i ti, Henri, kad umremo, biemo sreni ako nad naim tijelom bude toliko kamenja da psi ne mogu do nas. Ali mi nemamo roda, ni para, ni svega osta-log kao on odvrati Henri. Ja i ti ne moemo sebi priutiti ovako daleku pratnju.

Ja se udim, Henri, to je ovakav momak, koji je tamo u svojoj zemlji bio nekakav lord ili tako neto, i nije morao da brine brigu za hljeb i gdje e lei zato je dolazio ovamo, u ovaj kraj bogu za leima to nikako ne razumijem. Mogao je doivjeti starost da je ostao kod kue sloi se Henri. Bil zausti da neto kae, ali se predomisli. Umjesto toga pokaza prema zidu tmine to ih je pritiskao sa svih strana. U mrklome mraku nije se naziralo nita. Moglo se vidjeti samo par oija kako se krijese kao ivo ugljevlje. Henri pokaza glavom drugi par, pa trei. Logor im bijae opko-ljen krugom svjetlucavih oiju. Tu i tamo bi se poneki par pokrenuo ili nestao, da se zaas opet pojavi. Psi su bili sve nemirniji, te se u jednom nas-tupu straha pribie jo blie uz vatru skupljajui se i puui ljudima oko nogu. U guvi jedan pas bi oboren na samu ivicu ognja, te zastenja bolno, dok je miris oprenog mesa ispunjavao vazduh. Usljed ovog komeanja i krug oiju se uznemiri i ak uzmae malo, ali se uskoro opet zaustavi im se psi umirie. Grdna je nesrea, Henri, to nemamo muni-cije. Bil je popuio lulu i sad je pomagao drugu da prostre leaj od krzna i ebadi na jelove granice to ih je prije veere bio nabacio na snijeg. Henri zaguna i poe da razvezuje mokasinke. Koliko jo metaka veli da ima? upita. Tri u se odgovor. A elio bih da ih je trista. Onda bih im ja pokazao, avo da ih... ! Ljutito je zaprijetio pesnicom prema svjetlu-cavim oima, a onda je oprezno razapeo mokasine pored vatre. Jo da hoe proi ovaj mraz nastavi on. Ve dvije nedjelje je 45 ispod nule. I volio bih da nisam nikad poao na ovaj put, Henri. Ovo mi se nikako ne svia. Osjeam da nije dobro. Kad ve govorim ta bih elio, elio bih da je ovo putovanje ve zavreno, da ja i ti sjednemo u Fort M'Gariju, eto ba sada, i da igramo kribeda, eto to bih htio. Henri zaguna i zavue se pod pokriva. Kad je poeo da drijema, razbudi ga drugarov glas. uj, Henri, kad je onaj drugi doao i odnio ribu, zato ga psi nisu napali? Zbog toga se bri-nem. Mnogo se ti brine, Bile zau se sanjiv odgovor. Nikad nisi bio takav. A sad prekini i spavaj, a ujutro e biti kao igra. Sad te stomak mui, eto zato se brine.

Ljudi su spavali duboko diui, jedan uz dru-gog pod istim pokrivaem. Vatra se smirivala, a uarene oi stegoe krug to su ga opasivale oko logora. Psi se ustraeni zbie reei tu i tamo, pri-jetei kad bi se koji par oiju suvie primakao. Jednom se tako uzbunie da se Bil probudi. On se paljivo izvue ispod pokrivaa da ne remeti san svoga druga i nabaca jo drva na vatru. Kad se vatra opet rasplamsala, krug oiju se razmae. On pogleda uzgred po psima nabijenim u gomilu. Protrlja oi i otro se zagleda. Zatim se