Feljton u dnevnoj novini "Vijesti", poeo 03. aprila zavren 23. aprila 2009.

DRUGAIJI POGLED NA ARHEOLOGIJUU putopisu sa obilaska ostataka ilirskih naselja po Hrvatskoj i Bosni bosanski arheologamater Semir Osmanagi na osoben nain tumai istoriju ovih prostora; u nastavku donosimo i izvjetaj njegovih saradnika, Jova Jovanovia sa potrage za drevnim alkama irom Bosne, te Bojana Zeevia o Medunu koji su objavljeni na adresi www.alternativnahistorija.com, kao dodaci Osmanagievom radu

Senzacionalne tvrdnje o otkriu piramida

UVODNA RIJE: Bosanski arheolog-amater Semir Osmanagi prouo se na naim prostorima sredinom 2005. godine nakon spektakularne vijesti o otkriu takozvanih bosanskih piramida kod Visokog. Vjerovatno se dobro sjeate te senzacionalne tvrdnje o pronalasku piramide Sunca koju su prenijeli svi svjetski mediji i daljeg razvoja dogaaja. Teko da je to kome moglo da promakne. Osmanagi je naime u maju te godine objelodanio da brdo Visoica koje ima relativno pravilan piramidalni oblik i dominira gradskim pejzaom, zapravo predstavlja piramidalnu graevinu koju je izgradila neka drevna kultura, prekrivenu slojem zemlje. Osim toga, ustvrdio je da se sline graevine kriju i u okolnim brdima (piramida Mjeseca), te da je rije o jedinstvenom arhajskom arhitektonskom kompleksu, nezabiljeenom u arheolokoj nauci, zbog koga e iznova morati da se pie istorija Evrope. Ova Osmanagieva pretpostavka bez presedana - o prvoj piramidi na evropskom tlu, mogla je jedino da se osloni na arheoloke nalaze u Junoj Americi gdje su brojne drevne piramide Maja bile pokrivene slojem zemlje prije nego to im je vraen stari sjaj, kao i da se prije nego to je uklonjen povrinski sloj, uprkos bujnoj vegetaciji koja ih je pokrivala, sasvim jasno mogao uoiti njihov piramidalni oblik. Ovaj analoki momenat je zbilja pio vodu jer uzvienja oko Visokog neodoljivo asociraju na piramide pokrivene zemljom. Fotografija brda ispod koga se navodno krije piramida Mjeseca, kako je Osmanagi nazvao, to ponajbolje potvruje. Nakon velike medijske pompe kojom je najavljen i potom ispraen poetak iskopavanja na brdu Visoica, kao i bombastinih napisa u tampi koji su na momente dobijali obrise nevienog balkanskog spektakla kao i komian lokalpatriotski prizvuk, stvar je dobila mnogo skromnije dimenzije i potom polagano utihnula. Kako kae Vitold Gombrovi, svako mora jednom izai pred tablu i pokazati s ime raspolae. Na lokalitet su nakon izvjesnog vremena stigli ugledni strani arheolozi iz evropskog strukovnog udruenja i bez ostatka se negativno odredili prema Osmanagievoj tvrdnji. Ali, ovaj uporni bosanski istraiva nastavio je sa iskopavanjima, angaujui kako profesionalce-volontere, tako i brojne amatere koji su htjeli da uzmu udjela u epohalnom dogaaju. itelji Visokog e vjerovatno decenijama pamtiti ovo arheoloko pozorite. Bilo je tu

svega, od podrke bosanskih visokih i lokalnih zvaninika do polemike sa skeptinim strukovnim institucijama. Procvjetalo je i ugostiteljstvo, a brojni Visoani su zadovoljno trljali ruke. S pravom. Eventalni pronalazak piramida na evropskom tlu sasvim bi sigurno za due vrijeme bacio one egipatske u sjenu. to se tie samog predmeta, Osmanagi je o svom alternativno-arheolokom angamanu i istraivanjima na Visoici vrlo detaljno informisao javnost, kao i drugih sajtova, gdje je osim izvjetaja o iskopavanjima ponudio i vrlo urednu foto-dokumentaciju. Ali razlog zbog kojeg se ovdje bavimo Osmanagiem nije navodno otkrie piramida, ve njegovo uporedno bavljenje istorijom Ilira i to na nain koji intrigira italaku panju, bez obzira na njegove alternativno-arheoloke zakljuke koji bez uvijanja koketiraju sa energetskim sreditima, mentalnim prohekcijama, pramasonerijom i slino. Osmanagi nam je interesantan u najmanju ruku zbog rijetke posveenosti kojom su istraivanja ispraena, kao i pokuaja da svoja stanovita sintetizuje sa recentnim (egzaktnim) naunim saznanjima o balkanskim starosjediocima, poput onih paleogenetskih o kojima smo nedavno u Arhivu detaljno izvijestili. Podsjeamo, rezultati viegodinjih istraivanja meunarodne grupe genetiara objavljeni nedavno u European Journal of Human Genetics nedvosmisleno upuuju na zakljuak da dananji itelji Bosne, Hrvatske i okolnih regiona u svojim genima nose gene praistorijskih ljudi koji su na ovim prostorima boravili tokom ledenog doba. Da preciziramo, rije je o praistorijskim stanovnicima Balkana koji su ovdje stigli prije ledenog doba i tu opstali. Dakle, prije vie od dvadeset milenijuma unazad. Recimo odmah da e ova saznanja do kojih je doao nauni tim u kome se nalazio i ugledni hrvatski genetiar Dragan Primorac podjednako razoarati kako velikoslovenske tako i velikoilirske, pa zatim i velikohrvatske, velikocrnogorske, velikosrpske i velikobonjake ljubitelje nacionalne istote.

Genetski pokazatelji koji razgone iluzije

UVODNA RIJE: Ono to je izvjesno je da e vrlo brzo uslijediti razliite interpretacije ovih recentnih naunih pokazatelja, ve u skladu sa nacionalnim (ili nacionalistikim) stanovitima. Vidjeemo da e se na primjer, drevni genetski udio u dananjim genima Bosanaca, Hrvata ili Slovenaca u nekim momentima tumaiti kao 35 odsto ili 42 odsto ilirske krvi i slino, to je neodrivo. Bilo kako bilo pomenute naune injenice su neumitne i upuuju na takorei, ujednaenu genetsku izmijeanost na balkanskom prostoru, kao i veliku genetsku zastupljenost pra-Balkanaca koji su ovdje boravili od pamtivijeka. ini se da je konano sazrelo vrijeme u kome e genetika staviti taku na teze o nacionalnoj istoti ove ili one etnike skupine ili ovog ili onog prostora. U prilog ovome snano ide i nedavno izraena genetska mapa Evropljana koja je pokazala silnu genetsku izmijeanost i ujednaenost irom kontinenta, od koje neznatno odstupaju samo sjeverni dio Finske i krajnji jug Italije, to je skoro irelevantno kad se u obzir uzme veliina evropskog kontinenta, odnosno veliina posmatranog uzorka. U nastavku se posveujemo Osmanagievim dobro dokumentovanim obilascima ostataka ilirskih naselja irom Hrvatske i Bosne. Namjera nam nije da presuujemo o naunosti

njegovog angamana ve da upoznamo javnost sa istraivakim rezultatima koji proistiu iz njegovog nesvakidanjeg arheolokog entuzijazma. Pri tom emo u obzir uzeti i priloge Jova Jovanovia o lokalitetima u Bosni, te Bojana Zeevia o Medunu koji su objavljeni na pomenutom sajtu, kao dodaci Osmanagievom radu. SEMIR OSMANAGI - POTVRDA TEZE O ILIRIMA: Pria o Ilirima se u historijskim knjigama svodi na zagonetna ilirska plemena od prije 2.500 godina koja su prethodila dolasku antikih Rimljana. Ponegdje bi proitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve. Najedanput, genetika XXI stoljea otvara vrata odgovorima. Sedamdeset etiri mlada Norveanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutovanja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni (European Journal of Human Genetics, broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog sluaja, svi Norveani potpadaju pod etiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne ude, jer su prve tri grupe najrairenije u Centralnoj i Zapadnoj Evropi. Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 ije je porijeklo iz srednje i june Evrope. Ili, kako se u istraivanju tvrdi:rezultati potvruju blisku vezu Norveana sa Njemcima i drugim centralnoevropskim grupama; esima i Hrvatima. Ili, jo preciznije: Unapreenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina otvorili su Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Evrope. A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi: vie od 80 odsto gena Evropljana potie od malih humanih grupa koji su nali utoite od leda u tri izdvojene oblasti sjevernoj panjolskoj, centralnoj Evropi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izolovanosti njihove genetike komponente su postale vrlo razliite. Nekada je historija junoslavenskih zemalja poinjala dosadnim predavanjima o seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Evrope, Balkanu. Vratimo li se znatno dalje u prolost postajemo svjesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: sredinji i sjeverni dio Evrope se naseljavao od Jadrana, prema Njemakoj, Poljskoj i Skandinaviji. Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naunom lanku objavljenom u asopisu Science (Semino O. i dr.: The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans, Science, broj 290, 2000): Kraj ledenog doba u centralnoj Evropi je karakteristian po ekspanziji sjevero-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromozoma (odnosno haplogrupe EU 07). Potvruju mi se navodi Alda o haplogrupama i njihovoj prisutnosti na Balkanu. Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su evropska humana sredita: (1) Iberijsko, u sjevernoj panjolskoj sa Baskima kao najstarijim evropskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, juno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i trea kultura se moze arheoloki vezati za Aurignacijskog ovjeka, a Balkanska kultura pripada gravecijskom ovjeku (koju slobodno moemo nazvati pra-ilirskom kulturom). Iz ova tri utoita su se Evropljani rairili; njima su se, prije 9.000 godina, pridruili neolitski farmeri koji su doli sa Bliskog istoka i koji ine preostalih 20 odsto evropskog genetskog pula.

Haplogrupa kao trag pradavnih migracija

Skoranja istraivanja na uzorcima balkanskih zemalja (Prehistoric Gene Flow in Europe, The American Society of Human Genetics, May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa. Najvei postotak prisutnosti pra-ilirske kulture u Evropi pripada Bosancima! Oko 42 odsto uzorka populacije u dananjoj BiH se moe direktno vezati za paleolitskog ovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina! Eto, u parapamad ode teza o veinskom slavenskom porijeklu naroda Balkana. Drugi znaajan utjecaj na bosansku populaciju je onaj sa istoka: Ukrajinsko-zakavkaski (40 odsto). Slian je omjer i kod drugih nacija: Slovenci imaju 38 odsto ilirske krvi, 20 odsto istonoevropske, a 11 odsto srednjoevropske. Hrvati sa 38 odsto potiu od Ilira, a 31 odsto iz istono-evropskih krajeva. Vrlo visok postotak ilirskog porijekla je i kod veana (40 odsto) i ve pomenutih Norveana (40 odsto). U ovom poetnom stadijumu razvoja antropoloke genetike, rizino je vezati genetski materijal za odreene kulture (barem onako kako ih definie arheologija i historija). Meutim, poreenja se nameu sama od sebe. Tako se za iberijsku grupu vee Aurignacijska kultura iji su dobro znani primjeri genijalne peinske umjetnosti u Francuskoj i panjolskoj. Na drugoj strani, gravecijskoj (ilirskoj) kulturi pripadaju na primjer figurine Venere iz doba paleolita. Ova knjiga e se, u daljem toku, fokusirati i na druge, mnogo vee i znaajnije dokaze. MOJA HAPLOGRUPA: Naravno, dolo je vrijeme da i ja provjerim svoju haplogrupu. U Americi nekoliko kompanija to rade na individualni zahtjev. Prvi razlog je trivijalan: roditelji ele da utvrde da li je dijete njihovo. Razlog broj dva je elja ljudi da formira svoje familijarno stablo idui nekoliko stotina godina unatrag. Moj razlog je, opet, drugaiji: elja mi je da odem hiljade godina unatrag i utvrdim migracije svojih davnih predaka. Za to potpuniju sliku odluujem se da uplatim za dvostruku analizu i pratim majino (ensko) i oevo (muko) familijarno stablo. Muko stablo se odreuje prema Y hromozomu. Naime, svi hromozomi kod ovjeka dolaze u parovima. Meutim, kod mukaraca, jedan hromozom (Y) nema svoj odgovarajui par ve hromozom X. Kod ena je to par X i X. Zahvaljujui Y hromozomu, muka linija, koja se prenosi sa oca na sina, se moe pratiti gotovo nepromijenjena hiljade godina unatrag. Promjene rijetko dolaze, a kada dou nazivaju se genetskim mutacijama. Mitohondrijalna DNK se prenosi sa majke na djecu i omoguava nam da pratimo nae pretke po majinoj liniji. Mitohondrije su, inae, samoreproduktivne elijske strukture. Ima ih nekoliko stotina u svakoj eliji. Poto se ne nalaze u zreloj spermi, oni se prenose samo sa majke na djecu. Na taj nain se moe pratiti majino familijarno stablo. Kompanija Family Tree DNA iz Hjustona mi je poslala set za testiranje. Dvije boice sa tekuinom i dvije etkice kojom se strue koica sa unutranje strane usta. Uzorke sam im poslao; iz Hjustona su otili u laboratoriju Univerziteta u Arizoni. Na rezultate sam

ekao manje od mjeseca. Dobijam dva certifikata; prvi (Y DNA) mi daje broj genetskih odstupanja kroz vrijeme od nae pra-majke Eve. Drugi, mtDNA daje moju haplogrupu: E3b. Ameriki nomenklaturni sistem se razlikuje od evropskog. Za haplogrupu E3b se, prema amerikim izvorima, vjeruje da se razvila na Bliskom istoku tokom doba paleolita. SEMIR OSMANAGI - JADRANSKI BAZEN SVJETSKI ARHEOLOKI DRAGULJ - ILIRSKI GRAD IZ SNOVA NI HERCEGOVAKA TROJA, NI DAORSON, NI GRADINA OANII: Nakon povlaenja leda u Evropi dolazi do neolitske ekspanzije irom Sredozemlja (osobito june Evrope). Ova haplogrupa je i danas karakteristina za podruje Sredozemlja. Dakle, moji daleki predaci su saekali da se klima popravi u Evropi i onda su se zaputili put Balkana prije desetak hiljada godina. U popratnoj dokumentaciji su mi poslali komparaciju moje haplogrupe sa desetinama hiljada drugih uzoraka (imaju bazu podataka od 32995 uzoraka). Interesantno je da, prema enskom mtDNA testu, nema nijednog identinog genetskog uzorka kao moj. Mutacija od jednog koraka je zabiljeena na Amerikancu koji potie iz Engleske (zajedniki nam je predak); mutacija od dva koraka je zabiljeena na uzorcima ije je porijeklo od Italije, Poljske, do kotske, Rusije, Rumunije, Litve itd. Analizom mukog Y-DNA uzorka u njihovoj bazi podataka nali su jedan identian genetski profil kao moj. Poslali su mi i ime: Kenneth Jordan.

Pred gradom u kome je Salinas vidio Troju

Nekoliko dana kasnije (u maju 2005.) dobijam e-mail od gospodina Jordana: Potovani gospodine Osmanagi, Zovem se Kenneth Jordan. Family Tree DNA me je informisala da su 12 markera nae DNK identini. To znai da postoji ansa od 99,9 odsto da dijelimo zajednikog pretka u proteklih 1000 godina. Moj osnovni razlog da uestvujem u ovom projektu bio je da utvrdim svoje etniko porijeklo. Moja genealoka istraivanja su me odvela samo 6 generacija unazad do pretka koji je imao ovo prezime (Jordan) i koji je roen 1810. godine u Junoj Karolini. Nisam mogao otkriti zemlju iz koje je emigrirao u Ameriku. Ako elite da se javite, budite slobodni Ken Jordan Ipak, morao sam drati fokus na prethistorijskom dobu, umjesto da radim na svom porodinom stablu. Nekoliko vanih otkria u Bosni je trailo odgovore. I tu mi se iskustvo steeno kroz putovanja po Centralnoj i Junoj Americi pokazalo dragocjeno. Bosanska piramida Sunca je neosporno najznaajniji simbol ljudske zajednice koja je ivjela u sredinjoj Bosni u posljednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignue nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca. Meksiki autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduevljeno govorio o grkoj Troji u Hercegovini; domai arheolozi (Z. Mari) su, na osnovu pronaenih novia sa natpisom

daorson grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje ilirskim plemenom Daorsoni; trei su mu dali ime Gradina Oanii po oblinjem selu. Ni jedni, ni drugi, ni trei se nisu usudili otii u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grke kulture ili famoznih Ilirskih plemena koja su neposredno prethodila antikim junacima. Dakle, rije je o oko 2.500 godina unatrag. Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa graevinskim i ininjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u starijem neolitu jedva da imamo peinskog ovjeka u ovom dijelu svijeta? Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca zavrava u malom selu Oanii. Nikakvih tabli za arheoloko nalazite Daorson nema. Uski puteljak iri se u penjanje brdom sa kojeg se prua pogled na Vidovo polje. U podnoju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Oania) se prua plodno Vidovo polje. Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog graevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, graevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih hiljada godina, gromade su izgubile oblik. Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski). Na prilazu Gradu, meu kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak ovjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu. Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obujmim u njihovoj veliini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznaajnijeg arheolokog nalazita Hercegovine. Kako je Salinas Price vidio Grad? Matovito i s respektom. On govori (na svom web sajtu): Arheoloki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Oania, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnoja brda utabanom stazom. Proe se nekoliko seljakih kua; usput se vide ostaci antikih graevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, graeni od tvrdih kamenih blokova od krenjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateki smjetena u nekoliko nivoa vjerovatno po 25 do 50 metara na stjenovitim liticama, prirodno zatiena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolakoj dolini. I, Salinas, nastavlja: Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krenjakog porijekla, neki po 3 metra dugaki. Zid je dugaak 63 metra, dva i po metra irok i mjestimino po 4 metra visok. Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomino taan. Ovom prilikom, ne ulazei u (ne) tanost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antikoj Troji, prokomentariimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, kiklopskih kako ih naziva ovaj ljubitelj antikog perioda. Meutim, postoje i drugi naini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.

Plemena ne podiu kompleksne gradove

Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, ve razliitih oblika. Ima ih pravougaonih i

romboidnih. Teko je nai dva bloka iste veliine. Tipina gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide. Sada moemo nastaviti sa Salinasovim opisom. Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je moda dignut znatno kasnije (tree do prvo stoljee prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra iroka i vrlo vjeto isklesana Unutar zidina je bila agora (trnica), takoe i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgraene na nekoliko nivoa Iz vremena grkih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i posluajmo zvaninu verziju domaih arheologa (Z. Mari, B. Marijan i N. Cambij): Prema zadnjim arheolokim istraivanjima, naseobinski kompleks povrine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljea prije Krista do polovine prvoga stoljea prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. itavo naselje u Oaniima moe se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) povrine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte prednji, nii zid ouvane duljine 46 m, ija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije etvrtaste kule s gradskim vratima irokim etiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo etiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija poivala je na teini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih povrina i tehnici zidanja.Nain gradnje podsjea na zidove u Mikeni i Tirinsu, to govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvravi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila ija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?) Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je vie manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto rasporeene i povezane stubama. U jednoj bogastoj ostavi pronaene su, izmeu ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novia iz Oania grkoilirskoga su tipa s natpisom Daorson. E, sada. Zato nai arheolozi misle da su Ilirska plemena morali dizati svoje gradove pod neijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antike kulture stare Grke? Jasno mi je da je u tom sluaju zgodno povezati ovaj nemogui ininjerski i graevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Meutim, neka itaocu koji nije imao prilike otii u Mikenu bude dano na znanje da je mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovakog kra (koji tada oigledno nije bio kr). Nadalje, trebalo bi konano raskrstiti sa tom sloenicom Ilirska plemena. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao to je kompleksni Grad. Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geoloku, mineroloku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upuuju na visok nivo organizovanja koji se ne moe vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prolost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12.500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove. Naalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutranjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno vee. O tome svjedoe kamene gromade, manje i vee, u iroj okolini. Ali, da bi se predoile dimenzije Grada moramo drugaije pristupiti njegovom prouavanju. Prvo, takozvane zidine nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se etiri metra debeli

kameni blokovi dovlaili na vrh brda za odbranu od drugih plemena? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu. Drugo, ivot u gradu i objekti kao trnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo unutar zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje rije o srednjeojekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u sluaju napada. Prisjeam se drevnog grada u istonom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovueno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je teak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi.

Liburnijska metropola nedaleko od Benkovca

Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali nedovreni zid. Zato? Jer, moderni ovjek svijet vidi limitiranim oima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i akre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zraenjima. Vie i ne znamo kakve nam beneficije nosi vii energetski nivo. Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovakog Grada su imali ta znanja. Ne udi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domai arheolozi su je nazvali hram i razruili je ne bi li nali blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su zavrili u podnoju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se blago krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u moguim artefaktima koji su sakriveni u unutranjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naih davnih predaka trebaju drugaija, ira, manje limitirana znanja. ZNANJA ALTERNATIVNE HISTORIJE: Uz ovakav stil gradnje, logino bi bilo oekivati ostale karakteristike civilizacije koja je uivala plodove ovih kamenih monumenata. (Poreenje je na osnovu moga iskustva sa originalnom civilizacijom koja je gradila Maccu Pichu u Peruu.) A to znai: superiorni graditelji su bili malobrojni (!) Grad im nije sluio za stanovanje ve za energetsko napajanje (!) Bili su preteno spiritualna bia objekti im nisu imali krovne konstrukcije radi nesmetanog prijema Suneve energije Zvui neobino? Nesumnjivo. Ali, koliko su obini kameni blokovi Balbeka (Liban) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni priblino monu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, pominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u sreditu Keopsove piramide? Doi e vrijeme kada e nauka o prolim vremenima (arheologija, historija civilizacija, antropologija) uhvatiti korak sa istinom. To vrijeme je tek pred nama. I tek tada e se saznati puna istina o ovom hercegovakom Gradu. A do tada u, ovo sveto mjesto, zemaljski hram civilizacije koje vie nema, jednostavno zvati Grad.

ASSERIA: Da li se nivo razvijenosti zemlje odreuje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheolokom blagu? Vozim se tek otvorenim autoputem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradi smjeten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgrau me vode blie najznaajnijem Gradu Dalmacije starih vremena. Sa vrha Kozlovca se prua sveobuhvatan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovakog Ilirskog Grada: u regionu sam etrdesetak kilometara od Jadrana; podruje je okrueno jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proirenja Trebinjice u blizini hercegovakog Grada. Oba Grada su smjetena na vrhu brda; oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje); do Gradova vas prate krevita podruja, a onda, najedamput, Grad zadominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomjerena 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastajali? Da li bi trebalo da me udi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, injenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam priao niko nije uo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj? ega vrelog avgustovskog dana mi je jedino drutvo na putu ka ostacima grada Asserije. Pranjavo proirenje na putu koristim kao parking. Upuujem prvi pogled sa ceste: Petnaestak redova rekonstruisanih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak utisak na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruisanog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je rije o modernom objektu na Dalmatinskoj obali. Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dograivale, ruile i ponovo gradile po svojim kriterijumima. Ili, kako Zadarska upanija zvanino tvrdi: U Asseriji, blizu Podgraa, 6 km istono od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kroili na ovo tle. To je bilo mono sredite Liburnijskog plemena, ije su se teritorije protezale du istone Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova podruja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljakim savjetom.

Oigledni pokazatelji visoke civilizacije

Grad je bio naseljen od bronzanog doba sve do kasnog rimskog perioda vremenski period od jednog milenijuma Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljea nae ere, kada je predstavljala jedno od glavnih sredita Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronaeni su datirani u period petog stoljea prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3,2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je titio bogati kulturni ivot na obali od invazije Barbara iz unutranjosti. Asserija je imala gradski centar, vodovodni system, javna kupatila i

nekropolju sa cilindrinim nadgrobnim spomenicima (cipus). Najpoznatiji rimski monument je trijumfalna kapija, jedan od sedam ulaza u Grad, izgraen 113. godine u ast rimskog imperatora Trajana. Arheoloka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinantne nivoe u dubini. Keramika iz grkog perioda je prethodila Rimskom naselju, a jo prije njih su ostaci Liburnijske ere Mnotvo informacija koje u morati filtrirati u svjetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva. Krenimo u sridu. Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju! Pogledajmo originalne kamene blokove. Zapravo, zvanian bilten upanije, otkriva nedosljednost. Kau da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeu nove ere; nekoliko reenica kasnije, tvrde da su najstariji pronaeni kameni blokovi visoki 7 metara, a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad cvjetao? Naravno, tvrditi da plemenski nivo organizovanja moe planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ii u prolost i ruiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija. Asserija je danas mjeavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grkih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen zatim nadgrobne spomenike ili kamene bunare Svakako, potpuna rekonstrukcija jedne od gradskih kapija iz rimskog perioda takoe privlai panju Ova kapija na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjea malo konfuzno Interesantna historijska referenca za zbivanja na ovim podrujima je obimna Istorija srpskog naroda Vladimira orovia prema kojoj: Mona Rimska imperija, koja je jo 229. godine pre Hrista poela svoja osvajanja Ilirika i koja je ve od cara Avgusta gospodar Balkanskog poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje dravne kulture Novac u naim krajevima bio je ponajvie grki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grkim natpisima Ops! Da li nam orovi ovdje nudi objanjenje za Daorson? Ilirski kraljevi kuju novce s grkim natpisima. Nakon hiljada godina postojanja monog hercegovakog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom daorson Dvije i po hiljade godina kasnije, arheolozi socijalistike Jugoslavije pronalaze novie s tim nazivom i, ne znajui za bolje, itavu kulturu (Ilirsko pleme) nazivaju tim imenom ukljuujui i Grad (Daorson) Pogledajmo ta jos interesantno nudi orovi: itava obala jadranskog primorja bee gusto zasijana manjim i veim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Meu njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metkovi), Oneum (Omis). U unutranjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrae kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria Naalost, orovi nema informacija o ureenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne udi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino to nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadanjih monumentalnih gradova koji su bili naseljeni i hiljade

godina nakon njihove gradnje. Vratimo se Asseriji i pokuajmo donekle kompletirati sliku o veliini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno due nego to sam oekivao. Nakon niza rekonstruisanih zidova, manje ili vie uspjeno, hodajui vrhom zaravni uoavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, etiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogreivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila. Zidovi zarasli u gusto bunje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz

Grad nekad bio na samoj obali mora

Opet, na pojedinanim djelovima mi se ukae desetak ili vie metara sauvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza osmotriti vezu meu kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog meterijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i duinom, odravali posebno vrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko hiljada godina, pokazuje svoju graevinsku superiornost. Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), teinu kamenih blokova (500 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugaki, 0,5 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu duinu zidova (oko 2,5 km), moe se izraunati priblina teina obraenih i ugraenih kamenih blokova. Rije je o preko dvadeset hiljada tona! Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uraunao kamene graevine unutar zidina. A tu je ponovo rije o majstorstvu drevnih masona. Hodajui vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena ija se prvobitna uloga u graevinskim oblicima nikad nee saznati Unutar zidina su manje i vie uzdignuta podruja. Ponegdje je iskopavanje zapoelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je razliitih struktura vrijeme razorilo? Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo sline visine i oblika. Polukruno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih kanal, udolina. Malo paljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi oekivati nepravilne redove kamena i bunja. Meutim, paljiv pogled odaje frapantnu injenicu: nasuprot meni je produetak grada Asserije. bunje pokuava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspjeno. Oigledno da u morati revidirati procjenu o teini kamenih blokova koji su bili ugraeni u Asseriji. Vjerovatno je rije o fantastinih pedeset hiljada tona! Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Poto nemam analiza oblinjeg terena ne mogu da ire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji. Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smee boje. Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupana i opasana je icom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipino. Groblja su podizana na

mjestima ranijih, a ova na mjestima jo starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o naoj fizikoj prolaznosti. Zavravam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilita gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjeaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi. Ljetna vruina napokon preuzima primat nad mojom opijenou starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznaajnijeg grada Dalmatinske zagore i eka me put natrag neasfaltiranim putem. Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Rije je bila o lokalnom hotelu. VARVARIA: Moja sljedea arheoloka stanica bie Varvarija, na polovini puta izmeu Zadra i ibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora. Putem razmiljam o nedoumicama koje su morile historiare kada su pokuali dokuiti to se zbivalo na naim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagaanja. Ili, kako je to zapisano u kronikama (Slobodna Dalmacija, 08/2005) o Zadarskoj upaniji: Prastanovnici Zadarske upanije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni vani neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smiliu. Dolaskom Indoevropljana (Iliri i Prediliri) poetkom II tisuljea iezava staro stanovnitvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka Indoevropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloenijih problema koji povijest nastoji razjasniti Sreom, antropoloka genetika ini dosta na razjanjenju ovog problema. Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve see u period od prije 25.000 godina. Mnogo kasnije e zbilja doi doseljenici UkrajinskoZakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba). Meutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego sto to naa nauka misli.

Sedam puta gorjela, sedam puta graena

Posluajmo dalje: Ovi stepski ratnici dolaze iz dananje Rusije te podruja od Urala do Kavkaza. Jau na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu i pokoravaju staro neolitiko sjedilako stanovnitvo. Oni podiu utvrena naselja na uzvisinama. To su one uvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoe o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom poloaju okrenuti prema suncu Iliri stvaraju svoja naselja i to na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naih brda. Prostor Zadarske upanije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvanija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrae), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor dananje Like naseljavaju Japodi.

Bitna razlika u mom pogledu na historijat jadranskih prostora je u tome da su pra-Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne graevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su ivjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju odbrambeni karakter sve do dolaska antikih Grka i Rimljana koji konano pokoravaju potomke Ilira. Put ka Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije hiljade godina. Na prilaznim putevima svjedoanstva skoro zavrenog ratnog sukoba (Domovinskog rata iz 1990ih). Na malom raskru bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila kafana. Vrijeme je stalo i ivi se u prolosti. Desetinama kilometara unaokolo jo neobnovljene kue koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova ivota gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici. Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su varvarima. Samo su oni bili ne-varvari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz varvari jo jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere. Iz Bribirskih mostina starica me upuuje prema ruevinama Varvarije. Prvo me pozvala na kafu, a zatim ispratila rijeima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji s kojima je provela 16 godina. Prolazim kroz selo Bribir u podnoju uzvisine. Avetinjski je tiho. Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mjeavina stilova. Kraj zida ima niz ugaonih kamenih blokova koji su dosta vjeto ugraeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vjetinu. Jedna sekcija potpuno vjerno odslikava originalnu gradnju i tu se najdue zadravam. teta to je ovaj segment nae historije toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraivanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi vea ulaganja dovela do znaajnijih otkria koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u evropskoj historiji. Ulazim meu zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim rijei starice koja me uputila u ovom smjeru:Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana. Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje. Na travnatom terenu ostaci betonskih ploa sa kamenim reljefima. Oigledno, ostaci rimskih vremena. Nekoliko razliitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadanjih rimskih graditelja koji su se ukotvili unutar ovog Grada. ibenska upanija s pravom govori o Varvariji (odnosno Bribiru) kao najznaajnijem arheolokom lokalitetu na ibenskom podruju. I, u nastavku tvrde da su najstariji tragovi ivota otkriveni u polju nedaleko od rjeice Bribirice, gdje su naeni ostaci naselja iz mlaeg kamenog doba. Najznaajniji arheoloki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije poetkom 1. tisuljea prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je ivjelo kao utvrena Liburnska gradina, a ve u 1. stoljeu nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stie status municipija, a naziva se Municipium Varvariae Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogreno pripisuje Rimljanima

Zavravam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice jo nije arheoloki obraeno.

Prvo ilirski grad, pa rimski municipijum

Predstoji jo nekoliko decenija (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj povrinski nivo pokazao pred oima. Jo je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdonje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira. S nadom da e se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zatititi naputam Varvariju. U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoevaca I dok zavravam putovanje izmeu rijeka Zrmanje i Krke, ona trea rijeka koja se uljeva u Jadran, malo junija (Cetina) predmetom je panje arheolokih eksperata. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraivanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheoloke lokacije u Evropi. Prema engleskom arheologu dr Gaffneyu sa Univerziteta u Birminghamu (prema Globusu, 22.07.2005) Cetinsko polje je najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvanije arheoloko nalazite u Evropi. To je otkrie koje se arheologu dogaa samo jednom u ivotu Poetna istraivanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju est tisua godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog bronanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale. Dr David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadri sjeanja koja pokrivaju deset hiljada godina ovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu. Zato li me te izjave ne iznenauju? JOVO JOVANOVI - U POTRAZI ZA ALKAMA: Pokuat u da napiem sve to znam o lokalitetima gdje bi trebale da se nalaze halke ili gdje su se po kazivanju oevidaca nalazile i da dam svoje miljenje o ovom fenomenu. TRAVNIKI KRAJ: STIJENA NA KOZICI, JEDNOM OD VRHOVA VLAIA: Prema informaciji da na Kozici postoje halke, uspio sam u oktobru 2002. godine da organizujem ekspediciju i obezbjedim vodia. Popeli smo se, ali halki nije bilo na navedenoj lokaciji. Na mjestu gdje su navodno bile halke postoji neto kao velika kamena halka, promjera oko 4 m. Stoji horizontalno. Do polovice prenika je urasla u stijenu, a druga polovica je izboena kao konzola iznad ambisa. To, u stvari, izgleda kao horizontalno postavljen kameni prsten urastao u stijenu. Mislim da se radi o prirodnom fenomenu, koji narod naziva prerast. Vodi je uporno tvrdio da je na tom kamenom prstenu bilo nekoliko halki raznih dimenzija, ali da su poskidane tokom vremena. Rekao je da su zadnju halku velikih dimenzija odnijela dva ovjeka iz Visokog, nosei je izmeu sebe na grani. Nisam mu potpuno povjerovao. Jedan od ljudi koji se penjao sa mnom na Kozicu ispriao mi je ove godine da je njegova radna kolegica bila na Kozici 1970-tih godina i vidjela je jednu veliku halku koja je visila

na tom kamenom prstenu. udila se da je vie nema. RATNI PUT I STIJENA IZNAD TRAVNIKA: Od roaka moje supruge doao sam do informacije da je poslije rata proao ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep izmeu stijena do sela Bukovica na Vlaiu i na tom putu, izmeu Travnika i katolike kapele, na jednoj stijeni odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proi dva ovjeka. Otiao sam do sela Bukovica sa namjerom da se spustim do halke. U selu me jedan ovjek, dobro poznat mjetanima koji su ili sa mnom, ubijedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdie vertikalno oko hiljadu metara iznad Travnika i dao nam tanu lokaciju gdje se nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo nali, to ne znai da je nema, jer je vegetacija na tom podruju izrazito gusta. Vie nisam imao snage da se sputam na ratni put, ali sam mu se dovoljno pribliio da sam mogao sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio, ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako tim putem i poslije rata ljudi esto prolaze, vjerovatno je neko skinuo i odnio. Travniani su mi tvrdili da se jedna halka, takoe, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajui od Sarajeva. Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemogue bilo ta vidjeti. DOLINA RIJEKE BILE: Fra Branko, franjevac iz samostana Gua Gora, priao mi je da su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile halke. Otiao sam tamo i naao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60 x 40 x 25 cm. Niko od mjetana nije se sjeao halki.

Pronalazak alki bio bi krunski dokaz

JOVO JOVANOVI - DOLINA RIJEKE BILE: Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara talasa. U selu Zukii, koje se nalazi na padini iznad suprotne obale rijeke Bile, ispod impozantne gradine, mjetani su mi tvrdili da je nekada dolina rijeke Bile bila veliko jezero. To je mogue, jer i danas prilikom jaih kia dolina poplavi i izuzetno jake bujice naprave havarije. Oito da planina Vlai predstavlja veliku akumulaciju vodene mase. Prilikom duih vlanih klimatskih promjena /duih kinih perioda/ mogue da su se tu nalazile velike vodene mase na povrini. O ovome govore i neki toponimi. Na pobru Vlaia, visoko iznad doline, na kosoj padini, postoji selo koje se zove Jezerce. Po predanju, nekad davno, selo je lealo na vodi. U rijeku Bilu ulijeva se rijeka Jasenica koja svojim tokom protie kroz vrlo ivopisan i uzan kanjon. Oko 2 km od ua u rijeku Bilu nalaze se, na vrhu kanjona, dva sela, Skomorje i Zagrae. Kad se upita mjetane iz tih sela zato se sela tako zovu oni odgovaraju, kao najnormalnije, da Skomorje znai Usko morje, a Zagrae znai da je tu

more bilo zagraeno. Vrlo je interesantno da se na suprotnoj obali uzdie kupasto kameno brdo /uope nije iskljueno da je djelimino ljudska tvorevina/. Jo poslije Drugog svjetskog rata na vrhu se nalazilo utvrenje ili neko svetilite, o emu je pisao i uro Basler. Naalost, od te graevine danas nije ostalo nita, osim kamenih stepenica, uklesanih u monolitnu stijenu, ali ne od podnoja ve od polovice visine. HALKE KOD SELA GLUHE BUKOVICE: Saznao sam da se kod sela Gluha Bukovica, u gornjem toku rijeke Bile, nalazi halka na stijeni, promjera oko 30 cm. Jedan mjetanin je voljan da me odvede i pokae. KAKANJSKI KRAJ: Tragom informacije iz Zlokua otili smo Ahmed Bosni, Neven Kazazovi i ja u selo Skenderovii, koje se nalazi izmeu Kaknja i sela Zlokua. Odatle nas je vodi odveo do gradine na vrhu brda iznad navedenog sela, od koje, naalost, nije ostalo nita osim neto kamene podloge u nivou terena. Oito se radi o kulturnom sloju, jer sam u blizini naao nekoliko dobro uraenih kamenih artefakata. Pored gradine u umi nalazi se velika nekropola steaka. Po ovome je vidljivo da je taj kraj naseljen od davnina. U neposrednoj blizini nalazi se vertikalna stijena, koja se uzdie nekoliko stotina metara iznad Kaknja. Vodi nam je rekao da se na stijeni, na maloj zaravni, nalazi eljezna tanga sa kukom ili halkom (mijeao je ta dva pojma) i sa nekom eljeznom kuglom. A pored tange da se nalazi i nekoliko kamenih kugli, kao i jedna potpuno okrugla rupa velike dubine, koja izgleda kao da su je pravili ljudi. Jo je rekao da postoji staza sa stijene do ove tange, ali je suvie riskantno za ljude iz grada da se tuda spuste. Dogovorili smo se da odemo uskoro na taj lokalitet idui odozdo, odakle je pristup laki. VISOKI KRAJ: U Osloboenju od 16.08.2003. godine izaao je lanak o halkama kod Visokog. lanak je prilino nejasan. Spominju se dva sela, Laice i Jezero, zatim Jezerska uma, stijena iz koje je iz ko zna kojih razloga iupano neto poput metalnih halki. Dalje pie knjige kau da je bilo laa od topolovog drveta, dugakih i po est metara, a irokih oko metar. Pokretale su se pomou dugakih motki, zvanih srg ili srk. Zatim se nastavlja u lanku da ljudi koji su znali vie detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata. O ovome bi trebalo razgovarati sa ljudima koji se bave istorijom visokog kraja. ILIJAKI KRAJ: Dobio sam informaciju o halkama na stijeni u kanjonu rijeke Misoe kod srednjovjekovnog grada Dubrovnika. Ovo podruje sam ispitao koliko je bilo u mojoj moi, ali nita nisam naao. Vegetacija je na strmoj padini tako bujna da se nisam uspio probiti niti do starog grada, iako sam mu doao na domak. Ukoliko na toj strmini postoje halke treba otii kad opadne lie. Bojim se da su halke bile na strani kamenoloma, koji se nalazi ispred padine kojom se dolazi do grada i da su naprosto odvaljene sa kamenom masom. Tamo sam bio preko vikenda tako da u kamenolomu nije bilo nikoga izuzev uvara, koji o halkama nije znao nita.

KRAJ IZMEU VITEZA I ZENICE: Tragom informacije otiao sam sa dva vodia u selo Laice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za halke na stijeni iznad dananjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Die se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena veim dijelom koraljni greben. Mjetani sela Laice tvrde da su halke na stijeni kamene, to je u odnosu na sve ostale predaje kuriozitet. Nas osmero je pretraivalo stijenu, ali halke nismo uspjeli nai. Jedan od vodia, vrlo spretan, tvrdio je da su halke tu negdje, ali da su pokrivene vegetacijom i nagovarao me da se bez opreme sputamo niz vertikalnu stijenu sa vrha. Da sam mlai i lui kao to sam nekad bio, vjerovatno bih pristao.

Megalit sa alkama u peini na Majevici?

U putopisu sa obilaska ostataka ilirskih naselja po Hrvatskoj i Bosni bosanski arheologamater Semir Osmanagi na osoben nain tumai istoriju ovih prostora; u nastavku donosimo i izvjetaj njegovih saradnika, Jova Jovanovia sa potrage za drevnim alkama irom Bosne, te Bojana Zeevia o Medunu koji su objavljeni na adresi www.alternativnahistorija.com, kao dodaci Osmanagievom radu KRAJ IZMEU VITEZA I ZENICE: Taj isti vodi-mjetanin ispriao mi je jedno staro predanje, da su u ovom kraju bile etiri luke: iznad sela Klope kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh KP Doma Zenica, iznad sela Laice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovae. I da se na sve etiri lokacije nalaze halke kao ostaci tih luka. KRAJ OKO BRKOG MAJEVICA: Jedna moja prijateljica bila je 70-tih godina nastavnik u Brkom. Njen kolega, profesor geografije, zanimao se za neobine stvari i jednom im je u zbornici priao da je obiao Crne peine na Majevici i na ulazu u jednu peinu naao veliki megalit sa halkama i da on misli da je to ostatak neke prastare luke, kada je voda dopirala do te visine. Kolege su ga ismijale. Da bi dokazao svoju tvrdnju poveo je sve nastavnike i uenike na izlet do Crnih peina. Moja prijateljica sada ivi u Sarajevu i opisala mi je detaljno ta je vidjela. Na ulazu u jednu od peina nalazio se veliki monolit sa halkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produecima usaenim u monolit tako vrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Odnosno, nosai halki su izlazili iz megalita bez ikakvog zazora. Na nosaima su bile rupe, ali nije mogla ustanoviti kako su u njih usaene halke, jer su halke inile jedan kompaktan krug bez poetka. Lako su se vrtile rukom. Bile su hrapave. Nije mogla da ustanovi da li su tako uraene ili se radi o nekoj ornamentici ili moda ak o nekim ideogramima. Bile su djelomino korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimino probijao elini sjaj. Moglo bi se zakljuiti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj elinoj leguri. Halki je bilo nekoliko, nije se mogla sjetiti tana broja. Ispod halki na megalitu, koji je leao horizontalno, i u koji su bile usaene halke ispod istih nalazile su se duboke uljebine. Ona je pretpostavila da su od uadi koje su bile provuene kroz halke.

Zidovi peine bili su puni okamenjenih koljki. Takoe, pod peine je bio pun koljki koje nisu bile vezane za kamen i nisu bile fosilizirane. Profesor biologije, koji je bio prisutan, rekao je da se radi o morskim koljkama i da takvih sigurno nema u Savi. Ovo govori o dva vodena perioda potpuno odvojena velikim vremenskim razmakom. Takoe, priala mi je da je njen suprug izronio iz Save jedan ogroman kraljenik, koji im je dugo sluio kao sjedalica. On je po zanimanju veterinar i nosio ga je svom profesoru anatomije da ga ispita. Nisu mogli ustanoviti o kojoj se ivotinji radi. Na- alost, kraljenjak je nestao tokom zadnjeg rata. Priala mi je da su, takoe, vadili iz Save, pri niskom vodostaju, kojekakve dinovske kosti. Ona je bila prisutna kad su izvadili rebra ogromnih dimenzija. Navodno, ni kraljenjak ni ostale kosti nisu bile fosilizirane, to bi ukazivalo da nisu bile jako stare. ivotinje takvih dimenzija sigurno nisu mogle da ive u Savi, kakvu mi danas poznajemo. IZNAD PROKOKOG JEZERA: Lani sam bio u selu Has kod Novog Travnika. Jedan mjetanin mi je priao da u selu ive dva umska radnika koja su radili na sjei ume na Vranici i da su na jednoj stijeni iznad Prokokog jezera naili na halke i da bi bili voljni da me odvedu na tu lokaciju, to u svakako u dogledno vrijeme uraditi. ROGATICA: Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po prianju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj stangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim oima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo nali. I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom. Od mjetana u Rogatici uli smo za jo jednu stijenu na kojoj se nalazi, takoe, halka. Mada je nadmorska visina otprilike ista kao u prethodnom sluaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje? Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinistike vjebe. Moda su je skinuli i odnijeli kao suvenir. PODRUJE PRENJA: Navodno, halke se nalaze i na podruju Pakline na Prenju.Traila ih je ekipa TV BiH. Ili su prema nekim uputama, ali bez vodia i nisu ih nali. Za drugu lokaciju uo sam u TV emisiji Pozitivna geografija 29. 08. 2003 godine. Tematika emisije nisu bile halke, ali je pomenuto da se iznad rijeke Idbar, koja se kod elebia ulijeva u Jablaniko jezero, na padinama Prenja nalaze halke i navodno da su ih vagali i da je svaka teka po 12 kg. Otiao sam sa dva prijatelja i dolinom rijeke dopro do pod sam Prenj. Tamo su nam umokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Tu su se za vrijeme rata vodile estoke borbe pa bi informacija mogla biti tana. Brdo je obraslo gustom umom i makijom, tako da se bez vodia ne bi uspjelo. Padina brda je vrlo strma, ali ne toliko da se uz nju ne bi moglo popeti.

Na novcu Daorsona utisnuta je galija

PLANINA VELE: Jo kad sam bio mlad jedan kolega mog oca mi je priao kako kod Nevesinja, iznad sela Kljuna na Veleu, postoje ostaci morske luke sa halkama za vezivanje brodova i da ih je on lino vidio 30-ih godina prolog stoljea. Prije tri godine jedan moj poznanik mi je ispriao istu priu, s tim da se u ovom sluaju radilo o informaciji iz druge ruke. Poznajem dva ovjeka iz Nevesinja, koji ive sada u Sarajevu i voljni su da sa mnom odu do sela Kljune, kako bi se raspitali o ovome kod starijih ljudi. PODRUJE STOCA: Prijateljica moje supruge, koja je rodom iz Stoca, priala mi je da je esto kao srednjokolka odlazila na brdo iznad Stoca, gdje ima neka zaravan na ijoj vertikalnoj strani vise halke. U opisivanju lokacije bila je konfuzna tako da nisam mogao nikako locirati mjesto. Kad sam prvi put bio na Daorsonu kod Stoca pitao sam ovjeka koji ivi u zadnjoj kui sela Oanii, gledajui prema Daorsonu, o tome. On mi je rekao da je informacija tana, ali da je lokacija halki dosta daleko i da su se tamo vodile borbe izmeu sve tri vojske u zadnjem ratu, te da je podruje sigurno minirano, odnosno nepristupano. Tada sam bio zaokupljen Daorsonom tako da ga nisam pitao za tanu lokaciju. Kasnije, kad sam god odlazio na Daorson kua je bila zatvorena. U knjizi Povjest Bosne I Hercegovine, koju je izdao HKD Napredak, postoji podatak iz grkog putopisa iz IV vijeka prije nove ere da se od trgovita Narone prua veliko jezero sve do zemlje Autarijata (Autarijati su izlazili na Neretvu kod Konjica!). U jezeru se nalazi otok od 120 stadija (21,3 km). U istom putopisu stoji da kroz tjesnac moe proi galija troveslarka (trireme) ili teretni brod. Ti stari grki putnici mislili su da Neretva istie iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more. Ako se jezerom moglo doi do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo nii pa se, vremenom, usljed tektonskih poremeaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je, sigurno, dopirao do Daorsona, jer je na novcu Daorsona bila utisnuta galija. Odnosno, galija je bila njihov zatitni znak. U Stocu postoji predanje da je itavo Stolako polje nekada bilo pokriveno vodom. uro Basler, nekada vodei arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pokazao je snimatelju RTV BiH, inae mom prijatelju, dok su stajali na stijeni iznad Stolakog polja, kod megalitskog zida Daorsona, da se dole u podnoju stijene nalaze ostaci luke Daorsona. KRAJ OKO ULOGA: Jednu autobusku stanicu ispred Uloga nalazi se, uz zaputeni makadamski put, selo Ljuii, visoko iznad kanjona Neretve. Treba se sputati oko pola sata da bi se dolo do Neretve. Kad se pree Neretva preko improviziranog viseeg mosta, ovjeka eka uspon iste duine i strmine da bi se dolo u selo Nedavice. Sa te strane, uz sam rub kanjona, nalazi se neto to se ne moe svrstati ni u stub ni u brdo. Za stub je preiroko, a za brdo preusko. Visoko je oko 20 matara. Oko, rei emo, stuba vijuga vrlo strma pjeaka staza, prilino pogibeljna. Tamo sam bio 70-tih godina. Domain, kod koga smo noili, priao nam je da na vrhu stuba postoji halka. Da na strani Nedavica postoji ista takva i da su obale bile nekada vrlo davno povezane lananim mostom, koji je bio uvren za te

halke. To me je jako zainteresovalo, ali drutvo je dolo iskljuivo na pecanje, tako da sam odluio da doem drugom prilikom i to ispitam, ali to nisam uspio da ostvarim do danas. SELO UDE KOD OLOVA: U ljeto 2004 godine, traei Bijelu stijenu, skrenuli smo ranije sa glavnog puta na put koji vodi do Han Pijeska kanjonom rijeke Stupanice i doli u selo ude. Mjetani su nam rekli da postoje halke u peini, u stijeni na suprotnoj strani rijeke, prije ulaska u selo. Ukoliko je to tano, potpuno je nemogue prii tom lokalitetu. Moda bi mogla alpinistika ekipa, ali ne odozdo nego sa vrha kanjona. U samom selu mjetanin, koji je stupio u kontakt sa nama, pred nama je pitao jednu staru enu, najstarijeg stanovnika sela, da li zna za neke halke u ovom kraju. Ona je, bez oklijevanja, pokazala stijenu iznad sela i to na mjesto odakle je raslo neko grmlje. Zatim je pokazala na stijenu na suprotnoj strani doline i rekla tamo se nalazi druga, nekada je tu postojao most od lanaca preko doline. Sa mnom je bio i vodi kroz Bijambarske peine, koji podsjea na Dejvi Kroketa, odnosno, ovjek prirode. Obeao mi je da e sve to istraiti. PLANINA BJELANICA: Kada sam prole godine bio iznad sela Umoljani na Bjelanici, s ciljem da vidim i po mogunosti ispitam veliki tumulus na Zmajevoj stijeni, upitao sam vodia da li zna neto o halkama u tom kraju. On se odmah okrenuo jugozapadno od stijene i pokazao rukom preko visoravni na ogromnu stijenu, dugaku nekoliko kilometara, koja se uzdie vertikalno u visinu par stotina metara i rekao da se tu nalaze halke, da to zna pouzdano, ali da on tamo nije nikada bio. Na tako velikoj strmini i na tako velikoj povrini bilo bi ih nemogue nai bez alpinistike ekipe i vodia koji sigurno zna gdje su.

Alke u Siriji naene na planini Musa Dag

PREVOJ KARAULA: Jedan moj prijatelj bio je 1980. godine na Bijeloj stijeni, na prevoju Karaula, pored puta Sarajevo-Tuzla. Priao mi je da je vidio iz daljine na toj stijeni halke. Prole godine smo ili ponovo zajedno, ali on nije bio u stanju, nakon vie od 20 godina, da nae put do stijene. Ponovo sam pokuao u jesen otii sa prijateljima. Nali smo vodia, ali ovoga puta nismo mogli da priemo stijeni od snjenih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini. PUT ZA VARE: Dobio sam informaciju da se halke nalaze na stijeni pored puta izmeu Breze i Varea, prije odvojka puta za selo Titorice. Nisam provjeravao. HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA: Da halke ipak nisu uplja pria koja krui narodom ili neka vrsta privienja svjedoi TV emisija National Geographica, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je

gledao moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove, mola, sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emisija se zvala Gatovi na planinama. Prema onome to mi je ispriao, na sirijskim planinama ima dosta zaravnjenih povrina ljudskom rukom, sa rupama gdje su nekada visile halke. Osim na planini Musa Dag, gdje su sauvane i to je prikazano u emisiji. Za neke lokacije gdje su bile halke postoje stare crno-bijele fotografije sa halkama. I to je prikazano. Navodno da je najvie halki skinuto u Prvom svjetskom ratu, jer su se u Siriji vodile borbe izmeu Turaka i Britanaca. Turci su na gatove bili postavili topove i odozgo gaali Britance. Mislim da kod nas halke jo uvijek postoje na nepristupanim i zabitim mjestima. Na lake pristupanim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izlozene devastaciji i otuivanju od mjetana. Njima su na neki nain atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko pria. Vjerovatno su mnoge unitene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, to je inae poznato za arheoloke nalaze. Navodno da za njih dobro plaaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija zvanina istorija. Dokaz za to se moe nai u emisiji National Geographica o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupanoj lokaciji. teta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaenju halki. Naalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca. Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ule bi one na najviim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlaia Kozici, Vranici iznad Prokokog jezera, Bjelanici, Prenju na Paklini, Veleu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na priblino istoj visini uz manje varijacije. U drugu grupu ule bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao to su u Crnoj peini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoe kod srednjovjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza Vare koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik Bukovica, halke na koralnom grebenu iznad sela Laice, itd. Ovdje, vjerovatno, moemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mjetanina iz sela Oania, one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja po uri Basleru se nalazi ispod stijene na kojoj lei Daorson, pri Stolakom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije. Ovdje moemo pribrojati i halke koje su drale lance lananih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su drale lance mosta kod sela ude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upuuju. Pored legende o halkama kod sela Laice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji ak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje (usko morje) i Zagrae (more bilo zagraeno), iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovine visine ili jo neto vie i na koje se stupalo vjerovatno iz amca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe vee nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom sluaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u duem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na niim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada

su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili amce? Na to se, zaista, ne moe odgovoriti. Kada je to moglo da se dogaa? Rekli bismo, moda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem krue razne teorije, vie ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slau da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije neto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, trei da je bilo vie potopa. Ovo zadnje je sigurno tano.

Bronzano sidro u selu Zukii na rijeci Bili?

JOVO JOVANOVI - HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA: Koji je od njih ba onaj biblijski, to se ne moe rei sa sigurnou. Neemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremeajima, ogromnim cunamijima, vode se nisu brzo povlaile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena poloaja polova, to je moglo prouzrokovati otapanje ledenih kalota. Promjene poloaja polova se svakako dogaaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije neto manje od 10.000 godina na dananju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojeih ledenih kalota i postepeno stvaranje novih. Takoer, precesije uzrokuju promjene ugla Zemljine ose, to dovodi do klimatskih promjena, odnosno poveanja i smanjenja ledenih kalota. Tu je, izmeu ostalog, i povremeno, periodino poveanje elektromagnetnog zraenja Sunca, koje utie na Zemljin magnetizam i rezultira poveanjem ili smanjenjem temperature na povrini Zemlje. Usljed poveanja temperature zraka dolazi do poveanja isparenja, to prouzrokuje poveanje nivoa voda. Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas ivimo, izmeu 5.500 i 3.000 godina prije nae ere topli period, zvani atlantikum, u unutranjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme barutina, movara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet. Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do dananjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagraa i tome slino. To navodim samo kao primjer, to moe izazvati jedan manji klimatski poremeaj. A ako, sluajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle eljezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheoloka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Evrope. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koralnog grebena iznad sela Laice, koje su, prema kazivanju mjetana, od kamena. Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnoloki razvijenijoj praistoriji, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i istih elinih legura. Izgleda da te halke potiu iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheoloki nalazi koji se uopte ne uklapaju u postojee istorijske kliee, kao npr. metalna posuda izvaena iz slojeva, ak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvaene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od istog nekorodirajueg elika izvaen iz bloka ugljena u Njemakoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najveoj irini,

izvaena iz predkambrijskog sloja u Junoj Africi. Vjerovatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj praistoriji. Tu moramo postaviti samo jedno ogranienje, one su svakako mlae od stijena u koje su usaene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu krenjaku. Vremenske distance izmeu pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajui sa take naeg shvatanja vremena. Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Nai to vie jo uvijek postojeih halki, ispitati njihov hemijski sastav, nain izrade, izvriti oko njih, gdje je god to mogue arheoloka istraivanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajuih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a naalost nee, otkrio bi se, makar, dio vrha ledenog brijega. Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one potiu iz istorijskog doba. Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je mogue, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke vise na metalnim ploama, utisnutim u kvadratne upljine. U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovnitva iva predaja da je itava dolina nekad bila jezero. U selu Zukiima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam ve rekao, radi strmog terena kue prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheoloke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu bronzanu iglu, to nije neto naroito, ali jedan mjetanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mjetana sidro nije neke impozantne veliine, ali je ipak sidro. Nalaza je obeao da e mi ga pokazati i prodati, ali se, naalost, predomislio. Da bi me se rijeio, rekao je da ne moe da ga nae. Sigurno mu je neko ponudio znatno veu cijenu. O tom sidru prialo je itavo selo, oito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nakada bila pod vodom i da su po njoj plovili amci, ako ne i brodovi.

O emu govori zapis Pseudo-Skilaksa

ta je sa lukom grada Daorsona, iji se megalitski zid uzdie visoko na stijeni iznad Stolakog polja. Kako sam ve rekao, mjetanin iz Oania, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz blizu. Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru ita, kako sam ve opisao. uro Basler je snimatelj u RTV BiH, koji mi je to ispriao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dolje i rekao da se tu nalazi luka Daorsona. Oito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz razliitih vremena, koje ne treba mjeati. Danas se tu nalazi, veim dijelom godine, suho korito rjeice Radobolje, pritoke Bregave, ali oito da nekad nije bilo tako. Prema starim grkim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina (Narone) do podruja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u dananjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora

Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, to nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u Povjesti Bosne i Hercegovine, koju je izdao HKD Napredak, stoji: Iz tih kolonija (misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana) trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zali u unutranjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, oito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lake pristupanim. Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi Iliri od Aleksandra Stipevia (kolska knjiga, Zagreb) stoji: pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon to su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora. Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana mogue. U putopisu (Periplus), koji je nastao sredinom IV st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utjee u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava u stvari Sava i Kupa, uistinu je bilo mogue doi do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumaenje gledano sa dananjeg stanovita i uzevi da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogunost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, na primjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivem uredniku naunog programa na RTV BiH, poznati na geograf prof. dr Ibrahim Buatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Radue izmeu Prozora i Gornjeg Vakufa i komentarisao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inae, razmee izmeu jadranskog i crnomorskog sliva, iroko maksimalno 20 km. Navodno da je tu dolo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je inila Neretva izmeu ova dva sliva. Vjerovatno, dio Neretve je oticao dananjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerovatno, ulijevala i Rama, ili to je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas. U starom izdanju knjige Iliri proitao sam da je anonimni grki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se itav Ilirik moe obii brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana moe doi i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu. Treba imati na umu da je u to vrijeme dananja Bosna bila prekrivena praktino po itavoj svojoj povrini nepreglednim umama, koje su zadravale veliku vlagu, to je uvjetovalo velika isparenja i poveavalo koliinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te poveavale vodene povrine. Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smjetena u nepreglednom zelenilu viestoljetnih, praktino, netaknutih uma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grke trgovake brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u sutini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o emu svjedoe tolike brojne gradine po bosanskim brdima.

U to vrijeme, kroz guste neprohodne ume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovnitvo, koje takoe nije znalo da kroi nikuda dalje van kruga svog bitisanja, tako da su rijeke, iji je vodostaj bio znatno vii od dananjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odline komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za dananje pojmove, vrlo daleko.

Blokovi u Daorsonu vei od medunskih

Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doi u Jadran ali, to danas izgleda nevjerovatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u dananjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lavu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava. Visoko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom vika svojih voda. Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji jo jedan fenomen. To su prie mnogih ljudi, koji esto nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. ak ne znaju ni da je slano, a priaju takve detalje da se upita odakle im to znanje. to da se kae, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlaia, koji, takoe, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se prua hiljadu i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kae sve je to nekada bilo more, a onda nastavi priu o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su ivjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otili kada se more povuklo, odnosei sa sobom sve svoje blago na devama ili devama slinim ivotinjama. Pa, jo nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je poao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otiao kralj, a kojim kraljica, ba kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usaeno sjeanje predaka. BOJAN ZEEVI - MEDUN, ILIRSKO NASELJE KRAJ PODGORICE: Medun se nalazi na 12 km od Podgorice prema Kuima i albanskoj granici. Tano izmeu gornjeg i donjeg Meduna nalazi se Glavica (brdace) sa kojeg se prua odlian pogled na dolinu prema Podgorici sa jedne strane i na Lijevu Rijeku sa druge strane. Na vrhu ovog uzvienja je srednjovjekovna Turska kula koja je nekada imala unutar svojih zidina pekaru i bunar. Bunar otvora pet sa pet metara, a nepoznate dubine, jo uvijek postoji mada njime sada plivaju samo punoglavci i abe. Unutar zidina je grob i spomenploa Marku Miljanovu koji je nekada davno osvojio ovo tursko utvrenje. Meutim, mnogo interesantnije je neto to se nalazi na podnoju ovog brdaca, a to su zidine koje opasavaju malu kuicu, sada muzej, a nekada je bila seoska kola. Naime, dva od etiri zida koji okruuju muzej su, po mom miljenju, mnogo stariji od ostala dva. ak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice. Do ovakvog zakljuka sam doao posmatrajui tehniku gradnje, koja veoma podsjea na onu u Daorsonu, a koja dalje podsjea na gradnju juno-amerike civilizacije, drugih po redu graditelja, na Machu Picchu. Blokovi koriteni u ovim zidinama nisu istih

dimenzija, ali se na mnogim mjestima perfektno uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da ni ilet ne moe da se zavue izmeu njih. Razlika izmeu gradnje u Medunu i gradnje u Daorsonu je u tome to su blokovi u Medunu znatno manji. Dimenzije su im uglavnom 120 cm x 50 cm, dok blokovi u Daorsonu doseu i 250 cm x 150 cm. (I, da ja dodam nekoliko reenica na ove Bojanove opservacije. Podruje dananje Crne Gore je imalo niz veih i manjih ilirskih naselja. Dva najvea su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istraena, aktuelna historiografija se slui sljedeim hipotezama. Za Medun se pretpostavlja da je originalno bio tvrava, a onda pretvoren u grad izmeu IV I III stoljea prije nove ere (stavovi na slubenom podgorikom sajtu: www.podgorica.me). Ve sa ovim prvim hipotezama se ne slaem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to milenijumima (a ne stoljeima) unazad, monumentalnih razmjera. To vrsta gradnje je pogreno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrenja. Nadalje, tvrdi se da su dobro sauvani zidovi utvrenja graeni od velikih blokova obraenog kamena koji su ugraivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje znaajnih ilirskih gradova. Bilo bi dobro da nam crnogorski historiari i arheolozi malo detaljnije opiu kamene blokove koji su malo remek-djelo obrade i ugradnje i kao takvi se vrlo dobro uklapaju u stil Daorsona i juno-amerikih kultura. Sa kulturno-umjetnikog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu izmeu dva dijela grada su interesantna. Studije zakljuuju da je to bilo mjesto izvoenja rituala posveenih kultu zmije koja je bila mitskim simbolom predaka Ilira. Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potie iz ilirskog perioda. Dosada nije istraivan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji ilirski kralj Gentije sa svojom porodicom uhvaen turi historijski dokumenti govore o prisutnosti dva ilirska plemena u crnogorskom podruju: Labeati i Dokleati. Medun je bio centrom Labeata (jo starije ime je Meteon). Na drugoj strani, Dokleati su bili locirani u plodnoj dolini rijeke Zete sa centrom u Duklji. Sa desetak hiljada stanovnika to je bio najvei (crnogorski) populacioni centar Ilira u pred-rimsko doba. Kameni grad je imao vodovod, poploane ulice, kanalizacione odvode, rijeene ostale urbanistike izazove

Kamene kugle lee na raznim mjestima

DREVNE KAMENE KUGLE IROM BOSNE I HERCEGOVINE: Zaraza otkrivanja kamenih kugli proirila se Bosnom i Hercegovinom unazad etiri godine, a ve ih je zabiljeeno stotinjak u svim krajevima zemlje. Dapae, dio ih se nudi turistima na razgledavanje, a oni se dive savrenim kamenim loptama koje i dalje skrivaju brojne nepoznanice. No, pustolovina je tek zapoela. Premda je o postojanju kamenih kugli u Bosni i Hercegovini javnost povremeno izvjetavana ve decenijama, njihovo sistematsko istraivanje zapoelo je tek u jesen 2004. godine pod vostvom Semira Osmanagia. Poticaj istraivanju doao je, pak, od njegovog prijatelja Bojana Zeevia, a pridruili su im se Ahmed Bosni i Jovo

Jovanovi. Ova je etvorka u narednih nekoliko mjeseci obila brojne kamene kugle irom Bosne i Hercegovine. Tu je istraivaku pustolovinu opisao Semir Osmanagi u knjizi "Bosanska piramida Sunca", objavljenoj i na web-stranici alternativnahistorija.com Osmanagi je, inae, prije obilaska nalazita kamenih kugli u BiH posjetio njihova brojna nalazita u Kostariki i Meksiku. Bojan Zeevi obiao je neka nalazita kamenih kugli u Tunisu i Turskoj. Kamenih kugli ima diljem svijeta (mnogi krivo pretpostavljaju da je rije o vrlo rijetkim nalazima!), no o nalazitima izvan granica Bosne i Hercegovine, kao i o porijeklu, odnosno nainku postanka kamenih kugli, pa i onih u BiH, internetski magazin Kameleon pripremio je zasebnu reportau "Zagonetke kamenih kugli irom svijeta". Uglavnom, odreenog znanja i iskustva u vezi kamenih kugli imalo je svo etvero istraivaa u BiH, a s obilaskom su poeli u sjeverozapadnim dijelom Bosne. Semir Osmanagi o tome pie: Za fenomen bosanskih kamenih kugli zainteresirao me prijatelj Bojan Zeevi jednim emailom iz jeseni 2004. Nakon toga stupili smo u kontakt sa historijskim znalcima Ahmedom Bosniem i Jovom Jovanoviem i formirali istraivaki tim. Nakon nekoliko mjeseci i naih posjeta nizu lokacija poela se kompletirati slika o bosanskim nalazitima kamenih kugli. I tako se Bosna poela uvrtavati na svjetsku arheoloku mapu. Poeli su se reati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku beinu energetsku mreu i to u doba kada su ovi krajevi bili pod uticajem svjetske supersile, Atlantide. Na obilazak lokacija kamenih kugli startao je sa sjeverozapadnim dijelom Bosne. U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, susreli smo se sa edom Teanoviem. On je prije nekoliko godina kopao temelje za kuu i na dubini od 4-5 metara je pronaao dvije kamene kugle prenika 30-40 cm. Bile su glatke, tee od kamena kako ree, a radnici su ih bacilli u temelje i zabetonirali. Stotinjak metara povie pronali smo ostatke kamenih kugli smjetene uz kuu Milorada Dakia. Kugla je podijeljena na dvije polovine, pravilnog je oblika, prenika oko jednog metra. U sjevernoj Bosni, u selu Teoak se nalazi osam kamenih kugli. Pravilnog su oblika, ali im povrina nije glatka. Fino su obraeni, ali nedostaje onaj zadnji korak poliranja. Materijal je granit. U kasnijoj fazi na nekim kuglama su izdubljenje rupe. U blizini Varea u srednjoj Bosni, u selu Ponikve, stoji etverotonska izduena kugla. Pronaao je Radovan Puski 1970. u Javornikom potoku ispod korijenja oborenog bora. Kugla se nalazi na postolju ispred njegove kue koja je ujedno i ugostiteljski objekat pod nazivom Kugla. Po sastavu nalikuje onoj u Trnu magmatska stijena. Dvadesetak kilometara od Kaknja u srednjoj Bosni, u malom selu Zlokue nalazi se nekoliko kamenih magmatskih kugli (identini materijal kao u Trnu i Ponikvama). Na malom desetometarskom uzvienju iznad zemlje te dijelom zakopano u zemlju se nalaze kugle i duguljasti kameni megaliti. U razgovoru sa stanovnicima saznali smo da oni misle da su kugle dio Grekog greblja (navodno su u tim krajevima u drevna vremena bili Grci koji su, nakon sedam tekih zima, napustili ovaj dio Bosne). Takoe, pomenuli su blagotvorni utjecaj kugli na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli i nakon toga problem sa mokrenjem je rijeen. Poetkom decembra 2004. sam imao predavanje u Maglaju gdje mi je reeno da postoje jo dvije lokacije kamenih kugli u okolini Maglaja.

Nedovrena kugla u potoku kod Slatine

Novo putovanje do okoline Maglaja je obavljeno u sastavu Ahmed Bosni, Jovo Jovanovi i Bojan Zeevi u drugoj polovini decembra 2004. Bojanove informacije i fotografije govore o dvije lokacije kamenih kugli: Prva lokacija je u selu Jablanica. Mustafa Mehinagi je 1970-ih zapazio kamenu kuglu u potoku Megara koji se uliva u rijeku Jablanicu. Uz pomo tri odrasla ovjeka kuglu je prenio u dvorite svoje kue koja se nalazila 200 metara od mjesta pronalaska. Ahmed je izmjerio obim kugli 155 cm, a Jovo je uz pomo viska odredio starost oblikovanja kugle na 12.000 godina. Prilikom kopanja tunela u brdu Cikota kod Maglaja (1976-1978) u sredini brda je pronaena kamena kugla. Perfektna je sfera, obima 150 cm. Svojevremeno je izbaena mainom za rovanje i nju je Avdo osi donio ispred svoje kue gdje se i danas nalazi. U proljee 2005. Jovo, Bojan i ja smo se zaputili do Kraljeve Sutjeske. Nakon nekoliko mjeseci prepiske koju sam imao sa fra Andrejom u Samostanu nas je ljubazno primio ravnatelj Muzeja i Biblioteke. I, sasvim neoekivano, na samom ulazu u Biblioteku nailazimo na malu kamenu kuglu. Osobine su joj karakteristine: granitni sastav, malo hrapava povrina (slina onima u Teoaku), pravilan sferian oblik, malo oteena jedna strana Fratar ne zna porijeklo; pretpostavlja da je imala funkciju topovskog uleta. Ja nisam siguran. S jedne strane, moe se uklopiti u na kompleks kamenih kugli, jer su one pravljene razliitih veliina. S druge strane, dovoljno je malih dimenzija da bi se upornim radom nakon dueg vremena mogla isklesati bez upotrebe sprava za dizanje i pridravanje. Ponovno putovanje u pravcu Banja Luke i oblinjeg sela Slatina. Nakon dueg traenja u umarku, na samom potoku nalazimo dosada najveu kamenu kuglu u Bosni. Nedvojbeno, izuzetne starosti, ostavlja nas prijatno iznenaenima. Paljivim promatranjem uoavamo da je povrina nedovrena. Kao da je primjenjena gruba obrada nekom vrstom kaikastog alata. Ono to kugli nedostaje je onaj poslednji proces poliranja kojom se povrina uglaa. Na taj nain bi se dobio perfektan sferian oblik. Svi ovi primjeri su samo vrh ledenog brijega fenomena kojeg s pravom nazivamo fenomen kamenih kugli u Bosni. Ono to ne bi trebalo da obeshrabri u daljim istraivanjima su izriita miljenja oficijelnih branitelja istine. Na primjer, na svojevremene upitne komentare seljana Trna i TV Panju, odgovorio je geolog Mile Vujai tvrdei da je kamena kugla magmatskog porijekla, nastala od jednog komada stijene, koju je u taj oblik oblikovala voda (Banja Luka, 14. 02. 2001, AIM). Problem, naravno nastaje kada se broj lokacija multiplicira, svuda nalazimo pravilne kamene kugle, a nigdje nekih nepravilnih magmatskih oblika. Ne iskljuujem da priroda moe oblikovati perfektan geometrijski oblik. Naprotiv. Ali, mogunost da priroda oblikuje samo perfektne oblike je nemogua na praktinoj ravni. Desetak lokacija kamenih sfera u Bosni vjerovatno je samo manji procenat njihove stvarne zastupljenosti. Meutim, nakon hiljada godina one se nalaze na nekoliko metara dubine i samo sluajnost e ih izbaciti na povrinu: kopanje tunela kroz brdo ili temelja za kue na dubini od nekoliko metara, pad ogromnih stabala i nestanak korijena iz velikih dubina. Naravno da se nee saznati koliko je tih kugli razbacano po Bosni i gdje su sve

njihove lokacije. Ali je vrijeme da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Rije je o fenomenu nastalom radom inteligentnih (ljudskih?) ruku. U doba kada se svijet promatrao ne samo iz ugla pet materijalnih ula. I kada su se vidjeli energetski tokovi ispod povrine Zemlje. A samo prirodni materijali su koristili za ovjekovu dobrobit. I pri tome se nije naruavala harmonija zivota sa majkom Zemljom. Doba kada su kamene kugle Bosne, Kostarike, Meksika bile dijelom kompleksnog svjetskog energetskog sistema. Do proljea 2005. do Semira Osmanagia i prijatelja jo nisu doprle obavijesti o desetinama kamenih kugli kraj Zavidovia, kao i na jo nekim drugim mjestima u BiH. No pouen njihovom brojnou u nekim drugim krajevima svijeta, ispravno je uoio: "Desetak lokacija kamenih sfera u Bosni vjerovatno je samo manji postotak njihove stvarne zastupljenosti.

Objedinjavanje svih nalazita po Bosni

Meutim, nakon hiljada godina one se nalaze na nekoliko metara dubine i samo sluajnost e ih izbaciti na povrinu: kopanje tunela kroz brdo ili temelja za kue na dubini od nekoliko metara, pad ogromnih stabala i nestanak korijena iz velikih dubina. Naravno da se nee saznati koliko je tih kugli razbacano po Bosni i gdje su sve njihove lokacije.". Ipak, ve u narednih godinu dana pronaeno je jo podosta kamenih kugli u BiH, te je Fondacija "Arheoloki park: Bosanska piramida Sunca" dola na zamisao ureenja jo jednog arheolokog parka u Bosni i Hercegovini, pod nazivom "Arheoloki park: Bosanske kamene kugle". Park bi trebao obuhvaati sva nalazita takvih kugli u BiH: u Banja Luci (sela Trn i Slatina), Sanskom Mostu, Teoaku, Maglaju, Srebreniku, Kaknju, epu, Vareu, Kladnju, Zenici, Konjicu, Mostaru, Olovu, Starom Majdanu, Zavidoviima, Graanici... Na podruju optine Zavidovii do danas je pronaeno oko 60 kamenih kugli koje se nalaze na 11 razliitih lokacija. Najvie ih je, vie od 20 kugli, pronaeno u selu Grab, udaljenom 2 km od Zavidovia. O pronalasku tih kamenih kugli pie Nedad Ikanovi iz tamonjeg Udruenja "Kamene kugle" Zavidovii , koje je osnovano u junu 2006. radi "ouvanja i odravanja lokaliteta na kojem se nalazi najvee nalazite kamenih kugli u Bosni i Hercegovini i Evropi". Kae da je mjetane Graba na traganje za kuglama potaknuo Semir Osmanagi, te dodaje: "... i ispostavilo se da pored brojnih lokacija u BiH, Duboki potok u naselju Grab-Meevii kod Zavidovia predstavlja najvee nalazite kamenih kugli u Evropi. Na ovoj lokaciji nalazi se preko 20 kamenih kugli, gotovo savrenog oblika dok je na desetine kamenih kugli odneseno posljednjih godina od strane mjetana koji su ovim kamenim ljepoticama ukraavali svoje vrtove.". Kame