Dr.sc. ðuro Benić, redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za ekonomiju i poslovnu

ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku

Dr.sc. Soumitra Sharma, redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za ekonomiju i

turizam «Dr. Mijo Mirković» Sveučilišta u Puli

Dr.sc. Željko Turkalj, redoviti profesor u trajnom zvanju Ekonomskog fakulteta u Osijeku

FAKULTETSKOM VIJEĆU

EKONOMSKOG FAKULTETA U OSIJEKU

Odlukom Fakultetskog vijeća Ekonomskog fakulteta u Osijeku od 19. prosinca 2008.

godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za izbor jednog nastavnika u znanstveno-

nastavno zvanje redovitog profesora, trajno zvanje i radno mjesto redovitog profesora,

trajno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje ekonomija,

znanstvena grana Opća ekonomija.

Na raspisani natječaj objavljen u "Glasu Slavonije" od 15. siječnja 2009. godine prijavio

se prof.dr.sc. Ivan Ferenčak, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Osijeku i Vesna

Štembergar, dipl.oec. iz Osijeka koja ne ispunjava uvjetima. Pristupnik je u zvanje

izvanrednog profesora izabran 23.09.1999. godine, a u zvanje redovitog profesora,

odlukom Senata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 13. travnja 2004. godine.

Nakon što smo pozorno proučili priloženu dokumentaciju, podnosimo Naslovu sljedeće

I Z V J E Š Ć E

1. ŽIVOTOPIS

Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak je roñen 26. ožujka 1952. godine u Osijeku, gdje je završio

osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku 1976.

godine. Akademski stupanj magistra društvenih znanosti iz područja ekonomije stekao je

13. listopada 1981. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Doktorsku disertaciju je

obranio 28. listopada 1987. godine, takoñer na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Krajem 1976. godine se upošljava kao asistent na Ekonomskom fakultetu u Osijeku na

Katedri za političku ekonomiju. U zvanje znanstvenog asistenta je izabran 1982. godine te od

tada izvodi sve oblike nastave. Početkom 1988. godine je izabran u zvanje znanstvenog

suradnika, a 1. travnja 1988. godine u zvanje docenta. Na temelju natječaja od 30. srpnja

1994. godine ponovno je izabran u zvanje znanstvenog suradnika iz područja ekonomije, uže

znanstveno podruje opća ekonomska teorija, odnosno znanstveno-nastavno zvanje docenta.

23.09.1999. godine izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za

predmet «Počela ekonomije», a u zvanje redovitog profesora, odlukom Senata Sveučilišta

Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 13.04.2004. godine.

U dosadašnjem je radu na Fakultetu predavao i ispitivao sljedeće predmete: "Politička

ekonomija", "Osnove ekonomske teorije I", "Osnove ekonomske teorije", te "Počela

ekonomije". Trenutno na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predaje predmet "Počela

ekonomije" i «Osnove ekonomske teorije», dok na dislociranom stručnom studiju u

Varaždinu predaje predmet "Osnove ekonomske teorije". Od šk.godine 2005/2006. na

Sveučilištu u Dubrovniku – Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju predaje kolegij

„Povijest ekonomske teorije i metode“.

Na diplomskom studiju je nositelj kolegija „Primjenjena mikroekonomija“ i „Ekonomska

teorija poduzetništva“.

U jednom je mandatu obavljao funkciju voditelja Katedre za političku ekonomiju i dva je

mandata (1999.-2003.) bio pročelnik Katedre za nacionalnu i meñunarodnu ekonomiju

Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Obavljao je funkciju prodekana za nastavu takoñer u dva

mandatna razdoblja (1999.-2003.). U razdoblju od 2003.-2005. obnašao je funkciju dekana

Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Od 2005. godine do sada obnaša funkciju prodekana za

znanost Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Rječju, deset je godina član uprave Fakulteta.

Bio je član predsjedništva Hrvatskog društva ekonomista Osječko-baranjske županije te član

Savjeta za gospodarski razvitak Osječko-baranjske županije (od 2000-2002. godine).

Tijekom školske godine 1989/90. je tri mjeseca boravio u Pforzheimu kao stipendist DAAD-a

(Deutschen Akademischen Austauschdienst). Kao istraživač je bio angažiran na tri

istraživačka projekta. Na poslijediplomskom znanstvenom studiju "Poduzetništvo"

Ekonomskog fakulteta u Osijeku bio je jedan od nositelja kolegija «Suvremene poslovne

aktivnosti», a na poslijediplomskom znanstvenom studiju «Management» Ekonomskog

fakulteta u Osijeku predavao je predmet «Primjenjena mikroekonomija». Na

poslijediplomskom znanstvenom studiju «Financije i bankarstvo» predavao je predmet

«Teorije o novcu». Sada je na poslijediplomskom specijalističkom studiju „Organizacija i

management“ jedan od nositelja kolegija „Ekonomika“, a na poslijediplomskom

specijalističkom studiju „Poduzetništvo“ jedan je od nositelja kolegija „Suvremene poslovne

aktivnosti“. Na poslijediplomskom doktoralnom studiju „Management“ predaje kolegij

„Ekonomika za managere“.

Bio je predsjednik, te član Upravnog odbora Javnog poduzeća "GPP" Osijek. U dva je

mandata bio potpredsjednik Nadzornog odbora "Tržnice" d.o.o. Osijek. Aktualni je

predsjednik Savjeta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Dvanaest je godina (od 1993.-2005.) bio vijećnik Gradskog vijeća Grada Osijeka. Odlikovan

je Spomenicom domovinskog rata 1990-1992. godine.

2. ZNANSTVENA DJELATNOST

(1) Znanstveni radovi:

Od predloženikovih radova znanstveni se odnose na sljedeće:

• 2 knjige,

• 1 članak u monografiji

• 9 radova u domaćim časopisima važnim za struku,

• 24 rada na znanstvenim skupovima, od kojih je 14 radova s meñunarodnih znanstvenih

skupova objavljenih u zborniku radova skupa i 10 znanstvenih radova s domaćih

znanstvenih skupova objavljenih u zborniku radova skupa,

• 1 rad u inozemnom časopisu,

• 1 bibliografija (urednik prof.dr.sc. Ljubomir Baban)

• 4 prikaza u znanstvenim časopisima

(2) Znanstveni projekti:

Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak je kao istraživač bio angažiran na znanstvenom potprojektu

Ekonomskog fakulteta u Osijeku "Zakon vrijednosti u funkciji upravljanja razvojem" kojega

je kao dio projekta "Fundamentalna istraživanja u ekonomiji" financirao SIZ znanosti SR

Hrvatske u razdoblju 1987-1990. godine.

Na isti je način bio uključen u znanstveni projekt "Modeliranje poslovnog odlučivanja u

društvenim djelatnostima" kojeg je Ministarstvo znanosti, tehnologije i informatike Republike

Hrvatske prihvatilo za novčanu potporu u razdoblju od 1991. god 1993. godine.

Bio je angažiran kao istraživač na znanstvenom projektu Ekonomskog fakulteta u Osijeku

"Utjecaj sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju RH Europskoj uniji na gospodarstvo istočne

Hrvatske", a nakon smrti voditelja projekta prof.dr.sc. Ljubomira Babana odreñen je za

voditelja istoga. Trenutno je angažiran na znanstvenom projektu „Regionalno sveučilište“.

(3) Sudjelovanje na znanstvenim skupovima

Ukupno je svojim radovima sudjelovao na 24 znanstvena skupa od kojih je 14 radova s

meñunarodnih znanstvenih skupova objavljeno u zborniku radova skupa, dok je 10

znanstvenih radova s domaćih znanstvenih skupova objavljeno u zborniku radova skupa.

(4) Član znanstvenog ili programskog odbora znanstvenog skupa

Bio je član programskog odbora te jedan od voditelja Interkatedarskog savjetovanja

politekonomista Jugoslavije, Osijek 1990. godine. Bio je član programskog odbora te

znanstveni voditelj XXII. Wissenschaftliche Symposium «Reformen und Reformhemmnisse

in der Republik Kroatien und der Bundesrepublik Deutschland». Takoñer, kao član

programskog odbora i kao znanstveni voditelj sudjelovao je na II. Znanstvenoj konferenciji

Katedri za ekonomsku teoriju ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj «Uloga povijesti ekonomske

misli u nastavi na fakultetima društvenih znanosti u Hrvatskoj». Bio je član programskog

odbora Treće meñunarodne konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu ICES 2006.,

listopad, 2006. – „From Transition to Sustainable Development: The Path to European

Integration“ i Četvrte meñunarodne konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu ICES

2008., listopad, 2008. – „Transitional Challenges of EU Integration and Globalization“.

3. NASTAVNA DJELATNOST

(1) Program i uvoñenje novih predmeta

Tijekom svog nastavnog rada (31 godina) je samostalno, odnosno kao suautor sudjelovao u

osmišljavanju nastavnog plana i programa predmeta “Osnove ekonomske teorije I”, “Osnove

ekonomske teorije” te predmeta “Počela ekonomije” u okviru dodiplomskog, preddiplomskog

i stručnog studija Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Sadržajno, odnosno u metodici,

unaprijedio je nastavni proces osobito u okviru predmeta “Počela ekonomije” gdje je, izmedu

ostalog, uveo nove didaktičke metode u nastavi i vježbama.

(2) Autorstvo i suautorstvo udžbenika

Objavio je (samostalno) dva udžbenika za preddiplomski studij te, dijelom, i diplomski studij.

(3) Mentorstvo i podizanje znanstvenog podmlatka

Do sada je bio mentor preko osamdeset diplomskih radova, a sudjelovao je kao član

povjerenstva prilikom obrane pedesetak diplomskih radova. Bio je mentor u izradi dvije

doktorske disertacije te jednog magistarskog rada.

(4) Poslijediplomska nastava

Na poslijediplomskom znanstvenom studiju "Poduzetništvo" Ekonomskog fakulteta u Osijeku

bio je jedan od nositelja kolegija «Suvremene poslovne aktivnosti», a na poslijediplomskom

znanstvenom studiju «Management» Ekonomskog fakulteta u Osijeku predavao je predmet

«Primjenjena mikroekonomija». Na poslijediplomskom znanstvenom studiju «Financije i

bankarstvo» predavao je predmet «Teorije o novcu». Sada je na poslijediplomskom

specijalističkom studiju „Organizacija i management“ jedan od nositelja kolegija

„Ekonomika“, a na poslijediplomskom specijalističkom studiju „Poduzetništvo“ jedan je od

nositelja kolegija „Suvremene poslovne aktivnosti“. Na poslijediplomskom doktoralnom

studiju „Management“ predaje kolegij „Ekonomika za managere“.

(5) Preddiplomska i diplomska nastava

Trenutno na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predaje predmet "Počela ekonomije" i

«Osnove ekonomske teorije», dok na dislociranom stručnom studiju u Varaždinu predaje

predmet "Osnove ekonomske teorije". Na diplomskom studiju je nositelj kolegija

„Primjenjena mikroekonomija“ i „Ekonomska teorija poduzetništva“. Od šk.godine

2005/2006. na Sveučilištu u Dubrovniku – Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju predaje

kolegij „Povijest ekonomske teorije i metode“.

Takoder je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predavao i ispitivao predmete “Politička

ekonomija”, te “Osnove ekonomske teorije I”.

4. STRUČNA DJELATNOST

(1) Stručni radovi

U sklopu svoje stručne djelatnosti ima:

• 9 stručnih radova objavljenih u domaćim časopisima, 1 stručni rad objavljen u zborniku

radova stručnog skupa, te 1 praktikum

Bio je predsjednik, te član Upravnog odbora Javnog poduzeća "GPP" Osijek. U dva je

mandata obavljao funkciju potpredsjednika Nadzornog odbora "Tržnice" d.o.o. Osijek.

(2) Stručne udruge i društva

Bio je član predsjedništva Hrvatskog društva ekonomista Osječko-baranjske županije te član

Savjeta za gospodarski razvitak Osječko-baranjske županije.

5. ANALIZA I OCJENA ZNANSTVENOG RADA

5.1. ANALIZA ZNANSTVENOG RADA PRISTUPNIKA

Kako je već prethodno istaknuto pristupnik prof.dr.sc. Ivan Ferenčak objavio je 2 knjige, 1

članak u monografiji, 1 rad u inozemnom časopisu, 9 znanstvenih radova u časopisima, 24

rada na znanstvenim skupovima, 4 prikaza, te je sudjelovao u izradi 1 bibliografije. U

nastavku se prikazuju oni radovi koji pristupnika kvalificiraju za izbor u znanstveno-nastavno

zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju po Zakonu o visokim učilištima.

5.1.1. Knjige

Prije izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I.: Počela ekonomike, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1998, 224.str.

Recenzenti: prof.dr.sc. Ivan Bilić, prof.dr.sc. Ivan Mandić, prof.dr.sc. Marijan Karić i

prof.dr.sc. Branko Kovačević

Knjiga se sastoji od 15 poglavlja. Temeljni pojmovi poput ekonomije, ekonomike, ponude,

potražnje, elastičnosti potražnje (cjenovne, dohodne i križne) i ponude predmet su razmatranja

prvih, uvodnih poglavlja. Autor nadalje tretira ponašanje potrošača odnosno pitanje

potrošačeve ravnoteže. Optimalni izbor potrošača analizira se s aspekta teorije granične

korisnosti i teorije krivulje indiferencije.

Usporedbom teorije granične korisnosti i teorije krivulje indiferencije te dokazivanjem

njihove kompatibilnosti završava četvrto poglavlje odnosno analiza potrošačeve ravnoteže.

Kratkoročna proizvodna funkcija (ukupni proizvod, granični i prosječni proizvod) te analiza

troškova u funkciji su opisa ekonomski efikasne tehnike proizvodnje. Proizvodnja uz

minimalni ukupni trošak je odredena točkom tangiranja crte izotroška i izokvante. Autor,

osim na geometrijski način odreñene propozicije ekonomski efikasne tehnike proizvodnje,

navodi i ostala, izvedena, pravila proizvodnje uz minimalni ukupni trošak.

I ovo (6. poglavlje) završava usporedbom potrošačevog i proizvoñačevog optimalnog izbora.

Autor, dakako, upozorava na sličnost propozicija potrošačevog i proizvoñačevog optimalnog

izbora. Razlog tome je sličnost zakona koji vladaju potrošnjom odnosno proizvodnjom. Na

jednoj je strani zakon opadajuće granične korisnosti, a na drugoj zakon opadajućih prinosa.

Sljedeće poglavlje (7. poglavlje) bavi se analizom tržišta dobara i usluga. Riječ je o savršenoj

konkurenciji, monopolu, monopolističkoj konkurenciji i oligopolu. I opet se inzistira na

komparaciji osnovnih obilježja i (dugoročne) ravnoteže na navednim tržišnim strukturama.

Sljedeće esencijalno pitanje se odnosi na profitno maksimalizirajući input. Odgovor na pitanje

implicira poznavanje kategorija poput graničnog prihoda proizvoda čimbenika proizvodnje i

vrijednosti graničnog proizvoda čimbenika, te graničnog troška čimbenika. Usporeñuje se,

dakako, ponašanje poduzeća koje je preuzimatelj cijene na tržištu inputa i poduzeća koje na

tom istom tržištu posjeduje monopsonsku moć. Osobita je pozornost posvećena tržištu

kapitala odnosno zajmova te pitanju granične efikasnosti kapitala. Analizom ravnoteže na

tržištu rada, kapitala i zemlje završava deveto poglavlje (Tržište čimbenika proizvodnje).

Tržište nije u stanju osigurati alokacijsku efikasnost ili tzv. Pareto optimalnu alokaciju

resursa. Uzroke Pareto suboptimalnosti aktualnog tržišta valja tražiti u nesposobnosti tržišta

da osigura proizvodnju javnih dobara, pojavi eksternalija i pojavi monopola.

Specifična obilježja javnog dobra te u svezi toga “free rider” problem zahtijevaju da država

igra ulogu realokatora te da pokuša osigurati, kada su u pitanju javna dobra i njihova

proizvodnja, alokacijsku efikasnost. Optimalna razina opskrbljenosti javnim dobrom znači (na

to upućuje “cost-benefit” analiza) maksimalnu neto korist, odnosno jednakost granične

društvene koristi i graničnog troška.

Tržište nije u stanju izići na kraj s eksternalijama. Cijene, naime, ne reflektiraju činjenicu da

postoje eksternalije, bilo pozitivne (eksterna ekonomija, eksterna korist, prosuta korist) bilo

negativne (eksterna disekonomija, eksterni trošak, prosuti trošak). Državna realokacijska

intervencija može smanjiti (posredstvom poreza) eksterne troškove i povećati (posredstvom

subvencija) eksterne koristi. U odreñenim uvjetima tržište može samostalno internalizirati

eksternaliju. S tim u svezi autor upozorava na tzv. Coaseov teorem.

Prirodni je monopol poželjna tržišna struktura kada je u pitanju proizvodnja odreñenih dobara

i usluga. Razbijanje monopola, kada je o ovom specifičnom obliku monopola riječ, nije

najbolje rješenje. Ono, naime, znači i gubitak pozitivnih posljedica ekonomije velikih serija -

ekonomije razmjera. Ako nije dobro “demontirati” prirodni monopol onda, rješenje se nameće

samo po sebi, je potrebno regulirati cijenu njegovog dobra ili usluge. Autor, dakako,

upozorava na različite opcije koje je, s tim u svezi, moguće realizirati.

Kada bi tržište uspijevalo realizirati Pareto optimalnu alokaciju resursa postojala bi potreba da

se dio dohotka preusmjeri siromašnima i onoma koji nisu u stanju brinuti o sebi. Država,

igrajući više ili manje uspješno ulogu suvremenog Robina Hooda, nastoji pomoći

siromašnima i ujednačiti raspodjelu dohotka. Učinke redistribucijske politike države autor

prikazuje pomoću Lorenzove krivulje tržišne raspodjele i raspodjele nakon poreza i transfera.

Drugi, makroekonomski dio knjige, započinje analizom temeljnih makroekonomskih

kategorija. Riječ je o inflaciji, nezaposlenosti i bruto nacionalnom proizvodu. Naime, stopa

inflacije, stopa nezaposlenosti te veličina bruto nacionalnog proizvoda odnosno stopa

ekonomskog rasta vrijedni su pokazatelji “zdravstvenog stanja” ili makroekonomske

performancije svake ekonomije. U okviru ovog, uvodnog kada je o makroekonomici riječ,

jedanaestog poglavlja, raspravlja se i o poslovnom ciklusu te odnosu izmedu poslovnog

ciklusa te nezaposlenosti i inflacije.

Makroekonomska analiza potražnje i ponude ima olakšati razumijevanje pojave ekspanzije,

kontrakcije, nezaposlenosti i inflacije. Agregatna potražnja te agregatna (kratkoročna i

dugoročna) ponuda u funkciji su opisa makroekonomske ravnoteže. Makroekonomska

ravnoteža u uvjetima pune zaposlenosti, makroekonomska ravnoteža u uvjetima

nezaposlenosti (recesijski GNP jaz) te makroekonomska ravnoteža u uvjetima zaposlenosti

veće od pune zaposlenosti (inflacijski GNP jaz) predmet su detaljnijeg razmatranja.

Usporedbom keynesijanskog i klasičnog objašnjenja makroekonomske ravnoteže autor

zaključuje dvanaesto poglavlje. Prema Keynesovu dictumu potrebna je državna intervencija

kako bi se spriječile dramatične posljedice, prije svega, pada agregatne potražnje. Državna

terapija, neposredna i posredna, ima povećati agregatnu potražnju te osigurati visoku razinu

zaposlenosti i proizvodnje. Nasuprot tomu, bit klasičnog objašnjenja jest da ekonomija gotovo

uvijek funkcionira na razini pune zaposlenosti. Polazi se, dakle, od pretpostavke da su plaće i

cijene ostalih inputa fleksibilne, te su stoga u stanju osigurati punu zaposlenost. Prema tomu,

prirodne su snage tržišta u stanju ekonomiju (bez državne asistencije) uvijek iznova vraćati

punoj zaposlenosti.

Uvodeći novi model makroekonomske ravnoteže - model agregatnog trošenja - istražuje se,

uz neizmjenjenu razinu cijena, utjecaj promjena realnog bruto nacionalnog proizvoda na

sastavnice (potrošnja, investicije, državna potrošnja, uvoz i izvoz) agregatnog trošenja.

Zadaća je, dakle, trinaestog poglavlja istražiti koje su komponente agregatnog trošenja

funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda. Posebna pozornost jest posvećena potrošnji,

najvećem i najstabilnijem dijelu agregatnog trošenja odnosno realnog bruto nacionalnog

proizvoda. S tim u svezi obrañuje se funkcija potrošnje i funkcija štednje, granična i prosječna

sklonost potrošnji i štednji te funkcija agregatne potrošnje.

O makroekonomskoj ravnoteži ili ravnotežnom agregatnom trošenju (o čemu raspravlja

pretposljednje, četrnaesto poglavlje) govori se u trenutku kada je planirano agregatno trošenje

(C+I+G+NX) jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Istražuje se utjecaj promjena

autonomnog trošenja i granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga na ravnotežno

agregatno trošenje odnosno ravnotežni realni GNP. Upravo ovaj dio držimo posebno

vrijednim i originalnim. Na vlastitim modelima (ponajprije onim jednostavnijim, koji

uključuju postojanje tek autonomnih, paušalnih poreza a potom i onim koji uključuju

postojanje induciranih poreza) autor pokazuje kako promjene granične sklonosti trošenju

domaćih dobara odreduju promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda.

Činjenica da je promjena ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda veća od promjene

autonomnog trošenja vodi do pojma multiplikatora autonomnog trošenja. Autor analizira

multiplikator autarkičnog te otvorenog gospodarstva. Koncizan je ali i vrijedan prikaz fiskalne

politike, poreznog multiplikatora te multiplikatora autonomnog trošenja i granične porezne

stope.

Posljednje je (petnaesto) poglavlje posvećeno monetarnoj politici. Uvodna razmatranja

obrañuju funkcije i oblike novca. Nezaobilazno je i pitanje sekundarne emisije novca te

(jednostavnog, potencijalnog) novčanog multiplikatora. Najveću pozornost autor upućuje

središnjoj banci te instrumentima monetarne politike (operacije na otvorenom tržištu, rezerva

likvidnosti, eskontna stopa).

Zaključna su razmatranja posvećena razlici izmedu keynesijanskog i monetarističkog učenja o

utjecaju novčane mase i njezinih promjena na agregatnu potražnju.

2. Ferenčak, I.: Počela ekonomike, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sveučilište Josipa

Jurja Strossmayera u Osijeku i Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2003, 374. str.

Recenzenti: prof.dr.sc. Branko Kovačević i prof.dr.sc. Marijan Karić.

I ovo se izdanje sastoji od 15 poglavlja. Temeljni pojmovi poput ekonomije, ekonomike,

ponude, potražnje, elastičnosti potražnje (cijenovne, dohodne i križne) i ponude predmet su

razmatranja prvih, uvodnih poglavlja. Prva je dopuna izvršena u okviru prvog poglavlja i tiče

se tržišne ravnoteže. Govori se o racionirajućoj funkciji cijena, tzv. slobodnom dobru te

detaljno razmatraju promjene tržišne potražnje i tržišne ponude. Objašnjava se sustav i

alokacija resursa te otkazivanje sustava cijena i priprema teren za objašnjenje

mikroekonomskih funkcija države. Autor nadalje tretira ponašanje potrošača odnosno pitanje

potrošačeve ravnoteže. Optimalni izbor potrošača analizira se sa aspekta teorije granične

korisnosti i teorije krivulje indiferencije. Sljedeća dopuna tiče se promjena potrošačeve

ravnoteže. Djelovanje promjena cijena (relativne cijene dvaju dobara) moguće je razdvojiti na

dva učinka: učinak dohotka i učinak supstitucije. Na geometrijski se način objašnjavaju oba

učinka te se izvodi, na osnovu promjena potrošačeve ravnoteže, krivulja potražnje.

Usporedbom teorije granične korisnosti i teorije krivulje indiferencije te dokazivanjem

njihove kompatibilnosti završava četvrto poglavlje odnosno analiza potrošačeve ravnoteže.

Na početku se petog poglavlja, kao dopuna prethodnog izdanja, analizira poduzeće, njegovi

oblici te razlozi postojanja. Posebna je pozornost posvećena dioničkom društvu te cijeni

dionice kao kapitaliziranoj i eskontiranoj dividendi.

Kratkoročna proizvodna funkcija (ukupni proizvod, granični i prosječni proizvod) te analiza

troškova u funkciji su opisa ekonomski efikasne tehnike proizvodnje. Proizvodnja uz

minimalni ukupni trošak predmetom je rasprave šestog poglavlja. Ekonomski je efikasna

tehnika proizvodnje odredena točkom tangiranja crte izotroška i izokvante. Autor, osim na

geometrijski način odreñene propozicije ekonomski efikasne tehnike proizvodnje navodi i

ostala, izvedena, pravila proizvodnje uz minimalni ukupni trošak. Ovo (6. poglavlje) završava

usporedbom potrošačevog i proizvodačevog optimalnog izbora. Autor, dakako, upozorava na

sličnost propozicija potrošačevog i proizvoñačevog optimalnog izbora. Razlog tome je

sličnost zakona koji vladaju potrošnjom odnosno proizvodnjom. Na jednoj je strani zakon

opadajuće granične korisnosti, a na drugoj zakon opadajućih prinosa.

Sljedeće poglavlje (7. poglavlje) bavi se analizom tržišta dobara i usluga. Riječ je o savršenoj

konkurenciji, monopolu, monopolističkoj konkurenciji i oligopolu. Ovo, dopunjeno izdanje,

detaljnije opisuje obilježja tržišta savršene konkurencije u odnosu na prethodno izdanje.

Takoñer, kao novum analizira se pitanje izlaska sa tržišta odnosno krivulja ponude savršenog

konkurenta u dugom vremenskom razdoblju. Dopunjena je i analiza monopola. Osim

monopola s jedinstvenom cijenom razmatra se i monopol koji prakticira diskriminaciju cijena.

Riječ je, jednostavnosti radi, o savršenoj diskriminaciji cijena, njenim pretpostavkama i

učincima. Usporedba savršene konkurencije i monopola dopunjena je pojmom X-

neefikasnosti te ekonomijom cilja. Zaključno, kompariraju se osnovna obilježja i (dugoročne)

ravnoteže na navednim tržišnim strukturama.

Sljedeće esencijalno pitanje (a, koje tretira osmo poglavlje) se odnosi na profitno

maksimalizirajuci input. Odgovor na pitanje implicira poznavanje kategorija poput graničnog

prihoda proizvoda čimbenika proizvodnje i vrijednosti graničnog proizvoda čimbenika, te

graničnog troška čimbenika. Usporeñuje se, dakako, ponašanje poduzeća koje je preuzimatelj

cijene na tržištu inputa i poduzeća koje na tom istom tržištu posjeduje monopsonsku moć.

Osobita je pozornost posvećena tržištu kapitala odnosno zajmova te pitanju granične

efikasnosti kapitala.

Analizom ravnoteže na tržištu rada, kapitala i zemlje završava deveto poglavlje (Tržište

čimbenika proizvodnje).

Deseto je poglavlje posvećeno mikroekonomskim funkcijama države.

Tržište nije u stanju osigurati alokacijsku efikasnost ili tzv. Pareto optimalnu alokaciju

resursa. Uzroke Pareto suboptimalnosti aktualnog tržišta valja tražiti u nesposobnosti tržišta

da osigura proizvodnju javnih dobara, pojavi eksternalija i pojavi monopola.

Specifična obilježja javnog dobra te u svezi toga “free rider” problem zahtijevaju da država

igra ulogu realokatora te da pokuša osigurati, kada su u pitanju javna dobra i njihova

proizvodnja, alokacijsku efikasnost. Optimalna razina opskrbljenosti javnim dobrom znači (na

to upućuje “cost-benefit” analiza) maksimalnu neto korist, odnosno jednakost granične

društvene koristi i graničnog troška.

Tržište nije u stanju izici na kraj s eksternalijama. Cijene, naime, ne reflektiraju činjenicu da

postoje eksternalije, bilo pozitivne (eksterna ekonomija, eksterna korist, prosuta korist) bilo

negativne (eksterna disekonomija, eksterni trošak, prosuti trošak). Državna realokacijska

intervencija može smanjiti (posredstvom poreza) eksterne troškove i povećati (posredstvom

subvencija) eksterne koristi. U odreñenim uvjetima tržište može samostalno internalizirati

eksternaliju. S tim u svezi autor upozorava na tzv. Coaseov teorem.

Prirodni je monopol poželjna tržišna struktura kada je u pitanju proizvodnja odreñenih dobara

i usluga. Razbijanje monopola, kada je o ovom specificnom obliku monopola riječ, nije

najbolje rješenje. Ono, naime, znači i gubitak pozitivnih posljedica ekonomije velikih serija -

ekonomije razmjera. Ako nije dobro “demontirati” prirodni monopol onda, rješenje se nameće

samo po sebi, je potrebno regulirati cijenu njegovog dobra ili usluge. Autor, dakako,

upozorava na različite opcije koje je, s tim u svezi, moguće realizirati.

Kada bi tržište uspijevalo realizirati Pareto optimalnu alokaciju resursa postojala bi potreba da

se dio dohotka preusmjeri siromašnima i onoma koji nisu u stanju brinuti o sebi. Država,

igrajući više ili manje uspješno ulogu suvremenog Robina Hooda, nastoji pomoći

siromašnima i ujednačiti raspodjelu dohotka. Učinke redistribucijske politike države autor

prikazuje pomoću Lorenzove krivulje tržišne raspodjele i raspodjele nakon poreza i transfera.

Drugi, makroekonomski dio knjige, započinje analizom temeljnih makroekonomskih

kategorija. Riječ je o inflaciji, nezaposlenosti i bruto nacionalnom proizvodu. Naime, stopa

inflacije, stopa nezaposlenosti te veličina bruto nacionalnog proizvoda odnosno stopa

ekonomskog rasta vrijedni su pokazatelji “zdravstvenog stanja” ili makroekonomske

performancije svake ekonomije. U okviru ovog, uvodnog kada je o makroekonomici riječ,

jedanaestog poglavlja, raspravlja se i o poslovnom ciklusu te odnosu izmedu poslovnog

ciklusa te nezaposlenosti i inflacije.

Makroekonomska analiza potražnje i ponude ima olakšati razumijevanje pojave ekspanzije,

kontrakcije, nezaposlenosti i inflacije. Agregatna potražnja te agregatna (kratkoročna i

dugoročna) ponuda u funkciji su opisa makroekonomske ravnoteže. Makroekonomska

ravnoteža u uvjetima pune zaposlenosti, makroekonomska ravnoteža u uvjetima

nezaposlenosti (recesijski GNP jaz) te makroekonomska ravnoteža u uvjetima zaposlenosti

veće od pune zaposlenosti (inflacijski GNP jaz) predmet su detaljnijeg razmatranja.

Usporedbom keynesijanskog i klasičnog objašnjenja makroekonomske ravnoteže autor

zaključuje dvanaesto poglavlje. Prema Keynesovu dictumu potrebita je državna intervencija

kako bi se spriječile dramatične posljedice, prije svega, pada agregatne potražnje. Državna

terapija, neposredna i posredna, ima povećati agregatnu potražnju, te osigurati visoku razinu

zaposlenosti i proizvodnje. Nasuprot tomu, bit klasičnog objašnjenja jest da ekonomija gotovo

uvijek funkcionira na razini pune zaposlenosti. Polazi se, dakle, od pretpostavke da su plaće i

cijene ostalih inputa fleksibilne, te su stoga u stanju osigurati punu zaposlenost. Prema tomu,

prirodne su snage tržišta u stanju ekonomiju (bez državne asistencije) uvijek iznova vraćati

punoj zaposlenosti.

Uvodeći novi model makroekonomske ravnoteže - model agregatnog trošenja - istražuje se,

uz neizmjenjenu razinu cijena, utjecaj promjena realnog bruto nacionalnog proizvoda na

sastavnice (potrošnja, investicije, državna potrošnja, uvoz i izvoz) agregatnog trošenja.

Zadaća je, dakle, trinaestog poglavlja istražiti koje su komponente agregatnog trošenja

funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda. Posebna pozornost jest posvećena potrošnji,

najvećem i najstabilnijem dijelu agregatnog trošenja odnosno realnog bruto nacionalnog

proizvoda. S tim u svezi obraduje se funkcija potrošnje i funkcija štednje, granična i prosječna

sklonost potrošnji i štednji te funkcija agregatne potrošnje.

O makroekonomskoj ravnoteži ili ravnotežnom agregatnom trošenju (o čemu raspravlja

pretposljednje, četrnaesto poglavlje) govori se u trenutku kada je planirano agregatno trošenje

(C+I+G+NX) jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Istražuje se utjecaj promjena

autonomnog trošenja i granicne sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga na ravnotežno

agregatno trošenje odnosno ravnotežni realni GNP. Upravo ovaj dio držimo posebno

vrijednim i originalnim. Na vlastitim modelima (ponajprije onim jednostavnijim, koji

uključuju postojanje tek autonomnih, paušalnih poreza a potom i onim koji uključuju

postojanje induciranih poreza) autor pokazuje kako promjene granične sklonosti trošenju

domaćih dobara odreñuju promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda.

Činjenica da je promjena ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda veća od promjene

autonomnog trošenja vodi do pojma multiplikatora autonomnog trošenja. Autor analizira

multiplikator autarkičnog te otvorenog gospodarstva. Koncizan je ali i vrijedan prikaz fiskalne

politike, poreznog multiplikatora te multiplikatora autonomnog trošenja i granične porezne

stope.

Posljednje je (petnaesto) poglavlje posvećeno monetarnoj politici. Uvodna razmatranja

obrañuju funkcije i oblike novca. Nezaobilazno je i pitanje sekundarne emisije novca te

(jednostavnog, potencijalnog) novčanog multiplikatora. Najveću pozornost autor upućuje

središnjoj banci te instrumentima monetarne politike (operacije na otvorenom tržištu, rezerva

likvidnosti, eskontna stopa).

Zaključna su razmatranja posvećena razlici izmedu keynesijanskog i monetarističkog učenja o

utjecaju novčane mase i njezinih promjena na agregatnu potražnju.

5.1.2. Znanstveni radovi u časopisima i drugim publikacijama

5.1.2.1. Znanstveni radovi u časopisu ili publikaciji s meñunarodno priznatom

recenzijom (a1)

Prije izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I.: Compendium on Capitalism, 1st International Conference on Enterprise

in Transition, University of Split, Faculty of Economics Split, Split-Supetar, October

4-6, 1995., str. 17.-22.

Kapitalizam se definira na najrazličitije načine. Najčešće riječi vokabulara koji hoće opisati

kapitalizam su vlastiti interes, privatno vlasništvo, zdrav razum, profit, korisnost ali i

sebičnost, nejednakost, eksploatacija, itd. Za neke je kapitalizam “vražje djelo”. Jedan od

papa (Pio IX) je kapitalizam, u njegovoj ranoj i agresivnoj fazi, proglasio jednom od

osamdeset zabluda tog vremena. Neki kao dominantnu spiritualnu temu kapitalizma uočavaju

vulgarni svrab za posjedovanjem. Kapitalizam je “gramzljivo društvo”, “pohlepna

demokracija”, “trgovačka republika”. Drugi će ustvrditi kako je kapitalizam i kapitalistički

duh, toliko odan novcu, djelo vjere - protestantizma. Protestantska je etika etablirala profit

kao kategoriju ugodnu Bogu te je nalagala marljivost, suzdržanost u potrošnji te mudru

upotrebu profita ili vlastitog bogatstva.

Ukratko, kapitalizam promovira privatni interes - u kapitalizmu privatni interes postaje

ključnom lozinkom, postaje temeljnim etičkim načelom. Ali, kapitalizam je i “republika”,

“demokracija”. Prema tomu, "nevidljivoj ruci“ jest potrebita i odgovarajuća “vidljiva ruka”. U

središtu je autorove pozornosti upravo odnos izmedu ekonomije i politike. Autor istražuje

stavove različitih teorijskih provenijencija o ulozi države u kapitalizmu. Zaključuje kako bitna

obilježja kapitalizma u pojedinim sredinama mogu biti realizirana na suptilno različite načine;

stisak nevidljive i vidljive kapitalističke ruke može biti različitog intenziteta. Otuda je moguće

razmišljati i o različitim oblicima aktualnog kapitalizma. Konkurenciju izmedu socijalizma i

kapitalizma zamijenila je konkurencija izmedu individualističkog i društvenog kapitalizma.

Ukratko, individualistički kapitalizam jest kapitalizam kojim suvereno vlada privatni interes.

Uloga je države, poglavito, štititi prava privatnog vlasništva. Društveni kapitalizam u većoj

mjeri računa na intervenciju vidljive ruke. Ovdje se javno investiranje, državno vlasništvo itd.

smatra ne samo legitimnim već i poželjnim. Ovdje se, dakle, radi o “administrativnom

usmjeravanju” odnosno “socijalno-tržišnom gospodarstvu”. Vrijeme će pokazati koji će put

odvesti kapitalizam u pravom smjeru.

2. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, L., cca 1/2): Der Kroatische (Patriotische) Kapitalismus,

XVI Znanstveni skup “Standortprobleme in Transformationsökonomien am Beispiel der

Region Slawonien insbesondere der Stadt Osijek”, Fachhochschule Pforzheim, Hochschule

für Gestaltung, Technik unf Wirtschaft i Ekonomski fakultet Osijek, Osijek 8-13. listopada

1995., str. 109.-115.

Kapitalizam je put kojim treba poći. Dakako, kako to iskustvo zemalja u tranziciji pokazuje,

riječ je o neobično teškoj zadaci. Izgradnja kapitalizma zahtijeva izuzetne gospodarske napore

i žrtve te veliko strpljenje. No, Hrvatska se ne susreće samo s klasičnim tranzicijskim

problemima. Hrvatska gradi kapitalizam u doista teškim, ratnim uvjetima. Valja konstatirati

kako se hrvatski kapitalizam gradi uz nemjerljivo veće teškoće i tenzije nego li je to slučaj u

ostalim, bivšim socijalističkim, zemljama. Ali, istovremeno, drže autori, spremnost na žrtve,

odricanja i strpljenje je veće nego u ostalim zemljama u tranziciji. U tom smislu taj i takav

kapitalizam nazivaju patriotskim kapitalizmom. Tip je to kapitalizma podreñenog višem cilju

- Hrvatskoj.

Pristupnikov doprinos valja tražiti u kritici dosadašnjeg tijeka privatizacije. Naime, njegovo

je mišljenje da se privatizacija odozgo, zbog evidentno nedostatnih sredstava stanovništva,

zbog ratom uvjetovane plahosti stranog kapitala itd, pokazala kao neučinkovita. Dokaz tomu

je, dakako, impozantna vlasnička pozicija države. Dosadašnji tijek privatizacije opterećen je,

nažalost, nepotizmom, malverzacijama, korupcijom, kupovinom državnih poduzeća državnim

novcima (“menadžerski krediti”) itd., ukratko različitim oblicima “divlje privatizacije”.

Budući da se proces pretvorbe, kao i proces privatizacije odvijao i odvija u neregularnim,

ratnim uvjetima, autor se zalaže za masovnu privatizaciju “egalitarističkog” tipa dopunjenu i

korigiranu kompenzacijsko-patriotskim kriterijem. No, autor dvoji kako će ovaj recept biti

primijenjen. On drži kako će dosadašnji, neuspješni model privatizacije, ponuditi odredene

olakšice, a glavninu privatizacijske zadaće će preuzeti specifični (ratom uvjetovani)

kompenzacijsko-patriotski (dakle, krnji) oblik masovne privatizacije. Hrvatska je i ovaj

iskorak mogla i trebala učiniti ranije.

3. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, L., cca 1/2): Mjesto i uloga računovodstvenog sustava u

poslovnom sustavu poduzeća, I. Meñunarodna konferencija “UPS 97”, “Business System

Management”, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru i DAAAM International Vienna,

Mostar 26-27. rujna 1997., str. 59.-63.

Računovodstvo predstavlja specifičan sustav kontrole, nadzora i analize rada poduzeća koji

funkcionira u nekoliko faza: knjigovodstvo (obrada dokumentacije), računovodstveno

planiranje, računovodstveni nadzor, računovodstvena analiza i računovodstveno informiranje.

Knjigovodstvo prikuplja, obraduje i prezentira prikupljene podatke u obliku zvaničnih

informacija koje su neophodne za donošenje kvalitetnih odluka. Računovodstveni nadzor

obuhvaća kontrolu, reviziju i internu reviziju poduzeća. Kvalitetan nadzor pruža sigurnost

korisnicima informacija glede njihove korektnosti. Računovodstvena analiza je važna budući

da različitim korisnicima tumači i interpretira odreñene informacije koje je izradilo

računovodstvo. Računovodstveno informiranje polazi od pretpostavke kako računovodstvene

informacije nisu potrebne računovodstvu već upravo drugim korisnicima koji su neposredno

za njih zainteresirani. U razvijenim zapadnim tržišnim ekonomijama pored zakonskih propisa

i računovodstvenih standarda ovu materiju regulira čitav niz pravila struke o čijoj se primjeni

brinu razne strukovne organizacije. Zemlje u tranziciji trebat će uložiti puno vremena i truda

za izgradnju modernog sustava računovodstva i njegovu primjenu u praksi.

Pristupnikov se doprinos odnosi na uvodni dio u kojemu se općenito raspravlja o poslovnom

sustavu poduzeća. Računovodstveni se sustav svrstava u apstraktne odnosno kontrolne

sustave. Kada je riječ o poslovnom sustavu poduzeća svaki je njegov realni podsustav

(nabava, proizvodnja, prodaja) "pokriven" tj. povezan s kontrolnim sustavom računovodstva

odnosno njegovim pojedinim podsustavom. Načelno se raspravlja o podsustavima poslovnog

sustava te računovodstvenom sustavu. Na zaključnim stranicama se upozorava kako je

računovodstvo stalno potrebito usavršavati i osuvremenjivati kako bi moglo odgovoriti svim

zahtjevima suvremenog, tržišno orijentiranog gospodarstva.

4. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A. i Marijanović, G., cca 1/3): Die Transition in

Kroatien: Einige Soziologische und Wirtschaftliche Aspekte, Beiträge zur Diskussion über

der Republik Kroatien und der Budesrepublik Deutschland, Fachhochschule Pforzheim,

Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft, Pforzheim und Univerzität Josip Juraj

Strossmayer in Osijek, Osijek 1998., str. 15.-26. Monografija.

Zaživljavanje institucije privatnog vlasništva jest conditio sine qua non ulaženja u tržišne

odnose, dakle u kapitalizam. Premda simplificirana, ova je teza važeća za sve putove ulaženja

u kapitalizam. Ono što je čini specifičnom od društva do društva jesu okolnosti u kojima

nastaje privatno vlasništvo, a onda i njime uvjetovani društveni odnosi.

Specifičnost je hrvatskog ulaženja u kapitalizam odreñena trima vrstama čimbenika: a) jedno

su svi procesi koji označavaju napuštanje socijalističkog modela u politici, gospodarstvu i

kulturi uopće; b) drugo su procesi uvjetovani ratom i obranom hrvatske samostalnosti; c) treće

su nasljeñene navike egalitarizma u raspodjeli, a koje je moguće označiti kao neizgrañenost

individualne autonomije ili neizgrañenost kulture kapitalizma, pa onda i kao neizgrañenost

poduzetničke svijesti.

Dok je napuštanje socijalizma načelno značilo otvaranje vrata demokratizaciji društva, dotle

je rat sobom donio “odgañanje” demokratizacije. To se pokazalo kroz, naznačuju autori,

zakinutost demokracije zbog jačanja autoritarnog oblika vlasti, simboličkog utjecaja

demokratskih institucija i demokratske procedure, a samim time i višestranačja. Time je

zaživjela birokratsko-autoritarna formula u pristupu rješavanja svih zadataka - ne samo na

političkom planu, već i u gospodarstvu i kulturi.

Posebice kada je riječ o gospodarstvu, ostaje i dalje vrlo izražena snaga “vidljive ruke”. U

procesu promjene strukture vlasništva država je i dalje glavni vlasnik. Uspostavljanjem sloja

novih vlasnika država je krenula u tzv. pretvorbu vlasništva. U tom procesu stvaranja krupnih

vlasnika nije se dogodilo ono očekivano - da tržišna orijentacija novoinstaliranih poduzetnika

pobijedi ideološke okvire po kojima su postali vlasnicima golemih sredstava. Time je nužno

iznevjereno očekivanje Kuznetsovog efekta - da bogati pojedinci znače i bogato društvo.

Suprotno, jaz bogati - siromašni postaje sve širi.

Takvo je stanje glavni razlog razmišljanja o pravednijem i efektnijem učinku masovne

privatizacije. Autori drže da dosadašnji proces privatizacije nije u potpunosti eliminirao

socijalističku paradigmu. Nevoljkost kojom se država odriče dominantne ekonomske uloge

ima za posljedicu ozbiljni debalans privatnog i državnog sektora, dakako, u korist državnog.

Kapitalizam, naravno, nije čudotvorna formula, nije čudotvorna panaceja. Njegovo je

instaliranje tek realna pretpostavka produktivnog mobiliziranja raspoloživih resursa. Recept,

njegove izgradnje do u detalje razrañen, ne postoji.

Masovna privatizacija nije idealno rješenje. Autori su svjesni brojnih prigovora koji joj se

mogu uputiti. Medutim, oni drže kako bi, a posebice zbog specificnih uvjeta u našoj zemlji,

rezultati bili bolji, a situacija u Hrvatskoj “kapitalističkija”, da je pored dosadašnjih metoda

privatizacije upotrijebljena i masovna privatizacija.

Što se pristupnikovog doprinosa tiče valja reći da je ovaj rad odnosno njegovo suautorstvo u

njemu, nastavak članka “Hrvatski (patriotski) kapitalizam”. Najvažnijom, meñutim, autor drži

zadaću debirokratiziranja ekonomije i promoviranja poduzetničkog duha. Svaka je, naime,

administracija, posebice kada ima prevelike ovlasti, pokazala da nije ekonomski eunuh:

“Vidljivu ruku”, stoga, valja svesti na “Smitovsku mjeru”. Hrvatski kapitalizam, in statu

nascendi, nije u tome uspio. Mnogi će ustvrditi da zbog brojnih okolnosti drugačije i nije

moglo biti. Unatoč tomu, mišljenje je autora, valjalo je u ranim fazama privatizacije posegnuti

za masovnom privatizacijom.

5. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., i Šundalić, A., cca. 1/3): The Shock of Transition

in Some Danube Countries, XIX Conference of the Danube Countries, Hrvatske vode -

Zagreb, Osijek, June 15-19, 1998., str. 999.-1005.

Neki će dramatičnost zbivanja u zemljama u tranziciji usporediti s kriznim tridesetim

godinama ovog stoljeća. Otvaranje procesa tranzicije (započinjanje funamentalnih promjena -

vlasničkih, ekonomskih, političkih i inih - koje znače inauguriranje post-socijalistickog

društva) značila je pojavu ozbiljne i dugotrajne recesije odnosno tranzicijske krize. Naime,

pokušaj privatiziranja cjelokupne ekonomije je presedan u ekonomskoj povijesti i par

exellence ekonomska zadaća.

Prateći zdravstveno stanje nekih podunavskih, bivših socijalističkih, zemalja (Bugarska,

Mañarska, Rumunjska, Slovačka i, naravno, Hrvatska) autori zaključuju kako su se niske

stope rasta pretvorile u negativne stope rasta bruto domaćeg proizvoda uz visoke stope

inflacije i nezaposlenosti. Ovo je, nažalost, zajedničko iskustvo svih zemalja u tranziciji. Kroz

tranzicijsku krizu prošle su i prolaze sve zemlje bez obzira na stupanj njihove predtranzicijske

kondicije.

Daljnja će analiza i usporedba (a uz nju jest koncentrirani predloženikov doprinos i interes)

pokazati kako hrvatska ekonomija od 1995. godine bilježi pozitivne stope rasta. Stopa rasta

bruto domaćeg proizvoda u 1995. godini iznosi 1,7%, projicirani rast u 1997. godini je 4,5%,

a prognozirani u 1998. godini iznosi 4,3%. Hrvatsku, meñutim, izdvaja najniža stopa inflacije

koja se u razdoblju 1995-1998. kretala izmedu 3,1-4%. Ovako niske stope inflacije praćene su

visokom stopom nezaposlenosti koja se, tijekom istog razdoblja, kreće na razini od 17%.

Nažalost, rast je domaćeg outputa praćen rastom uvoza i to ne rastom uvoza sirovina i

reprodukcijskih materijala već uvozom proizvoda visokog stupnja obrade. Pristupnikov je

stav kako je aprecirana kuna omogućila rast “jeftinog” uvoza te je na taj način slabila pozicije

domaćih proizvoñača. Poduzetništvo, stoga, prazni svoju energiju, u sve većoj mjeri, izvan

proizvodnje. Hrvatsku, ali i ostale zemlje u tranziciji, opterećuju devijacije “latinsko-

američkog sindroma” i devijacije “neoboljševizma”. Hrvatska, ali, moguće je reći, i većina

zemalja u tranziciji, nisu balansirana društva. Dakle, potrebna je redefinicija uloge države.

Sveprisutnu državu treba zamijeniti država koja će podupirati tranzicijske procese i stvarati

uvjete za uspješan ekonomski razvitak.

Činjenica je da privatizacija i rekonstrukcija gospodarstva, rast realnog outputa i izvoza neće

biti niti lak ni brz. Preživjeti, pokušati privući strana ulaganja, intenzivirati rast outputa i

izvoza - stvarna je slika zemalja u tranziciji.

6. Ferenčak, I., (suautor sa Šundalić, A., Marijanović, G. cca 1/3): On ranges and

consequences of the privatization in Croatia, «Zeszyty naukowe wyzszej szkoly

administracji i biznesu w Gdyni», broj 3, Gdynia 2000., str. 157.-164.

Kao i druge zemlje u tranziciji i Hrvatska živi tranziciju na njoj svojstven način. Sve

promjene koje su se dogodile na političkoj, gospodarskoj, socijalnoj i normativnoj ravni

hrvatskog društva nisu bile idealno-tipski odreñene nekim modelom tranzicije koji je moguće

primjeniti. Model je stvarala svaka zemlja za sebe. On je bio jednak za sve tranzicijske zemlje

u cilju – postići gospodarski rast koji će donijeti blagostanje te demokratizaciju političkog

života. No, zemlje su se razlikovale u odabiru puta do toga cilja. Hrvatskoj je taj put bio

dodatno otežan nametnutim joj ratom koji je bitno preusmjeravao sredstva od dugoročnih

investicija koje su značile razvoj. Takoñer, posljedica je rata i usporavanje procesa

demokratizacije.

Sadašnji je realitet Hrvatske obilježen naglašenim socijalnim tenzijama, (u privatizacijskoj

igri nulte sume veliki je broj gubitnika) budući da je procesu privatizacije, tvrdi se,

nedostajala socijalna pravednost, poduzetnički rezon i sluh za tržište.

Nakon slijeganja privatizacijske prašine ostalo je 228 poduzeća u većinskom vlasništvu

države. Vrijednost osnovne glavnice ovih poduzeća je veća od 8 milijardi DEM (približno

35% ukupne vrijednosti svih poduzeća). Državni epski imetak uvećavaju, meñutim, javna

poduzeća, poduzeća u vlasništvu Republike Hrvatske. Veliki posao glede privatizacije ovih

poduzeća tek predstoji. Neke će meñunarodne ocjene reći da je Hrvatska (u odnosu na ostale

zemlje u tranziciji) na 6 – 7.om mjestu kada je u pitanju ljestvica uspješnosti obavljene

privatizacijske zadaće. Moguće će neki ovime biti i zadovoljni. Meñutim, pristupnik će

ustvrditi da nas je minulo razdoblje socijalizma poučilo da je ideologija neučinkovita glede

materijalnog blagostanja većinske populacije. Politička učinkovitost ideologije (i to ne samo

marksističke) bez rezultata u gospodarstvu i socijalnom standardu nije dugovječna. Ona može

za odreñeno vrijeme osigurati socijalni mir i svjesno prihvaćanje odgode materijalnih poticaja

za neku skoru budućnost. No, put se u kapitalizam ne gradi na ideološkoj inspiraciji. Stoga je

privatizacija društvene imovine socijalizma bila ideološki opravdana u smislu raskidanja veza

s socijalizmom. Njeno daljnje opravdanje trebali su biti rezultati koje vrednuje tržište: prije

svega, to je efikasnost novog ustroja vlasničke strukture glede racionalizacije proizvodnje,

modernizacije i ekspanzije na tržištu. Nažalost, privatizacija i ostali elementi ukupne

gospodarske strategije i politike rezultirali su takvim makroekonomskim okruženjem koje je

stvorilo pretpostavke (a, moguće je to bio i cilj) anakronističkog i necivilizacijskog procesa

prvobitne akumulacije kapitala.

7. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., cca 1/2): Agricultural policy of Croatia in the

process of transition and integration in the European union, «GIS Croatia 2000»,

International Conference and Exhibition, Hrvatski Informatički Zbor – GIS Forum i INA

– industrija nafte d.d. Zagreb, Zagreb 2000., str. 257.-262.

Put kojim Hrvatska treba ići u restrukturiranje poljoprivredne proizvodnje jest postupna

liberalizacija kombinirana s prijelaznim zaštitnim mjerama. Iako u kreiranju agrarne politike

od posebne koristi mogu biti upravo iskustva Europske unije u stvaranju i provoñenju

Common Agricultural Policy pristupnik drži da se sustav zaštitnih mjera EU ne može

izravno primjeniti u našem okruženju. Mjere i mehanizmi zaštite poljoprivrede moraju biti

primjereni općem stupnju razvoja gospodarstva. Naravno, prevelika zaštita od svjetske

konkurencije na duži rok usporava gospodarski rast pretvarajući djelovanje privremenih mjera

u trajni strukturni nesrazmjer, a s druge strane odsustvo adekvatne zaštite (subvencije,

kreditna podrška, zajamčene otkupne cijene itd.) izravno ugrožava farmere odnosno ruralni

način života.

Pri odreñivanju visine zaštite valja uvažiti tekovine Urugvajske runde i standarde Svjetske

trgovinske organizacije. Razvojna bi politika hrvatske poljoprivrede trebala stimulirati

proizvodnju koja će omogućiti, s jedne strane, stabilnu ponudu na domaćem tržištu te tako

spriječiti nepotreban uvoz, a s druge strane, izvoz poljoprivrednih proizvoda koji su

konkurentni na tržištu, prije svega, Europske unije. Valja inzistirati na razvoju izvozno

orijentirane poljoprivredne proizvodnje i, nimalo jednostavno, odgovoriti zahtjevima

liberalizacije svjetske trgovine.

8. Ferenčak, I. (suautor sa Karić, M. i Horvat, J., cca 1/3): Die Schattenwirtschaft als ein

Entwicklungskingernis des Unternehmertums in der Republik Kroatien, XXII.

Wissenschaftliche Symposium «Reformen und Reformhemmnisse in der Republik

Kroatien und in der Bundesrepublik Deutschland», Fachhochschule Pforzheim,

Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft und Ekonomski fakultet u Osijeku,

Pforzheim 17-20. listopada 2001., str. 58.-78.

U svim suvremenim gospodarskim sustavima postoji dio ukupnog gospodarstva koji nije

prijavljen poreznim vlastima niti registriran u službenoj statistici. Taj je dio u Hrvatskoj

danas, prema različitim procjenama, dostigao razinu od 39 do 50% službeno utvrñenog bruto

domaćeg proizvoda. S obzirom na uvjete u kojima danas funkcionira hrvatsko gospodarstvo,

posebice uvjete tranzicije i sektorskog restrukturiranja, udio neslužbenog gospodarstva mora

objektivno biti značajan u ukupnoj vrijednosti godišnje domaće proizvodnje. Neslužbeno

gospodarstvo ima i pozitivno djelovanje na ublažavanje problema socijalnog raslojavanja

stanovništva. Meñutim, neslužbeno je gospodarstvo dostiglo takve razmjere da postaje

neovisni, teško kontrolirani sustav i prepreka daljnjem ukupnom gospodarskom razvitku.

U Hrvatskoj je smanjen obuhvat poreznih obveznika zbog raširenog neslužbenog

gospodarstva. Daljnje jačanje tog segmenta ukupnog gospodarstva zahtjeva rast poreznih

stopa i veće porezno opterećenje obveznika. Teško je predvidjeti daljnja kretanja udjela

neslužbenog gospodarstva. To će, dakako, ovisiti o brojnim čimbenicima, npr. o djelovanju

vanjskih čimbenika na meñunarodni ekonomski položaj Hrvatske, mjerama unutarnje

ekonomske politike, razvoju poduzetništva, utjecaju sindikata na kretanje plaća, i slično.

Stavovi poduzetnika prikupljeni metodom intervjua potvrñuju rezultate ranijih empirijskih

istraživanja o velikoj zastupljenosti neslužbene ekonomije u ukupnom gospodarstvu

Republike Hrvatske.

Stoga, zaključuje pristupnik, ekonomska politika mora ograničavati neslužbeno

gospodarstvo i povećavati obuhvat poreznih obveznika što će omogućiti snižavanje poreznih

stopa i smanjivanje poreznog tereta. Povratno, to će pozitivno utjecati na smanjivanje razine

izbjegavanja poreznih obveza i prijelaz neslužbenog u službeno gospodarstvo.

9. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., cca 1/2): Croatia in european integration process,

«GIS Polonia 2001» International Conference and Exhibition, Hrvatski Informatiki Zbor –

GIS Forum, Warsaw University of Technology, Faculty of Geodesy and Cartography,

University of Silesia, Faculty od Earth Sciences, University of Silesia, Faculty of

Organisation and Management, University of Zagreb, Faculty of Geodesy, Zagreb 2001.,

str. 314.-320.

Postati članica Europske unije jest glavni strategijski cilj Hrvatske kojega podržava gotovo

80% njenih grañana. Iako je proces proširenja Europske unije (autori ga detaljno analiziraju)

uznapredovao teško je predvidjeti njegov ritam i smjer. Najvjerojatnije će u 2004. ili 2005.

godini nekolicina najrazvijenijih kandidata postati nove članice Europske unije. Nakon ovog

vala proširenja Hrvatska, ovisno o svojoj spremnosti i volji Europske unije da nastavi proces

proširenja, može postati članicom Europske unije izmeñu 2008. i 2010. godine. Do ovoga

zaključka autori dolaze nakon svestrane analize razloga proširenja Europske unije te

pristupnikove analize ekonomskih performancija Hrvatske i ostalih kandidata za članstvo u

Europskoj uniji. Pri tomu, nije moguće, naravno, zanemariti i pitanja, kriterije koji se tiču,

civilnog društva, demokracije, regionalne stabilnosti i suradnje. Nije moguće prenebregnuti

niti činjenicu da je rat sasvim zakomplicirao i otežao kako tranzicijski tako i status Hrvatske

kao potencijalne članice Europske unije.

10. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A., Karić, M., cca 1/3): Über die «Unkritische»

Anwendung des Ökonomischen Neoliberalismus, XXIII. Wissenschaftliches Symposium

«Strukturelle Veränerungen in der Wirtschaft der Republiken Kroatien und

Bundesrepublik Deutschland», The J.J. Strossmayer University of Osijek und Pforzheim

University of Applied Sciences, Poreč 2002., str. 87.-98.

Autori su mišljenja da je «ekonomofobija», potaknuta sasvim lošim rezultatima kapitalizma u

nas, preuranjena. U tom smislu drže i kritiku ekonomskog neoliberalizma u Hrvatskoj

neodrživom. Naime, naše je dosadašnje tranzicijsko iskustvo kalvarijsko iskustvo

«primitivnog» kapitalizma roñenog u pravno i institucionalno nesreñenom okruženju. Neki će

ovo razdoblje nazvati naivnim liberalizmom. Ali, to razdoblje inauguriranja kapitalizma (čije

posljedice još osjećamo) nije bilo liberalno, a još manje naivno. Pristupnik ističe da bez

dobronamjerne, liberalno nastrojene i aktivne države – države partnera – nema promocije

tržišta. Dugove «naivnog» vjerovanja u spontanost, samoizgradnju tržišnih institucija, pravila,

poslovnog morala itd., plaćamo i danas. Neoliberalizam ne znači državu koja ne čini ništa i

mirno promatra «borbu vukova na slobodnom tržištu».

Meñutim, borba je na tržištu naporna. Konkurencija je zahtjevna. Zašto ne izgraditi

«pristojnije» i, naravno, «pravednije» društvo? Zašto se uvijek iznova, neprekidno

podvrgavati nepredvidivim tržišnim silama i zahtjevima?

Nije li već Marx otkrio, pa onda i Keynes (doduše, manje gorak) čudotvorni lijek? Država,

sveznajuća i svemoćna treba nas spasiti od tržišta i njegove samovolje, osigurati punu

zaposlenost i blagostanje.

No, nismo li već iskusili nedjelotvornost te čarobne formule? Nije li to iskustvo dostatno da

nas učini upornijima i privrženijima idejama «slobodnog» tržišta?

Pristupnik zaključuje kako je kritika ekonomskog neoliberalizma preuranjena i pogrešna

budući da je tranzicija u nas voñena na načelima suprotnim liberalizmu od strane

«neliberalne» države.

11. Ferenčak, I.: On Neoliberalism (in the Republic of Croatia), Geographical Information

Systems – Interdisciplinary Aspects, Uniwersytet Slaski, Hrvatski Informatiki Zbor - GIS

Forum, Stowarzyszewie SILGIS, Sosnowiec – Zagreb 2003., str. 123.-135.

Ona strana koja je, eufemistički rečeno, nesklona (neo)liberalizmu reći će da kult

neoliberalizma stvara ekonomski svijet kojim vlada zakon džungle. Brutalno marginaliziranje

uloge države ima za posljedicu stvaranje socijalno i ekološki neosjetljivog društva. Dakle,

liberalno tržište eksternalizira troškove; inzistiranje na ekonomskoj učinkovitosti (bez obzira

na socijalne troškove) ne samo da je nerazumno već je dugoročno i neproduktivno. Ono

eutanizira društvenu koheziju, širi krug siromašnih i nezaposlenih, vodi u ekološke katastrofe.

«Bolji» kapitalizam, «bolji» režim, gospodarstvo socijalnog tržišta jest aktualna i poželjna

alternativa. Treba nam socijalno tržište (podatno glede državne intervencije i ispunjeno

njome) koje će internalizirati troškove. Isključuje li, doista, neoliberalna paradigma socijalno-

tržišni kompromis?

Autor pokušava dokazati da, samo na prvi pogled paradoksalno, ekonomski neoliberalizam

podrazumijeva (u nekim aspektima) snažnu državu. Tržišna ekonomija u punom smislu te

riječi, tržišni poredak ili katalaksija ne može biti uspostavljen niti može potrajati bez potpore

države. Čak i radikalni Smithov liberalizam treba državu. Komentirajući Smithove,

Hayekove, Fukuyamine stavove pristupnik će ustvrditi da se neoliberalizam ne drži prestrogo

(slijepo i nekritički) tržišta i individualnog izbora. Neoliberalizmu nije moguće pripisati

ekološku neosjetljivost te nespremnost i nesposobnost internalizacije eksternalija.

Neoliberalizam, ne znači slobodu zagañivanja okoliša. A što sa socijalnom neosjetljivošću?

Generira li neoliberalizam tolike socijalne troškove da je «slobodno tržište» nužno kratkog

vijeka pa čak i nespojivo s demokracijom. Pomoć se siromašnima ima pružati izvan tržišta, a

ne posredstvom njega. Prema tomu, «pro – poor policies» (pod navedenom pretpostavkom)

oslobañaju, a ne ograničavaju tržište. Naravno, «slobodno tržište» nije u sukobu s

demokracijom. Podsjetimo tek da je jedno od osnovnih obilježja neoliberalizma upravo

snošljivost.

Kritičari se neoliberalizma i «slobodnog tržišta» najčešće priklanjaju planu i planiranju kao

spasonosnom rješenju. Držimo, meñutim, a sukladno Hayekovom dictumu da je u situaciji u

kojoj se nalazimo važnije stvarati uvjete što će pogodovati napretku nego planirati napredak.

Mišljenja smo, dakle, da u Hrvatskoj osudu ne zaslužuje neoliberalna doktrina i njeni postulati

već postsocijalistički provizorij koji je omogućio da se pravo na slobodnu gospodarsku

djelatnost i razmjenu utemeljenu na privatnom vlasništvu premetne u arenu kojom dominira

pohlepa, nemoral i arogancija.

12. Ferenčak, I. (suautor sa Cini, V., i Petrač, B., cca 1/3): Probleme der Arbeitslosigkeit in

Kroatien unter den Bedingungen der Transformation, XXIV. Wissenschatfliches

Symposium «Management dezentraler Systeme in Staat und Wirtschaft», The J.J.

Strossmayer University of Osijek and Pforzheim University of Applied Sciences,

Pforzheim 15.-19.10.2003., str. 12.-23.

Najozbiljniji problem s kojim se sučeljavaju suvremena (posebice tranzicijska društva) jest

problem nezaposlenosti. Nezaposlenost ima, dakako, svoju ekonomsku i socijalnu dimenziju.

U uvjetima nezaposlenosti gospodarstva proizvode manje od potencijalno moguće

proizvodnje čega su posljedice nenadoknadivi ekonomski gubici. Istodobno, društvo je

prisiljeno izdvajati značajna sredstva za olakšanje teškog ekonomskog položaja nezaposlenog

stanovništva. Nezaposlenost je osnovni uzrok siromaštva, pogoršanja stambenog i općenito

životnog standarda stanovništva. Pojedinac i obitelj plaćaju visoku socijalnu, a društvo visoku

ekonomsku cijenu nezaposlenosti. Dugotrajna visoka razina nezaposlenosti u Hrvatskoj čini

cijelo gospodarstvo nekonkurentnim.

Predmet rada je analiza dinamike i strukture nezaposlenosti u Hrvatskoj kao i analiza mjera

koje se provode kako bi se problem nezaposlenosti ublažio. Pristupnikov se doprinos sastoji

u kritičkoj analizi aktivne politike zapošljavanja u Hrvatskoj. Nacionalna politika

zapošljavanja usvojena 1998. godine odnosno njeni programi su obustavljeni 2000. godine ne

samo zbog pomanjkanja sredstava već i zbog izostanka očekivanih učinaka. Slično se, glede

uspjeha, može govoriti i o Programu poticanja zapošljavanja. Lepeza mjera za poticanje

zapošljavanja može govoriti tek o dobroj volji makroekonomskog autoriteta da se problem

nezaposlenosti smanji. Riječ je, prema pristupnikovu mišljenju, o palijativnim mjerama.

Naime, radna mjesta stvaraju poduzetnici, a ne Vlada.

5.1.2.2. Znanstveni radovi u časopisu ili publikaciji s meñunarodno priznatom

recenzijom (a1)

Nakon izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I. (suautor s Marijanović, G.., Horvat, J., cca 1/3): Untersuchung der

Standpunkte der Studentischen Population über die Europäischen Integrationsprozesse,

XXV. Wissenschaftliches Symposium „Entwicklungstendenzen und Reformzwänge in der

Republik Kroatien und in der Bundesrepublik Deutschland unter dem Einfluss der

europäischen Integrationsprozesse“, Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule

Pforzheim Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft, Osijek, 20.-24.10.2004.,

str. 5.-24.

Istraživanje stavova studentske populacije o integracijskim procesima u Europi provedeno je

na Ekonomskom fakultetu u Osijeku 2004. godine (drugi val istraživanja), te je komparirano s

podacima prikupljenim 2001. godine na Ekonomskim fakultetima u Osijeku i Splitu (prvi val

istraživanja). Pretpostavka na osnovu koje su studenti izabrani za ciljnu skupinu istraživanja

temeljena je na očekivanju kako će upravo današnje mlañe dobne skupine (tj. sadašnji

studenti Ekonomskog fakulteta) biti aktivni sudionici budućih integracijskih procesa. Upitnik

pomoću kojega su prikupljeni stavovi studenata predstavlja modificiranu inačicu standardnog

Eurobarometer-a 54, pomoću kojih se prikupljaju stavovi grañana Europske unije.

Osnovna nakana autora bila je istražiti razinu informiranosti studenata Ekonomskog fakulteta

u Osijeku o Europskoj uniji, te njihovim stavovima o prednostima i nedostacima budućih

integracijskih procesa. Prikupljeni podaci su analizirani metodama multivariantne statističke

analize.

Pristupnikov se doprinos sastoji u interpretaciji dobivenih rezultata. Neće začuditi zaključak (slične su tendencije zabilježene u drugim zemljama na putu prema punopravnom članstvu)

da što je cilj bliži, a reforme teže, potpora javnog mnijenja biva manja. Ovo vrijedi za ukupno javno mnijenje u Republici Hrvatskoj, a posebice, kako je ovo istraživanje pokazalo, i za studentsku populaciju. Ukoliko se želi izbjeći daljnji porast euroskepticizma Ministarstvo europskih integracija mora kroz komunikacijsku strategiju usmjeriti svoje aktivnosti prema pojedinim skukpinama značajnim za prihvaćanje

integracijskog procesa, a to su, prije svega, mladi.

2. Ferenčak, I. (suautor s Marijanović, G.., Crnković, B., cca 1/3): Promoting the

development of small and medium enterprises in the context of approaching the EU, Sixth

International Conference „Enterprise in Transition“, University of Split, Faculty of

Economics, Split – Bol, May 26-28, 2005., str. 352.-355.

Jedan je od osnovnih ciljeva Republike Hrvatske, a u procesu ostvarivanja punog članstva u

Europskoj uniji, stvaranje dinamične, konkurentne tržišne ekonomije. U tom je kontekstu

segment malih i srednjih poduzeća izuzetno važan.

Mali poduzetnici čine 99,6% svih ekonomskih subjekata i zapošljavaju 61% ukupno

zaposlenih u nacionalnoj ekonomiji. Njihov se udio u GDP-u procjenjuje na 55%, a u izvozu

25%. Unatoč tomu, mala i srednja poduzeća nemaju odgovarajuće mjesto u nacionalnoj

ekonomiji niti po pitanju razmjera poduzetničke inicijative niti financijske snage. Autori se

pozivaju na izvješće Svjetske banke (Doing Bussines – Removing Obstacles to Growth) koji

ukazuje na značajne administrativne i ine poteškoće pri realizaciji poduzetničke inicijative u

Republici Hrvatskoj, a u odnosu na zemlje Europske unije. Slično će pokazati i TEA (Total

Entrepreneurial Activity) indeks. Autori će detektirati nekoliko uzroka koji usporavaju

razvitak malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj: neučinkoviti obrazovni sustav,

spora i neučinkovita državna administracija te složena procedura pokretanja bussinesa,

nefleksibilno tržište rada, neadekvatna društvena klima, itd...

Izuzetno je važno, smatra pristupnik, mijenjati prevladavajući negativni stav društva prema

poduzetništvu. Ova neprijateljska klima posljedica je socijalističkih vremena ali i

razočaravajućih privatizacijskih iskustava.

3. Ferenčak, I. (suautor s Marković, B., Cini, V., cca 1/3): Die Unstimmingkeit des

Kroatischen Mehrwertssteuersystems im Vergleich zur Europäischen Union, XXVI.

Wissenschaftliches Symposium „Europe zwischen Erweitterung und Vertiefung“,

Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule Pforzheim Hochschule für Gestaltung,

Technik und Wirtschaft, Pforzheim 19.-23.10.2005., str. 3.-14.

Republika Hrvatska je prihvatila model poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji se

obračunava u svim fazama proizvodnog i prometnog ciklusa, ali kao neto porez na promet, što

znači da se u svakoj fazi oporezuje samo iznos dodane vrijednosti koja se ostvarila u toj fazi

proizvodnog ili prometnog ciklusa. Iako se PDV kao osnovni porez na promet dobara i usluga

uvodi u porezne sustave europskih zemalja i prije tridesetak godina, u Republici Hrvatskoj to

nije bilo moguće zbog problema, uglavnom političke naravi (socijalističko opredjeljenje bivše

države, Domovinski rat i osamostaljenje RH i provoñenje poreznih reformi).

Od 1998. godine PDV je uveden u porezni sustav Republike Hrvatske kao osnovni porez na

promet dobara i usluga temeljem Šeste PDV smjernice EU čime naš sustav oporezivanja

prometa dobara i usluga postaje gotovo u potpunosti harmoniziran i kompatibilan sustavima

zemalja EU.

Potoje, meñutim, odreñena područja u kojima hrvatski PDV odstupa od europskog

zakonodavstva, a koja su navedena u Mišljenju Europske komisije. Ukazuje se na sedam

područja neusklañenosti hrvatskog sustava PDV-a i europskog zakonodavstva, prije svega,

Šeste PDV smjernice.

Pristupnikov se doprinos dade sažeti u konstataciji da usklañivanjem sustava PDV-a

Mišljenju Europske komisije i Šestoj PDV smjernici EU valja promišljeno i kvalitetno

odrediti povezne stope u smislu njihovih vrsta i visina. Nadalje, neutralnost i učinkovitost

PDV-a i dalje ostaje primaran zahtjev u hrvatskom poreznom sustavu. Sukladno tomu, kako

PDV ne spada u tzv. socijalne poreze pri uvoñenju snižene stope PDV-a ne bi smjelo doći do

problema vezanih za punjenje državnog proračuna i mogućih poreznih evazija.

4. Ferenčak, I. (suautor s Crnković, B., Ćućić, D., cca 1/3): Privatization of motorways –

possibilities for privatization of motorways in the Republik of Croatia, 3rd International

scientific symposium „Corridor Vc as euro-regional cennection on the traffic route Baltic

Sea – Central Europe – Adriatic Sea, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Ekonomski

fakultet u Osijeku, Osijek 6.-8. listopada 2006., str. 117.-124.

Ključna spoznaja koja bijaše pokretač privatizacijskih procesa, spoznaja, u pravilu, veće

učinkovitosti privatnog vlasništva u odnosu na državno, potaknula je privatizaciju u gotovo

svim gospodarskim djelatnostima. Slučajevi u kojima se s privatizacijom išlo mnogo

opreznije i puno sporije su, u ekonomskoj teoriji dobro poznati, slučajevi javnog dobra i

prirodnog monopola. Upravo zbog specifičnosti kojima su obilježena javna dobra i prirodni

monopoli države su oklijevale upustiti se u njihovu privatizaciju. Meñutim, kronični fiskalni

deficiti i stalni pritisak ka liberalizaciji tržišta prisilili su mnoge vlade da pokrenu privatizacije

procese i ove vrste. Odnedavno su i autoceste, kao primjer dobra smatranog i predstavljanog

javnim dobrom, takoñer postale predmet privatizacije. Rad istražuje uzroke privatizacije

autocesta, pozitivne i negativne učinke privatizacije autocesta kao i različite modele

privatizacije (formalna, funkcionalna, materijalna) autocesta.

Pristupnikov se doprinos tiče dosadašnjih praktičnih iskustava u privatizaciji autocesta kao i

mogućnosti primjene različitih modela privatizacije u Republici Hrvatskoj.

Mogućnosti većeg uključivanja privatnog sektora u sustav gospodarenja autocestama u

Republici Hrvatskoj leže u proširenju mreže autocesta kao i prenošenju odreñenih funkcija

„Hrvatskih autocesta“ d.o.o. na privatni sektor. Nužnost daljnjih fiskalnih prilagodbi i stalna

težnja ka smanjenju deficita državnog proračuna, uz sada postojeću zakonsku regulativu,

pruža priliku privatnom sektoru za aktivnije uključivanje u izgradnju i upravljanje prometnom

infrastrukturom.

5.1.2.3. Znanstveni radovi objavljeni u domaćim časopisima važnim za struku (a2)

Prije izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I.: Paretov optimum kao kriterij utvrñivanja tržišne efikasnosti, “Ekonomski

vjesnik”, br. 1, Osijek 1992., str. 81.-86. Pregledni članak.

Autor analizira najznačajnije argumente pro et contra tržišta. Idealno tržište, tržište koje jest

Pareto optimalno, udovoljava izuzetno strogim kriterijima. Dakako, stvarno tržište ili tržišta

su Pareto suboptimalna. Autor naznačuje neke od uzroka Pareto suboptimalnosti aktualnog

tržišta odnosno otklona stvarnog od idealnog tržišta. Neefikasnost stvarnog tržišta uzrokuju

monopolističke tendencije, visoki troškovi transakcije, insuficijentnost informacija,

eksternalije (eksterne ekonomije i eksterne disekonomije), javna dobra itd. Tržište, dakle, nije

idealni mehanizam alokacije resursa. Medutim, bolji evidentno ne postoji. Naime, i takvo,

Pareto suboptimalno, tržište je, evidentno, efikasnija i superiornija opcija od netržišnih

aranžmana, sustava predominantno administrativne prinude.

2. Ferenčak, I.: Ekskurs o ekonomiji, ekonomici i ekonomistima, “Ekonomski vjesnik”, br. 1,

Osijek 1993., str. 101.-107. Prethodno priopćenje.

Ekonomija je mehanizam koji alocira ograničene resurse nastojeći ih upotrijebiti na

najkompetitivniji način. Od trenutka svog etabliranja kao dominantne ekonomije kapitalizam

plijeni pozornost ekonomista. Prateći razvitak političke ekonomije i ekonomike autor analizira

stavove poznatih ekonomista o zadaci političke ekonomije i ekonomike te njihove stavove

prema kapitalističkoj ekonomiji. Oni su, dakako, različiti i često dijametralno suprotni. Tako

“teorijski otac kapitalizma” Adam Smith veže političku ekonomiju (staro ime ekonomike) uz

pragmatički ali i zahtjevni cilj - povećati bogatstvo i moć zemlje.

Eksplozija roba i bogatstva koju je izazvala kapitalistička ekonomija nije za sve značila porast

bogatstva i blagostanja, sasvim sigurno ne u istoj mjeri. Ekonomisti tu činjenicu - činjenicu da

sustav različito postupa sa različitim stranama procesa alokacije - nisu mogli ne uočiti. I

Ricardo i Malthus razloge postojanja niskih nadnica i s tim u svezi siromaštva vide u

pretjeranom razmnožavanju radnika.

Jasno se, dakle, priznalo kako kapitalistička ekonomija nije u stanju, ni tada a ni sada, sve

učiniti zadovoljnima i bogatima. Autor navodi stavove ekonomista utilitarista te socijalnog

darvinizma. Marx je naslijedivši teoriju radne vrijednosti, a njome i tezu da samo rad stvara

bogatstvo, te naumivši razotkriti zakone ekonomskog kretanja ljudskog društva izvrgao

potpunoj kritici kapitalističku ekonomiju. No, autor zamjećuje, more kritike nije spriječilo

izricanje nekih sasvim izravno izrečenih komplimenata.

Nakon velikog kritičara ekonomika ide u susret čovjeku zahvaljujući kojemu dobiva (novo)

ime a kapitalistička ekonomija novog i jakog zagovornika. Riječ je, dakako, o Alfredu

Marshallu.

John Maynard Keynes dobija riječ u doista teškim vremenima kapitalističke ekonomije. Ako

kapitalistička ekonomija zahtijeva proširenu ulogu države, bit je njegova učenja, očigledno se

ne može dovesti u pitanje cjelokupni sustav kapitalističkog individualizma.

No, niti ovo relativno široko polje ostavljeno privatnoj inicijativi i poduzetnosti nije za neke

ekonomiste dovoljno prostrano. Riječ je o neoliberalnim ekonomistima. Oni (F. Hayek, M.

Friedman) upozoravaju na ogromno značenje tržišta te na opasnosti pretjeranog uključivanja

države u proces alokacije.

Meñutim, ako je ranije bilo neizvjesnosti sada je doba izvjesnosti. Kapitalistička ekonomija,

decentralizirana alokacija resursa, slobodno poduzetništvo, slobodna konkurencija, slobodno

tržište, mješovito gospodarstvo, pokazalo se uspješnijim u davanju odgovora na pitanje što,

kako i za koga proizvoditi od socijalističke alternative.

3. Ferenčak, I.: Teorija eksploatacije i neki argumenti protiv, “Ekonomski vjesnik”, br. 2,

Osijek 1993., str. 261.-267. Pregledni članak.

Priča o kapitalizmu i socijalizmu, pro et contra argumentima, utemeljena je u različitim

teorijama vrijednosti. Pretpostavka kako rad stvara vrijednost nužno implicira zaključak kako

ta vrijednost ima pripasti radnoj snazi. Budući da i neki drugi (vlasnik kapitala i vlasnik

zemlje) sudjeluju u raspodjeli radna snaga, tvrdi se, jest eksploatirana. Zaključak je, mnogi će

reći, sadržan u pretpostavci. Favoriziranje jednog čimbenika (čimbenički monizam) mora

umanjiti značenje drugih i svesti ih na, iako neophodne, ipak samo puke privjeske prvog.

Kapitalizam je, dakle, nemoralan i neprihvatljiv upravo zbog eksploatacije. Radnik proizvodi

višak vrijednosti kojega, meñutim, prisvaja vlasnik kapitala. Grañanska se ekonomska teorija

tomu protivi. I zemlja i rad i kapital su conditio sine qua non svake proizvodnje. U tom smislu

autor navodi Smithove, Sayove, Walrasove, Seniorove, Böhm-Bawerkove, Marshallove itd.

stavove. Iza svakog čimbenika stoji (tvrdi teorija granične proizvodnosti) njegov doprinos,

njegov granični proizvod odnosno granični prihod proizvoda. Dakako, proizvoñač će, a da bi

maksimalizirao profit, zaposliti onu količinu čimbenika pri kojoj je njegov granični prihod

proizvoda jednak njegovom graničnom trošku, odnosno, u krajnje pojednostavljenom slučaju

(Clarkov model), onu količinu pri kojoj je granični proizvod čimbenika jednak njegovoj

cijeni. Ali, bez obzira gdje se svrstali, nije moguće ignorirati činjenicu da teorija i praksa nije

uspjela ponuditi niti izgraditi model “neeksploatatorskog sustava”. Socijalizam, alternativa

koja nije namjeravala ekonomizirati altruizmom ali niti uspjevala ekonomizirati čimbenicima

proizvodnje, nije dorasla “eksploatatorskom sustavu” - kapitalizmu, što se alokacije resursa te

proizvodne i distribucijske efikasnosti tiče.

4. Ferenčak, I.: Legitimnost nagrañivanja kapitala, “Ekonomski vjesnik”, br. 1, Osijek 1994.,

str. 77.-83. Pregledni članak.

Temeljno, a istovremeno najzamršenije ekonomsko pitanje je pitanje, “doprinosa”

proizvodnih čimbenika i njihovog nagrañivanja. Neprijeporno, nitko ne postavlja pitanje

realnog doprinosa i nagrañivanja rada (pitanje je da li je rad adekvatno nagrañen, je li

eksploatiran), ali, s tim u svezi, prijeporan je doprinos, pa stoga, i legitimnost nagrañivanja

kapitala i zemlje. Adam Smith, “teorijski otac kapitalizma”, je dihotomnošću svog učenja o

vrijednosti otvorio mogućnost za kasnije teorijsko neslaganje glede legitimnosti nagrañivanja

kapitala. Naime, u ranom, surovom stanju društva rad je čimbenik najveće specifične težine

(teorija radne vrijednosti) pa, prema tomu, cijeli proizvod pripada radniku. Kapitalizam,

meñutim, mijenja odnose izmeñu čimbenika proizvodnje i stavlja ih u sasvim ravnopravni

položaj (teorija troškova proizvodnje). Ova dihotomnost pristupa je fundamentalna. Naime,

prvo rješenje implicira eksploataciju i postaje putokazom za teoriju eksploatacije. Prema

drugom ponuñenom rješenju raspodjela je rezultat činjenice da svaki čimbenik realno

pridonosi proizvedenoj vrijednosti. Postupno se na ovom temelju (a što je predmet šire

autorove eksplikacije) gradi teza o legitimnosti nagrañivanja kapitala.

Autor relevantnom drži tvrdnju da realizacija kamata, profita pa, dakle, i formiranje kapitala

zahtijeva i rezultat je rada, odricanja, čekanja, snošenja rizika, inovativnosti itd. Odreći se

navedenog, svesti to na vulgarnu želju za posjedovanjem, kao što je socijalizam učinio,

značilo je stvaranje inferiornije ekonomije negoli je to ona u kojoj se dohoci svih čimbenika

drže legitimnim i zasluženim.

5. Ferenčak, I.: Klasična politička ekonomija i teorija eksploatacije, “Ekonomski vjesnik”, br.

1, Osijek 1996., str. 41.- 44. Prethodno priopćenje.

Uvriježeno je mišljenje kako je klasična politička ekonomija u znatnoj mjeri pridonijela

nastanku teorije eksploatacije. Nekoliko je razloga tomu. Ponajprije, najvažniji i najpoznatiji

jest teorija radne vrijednosti. Uostalom, zbog svoje teorije radne vrijednosti Ricardo je i bio

prozivan kao “otac komunizma”. Neki će kao “doprinos” klasične ekonomike, u smislu

formiranja teorije eksploatacije, navesti i željeni zakon najamnine. Eksponirani predstavnici

klasične škole, u svezi s tim, jesu Ricardo, Malthus i drugi. I konačno, kada je riječ o pripremi

teorijske osnove teorije eksploatacije, valja napomenuti, ponekad zaboravljenu i u drugi plan

potisnutu, ali ne i manje važnu, tezu kako je plaća izvorni, primarni oblik dohotka te da svi

ostali dohoci, poput profita, rente itd., predstavljaju odbitak od izvornog najstarijeg dohotka -

plaće.

Meñutim, drži autor, upravo klasična politička ekonomija (ukoliko dosljedno slijedimo

klasičnu definiciju rada) sadrži doktrinu profita kao primarnog dohotka. Sukladno tvrdnji da

je profit stariji od plaće zaključuje se da profit, koji postoji u kapitalizmu, nije odbitak od

onoga što je izvorno bilo plaća. Naprotiv, plaća i svi ostali (eksplicitni) troškovi proizvodnje

predstavljaju odbitak od onoga što je prvobitno bilo profit. Budući da je plaća kapitalistički

fenomen, budući da kapitalizam etablira plaću kao naknadu za tuñi rad, budući da tek

kapitalizam omogućava i ovaj način realiziranja dohotka (prodaja rada), autor odbacuje

optužbe koje kapitalizam terete za eksploataciju i za, s tim u svezi, osiromašivanje radničkog

stanovništva. Bez kapitalizma bi bila izgubljena mogućnost efikasne prodaje rada i osiguranje

primjerene egzistencije mnogih ljudi.

6. Ferenčak, I. (suautor s Barković, D., cca. 1/2): O novoj institucijskoj ekonomici, “Pravni

vjesnik”, br. 1-4, Osijek 1996., str. 211.-219. Pregledni članak.

Razvitak ekonomike je, posebice tijekom dva posljednja desetljeća, značajno pridonio

razumijevanju prirode institucija te značenja i uloge organizacija i tržišta u ekonomiji.

Signifikantan je, u tom smislu, doprinos ekonomike transakcijskih troškova, “property rights”

analize pa i teorije igara i, u posljednje vrijeme, sve češće spominjane nove institucijske

ekonomike. Dosadašnje ekonomske analize, ustvrdit će ekonomisti novo institucijske

provencijencije, bile su insuficijentne što se tiče njihove mogućnosti opisivanja tržišnih

ekonomija u kojima cijenovni sustav funkcionira izazivajući troškove, u kojima su potrebite

specificne institucije i u kojima su poduzeća više od puke retoričke figure.

Sadašnje rasprave o potrebitim uvjetima za prijelaz iz komandne (socijalističke) u tržišnu

(kapitalističku) ekonomiju ilustriraju važnost ovih “ekstra” tržišnih aspekata, dakle, institucija

(institucijskog okruženja) i institucijskih aranžmana (upravljačkih struktura - tržišta i

organizacija). Uostalom, i iskustvo zemalja u tranziciji pokazuje koliko je teška zadaća

stvaranja adekvatnih, kako eksternih tako i internih institucija.

Pristupnikov doprinos valja tražiti u pokušaju da se sintetiziraju različite karakteristike

postojećih pristupa i definicija institucija (institucije su, u dužem vremenskom razdoblju,

stabilni oblici, institucije su apstraktni skup impersonalnih i nearbitriranih pravila, institucije

imaju normativni karakter itd.) te naznače bitne osobine i razlike izmeñu institucija, tržišta i

organizacija.

1. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A.; Marijanović, G., cca 1/3): Privatizacija u Hrvatskoj

– neke posljedice, «Pravni vjesnik», br. 1-2, Osijek 2000., str. 67.-74., Pregledni članak

Ključna dimenzija tranzicijskog procesa jest pluralizacija vlasništva odnosno privatizacija.

Prvi je legislativni okvir hrvatskog modela privatizacije predstavljao Zakon o pretvorbi

društvenih poduzeća. On je determinirao mogućnosti pretvorbe društvenih poduzeća u

trgovačka društva, a poduzeća su samostalno odabirala i predlagala model pretvorbe odnosno

privatizacije. Poduzeća su elaborat o pretvorbi imala predati Agenciji za restrukturiranje i

razvoj RH. 1992. godine formira se Hrvatski fond za privatizaciju koji privatizacijski proces

provodi do danas. Širenje se zakonskih okvira privatizacijskog procesa dogodilo 1996. godine

usvajanjem Zakona o privatizaciji. Zakon nastoji ubrzati i olakšati proces privatizacije,

uvodeći novi model – dodjelu dionica bez naplate odreñenim, socijalno najugroženijim,

kategorijama gradana – tzv. «kuponsku privatizaciju».

Koncepcijski je, dakle, proces privatizacije zamišljen i provoñen kao «step by step»

privatizacija. Grubo rečeno, izabrana je ona tranzicijska politika koja se temeljila na

«gradualističkoj» privatizaciji te makroekonomskoj «šok terapiji». Pristupnik dr. Ferenčak

drži da bi privatizacijska «šok terapija» dala u specifičnim hrvatskim uvjetima bolje rezultate.

Brza i masovna (kuponska) privatizacija bi, smatra pristupnik, smanjila broj «trikova» u

privatizaciji i učinila ju moralno prihvatljivijom. Ovako je, bar za sada, u nas inaugurirani

kapitalizam ostao «politički kapitalizam» koji nosi sva obilježja socijalističke privrede

(sindrom nasljeñene sprege politike i gospodarstava, sindrom političkog namjesništva koje

zanemaruje dugoročne posljedice poduzetničke nesposobnosti politički podobnih).

2. Ferenčak, I.: O privatnom interesu, «Ekonomski vjesnik», br. 1-2, Osijek 2000., str. 29.-

36., Prethodno priopćenje

Kapitalizam je krojen po mjeri čovjeka. Nekoliko je razloga zbog kojih je privatni interes

potrebno promovirati i upregnuti, a ne potisnuti. Ponajprije, on je suviše jak i žilav, on je

previše dio čovjeka a da bi se mogao bez štetnih posljedica potisnuti ili eliminirati. Možemo li

sagledati posljedice postojanja čiste nezainteresiranosti? Možemo li zamisliti situaciju u kojoj

čovjek ne bi vodio računa o vlastitom boljitku i boljitku svojih najbližih? Ovdje, dakle, ne

govorimo o čovjeku i grešniku već govorimo o svecu. Nadalje, samo privatni interes ili

čovjek sam, i nitko drugi, može odlučivati o upotrebi vlastitih sposobnosti i vlastitom

životnom putu. Pojedinac, a ne društvo, ma koliko ono dobro i mudro bilo, jest najpozvaniji

donositi ovu vrstu odluka.

Lozinka «privatni interes», a što jest srce liberane ekonomske teorije, nadilazi usmjerenost

samo na sebe, on nadilazi sebičnost, pohlepu, gramzljivost, golu želju za stjecanjem. Privatni

interes može i jest diljem kapitalističkog svijeta, više ili manje uspješno, uvježban služiti

javnom interesu. Poznata je u tom smislu Smithova doktrina nenamjernih posljedica.

Kapitalizam je sustav prilagoden grešnicima, ali on neiskorjenjive grešne želje, privatne

interese pretvara u uspješne proizvoñače dobara. Kapitalizam poziva ljude da slijedeći svoje

vlastite interese povećavaju svoje bogatstvo i udovoljavaju svojim sve brojnijim željama.

Nimalo mitski, nimalo herojski, ali funkcionira.

Nihil habeo, nihil curo mogući je moto siromašnih. Ali, bogati su osuñeni na strepnju.

Privatni se interes ima uvijek iznova dokazivati. Privatni interes umiven u kupki tržišne

utakmice, vladavine prava, poštene uprave i korektne politike ima donijeti ploda svima.

3. Ferenčak, I.: Tranzicija i privatni interes, «Ekonomija / Economics», br. 1, Zagreb 2002.,

str. 55.-68.

Kapitalističko je društvo balansirano društvo. U njemu je ostvarena osjetljiva ravnoteža

izmedu države i tržišta. Ta je ravnoteža izmedu javnog i privatnog interesa usklañena sa

sociokulturnim miljeom koji prevladava. Posljedica je te ravnoteže sasvim uspješno kroćenje i

uporaba privatnog interesa.

Zbog čega oslobañanje privatnog vlasništva i tržišta socijalističkih okova nije dovelo do

očekivane demonstracije moći načela kapitalističke ekonomije? Zbog čega struja sebičnog

privatnog interesa, nagona za stjecanjem, poduzetništva nije snažnije zavrtjela kolo našeg

gospodarskog mlina? Zbog čega se pravo na slobodnu gospodarsku djelatnost i razmjenu

utemeljeno na privatnom vlasništvu premetnulo u arenu kojom dominira pohlepa i

organizacija te izaziva prezir i revolt onih koji su do maločas vjerovali u tzv. slobodno tržište?

Socijalističko je nasljeñe ozbiljna boljka koja zahtjeva liječenje. Tranzicija, dakle, uključuje

hospitalizaciju. Liječenje se bolesnog pacijenta sučeljava sa nekoliko ozbiljnih problema.

Prvi je problem insuficijentnog liječničkog znanja odnosno problem «epistemološke

kompetencije». Naime, pokušaj privatiziranja cjelokupne ekonomije je presedan u

ekonomskoj povijesti i par excellence ekonomska zadaća. Drugi je problem paradoksalna

situacija u kojoj se liječnik odnosno država nalazi. Država mora, a da bi ostvarila potrebitu

kapitalističku paradigmu ponajprije razvlastiti samu sebe. Dakako, država to nevoljko čini.

Rezultat je stanje koje i dalje znači suspenziju tržišta te široke diskrecijske ovlasti državnog –

političkog čimbenika. Sljedeći problem jest činjenica da privatizacija znači temeljitu

preraspodjelu društvenog bogatstva. U privatizacijskoj su igri ulozi izuzetno visoki. I ovdje

se, u uvjetima tranzicijske anomije, povijesne igre nulte sume, privatni interes pojavljuje u

svom najgorem izdanju. Mogućnost da se, brzo i lako, stekne veliko bogatstvo povećava

beskrupuloznost igrača. Ovo je vrijeme stvaranja nove vlasničke elite. Ovo je moralnog

vakuma. Uski, socijalistički okviri osjećaja «ekonomske pravde» su popucali. Nema

disciplinirajuce i usmjeravajuće uloge tržišta, nema suosjećanja, nema straha od zakonskih

sankcija i društvene osude. Ovo je, nadasve, vrijeme vlasničke i ine nadmoći države.

Ovaj je circulus vitiosus potrebito što prije prekinuti. Valja raskinuti incestuozne veze države

i ekonomije. Pojedinci (glavne dramske figure) koji sudjeluju u privatizacijskom procesu

doista nisu «racionalni ekonomski ljudi» o kojima govori «ortodoksna» neoklasična

ekonomska teorija. To su ljudi koji vladaju tržištem mimo tržišta. Oni se ne dokazuju na

tržištu. Dragocjeni se sociokulturni kapital sveo na «dragocjene» stranačke, rodbinske i ine

«sive» veze. «Divlje» je poduzetništvo korolar skučenog tržišta i dominantne države.

Potreban nam je privatni interes s pravnom, moralnom pa, dakle, i tržišnom legitimacijom.

5.1.2.4. Znanstveni radovi objavljeni u zbornicima radova znanstvenih skupova (a2)

Prije izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I.: Obrtništvo kao dopuna krupne robne proizvodnje, Zbornik radova dvanaestog

znanstvenog skupa “Susreti na dragom kamenu” 1984, “Ekonomska politika i mala

privreda”, Viša ekonomska škola “Dr. Mijo Mirković” Pula i Ekonomski fakultet Zagreb,

Pula 1984., str. 271.-277.

Mišljenje prema kojemu tehnički razvitak i velikoserijska proizvodnja odnosno dominacija

krupne robne proizvodnje nužno znači propast i iščezavanje obrtništva jest pogrešno. Lako je

uočljiva otpornost obrtništva kojom se ono opire iščezavanju kao i njegova prilagodljivost i

spremnost da popuni sve prostore koje u svom naletu ostavlja krupna robna proizvodnja.

Dakle, sitna robna proizvodnja - obrtništvo - predstavlja konstitutivni element gospodarstva,

pa i onog socijalističkog, koji omogućava normalan razvitak cjelokupnog gospodarstva.

Nažalost, obrtništvo u socijalističkom ambijentu nema značenje i ulogu koja mu po prirodi

stvari pripada. Razlog tomu je strah od privatnog vlasništva i, s tim u svezi, represivni odnos

koji obrtničko zanimanje čini neatraktivnim i nesposobnim za opsluživanje krupne robne

proizvodnje.

2. Ferenčak, I.: Sitna robna proizvodnja i samoupravljanje kao institucija, IX. Redovno

savjetovanje nastavnika marksističkog obrazovanja sa sveučilišta u SR Hrvatskoj

«Socijalni pokreti u svijetu i kod nas», Zadar 1985, «Pogledi», br. 2, Split 1985., str. 150.-

154.

U skučenim teorijskim (marksistička politička ekonomija) i institucionalnim (samupravljanje)

okvirima autor traži prostor za sitnu robnu proizvodnju i privatno vlasništvo. U robnoj je

proizvodnji okrupnjavanje proizvoñača zakonita tendencija. Hoće li u pojedinačnom slučaju

do okrupnjavanja doći ovisi o tomu da li će biti preboljene muke akumulacije. Dugo vremena

mi nismo stvarali institucionalne mogućnosti (bojali smo se jačanja – kapitalizacije sitne

robne proizvodnje) okrupnjavanja sitnog robnog proizvoñača. Nismo vodili računa o tomu da

su na taj način velika sredstva usmjerena neproizvodno i to u situaciji kada se povećava broj

onih koji traže zaposlenje (da li i produktivno) u društvenom sektoru. Društvo se na taj način

(stigmatizirajući sitnu robnu proizvodnju) lišavalo proizvodnje koju je u drugojačijim

okolnostima bilo moguće ostvariti.

Stoga onom dijelu obrtništva koje nije u stanju prekoračiti okvire sitne robne proizvodnje

valja osigurati stabilne uvjete privreñivanja. No, osim zadržavanja sitne robne proizvodnje u,

po socijalistički proizvodni odnos, «neutralnom» obliku nužno je pružiti joj mogućnost (autor

ovo drži važnijim) ekonomskog iživljavanja. Dakako, tada jedini mogući oblik pražnjenja

ekonomske snage sitne robne proizvodnje bijahu ugovorne organizacije udruženog rada.

3. Ferenčak, I. (suautor s Cini, V., cca 1/2): Neke naznake pitanja raspodjele u socijalizmu,

Zbornik radova naučnog skupa “Problemi robne proizvodnje u socijalizmu”, Ekonomski

fakultet Niš, Niš 1988., str. 241.-255.

Robna proizvodnja (ili kako je autor naziva proizvodnja za razmjensku vrijednost) ima

ugrañene mehanizme (zakoni kompeticije) kojima rješava konflikt izmeñu nagona za

uživanjem i nagona za akumulacijom. Svaki robni proizvoñač ima zadatak da proizvodeći

upotrebnu vrijednost za druge proizvodi višu, aktivnu razmjensku vrijednost za sebe. Tek

proizvodnja više razmjenske vrijednosti i potom racionalna, u funkciji zadovoljenja potrebe

za višom razmjenskom vrijednošću, raspodjela te i takve razmjenske vrijednosti omogućava

opstanak robnog proizvoñača.

Ekonomske zakonitosti djeluju kao prinuda i zbog toga ekonomski subjekti ne mogu i ne

smiju zanemarivati “objektivnu strukturu dohotka” - dobit, renta, osobni dohodak,

akumulacija.

Meñutim, diskriminacija ekonomskih zakonitosti u socijalizmu onemogućava reguliranje

napetosti izmedu, različitih potreba (onih koje se tiču proizvodnje i onih koje se tiču

potrošnje). Pristupnik drži da je proklamirana raspodjela prema radu alibi za dezavuiranje

tržišta i ekonomskih zakonitosti. Ovaj oblik raspodjele (riječ je pokušaju transplantiranja

elemenata naturalne privrede na organizam proizvodnje za razmjensku vrijednost) dio je

programa derogiranja tržišne privrede. Deforimirana je robna proizvodnja stvorila u

proizvoñača naviku da traži i troši nezarañeno. Onaj koji igra tržišnu igru mora kao normalnu

prihvatiti mogućnost da će njegov odreñeni kvantum rada na tržištu predstavljati veću ili

manju količinu rada. Eliminirati ovu kontroverziju znači eliminirati i glavnu pogonsku snagu

tržišta. Pristupnik nadalje drži da uzrok napetosti izmeñu akumulacije i osobnih dohodaka

valja tražiti i u velikim davanjima državi i paradržavnim institucijama. Ovo za posljedicu ima

odumiranje gospodarstva, a ne države. Za pretpostaviti je, dakle, da bi jačanje ekonomske

prinude uz istovremeno povlačenje države sa prostora tržišta dovelo do smanjivanja potrošnje

društvene nadgradnje.

4. Ferenčak, I.: Akumulacija u uvjetima deformirane proizvodnje za razmjensku vrijednost,

Zbornik radova naučnog skupa “Aktuelni problemi sistema proširene reprodukcije u

Jugoslaviji”, Institut za ekonomska istraživanja i Ekonomski fakultet Kragujevac,

Kragujevac 1989., str. 130.-134.

Ovaj je rad u vezi i nastavak prethodnog. Autor, naime, konstatira kako i u socijalizmu postoji

proizvodnja za razmjensku vrijednost, postoji potreba za razmjenskom vrijednošću, ali kao

deformirana. Uzrok ove deformacije autor vidi u neobično uspješnom diskriminiranju

ekonomskih zakona. Zahvaljujući faktičnoj kontroli nad tržištem (ostvarenoj uz veću ili

manju pomoć države) proizvoñač eliminira neizvjesnost hoće li i pod kojim uvjetima tržište

prihvatiti proizvedenu upotrebnu vrijednost. Mimo normalne ekonomske akcije, koja

podrazumijeva stalno razvijanje proizvodne snage rada, realizira se viša razmjenska

vrijednost. U odreñenom smislu se razmjenska vrijednost, u većoj ili manjoj mjeri svodi na

upotrebnu vrijednost. Proizvoñač za razmjensku vrijednost postaje deformirani, degradirani

proizvoñač za razmjensku vrijednost. Domaće konkurencije gotovo i nema, inozemna je

onemogućena. Tenzije, a u svezi s tim i odgovarajuće ponašanje (akumuliranje), koje nameće

potreba za razmjenskom vrijednošću, skoro i ne postoji. Akumulacija nužno popušta i

smanjuje se. Nastojeći zaštititi proizvoñače za razmjensku vrijednost od “štetnog”,

“stihijskog”, “razarajućeg” utjecaja ekonomskih zakona našli smo se u ulozi jurodivoga na

kojemu se, doduše, ne vrši volja božja, već volja onih zakona koji upravljaju razmjenskom

vrijednošću.

Autor, dakle, drži da krivnja zbog popuštanja akumulacije ne leži na proizvoñačima.

Diskvalifikaciju zaslužuje medij - deformirana proizvodnja za razmjensku vrijednost - koji

proizvoñače ne prisiljava niti stimulira na akumulaciju, minimaliziranje troškova, itd. Ukoliko

se nema snage niti volje omogućiti djelovanje ekonomskih zakona tada se, očigledno,

akumulacija mora administrativno zaštititi. Administrativna zaštita akumulacije, meñutim, ne

može biti trajno rješenje. Ona, naime, ne može riješiti problem neefikasne upotrebe društvenih

resursa. Uklanjanje ovog deformiteta ima, pro primo, za pretpostavku takvo djelovanje

gospodarskih subjekata koji bi prvenstveno bilo determinirano ekonomskom a tek marginalno

administrativnom prinudom.

5. Ferenčak, I.: Pitanje alokacije resursa, Zbornik radova interkatedarskog savjetovanja

politekonomista Jugoslavije, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1990., str. 31.-37.

Dva su (teorijska) modela posredstvom kojih se, naravno, grubo dadu prikazati danas

postojeci načini alokacije resursa. Prvi je model centralizirane (posredstvom države izvedene)

alokacije resursa. Pretpostavke njegovog funkcioniranja su:

a) savršena informiranost donositelja gospodarskih odluka. Država mora raspolagati točnim

informacijama o proizvodnim mogućnostima svih proizvoñača i preferencijama svih

potrošača. Donositelj odluka, napokon, mora biti u stanju u kratkom vremenu preraditi

infnormacije i donijeti enormni broj relevantnih odluka;

b) doslovno sprovoñenje odluka alokatora. Naravno, ovo neće biti previše teško ukoliko je

stupanj razvitka proizvodnih snaga toliki da osigurava visoki stupanj saturiranosti potreba

(ovakva ili onakva odluka alokatora bitno ne hendikepira potrošače) i lako prilagoñavanje

zahtjevima za povećanom i kvalitetnijom proizvodnjom;

Decentralizirana (posredstvom tržišta izvedena) alokacija drugi je model. Model, odnosno

njegovo savršeno funkcioniranje postulira:

c) samopodrazumijevajuću samostalnost i punu ekonomsku odgovornost gospodarskih

subjekata;

d) elastičnost cijena. Cijene su u stanju izraziti svaku promjenu bilo na strani ponude ili

potražnje;

e) tržište savršene konkurencije. Dakle, svi proizvoñači su u poziciji “price taker-a”.

Naravno, stvarni život, u većoj ili manjoj mjeri, odstupa od modela. Socijalistička

(centralizirana) alokacija resursa sastoji se i od elemenata decentralizirane (kapitalističke)

alokacije. Vrijedi i vice versa. Meñutim, praksa pokazuje kako model centralizirane alokacije

resursa, čak i u svom razblaženom obliku, škripi i ne funkcionira efikasno. Stoga se on u

praksi predstavlja kao duboko, izrazito deformirana proizvodnja za razmjensku vrijednost.

No, postoji i čitav niz uzroka koji decentraliziranu alokaciju resursa udaljavaju od čistog

modela. Pokazuje se, dakle, kako “nevidljiva ruka” ipak ne može bez one “vidljive” koja,

izmedu ostalog, ima zadatak ublažiti nemilosrdnost prve. “Vidljiva” se, medutim, mora odreći

neracionalne neposrednosti i posredno djelovati na donošenje alokacijskih odluka, mora se,

dakle, pretvoriti u “posrednu ruku”. Temeljna pretpostavka transformacije centralizirane

alokacije u pretežito decentralizirani alokacijski sustav jest puštanje duha privatnog vlasništva

iz boce, dakle, stvaranje pluralističke, konkurentske vlasničke strukture. Ovo podrazumijeva

uklanjanje povlaštenog, nedodirljivog položaja državno-društvenog vlasništva.

6. Ferenčak, I.: Od političke ekonomije do ekonomike – pitanje bogatstva, Zbornik radova

Druge znanstvene konferencije katedri za ekonomsku teoriju ekonomskih fakulteta u

Hrvatskoj, «Uloga povijesti ekonomske misli u nastavi na fakultetima društvenih znanosti

u Hrvatskoj», Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Ekonomski fakultet u

Osijeku, Osijek 2001., str. 135.-145.

Put od političke ekonomije do ekonomike (trajaše nekoliko stoljeća) sastojao se od različitih

etapa. Ali, u svakoj od njih, manje ili više eksplicitno, bijaše riječ o privatnom interesu i

bogatstvu.

Privatni interes, u jednom od teorijskih konteksta stvaranja bogatstva, bijaše predstavljen kao

trgovački «rent seeking» interes. U drugom je predstavljen kao kontroverzno favorizirani

interes zempljoposjednika. U klasičnoj interpretaciji privatni je interes slavljen kao

neprikosnoveni demiurg bogatstva. Takvom privatnom interesu, interesu kojega pripitomljava

konkurencija, odgovara, naravno, ekonomski liberalizam.

Marksističko teorijsko, a na osnovu njega i praktično gušenje privatnog interesa, privatnog

vlasništva, slobodnog poduzetništva nije dalo spektakularne rezultate. Dapače.

Nasuprot tomu, Keynesova «mandarinska revolucija» želi potrebne mjere podruštvljavanja

uvoditi postupno i bez prekida «općih društvenih zasada». Proširena uloga države ima ostaviti

široko područje za djelovanje privatnog poduzetništva i odgovornost pojedinca.

Klasična politička ekonomija i neoklasična, maršalijanska ekonomika imaju danas snagu

tradicije. Na putu od političke ekonomije do ekonomike stvorena je teorijska paradigma

velike snage i utjecaja. Ovu činjenicu neće zanijekati niti kritičari klasično-neoklasične škole.

7. Ferenčak, I.: Pokušaj evaluacije procesa vlasničkog restrukturiranja hrvatskih poduzeća,

Zbornik radova XXII. Znanstvenog skupa «Susreti na dragom kamenu» 2000,

«Gospodarstvo Hrvatske i Istre na prijalazu iz XX. u XXI. Stoljeće – Razvojne perspektive

do 2010. godine», Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb 2001., str. 259.-266.

Kada bi se proces tranzicije provodio na najbolji mogući način, fundamentalne promjene –

vlasničke, ekonomske, političke i ine - koje tranzicija uključuje ne bi se mogle ostvariti bez

evidentnih žrtava i troškova. Autor konstatira kako dosadašnji proces privatizacije nije uspio

obaviti temeljnu zadaću: deetatizaciju i debirokratizaciju ekonomije. Država gospodari

hrvatskom ekonomijom unatoč evidentno drugojačijeg ideološkog opredjeljenja. Ovo je

vrijeme vlasničkog etabliranja političke elite i, po njenom odabiru i volji (na načelima

političkog klijentelizma), novih vlasnika. Poduzetnička je funkcija uvelike birokatizirana. U

gužvi se ekonomskog života politički instalirani poduzetnici uglavnom ne snalaze. Ti

neracionalni kapitalisti – zgrtači blaga, kolekcionari tvornica i drugih nekretnina nisu stečeno,

u pravilu, u stanju produktivno angažirati. Nije stoga čudno da se privatizirana poduzeća

vraćaju državi (i iznova padaju na teret poreznih obveznika), ali sad «iscijeñena» i

upropaštena.

Stupanj je disperzije bivšeg društvenog vlasništva u Hrvatskoj (18% stanovništva) znatno niži

u odnosu na uspješnije tranzicijske zemlje – one koje su ranije i odlučnije inaugurirale

masovnu privatizaciju (u prosjeku 40-70% stanovništva). Uopće, hrvatski (predatorski)

kapitalizam i njemu prilagoñena i podreñena privatizacija ima za posljedicu rast siromaštva i

nezaposlenosti. Stopa se nezaposlenosti kreće na razini od 20%. Dodajmo tomu i najniži

indeks tečajnih devijacija u odnosu na druge tranzicijske zemlje. Jednostavno rečeno, u

Hrvatskoj je stimuliran uvoz, a zanemarivan izvoz. Hrvatska promovira «uvoznu

supstituciju». Navedimo i ozbiljan problem dezinvestiranja, alarmantnu nelikvidnost te još

jedan tranzicijski fenomen – neisplaćivanje plaća radnicima. Svijetle točke, poput niske stope

inflacije i stabilni tečaj (aprecirane) kune ne mogu prikriti činjenicu da je Hrvatska na začelju

najuspješnijeg dijela tranzicijskog karavana.

5.1.2.5. Znanstveni radovi objavljeni u zbornicima radova znanstvenih skupova (a2)

Poslije izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Hrvatska sveučilišta i proces uklapanje

Republike Hrvatske u „europski prostor visokog obrazovanja“, Treći znanstveni kolokvij

„Meñunarodna poslovna logistika kao uvjet uspješnog uključivanja u europske

gospodarske tokove“, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski

fakultet u Osijeku, Mostar, 8. studenog 2003., str. 1.-12.

Potpisivanjem Bolonjske deklaracije ministri 29 europskih zemalja su se obvezali na

prihvaćanje temeljenih načela Magne Charte i pokretanje procesa stvaranja jedinstvenog

„europskog prostora visokog obrazovanja“. Cilj je tog procesa harmonizacija visokoškolskih

ustanova europskih zemalja koja će omogućiti mobilnost i zapošljavanje svih grañana Europe

te povećati razinu konkurentnosti „europskog sustava visokog obrazovanja“.

Republika Hrvatska je donošenjem novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju krenula u proces preustroja svojih sveučilišta, koji je bitna pretpostavka

uklapanja Republike Hrvatske u „europski prostor visokog obrazovanja“. Rad tretira ključne

promjene koje će biti provedene, kako unutar sveučilišta tako i u nastupu sveučilišta prema

okruženju.

Upravo zbog toga što je proces reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja tek započeo,

ističe pristupnik, teško možemo izvući zaključke o kvaliteti tog procesa. Važno je naglasiti

da se radi o iznimno složenom procesu koji je važan i čije će posljedice osjećati ne samo

znanost i visoko obrazovanje već i cjelokupno hrvatsko društvo. Stoga, u reformama ne treba

žuriti, valja biti oprezan i, što je izuzetno važno, treba pratiti iste prosece u ostalim europskim

zemljama. Nužno je koristiti iskustva zemalja koje su već provele ili provode prilagodbu

visokog obrazovanja sukladno bolonjskom procesu.

2. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Javno-privatno partnerstvo u izgradnji

prometne infrastrukture – hrvatske perspektive, VI. Znanstveni kolokvij „Poslovna

logistika u suvremenom menadžmentu“, „Nove logističke koncepcije“, Sveučilište Josipa

Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 19. listopad 2006.,

str. 77.-98.

Dugo su godina autoceste, tuneli, mostovi i ostala prometna infrastruktura smatrani javnim

dobrom koje država, odnosno vlade, moraju proizvoditi, a taj je tradicionalni način izgradnje i

upravljanja prometnom infrastrukturom značio i još uvijek znači postojanje velikih

proračunskih i drugih administrativnih ograničenja u brzoj izgradnji nužno potrebne

infrastrukture. Zahtjevi za većom ekonomskom efikasnošću uz kronične proračunske deficite i

nemogućnost daljnjeg povećanja poreznog opterećenja su najvažniji razlozi uključivanja

privatnog sektora u izgradnju infrastrukture. Svjedoci smo danas da vlade traže načine

uključivanja privatnog kapitala u infrastrukturne projekte, a javno privatno partnerstvo se

pokazuje kao jedna od boljih opcija. Brojni su mogući oblici modela javno-privatnog

partnerstva, kao što su brojne i potencijalne koristi primjene istih, ali su dosadašnja iskustva

različita.

Optimisti će odnosno oni skloni jačanju privatnog sektora, ustvrdit će pristupnik,

dosadašnja iskustva u primjeni modela javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj

ocijeniti pozitivno. Druga će strana konstatirati da niti jedan od projekata javno-privatnog

partnerstva nije polučio željene učinke. Prevelike su, naime, državne garancije odnosno

nedovoljna je razina rizika alocirana na privatne partnere.

3. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Privatizacija vode: Globalni eksperiment –

regionalne perspektive, znanstveni kolokvij „Globalizacija i regionalni identitet“,

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

2007., str. 139.-160.

Kako raste globalna svijest o sveprisutnoj krizi u vodoopskrbi, uz rast nesrazmjera izmeñu

stvarnog i željenog stanja vodoopskrbe, brojne su vlade (posebice zemalja u razvoju), pod

pritiskom velikih korporacija i multilateralnih financijskih institucija, prisiljene rješavanju

problema kvalitetne vodoopskrbe pristupiti i uz pomoć privatizacije vodoopskrbe.

U zemljama u razvoju privatizacija vodoopskrbe se obično potiče iz financijskih i tehničkih

razloga. U Europi je privatizacija vodoopskrbe potaknuta prvenstveno ideološkim razlozima:

vjerovanje da je što manje uplitanje države u gospodarstvo najbolje rješenje. U posljednje se

vrijeme privatizacija sve više gleda kroz prizmu poslovne isplativosti. Protivnici privatizacije

vodoopskrbe koriste argumente koji proizlaze iz različitih socijalnih, ekoloških i političkih

aspekata vode. Neki su od problema povezani s privatizacijom vode primjerice:

- više cijene vode koje povaćavaju ekonomske nejednakosti i onemogućuju siromašne

ljude u opskrbi tim osnovnim dobrom;

- nedovoljna zaštita kvalitete vode i opskrba onečišćenom vodom;

- nemogućnost zaštite javnog vlasništva nad vodom i prava na vodu, itd...

Pristupnikov se doprinos sastoji u konfrontiranju teorijski najpoznatijih argumenata za

(voda kao ekonomsko dobro i neučinkovitost državnog vlasništva) i protiv (voda kao javno

dobro, voda kao prirodni monopol, voda kao osnovno ljudsko pravo) privatizacije

vodoopskrbe.

5.2. Ocjena znanstvenog rada pristupnika

Pri ocjenjivanju znanstvenog rada pristupnika prof.dr.sc. Ivana Ferenčaka te njegovog

doprinosa znanosti unutar polja ekonomije, a poglavito na području znanstvene grane Opća

ekonomija, držimo kako je, premda je autorov interes širok, predloženikove radove moguće,

dakako, grubo, podijeliti na sljedeće tri skupine:

1. radovi koji tretiraju pitanja i probleme funkcioniranja socijalističke ekonomije,

2. radovi koji tretiraju pitanja performancija kapitalističke ekonomije, te

3. radovi koji obrañuju proces tranzicije u Hrvatskoj i drugim, bivšim socijalističkim

zemljama.

U prvoj skupini radova nalaze se relativno brojni znanstveni i stručni radovi koji razmatraju

brojne probleme robne proizvodnje u socijalizmu. Osnova ove skupine radova jest

pristupnikova doktorska disertacija (“Robna proizvodnja u funkciji zadovoljenja potreba”,

1987.) u kojoj on prvi puta socijalističku robnu proizvodnju proglašava deformiranom

proizvodnjom za razmjensku vrijednost. Nadalje, autor analizira pitanja poput raspodjele,

akumulacije, potreba te mjesta i uloge obrtništva u socijalizmu. Zanimljiva je evolucija

autorovih stavova o socijalističkoj robnoj proizvodnji, Naime, dok u početku socijalističku

robnu proizvodnju drži deformiranom proizvodnjom te inzistira na jačanju ekonomskih

zakona, u posljednjem radu, prije izbora u zvanje izvanrednog profesora, ove skupine

(“Pitanje alokacije resursa”), eksplicitno tvrdi kako reforma centralizirane alokacije resursa

nije moguća te da je potrebito pustiti iz boce duh privatnog vlasništva. U okviru ove skupine

spomenimo devet objavljenih stručnih radova, te pet radova objavljenih u zbornicima radova

znanstvenih skupova.

U drugu skupinu radova svrstali smo devet radova. Riječ je o dvije knjige, jednom radu

objavljenom u publikaciji s meñunarodno priznatom recenzijom, te šest radova objavljenih u

domaćim časopisima važnim za struku. Ova je skupina, takoder, bogata temama. Autor

raspravlja o tržištu, njegovim prednostima i manama, o kapitalističkoj ekonomiji i stavovima

ekonomista o njoj, o ulozi države u kapitalizmu, itd. Osobita je, pak, autorova pozornost

posvećena teoriji eksploatacije te argumentima protiv. U tom smislu autor se krijepi

stavovima i argumentima brojnih grañanskih ekonomista.

Treća je skupina radova posebice aktualna i važna. Radi se o preostalim znanstvenim

radovima objavljenima u publikacijama s meñunarodno priznatom recenzijom. Svi radovi

obrañuju, pro primo, ekonomske, sociološke i ine posljedice tranzicijskog procesa u

Hrvatskoj. Naročita pozornost posvećena je procesu privatizacije koji se kontinuirano prati i

kritički analizira.

Nameće se zaključak kako je pristupnik zahvaljujući svom dugogodišnjem znanstvenom

angažmanu te relevantnom broju znanstvenih i stručnih radova ostavio pozornosti vrijedan

trag na području svoga znanstvenog djelovanja i interesa.

6. ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE I PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA

6.1. Zaključak o ispunjenju minimalnih uvjeta pristupnika

Temeljem izvršene analize i ocjene znanstvene, nastavne i stručne djelatnosti pristupnika

prof.dr.sc. Ivana Ferenčaka, stručno povjerenstvo

ZAKLJUČUJE

1. Pristupnik dr.sc. Ivan Ferenčak ispunjava sve uvjete koje je utvrdilo Nacionalno vijeće za

znanost, a sukladno članku 32. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

(N.N. br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04), za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redoviti

profesor u trajnom zvanju budući da:

- ima akademski stupanj doktora ekonomskih znanosti

- ima gotovo 31 godinu znanstveno-istraživačkog rada te je izabran u znanstveno-

nastavno zvanje redovitog profesora 13. travnja 2004. godine

- osim magistarskog rada i doktorske disertacije, objavio je ukuno 53 znanstvena i

stručna rada

- objavio je 42 znanstvena rada, od čega 16 radova (a1) u časopisima i publikacijama s

meñunarodno priznatom recenzojom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i

publikacijama, koji su značajnije utjecali na razvoj ekonomske znanosti

- nakon zadnjeg izbora objavio je 7 znanstvenih radova, od čega 4 s meñunarodnom

recenzijom

- svi objavljeni radovi se sadržajno nalaze unutar znanstvenog polja Ekonomija,

znanstvena grana Opća ekonomija

- sudjelovao je na brojnim meñunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima te

stručnim skupovima.

2. Prema odluci Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske o nužnim uvjetima za

ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno nastavna zvanja

(N.N. 129/05), a sukladno čl. 93. stavak 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (N.N. br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04), pristupnik dr.sc. Ivan Ferenčak

ispunjava sljedeće uvjete:

- u svojstvu nastavnika, stalnog i gostujućeg, održao je na Ekonomskom fakultetu u

Osijeku i Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju u Dubrovniku znantno više

nastave od, u uvjetima naznačenih, šesto norma sati. Naime, na Ekonomskom

fakultetu u Osijeku zaposlen je od 1. studenoga 1976. godine

- autor je dva (2) sveučilišna udžbenika, a drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje

njegova udžbenika „Počela ekonomike“ obvezna je literatura na preddiplomskom

studiju, ali dijelom, i na diplomskom studiju Ekonomskog fakulteta u Osijeku

- pod njegovim je mentorstvom obranjeno osamdesetak diplomskih radova, a pri tomu,

je objavio pet (5) radova sa mr.sc. Borisom Crnkovićem kojemu je bio mentor pri

izradi magistarskog rada

- sudjelovao je (sa recenziranim i objavljenim radovima) na 24 znanstvena skupa, a od

toga na 14 meñunarodnih znanstvenih skupova

- dvije (2) godine (2003-2005.) je bio glavni i odgovorni urednik znanstvenog časopisa

„Ekonomski vjesnik“ Ekonomskog fakulteta u Osijeku, a od 2005. godine do danas

je član ureñivačkog odbora istoga znanstvenog časopisa. Takoñer, bio je urednik triju

zbornika radova znanstvenih skupova (XXV. Wissenschaftliches Symposium

„Entwicklungstendenzen und Reformzwange in der Republik Kroatien und in der

Bundesrepublik Deutschland unter dem Einfluss der europäischen

Intergrationsprozesse“, Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule

Pforzheim Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtscahft, Osijek 2004., Druga

znanstvena konferencija Katedri za ekonomsku teoriju ekonomskih fakulteta u

Hrvatskoj „Uloga povijesti ekonomske misli u nastavi na fakultetima društvenih

znanosti u Hrvatskoj“, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski

fakultet u Osijeku, Osijek 2004., Interkatedarsko savjetovanje politekonomista

Jugoslavije, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1990.)

- recenzirao je više od deset članaka u znanstvenim časopisima („Ekonomski vjesnik“ i

„Ekonomska misao i praksa“) te kao recenzent zbornika radova Treće meñunarodne

konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu – ICES 2006. „From Transition to

Sustainable Development: The Path to European Integration“, Sarajevo 2006.,

Četvrte meñunarodne konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu – ICES 2008.

„Transitional Challenges of EU Integration and Globalization“, Sarajevo 2008., i 1.

meñunarodnog znanstvenog simpozija „Corridor Vc as euro-regional connection on

the traffic route Baltic sea – Central Europe – Adriatic sea“, Sveučililšte Josipa Jurja

Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2004.

- vodio je znanstveni projekt „Utjecaj sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju RH

Europskoj uniji na gospodarstvo istočne Hrvatske“

- bio je recenzent šest (6) sveučilišnih udžbenika i znanstvenih knjiga i to kako slijedi:

1. Ratko Zelenika: Načela ekonomije i ekonomike, Sveučilište u Rijeci,

Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka 2008.

2. Ivan Pavić, ðuro Benić, Iraj Hashi: Mikroekonomija, Sveučilište u Splitu,

Ekonomski fakultet Split, Split 2006.

3. Marijan Karić: Mikroekonomika, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u

Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2006.

4. ðula Borozan: Makroekonomija, II izdanje, Sveučilište Josipa Jurja

Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2006.

5. ðula Borozan: Makroekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u

Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2001.

6. Branko Kovačević: Osnove ekonomije, Mikrorad d.o.o., Ekonomski fakultet

Zagreb, Zagreb 1999.

- od 1999. – 2003. godine obnašao je dužnost prodekana za nastavu Ekonomskog

fakulteta u Osijeku. Bio je dekan Ekonomskog fakulteta u Osijeku u razdoblju od

2003-2005. godine. Od 2005. godine do danas obnaša funkciju prodekana za znanost

Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Aktualni je predsjednik Savjeta Sveučilišta Josipa

Jurja Strossmayera u Osijeku.

Na temelju svega navedenoga, Stručno povjerenstvo zaključuje da prof.dr.sc. Ivan

Ferenčak zadovoljava opće uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog

profesora u trajnom zvanju propisane Odlukom Rektorskog zbora visokih učilišta

Republike Hrvatske o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u

postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja budući da od predloženih 12 uvjeta

ispunjava u cjelosti 8 uvjeta.

Ocjenjujući znanstveni, nastavni i stručni rad pristupnika prof.dr.sc. Ivana Ferenčaka

jednoglasno smo

mišljenja

da redoviti profesor prof.dr.sc. Ivan Ferenčak ispunjava sve propisane uvjete za izbor u

znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju.

Iz svega izloženoga naš je

prijedlog

da se u ovom postupku dr.sc. Ivan Ferenčak izabere u znanstveno-nastavno zvanje

redovitog profesora u trajnom zvanju za znanstveno područje društvenih znanosti,

znanstveno polje ekonomije, znanstvena grana Opća ekonomija.

Stručno povjerenstvo:

____________________________

Prof.dr.sc. ðuro Benić

_____________________________

Prof.dr.sc. Soumitra Sharma

______________________________

Prof.dr.sc. Željko Turkalj

Dubrovnik, Pula, Osijek _______________ 2009.

TABLIČNI PREGLED OBJAVLJENIH RADOVA:

R.

broj

VRSTA RADA

Prije

posljednjeg

izbora

Nakon

posljednjeg

izbora

Ukupno

1. Knjige 2 - 2

2. Časopis/publikacija s

meñunarodno priznatom

recenzijom

12

4

16

3. Znanstveni radovi objavljeni u

časopisima važnim za struku

9

-

9

4. Znanstveni radovi objavljeni u

zbornicima radova znanstvenih

skupova

7

3

10

5. Prikazi 2 2 4

6. Stručni radovi 9 1 10

7. Praktikum - 1 1

8. Bibliografija - 1 1

Ukupno 41

12

53

POPIS OBJAVLJENIH RADOVA:

A) KNJIGE:

aa) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Počela ekonomike, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1998., 224. str.

2. Ferenčak, I.: Počela ekonomike, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sveučilište Josipa

Jurja Strossmayera u Osijeku i Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2003., 374. str.

B) ZNANSTVENI RADOVI U ČASOPISIMA I DRUGIM PUBLIKACIJAMA

ba) znanstveni radovi u časopisu ili publikaciji s meñunarodno priznatom

recenzijom:

baa) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Compendium on Capitalism, 1st International Conference on Enterprise in

Transition, University of Split, Faculty of Economics Split, Split-Supetar, October 4-6,

1995., str. 17.-22.

2. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, L., cca 1/2): Der Kroatische (Patriotische) Kapitalismus,

XVI Znanstveni skup “Standortprobleme in Transformationsökonomien am Beispiel der

Region Slawonien insbesondere der Stadt Osijek”, Fachhochschule Pforzheim, Hochschule

für Gestaltung, Technik unf Wirtschaft i Ekonomski fakultet Osijek, Osijek 8-13. listopada

1995., str. 109.-115.

3. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, L., cca 1/2): Mjesto i uloga računovodstvenog sustava u

poslovnom sustavu poduzeća, 1. Meñunarodna konferencija “UPS 97”, “Bussines System

Management”, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru i DAAAM International Vienna,

Mostar 26-27. rujna 1997., str. 59.-63.

4. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A. i Marijanović, G., cca 1/3): Die Transition in

Kroatien: einige Soziologische und Wirtschaftliche Aspekte, Beiträge zur Diskussion über

der Republik Kroatien und der Budesrepublik Deutschland, Fachhochschule Pforzheim,

Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft, Pforzheim und Universität Josip Juraj

Strossmayer in Osijek, Osijek 1998., s. 15.-26. Monografija.

5. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., i Šundalić, A., cca. 1/3): The Shock of Transition

in Some Danube Countries, XIX Conference of the Danube Countries, Hrvatske vode -

Zagreb, Osijek, June 15-19, 1998., str. 999.-1005.

6. Ferenčak, I., (suautor sa Šundalić, A., Marijanović, G. cca 1/3): On ranges and

consequences of the privatization in Croatia, «Zeszyty naukowe wyzszej szkoly

administracji i biznesu w Gdyni», broj 3, Gdynia 2000., str. 157.- 164.

7. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., cca ˝): Agricultural policy of Croatia in the

process of transition and integration in the European union, «GIS Croatia 2000»,

International Conference and Exhibition, Hrvatski Informatiki Zbor – GIS Forum i INA –

industrija nafte d.d. Zagreb, Zagreb 2000., str. 257.-262.

8. Ferenčak, I. (suautor sa Karić, M. i Horvat, J., cca 1/3): Die Schattenwirtschaft als ein

Entwicklungskingernis des Unternehmertums in der Republik Kroatien, XXII.

Wissenschaftliche Symposium «Reformen und Reformhemmnisse in der Republik

Kroatien und in der Bundesrepublik Deutschland», Fachhochschule Pforzheim,

Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft und Ekonomski fakultet u Osijeku,

Pforzheim 17-20. listopada 2001., str. 58.-78.

9. Ferenčak, I. (suautor sa Marijanović, G., cca 1/2): Croatia in european integration process,

«GIS Polonia 2001» International Conference and Exhibition, Hrvatski Informatiki Zbor –

GIS Forum, Warsaw University of Technology, Faculty of Geodesy and Cartography,

University of Silesia, Faculty od Earth Sciences, University of Silesia, Faculty of

Organisation and Management, University of Zagreb, Faculty of Geodesy, Zagreb 2001.,

str. 314.-320.

10. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A., Karić, M., cca 1/3): Über die «Unkritische»

Anwendung des Ökonomischen Neoliberalismus, XXIII. Wissenschaftliches Symposium

«Strukturelle Veränerungen in der Wirtschaft der Republiken Kroatien und

Bundesrepublik Deutschland», The J.J. Strossmayer University of Osijek and Pforzheim

University of Applied Sciences, Poreč 2002., str. 87.-98.

11. Ferenčak, I.: On Neoliberalsm (in the Republic of Croatia), Geographical Information

Systems – Interdisciplinary Aspects, Uniwersytet Slaski, Hrvatski Informatiki Zbor - GIS

Forum, Stowarzyszewie SILGIS, Sosnowiec – Zagreb 2003., str. 123.-135.

12. Ferenčak, I. (suautor sa Cini, V., i Petrač, B., cca 1/3): Probleme der Arbeitslosigkeit in

Kroatien unter den Bedingungen der Transformation, XXIV. Wissenschatfliches

Symposium «Management dezentraler Systeme in Staat und Wirtschaft», The J.J.

Strossmayer University of Osijek and Pforzheim University of Applied Sciences,

Pforzheim 15.-19.10.2003., str. 7.-22.

bab) nakon izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I. (suautor s Marijanović, G.., Horvat, J., cca 1/3): Untersuchung der

Standpunkte der Studentischen Population über die Europäischen Integrationsprozesse,

XXV. Wissenschaftliches Symposium „Entwicklungstendenzen und Reformzwänge in der

Republik Kroatien und in der Bundesrepublik Deutschland unter dem Einfluss der

europäischen Integrationsprozesse“, Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule

Pforzheim Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtschaft, Osijek, 20.-24.10.2004.,

str. 5.-24.

2. Ferenčak, I. (suautor s Marijanović, G.., Crnković, B., cca 1/3): Promoting the

development of small and medium enterprises in the context of approaching the EU, Sixth

International Conference „Enterprise in Transition“, University of Split, Faculty of

Economics, Split – Bol, May 26-28, 2005., str. 352.-355.

3. Ferenčak, I. (suautor s Marković, B., Cini, V., cca 1/3): Die Unstimmingkeit des

Kroatischen Mehrwertssteuersystems im Vergleich zur Europäischen Union, XXVI.

Wissenschaftliches Symposium „Europe zwischen Erweitterung und Vertiefung“,

Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule Pforzheim Hochschule für Gestaltung,

Technik und Wirtschaft, Pforzheim 19.-23.10.2005., str. 3.-14.

4. Ferenčak, I. (suautor s Crnković, B., Ćućić, D., cca 1/3): Privatization of motorways –

possibilities for privatization of motorways in the Republik of Croatia, 3rd International

scientific symposium „Corridor Vc as euro-regional cennection on the traffic route Baltic

Sea – Central Europe – Adriatic Sea, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Ekonomski

fakultet u Osijeku, Osijek 6.-8. listopada 2006., str. 117.-124.

bb) znanstveni radovi u domaćim časopisima važnim za struku:

bba) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Paretov optimum kao kriterij utvrñivanja tržišne efikasnosti, “Ekonomski

vjesnik”, br. 1, Osijek 1992., str. 81-86.

2. Ferenčak, I.: Ekskurs o ekonomiji, ekonomici i ekonomistima, “Ekonomski vjesnik”, br. 1,

Osijek 1993., str. 101.-107.

3. Ferenčak, I.: Teorija eksploatacije i neki argumenti protiv, “Ekonomski vjesnik”, br. 2,

Osijek 1993., str. 261.-267.

4. Ferenčak, I.: Legitimnost nagrañivanja kapitala, “Ekonomski vjesnik”, br. 1, Osijek 1994.,

str. 77.-83.

5. Ferenčak, I.: Klasična politička ekonomija i teorija eksploatacije, “Ekonomski vjesnik”, br.

1, Osijek 1996., str. 41.-44.

6. Ferenčak, I.(suautor s Barković, D.): O novoj insitucijskoj ekonomici, “Pravni vjesnik”, br.

1-4, Osijek, 1996., str. 211.-219.

7. Ferenčak, I. (suautor sa Šundalić, A.; Marijanović, G., cca 1/3): Privatizacija u Hrvatskoj –

neke posljedice, «Pravni vjesnik», br. 1-2, Osijek 2000., str. 67.-74.

8. Ferenčak, I.: O privatnom interesu, «Ekonomski vjesnik», br. 1-2, Osijek 2000., str. 29.-36.

9. Ferenčak, I.: Tranzicija i privatni interes, «Ekonomija / Economics», br. 1, Zagreb 2002.,

str. 55.-68.

bc) znanstveni radovi objavljeni u zbornicima radova znanstvenih skupova:

bca) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Obrtništvo kao dopuna krupne robne proizvodnje, Zbornik radova dvanaestog

znanstvenog skupa “Susreti na dragom kamenu” 1984, “Ekonomska politika i mala

privreda”, Viša ekonomska škola “Dr. Mijo Mirković” Pula i Ekonomski fakultet Zagreb,

Pula 1984., str. 271.-277.

2. Ferenčak, I.: Sitna robna proizvodnja i samoupravljanje kao institucija, IX. Redovno

savjetovanje nastavnika marksističkog obrazovanja sa sveučilišta u SR Hrvatskoj

«Socijalni pokreti u svijetu i kod nas», Zadar 1985, «Pogledi», br. 2, Split 1985., str. 150.-

154.

3. Ferenčak, I. (suautor sa Cini, V.): Neke naznake pitanja raspodjele u socijalizmu, Zbornik

radova naučnog skupa “Problemi robne proizvodnje u socijalizmu”, Ekonomski fakultet

Niš, Niš 1988., str. 241.-255.

4. Ferenčak, I.: Akumulacija u uvjetima deformirane proizvodnje za razmjensku vrijednost,

Zbornik radova naučnog skupa “Aktuelni problemi sistema proširene reprodukcije u

Jugoslaviji”, Institut za ekonomska istraživanja i Ekonomski fakultet Kragujevac,

Kragujevac 1989., str. 130.-134.

5. Ferenčak, I.: Pitanje alokacije resursa, Zbornik radova interkatedarskog savjetovanja

politekonomista Jugoslavije, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1990., str. 31.-37.

6. Ferenčak, I.: Od političke ekonomije do ekonomike – pitanje bogatstva, Zbornik radova

Druge znanstvene konferencije katedri za ekonomsku teoriju ekonomskih fakulteta u

Hrvatskoj, «Uloga povijesti ekonomske misli u nastavi na fakultetima društvenih znanosti

u Hrvatskoj», Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Ekonomski fakultet u

Osijeku, Osijek 2001., str. 135.-145.

7. Ferenčak, I.: Pokušaj evaluacije procesa vlasničkog restrukturiranja hrvatskih poduzeća,

Zbornik radova XXII. Znanstvenog skupa «Susreti na dragom kamenu» 2000,

«Gospodarstvo Hrvatske i Istre na prijalazu iz XX. u XXI. Stoljeće – Razvojne perspektive

do 2010. godine», Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb 2001., str. 259.-266.

bcb) nakon izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Hrvatska sveučilišta i proces uklapanje

Republike Hrvatske u „europski prostor visokog obrazovanja“, Treći znanstveni kolokvij

„Meñunarodna poslovna logistika kao uvjet uspješnog uključivanja u europske

gospodarske tokove“, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet

u Osijeku, Mostar, 8. studenog 2003., str. 1.-12.

2. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Javno-privatno partnerstvo u izgradnji

prometne infrastrukture – hrvatske perspektive, VI. Znanstveni kolokvij „Poslovna

logistika u suvremenom menadžmentu“, „Nove logističke koncepcije“, Sveučilište Josipa

Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 19. listopad 2006., str.

77.-98.

3. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Privatizacija vode: Globalni eksperiment –

regionalne perspektive, znanstveni kolokvij „Globalizacija i regionalni identitet“,

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

2007., str. 139.-160.

bd) prikazi:

bda) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Slavko Juriša: Suodlučivanje zaposlenih u privredi SR Njemacke,

“Ekonomski vjesnik” br. 2, Osijek 1991., str. 311.-312.

2. Ferenčak, I.: Ivan Bilić: Politička ekonomija, “Ekonomski vjesnik”, br. 1, Osijek 1995.,

str. 119.-120.

bdb) nakon izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Ratko Zelenika: Znanje – temelj društva blagostanja * obrazovna i

znanstvena industrija *, „Ekonomski vjesnik“, br. 1. i 2., Osijek 2007., str. 121.-124.

2. Ferenčak, I.: Ratko Zelenika: Načela ekonomije i ekonomike, „Ekonomski vjesnik“, br. 1.

i 2., Osijek 2008., str. 119.-120.

be) Bibliografije

bea) nakon izbora u zvanje redovitog profesora

1. Ferenčak, I., (suautor s Borozan, ð., Horvat, J., Ivić, K., Leko-Šimić, M., Marijanović, G.,

Marković, B., Ružić, D., Stjepanović, S., Koški, D., Crnković, B.): Selektivna

bibliografija o europskim integracijama i njihovu odnosu s Republikom Hrvatskom,

urednik Baban, Lj., Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u

Osijeku, Osijek 2004.

C) STRUČNI RADOVI

ca) stručni radovi objavljeni u domaćim časopisima:

caa) prije izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I.: Neka razmatranja o dohotku kao jednom od motiva privredivanja u

socijalističkoj robnoj privredi, “Marksističko obrazovanje”, br. 1, Zagreb 1982., str. 32.-34.

2. Ferenčak, I.: Funkcija tržišta u zadovoljenju potreba, “Privreda”, br. 6, Osijek 1983., str.

49.-51.

3. Ferenčak, I.: Sitna robna proizvodnja (obrtništvo) s aspekta političke ekonomije,

“Privreda”, br. 4, Osijek 1984., str. 71.-73.

4. Ferenčak, I.: Mjesto potreba u teoriji radne vrijednosti, “Privreda”, br. 10-11, Osijek 1984.,

str. 80.-83.

5. Ferenčak, I.: Pojava multinacionalnih korporacija s aspekta zakonitosti društveno-

ekonomskog razvoja, “Privreda”, br. 1, Osijek 1985., str. 28.-31.

6. Ferenčak, I.: Analiza djelovanja multinacionalnih korporacija u kontekstu zakonitosti

društveno-ekonomskog razvoja, “Marksističko obrazovanje”, br. 1, Zagreb 1985., str. 20.-

24.

7. Ferenčak, I.: O proizvodnji uopće i njenim oblicima, “Privreda”, br. 3, Osijek 1987., str.

54.-64.

8. Ferenčak, I.: Potreba za razmjenskom vrijednošću, “Opredjeljenja”, br. 6, Sarajevo 1988.,

str. 125.-132.

9. Ferenčak, I.: O nekim uzrocima i posljedicama imperfektnosti jugoslavenskog tržišta roba,

“Marksističko obrazovanje”, br. 2, Zagreb 1989., str. 187.-192.

cb) Stručni radovi objavljeni u zborniku radova stručnog skupa: cba) nakon izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I. (suautor s Mašek, A., cca 1/2): Vukovar – središte svijeta, Strategija razvoja

Vukovarsko-srijemske županije, Okrugli stol o prijedlogu „Strategije“, Ekonomski

fakultet u Osijeku i Vukovarsko-srijemska županija, Vukovar 2004., str. 77.-84.

D) SKRIPTE, PRAKTIKUMI

ea) nakon izbora u zvanje redovitog profesora:

1. Ferenčak, I. (suautor sa Crnković, B., cca 1/2): Praktikum - Počela ekonomike,

Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2008., str. 115

EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU Odbor za provjeru ispunjavanja uvjeta za izbor u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja FAKULTETSKOM VIJEĆU EKONOMSKOG FAKULTETA U OSIJEKU Predmet: Izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju predloženika prof. dr. sc. Ivana Ferenčaka Na sjednici Fakultetskog vijeća Ekonomskog fakulteta u Osijeku od 9. studenoga 2007. godine izabrani smo za članove Odbora za provjeru ispunjavanja uvjeta za izbor u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja i u toj funkciji zaprimili smo predmet koji se odnosi na izbor u znanstveno-nastavno zvanje Ivana Ferenčaka i konstatirali sljedeće: a. Na raspisani natječaj za izbor jednog nastavnika u znanstveno-nastavno zvanje redovitog

profesora, trajno zvanje i radno mjesto redovitog profesora, trajno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje Ekonomija, znanstvena grana Opća ekonomija. objavljen u "Glasu Slavonije" od 15. siječnja 2009. godine se prijavio prof. dr. sc. Ivan Ferenčak, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Osijeku i Vesna Štembergar, dipl.oec. iz Osijeka, koja nije ispunjavala uvjete natječaja. Predloženik prof. dr. sc. Ivan Ferenčak je u zvanje izvanrednog profesora izabran 23. rujna 1999. godine, a u zvanje redovitog profesora, odlukom Senata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 13. travnja 2004. godine.

b. Stručno povjerenstvo u sastavu prof. dr. sc. ðuro Benić, prof. dr. sc. Soumitra Sharma i

prof. dr. sc. Željko Turkalj, imenovano na sjednici Fakultetskog vijeća Ekonomskog fakulteta u Osijeku dana 19. prosinca 2008. godine, dalo je za predloženika prof. dr. sc. Ivana Ferenčaka mišljenje da ispunjava uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i radno mjesto redovitog profesora, trajno zvanje, za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje Ekonomija, znanstvena grana Opća ekonomija.propisane: čl. 95. st. 2. i čl. 117. st. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03., 198/03., 105/04., i 174/04), kao i nužne uvjete Rektorskog zbora prema Odluci o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja (NN 129/05).

Tragom narečenoga, a sukladno čl. 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03), ovaj je Odbor izvršio uvid u dokumentaciju predloženika i provjerio ispunjavanje uvjeta Rektorskog zbora te ustanovio sljedeće:

1. ANALIZA NASTAVNE DJELATNOSTI (2) Program i uvoñenje novih predmeta Tijekom svog nastavnog rada (31 godina) je samostalno, odnosno kao suautor sudjelovao u osmišljavanju nastavnog plana i programa predmeta “Osnove ekonomske teorije I”, “Osnove ekonomske teorije” te predmeta “Počela ekonomije” u okviru dodiplomskog, preddiplomskog i stručnog studija Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Sadržajno, odnosno u metodici, unaprijedio je nastavni proces osobito u okviru predmeta “Počela ekonomije” gdje je, izmeñu ostaloga, uveo nove didaktičke metode u nastavi i vježbama. (3) Autorstvo i suautorstvo udžbenika Objavio je (samostalno) dva udžbenika za preddiplomski studij te, dijelom, i diplomski studij. (4) Mentorstvo i podizanje znanstvenog podmlatka Do sada je bio mentor preko osamdeset diplomskih radova, a sudjelovao je kao član povjerenstva prilikom obrane pedesetak diplomskih radova. Bio je mentor u izradi dvije doktorske disertacije te jednog magistarskog rada. (5) Poslijediplomska nastava Na Poslijediplomskom znanstvenom studiju "Poduzetništvo" Ekonomskog fakulteta u Osijeku bio je jedan od nositelja kolegija «Suvremene poslovne aktivnosti», a na Poslijediplomskom znanstvenom studiju «Management» Ekonomskog fakulteta u Osijeku predavao je predmet «Primijenjena mikroekonomija». Na Poslijediplomskom znanstvenom studiju «Financije i bankarstvo» predavao je predmet «Teorije o novcu». Sada je na Poslijediplomskom specijalističkom studiju „Organizacija i management“ jedan od nositelja kolegija „Ekonomika“, a na Poslijediplomskom specijalističkom studiju „Poduzetništvo“ jedan je od nositelja kolegija „Suvremene poslovne aktivnosti“. Na Poslijediplomskom doktoralnom studiju „Management“ predaje kolegij „Ekonomika za managere“. (6) Preddiplomska i diplomska nastava Trenutno na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predaje predmet "Počela ekonomije" i «Osnove ekonomske teorije», dok na dislociranom stručnom studiju u Varaždinu predaje predmet "Osnove ekonomske teorije". Na diplomskom studiju je nositelj kolegija „Primijenjena mikroekonomija“ i „Ekonomska teorija poduzetništva“. Od šk. godine 2005/2006. na Sveučilištu u Dubrovniku – Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju predaje kolegij „Povijest ekonomske teorije i metode“. Takoñer, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predavao je i ispitivao predmete “Politička ekonomija”, te “Osnove ekonomske teorije I”. 2. ANALIZA STRUČNE DJELATNOSTI (2) Stručni radovi U sklopu svoje stručne djelatnosti predloženik ima:

• 9 stručnih radova objavljenih u domaćim časopisima, 1 stručni rad objavljen u zborniku radova stručnog skupa, te 1 praktikum.

Bio je predsjednik, te član Upravnog odbora Javnog poduzeća "GPP" Osijek. U dva je mandata obavljao funkciju potpredsjednika Nadzornog odbora "Tržnice" d.o.o. Osijek. (3) Stručne udruge i društva Bio je član predsjedništva Hrvatskog društva ekonomista Osječko-baranjske županije, te član Savjeta za gospodarski razvitak Osječko-baranjske županije. 3. KONAČNO MIŠLJENJE I PRIJEDLOG ODBORA Na temelju provedene analize i ocjene nastavne i stručne djelatnosti predloženika prof. dr. sc. Ivana Ferenčaka, jednoglasno je mišljenje Odbora da predloženik u cijelosti ispunjava sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora utvrñene u trajnom zvanju od strane Rektorskog zbora (NN 129/05). Mišljenje argumentiramo ispunjavanjem sljedećih uvjeta: • ima akademski stupanj doktora ekonomskih znanosti, • ima gotovo 31 godinu znanstveno-istraživačkog rada te je izabran u znanstveno-nastavno

zvanje redovitog profesora 13. travnja 2004. godine, • osim magistarskog rada i doktorske disertacije, objavio je ukupno 53 znanstvena i stručna

rada, • objavio je 42 znanstvena rada, od čega 16 radova (a1) u časopisima i publikacijama s

meñunarodno priznatom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama, koji su značajnije utjecali na razvoj ekonomske znanosti,

• nakon zadnjeg izbora objavio je 7 znanstvenih radova, od čega 4 s meñunarodnom recenzijom,

• svi objavljeni radovi se sadržajno nalaze unutar znanstvenog polja Ekonomija, znanstvena grana Opća ekonomija,

• sudjelovao je na brojnim meñunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima te stručnim skupovima.

Prema odluci Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno nastavna zvanja (N.N. 129/05), a sukladno čl. 93. stavak 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (N.N. br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04), pristupnik dr. sc. Ivan Ferenčak ispunjava sljedeće uvjete: • u svojstvu nastavnika, stalnog i gostujućeg, održao je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

i Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju u Dubrovniku znatno više nastave od, u uvjetima naznačenih, šesto norma sati. Naime, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku zaposlen je od 1. studenoga 1976. godine

• autor je dva (2) sveučilišna udžbenika, a drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje njegova udžbenika „Počela ekonomike“ obvezna je literatura na preddiplomskom studiju, ali dijelom, i na diplomskom studiju Ekonomskog fakulteta u Osijeku

• pod njegovim je mentorstvom obranjeno osamdesetak diplomskih radova, a pri tomu, je objavio pet (5) radova sa mr. sc. Borisom Crnkovićem kojemu je bio mentor pri izradi magistarskog rada

• sudjelovao je (s recenziranim i objavljenim radovima) na 24 znanstvena skupa, a od toga na 14 meñunarodnih znanstvenih skupova

• dvije (2) godine (2003-2005.) je bio glavni i odgovorni urednik znanstvenog časopisa „Ekonomski vjesnik“ Ekonomskog fakulteta u Osijeku, a od 2005. godine do danas je član ureñivačkog odbora istoga znanstvenog časopisa. Takoñer, bio je urednik triju zbornika radova znanstvenih skupova (XXV. Wissenschaftliches Symposium „Entwicklungstendenzen und Reformzwange in der Republik Kroatien und in der Bundesrepublik Deutschland unter dem Einfluss der europäischen Intergrationsprozesse“, Ekonomski fakultet u Osijeku und Fachhochschule Pforzheim Hochschule für Gestaltung, Technik und Wirtscahft, Osijek 2004., Druga znanstvena konferencija Katedri za ekonomsku teoriju ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj „Uloga povijesti ekonomske misli u nastavi na fakultetima društvenih znanosti u Hrvatskoj“, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2004., Interkatedarsko savjetovanje politekonomista Jugoslavije, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 1990.)

• recenzirao je više od deset članaka u znanstvenim časopisima („Ekonomski vjesnik“ i „Ekonomska misao i praksa“), te kao recenzent zbornika radova Treće meñunarodne konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu – ICES 2006. „From Transition to Sustainable Development: The Path to European Integration“, Sarajevo 2006., Četvrte meñunarodne konferencije Ekonomskog fakulteta u Sarajevu – ICES 2008. „Transitional Challenges of EU Integration and Globalization“, Sarajevo 2008., i 1. meñunarodnog znanstvenog simpozija „Corridor Vc as euro-regional connection on the traffic route Baltic sea – Central Europe – Adriatic sea“, Sveučililšte Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2004.

• vodio je znanstveni projekt „Utjecaj sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju RH Europskoj uniji na gospodarstvo istočne Hrvatske“

• bio je recenzent šest (6) sveučilišnih udžbenika i znanstvenih knjiga i to kako slijedi: 1. Ratko Zelenika: Načela ekonomije i ekonomike, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski

fakultet u Rijeci, Rijeka 2008. 2. Ivan Pavić, ðuro Benić, Iraj Hashi: Mikroekonomija, Sveučilište u Splitu, Ekonomski

fakultet Split, Split 2006. 3. Marijan Karić: Mikroekonomika, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,

Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2006. 4. ðula Borozan: Makroekonomija, II izdanje, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u

Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2006. 5. ðula Borozan: Makroekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,

Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek 2001. 6. Branko Kovačević: Osnove ekonomije, Mikrorad d.o.o., Ekonomski fakultet Zagreb,

Zagreb 1999. • od 1999. – 2003. godine obnašao je dužnost prodekana za nastavu Ekonomskog fakulteta

u Osijeku. Bio je dekan Ekonomskog fakulteta u Osijeku u razdoblju od 2003-2005. godine. Od 2005. godine do danas obnaša funkciju prodekana za znanost Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Aktualni je predsjednik Savjeta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Na temelju svega izloženog, članovi Odbora jednoglasni su u ocjeni da predloženik prof. dr. sc. Ivan Ferenčak, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Osijeku, udovoljava svim uvjetima za izbor u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju sukladno važećim zakonima, uvjetima utvrñenim od strane Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja.

Na temelju svega prethodno narečenoga, Odbor predlaže Fakultetskom vijeću Ekonomskog fakulteta u Osijeku da prof. dr. sc. Ivana Ferenčaka izabere u znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor u trajnom zvanju i radno mjesto redovitog profesora u trajnom zvanju iz područja društvenih znanosti, znanstveno polje ekonomije, znanstvena grana Opća ekonomija. Članovi Odbora:

_____________________________ (Prof. dr. sc. Marcel Meler)

_____________________________ (Prof. dr. sc. Dražen Barković)

_____________________________ (Prof. dr. sc. Ivan Ferenčak) U Osijeku, 18. veljače 2009.

003-06/09-01/85 2158-19-01-09-85 25.03.2009. Na temelju članka 93. stavka 2. podstavka 3. i 95. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.) i sukladno članku 31. Statuta Ekonomskog fakulteta u Osijeku i Naputka Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku o provedbi postupka izbora u znanstvena, znanstveno-nastavna, umjetničko-nastavna, suradnička, nastavna i stručna zvanja od 25. siječnja 2006. godine, a na temelju pozitivnog Izvješća stručnog povjerenstva za davanje mišljenja s prijedlogom u postupku izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora od 16. veljače 2009. godine i pozitivnog Izvješća Odbora za provjeru ispunjavanja uvjeta za izbor u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanje o ispunjavanju uvjeta za izbor u trajno znastveno-nastavno zvanje redovitog profesora od 18. veljače 2009. godine, Fakultetsko vijeće Ekonomskog fakulteta u Osijeku na 7. sjednici u akademskoj 2008/2009. godini održanoj 25.03.2009. godine pod točkom 5. dnevnog reda donijelo je sljedeću

O D L U K U 1. Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak bira se u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog

profesora i radno mjesto redovitog profesora iz znanstvenog područja Društvenih znanosti, znanstvenog polja ekonomije, znanstvene grane opća ekonomija na Fakultetu u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

2. Redoviti profesor iz točke 1. ove Odluke bira se u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u skladu s člankom 102. stavkom 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.)

3. Ova Odluka stupa na snagu nakon potvrde izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora Senanta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku sukladno članku 93. stavku 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.

Obrazloženje

Fakultetsko vijeće Ekonomskog fakulteta u Osijeku na sjednici održanoj 19.12.2008. donijelo je Odluku o raspisivanju natječaja za izbor nastavnika u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora i radno mjesto redovitog profesora iz znanstvenog područja Društvenih znanosti, znanstvenog polja ekonomije, znanstvene grane opća ekonomija. Na natječaj objavljen u „Narodnim novinama“, „Glasu Slavonije“ i Internet stranici Ekonomskog fakulteta u Osijeku od 15.01.2009. godine za izbor jednog nastavnika u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora i radno mjesto redovitog profesora iz znanstvenog područja Društvenih znanosti, znanstvenog polja ekonomije, znanstvene grane opća ekonomija prijavu su u otvorenom roku podnijeli prof.dr.sc. Ivan Ferenčak i Vesna Štembergar, dipl.oec.

Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja s prijedlogom izbora pristupnika u postupku izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora, imenovano Odlukom Fakultetskog vijeća Ekonomskog fakulteta od 19.12.2008. godine u sastavu: prof.dr.sc. ðuro Benić, redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku predsjednik i članovi: prof.dr.sc. Soumitra Sharma, redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za ekonomiju i turizam „Dr. Mijo Mirković“ Sveučilišta u Puli i prof.dr.sc. Željko Turkalj, redoviti profesor u trajnom zvanju Ekonomskog fakulteta u Osijeku dostavilo je Fakultetskom vijeću 16. veljače 2009. godine pozitivno Izvješće s prijedlogom izbora prof.dr.sc. Ivana Ferenčaka u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora. Na temelju Izvoda iz Upisnika znanstvenika Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa od 2008. godine utvrñeno je da je prof.dr.sc. Ivan Ferenčak upisan u znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika. Odbor za provjeru ispunjavanja uvjeta za izbor u zvanja Fakulteta dostavio je pozitivno Izvješće o ispunjavanju uvjeta Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora. Slijedom navedenog Fakultetsko vijeće je prihvatilo izvješće Odbora za provjeru uvjeta i utvrdilo je da prof.dr.sc. Ivan Ferenčak ispunjava uvjete za izbor u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora, stoga je odlučilo kao u izreci. Pouka o pravnom lijeku Protiv ove odluke može se podnijeti prigovor Fakultetskom vijeću u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ove Odluke. D E K A N Prof.dr.sc. Željko Turkalj Dostavljeno:

1. Senat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 2. Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak 3. Tajništvo Fakulteta 4. Pismohrana Fakultetskog vijeća 5. Pismohrana Fakulteta