Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

334

description

Istorija persijske knjizevnosti iz pera dr Ahmeda Tamimdarija

Transcript of Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Page 1: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti
Page 2: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Naslov originaladr Ahmed Tamimdari Tarih-e Adab-e ParsiCentar za međunarodno-kulturna izučavanja Organizacijeza islamsku kulturu i komunikacije Teheran, 2000. godIzdavačKulturni centar I.R. Irana u Beogradu; Društvo srpskocrnogorsko-iranskog prijateljstvaZa izdavačaGholam VafaeiLektura i korekturaMirjana AbdoliTehničko uređenje i likovna opremaAleksandar DragovićPredgovorProf. dr Rade BožovićŠtampaBatAtisakTiraž1.000

Beograd 2004.e-mail: [email protected]

www.nur.org,yu

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd821.222.1(091)141.33(55)(091)TAMIMDARI, AhmedIstorija persijske književnosti : škole, razdoblja, stilovi i književne vrste / Ahmed Tamimdari ; s persijskog preveo Seid Halilović. - Beograd : Kulturni centar I.R. Irana : Društvo srpskocrnogorsko-iranskog pri-jateljstva, 2004 (Beograd : Batatisak). -320 str. ; 21cmPrevod dela: Tarih-e Adab-e Parsi. - Tiraž 1.000. - Str. 9-12: Istorija kao svedočanstvo / Rade Božović. Str. 297-320:Nebeski napev persijske književnosti našoj današnjici / Seid Halilović. - Napomene i bibliografske reference uz tekst.ISBN 86-7356-013-6a) Persijska književnost - Istorija b) Filozofija - Istorija - PersijaCOBISS. SR-ID 116440844

Page 3: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Dr Ahmed Tamimdari

ISTORIJA PERSIJSKE KNJIŽEVNOSTI

škole, razdoblja, stilovi i književne vrste

s persijskog preveoMr Seid Halilović

Beograd, 2004.

Page 4: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti
Page 5: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Uvod 7

SADRŽAJ

Istorija kao svedočanstvo 9Uvod 11

Poglavlje 1.Intelektualne i filosofske škole 171. Filosofska škola peripatetičara 172. Iluminativno – gnostička škola 262.1. Filosofska škola iluminacije 272.2. Škola misticizma i gnoze 333. Islamska teologija (kalam) 544. Škola Transcendentne filosofije 605. Nove filosofske škole – naše doba 67

Poglavlje 2.Književna razdoblja;

periodizacija persijske književnosti 691. Prvo razdoblje 702. Drugo razdoblje 743. Treće razdoblje 824. Četvrto razdoblje 935. Peto razdoblje 96

Poglavlje 3.Persijski poetski stilovi 1031. Horasanski stil 1042. Posredni stil 1123. Irački stil 1184. Stil hipotipoze 1295. Indijski stil 1316. Stil iz razdoblja povratka 1367. Razdoblje konstitucionalnog sistema 1378. Novo doba 138

Poglavlje 4.Persijski prozni stilovi 141

Page 6: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

8 Istorija persijske književnosti

1. Persijski prozni stil u prvom razdoblju 1412. Persijski prozni stil u drugom razdoblju 1433. Persijski prozni stil u trećem razdoblju 1464. Persijski prozni stil u četvrtom razdoblju 1505. Persijski prozni stil u petom razdoblju 1546. Persijski prozni stil u šestom razdoblju 155

Poglavlje 5.Književne vrste u persijskoj književnosti 1571. Epika 1582. Lirska književnost 1872.1. Četvorostih (rubaija) 1892.2. Dupli distihon (do-bejti) 2032.3. Oda (kasida) 2092.4. Gazel 2352.5. Mesnevija 2702.6. Tarkib-band 2752.7. Tardži'-band 2772.8. Fragmentarna pesma (ket'e) 2782.9. Mosamat 2792.10. Monostihon (mofrad) 2802.11. Povećana pesma (mostazad) 2813. Didaktična književnost 2824. Dramska književnost 286Priče u Iranu 292

Page 7: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Uvod 9

ISTORIJA KAO SVEDOČANSTVO

Persijska književnost predstavlja jednu od najzanimljivijih,najstarijih i najomiljenijih književnosti ne samo na azijskom konti-nentu, već i šire. Evropski romantizam, taj poneseni književniizraz najplemenitijih namera i najprefinjenijih estetičkih poriva,ne može se zamisliti bez plodotvornog uticaja Istoka, posebnopersijske književnosti. Pesnici iz Evrope 19. veka su hitali da uširokim, pomalo žutim vodama Nila, pronađu dubinu Istoka anjegov miris i ukus u širaskim jabukama u Persiji.

Duga je istorija persijskoga književnog iskustava: oduzbudljive Aveste (verovatno 4. vek) do današnjih vremena. Utim drevnim vremenima Aveste stvaralo se na staropersijskom,potom na srednjeperijskom koji je poznat pod imenom pehleviili pahlavi jezik i, na kraju, na osavremenjenom persijskomjeziku. Samo u srednjem dobu, posle brzog usvajanja islama,najtalentovaniji i najobrazovaniji Persijanci koristiće, umestomaternjeg jezika, arapski jezik koji je za mnoge muslimaneizmeđu 8. i 12. veka bio lingua franca. Tako su persijski stvaraoci,kao nekada naši zemljaci sa prostora jadranske obale koji sustvarali na latinskom jeziku, koristili arapski jezik da seknjiževnoumetnički, teološki ili filosofski izraze. Veliki arapsko-persijski, islamski pesnik Abu Nuvas (9. vek) pevao je naarapskom, ali mislio i osećao na persijski način. Veliki intelektu-alac Persijanac Ibn Mukafaa prevešće sa pahlavi jezika čuvenodidaktičko delo s elementima basne na arapski jezik polovinom8. veka. Ovaj zbornik priča o životinjama postaće poznat podimenom Kalila i Dimna, a sa arapskog između 11. i 13. vekaprevešće se na latinski, grčki i hebrejski a potom, vremenom, ina druge evropske jezike, pa tako sa grčkog i na slovenske,odnosno srpsko-slovenski jezik (1200). Onima kojima je grčkiprevod bio izvornik, taj zbornik čudnih i poučnih priča bićepoznat pod imenom Stefanit i Ihnilat. U nas će se, ponovo, pojav-ljivati u epizodama u vreme prosvećenosti (kod Dositeja) a celodelo će biti prevedeno sa arapskog, blagodareći B. Korkutu,pedesetih godina prošloga veka i biti objavljeno pod original-nim naslovom Kelila i Dimna. Međutim, Persijanci, svesni svoje

Page 8: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

10 Istorija persijske književnosti

velike kulturne i civlizacijske prošlosti već krajem 9. i početkom10. veka vratiće se svom materinjem jeziku, a među prvimapesnici Rudaki, Dakiki i Firdusi.

Dakle, kako se vidi, Persijanci su, uglavnom, u vremearapskih osvajanja prestali da stvaraju na svom jeziku, ali su bilizaslužni za prevode na arapski, osim Kallile i Dimne, i drugihznačajnih persijskih ili indijskih dela srednjega perioda, kao naprimer Hudaj name (Knjiga o kraljevima koja je nadahnula ičuvenog Firdusija), a docnije i Hilajdu i jednu noć koja je kodPersijanaca bila poznata pod imenom Hezar efsane (Hiljadupriča). Persijanci, prihvativši islam izmenili su, u priličnoj meri,i svoj duhovni život, izuzev manjih grupa koje su se ispredislama, a čuvajući staru zoroastrijansku veru, iselile u Indiju ukojoj su sve do skoro čuvali svoje kulturne i jezičke odlike, ali susvuda ostvarivali značajan kulturni uticaj na novu monoteis-tičku religiju i književnost muslimanskih naroda. Ipak, njihovastara vera se često mogla prepoznati u persijskoj sklonosti kaspecifičnom duhovnom životu i negovanju mudrosti.

I upravo sa tih razloga, zanimljivo je i korisno što ovogaputa, zahvaljujući trudu Iranskog kulturnog centra i njegovogdirektora mr Gholama Vafaija i plemenitom naporu mladogprevodioca g. S. Hallilovića, imamo pred sobom jednu novuistoriju te bogate književnosti. Njen autor je dr Ahmed Temim-dari, profesor na Fakultetu pesisjke književnosti i stranih jezikau Teheranu i pisac nekoliko značajnih knjiga iz oblastiknjiževnosti. Prvo što se može zapaziti u njegovoj istoriji da jeona, ipak, jedan brz ali, ipak, koristan kroki, odnosno pregledpersijske književnosti i da je ta istorija obuhvatila i oblast filos-fije, delimično obrađujući istoriju istočne islamske filosofijekako bi se bolje razumele neke književne škole i žanrovi. Akoliko je teško neke pojave i autore izdvojiti iz zajedničkog kor-pusa srednjevekovne islamske kulture pokazuje, upravo,poglvalje ove knjige koje se bavi islamskom filosofjiom (pre-vodilac je često naziva «teozofijom»!) i islamskim misticizmom.Stoga ovu Istoriju valja pažljivo čitati, naročito što je njen pre-vodilac g. S. Halilović naš zemljak iz Srbije, talentovani mladi,islamski, šiitski bogoslov, odličnog obrazovanja, koje je u

Page 9: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Uvod 11

glavnom stekao u čuvenom Komu i samostalnim radom, rela-tivno uspešno prebrodio, kao teozof, prepreke koje pružaprenošenje poetičkih i književnih termina iz jedne u drugu, sas-vim različitu, književnu sredinu. Uz, u glavnom, lep jezik i jasanstil, g. Halilović nam je pružio priliku da ovu književnostvidimo «iznutra». Sve ostalo mora čitalac sam proveriti, ali senadam da neće biti razočaran, mada se radi o jednom pristupufenomenu književne istorije koji je različit od našeg tzv.estetičkog horizonta.

Međutim, valja istaći da naš obrazovani čitalac već imaneka predznanja o persijskoj književnosti i njenoj istoriografiji.Ipak, nije na odmet pomenuti da je na prostoru do skora jed-nog, zajedničkog jezika većine Južnih Slovena, koji se nazivaosrpskohrvatskim jezikom, osmišljeno upoznavanje sa per-sijskom književnošću otpočelo je u trećoj deceniji prošlog veka,kada je uvedena nastava iz ove književnosti na Filozofskomfakultetu u Beogradu na kojem je, kao bečki đak, skoro polastoleća, pionirski delovao zanačajni evropski orijentalilsta profe-sor Fehim Bajraktarević. Ali, preko nemačkog romantizma, bla-godareći ponajpre Jovi Jovanoviću-Zmaju, znali smo još u 19.veku šta je rubaija, a porodica Ilić je dala ne mali prilog u koristobjektivnog upoznavanje islama i istočnjačke poezije, posebnopersijske. Prva istorija ove književnosti pojaviće se u Mostaru1924. god. pod naslovom Kratak pregled persijske književnostiiz pera vrednog muslimanskog intelektualca i prevodiocaHuseina Gjoge. Nadahnuta predavanja prof. Bajraktarevića teksu posthumno objavljena pod naslovom Pregled istorije per-sijske knjževnosti (1979). Vredno je ovde istaći da je prof. Bajr-katarević održavao veze sa jednim od najvećih iranista prošlogaveka, Rusom E.E. Berteljsom. Najzad, krajem prošloga vekapojavila se do sada najozbiljnija i najiscrpnija istorija persijskeknjiževnosti na tzv. srpskohrvatskom, bošnjačkom jeziku JužnihSlovena. Njen autor je naš najpoznatiji iranista, prof. BećirDžaka iz Sarajeva (Historija persijske književnosti /od nastankado 15. veka/, Sarajevo, 1997).

Naravno, u Evropi gde je orijenatilstika kao disciplina bilai ostala vrlo razvijena, iranistika je imala mnogo više pregalaca

Page 10: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

12 Istorija persijske književnosti

koji su se rano potrudili da ponude prve istorije te književnosti,mnogo ranije nego što su i sami Persijanci pokušali da tako štoučine. Od više značajnih autora pomenuću ovde samo one kojisu, čini mi se, dali najiscrpnije prikaze istorije te sjajneknjiževnosti, ili su se istakli svojom izuzetnom erudicijom. To suBritanci Arberi i Braun, Čeh Jan Ripka, Nemac Horn, ItalijanPici, Rusi A.E. Krimski, Braginskij i već pomenuti Berteljs.

U Beogradu, 11. maja 2004.Rade BOŽOVIĆ

Page 11: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Uvod 13

UVOD

Sabiranje istorije persijske književnosti je izuzetno težakposao; ispisivanje istorije kulture i književnosti, koja se proteže,u najmanju ruku, kroz tri hiljade godina, za sobom povlačimnoštvo planova, teorija, putovanja, izučavanja, razgovora isavetovanja. Na tom polju su nekoliko istaknutih autoriteta, već,odvažno koračali i donekle prokrčili put. Izuzevši one zbirke oživotu književnika, kao što su Lubab al-albab (Probrano međuprobranim odlomcima) i Madžma' al-fusaha' (Skup kras-norečivih), u prošlosti se i u opštim istorijama, poput one Ravzatas-safa i 'Alam-e ara-je 'Abasi ('Alam-e ara-ye 'Abbasi), uodređenim delovima, osvrtalo na biografije umetnika i pesnika,gde su i njihova dela bila predstavljena. U novije vreme su se,na jedan inovat ivan nač in, pojavi le i razne «is tori jeknjiževnosti». Edvard Braun (Edward Browne), prof. Badi'uza-man Foruzanfar, dr Šafak, Herman Ete (Hermann Ethe), JanRipka (Rypka) i dr Zabihulah Safa, spadaju u najuglednijeautoritete što se ispisivanja istorije u persijskoj književnosti tiče.Prema tvrdnjama današnjih učenjaka iz ove oblasti, metodepisanja istorije persijske književnosti delimo u nekoliko kategor-ija:

1. sakupljanje istorije persijske književnosti na osnovuistorijskih podataka o raznim političkim dinastijama koje suvladale u naučnim krugovima persijskog jezika i književnosti;

2. sakupljanje istorije persijske književnosti na temeljuknjiževno – filosofskih škola;

3. prikupljanje istorije persijske književnosti na temeljuraznih književnih stilova, koji su nastajali tokom istorije;

4. prikupljanje istorije književnosti na osnovu knjževnihvrsta;

5. prikupljanje istorije književnosti zasnovano na svimpomenutim metodama u gore četiri tačke.

Kada bi jedan istraživač političke istorije, prilikom razvi-janja svoga rada, stavio glavni akcenat na dinastije koje su bilena vlasti, pri čemu bi samo sekundarno razmotrio pitanje kul-ture, civilizacije i književnosti, on bi, ustvari, učinio ono što je

Page 12: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

14 Istorija persijske književnosti

prirodno i očekivati od njega. No, jedan pisac istorije kulture,književnosti i umetnosti će moći da, umesto političkih dinastija,za temelj svoga rada odredi kulturna razdoblja, te da nekolikovelikih mislilaca, koji su imali svoj vlastiti stil, predstavi kao uti-cajne izvore književnog duha. S kakvom bi se poteškoćomsuočili kada bi npr. umesto da kažemo gaznovidsko, seldžučko,harazmšahidsko, mongolsko ili tejmuridsko razdoblje, kazali inapisali Ferdosijeva, Sana'ijeva, Nezamijeva, Sa'dijeva, Mevlan-ina, Sa'ibova ili... epoha? Potrebno je da razjasnimo da li, usvojim istraživanjima o kulturi, tvrdimo da je politika primarnai od ključne važnosti ili su nam, pak, književni i kulturni temeljinajvažniji. Možemo li, dakle, kulturu svakog naroda i nacijezamisliti kao nepregledan okean, u kome plove brodovi poli-tike?

Naravno, kultura i politika uzajamno utiču jedno nadrugo, no, na istraživaču je da pojasni koje od to dvoje, ipak,dominira nad onim drugim. Stoga, nipošto se za ozbiljnoistraživanje ne može prihvatiti jednostrano sagledavanje uticajajednog na ono drugo. Istraživač književnosti, u svemu tome,prirodno je, bez osvrtanja na to koji je od ova dva elementa kul-ture i politike, u određenom razdoblju, bio dominantniji, mora,udovoljavajući zahtevu svog osobenog kulturnog obzira, da senajviše okrene svojoj struci i da još više dočara bleštanje obzorjakulture i književnosti, kloneći se, pritom, prekomernih ili zane-marujućih iskaza o ovoj političkoj dinastiji ili onom ratnomvojskovođi. Šta ako za jednog osvajača kažemo da je bio željanubistava i krvoprolića, a ono istoga, drugi narodi i narodnostikoji govore persijski jezik, nazivaju velikim spasiteljem? Tako bijednostrani iskazi te vrste umanjili kulturnu važnost našegarada i same nas uvukli u političke i međunarodne netrpelji-vosti. Po mišljenju pisca ovih redaka, istoriju književnosti trebaispisivati u svetlu razvoja i usavršavanja pesme, priče, drame imedija. Ukoliko se još tome pridodaju druge teme iz raznihnauka, odnosno iz istorije, politke, geografije, alhemije, magiječula vida, onda ćemo pred sobom imati delo koje liči na enciklo-pediju. Teme koje su razvijane u ovoj knjižici, samo su poređanepo jednoj inovativnoj skici, i pri tome smo se, kao pisanim

Page 13: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Uvod 15

izvorom u polju istorije persijske književnosti, poslužilipomenutim književnim delima istaknutih iranskih i neiranskihpisaca.

U početku su razmatrane određene filosofske i teološkeškole koje su, u ulozi kulturnih uporišta, uzdigle književna dela.U sledećim delovima se govori o književnim stilovima i o tomekoji pojedinačan stil odgovara kojoj filosofskoj školi. U zadnjemdelu se govori o književnim vrstama. Prema tome, pri ispisi-vanju ovog dela se insistiralo na školi, stilu, razdobljima iknjiževnim vrstama.

Na kraju se iskreno zahvaljujem Ahmedu Rasuliju i M.Akbariju koji su mi pomogli u ispisivanju, pribavljanju izvora iu pripremi za štampu ove sadržine.

Ahmed Tamimdari

Page 14: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

16 Istorija persijske književnosti

Page 15: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

17

Poglavlje 1

INTELEKTUALNE I FILOSOFSKE ŠKOLE

Definisanje i relativno obuhvatno i potpuno opisivanjeistorije umetnosti, posebno književnosti, ne izgleda da bi bilodovoljno ispravno, ako se ne bi osvrnuli na njihova intelektu-alna, filosofska i teološka uporišta. S toga ćemo se ovde potru-diti da se ukratko udubimo u intelektualne, filosofske i teološkeškole, kako bi predstavili i one književne stilove koji su pove-zani s tim školama. Još ćemo se dotaći i književnih vrsta, odgo-varajućih svakom pojedinačnom stilu, da bi prikazali kako su seknjiževne persijske vrste razvijale i menjale unutar i izvan Irana.

U okviru intelektualnih, filosofskih i teoloških kretanja,susrećemo, generalno sagledavajući, pet misaonih tokova:

1. filosofska škola peripatetičara,2. škola iluminacije i gnoze,3. teološke škole,4. Sadrina škola transcendentne filosofije i5. nove filosofske škole – naše doba.Pomenute škole kako su uticale na književne i umetničke

stilove, tako su, donekle raštrkano, i manifestovane u delima iraznim književno – umetničkim vrstama.

1. Filosofska škola peripatetičara1

Od kada je u abasidskom dobu, u ranom drugom lunar-nom po hidžri / osmom veku, otpočeo «pokret prevođenja»,mnoge vredne knjige su sa grčkog, sirijanskog, pahlavijskog,sanskrita i drugih jezika, prevedene na arapski i onda na per-sijski jezik. Taj proces je bio uzrok da se, među muslimanima,istaknu razni misaoni i filosofski tokovi, i posebno dela grčkih

1 Saliba, Farhang-e falsafi, str. 590.

Page 16: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

18 Istorija persijske književnosti

filosofa. Prevođenje tih spisa je, naravno, u islamskom svetusmeralo ka mnogostrukim ciljevima, na koje se ovde nemožemo osvrnuti. Samo ćemo nazreti da je jedan takav cilj,verovanto, bio da se islamski principi i nauci kompariraju saraznovrsnim drugim naucima koji su prispevali u rukeistraživača putem prevođenja1. Prevođenjem naučnih dela istak-nutog grčkog teozofa, Aristotela, islamski i iranski intelektu-alno-filosofski sistem se našao pred novim horizontom, onimšto je postalo poznato kao filosofska škola peripatetičara(mašša’) ili peripatetička (mašša’i). To nipošto ne znači da suislamski i iranski učenjaci bili isključivo imitatori i da su sledilisve ono što je Aristotel kazivao. Naime, aristotelovska misao jeponajviše bila sklona čisto intelektualnim i racionalističkim pro-matranjima. Al-Kindi (umro 252/866) se, po prvi put u islam-skim krajolicima, prihvatio tog filosofskog metoda, premda jeon, u svojoj filosofskoj školi, aristotelovsku filosofiju sagle-davao u svetlu aleksandrijskih komentara, koji su je uskladili saneoplatonizmom. U ovoj školi su nauka i filosofija uživaleizuzetno veliki ugled. Među sledbenicima ove škole susrećemoAbu Sulejmana Sadžestanija (umro 391/1000) i Abu RejhanaBirunija (umro 440/1047), koji su u svojim delima koristilipomenuti metod, iako je u delima Abu Sulejmana, filosofija, akod Abu Rejhana, nauka dominantnija. Al-Kindijeva dela, autorAl-fihrist-a spominje njih 240, imala su veliki uticaj na nadola-zeće filosofe, a naročito Avicenu. Kindi je bio sledbenikmu’tazilijskih teloških principa i radio je na tome da ta vero-vanja sistematizuje na jedan filosofski način. Stoga je insistiraona čvrstoj povezanosti razuma i verovanja, i filosofije i religije,stavu koji se nalazi i u Farabijevom i Aviceninim delima2.

Posle Al-Kindija se na filosofskom prestolju pojavljuju nje-govi neposredni učenici, ugledni autoriteti kao što su: Ahmedibn Tabib Sarahsi (živeo otprilike 218/833-286/899), inače ši’a iučitelj abasidskog halife Mu’tezida, zatim Abu Ma’šar Balhi(umro 272/885), poznat na Zapadu kao Albumasar, Abu Zejd

1 Nasr, Se hakim-e mosalman (Tri Muslimanska Mudraca), str. 13.2 Ibid., str. 13.

Page 17: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 19

Balhi (umro 322/933) i drugi. Oni su, zapravo, razvili naučneaspekte Al-Kindijeve škole u islamskoj civilizaciji. No, mora seza pravog Al- Kinijevog naslednika, u filosofiji, znati Abu NasrFarabi (259/872.-339/950.), na Zapadu dobro poznat kao Alfara-bius. Njegovo puno ime je Abu Nasr Muhamed ibn Tarhan ibnUzalag Farabi i rođen je 259/872. godine u Vasiću, blizu gradaFarab u Transoksaniji. Oskudne su informacije o njegovomživotu, pa, stoga, učenjaci koji su istraživali o njegovim delima iživotu, kao što su Štajnšnajder (M. Steinschneider), IbrahimMadkur, Ditrisi (F. Dieterici), Rozental (R. Rosenthal) i Valcer(R. Walzer), nisu mogli da razjasne sve mračne detalje iz njego-vog života1. Farabi je još kao mlad otišao u Bagdad i tamo učiorazne nauke pred Johanom ibn ’Ajlanom (Yuhanna ibn ’Aylan).Postao je vrsni poznavalac logike, filosofije, arapske sintakse,muzike i matematike i napredovao je u učenosti do te mere dasu ga nazvali «Drugim masterom», iza Aristotela.

Podrška koju je imao od strane vladajućih Hamdanida,pristalica ši’ijstva, pokazuje da je on, verovatno, bio ši’ijskeorijentacije. S druge strane, njegovo učenje o poslaničkoj teozo-fiji ima određenih zajedničkih tačaka sa verovanjima ši’ijskihmislilaca2. Farabi je, napokon, posle osamdeset godina života,umro 339/950. godine u Damasku. Pored filosofskih spisa, zasobom je ostavio i knjigu po imenu Al-musiki al-kabir (Velikamuzika)3. Njegova izučavanja su većinom izvijana na temeljupitagorejskih teorija. Njegova filosofska gledišta, generalno,imaju tri temeljne odlike:

a) Logičko i filosofsko razlikovanje esencije i egzistencije,stvar na kojoj će, u idućim vekovima, filosofi kao što su Sohra-vardi, Avicena i Sadrudin Širazi, razviti izvrsne studije. Temel-jno, Farabi je zastupao ideju o primarnosti egzistencije. Unjegovim delima se susrećemo i sa razlikovanjem Nužne i kon-tingentne egzistencije, kao i sa studijom o nužnosti Egzistencije.

b) Ideja o izlivanju intelekata iz Prvog intelekta, na kojuFarabi ukazuje principom «Iz Jednog ne izliva sem Jedno». Iako

1 Ibid ., str. 154.2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami (Historija islamske filosofije), str. 225.3 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 17.

Page 18: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

20 Istorija persijske književnosti

je Avicena, kasnije, razvio ideju o izlivanju intelekata, no izla-ganje studije o Delatnom intelektu i potencijalom intelektu, kaoi podela čovekova razuma u praktični i teoretski, zapravo, jesunovine u Farabijevoj epistemologiji.

c) Ideja o poslanstvu, kao najuzvišenija studija u Fara-bijevim delima. On je ovde bio pod uticajem Platonove«Države». Farabijeva politika je neodvojivo zasnovana na celomspektru njegove psihologije i kosmologije i, kao što smo nazna-čili, njegova ideja o poslanstvu je naporedna sa određenimučenjima ši’ijstva.

Farabijeva delaIz glavnih Farabijevih traktata možemo izdvojiti epistolu

Al-džam’ bajna ra’ja-i al-hakimajn (Usklađivanje ideja dva mud-raca), knjigu Fi agradi Arastatalis (O Aristotelovim nakanama),sumiranje nekih Platonovih dijaloga, epistolu Fi ma janbagi anjukaddam kabla at-ta’lim al-falsafa (O onome što treba naučiti prebavljenja filosofijom), Uvod u Aristotelovu filosofiju, Ihsa’ al-’ulum (Klasifikacija nauka), epistolu Fi al-’akl va al-ma’kul (Fi al-’aql wa al-ma’qul – O intelektu i inteligibliji), Fusul al-hikam(Dragulji mudrosti), Ara’u ahli al-madina al-fadila (Nazoristanovnika idealne države), As-sijasat al-madanijja (Građanskapolitika), Tahsil as-sa’ada (Pripravljanje blaženstva), i sumiranjePlatonova Navamis-a (Laws – Zakoni), od kojih, poslednja četiritraktata, zapravo, pojašnjavaju političku filosofiju Farabija.Pored ovih naslova, Farabi je za sobom ostavio još neke spise izraznih naučnih disciplina, koji su nestali, a od kojih nabrajamo:Ahlak-e Nikumahisi (Nikomahova etika), komentare na Aristote-lovu Meteorologiju i Metafiziku.

Premda je Farabi bio čvrsto privržen Aristotelu i njego-vom metodu rezonovanja, pokušao je i da sravni i dovede usklad stavove dva grčka teozofa, Aristotela i Platona. S takvomnakanom je pokušao da u knjizi Usklađivanje ideja dva mudraca,kroz proces harmonizovanja njihovih nazora, istodobno, proko-mentariše njihove ideje1. Farabi je, pored filosofije i politike,

1 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 16.

Page 19: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 21

odlično poznavao i sufizam / mistiku. Inforamacije koje su nampristigle o njegovom priprostom načinu života, pokazuju nje-govu sklonost mistici. Njegova knjiga Fusus al-hikam, zapravojeste čitav ciklus spekulativne gnoze, ispisane na temelju prin-cipa peripatetičke filosofije, knjiga koja je i dan-danas u sklopunastavnog plana [tradicionalnih škola]1. Farabi je izvrsnopoznavao filosofiju, muziku, matematiku i politiku, i štaviše,bio je dobro uveden u sve naučne discipline iz svog vremena.Stoga ga, nedvojbeno, možemo nazvati filosofom – učenjakom.

Pre nego što se skoncentrišemo na Avicenu i njegovaučenja, na tog najslavnijeg predstavnika peripatetičke filosofskeškole, nužno ćemo spomenuti velikog filosofa i lekara iz gradaReja, Muhameda ibn Zekerijaha Razija.

Muhamed ibn Zekerijah RaziRazi je rođen u gradu Reju negde oko 250/864. godine i

napustio je ovaj svet 311/923. ili 320/932. godine. Proslavio se ucelom svetu, i na Zapadu je poznat kao Razes (Rhazes). IzRazijevih pisanih dela odmah izdvajamo njegov magnum opus umedicini po imenu Al-havi (Sadržaj – Continens) i njegovuknjigu iz hemije Sir al-asrar (Tajna tajni). Poslednja knjiga jeostavila veliki uticaj na prirodne nauke iz autorovog vremena2.

Značaj Razijevog filosofskog rada se pokazuje u njegovimpolemikama sa intelektualnim tokovima ismailija. Razvijao jepisane filosofske rasprave sa velikanima te škole, Muhamedom Sar-hom od Nišapura i Hamidom od Kermana. Rasprava o alhemiji jejedan primer njihovih nesuglasica. Naime, ismailije bi, ovde, prišlihermeneutici, a Razi bi se, u slučaju spoznavaja prirodnih fenom-ena, suprotstavio svim vrstama hermeneutike i ezoterijske,odnosno simboličke interpretacije3. Ismailijski filosofi su se, osim uovom pitanju, digli protiv njega i u vezi vremena, prirode, duše iverovesništva. Razijeva studija o vremenu podseća na zarvanijskukosmologiju iz drevnog Irana, a u raspravi o verovesništvu on seokorišćava raspravama filosofa. Ismailije, međutim, tu stvar

1 Ibid., str. 18.2 Ibid., str. 19.3 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 195.

Page 20: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

22 Istorija persijske književnosti

smeštaju izvan dosega filosofa. U svakom slučaju, njegovi religijskii gnostički stavovi potiču iz platoničkih i manihejanskih ideja1.

Avicena (370/980-427/1037)Peripatetička misao je kulminirala u Iranu, pojavom iran-

skog slavnog teozofa, Avicene. Abu Ali Husein ibn Abdulah ibnSina je rođen, u mesecu safaru/februaru, u Afšaneu kod Buhare.Njegov otac je bio guverner pri samanidskoj vladi. Posle očevesmrti, otpočeo je sa putovanjima i proveo je neko vreme u Gor-ganu, Kazvinu, Hamedanu i Ispahanu. Za njegovu bistrinu sevezuje priča da je u svojoj sedamnaestoj godini izlečio samanid-skog emira Nuha i da je u osamnaestoj godini naučio sve naukeiz svog vremena2. Avicena, poznat kao i Šejh ar-ra’is (Vrhunskiučitelj) je umro u blizini grada Hamedana, gde je i pokopan.Njegova naučna dostignuća su bila uzrok da mu pripadnu tituleŠejh ar-ra’is, Hudžet al-hak (Dokaz Zbiljin), Šaraf al-mulk(Ekselencija svetska) i Imam al-hukama (Predvodnik teozofa).Zapadnjaci ga dobro poznaju kao Ibn Sinu ili Avicenu.

Avicenina dela možemo podeliti u tri kategorije:a) U prvu kategoriju, uglavnom, spadaju njegovi filosofski

spisi:1. Nidžat (Spasenje), koji predstavlja kratak sadržaj Šifa-a,2. ’Ujun al- hikma (Izvori mudroslovlja),3. Daneš-name-je ’Ala’i (Alaudevletova Knjiga znanja),

prva knjiga iz filosofije napisana na persijskom jeziku,4. Knjiga Šifa’ (Isceljenje – Sufficientia) i5. Al-išarat va at-tanbihat (Pokazala i upozorenja).Pored toga, napisao je i dosta epistola iz logike, psi-

hologije, kosmologije i metafizike.b) Druga kategorija je, univerzalno, vezana za priro-

doslovlje:1. Rasprave vezane za fiziku i meteorologiju, ispisane u Šifa-u,2. Kanun (Kanon), njegova poznata knjiga o medicini i

1 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 20.2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 237-241.

Page 21: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 23

3. Epistola iz medicine po imenu Al-urdžuza fi at-tib(Pesma o medicini).

c) Pod treću kategoriju podlaze njegova simbolična i ezot-erična dela koja je napisao pri kraju svoga života:

1. Epistola Haj ibn Jakzan (živi sin Budnoga),2. Risala at-tajr (Epistola o ptici), 3. Salaman va Absal,4. Tri posljednja poglavlja Išarat-a, po imenu Mantik al-

mašrikijjin (Logika istočnjaka)1, 5. Poezija Al-kasida al-’ajnijja o duši i6. Kratki komentari na nekoliko kur’anskih poglavlja2.Seid Nafisi i dr Jahja Mahdavi su 1331. i 1332. solarne /

1952. i 1953. u Teheranu štampali veoma vrednu knjigu o Avice-ninim delima.

Filosofski sistem Avicene sačinjavaju njegovi osnovni ele-menti iz peripatetičke aristotelovske filosofije i još neki osobenielementi neoplatoničke kosmologije, spregnuti sa religijskomkosmologijom islama. I pored svega toga, on je, najviše, uz Ari-sotela, što ne znači da je slepo imitirao njega, nego je, svojiminovativnim udubljivanjima, pojasnio zamršene tačke u aristote-lovskoj misli i, tako, pokušao da, uz pomoć određenih eleme-nata iz platoničke i neoplatoničke misli, izgradi novo filosofskozdanje. On je svoju filosofiju nazivao «Mudrošću orijentalca», okojoj govori u jednom proslovu u svom uvodu knjizi Šifa, gderazvija rasprave o logici. No, ova Mudrost orijentalca (mašriqiyy)nije isto što i Orijentalna mudrost (išraqiyy), koja će zaživeti vekili nekoliko vekova kasnije. U svakom slučaju, on je ostao odanperipatetičkoj tradiciji, premda je u nekim svojim delima, kaošto je Išarat va tanbihat, i posebno u svojim gnostičkim episto-lama, prizivao inovativno sagledavanje filosofije3.

1 Radi se, naime, o dva različita dela; knjizi Mantik al-mašrikijjin, koja je,ustvari, uvodni deo još uvek nepoznate Hikma al-mašrikijjin (Teozofijaistočnjaka), i o tri poslednja poglavlja celovite knjige Išarat. – (beleškaprevodioca)

2 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 28.

Page 22: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

24 Istorija persijske književnosti

Najvažnije osovine Avicenine filosofije jesu:1. ontologija i teologija,2. razlikovanje esencije i egzistencije,3. hijerarhija bića i studija o supstanciji i akcidentu,4. nužna i kontingentna egzistencija,5. znanje Nužne egzistencije,6. ideja o emanaciji i izlivanju,7. teorija o spoznaji,8. eshatologija i9. ideja o intelektima.Ova učenja su, generalno sagledavajući, preuzeta od

grčkih teozofa, uz dodatnu aromu osobenih islamskih nazora.Primera radi, dosta je poznato Avicenino učenje da: realitetsvake stvari zavisi o njenoj egzitenciji, a spoznaja stvari, napos-letku, jeste sama spoznaja njene egzistencije i njenog položaja istupnja u univerzalnoj ontološkoj hijerarhiji, stupnja kojiodređuje njene osobine i kvalitete. Svaka stvar u univerzumu,samim tim što jeste, počašćena je egzistencijom... Međutim, Bog,odnosno Sama Egzistencija, kao Načelo i Stvoritelj svih stvari,nije prva karika u jednom povezanom nizu, i stoga nije supstan-cijalno ili akcidentalno povezan sa bićima u univerzumu, većprethodi unuverzumu i transcendira ga.

Avicenina rasprava o egzistenciji se zasniva na temeljudve distinkcije... jednom se razlikuju esencija svake stvari injena egzistencija, a drugi put nužnost, kontingentnost i nemo-gućnost... stoga su univerzum i sve što je u njemu kontingentneegzistencije, koje ovise o Nužnoj egzistenciji... i kontingentneegzistencije, još, podlaze pod dve kategorije:

1. one koje, premda su, same po sebi, kontingentne egzis-tencije, postaju nužne po Nužnoj egzistenciji1

i koje obuhvataju

3 Da'erat al-ma'aref-e bozorg-e islami (Velika enciklopedija islama), ispod IbnSina.

1 Prevedeno je iz izvornika (Three Muslim Sages); u persijskom tekstu je,greškom, preneseno kao: «one koje su samo kontingentne egzistencije,bez toga da zahvate bilo kakvu nužnost». – (beleška prevodioca)

Page 23: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 25

transcendentne i proste / one koje nisu složene intelektualnesupstancije, odnosno arhanđele kao večne efekte Božije;

2. stvorenja iz sveta bivanja i nestajanja.Pored podele kontingentnih egzistencija na stalne i nastale,

on, takođe, deli egzistencije u supstancijalne i akcindentalne1. Sdruge strane, Avicenin život se odvijao uporedo sa izdizanjemteološke isma'ilijske škole, pa se čak tvrdi da su njegov otac i bratpripadali isma’ilijskom pravcu. Kao i kod Farabija, Aviceninaučenja prizivaju dosta strukturalnih sličnosti sa isma’ilijskom kos-mologijom, no, to nije bilo uzrok da se on ne uzdrži od zvaničnogprilaženja tom krugu, premda topao prijem Avicene od straneši’ijskih dvoranina i emira Hamedana i Ispahana, u najmanju ruku,potvrđuju njegovu privrženost imamijskom ši’ijstvu2. Avicenarazvija svoju antropologiju na temelju angelologije, u kojojpojašnjava osovinu kosmologije, kao i stupanj i položaj same antro-pologije. Stoga, njegove simboličke epistole, zapravo, prikazujunjegova osobna iskustva, iskustva zbog kojih Avicena, kao filosofkoji je dosegao do samospoznaje, jeste retka paradigma; primeraradi, epistola Haj ibn Jakzan izlaže zaziv ka saputništvu sa anđelom,a nad Risalat at-tajr-u, još jednim njegovim gnostičkim delom, su seudubljivali mnogi pesnici, kao što je Faridudin Atar (šesti i sedmi /dvanaesti i trinaesti vek) u poemi Mantik at-tajr. Ova Aviceninadela su, u temelju, alegorična i obuhvataju likove koji, nasimboličan način, ilustruju događaje iz unutrašnjeg života.

Najstariji podaci kojima raspolažemo o Aviceninomživotu, u tradicionalnim tekstovima, nalaze se u knjizi TatimmeSivan il-hikma (Prilog knjizi Očuvavanje teozofije) od Zahiru-dina Abul-Hasan Alija ibn Zejdija Bejhakija. Osim te knjige, sus-rećemo se sa još dva izveštaja o njegovom životu u ’Ujun al-anba' (Izvori obavesti) od Ibn abi Usajbi’e i u ibn KiftijevomTarih al-hukama (Istorija teozofa)3.

Između autoriteta koji su zablistali u Aviceninoj školi ipod uticajem njegove filosofije, izdvojićemo pristalice njegovihučenja, poznatog pesnika Omera Hajjama od Nišapura, Nasira

1 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 28-32.2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 214.3 Da'erat al-ma'aref-e bozorg-e islami, ispod Ibn Sina.

Page 24: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

26 Istorija persijske književnosti

Husreva, matematičara Ibn Hajsema od Balha i hadže Nasiru-dina Tusija. Avicenina razmišljanja su imala veliki uticaj i naAfzaludina od Kašana (Baba Afzala), Katbudina od Širaza,Dabirana Katibija od Kazvina, Kutbudina Razija, SadrudinaDaštakija, Gijasudina Mensura Širazija, Dželaludina Davanija iAsirudina (Athir ad-din) Abharija1.

Neki njegovi učenici su, takođe, svojim autorskimumećem, radili na plasiranju intelektualne zaostavštine svogUčitelja, od kojih nabrajamo: Abu Ubejda Đuzđanija, koji je celisvoj život proveo uz Učitelja i dovršio neke njegove nedovršeneradove, Abul-Hasana Bahmanijara, autora filosofskog dela Kitabat-tahsil, kao i Kitab al-hudždžet-a, zatim ibn Zejlea, koji je ispisaokomentar na epistolu Haj ibn Jakzan i rezimirao delo Šifa’, i AbuAbdulaha Ma'sumija, autora knjige o dokazivanju nadmateri-jalnih egzistenata Fi isbat al-mufarakat, ujedno i najučenijegučenika Učitelja, koji je napisao odgovore na Birunijeva pitanjaupućena Aviceni2.

2. Iluminativno – gnostička škola

Već smo u raspravi o peripatetičkoj školi naznačili da suizvesni istaknuti predstavnici tog misaonog toka, donekle biliskloni unutrašnjim i ezoterijskim sagledavanjima stvari pa jetako Farabi živeo jedan mistički život, a Avicena je zadnje god-ine svoga života proveo u ispisivanju gnostičkih knjiga. Čini seda su oni velikani, kroz sumnju u kategoriju posredno stečenog,diskurzivnog znanja, uzašli ka prosvetljenju i izravnom znanju.Tako su se iz ovog intelektualnog procesa razvila dva školskasistema:

1. Filosofska škola iluminacije,2. Intuitivna gnostička škola, nazvana «misticizam ili

gnoza». Uticaj ove škole na pisana i misleća znakovlja sledećihvekova je velik do te mere da ostali misaoni krugovi bivaju i

1 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 53-55.2 Ibid., str. 53.

Page 25: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 27

previđeni. Bilo bi besmisleno iščitavati gnostičku književnostpre promišljanja ovakvih škola.

2.1. Filosofska škola iluminacije (išraq)1

Išrak označava isijavanje svetlosti, osvetljenje, obasipanjesvetlom, a po terminološkom određenju pokazuje vrstuspoznaje koja je zasnovana na duševnom otkrovenju, spregnu-tom sa intuicijom. Suprotno peripatetičkoj doktrini, gde seracionalno saznavanje stavlja na vrh uzlazne lestvice čovekovauma, u ovoj se školi naglašavaju iluminacija i duševno prosvetl-jenje; i to stoga što je svetlost jasniji i spoznatljiviji realitet uodnosu na sve druge stvari, što će reći da ga nije potrebno nidefinisati. Škola iluminacije je, zapravo, iznedrila iz zagrljajadiskurzivnog i intuitivnog grčkog mudroslovlja, dočim na poljumetodologije, kristalizuje prevlaku između islamske filosofije istaroiranske teozofije i istočnjačkog misticizma i gnoze2.

Moglo bi se, na istorijskoj bazi, izreći da je peripatetičkaškola, u istočnom delu zemaljske kugle, nakon što je pretrpelaoštre prezire od strane sjajnih imama Muhameda Gazalija iFahrudina Razija, izgubila svoju moć i da je diskurzivni metodoslabio. Ta su događanja pripremila tlo za ekspanziju ilumina-tivnih i intuitivnih nauka. Da bi sveobuhvatnije prikazali ovuškolu, u nastavku ćemo se, ukratko, osvrnuti na život i delanjenog osnivača.

Šihabudin Jahja ibn Habaš ibn Amirak Sohravardi, poznat kaoUčitelj iluminacije – Šejhi išrak (549/1154-587/1191), rođen je uselu Sohravardu pokraj Zandžana. Uveo ga je u naukeMadždudin Džili u gradu Marageu, da bi, sa ciljem sticanjavisokog obrazovanja, otputovao u Ispahan i tamo učio predZahirudinom Farsijem. Puno je putovao i najzad, našao se u Sir-iji, u Alepu. Tamo ga je toplo prihvatio Melik Zahirudin,Salahudin Ejubijev sin, premda je, naposletku, njegov život

1 Saliba, Farhang-e falsafi, str. 142.2 Rašad, Falsafe az agaz-e tarih, tom. 2., str. 145.

Page 26: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

28 Istorija persijske književnosti

tragično okončan upravo zbog bliske veze sa dvorom i alepskimvladarom. Zapravo, ondašnji religijski autoriteti, odnosnojuristi, bacili su anatemu na njega i Salahudin je svome sinuZahirudinu uručio njegovu smrtnu presudu. Melik Zahirudin jeonako i učinio. Ipak, počašćen je titulama «potpomognutiCarstvom nebeskim», «stvoritelj vrlina», «master Šihabudin»,«Božanski naučenjak» i «učeni teozof»1. Srž njegova života okar-akterisan je isposništvom i bogoštovljem. Odvažno jeupražnjavao asketske vežbe, previđajući užitke materijalnogasveta. Katkada bi nosio pohabanu odoru, ili bi, u javnost, izlaziou sufijskom ogrtaču. Imao je zapanjujući naglasak i krasangovor, zbog čega je, u naučnim raspravama i pri razvijanjudijalektičkog silogizma, uspevao da savlada učenjake iz svogvremena. Mnogi su se ugledni orijentalisti, poput Ritera, AnrijaKorbena, Špesa (Spies) i Paula Kravsa, u svojim istraživanjima,usredsređivali na život Učitelja iluminacije, no, ne mogavši daosvetle mnoge tamne trenutke iz njegova života, okretali su seprikupljanju njegovih pisanih dela2. Opsežno je o njegovomživotu pisao i Šemsudin Šahrazuri, teozof iz 6-og i 7-og / 13-og i14-og veka, u svojoj knizi3, premda ni on ne zalazi u zamršenekutke Sohravardijeva života.

Sohravadijev filosofski nazor je, u celosti, prikazan u nje-govom monumentalnom delu iz filosofije, Hikmat al-išrak-u(Teozofija iluminacije). Sohravardi je, pre toga, ispisao nekekraće epistole iz logike, teologije i prirodoslovlja, koristeći peri-patetički metod sagledavanja stvari, epistole koje svoj kontinu-itet doživljavaju u knjizi, u odnosu na koju su one uvodne reči,dakle u Hikmat al-išrak-u4. Sam Učitelj iluminacije u uvodnomdelu ove knjige ukazuje da ona, obujmljujući kako intuitivno,tako i diskurzivno mudroslavlje, neće biti od koristi za one kojisu isključivo u potrazi za onim diskurzivnim, već da je odvećvažan uslov za čitaoca ove knjige to da mu je «Božanski blesakozario srce»5. Iz toga proizilazi da se filosofska putanja Učitelja

1 Šahrazuri, Nuzhat al-arvah va ravdat al-afrah, str. 10.2 Rašad, Falsafe az agaz-e tarih, str. 129.3 Šahrazuri, Nuzhat al-arvah va ravadat al-afrah4 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 291.

Page 27: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 29

iluminacije, odmah tu, odvaja od glavnog toka njegovih pretečau teozofiji, te da njegova filosofija smera ka nekoj vrsti gnostičkevizije. Čitalac, po Šahrazurijevim rečima, treba da bude «ustanju da odagna od duše svoje zaokruženja iz mračnoga sveta ida priželjkuje, uzvišenom odvažnošću, duhovni svet»1.Naravno, ne može biti da, u tom pogledu, Sohravardi ne budesličan gnosticima, kada ovi naglašavaju značaj duše i njenefunkcije. On insistira da je svaka duša, pre negoli siđe u telo,smeštena u svom anđeoskom prebivalištu, i kada se pripaja telu,duša ili njena unutrašnja srž se deli na dva dela od kojih je jedanna nebu, a drugi pada u telo. Zbog toga je ljudska duša uvektužna na ovome svetu, a konačno će dosegnuti do svoje srećeonda kada se sjedini sa svojom anđeoskom polovinom2.

Sohravardi je, ustvari, odlučio da dokaže anđeosko načeloduše, koja je, po njemu, zatočena i nesretna u zemaljskom svetu.Taj se njegov nazor može prizivati i u njegovoj priči o «Zapad-nom prognanstvu» (Al-gurbat al-garbijat)3, kao što se može upor-editi sa onim što gnostici, u svojim raspravama, nazivajuvečnim i anđeoskim, odnosno sa početnih 18 distihona Mevla-nine Mesnevije. Posebno je zanimljiva njegova angelologija, koja,zapravo, zauzima centralno mesto u njegovoj filosofiji,angelologija koja se dotiče pitanja spoznavanja anđeoskog svetai rasprave o hijerarhiji svetlosti koje se protežu od sveta sena donajuzvišenije Svetlosti. Onde je anđeo i čuvar sveta, i pribor,odnosno posrednik za spoznaju, i, najzad, ono do čega čovekhoće da dosegne i za čim je u konstantnoj potrazi u svom ovoze-maljskom životu4. On se, u ovoj raspravi, pored naglašenekur’anske terminologije vezane za pitanje anđela, znatno okoris-tio i terminima staroiranske mazdaističke angelologije, stvarkoja je bila uzrok da ga neki uvrste u persijske teozofe, izrekavšida je bio sklon zoroasterskoj duhovnosti5. Međutim, pojmov-

5 Sohravardi, Hikmat al-išrak, str. 2.; i Majmu'e-je asar-e farsi-je Šejh-eišrak, str. 462.

1 Rašad, Falsafe az agaz-e tarih, tom 2., str. 130.2 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 86.3 Ibrahimi Dinani, Še'a'-e andiše va šohud dar falsafe-je Sohravardi, str. 500.4 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 83.5 Rašad, Faslafe az agaz-e tarih, tom 2, str. 145.

Page 28: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

30 Istorija persijske književnosti

ima svetlost i tmina, on nipošto nije aludirao na magiansku svet-lost i tamu. «Nikada se ne sme pomisliti da su svetlost i tmina, unašoj terminologiji, isto ono što su govorili magianski nevernicii maniheanski otpadnici.» U svakom slučaju, Sohravardi govorikako lepota i blistavost anđela, neprekidno, obasjavaju svet ilu-minacije i zaslepljuju sve one koji to žele da vide. Po njemu, pre-brojavanje anđela, praktično, nije u granicama naše moći. Navrhu longitudinalnog niza, nalaze se arhanđeli, u kojima jenajuzvišeniji Vohumen – Najgolemija ili Najbliža Svetlost1. I upodeli fižičkih tela Sohravardi koristi terminologiju svetlosti, tekategorizuje stvari ovisno o tome koliko svetlosti primaju ili neprimaju. Naime, on deli stvari u svetlosne i tamne, one koje susvetlost u samoj svojoj biti, i one koje su, po sebi, tama.

Sohravardi u raspravi o eshatologiji insistira na svom ilu-minacionističkom svetogleđu, tvrdeći da je čovekova duša, sva-kog trenutka u svom životu, u potrazi za Svetlošću svihsvetlosti (Nur al-anvar), te da je njen ontološki položaj, poslesmrti, usko povezan sa količinom čistote i spoznaje koju jestekla u ovosvetskom životu. Tako duše podlaze pod kategorijesretnih, nesretnih i mudraca, odnosno teozofa. Nadalje, dušegnostika i Božijih miljenika, nakon što se otrgnu od tela, razvi-jaju toliko uzašašće da nadilaze i svet arhanđela, porinuvši ublaženu bliskost Svetlosti svih svetlosti2.

U raspravi o kauzalitetu, on razvija poznati stav peripa-tetičkih filosofa da svaki uzrok dominira nad svojom posledi-com, pridodavši tome da svaka posledica ljubi svoj uzrok.Najbliža svetlost vizira Svetlost svih svetlosti i pošto njih nerazdvaja nikakav zastor, ono se na nju izliva zrak Svetlosti svihsvetlosti3.

Onda je o viziji stvari postojalo dvojako objašnjenje:1. Stvari se mogu videti onda kada koničan zrak izađe iz

oka i nađe se na određenom objektu.2. Stvari se vide posredstvom slika opipljivih tela koje se

nalaze u oku.

1 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 84.2 Ibid., str. 90 i 91.3 Rašad, Faslafe az agaz-e tarih, tom 2, str. 149.

Page 29: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 31

Međutim, Sohravardi nije prihvatio ove definicije i tvrdio jeda se proces vizije odvija u okrilju iluminativnog znanja duše1.

Četrdeset i devet naslova Sohravardijevih napisanih delaklasifikovaćemo u pet kategorija:

1. Četiri velike didaktičke i doktrinarne knjige, ispisane naarapskom jeziku. U ovim delima se, prvo, razmatra peripa-tetička filosofija, onako kako ju je Suhravardi komentarisao, izatim se prelazi na iluminativnu teozofiju. U ovu tetralogijuspadaju: Talvihat (Knjiga obznana), Mukavamat (Knjiga opi-ranja), Mutarahat (Knjiga razgovora) i Hikmat al-išrak (Teozofijailuminacije).

2. Kraće poslanice na persijskom i arapskom u kojima sesumiraju problematike spomenute četiri knjige: Hajakil an-nur(Hramovi svetlosti), Al-alvah al-imadije (Pločice za Imadudina –na arapskom i persijskom), Partu-nama (Spis o zraku), Fi i'tikadal-hukama (O nazorima teozofa), Al-luma'at (Odblesci svetlosti),Jazdan-šenaht (Spoznaja Boga) i Bustan al-kulub (Bašta srca).

3. U simboličke i mističke priče ili novele, u kojima segovori o proputovanju duše kroz ontološke stupnjeve i dosegudo blaženstva i iluminacije, spadaju: Akl-e sorh (Crveniarhanđel), Avaz-e par-e Đabra'il (Pesma Gabrijelova krila), Al-gurbat al-garbijat (Zapadno prognanstvo), logat-e muran (Jezikmrava), Risala fi halat at-tufulija (Poslanica o detinjstvu), Ruzi badžama’at-e sufijan (Dan u društvu sufija), Risala fi al-mi'radž(Poslanica o Uzašašću), i Safir-e simorg (Pev grifa).

4. Prevodi i komentari na filosofske knjige i sveti tekst Čas-nog Kur’ana i predaja, kao što su: prevod na persijski AvicenineRisala at-tajr, komentar na Išarat, ispisivanje poslanice Fi hakikat al-išk (O suštini ljubavi) na osnovu Avicenine Risala fi al-išk.

5. Molitve i ritualna došaptavanja na arapskom, koja Sohra-vardi naziva Al-varidat va at-takdisat (Nadahnuća i posvećivanja)2.

Učitelj iluminacije se, pored toga, oglasio i u poeziji ipesničkoj umetnosti, premda njegove pesme, što se njihovestrukture tiče, podlaze pod kategoriju filosofske poezije. Izdva-

1 Ibid., str. 151.2 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 68-69.

Page 30: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

32 Istorija persijske književnosti

jamo njegovu odu Kafija (Qafiyat) o duši, koju je spevao u stiluAvicenine ode 'Ajnija1.

Sohravardijeva dela i njegova filosofija su prigrljeni,uglavnom, od strane ši'ijskog populusa. Najvažnije komentarena njegove knjige su ispisali Šahrazuri, njegov učenik i saradnik,te Kutbudin od Širaza, učenik hadže Nasira od Tusa i Sadrudinaod Konje. Moramo, pritom, da spomenemo i Mula Sadrovkomentar na Hikmat al-išrak, koji je štampan na marginama ulitografskom izdanju ove knjige. Ibn Kamune, alame od Hile,Dželaludin Davani, Abdurazak Lahidži i hadže Nasirudin Tusisu se, svi odvažno, udubljivali u principe iluminativne filosofije,sve dok to promišljanje Sohravardijevih dela nije kulminiralopojavom Mira Damada i njegovog učenika Sadrudina od Širaza,za vreme Safavida, kada je bila razvijana prava reforma u intele-ktualnom životu ši’ijske duhovnosti. U kasnijem periodu su ihadži Mula Hadi od Sabzevara i šejh Ahmed Ahsa’i, uglavnombili pod uticajem Učitelja iluminacije2.

******Dve intelektualne škole peripatetičke i iluminativne

filosofije su dostigle do svog vrhunca u 4-om i 5-om / 10-om i11-om veku. Peripatetička misao je u 4-om / 9-om veku zavlad-ala svim ondašnjim naučnim centrima do te mere da je prodrla iu krug religijskih i teoloških rasprava. Jedna od glavnih karak-teristika ove vrste filosofije je bilo insistiranje na prirodoslovlju(tabi’ijat) i astronomiji (falakijat), te su, već to rekosmo, prista-lice ove škole, većinom bili filosofi – učenjaci. Uticaj ovakvograzmišljanja se, u književnosti, da nazreti kod pesnika iz prvograzdoblja persijske pesme, posebno onih u krajolicimaHorasana. Možda se ne može zapostaviti prisustvo ovakvefilosofije kada ovi pesnici pažljivo sagledavaju prirodne pojave,objektivno se osvrćući na spoljašnji svet. No, peripatetička školaje, posle 5-og / 11-og veka, doživela dekadenciju i svoje mesto,malo po malo, ustupila intuitivnim i gnostičkim nazorima koji

1 Deh-hoda, Logat-name, pod Šejhi išrak.2 Nasr, Se hakim-e mosalman, str. 96.

Page 31: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 33

su široko promicani snagom iluminativno- filosofske školeUčitelja iluminacije, pa je, tako, i orijentacija pesnika od 6-og /12-og veka pa naovamo, definisana nekakvim subjektivnim iunutrašnjim usmerenjem, revolucija u književnosti koju suotpočeli autoriteti kao što su Sana’i i Atar. Ipak, glavni razlogekspanzije ove vrste razmišljanja ne leži, isključivo, u Šihabu-din Sohravardijevoj školi; tu se nameću misticizam / sufizam iislamska gnoza koji su, uživajući primetnu vitalnost još odprvih vekova posle pojave islama, neprimetno, potiskivali nastranu sve druge intelektualne škole i, naposletku, uskrsnuli kaoodveć sistematizovana intelektualna institucija. Tako su većinapersijskih pesnika i književnika, posle 6-og / 12-og veka,namerno ili nenamerno, književna persijska dela proželi mis-tičkim temama, posebno pesnici u iračkom i indijskom stilu i urazdoblju povratka, budući da su se, pri razvijanju strukturesvojih dela, ponajviše okoristili iluminativnim, gnostičkim i mis-tičkim sadržajima. Ovaj intelektualni tok se u istoriji islamsko-iranske misli naziva «misticizmom i gnozom».

2. 2. Škola misticizma i gnoze

Gnoza je onaj spoznajni put ili metod u islamskom svetu i udrugim Božijim religijskim tradicijama, gde se otkrovenje istinesmatra izvodljivim na temelju intuicije i iluminacije, a ne razuma idiskurzivnog znanja. Ovakvo gnostičko proputovanje u islamskomsvetu biva upražnjavano (skoro) isključivo od strane sufija, dok koddrugih naroda, sa različitim nazivima, jeste prepoznatljivo kao«spoznaja pristaša tajne»1. Gnostičke tradicije kod raznih narodaprizivaju određene zajedničke elemente, pa tako sve one,naglašavaju mogućnost zahvaćanja istine putem izravnog znanja,odnosno sjedinjenjem intelekta i inteligibilije, u spekulativnomaspektu, a na praktičnom planu, sagledavanjem skrovitih i egzoter-ijskih običaja i navika, te prilaženjem isposništvu i upražnjavanjuasketskih rituala, stvar koja u gnostičkom proputovanju, napos-

1 Zarinkub, Arzeš-e miras-e sufije, str. 9.

Page 32: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

34 Istorija persijske književnosti

letku čoveka vodi smeranju ka unutrašnjem svetu. Ustvari, gnoza jeona spoznaja koja biva prigrljena na osnovu unutrašnjih neopisi-vanih stanja, stanja koja manifestuju izravnu povezanost sa Abscon-ditumom. Tada se u biti gnostika i duhovnog putsnika razvijaadekvatna spremnost da pronikne u dubine stvari i da, zauzvrat,celovito potakne svoju misleću suštinu, dovodeći, tako, unutrašnjapočela svoje egzistencije u osobeni sklad. Premda su ovakva stanjakratkotrajna i bez stalnog dejstva, kada se god ponove, gnostik ihprepozna, što, postupno, pomaže da ona postaju stalna. Štaviše,kada ona nailaze, to se dešava bez imalo uticaja gnostikove volje;njemu od svega toga ostaje samo jedna uspomena u okviru pam-ćenja. To će reći da svaka stvar može, ponaosob, prouzrokovati onastanja. Jedna aluzija, spomen, boja ili jedan zvuk mogu uzdrmatignostika i prouzrokovati u njemu ekstazu1. U tom procesu, gnostikje svesan toga da je upravo on osovina sveta, izvorište egzistencije,te ishodište i majdan svih kontingentnih bića. Drugim rečima,usklađenost i sazvučje (ontološko sjedinjenje) sa egzistirajućimUniverzumom se zasniva na ljubavi. Tu je intuitivno zapažanje,neposredno i izravno.

Misticizam u kome se surećemo sa čitavim spektromraznih intelektualnih tokova, može sticati svoje ideje ne sa jed-nog mesta. Ukoliko bi se, na tom polju, razvila ozbiljnakomparacija, uvideli bi da sufijske doktrine, umnogome, odgo-varaju delovanju gnostika iz drugih naroda2. Evropskiistraživači su verovali da koren islamskog misticizma trebatražiti u zoroasterskoj duhovnosti, naucima hindusa, u hrišćan-skom monaštvu, neoplatoničkom mudroslavlju i u judaizmu3.Međutim, primordijalno i istinsko istočište islamskog misti-cizma, i pored svih onih spoljašnjih i intelektualnih sličnosti saverovanjima pristaša tajne u drugim narodima, dakako, jesuKur’an i islam. Hoćemo kazati da se to golemo kulturnopostignuće ne bi pojavilo na tlu različitih intelektualnih eleme-nata, da tu nije bilo prisustva Kur’ana i islama, premda onestrukturalne sličnosti i spoljašnje paralele u različitim izdan-

1 Ibid., str. 11.2 Ganij, Bahs dar asar va afkar va ahval-e Hafiz, tom 1., str. 9.3 Zarinkub, Arzeš-e miras-e sufije, str. 12-13.

Page 33: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 35

cima ezoterizma, aludiraju na jednoću primordijalnog Izvorišta.Gnoza, na svom praktičnom polju, priziva mnoge osobene kar-akteristike; da bi dosegao do teomonizma, do vrhuncačovečnosti, gnostik mora da krene sa jedne tačke i da prolazikroz razna ontološka staništa i stupnjeve, što se, po termi-nološkom određenju, naziva «duhovnim putovanjem» (sejr vasuluk). U tom proputovanju putnik (salik) prihvata daupražnjava niz specifičnih obreda koji, uobičajno, implicirajubogosluženja, klanjanja, isčitavanje kur’anskoga teksta iupražnjavanje teških ritualnih vežbi, na način kako je toopsežno prizivano u sufijskim spisama poput Atarove knjigeTazkirat al- avlija i Đamijevog Nafahat al- unsa. Svi se ti ontološkistupnjevi prevazilaze pod nadzorom i u svetlu uputa Savršenogčoveka čiju superiornost nalažu i titule šejh (stari mudrac),murad (priželjkivani), pir (stari), pišva (vođa), hadi (upućivač),imam (predvodnik), halifa (Božiji namesnik), kutb (pol), kamil(savršeni), mukamil (usavršavalac)... U svakom slučaju, putnikje u rukama nauma svoga pira i šejha, poput mrtvaca razbaštin-jenog od moći za slobodnim izborom; on je potpuno i savršenopredan naredbama i nalozima svoga pira. Pir, kao duhovnivođa (rah-bar), u sebi ima osobenih karakteristika koje su,uglavnom, usko povezane sa njegovim lepim kazivanjima,delima, vrlinama i spoznajama. Prema sufijama, na svetu uvekživi po jedan Savršeni čovek i kada on umre, zameni ga drugi itako svet ne ostaje bez srca, budući da je Savršeni čovek, ustvari,srce i središte sveta. On zna stvari u Univerzumu onakvimakakve jesu. Proniknuo je kako u anđeoski svet, svet duhova iarhanđela, tako i u fizički svet, i ne samo u njih, već i u Božanskisvet, svet Božije Biti i Njegovih večnih Atributa. Sam tajduhovni vođa je, već ranije, prošao razna stajališta spiritualnogproputovanja, na kojem je nadišao svoju egzistenciju i,doživevši porinuće u Njemu, ostao večan Istinskom Egzistenci-jom. Neke sufije tvrde da putnik, najpre, treba da prođe krozedukativne programe tradicionalnih verskih škola i da tamostekne znanje o verozakonu (šerijat), pa da tek onda priđe hani-kahu (samostanu) da, pred svojim odabranim šejhom, uči oduhovnoj stazi (tarikat) i iščitava priče o životu pređašnjih

Page 34: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

36 Istorija persijske književnosti

šejhova, kako bi se izravnije upoznao sa njihovim mističkimstanjima. U drugoj fazi, putnik će se odmaći od knjige i radićeono što šejh smatra da mu je podesno1. Značaj šejhove upute jedo te mere konstruktivan da se kaže i «jedan tren proveden saznalcem bolji je od hiljadu godina upražnjavanja rutualnihvežbi»2. Kada bi hteli da sumiramo sve ono što su sufije usvojim knjigama ispisali o piru i šejhu, uočili bi da «je šejh,poput Božijih poslanika, osoba čija je jedna dimenzija usred-sređena na stvorenja i na putnika, a druga mu je utonula uBogu, Istini. Stoga, on ima teomorfičnu osobnost u kojoj se man-ifestuju Božiji Atributi i Njegove svetlosne emanacije. Takvaosoba, zapravo, sagledava ono što su verovesnici viđali. On jepristaša metafizičke Zbilje (hakikat), od Koje mu je naloženo dase prihvati egzistencijalnog starateljstva (vilajat) i da budeSavršeni čovek»3. Intelektualni tok misticizma i gnoze je obgrliospecifične naučne sadržaje, uglavnom, preuzete iz misaone idoktrinarne strukture bića staratelja (evlija). Pored pojmovateomonizma, metafizičke Istine, duhovne staze, verozakona,putnika, porinuća, večnosti, i ... koje ukratko navodismo, usufijskim knjigama se razmatra širok spektar još drugihpojmova i njihovih implikacija; njih, ovde, da ne bi odužili,nećemo spominjati.

Teško je tačno precizirati od kada je zaživeo islamski mis-ticizam, premda se može potvrditi da su sufije, od drugog/osmog veka pa naovamo, imali prilično uređenu instituciju.Možemo se poslužiti primerom da je prvi hanikah izgradio AbuHašim Sufi koji je živeo još u drugom/osmom veku. Taj hani-kah se nalazio u Ramli u Palestini. Od tog datuma su se sufijevećinom skupljali u hanikasima, sufijskim gostionicama (ribat),tekijama ili u konačištima (zavije) i tu upražnjavali ritual zazi-vanja Božijih imena u osami. Sufije su, još onda, u hanikasimaustanovili instituciju četrdesetodnevnog osamljenja (ćelle-nešini) i drugih vrsta osama (halvat-gozini), koje se nalaze usamom središtu njihove doktrine. Prilikom takvih osama, sufije

1 Nasri, Sima-je Ensan-e kamel, str. 349.2 Nasafi, Al-insan al-kamil, str. 11.3 Zarinkub, Arzeš-e miras-e sufije, str. 90.

Page 35: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 37

bi konstantno obavljali ritual zazivanja imena Božijih (zikir); ovirituali bi uobičajno bili upražnjavani uz odveć definisaneobrede, te bi sufija, na primer, ponavljao takve termine kao štosu Allah i Hu (On), termini koji se prizivaju i u Kur’anu. Hani-kasi su bili i mesto gde su se održavali sastanci na kojima sepropovedalo i savetovalo, štaviše, tu su se održavali i duhovnikoncerti (sama’), koji se, ipak, uveliko razlikuju od onih drugihobreda; takav duhovni koncert je, po sufijama, bio obred koji biotuđio sufiju od smušenosti i mlitavosti. U Horasanu je sjajniAbu Said Abulhajr, po prvi put u petom/jedanaestom veku, izveoduhovni koncert1. Bilo je autoriteta, poput imama MuhamedaGazalija, koji, na osnovu juridičkog rešenja, nisu dozvoljavali takvuvrstu duhovnog koncerta i plesa, dok isti obred kod nekih drugihgnostika, poput Mevlane, uživa veliki ugled.

Proces pojave institucije sufija i gnostika u islamskomsvetu, počinje da se razvija od samog rođenja islama. Premdasufije u prvom/sedmom veku nisu imali uređenu organizaciju iusklađenu strukturu u svojim intimnim obrascima, no, ponjima, strahopoštovanje prema Svemogućem Bogu jeste bio fun-damentalni činilac koji ih je navodio da se potpuno predajuBožijoj volji2, što će reći da je sufija, ustvari, bio svaki muslimankoji je u sebi osećao duboko bogoštovlje.

U drugom/osmom veku se, pak, pojavljuju osobe kojeupražnjavaju čudan i osoben način života. Naime, oni u svomponašanju i izgledu nisu imali nikakve sličnosti sa ostalima, i toje bio uzrok da budu nazavani posebnim imenom, u ovomslučaju «sufijama» (izvedeno iz korena suf sa značenjem vune),zato što su oblačili vunenu odeću. Ova grupa sufija je najčešćeživela u pustarama i pećinama. Jedna od najvažnijih doktrinasufizma u drugom/osmom veku prizivala je neograničenopouzdanje u Boga i nenadmašivu nadu u Njegovu samilost, usvim trenucima života3. Među najpoznatijim sufijama u tomveku izdvojićemo dva sjajna autoriteta: Hasana od Basre (umro110/728), autora knjige Ri’ajat hukuki-llah (Poštovanje Božijih

1 Ibid., str. 94.2 Ganij, Bahs dar asar va afkar va ahval-e Hafiz, tom 1., str. 17.3 Ibid., tom 1, str. 26.

Page 36: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

38 Istorija persijske književnosti

prava), koja, čini se da je prvo sufijsko napisano delo, i Ibra-hima Edhema (umro oko 161/777), čija životna priča se priličnopodudara sa pričom o Budi, njegovom pokajanju i priključi-vanju pristalicama misticizma. U istom veku su živeli i još neko-liko istaknutih sufija, kao što su: Rebia Adevija, Abu Hašim SufiKufi, učitelj Sufijana Sevrija (umro 161/777), zatim Šakik Balhi,poznati Ibrahim Edhemov učenik, koji je bio počašćen da bude iu prisustvu Muse sina Džaferova - neka je mir Božiji na njihdvojicu - pa Ma'ruf Karhi, koji je prešao na veru predanih(islam) u svetom prisustvu Rizaha - neka je mir Božiji na njega -i Fuzejl Ajaz (umro 187/802), kome se pripisuje knjiga Misbah aš-šari’at (Svetiljka verozakona), beleške sa predavanja egzistenci-jalnog vođe Sadika - neka je mir Božiji na njega1.

U trećem/devetom veku nebo misticizma je ponosno obas-jano pojavom slavnih i sjajnih gnostika. Na njemu blista imeBajsazida Bistamija (umro 234/850) koji je izričito govorio oporinuću u Bogu i opstojanju u Njemu. U njegovim spisima iiskazima se prizivaju tri egzistencijalne dimenzije jastva, tistva ionstva2. Veliki gnostici ga svrstavaju u opijene duhovnjake, onekoji su, uglavnom, zborili u stanju mističkog transa pri gubl-jenju svesti, i pripisuju mu da je izgovarao određene ekstatičkeparadokse (šathijat), zbog kojih je na njega bačena i anatema.Moramo spomenuti i Bišra Hafija (umro 226/840), Sirrija Sakatija(umro oko 245/859), koji su bili paradigma brižljivosti isamopožrtvovanja u odnosu na stvorenja Božija, pa HarisaMuhasibija (umro 243/857) koji je živeo u vreme Ahmeda Han-bela. Ne smemo prevideti ni slavne sufije iz ovog veka, Džune-jda od Bagdada (umro 297/909) i Haladža (umro 306/918. ili 309/921). Džunejdu Bagdadiju je pripala titula «Sejid at-taifa»(poglavar sufijske stranke), i poreklom je iz iranskog Naha-vanda. Bio je umeren gnostik koji se čak uzdržavao da obučesufijsku odoru. Svojom praksom, Džunejd je osnovao bagdad-sku školu sufija i tako opravdao naziv «Šejha taife». U njegovimdelima se insistira na duhovnom proputovanju, istinogovorlju,

1 Motahari, Ašena'i ba 'olum-e islami, str. 100.2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 273.

Page 37: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 39

bistrini vere i bogosluženju. Džunejdova duhovonost leži uokrilju dveju dimenzija: verozakona i duhovne putanje (šerijatai tarikata), a oštro se suprostavlja tome da verozakonska rešenja,nakon što se dostigne do metafizičke Istine (hakikat), doživljav-aju derogaciju1. No, sigurno najzagonetniji sufija u istoriji gnozebio je Haladž Husejn sin Mensurov, verovatno poreklom izFarsa, koji je, pošto je zbog njegovih hrabro i nepažljivo for-mulisanih učenja na njega bačena anatema, završio na vešalima.On je u gnozi uzor slobode, odvaženosti i smelosti. Osuđen je nasmrt od strane juridika zbog njegovog poznatog inspirisanogparadoksa «Ana al-Hak» (Ja sam metafizička Istina), dakle, zbogtvrdnje da poseduje Božansku prirodu. Sufije tvrde da je Haladžovakve rečenice izgovarao u stanju mističke opojenosti, što namne dopušta da ga osudimo.

U trećem/devetom veku su, pored spomenutih, živeli još isufije Zunun Misri (umro 240/854) i Sahl ibn Abdulah (umro283/896. ili 293/905). Sve to govori o punoj važnosti ovog veka uistoriji misticizma, što se pojave mnogih gnostika par ekselanstiče. U ovom veku se sufijskoj doktrini pridodaju nove ideje iinovativni termini, kao što su: neobraćanje pažnje na spoljašnje ivremenske okolnosti, oblačenje vunene derviške odeće,isposništvo kao uvod u gnozu, mogućnost toga da u određenimslučajevima ritualna bogosluženja bivaju preprekom i zas-torom, naglašeni značaj ljubavi, voljenja, srca, opijenosti inadilaženja svesti, i sjedinjenje spoznavatelja i spoznatog,viđenje metafizičke Istine u svemu2.

U četvrtom/desetom veku su živeli sjajne sufijje, Abu BekrŠibli (umro između 334/945. i 344/955), Abu Ali Rudbari (umro322/833), Abu Nasr Saradž od Tusa, autor knjige Al-luma’ (umro378/988), Abulfazl od Sarahsa (umro 400/1009), Abu AbdulahRudbari (umro 396/1005) i Abu Talib od Meke (umro 385/995).Osim Saradžove knjige Al-luma’a (Odblesci) u napisana dela odvelike važnosti iz ovog veka spada i Kut al-kulub (Opskrba zasrca) od Abu Taliba Mekija.

1 Ibid., str. 274.2 Ganij, Bahs dar asar va afkar va ahval-e Hafiz, tom 1., str. 17.

Page 38: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

40 Istorija persijske književnosti

U petom/jedanaestom veku su živeli Šejh Abul-HasanHarakani (umro 425/1033), Abu Said Abulhajr (umro 440/1048),prvi sufija koji je pisao rubaije / četvorostihe, a poznato je da ježiveo za vreme Avicene, pa Abu Ali Dakak od Nišapura, poznatpo svojim žalopojkama (umro 412/1021. ili 415/1024), Abul-Hasan Ali ibn Osman Hodžviri (umro 470/1077), hadže Abdu-lah Ansari (umro 481/1088), poznat kao Pir od Harata (Vođaharatski) i imam Abu Hamid Muhamed Gazali (umro 505/1111).U poznate sufijske knjige iz ovog veka spadaju Kašf al-mahdžub(Raskrinkavanje zakrivenog) od Hodžvirija, kao i hadže Abdu-lahova dela Sad mejdan (Sto megdana) i Manazil as-sa’irin(Zastaništa duhovnih putnika). Međutim, spisi imamaMuhameda Gazalija, o kojima će niže biti reči, imali su pre-sudnu ulogu u usmeravanju gnoze i misticizma u sledećim vek-ovima. U načelu, peti/jedanaesti vek je uveliko važan upravozato što su sufije bili voljni da svoj trud usredsrede na ispisi-vanje svojih učenja i ideja.

Istaknuti islamski autoritet, Abu Hamid Muhamed ibnMuhamed Gazali Tusi, spada u najveće naučnjake pri šafi’ijskojpravnoj školi, koji je bio sklon misticizmu. Bogoslovske nauke jenaučavao u Đorđanu pred imamom Abu Nasrom Ismailijem.Nakon toga se vraća u Tus i uključuje se u predavanja iz filoso-fije i teologije Imamul haramejna Džuvejnija. Godine 485/1092.poznatsi vezir, hadže Nizamul-mulk ga je imenovao šefom kat-edre za predavanje, propovedanje, vaz i izvijanje naučnih dis-kusija u Nizamije akademiji u Bagdadu, gde on ostaje i održavasvoja predavanja do 488/1095. godine1. Poznato je da se, izrazloga intenzivnog preokreta koji se desio u njemu 488/1095.godine, odrekao svega i pošto je počeo da upada u sveobuh-vatni skepticizam, krenuo je u samoću u potrazi za mističkomIstinom2. Umro je 505/1111. godine u Tusu, gde je i pokopan3.

Broj njegovih važnih spisa, kako knjiga tako i napisanihposlanica, dostiže cifru sedamdeset4. Izdvojićemo najpoznatije

1 Ansari, Mabani-je irfan va tasavvuf, str. 162.2 Zarnikub, Farar az madrese, str. 109.3 Sadžadi, Mabani-je irfan va tasavvuf, str. 103.4 Homa'i, Gazali-name, str. 221.

Page 39: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 41

naslove: Ihja ulum ad-din (Proživljavanje bogoslovskih nauka),na arapskom govori o etici, veri i misticizmu i deli se na četiridela: bogosluženja, navike, uzroci uništenja, uzroci spasenja;Ahlak al-anvar (Etika svetlosti), Afat al-lisan (Štetnosti jezika),Asrar al-anvar al-ilahija (Tajne Božanskih iluminacija), Adab as-sufije (Obredi sufija), Al-basit o pravnim rešenjima šafi’ijskeškole, Tahafut al- falasifa (Nekoherentnost filosofa), Makasid al-falasifa (Namere filosofa), Risala at-tajr, Faza'ih al-batinija (Skan-dali ezoterista), Al-manhul (Iznureni), Mustazharij (Potpomog-nuti), opet sa namerom opovrgavanja ezoterista, i Al-munkiz minaz-zalal (Spasilac od zagubljenja). Njegovo najpoznatije delo napersijskom je Kimija-je sa’adat (Alhemija sreće) u kojoj serazmatra etika, i pisana je između 490/1096. i 500/1106. godine.Od njega su i Nasihat al-muluk (Savet suverenima) i nekolikopisama na persijskom. Za Gazalija se tvrdi da je uspešno radiona usklađivanju verozakona i mističkog proputovanja. Posebnoje obratio svoju pozornost tom pitanju u knjizi Ihja' ulum ad-din.U Kimija-je sa’adatu on razvija rasprave o spoznaji duše, Boga, oovom svetu, svetu posle smrti, te o teološkim naučavanjima pri-padnika sunijskog islama1. Njegov uticaj na islamsku gnozu sene može prenaglasiti. Metod i struktura Gazalijevih dela su bilikorišćeni u nadolazećim vekovima, kada se njegov uticaj jasnopokazuje u delima takvih autoriteta kao što su AbdulkadirGilani (umro 561/1165), Abdulkahir ibn Abdulah ibn Sohravardi(umro 563/1167), i Šihabudin Abu Hafs Omer ibn MuhamedSohravardi (umro 632/1234), i Izudin Mahmud ibn Ali KašaniNatanzi (umro 735/1334)2.

Gnoza u šestom/dvanaestom veku predstavlja kontinuitetone iz petog/jedanaestog veka, s tim što je Učitelj iluminacije, uovom, veku, formulisao iluminativnu teozofiju i tako otpočeoda ponovo zastupa intelektualne sisteme drevnog Irana, islamai grčke filosofije, u okviru jedne inovativne škole. U ovomrazdoblju, sufije su se, takođe, suočili sa intenzivnim i problem-atičnim otporom verskog fanatizma koji ih je umnogome distan-

1 Nafisi, Sarćešme-je tasavvuf dar Iran, str. 108.2 Ibid., str. 117.

Page 40: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

42 Istorija persijske književnosti

cirao od slobode razmišljanja, izgovaranja ili ispisivanjanjihovih naučavanja1. Ipak, gnoza je i u ovom veku, na osobennačin, zablistala u jednom novom obzorju, naime, tamo gde jebila pretakana u poeziju, naum kojeg je, po prvi put, naširokosproveo u delo slavni pesnik Sana'i od Gazne (umro 545/1150),po čijem tragu su nastavili drugi sufijski pesnici poput Atara.Ovaj preokret i prisustvo takvog nauma u mislima radnihpesnika bili su uzrok da se sufijska terminologija uključi ustrukturu persijske književnosti i da joj ponudi termine kao štosu: pivnica čarobnjaka (harabat-e mogan), čarobno vino (mej-emogan), duhovni vođa obučen u plavo (pir-e arzak-puš),sufijska odora (herke), sufija, egzistencijalno siromaštvo (fakr)...;na drugoj strani, u ovom razdoblju, osnovali su protivničkitabor oni koji su se suprostavljali širenju sufizma i koji su želelida opovrgnu sufijska učenja. U tu grupu spada Ibn al-Džavzi(umro 597/1200) koji je u svojoj knjizi Talbis-e Iblis (Sotonskanadahnuća) usmerio oštre kritike ka sufijama2. Ajnulkuzat odHamedana, jedan od najzanesenijih gnostika, živeo je u ovomveku. Bio je sledbenik Ahmeda Gazalija, imama MuhamedaGazalijevog brata, i zbog njegovih velikih zanosa, duhovnihushićenosti i izgovaranja ekstatičkih paradoksa, proglašen jenevernikom i 525/1130. godine je obešen3. Ajnulkuzat je zavreme svog kratkog tridesettrogodišnjeg života ispisao neko-liko vrednih dela. Značaj njegovih dela je mnogosrtuk: onde su,do tančina, predstavljena gnostička naučavanja sufija izhorasanskog kruga, pa jedan ogranak nedovoljno poznategnoze u planinskim predelima Irana, zatim osobena gnostičkaiskustva i najzad ekstatičko-ljubavnička dimenzija misticizma4.U Ajnulkuzatova dela spadaju: Zubdat al-haka’ik (Suma mis-tičkih istina), Šakva al-garib (žalba zatočenog), na arapskom iposlanica Jazdan-šenaht (O spoznaji Boga), Lava’ih (Nadahnuća),Tamhidat (Pripremne direktive) i još nekoliko pisama na per-sijskom. U svakom slučaju, neki spisi se ne mogu sa sigurnošću

1 Sadžadi, Mabani-je irfan va tasavvuf, str. 4.2 Ganij , Bahs dar asar va afkar va ahval-e Hafiz, tom 2, str. 24.3 Majel Heravi, Hasijat-e ajenegi, str. 38.4 Ibid., str. 41.

Page 41: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 43

pripisati Ajnulkuzati1. U temelju, svi njegovi spisi prizivajujedno fundamentalno načelo – ljubav. Ljubav je, po njemu, egz-istencija, čovek, život, entelehija, i u jednoj reči, šejh ili pir; nematog pira da bude savršeniji od same ljubavi, ljudav je nužniuslov u duhovnom proputovanju2. On tvrdi da je najsavršeniji inajvećim stepenom intelektualnog umovanja obdareni čovek,onaj što je lud u Ljubavi, budući da je, Ljubav, u stvari, zajed-nička Orijentacija čoveku i Bogu. Nadalje, Ajnulkuzat govori daje najozbiljnija varka u ljubavi stvar imaginalnog manifestovanjaontoloških objekata, a mundus imaginalus nije drugo do unu-trašnji / ezoterijski svet u čoveku. Stoga se on opredeljuje za raz-vijanje hermeneutike (ta’vil) nad takvim sakralnim tajnama isimbolima kao što su grob, Nekir i Munkir (dva anđela iz dra-matičnog posthumnog ispitivanja), posthumna staza / sirat...

Osim Ajnulkuzata u ovom veku su živeli i drugi slavnignostici: pesnik Sana'i i šejh Ahmed Đam, poznat kao «žendepil» (Izdrpani junak), rođen 440/1048. godine u Namku kodToršiza Kašmara u Horasanu i umro je 536/1141. u gradu Đam.U šejh Đamovo dela spadaju: Miftah an-nidžat (Ključ spasenja),Risala Samarkandija, Kunuz al-hikmat (Riznica mudroslovlja),Bihar al-hakikat (Mora istine), Ravdat al-muznibin (Baštagrešnika), Dženet al-muštakin (Raj ushićenih), Uns at-ta’ibin(Prisan prijatelj pokajnicima). Moramo spomenuti i Abdulka-dira Gejlanija koji je rođen 471/1078. u Gilanu, i umro je 560/1164. ili 561/1165. u Bagdadu. Potomak je Hasana sina Alijevog ipoznat je po titulama «šejh-e mašrik» (Duhovni vođa istoka) i«Gavs-e Gilani» (Duhovni pomagač iz Gilana). Poznate sučudne priče o njegovom životu u detinjstvu, kao kada je npr.naleteo na otmičare na putu ka Bagdadu. Govori se, a i u raznimknjigama je upisano, da je imao tu duhovnu moć da stvaraodređene mirakle3. Gejlani je na čelu «kadirijskog» sufijskogreda, a i Sa’di u drugom poglavlju Đulistana prenosi jednu hikajuo njemu. Napisao je dela: Al-gunja li talib tarik al-hak (Ono što ćezadovoljiti istražitelja na putu istine), Al-fath ar-rabani (Gospo-

1 Farmaneš, Ahval va asr-e Ajnulkuzat, str. 83.2 Ajnulkuzat Hamedani, Tamhidat, str. 96-97.3 Sadžadi, Mabani-je irfan va tasavvuf, str. 120.

Page 42: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

44 Istorija persijske književnosti

darsko razotkrovenje – 62 saveta), Futuh al-gajb (Razotkrovenjaskrovitog – 78 saveta), Javakit al-hikam (Dragulji mudrosti), Al-fujuzat ar-rabanija (Iluminacije Gospodareve) i jedna kolekcijapesama. Visoki zastupnik ekstatičkih paradoksa, RuzbehanBakli od Širaza, je, takođe, sjajni gnostik iz šestog/dvanaestogveka, rođen 522/1128. godine u gradiću Fasu1. Potpuno jeusavršio kur’anske nauke, egzegezu, nauku o predajama,jurispridenciju i gnozu, i držao je propovede skoro pedeset god-ina u širaskoj džamiji Atik. Za sobom je ostavio negde oko 60spisa, od kojih je, danas, ostalo samo sedamnaest. Iz njegovihpoznatih spisa možemo izdvojiti: Ara’is al-bajan (Nevestegovorništva), Maknun al-hadis (Zagonetne predaje), Haka’ik al-ahbar (Istinska značenja tradicija), Šarh-i šathijat (Komentar naekstatičke paradokse) i Abhar al-ašikin (Jasmin vernih ljubavi),uz njegove pesme na persijskom. No, ne smemo, u vezi sašestim/dvanaestim vekom, zaboraviti da spomenemo još jed-nog sufiju, čije simboličko ubistvo je posebno poznato – šejhNadžmudin Kubra, poznat po titulama «Šejh-e vali-taraš» i«Tammat-e kubra» (Najveći posthumni potres), poginuo je 618/1221. godine prilikom invazije Mongola. O njegovoj smrti jegovorio Mevlana u jednom gazelu, a kasnije i Đami u knjiziNafahat al-uns2. On je na vrhu «kubravijskog» sufijskog reda.Neki tvrde da je Mevlanin otac bio njegov sledbenik / murid.Krajem šestog/dvanaestog i početkom sedmog/trinaestog vekanailazimo na istaknute gnostike kao što su sjajni pesnik Atar,Abu Hafs Sohravardi (539/1144-632/1234) autor knjige Avarif al-ma’arif (Spoznavatelji spoznaja), pa Avhadudin od Kermana(umro 635/1237) i Ibn Farid Misri (umro 632/1234)

Šesti/dvanaesti i sedmi/trinaesti vek su posebno okarak-terisani pojavom dvojice najvećih pristalica izvornih nauča-vanja sufizma i islamske gnoze, naime sjajnih Muhjidina IbnArabija i Mevlane Dželaludina Rumija. Muhjidin Arabi, čije jepuno ime Muhamed ibn Ahmed ibn Ahmed ibn Abdulah šejhAbu Bekr at-Ta’i al-Hatami al-Andalusi, i koji je dobro poznat

1 Bakli Širazi, Abhar al-ašikin, predgovor 2 Đami, Nafahat al-uns, str. 423.

Page 43: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 45

po titulama Muhjidin (Oživljavatelj vere) i Šejhi akbar (Najvećivođa), rođen je u mesecu ramazanu 560. godine / 1164.1 uMursiji. Posle jednog sna, još dok je bio mlad, u potpunosti sepreokrenuo i otpočeo je da putuje po raznim španskimgradovima, da bi se, naposletku, našao u poseti marokanskomgradu Fasu. U ovom gradu, Ibn Arabi je napisao svoju Kitab al-isra’ (Knjiga o profetovom noćnom proputovanju). Odatle jeotputovao za Meku i tamo ispisao enciklopedijsko remek-deloAl-futuhat al-makija (Mekanska razotkrovenja). Godine 609/1212.vraća se u Konju i 627/1229. dovršava svoj magnum opus,ujedno i najslavnije sufijsko napisano delo u islamskom svetu,po imenu Fusus al-hikam (Dragulji poslaničkih mudrosti). Poredtoga, ostavio je za sobom i jednu kolekciju pesama pod nazivomTardžuman al-ašvak (Prevodilac ekstaza). Ibn Arabi je umro uDamasku 28. rebiu sanija 638. / 16. novembra 1240. godine.

Ibn Arabiju se pripisuju mnogobrojna dela. Neki kažu daje napisao 400 poslanica i knjiga, a drugi smatraju da se radi čako cifri od 8462. Najpoznatija dela su mu spomenuti Futuhati mak-ija i Fusus al-hikam. Futahati makija ima šest poglavlja i 560naslova. Fusus al-hikam sačinjavaju 27 dragulja, počevši od Ada-mova dragulja sve do dragulja Muhamedova - neka su bla-goslovi Božiji na njega i porodicu neporočnu njegovu. Napisanoje mnogo komentara na Fusus al-hikam , među kojima sunajpoznatiji opet Ibn Arabijev Miftah al-Fusus (Ključ Fususa), paonda komentari od Sadrudina od Konje, komentar od Telem-sanija, komentar od Davuda Kajserija, komentar od AbdurazakaKašanija i komentar od baba-Ruknudina od Širaza3.

Ibn Arabijevo gnostičko naučavanje se zasniva na posebnojinterpretaciji načela «jedinstva Egzistencije», premda je polaznatačka u njegovom razmišljanju teorija o logosu4. Po Ibn Arabiju,egzistencija svakog profete ponaosob u potpunosti korespondiraodređenoj ontološkoj ravni, nazvanoj terminom logos, a svaki logos

1 U izvorniku je, pogreškom, upisana 506/1112. godina kao godina IbnArabijevog rođenja. – (beleška prevodioca)

2 Fahri, Sejr-e falsafe dar đahan-e islam, str. 271.3 Ataš, Danešname-je Iran va islam, tom 5, str. 711.; i Mosahab, Da'eratol

ma'aref-e islami, tom 2, str. 1844.4 Logos znači znanje, Božiju reč (Kalima). To je ujedno i ime Isusovo.

Page 44: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

46 Istorija persijske književnosti

jeste po jedna epifanija Biti Božanske. Da Božija Bit nije imalaovakve poslaničke epifanije, Božija Egzistencija bi zauvek ostalaskrivena. Pošto svaki onotološki objekat ishodi, upravo, iz ove Egz-istencije, Ona mora biti Nedeljiva, Večna i Stalna. Tako, JednoćaBožije Egzistencije i dalje biva nespoznata i skrivena, dočim se onajGospodarnji obzir Božiji razotkriva pri spoznavanju, posredstvompozitivne ontološke ravni Gospodara i robovanoga. U prvomobziru – jednoći / ahadijat, Bog je sama Svetlost, a istovremenoSlepilo, iako u drugom obziru – Gospodarstvu, iz razloga što, kaoStvoritelj, implicira egzistenciju stvorenja, jeste mesto mnoštva irazlikovanja1.

Ibn Arabi u vezi atributa Božijih kazuje: «Bog će implicir-ati mnoštvo, samo u slučaju sagledavanja Njegovih atributa,odnosno Njegovih različitih epifanija. Ako se usmerimo na Nje-govu Bit, onda je On jedina Istina, a ako se usmerimo na Nje-gove atribute, koji su se razvili u procesu ontološke manifestacije,onda su to stvorenja, premda ovo dvoje, jedinsto i mnoštvo, prvi ipotonji, stalni i nastajući, Nužni i kontingentni, u svojoj biti, nisudrugo do jedna ontološka Istina»2. On na stvorenja gleda kao najedan niz večnih paslika koje su primarno egzistirale u ZnanjuBožijem. Takve paslike on oslovljava «stalnim esencijama /a’jani sabita». Bog je, kada je bio skrovit, hteo da bude razot-kriven i stvorio je stvorenja. Zato je odnos između Njega istvorenja, poput odnosa onoga pred ogledalom i njegove slike uogledalu3; sene i fizičkog tela, ili pak broja i jedinice. Dakle, onošto je Njemu moglo biti fundamentalnim povodom da stvorisvet iz ništavila, da ga počasti egzistencijom, jeste NjegovaLjubav prema Samome Sebi, na šta se aludira i u predajama:Bijah Riznica Skrivena, pa voleh da budem spoznat...4. IbnArabi Adama predstavlja kao prototipa čovekova i kao najvećuepifaniju, odnosno manifestaciju Božiju, i dodaje da je on, zbog

1 Ibn Arabi, Fusus al-hikam, str. 47.2 Fahri, Sejr-e falsafe dar đahan-e islam, str. 271.3 U knjizi stoji: «poput odnosa ogledala i slike u njemu», što ne može

biti adekvatno Ibn Arabijevom naučavanju. Primer onoga pred ogled-alom i njegove slike u ogledalu, izričito su prizivali mnogi gnostici usvojim knjigama (beleška prevodioca).

4 Ibn Arabi, Fusus al- hikam, str. 203.

Page 45: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 47

toga, Logos Božiji i Savršeni čovek. Utoliko je Savršeni čovek irazlog opstajanja ovoga sveta, pa čak njegov rezon d-etr. Premanjegovim kazivanjima, Božanski svet / lahut korespondira unu-trašnjem, odnosno ezoterijskom aspektu svakog pojedinačnogegzistenta, a telesni svet / nasut njegovom spoljašnjem aspektu,što će reći da se, po filosofskoj terminologiji, Božanski svetodnosi na supstanciju, a telesni svet na akcidenciju. Poštoontološki intenzitet Božije teofanije kulminira u čoveku, on jemikrokosmos i suma celoga stvaralačkog čina, kao što je inamesnik Božiji na zemlji iz razloga što manifestuje egzistenci-jalna savršenstva makrokosmosa i Biti Božije. U Ibn Arabijevojprofetologiji Muhamed - neka su blagonaklonosti na njega i nje-govu časnu porodicu - je prauzor Savršenog čoveka i zato, kaonajsavršenija epifanija Božija, korespondira «verovesničkomLogosu» i taj Logos je muhamedanska Zbil ja. Naime,muhamedanskom Zbiljom se želi ukazati na Duh, odnosno naNjegovu večnu bit, kao ishod najuzvišenije i poslednje manifest-acije Govora Božijeg (Logosa), ono što u filosofskoj kosmologijijeste Prvi Intelekt ili Univerzalni Intelekt, čije izravne manifest-acije jesu ontološke ravni celokupne hijerarhije Savršenih ljudi,odnosno profeta. Muhamed je najuzvišenija manifestacija iostale profete su niže manifestacije. Upravo ona muhamedanskaZbilja jeste pranačelo Stvaralačke snage, u okrilju koje je stvorensvet. Ovakav profetološki nazor uveliko odgovara ši’ijskojimamologiji, prema kojoj se na imama gleda kao na zastupnikaBožijeg i egzistencijalnog Pola celokupnog stvorenja1. Samočovek može spoznati Boga, zato što je njegova egzistencija oza-rena u svetlu svih Božijih atributa i savršenstava. On, na jednojstrani, sagledava suštinsku Istinu (Boga), a na drugoj, manifest-acije one Istine u osvedočenom / nezakritom svetu (stvorenja),dok anđeo, iz razloga jednostranosti svoje egzistencije, iskl-jučivo gleda ka Bogu, ka onoj uzvišenoj Istini2. U svojimspisama, Ibn Arabi, takođe, razvija sjajne rasprave o psihologiji,koje su imale veliki uticaj na književnost. On, ovde, priziva

1 Nikolson, Studies in Islamic mysticism, str. 38.2 Fahri, Sejr-e falsafe dar đahan-e islam, str. 273.

Page 46: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

48 Istorija persijske književnosti

suprotnost čovekove racionalne duše, odnosno duha i njegovatela. Telo je, ustvari, samo privremeni seraj duši, što će reći daovo dvoje ne povezuje nikakva srodnost, već da je duša, stogašto kao čista / nesložena supstancija dominira nad svim ani-malnim snagama, jedan deo sveta Božije naredbe, odnosnoDuhovnoga sveta1. Na najuzvišenijoj ravni sufijskog iskustva,duša promišlja jedinstvo svoga postojanja, i drugim rečima,doseže do stepena mističkog porinuća, kada se istrgne ne samoiz ograničenja svoje sopstvene egzistencije, nego iz čitavogsveta, jer samo tada zna za Boga. U ovoj fazi, duša, putemintuicije takvog iskustva, očito uviđa svepružajuće / apsolutnojedinstvo. Ibn Arabijeva naučavanja su, odmah u istom veku,imala veliki uticaj na takve autoritete kao što su Ibn Farid (umro632/1234), Mevlana (umro 672/1273) i Fahrudin ’Iraki (umro688/1289), i tako naširoko obogatila nepregledne riznicegnostičkog pojmovnika.

U istoriji islamskog misticizma Mevlani Dželaludinu odBalha (604/1207-672/1273) se daje poseban značaj. On je sinBaha-veleda, poznatog kao Sultan al-uluma (Suveren naučen-jacima), autora knjige Ma'arif. Dva Mevlanina vredna spisa,Mesnavija u kojoj je izložen čitav ciklus gnostičkog nauka i nje-govi gazeli, poznati u Iranu pod imenom Gazalijat-e Šams (ŠemsiTabrizijevi gazeli), nadahnut su pokazatelj duhovne ushićenostii unutrašnje topline; naravno, on je za sobom ostavio još neko-liko značajnih dela, kao što su: Fihi ma fihi (U tome je ono što je utome), Makatib (Ispisane istine) i Madžalis-e sab’e (Sedamskupova).

Mevlana svoje misli zahvata isključivo sa dva izvora:Kur’ana i predaja/hadisa. Čak i onde gde u svojim iskaziva-njima, nije inspirisan ovim svetim tekstovima, on se ni u jednomdetalju u svojim učenjima, ne zadužuje filosofima i aristote-lovcima. Toliko se Mevlana, posebno u Mesneviji, majstorskiokorišćavao časnim kur’anskim tekstom i stavcima iz njega, dasu za to njegovo remek-delo kazali da je Kur’an na pahlavijeziku. On smatra da tri ravni razumevanja kur’anskoga teksta

1 Afifi, The mystical philosophy of Ibnul-Arabi, str. 123.

Page 47: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 49

od strane puka, onih odabranih, i konačno samoga Boga, moguodgovarati raznim slojevima hijerarhije onih koji odluče da isči-tavaju tekst Mesnevije1. Veliki deo kur’anskih stavaka navedenih uMesneviji imaju zadatak da unaprede svoju hermeneutičkuorijentaciju, koju MevlanFa, najčešće, koristi da bi utvrdio iprokomentarisao svoje gnostičke naume, poput onoga u vezi sapričama o profetama2.

Mevlanini spisi su prožeti posebnom interpretacijomontološkog jedinstva Egzistencije, koja umnogome odgovaraIbn Arabijevom učenju. Jeste da postoji mogućnost da Mevlananije video Ibn Arabija, međutim često se susretao sa Sadrudi-nom od Konje, sjajnim komentatorom Ibn Arabijeve doktrine, ita veza je bila dovoljna da se znamenja Ibn Arabijeve škole pre-nesu na Mevlanu. Đami, u svojoj knjizi govori o jednom njiho-vom susretu3. Svakako, ono čemu, u Ibn Arabijevom jedinstvuEgzistencije, pripada fundamentalna važnost, jeste tvrdnja da jesama Egzistencija samo, primarna i da je, kao takva, pranačelo iizvor svih manifestacija. Mevlana ovakvo jedinstvo Egzistencijepriziva u sledećem distihonu:

Svepružajući bijasmo i jedna supstancija svi,bez glave i nogu bijasmo ono Načelo svi.

Mnoštvo i mnoštvene manifestacije one primarne Egzis-tencije on pojašnjava na drugim mestima, pa, npr., u jednomdistihonu kaže:

Kad u formu pređe ona čista Svetlost, beše brojna baš ko sene raznobojne kupole.4

1 Homa'i, Tafsir-e Masnavi-je ma'navi, str. 50-51. 2 Purnamdarijan, Dastan-e pajambaran dar Kollijat-e Šams; Purhaleki

Čatrudi, Farhang-e kesse-haje pajambaran dar Masnavi; Foruzanfar, Aha-dis-e Masnavi; i Foruzanfar, Ma'ahez-e kesas va tamsilat-e Masnavi.

3 Đami, Nafahat al-uns, str. 556.4 Kongre je kupola na čijem dnu su prozori u raznim bojama; spoljašnje

sunčevo svetlo, premda je jedno, biće manifestovano ispod kupole uvidu raznobojnih zrakova. – (beleška prevodioca)

Page 48: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

50 Istorija persijske književnosti

Ne može se prevideti velika sličnost ove interpretacije iIbn Arabijevih učenja. Međutim, Mevlaninu i Ibn Arabijevugnozu razdvajaju njihovi metodološki pristupi; naime, IbnArabi govori jezikom spekulativne gnoze, te, u okrilju dis-kurzivnog dokazivanja, iznositi filosofske rasprave, koje razvijau duhu logičkih zakona, dok se Mevlana, uveliko, usredsređujena instituciju intuicije i srca1. U Mevlaninim spisima, posvuda,dominiraju žalovanje, rastanak i daljina. Onde se talasa nekavrsta nostalgije, gnostičkog žaljenja i tuge. Posebno se to daosetiti u početnim crtama Mesnevije, u onoj intelektualnoj oso-vini koja je, najverovatnije, egzistencijalno i fundamentalnosredište / nadahnuće nailazećih šest svezaka Mesnevija, a ondaonaj rastanak nestaje, doživljava porinuće u iznenadnoj izavršnoj piščevoj tišini na kraju šeste sveske2. Budući da je sim-bol «naja» (flauta) u Mevlaninim pisanjima od ključne važnosti,to se može nazreti da naj priziva svoje puno značenje u slici egz-istencijalene vrednosti jednog gnostika koji je uspeo da se oslo-bodi svoga sopstva, onda kada «najnama / spis o naju»odražava taj podvig u napevu njegove duhovne čežnje. Oddavnina su komentatori usmeravali svoju pozornost na početnedistihone u Mesneviji, dakle na onu najnamu i za sobom ostavl-jali tumačenja različitih dimenzij3.

Ako bi za predmet svoje rasprave imali misticizam i nje-govo širenje u Iranu, nema sumnje da bi stavili akcenat nasedmi i osmi / trinaesti i četrnaesti vek, kao na najznačajnijerazdoblje u tom domenu. Preokreti nakon invazije Mongola upočetku sedmog/trinaestog veka i prisutnost teškoća i zabrinu-tosti u celom iranskom društvu, samo su neki razlozi da sedruštvo okrene istaknutim sufijskim šejhovima i učvršćivanjusvojih verskih uverenja4. Krajem šestog/dvanaestog i početkomsedmog/trinaestog veka, bila su zastupljena dva velika sufijskareda sa svojim osobenim školskim doktrinama:

1. kubravijski red na istoku,

1 Nikolson, Tafsir-e Masnavi, predgovor.2 Zarinkub, Bahr dar kuze, str. 9.3 Zamani Džafari, Nejname, predgovor.4 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1/3, str. 165.

Page 49: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 51

2. sohravardijski red na zapadu.Naravno, gnoza u sedmom/trinaestom veku je okarakter-

isana time da se tu, pored onih počela ushićenosti, veselja iopojenost i , j asno uviđa i neka vrsta usklađ ivanja /ispomešanosti sa filosofijom, sa ciljem justifikacije i rezonovanjasufijskih naučavanja. Iako se Ainulkuzat, po prvi put, u šestom/dvanaestom veku, beše okušao u tome, sada se u sedmom/trin-aestom veku, taj proces proširio, pa su čak neki autoriteti, poputšejha Nadžmudina Kubre (umoren 618/1221) pisali o tomečitave knjige. U ovom veku je živeo još jedan istaknuti sufija poimenu šejh Nadžmudin Razi, poznat kao «Nadžm-e daje»(umro 654/1256.), inače odgajan pred Medždudinom odBagdada, Nadžmudin Kubrinim učenikom. On u svojoj knjiziMirsad al-ibad (oprez Božijim robovima) opsežno raspravlja osvim kosmogonijskim etapama od početka do kraja stvaranja, teo začetku duhovnog proputovanja i njegovom svršetku, osmerniku i smerenom, i ljubavniku i ljubljenom1.

Poseban značaj za gnozu i misticizam u sedmom/trinaes-tom i u početku osmog/četrnaestog veka, ima odnos ši’ijstva isufizma. Iz sufijskih ši’ijskih redova moramo izdvojiti šejhijskodževrijski red koji je prikupljao sledbenike šejha Halife (umro726/1325), inače dosta uticajne u pokretu horasanskih Sar-bedar-ana, pa grupu sledbenika Mir Kavamudin Abdulaha Mar’ašijaMazandaranija (umro oko 781/1379), koji su bili potomci imamaAlija sina Huseinova. Takođe su i potomci šejh SafijudinaIshaka od Ardabila (umro 735/1334), učenika šejh Zahida odGilana (umro 700/1300), koji su uživali veliki ugled u Azer-bejdžanu, imali svoj red koji se ubraja u ši’ijske sufijske redove2.Među istaknutim šejhovima iz ovih redova, nailazimo i napoznatog pesnika Šah Kasima Anvara. On je poreklom iz Sarabakod Tabriza, gde je rođen 757/1356. godine i umro je u Đamu837/1433. Šah Kasim beše ušao u krug sledbenika šejh Sadru-dina, šejh Safijudinovog sina, po čijem je nalogu propovedaonjegova naučavanja po Gilanu, Kazvinu, Horasanu i nešto malo

1 Razi, Mirsad al-ibad, predgovor.2 Ibid., tom 1/3, str. 173-174.

Page 50: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

52 Istorija persijske književnosti

u Haratu. Imao je poseban respekt prema Hafizovim pesmama,pa ih je i pevao u svojim propovedima1.

Onda se u osmom/četrnaestom veku pojavljuje u Azer-bejdžanu sjajni sufija koji je u sažete rečenice pretočio širokapolja gnostičkog pojmovlja – šejh Mahmud Šabestari. ŠejhSa’dudin Mahmud ibn Aminudin ibn Jahja rođen je koncemsedmog/trinaestog veka i umro je 719/1319. (ili 720/1320. ili 725/1324) godine posle oko trideset i tri godine života. Pokopan je ugradu Šabestaru. U njegova dela spadaju: Hak al-jakin (Istinaizvesnosti), Mir’at al-muhakikin (Zrcalo istinskih istraživača),prevod Gazalijevog Minhadž al-abidin (Staza Božijih robova),poslanica Šahid (Osvedočitelj), Sa’adat-name (Spis o blaženstvu) imesnevija Golšan-e raz (Cvećnjak tajne). Mesneviju Golšan-e razje spevao 717/1317. u okviru odgovora na pitanja emira Husein-ija Huseina Heravija (umro 718/1318). Odgovorio je na njegovapitanja u 993 distihona i ta rasprava je, u celosti, sakupljena umesneviji Golšan-e raz. Ispisani su mnogi komentari na tuknjigu. Šejh Mahmud Šabestari je, pri raszvijanju svojih odgo-vora, bio pod uticajem sufijskih terminologija takvih autoritetakao što su Ibn Arabi, Sadrudin od Konje, Fahrudin Iračanin, kaoi naučavanja Gazalija, Avicene i Avhadudina od Kermana2.

Još jedan slavni pristalica spekulativnog misticizma uosmom/četrnaestom veku jeste Sejid Hajder Amoli, poznat kao«sufija». Rođen je, verovatno, 720/1320. i umro je oko 787/1385.godine; ostavio je za sobom izuzetno vredna dela iz raznih tem-atika, poput kur’anske egzegeze, pod naslovima: Al-muhit al-a’zam (Najpregledniji obim), Nas an-nusus (Tekst tekstova) iposlanicu Al-ulum al-alija (O uzvišenim naukama). Njegov Nasan-nusus je, u stvari, komentar na Ibn Arabijev Fusus al-hikam.On je, najpre, radio u vladinim institucijama i tamo sebi prib-avio ugled i veliki imetak, međutim, nakon intenzivnog unu-trašnjeg preokreta, koji mu se desio, negde, u tridesetoj godiniživota, otišao je na hodočašće. Malo se zadržao u Ispahanu, i uIraku je, jedno vreme, učio pred ši’ijskim teologom Alijem ibn

1 Zarinkub, Đostođu dar tasavof, tom 2, str. 206.2 Tamimdari, Irfan va adab dar asr-e Safavi, str. 309-311.

Page 51: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 53

Kašanijem Hilijem (umro 755/1354). Mir Hajder je, sledećiintelektualne obrasce pristaša duhovnog proputovanja, razvijaohermeneutiku nad takvim sakralnim pojmovima kao što suklanjanje, post, milodar, hodočašće i duhovno pregnuće /džihad. Utrošio je veliki trud da bi pokazao kako su istinskasuština sufizma i ši’ijstva jedno. Stoga je njegova ulogaumnogome presudna u pretakanju Ibn Arabijevih učenja uši’ijsku gnozu u Iranu.1

Sa’inudin Ali Torke (761/1359-836/1430) pripada sufijamaiz osmog/četrnaestog i devetog/petnaestog veka, i izgleda da sepoznavao sa Šah Kasimom Anvarom. On je u jednoj poslanicinapisao svoj komentar na Ibn Faridovu kasidu, što dovoljnopokazuje njegovu sklonost Ibn Arabijevoj školi.2

Već u devetom/petnaestom veku, gnoza napušta svoj iskl-jučivi obrazac jedne samostalne i odvojene doktrine i stapa se udruge intelektualne škole. U devetom/petnaestom i desetom/šesnaestom veku filosofi i teolozi se znatno više nego pre osrvćuna gnostičko pojmovlje, stvar koja će, umnogome, pomoćipojavi «Sadraove» transcendentne škole u Iranu.

Ne smemo zaboraviti ni Đamija, jednog od vodećihnaučenjaka u iranskoj gnozi, koji je takođe, smerao da zahvatiIbn Arabijeva učenja. Nurudin Abdurahman Đami je rođen 817/1414. godine u Harđerdu kod Đama i umro je 898/1492. Đamijevznačaj prelazi čak i preko njegove velike pesničke moći, iponovo se nameće u njegovim izvanrednim komentarima naIbn Arabijeva i Ibn Faridova dela. On je u svojoj poslaniciLavami’ (Bleštaji) izložio svoj komentar na Ibn Faridovu kasidu.Osim toga, protumačio je i objasnio neka Ibn Arabijeva učenja uknjizi Nakd an-nusus (kritički osvrt na tekstove) koju je napisao863/1458. godine.

1 Zarinkub, Đostođu dar tasavof, tom 2, str. 141.2 Nepretrgnuto osvedočenje Sa'inudinove sklonosti Ibn Arabijevim

doktrinama jeste, pre svega, njegov komentar na Ibn Arabijev Fususal-hikam. – (beleška prevodioca)

Page 52: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

54 Istorija persijske književnosti

3. Islamska teologija (kalam)

3.1. Ši’ije

Naziv «ši’ije» (Alijevog pristaše) će nositi svak ko smatrada je, odmah posle smrti časnog Poslanika, njegov izravnizamenik i prvi imam muslimana bio Ali. Ši’ije su bili intenzivnouključeni u muslimansko društvo još od najranijih periodaislamske zajednice. Anri Korben nastanak i razvoj ši’ijstva deli učetiri razdoblja1:

Prvo razdoblje je doba neporočnih imama i njihovih sledbe-nika i pristalica i traje do datuma koji označava Isčeznuće dvan-aestog imama 329/940. godine. U ovom razdoblju su živeli mnogiši’ijski velikani i izvrsni učenjaci, poput Hišama ibn Hakama, pris-nog prijatelja šestog imama, Muhameda ibn Jakuba Kulejnija, isvrs-nog poznavaoca predaja, i Abu Džafera od Koma (umro 290/902),prisnog sagovornika jedanaestog imama.

Drugo razdoblje seže od Isčeznuća dvanaestog imama(329/940) do vremena hadže Nasira od Tusa (umro 672/1273).Ovaj period od 350 godina je uglavnom okarakterisan ispisivan-jem zbirki ši’ijskih predaja i pojavom takvih teologa kao što suIbn Babuje/Babavejh od Koma (umro 381/991), šejh Mufid(umro 413/1022), Muhamed ibn Hasan Tusi (umro 460/1067),Kutbudin Said Ravandi (umro 573/1177), Murteza Alamulhuda(umro 436/1044), sejid šerif Razi, pa Fazl Tabersi (umro 548/1153. ili 552/1157), Ibn Šahrašub (umro 588/1192) i sejid Razij Aliibn Tavus (umro 664/1265).

Ovi izvanredni autoriteti su ostavljali za sobom vrednespise iz imamologije, a njihova diskurzivno-logička i racionalnametoda kulminira u delima hadže Nasira od Tusa.

Treće razdoblje obuhvata sve godine od hadže NasiraTusija (597/1200-672/1273) pa do reforme u Iranu za vreme Safa-vida i pojave ispahanske škole sa svojim sjajnim Mir Damadom(umro 1041/1631) i njegovim učenicima.

1 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 53-56.

Page 53: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 55

Ši’ijska misao je u ovom razdoblju pod dvojakim uticajemIbn Arabijevih učenja, sa jedne, i sledbenika NadžmudinaKubre, sa druge strane. Dodirivanje ta dva toka je imalo za pos-ledicu veliki uzmah u ši’ijskoj teozofiji i takvi autoriteti kao štosu Sa’dudin Hamavije (umro 650/1252), Mir Hajder Amuli,Ala’udevle Semnani, Šah Ni’metulah Valij i Sa’inudin Torkepoložili su veliki trud na polju doktrinarnog kombinovanjaši’ijstva i sufizma.

Četvrto razdoblje biva otpočeto za vreme Mula Sadre. Uovom razdoblju se kristalizuje neprikosnoveno usklađivanjedogmatskog verovanja, gnoze i filosofskog razumevanja, uzprodubljivanje ezoterijskog značenja verovesničke revelacije, inameće se u delima takvih autoriteta kakvi su Mula Sadra,alame Medžlisi i šejh Ahmed Ahsa’i. Obraćajući posebnu pažnjunaučnim pitanjima i racionalnim metodama, ši’ijski teolozi iimamijski učenjaci su uspeli da obogate islamsku misao širokimspektrom teoloških rasprava. U tom procesu, imamijske iismailijske ši’ije su imali znatno ozbiljnije poduhvate1. Ismailijeveruju da je, posle imama Džafera Sadika, sveegzistencijalnovođstvo / imamat stavljen na pleća njegovog najstarijeg sinaIsmaila, a ne imama Musu ibn Džafera, sedmog imama poimamijskim ši’ijama. Ismail je napustio ovaj svet još za vremenjegovog velikodostojnog oca, međutim, zamršene dimenzijetoga događaja, nisu mogle a da ne izrode sumnje oko njegovesmrti, i to je bilo dovoljno da jedna malobrojna grupa prisnihimamovih prijatelja počnu da insistiraju da je Ismail i dalje živ.Oni su se, posle preseljenja imama Džafera Sadika sa materijal-nog sveta, podelili u dve grupe. Jedni su se okanili verovanja daje Ismail živ i tvrdili da je za imama predodređen Muhamed,Ismailov sin, dok su drugi ostali privrženi svom verovanju. Bilokako bilo, današnje «ismailije» tvrde da se institucija imamata,posle Ismaila, kontinuativno izdržava od strane njegovih poto-maka, sve do kraja vremena. Nadalje, one koji veruju u imamatMuhameda, sina Ismailovog, oslovljavaju «amarijama», a onekoji opovrgavaju da je Ismail umro «mubarakijama»2. Ismailije

1 Zejn 'Amili, Ši'e dar tarih, uvod

Page 54: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

56 Istorija persijske književnosti

su se svojevremeno uspevali organizovati na političkom iadministrativnom planu, što se ponajbolje pokazuje 296/908.godine, kada su u Egiptu osnovali svoju vladu, halifat koji jeostao u rukama predstavnika nastale dinastije «Fatimida» svedo 567/1171. godine. Ismailije su jasno definisali i posebnestupnjeve svoje propagande / da’vata, pa je npr. ravan iznošenja«hudžeta» (jasnog dokaza) zauzimala visoko mesto u tojhijerarhiji. Nasir Husrev, sjajni pesnik i ujedno ismailijskipropagator u Iranu, imao je takvu punomoć da iznosi hudžet.Posebna speriornost ismailijske misli ističe se u njihovom ezo-tericizmu i naglašavanju značenja hermeneutike pri promišljanjukur’anskih stavaka i predaja, hermeneutike u koju je upotpunosti upućen, po njima, isključivo sam imam. U njihovimnaučavanjima se mogu naći tragovi intelektualno i filosofskorazvijenih hermeneutika što nije začudno kada se ima u obzirnjihov osoben respekt prema grčkim teozofima.

3.2. Mu’tazilije

Mu’tazilijska škola je formirana u prvoj polovini drugog/osmog veka u Basri. Njen osnivač, Vasil ibn Ata’ (umro 131/748)bio je Hasan Basrijev učenik, a ovaj je imao presudnu ulogu uutemeljenju kadarijske teološke škole. I Vasil je, u početku bio,kadarijski nastrojen, da bi se, kasnije, usprotivio svom učitelju i,zajedno sa Amarom ibn Ubejdom (umro 142/759) izložio novoučenje1. Verovatno su njihove pristalice nazvane «mu’tazilijama/ izdvajačima» i pristalicama «škole i’tizala / izdvajanja», upravozato što su se izdvajali iz kruga učenika svoga učitelja.Mu’tazilije su se izdelili u dvanaest podgrupa, koje su, naglobalnom planu, bile skoncentrisane u kufanskom krugu, načelu sa Vasilom ibn Atom i u bagdadskom, pod vođstvom Bišraibn Mu’temira i njegovih družbenika. Mu’tazilijska učenja su

2 Aš-Šahrestani, Al-milal va an-nihal, tom 1, str. 13.1 Rašad , Falsafe az agaz-e tarih, tom 1, str. 108.

Page 55: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 57

definisana u vidu pet fundamentalnih principa, koji se nazivajupet osnova «škole i’tizala»:

1. Monoteizam, prvi princip u islamu; mu’tazilije su sma-trali da su pristaše monoteizma zato što veruju da je Bog Jedan ida Mu ništa nije slično. Njihovo detaljnije dogmatizovanje pripromišljanju Božije Egzistencije i Njegovog monoteizma, nep-rimetno ih je odvuklo dotle da su ustali protiv stava da Bogposeduje atribute, zagovarali da je Kur’an stvoren i poreklisvaku mogućnost viđenja Boga.

2. Božija pravda; koja će implicirati odgovornost i ljudskuslobodu, jer bi, u protivnom, nagrađivanje i kažnjavanje naovom svetu izgubili svoj smisao.

3. Obećanja i pretnje za drugi svet; što je usko povezano saljudskom slobodom i Božijom pravdom. Božija pravda nalaže da severniku obećaju nagrade i neverniku preti, upravo zato što je samčovek odgovoran za svoja dela, onda kada živi u društvu1.

4. Stanje među dva stanja; mu’tazilije tvrde da činjenjegolemog greha ne implicira ni verništvo ni neverništvo, većnešto između, pa tako, ko se golemo ogreši neće postati never-nik (kao što neće biti ni vernik).

5. Navođenje na dobro i odvraćanje od zla; što se razvijaiz principa o Božijoj pravdi i čovekovoj slobodi volje udruštvenom ponašanju2.

Prema mu’tazilijama, Božiji atributi su, ustvari, sama Nje-gova Bit, što će reći da On ne poseduje znanje sem SamimSvojim Bitisanjem3. Kur’an nije oduvek, već je stvoren, a u veziopravdanosti, odnosno neopravdanosti počinaka, tvrde da todvoje sam razum može, samostalno, da razluči. Možda seFerdosi može izdvojiti iz drugih pesnika, da njegovo insistiranjena nemogućnosti viđenja Boga pokaže kako je bio sklonprincipima škole i’tizila.

1 Čovek je, čak i onda kada je u osami, odgovoran za svoja bogoslužnadela, upražnjavanje kojih afirmiše njegovu predanost sveprisutnojBožijoj nadmoći. – (beleška prevodioca)

2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 156-159.3 Šahrestani, Al-milal va an-nihal, tom 1, str. 58.

Page 56: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

58 Istorija persijske književnosti

3.3. Aš'arije

Aš'arije se pojavljuju u trećem/devetom veku usled pos-tupne dekadencije mu’tazilijske škole i postaju poznati poimenu svog osnivača Abulhasana Ali ibn Ismaila Aš’arije (260/873-330/941). On je živeo u Basri i tamo učio pred istaknutimmu’tazilijskim učenjakom Abu Alijem Džuba’ijem. Kasnije, onustaje protiv mu’tazilija u pogledu osnovnih pitanja, poput BitiBožije i da kažemo – apofatičke teologije i počinje sa sumnjamau vezi zakona kauzaliteta i načina čovekova robovanja Bogu,onakvih kakve ih promišljaju mu’tazilije. Ova škola je, ubrzo,stekla temeljnu podršku znatne većine sunijskih muslimana,premda se, od samog početka svoga deklarisanja, suočila saoštrim kritikama svojih protivnika, posebno mu’tazilija. No,Aš’arija je insistirao da je njegova stroga privrženost BožijojKnjizi i Poslanikovoj praksi u skladu sa samim osnovama nje-gove religije i iskazivao da on naučava iste one ideje koje jenaučavao Ahmed Hanbelov1. Istaknuti Abu Hamid Esfara’ini(umro 406/1015) i Abu Bekr Bakilani (umro 403/1012) supripadali ovoj teološkoj školi.

U aš’arijskim učenjima se, generalno govoreći, može uočitikonstantna uprisutljenost neke vrste sukobljavanja i protivljenjamu’tazilijskom racionalizmu i diskurzivnom načinu sagledavanjastvari. Aš’arije su govorili da potpuno afirmisanje racionalnograzmišljanja ne vodi uspehu u odbrani dogmatskih principa religije;nasuprot, razum uništava verništvo i religiju. Kur’an, stalno, stav-lja glavni akcenat na verovanje u skrovito, kao temelj vere, i iz togaproizilazi da ravan skrovitih istina nadilazi opseg racionalnedemonstracije2. U mnogim knjigama su prizivani razni primeriaš’arijsko-mu’tazilijskih netrpeljivosti, iz kojih ćemo, ovde, izdvojitineke najvažnije:

1. Aš’arija ističe da su kako dobra tako i loša dela Božije tvor-evine, te da tu čovek nema nikakvog izbora3. Mu’tazilije, pak, insis-

1 Safa, Tarih-e abadijat dar Iran, str. 277.2 Korben, Tarih-e falsafe-je islami, str. 163.3 Šahrestani, Al-milal va an-nihal, tom 1, str. 59.

Page 57: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 59

tiraju da je Bog apsolutni izvor dobra, a da su loša dela odabranaod strane Njegovih robova, odnosno da su ih stvorili sami ljudi1.

2. Po Aš’ariji osnovni princip u verovanju je srčanoubeđenje, dok su izricanje i delanje prema tom uverenju, odsekundarne važnosti. Kod mu’tazilija, verovanje će biti uteme-ljeno trima principima: ubeđenjem u srcu, izricanjem na jeziku idelanjem pomoću telesnih organa.

3. Aš’arija veruje da su Božiji atributi, neminovno, pristaliuz/pored Biti Nužne Egzistencije2, a mu’tazilije govore da suNjegovi atributi, ustvari, sama Njegova Bit.

4. Aš’arija opovrgava mogućnost razuma da samostalnopresudi da je nešto dobro ili loše, stvar koju mu’tazilije,odvažno, utvrđuju.

5. Aš’arija je uverenja da se Bog može videti na Sudnjemdanu, kada svi uskrsnu, dok mu’tazilije to odbacuju.

6. Aš’arija ne prihvata princip «stanja među dva stanja».7. Aš’arija odbija da će neko večno ostati u paklu, a to je

ono u šta mu’tazilije veruju.8. Aš’arija se u pogledu političkog pitanja vođenja musli-

manske države oglasio prepuštanjem izabiranja vođe samojzajednici, dočim mu’tazilije tome pridodaju mogućnost da vođabude određen snagom Skripture.

9. Aš’arija smatra da je Božiji govor, sam po sebi, mirakl,te da nije stvoren, već je večan. Videli smo kako mu’tazilijetvrde da je Božiji govor stvoren i nastao3.

10. Aš’arija iskazuje da su verništvo i pokornost znaciblagonaklona Božijeg, baš kao što i neverništvo i grešništvo jesuposledice napuštanja roba od strane Boga.

Tri škole, na koje smo se, ukratko, osvrnuli, uzmogle suda, onde, uspešno postave temelje teološkog nauka, stvar nakoju će iranski pesnici odgovoriti tako što će svi pristajati uzjedan među tri njihova školska obrasca. Kasai Marvazi je prviši’ijski pesnik, Ferdosi pripada ši’ijskim, odnosno mu’tazlil-jskim pesnicima, dočim Nasir Husrev prilazi ismailiskom

1 Deh-hoda, Logatname, ispod: aš'arije.2 Šahrestani, Al-milal va an-nihal, tom 1, str. 58.3 Ibid., tom 1, str. 58.

Page 58: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

60 Istorija persijske književnosti

krugu. Mora se imati u vidu i da su ši’ijski i mu’tazilijski pred-stavnici, zahvaljujući njihovim pregnućima na polju izvijanjadiskurzivnih zaključivanja, u mnogo slučajeva ostvarivali ana-logne rezultate. Može se generalno izreći da su pesnici izrazdoblja indijskog književnog stila i razdoblja povratka, bilipristaše ši’ijske orijentacije, a oni koji su živeli za vreme domi-nacije horasanskog i iračkog stila, pripadali aš’arijskoj školi isunijskom islamu, napose pesnici-sufije, koji zauzimaju širokprostor u pesničkom spektru istorije persijske književnosti.

4. Škola transcendentne filosofije1

Filosofska misao doživljava preporod u prvoj polovinijedanaestog/sedamnaestog veka sa pojavom Mula Sadre. U nje-govo vreme, pretaču se u jednu školu i počinju da smeraju kajednom cilju: racionalna peripatetička filosofija, koja beše kul-minirala u četvrtom/desetom veku pojavom Avicene, ilumina-tivna filosofija, koja je doživela svoj puni procvat sa šejhŠihabudinom - umorenim u šestom/dvanaestom veku, i intu-itivno-gnostički nazor, koji je zablistao u vreme gnostika kao štosu Ibn Arabi, Mevlana, Gazali... pristajući, uz različite teološke iverske nauke. Neprikosnoveni značaj Mula Sadre je posledica,upravo, njegove moći kombinovanja i usklađivanja različitihnaučavanja ovih i drugih intelektualnih krugova, stvar koja ga,kada se uzmu u obzir i njegove izuzetno važne inovativne teor-ije, čini iznimkom u istoriji filosofske misli u Iranu.

Sadrudin Muhamed ibn Ibrahim ibn Jahja Širazi Kavami,poznat kao «Sadr al-muta’alihin» (Najistaknutiji među teozo-

1 Autor u ovoj knjizi koristi sintagmu «kombinativna filosofija» da biukazao na teozofiju par excellence izvrsnog Mula Sadre Širazija, dočimona, daleko od toga da bude suhoparna eklektička kombinacija, nadi-lazi / trancendira sve pređašnje školske sisteme u islamu, razvijajući, sonu stranu njihovih osobnih opsega i netrpeljivosti, sjajnu sistematiza-ciju celovitog intelektualno-intuitivno-sakralnog nasleđa bogatogislamskog bogoslovlja, svetonazora i njegove antropologije, natemelju dobro utvrđenih intelektualnih demonstracija. Stoga, mi smose u prevodu, opredelili za izvorni, i ujedno, najadekvatniji termintranscendentnog – (beleška prevodioca).

Page 59: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 61

fima) i «Mula Sadra», daleko je najveći filosof koji je u jedanaes-tom/sedamnaestom veku kročio na ovaj svet. Nažalost, njegovikomentatori i poznavaoci njegovih dela, u mnogim slučajevimanisu nailazili na dovoljan broj istorijskih podataka kako bi pre-cizno i opširno napisali o njegovom životu. Ono malo što znamoo njegovom životu pokazuje da je rođen negde oko 982/1574.godine u gradu Širazu odakle potiču i njegovi preci. Otac mu jebio iz poznate porodice Kavama, bogat, uticajan i uložio jeveliki trud i odvažnost u odgoju svoga sina. Mula Sadra, posleočeve smrti, odlazi iz Širaza za Ispahan sa namerom da, u tomgradu, usavrši svoje znanje; onde je on, najpre, slušao preda-vanja šejha Baha’ija (umro 1031/1621) i pred njim savladao bog-oslovske nauke koje su povezane sa prenošenim predajama uislamu i onda se priključio krugu učenika slavnog sejida Dam-ada, odnosno Mira Damada ili, kako su ga njegovi učenicinazivali «Trećeg mastera» (umro 1041/1631), pred kojim je zah-vatio vrhovno znanje iz mudroslavlja i teosofije. Sadrudin je,nešto malo, učio filosofiju i kod Mira Fendereskija, a jedan deosvog života je proveo u gradu Komu, živeći u osami, najvero-vatnije, iz razloga što su egzoterijski i ljuskovito povećani ver-ski učenjaci, oni koji bijahu razbaštinili veru od ezoteriskihširina, bacili na njega anatemu, najviše, zbog njegovih inova-tivnih stavova u domenu mudroslovlja i bogoslovskog nauka,stavova na kojima je on, odvažno, insistirao. Iz svega onoga štoje izazvalo neraspoloženje među tim učenjacima mogli bismo daizdvojimo primere u kojima je on naglašavao značaj Ibn Ara-bijevog naučavanja o jedinstvu Egzistencije, govorio o ljubaviprema lepotici [što u Sadrovoj filosofiji, naravno, znači Ljubavprema Lepoti Božijoj], ustao protiv telesnog vaskrsnuća – saonakvom značenjskom vrednošću kakvu su nazirali egzoteristi,zastupao učenje o prestajućoj patnji i pritom isključiomogućnost da neko večno ostane u paklu, te kada je razviohijerarhiju u instituciji raja1. Ne zna se tačno koliko je godinaMula Sadra proveo u osami, premda se čini mogućim da je totrajalo od devet do jedanaest godina, međutim te godine su

1 Halabi, Tarih-e falsafe dar Iran va đahan-e islam, str. 480-481.

Page 60: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

62 Istorija persijske književnosti

iznedrile i te kako značajan intelektualno- unutrašnji preokret,koji je duboko unutar njegova bića utisnuo aromu misticizma ignoze; on, u uvodu za svoj Asfar,1 o tome piše: «Postale su mirazotkrivene mnoge tajne za koje je, do tada, intelektualnademonstracija bila nemoćna». Posle ovog perioda, Sadrudin se,po nalogu šaha Abasa Drugog, vratio u Širaz, i u školi Alah-verdi hana u tom gradu, počeo da podučava teozofiji. Sedamputa je, peške, odlazio na hodočašće u Meku, i umro je tokomsedmog putovanja, negde blizu Basre, 1050/1640. godine2. Brojnjegovih napisanih dela prelazi cifru od četrdeset, i sve poslan-ice je, osim one po imenu Se asl (Tri principa), napisao naarapskom jeziku. Sadrudinov opus magnum iz transcendentneteozofije jeste Al-asfar al-arba’a (Četiri intelektualna proputo-vanja), poznat u Iranu, kratko, kao Asfar; u prvom izdanju,štampan je u četiri velika toma i posebno je bio promišljan odstrane mnogih istaknutih autoriteta koji su dali brojne komen-tare na taj tekst, poput onih devet najpoznatijih3. Moramospomenuti hadž Mula Hadija od Sabzevara (umro 1288/1871),autora Al-manzume (Filosofska poema) i ujedno, jednog odnajslavnijih komentatora Asfara. Sadrudin je podelio Asfar učetiri glavna poglavlja: ontologiju / metafiziku, fiziku, teologiju ipsihologiju. Veruje se da je Sadra ispisao ovo remek-delo pre1025/1616. godine. Njegov Al-mabda’ va al-ma’ad (Knjiga o post-anku i povratku) izlaže rasprave o bogoslovlju i eshatologiji isluži se istim onim metodom Asfara. Za Aš-šavahid ar-rububija(Božanska svedočanstva o putevima duhovnog ostvarenja) sekaže da je zadnja Mula Sadrina knjiga; dve svoje knjige Maša’ir(Metafizička prodiranja), i Al-hikmat al-aršija (Mudrost saBožanskoga Trona), ispisao je u duhu čisto gnostičkih knjiga;Šarh-i Usul-i kafi (Komentar na zbirku predaja Usul-i kafi) obuh-vata predaje/hadise do broja 499; Kasr al-asnam al-džahilija(Rušenje idola neznanja) opovrgava stavove neukih sufija; Tafsir al-Kur’an al-kerim sadrži komentare na sledeće kur’anske delove:Fatiha, Bekara, Ajetul-kursij, Vaki'a, Hadid, Džumu’a, Tarik, Zilzal

1 Ibrahimi Dinani, Še'a'-e andiše va šohud dar falsafe-je Sohravardi, str. 2.2 Safa, Tarih-e adabijat dat Iran, tom 5, str. 321.3 Tehrani, Az-zari'e..., tom 5, str. 215.

Page 61: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 63

i Adha. Naravno, ovo su naslovi samo nekih poznatih Sadrudi-novih knjiga; svi ovi i ostali naslovi su prizivani u knjigama koje seposebno osvrću na bibliografske poduhvate1.

Sadrudinova filosofija pokazuje velike širine u raznimdimenzijama; njegova naučavanja su, s jedne strane, prožetaosobenim znamenjima gnoze i iluminacije, a istovremeno subliska i peripatetičkoj filosofiji. On je, naime, svoja intuitivnaotkrovenja utvrđivao na temelju čvrstih filosofskih demon-stracija. Centralni značaj u njegovom filosofskom zdanju,svakako, pripada «jedinstvu Egzistencije» i principu «supstanci-jalnog kretanja», što, pre nego će osporiti prefinjenost njegovihostalih novina u pogledu filosofskih sagledavanja stvari, cilja dastavi poseban akcenat na ova dva učenja u njegovoj filosofiji.Sadrudin je princip jedinstva Egzistencije, načelni obrazac kojegsu definisali, ponajpre, sjajni gnostici i sufije, najverovatnijepreuzeo iz Ibn Arabijevih spisa. Princip jedinstva ostaje utisnutu istoriju desetog/šesnaestog i jedanaestog/sedamnaestog veka,onda kada je dominacija dogmatskih nauka potiskivala u poza-dinu ezoterijska učenja, da je insistiranje na takvom ontološkomsistemu pobuđivalo neprijatna osećanja kod onih koji bi, olako,ekskomunicirali njegovog pobornika i optužili ga za jeres.Sadrudin nas ovde uverava da ćemo, ako prihvatimo mnoštvoegzistencija kao jedan veritet, da ćemo protivrečiti sebi ako, utom slučaju, utvrdimo da se radi o jednom literarnom tropu [jas-nije, ako pripisivanje egzistencije onom mnoštvu bude imalo, poleksikografiji, nekakvo preneseno značenje], dok je ono što pro-tivreči jedinstvu Egzistencije, već gnostički trop; to će reći dapripisivanje egzistencije drugom sem Bogu ima prenesenoznačenje samo po gnozi, a ne i po leksikografiji. Drugim rečima,istinska Egzistencija je, sama po sebi, pokazana u svim fenom-enima, i sama jeste razlogom pojave drugih, što će reći da se sveesencije pokazuju posredstvom one Egzistencije, da su sveporadi Nje, sa Njom, od Nje i u Njoj2. Prema tome, iako seSadrudinove reči umnogome poklapaju sa učenjima gnostika,

1 Ibid, tom 5.2 Halabi, Tarih-e falsafe dar Iran va đahan-e islam, str. 492.

Page 62: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

64 Istorija persijske književnosti

one neće implicirati pojmove ovaploćenja ili sjedinjenja [baškako ti pojmovi bivaju opovrgnuti i u samoj gnozi]; i to izrazloga što su kontingentni fenomeni, po Sadrudinu, sameapstrakcije, koje, kao takve, ne mogu, u stvarnosti, biti pos-tojeće [znači ne mogu predstavljati drugo Onom Načelu kojeistinski egzistira], a ono, s druge strane, ovaploćenje i sjedinjenjeimpliciraju dvojstvo u samoj egzistenciji [kako bi se jedno ova-plotilo u drugo ili se jedno i drugo sjedinili]. On insistira damnoštvo proizilazi, jednostavno, iz različitih efekata i mnoštvapredikata [one Jedine Egzistencije]. Ustvari, Sadrudin se uAsfaru, premda prihvata jedinstvo Egzistencije, opredeljuje,istovremeno, i za mnoštvo egzistencije, ono što možemo naz-vati «jedinstvom u mnoštvu i mnoštvom u jedinstvu». To značida, ako ispred sunčevog zraka postavimo ogledalo ili neki drugiproziran objekat, te, odmah sagledamo mnoge svetlosti, nećemoposumnjati, ako drugi put to preciznije pregledamo, da je, onde,samo jedna svetlost1.

1 Premda je u mnogim filosofskim principima razvijao sjajne rasprave,čija inovativnost je prizivala prefinjena znamenja jedne svestraneresurekcije u islamskom filosofskom zdanju, Sadrul-muta’alihin je,onda kada se dohvatio pitanja jedinstva Egzistencije, pod šestim zag-lavljem Asfarove ontologije, milozvučno oglasio da je, u tom dodatnomdelu svoga govora o zakonu kauzaliteta, uspeo da „usavrši filosofiju iupotpuni mudroslovlje“. Izgovaranje takvih reči samo u jednomfilosofskom promišljanju, u čemu se, prirodno, nameće neprikkosno-vena superiornost one rasprave u odnosu an celokupno filosofskonasleđe, a ne jedno posebno poglavlje, poput onoga o kauzalitetu, implicira, bez imalo podozrenja, izvesnu komplikovanost u načinuprezentovanja samog tog naučavanja i svih njegovih implikacija. Uto-liko više se i autor knjige izložio ozbiljnoj opasnosti, premda je svojimmetodom razvijanja filosofskih meditacija u nekoliko slučajeva uovom poglavlju, pokazao da poseduje, onda kada je u pitanju izvorninauk nebeskog zdanja islamske filosofije, predodžbe jednog pro-matrača iz daleka. S obzirom da sam imao tu čast da se, u okviru svojemagistarske teze, udubim upravo u „personalno jedinstvo Egzisten-cije kod Mula Sadre od Širaza“, ono sam, lično, svestan svih intelektu-alno-metafizičkih poteškoća i nedostatnosti sumiranja jedne ideje čijaprefinjenost traži da bude, postepeno, izlagana u jednoj čitavoj knjizi.Zato ću, ovde, samo postaviti osnovne temelje ovog učenja, bez togada se, u najmanjoj meri, približim složenim promišljanjima, naime,sve kontingentne egzistencije, zato što same po sebi ne mogu postati,osećaju egzistencijalnu potrebu za svojim uzorkom, potrebu kojaprožima celo njihovo biće. Isto će biti sa onim uzorkom, ako je i onsam kontingentna egzistencija, pa onda i sa onim trećim uzorkom...

Page 63: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 65

1 Sadrina doktrina o supstancijalnom kretanju spregnutaje umnogome sa njegovim metafizičkim sagledavanjem sameegzistencije. Naime, kada se već esencija ostvaruje u okriljuosobne egzistencijalne ravni, sledeći, hijerarhiju intenzifikacijeone egzistencije, ono će pomisao sunovraćanja ushititi svaki stu-panj egzistencije, a to naslućuje transformacije. Takve transfor-macije će biti usavršavajuće i uzlazne, pa npr. materija neće bitiograničena na ovo stanje osetilne materijalnosti, nego će sepojavljivati u beskonačnim stanjima; u početku će ona biti zgus-nuto telo, pa onda prefinjeno telo i naposletku, dostignuće dostepena nebesko-spiritualnog tela2. Aristotelovci su u svojimraspravama tvrdili da se kretanje može razviti u kvantitetu,kvalitetu, položaju i mestu3. Tim četiri kategorijama, koje pri-

1 Da taj lanac uzroka ne bi išao u beskonačnost, jer se iz beskonačnostine bi stiglo do ove naše posledice, na vrhu te hijerarhije mora postojatiegzistencija koja nije ovisna o uzroku, niti o bilo čemu drugom, što biuticalo na nju tako da ona ne bi mogla da postoji nužno, odnosnosamo po sebi ili da kažemo bez obzira na nešto drugo izvan nje, i to jeNužna Egzistencija. Ona, stoga što je Nužna, ne može biti ograničena,jer bi u protivnom bila ovisna o onoj egzistenciji koja stoji s onu stranuNjenih granica, i koja bi je, dakle, ograničavala Nadalje, ona je jed-notna, odnosno nije složena od svojih egzistencijalnih delova, jer bi, uprotivnom , bila ovisna o tim delovima – da je slože. Nužna Egzisten-cija, kao neograničena i beskonačna, jeste svešrožimajuća, te stoga,neće dozvoliti da, bilo gde u Univerzumu, postoji bilo kakva drugaegzistencija, bil aona makar i njena posledica, jer bi je, u protivnom,ona ograničila, učinila ovisnom i izvela iz Nužnosti. Prema tome, taJednotna Egzistencija postoji svugde i nema druge sem Nje. To opetne imlicira de je mnoštvo lažno, zato što i mnoštvo, uistinu, postoji,premda je tu najvažnije obratiti pozornost da mnoštvo ne postoji nep-osredno, beć posredstvom one beskonačne Egzistencije koja ne doz-voljava drugome da uđe u egzistenciju. Nadalje, ovo posredstvo je,umnogome, komplikovano i posebno, zato što se posreduje onome štone postoji. Jasnije, Egzistencija poseduje onome što ne egzistira, već jesamo manifestacija one Egzistencije, ne lažna ili uobražena manifest-acija, nego jedna istinska manifestacija, bolje reći, istinske manifest-acije, zato što su apstrahovane iz izvanjske / objektivne Egzistencije,kao takve. Zato je pripisavanje egzistencije onome sem Nužne Egzis-tencije svojstven trop, budući da se ono stvarno značenje egzistiranjaprenosi na mnoštva, koja jesu manifestacije, i koja ne egzistiraju samapo sebi, već posredstvom one Nužne Egzistencije, koja, umesto dabude Uzrok onim posledicama, što bi impliciralo da i one poslediceobjektivno egzistiraju, jeste Posednik tih manifestacija, što će reći daOna Jedino postoji. – (beleška prevodioca)

2 Šajegan, Henri Korbin, str. 244.3 Halabi, Tarih-e falsafe dar Iran va đahan-e islam, str. 493.

Page 64: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

66 Istorija persijske književnosti

padaju «devet akcidencijama», izuzimali su supstanciju, za kojusu govorili da je stalna i stajeća i da je večiti pod/met (hipo/staza) onim kretanjima. Naravno, ove rasprave su bile zastupl-jene još u samom početku nastupanja filosofije, u Grčkoj, gde jeslavni teozof Demokrit, u petom veku pre Hristova rođenja,pokazivao sklonost gore prikazanom naučavanju, kojeg je, činise, nasledio od svog učitelja Lusipa1. Avicena je obrazložio svojeprotivljenje ideji supstancijalnog kretanja u knjizi Funun-i sima’itabi’ij (Disciplina iz onoga što treba čuti pre bavljenja fizikom).Prema Mula Sadri, supstancijalno kretanje je jedna vrstaegzistencijalnog usavršavanja, koja nipošto ne impliciragubljenje pređašnje forme. Tu se nova forma oblači preko onestare, a ne kako su objašnjavali aristotelovci, da se ona starasvuče, pa tek onda, nova da se obuče. Utvrđivanje principasupstancijalnog kretanja u transcendentnoj teozofiji Mula Sadreuticalo je na druge tri ideje:

1. Univerzum nastaje u vremenu. Mula Sadra se, po tompitanju, protivi Aristotelu i Aviceni, koji su govorili da jeuniverzum nastao samo u svojoj biti [odnosno, da mu bit nijenužna, već da je nastala iako je bilo samo moguće da nastane,premda nema vremenskog početka, što, ukratko, znači da jeoduvek nastala], i objašnjava da je priroda, zbog svog supstanci-jalnog kretanja, u konstantnoj promeni, što znači da se ne men-jaju, kako bi to peripatetičari iskazali, samo njene akcidencije,nego i sama bit i supstancija te prirode, pa onda, pošto se tepromene događaju u vremenu, onda i univerzum u svakom tre-nutku po nekoliko puta nastaje2.

2. Duša je u početku telesna i kasnije postaje duhovna. Premaaristotelovcima, posthumno doba biće okarakterisano nadilaženjemi uništenjem osobnih egzistencija ove ili one jedinke, budući da ćese sve duše stopiti u jednu dušu, odnosno u Delatni intelekt. Istuideju su zastupali i Averos i Farabi, dočim su Ibn Tufeil, Platon pa iAvicena zagovarali posthumne osobnosti. Mula Sadra je kristali-zovao krupnu doktrinu: duša je u početku materijalna, i onda se,

1 Rašad, Falsafe az agaz-e tarih, tom 1., str. 196.2 Halabi, Tarih-e falsafe dar Iran, str. 496.

Page 65: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 67

postepeno, u okrilju svog supstancijalnog kretanja, podiže u ravantranscendentnih bića, što joj pomaže da izbegne smrt i da ostanestalna. Upravo to znači njegova poznata teorija da duša «nastajetelesna i ostaje duhovna»1.

3. Nadmaterijalnost imaginalne moći; što je uzrok da ona nenestane sa čovekovom smrću. Ovo naučavanje je uveliko razvijenood strane hadž Mula Hadija od Sabzevara u njegovoj Manzumi2.Sadrudin insistira da kretanje proističe iz same biti telesnihobjekata; on se tu slaže sa svojim pretečama, koji su smatrali da sutela, sama po sebi, nepokretna, a da je Bit Božija njihov prvotnipokretač. Uzrok kretanja telesnih objekata, prema Sadrul-muta’ali-hinu, jesu unutrašnja kretanja i događanja u telima, ono što ihpokreće jedne ka drugima. Kada je Bog stvorio telesni objekat,istovremeno je stvorio i kretanje, a nije prvo stvorio mirujuće telo,kome je kasnije podario moć kretanja3.

Ovde je potrebno posebno promišljati i sjajnu MulaSadrinu raspravu o dokazivanju Božije Egzistencije. Njegovademonstracija, nazvana po terminološkom određenju, «demon-stracijom istinoljubivih» (siddiqin), rezultat je svestranog udubl-jivanja u sve dotadašnje teističke demonstracije i prikazana je uokviru dokazivanja nekoliko ontoloških stupnjeva, koji odgo-varaju osobnoj hijerarhiji Sadrudinovog intelektualnog proputo-vanja. U prvoj fazi se dokazuje da ipak ima nečeg što egzistira; udrugoj fazi se utvrđuje primarnost Egzistencije i njena superior-nost u odnosu na esenciju; u trećoj fazi se pokazuje da je samaEgzistencija, jednotna; konačno, u četvrtoj fazi se demonstrirada je sama Egzistencija nužna, a ne kontingentna, jer uopštenema drugoga s one strane same Egzistencije, da bi Ona bilaovisna o njemu4.

Izvori Mula Sadrinih misli se, svakako, moraju nalaziti uknjigama mislilaca koji su živeli pre njega. On je umeo da dobroiskoristi knjige teologa, grčkih teozofa, gnostika, Ihvana safe, teiranskih filosofa kao što su Avicena i Učitelj iluminacije. Mula

1 Ibid., str. 497.2 Ibid., str. 287.3 Tarih-e falsafe dar Iran va đahan-e islam, str. 498.4 Motahari , Šarh-e Manzume, tom ., str. 152.

Page 66: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

68 Istorija persijske književnosti

Sadrina naučavanja su se, posle njegove smrti, znatno proširila.Zapravo, on se mora nalaziti u samom centru sjajnog intelektu-alnog kruga, zvanog «ispahanska škola» i predstavljajući oso-vinu naučnim pregnućima onde, on će zaključiti definitivniobrazac islamske filosofije u Iranu, odnosno Božanskog mudro-slavlja u celom islamskom univerzumu.

Za vreme vladavine Safavida u Iranu, kada su, na onojdrugoj strani, Indijom vladali Tejmuridi, filosofija sa svojimosobenim smeranjem ka usklađivanju, prekrila je skoro sveumetničke razine. Božija vera Akbar šaha Tejmuridskog (949/1542-1014/1605), usklađavanje hinduističke duhovnosti i oneislamske od strane princa Muhameda Dara-šokuha, iusklađenost filosofskih sistema kod Sadrudina od Širaza, pred-stavljaće krupna filosofska uporišta indo-iranskom stilu, uokviru kojeg će pesnici uspeti da prizivaju spregnutosti zemlje ineba, vere i sveta materije, starih i novijih književnih stilova,telesne i duhovne ljubavi, i raznolikih spisa pređašnjih pesnika.

5. Nove filosofske škole – naše doba

Posle renesanse u Evropi, posebno od osamnaestog vekapa naovamo, evropski književni stilovi i škole su, pošto su većpočela da se prevode iranska i indijska dela, osetili uticaj pisanezaostavštine iranskih pesnika i pisaca. Prevodi Kelile i Dimne, papriča iz Hezar o jek šab (Hiljadu i jedna noć), te dela Atara odNišapura (540/1145-618/1221), Sa’dija od Širaza, velikog Hafiza iMevlane, napravili su velike preokrete u pisanoj evropskojknjiževnosti. Istraživanja i prevodi Silvestera Dosasija (1758-1838), Anketila Diperona (Anquetil Dupperon 1754-17711), LaFontena i Viktora Igoa (1802-1885), pokazali su kako jeromantički književni stil bio pod uticajem iračkog, odnosnognostičko-mističkog stila Irana i Indije. Još uvek nije sprovedenojedno sveobuhvatno istraživanje o načinu uticaja iransko-

1 Datumi rođenja i smrti Doperona, očigledno je, moraju biti provereni.– beleška prevodioca

Page 67: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Intelektualne i filosofske škole 69

indijske, i uopšte istočnjačke pisane književnosti na strukturuevropske književnosti, premda knjiga Az Sa’di ta Aragon (OdSa’dija do Aragona) dr Dževada Hadidija, sadrži i te kakovredne podatke u vezi toga. Takođe su, vice verza, novijezapadne filosofije uticale na iransku književnost u našem dobu.Mogu se, u pisanim delima novijih iranskih pisaca i pesnika,uvideti tragovi filosofskih nazora Darvina (1809-1882), žan žakaRusoa (Jean Jacques Rousseau 1712-1778), Monteskjea(Montesquieu 1689-1755), Karla Marksa (1818-1883), kao irevolucija iz zadnjih veka-dva, poput velike Francuskerevolucije (1789), industrijske revolucije Engleske, američkerevolucije, te spisa onih pisaca i pesnika kao što su Hemingvej,Vitmen (Whitman) i žan Pol Sartr (Jean Paul Sartre). MuhamedAli Džemalzade, Bozorg Alavi, Sadik Hedajat, Sadik Čubak iDželal Al-i Ahmed su, zbog poznavanja stranih jezika iprevođenja evropskih dela, donekle bili pod uticajem zapadneknjiževnosti. Ekspanzija sredstava masovnih komunikacija,poznavanje stranih jezika i prevodilački pokreti, što nam jedonelo naše doba, razvili su razne filosofije eklektičkih ikombinovanih stilova, pa tako u delima Nime Jušiđa nalazimotragove romantizma i simbolizma, kod Hedajata su prisutnirealizam i surrealizam (sanjalaštvo), dok spisi Dželala Al-iAhmeda ilustruju kombinaciju realizma i simbolizma. Takođeće nam poznavanje psiholoških doktrina Frojda, Junga i Adlera,pomoći u kritici književnih dela iz našeg doba.

Page 68: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

70 Istorija persijske književnosti

Page 69: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

71

Poglavlje 2

KNJIŽEVNA RAZDOBLJA; PERIODIZACIJA PERSIJSKE KNJIŽEVNOSTI

Nije čudno što je persijska književnost u procesu svogsazrevanja od samog začetka pa sve do danas, razvijala,srazmerno različitim vremenskim razdobljima koja su posebnazbog svojevrsnih političkih okolnosti u određenim istorijskimpresecima, mnogostruke fenomene na temelju svoje jedinstveneosobnosti. Ovakvi vremenski preseci se, u istoriji persijskeknjiževnosti, nazivaju «književnim razdobljima». U okviru tihrazdoblja se prizivaju različiti obrasci političkih vlasti i zatimistaknuti književnici i velikani koji su živeli u tim krugovima.Najčešće se govori, kada je reč o persijskoj književnosti, o pettakvih razdoblja, premda je, pri stvaranju prve periodizacijepersijske proze, Muhamed Taki Bahar spominjao četiri; prvorazdoblje korespondira početku vladavine Samanida, počinje uprvoj polovini četvrtog/desetog veka i traje do kraja petog/jedanaestog. Drugo razdoblje je od početka šestog/dvanaestogveka do početka osmog/četrnaestog. Treće razdoblje se protežeod osmog/četrnaestog do trinaestog/devetnaestog veka, ačetvrto razdoblje označava period književnog povratka i obuh-vata razmak između druge polovine dvanaestog/osamnaestogveka pa sve do polovine četrnaestog/dvadesetog veka.1 Uko-liko pomenutim četiri razdobljima pridodamo još i naše doba,onda će se persijska književnost, od početka obrazovanja dariknjiževnosti pa sve do danas, pojavljivati u pet različitihrazdoblja.

1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 1, str. 283-289.

Page 70: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

72 Istorija persijske književnosti

1. Prvo razdoblje (začetak persijske pesme do kraja petog/jedanaestog i početka šestog/dvanaestog veka)

Ovo razdoblje se, na političkom planu, razvija za vremenadmoćnosti samanidskih suverena u Horasanu i završava sekada Seldžuci zaposedaju Bagdad. Međutim, ono što je posebnovažno pre pomenutog razdoblja jeste vezano za prve pisce per-sijske pesme. Da kažemo jasnije, ko je stvorio prvu persijskupesmu u ovoj poznatoj formi? Dr Safa je u svojoj Istorijiknjiževnosti naveo nekoliko citata u vezi sa tim i naposletku prih-vatio od autora Tarih-e Sistan (Istorija Sistana) da je Muhamedibn Vasif, sekretar Jakuba Lejsa Safarija, bio prvi pesnik koji jenapisao dari pesmu: «Onda je Muhamed Vasifov uzeo dakomponuje persijske pesme i on tako sastavi prvu pesmu u near-apskom / iranskom narodu»1. Trebalo bi da je, prema Tarih-e Sis-tanu, Muhamed ibn Vasif, 251/865. godine, bio uz Jakuba kada jeovaj udario na strane neprijatelje. Muhamed Avfi u svojoj knjiziLubab al-albab, čije pisanje je završio 625/1227. godine, smatra daje prvi pesnik bio Bahram Gur2. Za istoga Bahrama Gura govorida je napisao prvu pesmu i Šems Kajs Razi u Al-mu'džamu3,premda on, na drugom mestu, kaže: «Neki tvrde da je prvu per-sijsku pesmu sastavio Abu Hafs Hakim ibn Ahvas Sagdi».4Alaudin dede smatra da je Abul Abas Marvazi prvi persijskipesnik5 . Devletšah Samarkandi u Tazkirat aš-šu'arau piše da jeBahram Gur bio prvi pesnik6. Rezakoli Han Hedajat u Madžma'al-fusahau iskazuje da su Hušang, padišah u starom Iranu, iBahram Gur bili prvi pesnici pre islama, a u posleislamskomIranu spominje Abul Abasa Marvazija koji je, 173/789. godine,sastavio jedan panegirik Mamunu abasidskom.7 U svakomslučaju, u prve persijske pesnike spadaju, pored spomenutih, i oneosobe kao što su Hanzale Badgisi, Mahmud Varak Heravi, Firuz

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 166.2 Avfi, Lubab al-albab, str.19.3 Šems Kajs, Al-mu'džam, str.19.4 Ibid., str.191.5 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 173.6 Ibid.7 Hedajat, Madžma' al-fusaha, tom 1, uvod.

Page 71: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 73

Mašreki i iz njegovog vremena još i Abu Salik Gorgani. Dr Safaveruje da je ono što je citirano od autora Tarih-e Sistana, ipak,ispravnije od drugih iskazivanja, iako će takva izvesnost biti rel-ativna1 i onda zaključuje da je Muhamed ibn Vasif, najverovat-nije, prvi pesnik koji je govorio persijski jezik. No, premda su, uvezi početne tačke persijske pesme, stvari donekle zamršene,prvo književno razdoblje je, dobro se zna, kulminiralo uHorasanu. U početku ovog razdoblja, tačnije u drugoj polovinitrećeg/devetog i početkom četvrtog/desetog veka živeo je sjajnipesnik Rudaki Samarkandi (umro 325/936) . Jedna odnajzapaženijih književnih karakteristika ovoga razdoblja jesteprisustvo mnogih pesnika, glavni razlog čemu je, možda, velikozanimanje za pesmu i pesništvo na dvorovima. Naime, suverenisu, u ono vreme, sa dvorova slali pesnicima ogromne iskupocene poklone, u vezi kojih su pribeleženi mnogi primeri utezkirama / biografskim memoarima2. Značaj samanidskog dvoraje u razvijanju i širenju persijske književnosti, morao prevazićiulogu ostalih država. Samanidski suvereni, budući da suodvažno insistirali na svom izvornoiranskom poreklu, poklan-jali su veliku pažnju persijskom jeziku i književnosti. Oni su, natom planu, izdavali naredbe da se epske iranske priče, spisi izegzegeze i istorijske knjige prevode sa arapskog na persijski jeziki te poslove bi nadzirali takvi emiri kakvi su bili Nasr ibn Ahmedi Nuh ibn Mensur. Njihovi veziri su, poput porodice Bal'amija,svi bili učeni, vrsni moralisti i dobri književnici. Osim Rudakija,u ovom veku su živeli i drugi slavni pesnici, kao što su ŠehidBalhi, Dakiki i Kasai. Nadalje, nije tu blistala samo Buhara, većsu se i u Sistanu, Gaznejnu, Gorganu, Nišapuru, Reju i Samar-kandi negovali značajni književni centri, što, uzgred, pokazujeda je književnost bila uveliko vitalnija u istočnom krugu i uHorasanu, nego u drugim krajevima. Neki pesnici poput Muhal-adija od Gorgana, Dejlamija Kazvinija i Husrevija od Sarahsaodlazili bi na dvor Al-i Zijara. Najpoznatiji padišah u ovoj dinas-tiji, Šemsul ma'ali Kabus ibn Vošmgir je i sam pisao pesme na

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 179.2 Nizami Aruzi, Čahar makale, str. 54.

Page 72: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

74 Istorija persijske književnosti

persijskom jeziku, a izgleda, kako to knjiga Kabus-nama pokazuje,da je bio upućen i u osnovne principe kritike.1 U centralnomknjiževnom krugu i na dvoru Al-i Bujea pesnici su bili prisutni umalom broju; tu su npr. Bahtijari od Ahvaza, Manteki od Reja,Badiuzaman od Hamedana, te Bondar od Reja. U četvrtom/dese-tom veku, pored onih pesnika koji su bili povezani sa dvorom,onde žive i rade i pesnici i pisci koji nisu u vezi sa dvorom, izkojih izdvajamo: Abu Nasra Farabija, Abu Abdulaha Hafifa odŠiraza (umro 371/981), Abu Saida Abulhajra, Abul Kasima BišraJasina, Baba Tahira od Hamedana (umro 410/1019)...

U ovim trenucima se u četvrtom/desetom veku poste-peno nameće prisustvo sufijskih pesnika, prisustvo čijomsnagom će ovo razdoblje, na književnoj razini, biti okarakter-isano razvijanjem sufijskih naučavanja u formi rubaija. Ipak, uovom razdoblju su, uglavnom, kasida i mesnevija bile širekorišćene od drugih poetskih formi, dočim je, sa pojavom Fer-dosija u četvrtom/desetom veku, epska književnost dostigla svojnajviši vrhunac.

Zajedno sa ustoličenjem gaznevidske dinastije, koja je uspelada bude naslednik samanidske dinastije bez premca, i persijskaknjiževnost se, u istočnom krugu i u Horasanu, znatno proširila.Zbog nepreglednog bogatstva koje su gaznevidski suvereni dono-sili iz Indije, prekomerno su se povećavali i dvorski darovipesnicima i piscima, što je bilo uzrok da se, u petom/jedanaestomveku, masovno prilazi panegiričnim spisima i pesmama. Međutim,zanimanje Gaznevida za pesmu i pesnike nije bilo toliko presudnou sazrevanju književnosti u petom/jedanaestom veku, koliko je tobilo pregnuće Samanida u četvrtom/desetom veku da postaveknjiževnost na čvrstim temeljima; zapravo, pozornost Samanida, napolju persijske književnosti, podstakla je književnost u petom/jedanaestom veku, za vreme Gaznevida2.

Pošto su osvojili zapadne krajeve Indije i povezali se sanjima, Gaznevidi su persijsku književnost uveli u jedan novikrug, poznati «indijsko-potkontinentalni književni krug». Onde

1 Kikavus ibn Iskander, Kabus-name, str. 189.2 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr dar Iran, tom 1., str. 32.

Page 73: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 75

su živeli takvi pesnici kakav je Mesud Sa'd i pisali pesme oLahoreu i Indiji. Među poznatim pesnicima iz petog/jedan-aestog veka možemo navesti Bahramija Sarahsija, Zejnabija Ala-vija, Asdžodija, Gazajerija, Labibija, Mandžika Tirmizija,Asadija, Onsorija, Ferdosija, Manučehrija, Abul faradža Runija,Mesuda Sa'da, Ebu Hanifu Askanija (ili Iskafija), Ajukija idruge. Bitno književno obeležje svih ovih pesnika jeste osetilna /opipljiva priroda poređenja koje oni razvijaju u pesmama, kao injihov objektivan pogled na spoljašnje fenomene.

U istom veku, vladari u Azerbejdžanu, Aranu i Šervanu,takođe, pokazuju ljubav prema persijskoj književnosti i to je dovo-ljan razlog da se persijski jezik i književnost, malo po malo, nađu unovom krugu na severozapadu, u Azerbejdžanu. Persijskaknjiževnost je onamo otišla preko Gilana i Dejlama i u nadolazećemveku obrazovala jedan od najaktivnijih krugova na polju razvijanjaknjiževnog persijskog bogatstva. U tom književnom krugu su, upetom/jedanaestom veku živeli pesnici Abu Nasr Ali ibn Ahmed ibnMensur Asadi – ša'ir, Kataran Tabrizi i Dibadži Samarkandi1 .

Politička istorija Irana 429/1037. godine beleži dolazaknove vlade na čelu koje se nalaze Turci «Seldžuci». TogrulSeldžučki je, ustao protiv Mesuda od Gazne i zauzevši neke kra-jeve u Horasanu, sebe proglasio nezavisnim padišahom.Seldžuci, koji su već živeli pod uticajem Gaznevida, nastavili suda duboko respektuju pesnike i umetnike, te su čak štovanjeiranske civilizacije i književnosti definisali u okviru vladarskogobreda2. I u ovoj dinastiji su veziri, kao što je bio slučaj i sapređašnjim vladama, bili produhovljeni i učeni ljudi, izmeđukojih možemo izdvojiti sjajnog Nizamul mulka. U razdoblju od429/1037. do 498/1104. godine vlast su držali u svojim rukamačetiri seldžučka suverena po imenima Togrul, Alb Arsalan,Melikšah i Barakijarok i na njihovom dvoru su bili prisutni mnogipesnici. Pesnici iz seldžučkog doba su koristili isti govorničkimetod onih pesnika iz gaznevidskog doba i prizivali u svojimpesmama iste onakve pojmove.

1 Ibid., str. 48.2 Ibid., str. 49.

Page 74: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

76 Istorija persijske književnosti

Najznačajniji pesnici iz ovog razdoblja jesu Lamei od Gor-gana, Fahrudin As'ad od Gorgana, Imad Zuzani, Baharzi, Ajazi,Azraki, Adib Zuzani, Loukari, Hajam i Abu Said. U ovom vekuje Fahrudin As'ad od Gorgana, poetizovanjem priče Vejs i Ramin,uveo lirsku priču u novu fazu njena razvoja, a isto se desilo i sareligijsko-teološkom književnošću na kraju petog/jedanaestogveka, kada se tog posla prihvaća slavni Nasir Husrev. On seumnogome razlikuje od ostalih pesnika iz tog vremena zato štoje uspeo da pretoči u kasidu i druge poetske forme svogreligijskog i političkog učenja.

Posle smrti hadže Nizamul mulka, 485/1092. godine, moćcentralne seldžučke vlasti počinje da opada. Izbijaju dugotrajniratovi između članova njihove široke porodice, nakon kojih ćeseldžučki emiri međusobno podeliti sve krajeve koji su bili podcentralnom vlašću. Tako se prvo razdoblje persijske književnostizavršava u petom/jedanaestom veku, kada su još Seldžuci vlad-ali zemljom i onda otpočinje drugo razdoblje.

2. Drugo razdoblje (početak šestog/dvanaestog veka do osmog/četrnaestog veka)

Ovo razdoblje spada u najburnija i najnestabilnija poli-tička razdoblja u Iranu i propraćeno je međuprovincijskimratovima Seldžuka, dolaženjem na vlast Sandžara, njegovimporazom od Turaka Oguza i odlaženjem u ropstvo, zatim domi-nacijom Harazmšahida, te nemilosrdnom invazijom Mongolana Iran u sedmom/trinaestom veku. U takvom ambijentu,književnost u šestom/dvanaestom veku doživljava malu deka-denciju, jer Horasan, pravi centar negovanja i podržavanjaknjiževnika i pesnika, onda, beše uzdrman i bučan, premda su, ipored svega toga, u tom šestom/dvanaestom veku zablistalineki krupni predstavnici persijske književnosti. Sultan Sandžarje bio guverner Horasana do 511/1117. godine, nakon koje jeuspeo da pobedi sve svoje rivale i njegova propoved sa cere-monije ustoličenja je, kako stoji u Rahat as-suduru, pročitana uKašgaru, Jemenu, Taifu, Omanu, Azerbejdžanu i u Siriji1. No,

Page 75: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 77

sultan Sandžarova moć je sužavana posle 536/1139. godine itada su, već, jačali Harazmšahidi. Sandžar beše oslabio do temere da su ga 548/1153. godine savladala i zarobila plemenaOguza. Oguzi su, u periodu svoje dominacije nad Horasanom,počinili najužasnija zlodela u celoj istoriji. Iako je Sandžar uspeoda pobegne iz zatvora, nije imao snage da izdrži više od 552/1157. godine kada je i umro1. Ovakav haos u šestom/dvanaes-tom veku morao je da pomete i situaciju u Horasanu, gde višenije bilo bezbednog skloništa za razvijanje književnih zna-menja. Svi dosadašnji istoričari su o ovim godinama govorilikao o izuzetno burnim godinama. Posle Sandžarove smrti,seldžučke krajeve su međusobno podelili njihovi poglavari, pasu tako, posle 552/1157. godine, nastajale različite seldžučkedržave, poput onih: Seldžuka iz Kermana, Seldžuka izHorasana, Seldžuka iz srednje Azije, Seldžuka iz Sirije iSeldžuka iz Iraka. Pored tih raznoraznih Seldžuka, bile su serazgranale iz velikih Seldžuka još neke provincijske vlade,zvane «atabegani». Atabegani su, ustvari, bili zaduženi daodgajaju i obučavaju seldžučke prinčeve, no, postepeno su sedomogli moći i rukovodstva, a njihovi dvorovi postaju posebnovažni iz razloga što se na njima razvijala visoka persijskaknjiževnost. Najznačajniji atabegani su atabegani iz Farsa, Azer-bejdžana, Jazda i iz Lorestana.

Književnost se u šestom/dvanaestom veku prošririla nesamo u istočnom krugu u Horasanu, nego i u drugim krajevima.Seid Nafisi smatra da pesnici u ovom veku mogu pripadati dvo-jakim krugovima, iračkom ili horasanskom i naglašava da sepesnici u horasanskom krugu nisu baš obazirali na književne fig-ure izvodljive u pesmi i u rečima, nego da su komponovali jed-nostavne i lucidne pesme. On će takav metod pesnika uistočnom krugu u Horasanu objasniti kao kontinuitet onog real-izma iz samanidskog i gaznevidskog doba. U ovu grupu pesnikaspadaju: Suzani, 'Am'ak, Anvari, Sabir Tirmizi, Mo'ezi, sejidHasan Gaznevi, Muhtari, Azraki, Rešidudin Vatvat, Džibli i

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2, str.14.1 Ibid., str. 15.

Page 76: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

78 Istorija persijske književnosti

Sana’i od Gazne, koje, takođe, nazivaju «pesnicima iz Horasanaili iz Turkistana»1. Posebno su, kada je reč o poetskim formama isadržajima, ovim pesnicima bile značajne kaside i panegirici. Izpolitičkih razloga i zbog dominacije turskih naroda, epskaknjiževnost izgubila je veliki broj svojih ljubitelja, međutim, uovom veku blesak gnostičke književnosti je uspeo da ozari širokapodruč ja. Sana’i od Gazne je, kombinovanjem gnoze iknjiževnosti u drugom periodu svoga života, utisnuo u srž per-sijske književnosti jednu novu aromu. Naravno, ovakav pre-okret u književnosti je dobrim delom morao biti posledicablagonaklonosti manjih dvorova i kasnih predstavnika Gaznev-ida, među kojima je najpoznatiji Bahram šah od Gazne (512/1118-548/1153), za vreme koga su napisana ili prepisana /reprodukovana mnoga književna dela. Na njegovom dvoru su,osim Sana’ija, bili prisutni još i Sejid Hasan od Gazne i Abulma'ali Nasrulah Monši, prevodilac Kelile i Dimne2.

Pored horasanskog kruga, dinastija Gavrida je, takođe, naindijskom potkontinentu, mogla privijati onakve pesnike kakvisu Tartari, Džemaludin Dakani i Tadžudin Ziri Farsi3. U central-nom književnom krugu, persijska književnost je malo razvijena itu nailazimo na pesnike Bedrudina Kavamija Razija, MandžikaTirmizija, Deh-hodu Abul ma'alija Razija i na Abu TahiraHatunija. No, situacija je u azerbejdžanskom krugu bilaumnogome različita, u krugu koji se u ovom periodu uzvitlo dosamog vrha svog književnog procvata. Pesnici iz ovog kruga su,u šestom/dvanaestom veku, uglavnom, uživali u zamršenimknjiževnim šemama i dvosmislenim figurama, te se, zato, u nji-hovim pesmama nazire neka vrsta ambigviteta i stilske zapetl-janosti. Ovom krugu pripadaju Hakani sa svojim moždanajistaknutijim persijskim kasidama, pa Modžir Bejlakani,Falaki Šervani i Asirudin Ahsikati. Ipak, azerbejdžanski krug jeponajviše bri l jantan zbog svoje s t ihovane narativneknjiževnosti. Nezami je, zasigurno, ispisivanjem stihovanihpriča poput Husrev i Širin te Lejla i Medžnun, podigao krupne

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1, str. 74.2 Ibid., str. 78 – 79.3 Ibid., str. 79.

Page 77: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 79

iznimke persijskih stihovanih priča. U ovom krugu je još, širokokorišćena i forma mesnevije i razvijali su je takvi pesnici kao štosu Nezami i Hakani.

I u ispahanskom krugu je bilo pesnika između kojihmožemo izdvojiti Džemaludina Abdurazaka Ispahanija i Šere-fudina Abdulmumina Ispahanija. Pesnici iz ovog kruga su,poput onih u azerebejdžanskom, bili skloni zamršenomizražavanju, te se, na neki način, njihov stil mora nazvati «stilomiranskog naturalizma»1. Pored svega toga, pesnici-gnostici,odnosno sufije su, u ovom razdoblju, daleko značajniji oddrugih pesnika. Naime, poseban društveni ambijent koji jevladao Iranom u šestom/dvanaestom veku i ondašnja političkadominantna struktura, samo su neki razlozi zbog kojih je gnoza,naširoko, obojena umetnošću, a usled čega su se sufije i gnos-tici, okoristivši se jezikom pesme, okrenuli stvaranju neprikos-novene gnostičke poezije. Daleko od toga da su ova dešavanjabila samo uzrok uskrsavanju sufizma, smerala su da, na pose-ban način, obogate persijski jezik i književnost, jasnije, da,utiskivanjem u persijsku pesmu i književnost krupne kolekcijegnostičkih pojmova, tema i sadržaja, razviju persijskuknjiževnost, nakon što će je lišiti isključivog oblika dvorskeknjiževnosti, u jednom novom obzorju.

Feridudin Atar od Nišapura pripada onom reduautoriteta koji su negovali vrhunske paradigme sufijske poezijei proze. Atar je rođen u drugoj deceniji šestog/dvanaestog veka(513/1119) u Nišapuru i napravio je, ispisivanjem gnostičkihgazela i mesnevija, kakve na primer, isčitavamo u njegovomMantik at-tajru (Govor ptica), pravi preokret u celokupnojknjiževnosti, preokret koga su, u sledećim vekovima, moralejedva dočekati osobe poput Mevlane. Ništa manje nije briljan-tna ni njegova gnostička proza u Tazkirat al-avlijau (Hagiologija).

Može se reći da je persijska proza u šestom/dvanaestomveku, što se stila i umetničkih tehnika tiče, zapravo, nastavakone proze iz petog/jedanaestog veka, premda će se tu uočitisamo tolika razlika da je u prozi šestog/dvanaestog veka

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1., str. 101.

Page 78: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

80 Istorija persijske književnosti

prisutno više kur'anskih stavaka, predaja i arapskih poslovica.Verovatno, nijedno napisano delo ne može biti, poput Kelile iDimne, savršen i potpuni predstavnik proze iz šestog/dvan-aestog veka. Nasrulah Monši, rekosmo da je bio na dvoruGaznevida, poklonio je 539/1144. godine prevod Kelile i DimneBahramšahu Gaznevidskom, što je i bio razlog da delo postanepoznato kao Bahramšahova Kelila. Još jedan poznati pisac izšestog/dvanaestog veka jeste Nezami Aruzi od Samarkanda,autor knjige Čahar makale (Četiri rasprave) koja se bavi raznimnaučnim disciplinama. Njegovo delo je, ne kao Kelila i Dimna,ispisano u prostom i konciznom stilu, što nam nagoveštavanekakav srednji stil, budući da su, tu, u manjoj meri prisutnikur'anski stavci, predaje i arapski elementi. Na polju sufizma,Atara nisu ostavljali samog još mnogi slavni pisci, među kojimatreba ukazati na potomke markantne sufijske ličnosti, AbuSaida Abulhajra, autore nekoliko naučnih dela1. Pored njih,uživali su veliku slavu i pisci Ibn Fandok, Abulfutuh odNišapura, Šahrestani, Abu Šaraf Džorfadekani, Ibn EsfandijarKatib i Šems Kajs Razi, od kojih su neki živeli krajem šestog/dvanaestog i početkom sedmog/trinaestog veka.

Haos i panika u sedmom/trinaestom veku u Iranu dostižudo svog vrhunca; Harazmšahidi su, usled slabljenja Seldžuka,jačali od polovine šestog/dvanaestog veka i sada su već osnovalinezavisnu državu koja se, postepeno, nametnula narodima uskoro svim krajevima zemlje. Na njihovu nesreću, desilo se dabudu najmoćniji u Iranu baš kada je Džingis kan iz Mongolijekrenuo u pohod na one istočne države. Džingis je 616/1219. god-ine, zbog pogreške vladara pograničnog grada Atrara, ili pak potajnom nagovoru evropskih kršćana, napao na Iran i iste godineje porušio važan centar književnosti i nauke u istočnom –horasanskom krugu, grad Buharu. Dželaludin Harazmšahidsimu se ni u kom slučaju nije mogao suprostaviti i bio je prinuđenna bekstvo. Džingisova vojska je, zauzvrat, pretvorila u paklenuarenu sva mesta od Buhare do Hamedana, počinivši u Iranutakve zločine kakve ne pamti istorija nijednog naroda. Rat i preb-

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1., str. 121.

Page 79: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 81

egavanja su potrajali sve do 632/1234. godine i za to vreme suuništeni svi centri umetnosti i nauke. Samo je nešto malo manjeubistava i uzurpiranja bilo za vreme Hulagua kome su bilipotrebni iranski veziri. Ova dešavanja su navodila pesnike, piscei učenjake da odlaze iz istočnih književnih krugova i iz Horasanaka Indijskom potkontinentu, na zapad i u Malu Aziju i da zasobom krugove, kakvi su horasanski i centralni, ostavljaju pus-tima. U novim krugovima, pak, persijski jezik i književnost sudobro napredovali. Na Indijskom potkontinentu, baberidskikraljevi i muslimanski sultani iz tih krajeva, pripremili su bezbe-dan smeštaj iranskim velikanima. U zapadnom krugu, u MalojAziji, ondašnji Seldžuci su, takođe, izašli u susret izbeglimpesnicima i naučnicima, a upravo će tu, tačnije u Konji, živeti inajistaknutiji pesnik ovoga veka, Mevlana Dželaludin Rumi.

Nakon što su zaposeli Iran, Mongoli su, zbog velikogznačaja koji su poklanjali istoriji, razvili u persijskoj književnostiistoriografiju i takve osobe poput Ibn Esfandijara, AtamulkaDžuvejnija, Abu Šarafa Džorfadekanija, hadže Rešidudina Fazlu-laha, Hamdulaha Mustavfija... okrenule su se ispisivanju hronika.No persijska proza nije, do tada neviđeno, zablistala isključivo uistorijskim knjigama, nego i na polju gnoze, sa proznim delimaMevlane, Nadžma Razija i Ahmeda Aflakija, kao i u domenuknjiževnosti, sa Sa'dudin Varavinijevom Marzban-namom.

Politička nestabilnost u istočnim, centralnim i zapadnimkrajevima Irana u sedmom/trinaestom veku pomogli su jednomnovom krugu u persijskoj književnosti da se razvije i da,svojevremeno, postane jedan od najvažnijih književnih centara,a to je širaski krug, odnosno krug Farsa. Najznačajniji pred-stavnik ovog kruga u sedmom/trinaestom veku jeste šejh Musli-hudin Abdulah poznat kao Sa'di. On ne samo da je podigaozdanje savršene prozne krasnorečivosti, nego je bio i pravi mae-stro u komponovanju pesama, napose gazela. Onda, kada jeprozni stil bio tehnički i naginjao formalizmu, on je, u svojojknjizi Đulistan / Golestan, doveo do vrhunca ritamsko i prostopisanje. Sa'di u Đulistanu ilustruje realističku književnost, doknam u Bustanu prikazuje, po njemu idealno društvo snagomneke vrste didaktične književnosti. Sa'dijevo majstorstvo se ne

Page 80: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

82 Istorija persijske književnosti

pokazuje tako briljantno - samo u ove dve knjige, nego se još iviše nameće u njegovim gazelima, zbog kojih ga baš svi uzdižuna ravan maestra par ekselans. Njegove persijske kaside su,uglavnom, prožete etičkim sadržajima i nagoveštavaju, kada jesadržaj kasida po sredi, preokret u okrilju kojeg je on uspeo daih približi fragmentarnim pesmama (qet'e).

U ispahanskom krugu je živeo pesnik KemaludinDžemaludinov Ispahani i u njegovim pesmama se odražavajuoni društveni i politički fenomeni posle mongolske dominacijenad tim gradom, pa onda i verske netrpeljivosti tamošnjih hane-fija i šafi'ija. Izuzetna veština ovog pesnika u sastavljanju gazela ikasida, te u razvijanju (izlaganju) suptilnih i zamršenih sadržajabili su uzrok da mu pripadne titula «Halak al-ma'ani» (stvaralacprefinjenih značenja). U hamedanskom krugu nailazimo naAsirudina Oumanija, učenika hadže Nasirudina Tusija.Napokon, u maloazijskom krugu, u Rumu, živeo je najmarkant-niji persijski pesnik-gnostik, Dželaludin Muhamed od Balha,poznat kao Mevlana, u gradu Konji. Gnostička književnost jekulminirala u njegovoj Mesneviji i u Divanu njegovih gazela,delima bez premca u ekstatičnom stilu. Ovaj velikodostojnignostik, zbog širine misli, prefinjenosti uma, prostog i utančanoggovora, sigurno jeste svetska paradigma humane osobnosti1.

Među ostalim pesnicima iz književnog kruga Male Azije,treba navesti Ahmeda Kaneija Tusija i Irakija. Verovatno će selako nazreti da najzastupljeniji stil u ovom krugu umnogomesliči stilu onih pesnika iz istočnih krajeva i iz Horasana, sličnostkoja je ozbiljno prisutna u Mevlaninim pesmama. Što se tičesamog horasanskog kruga, u njemu je bio bezbedan mali brojpesnika koji su zbog svojih administrativnih službi ostajali tamozajedno sa svojim porodicama, poput Farsija Hodžandija (umro622/1225) i Sejfudina Esfaranga (umro 672/1273), od kojih je pos-lednji u svojim kasidama, najverovatnije, sledio Hakanijev stil2.

U azerbejdžanskom krugu na zapadu, blistali su poznatipesnici, kao što je hadže Homam od Tabriza. Hadže Homam je

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1, str. 159.2 Safa, Mohtasari dar tarih-e tahavol-e nazm va nasr-e farsi, str. 58.

Page 81: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 83

bio povezan sa čuvenom porodicom Džuvejnija. Njegovi gazeli,uglavnom, podsećaju na Sa'dijev stil u ispisivanju gazela. Tu ježiveo i slavni Sa'dudin Abdulkerim Šabestari, autor izvrsnegnostičke poeme po imenu Golšan-e raz (Cvećnjak tajni). Umro jeu Tabrizu 720/1320. godine.

Jedini ostali pesnik u centralnom krugu bio je NazariKohestani koji izgleda da bijaše prišao ismailijskom redu. Reklismo da su neki pesnici, zabrinuti zbog dominacije Mongola, većbili otišli za Indiju i tamo se smestiše; posle njih, isto je učinilo inekoliko poznatih pesnika iz drugih krugova i to je pomogloknjiževnom krugu da se razvije do te mere da će neke njegovepesnike porediti čak sa Sa'dijem i Hafizom. Možemo izdvojitiAmir Husreva Dehlavija (umro 725/1324) koji se odselio zaIndiju iz horasanskog Balha, a koga su zbog sastavljanja krasnihgazela, nazvali Sa'dijem Indije1. On je, na jedinstven način, uspeoda imitira, odnosno da sledi Nezamijev stil stihovanja priči upoemama kakve su Matla' al-anvar (Obasjavanje svetlôsti), Širin iHusrev, Medžnun i Lejla, Ajine-je Eskandari (Aleksandrovo ogled-alo), Hašt behešt (Osam rajskih bašti) i Kiran as-sa'dejn (Zbliženjedveju blaženstava). Moraćemo da, među ostalim pesnicima izindijskog kruga, navedemo i Hasana od Delhija (umro 727/1326.ili 731/1330) za kojeg se kaže da je, zbog svojih ljubavnih gazela,prethodnik iranskom Hafizu2. Premda su u ovom krugu, što setiče stilističkih osobenosti, dominantni pesnici koji su privrženiiračkom stilu, bilo je tu i pesnika, poput Siradžudina Sakezija,koji su stvarali pesme u stilu onih pesnika iz prvog razdoblja.

3. Treće razdoblje (od početka osmog/četrnaestog do trinaestog/devetnaestog veka)

Situacija unutar Irana u osmom/četrnaestom veku se,opet, znatno menja. Nestaju i pretvaraju se u male provincijskedržavice skoro sve provincijske vlade koje su izravno ili

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1., str. 170.2 Ibid., str. 172.

Page 82: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

84 Istorija persijske književnosti

posredno bile pod uticajem mongolskih emira. Nagli prevrat idešavanja ni ovaj put neće dati narodu mira, a ovaj vek nećeugledati ni onakve moćne vezire koji su, u prethodnom veku,bili prisutni u društvu i podržavali nauku i književnost. Jedinosu tako postupale velike, no malobrojne porodice, poput onihAl-i Muzafara i Al-i Džalajera koji su živeli u Farsu, Jazdu,Bagdadu i u arapskom Iraku1. Na početku ovog veka, Iran je odonih ranijih naučno-kulturnih zdanja nasledio samo maloruševina, te ako je tu i tamo i bilo donekle razvijenih centara,nipošto se oni ne bi mogli porediti sa onim književnim centrimakoji su u prošlosti dočarali ogromno veličanstvo. Filosofskinauci se onde sunovraćaju, slabe i usled toga se širi neka vrstapraznoverja i neodgovornosti; puk u sudbini sagledava predes-tinaciju i sve se više predaje pred ovosvetskim dešavanjima. Utom trenutku, gnoza i sufizam su morali da ekspanziraju i da senjihova nedodirljiva i elitna priroda, sada, preinači u pučku,društvenu, stvar koja je bila razlog da se pojave razne grane ikrugovi koji će zakucati i na vrata dalekog indijskog potkonti-nenta. Na polju jezika, postepeno su ulazile u opticaj mongol-ske reči i pošto jedan jak i aktivan centar nije mogao dapodržava pesnike, to su oni, osim nekoliko izvanrednihpesnika, uglavnom sledili stil pesnika iz šestog/dvanaestog isedmog/trinaestog veka. Naime, osmim/četrnaestim vekomvlada nekakvo stilsko titranje, koje će ulogu tih pesnika defini-sati kao sasvim imitatorsku i nikako inovatorsku ili kreativnu,dakle u praznini koja će njih usmeriti ka razvijanju beznačajnihknjiževnih figura i šema, kao što su zamršeni govori (loghaz),hronogrami (madde-ye tarikh), zagonetke (mo'amma) itd. Svuovu uzdrmanost u književnosti i umetnosti iznedrila je mongol-ska smutnja, čije posledice će ostajati i u nadolazećim vek-ovima, budući da je ova situacija vladala od prvih godinainvazije a trajaće sve do polovine osmog/četrnaestog veka.

Krajem osmog/četrnaestog veka na scenu dolazi Tejmur,još jedan mongolski osvajač iz Transoksanije. Tejmur bijašepreuzeo vlast nad Transoksanijom u svoje ruke do 771/1369.

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1, str. 182.

Page 83: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 85

godine, a od 782/1380. je za sedam godina osvojio skoro sve kra-jeve Irana, na čemu se nije zaustavio, već je 795/1392. ušao uBagdad, da bi, naposletku, 800/1397. godine savladao i Indiju iKašmir1. Na sreću, pošto je već bio pristao uz islamsku veru, a izato što su on i njegovi vojnici donekle i bili naviknuti na životu gradu, Tejmur nije mogao, koliko Mongoli, da negativno utičena iransko društvo; štaviše, njegovi sinovi, na primer Šahroh, suse odvažno posvetili preobličavanju i razvijanju iranskeknjiževnosti i umetnosti. Ovaj je, naime, igrao ključnu ulogu uutemeljenju haratske umetničke škole slikarstva i drugih islam-skih umetnosti. Poklanjanje velike pažnje haratskom krugu odstrane Tejmurovih sinova i potomaka, pomoglo je i horasan-skom krugu u blizini Harata da uskrsne i da se, još jednom, unjega udahne život.

Persijska proza u osmom/četrnaestom veku naginje kakoveštačkom stilu koji prizivaše formalizam, tako i tečnom, pros-tom stilu. Najznačajniji pisci iz ovog veka jesu: Muinudin AviDžuvejni, Šemsudin Mahmud od Amola, Hendušah odNahdžavana, Zijaudin od Nahšaba, Ibn Zarkub od Širaza,Nezam Husejni od Jazda, Nimatulah od Kermana poznat kaoŠah Valij, pa Mir Šarif od Gorgana, Behaudin Nakšibend, Mah-mud od Herata, Sejed Sadrudin Husejni Čišti Dehlavi poznatkao Gisu-deraz (Duge kose), Šihabudin Sirdžani ...2

Persijska pesma je bila široko prisutna ne samo uširaskom krugu, gde je kulminirala snagom slavnog Hafiza,nego i u drugim krugovima. U krugu Male Azije, u Rumu, sinDželaludina Muhameda, Behaudin poznat kao Sultan-valad(dete-suveren), nasledio je svoga oca u Konji. U azer-bejdžanskom krugu, u Tabrizu su bili prisutni takvi pesnicipoput Ruknudina od Marage, Asara od Tabriza, KemaludinaMesuda Hodžandija, Atikija od Tabriza, kao i dva poznatapesnika Salman od Save i Šems Magrebi. U Kermanu su živelipesnici kao što su Mir Kermani, Imad Fakih i Hadžu Kermaniod kojih se zadnji dobro pročuo zbog svojih gazela. Premda

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1/3, str. 37.2 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, str. 182-198.

Page 84: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

86 Istorija persijske književnosti

Hadžuov stil u komponovanju pesama sliči Sa'dijevom i Hafizo-vom, ipak, on je uspeo da razvije svoj samostalni, individualnistil, što će reći da je, zaista, bio maestro za gazele. Najzad,stižemo i do najbriljantnijeg književnog kruga, do kruga Farsa iŠiraza i njegovih pesnika Hafiza Širazija, Amina od Kazeruna,Ubejda Zakanija i Boshaka At'amea. Reči izvrsnih pesnika ovogkruga u nama ulivaju neku vrstu zrelosti i čvrstine, kakve nemožemo sagledati u drugim krugovima. Pored toga, u pesme izovog kruga uključene su i satire. Tamo dalje, na indijskimdvorovima bilo je mirno i bezbedno i to je moglo da privučemnoge pesnike, iako ne toliko slavne, između kojih možemoizdvojiti: Bedrudina Čačija, šejh Nezamudina Evliju, sejedaSiradža Sakezija i Isamija.

U horasanskom krugu su živeli Lutfulah od Nišapura,hadže Behaudin Nakšibend, Muhamed Parsa, Ebu Bekr od Taj-bada i drugi, poput najznačajnijeg pesnika iz ovog kruga, IbnJamina Farjumadija, afirmisanog maestra u komponovanju frag-mentarnih pesama, čiji je bistar i tečan stil u književnosti,takođe, svima poznat. Još je i u haratskom krugu bilo sjajnihpesnika: Hisama Heravija, Ibn Hatiba, Ruknudina Heravija,Muzafera Heravija, Mutekelima Kašanija1... Ka tome, možemoreći da je haratska škola dostigla do svog bleštavog vrhunca,upravo, za vreme Tejmurida. Inovativni stilovi koji su ishodili izradnog pregnuća raznih umetnika pri haratskom krugu, bićezastupljeni čak i u safavidskom dobu. Zapravo, umetničko-književni krug Harata za vreme sultan Husejna Bajakre izrodioje novi preokret u intelektualnom i duhovnom životu Irana2. Upesmi iz tejmuridskog doba može se sagledati i nekakvapriprostota, te pučki rečnik, budući da je pesma već napustiladvor i otisnula se u puk. Neki su pesnici, poput Amir Alija ŠirNavaija koji je bio na dvoru sultan Husejna Bajakre, sastavljalisvoje pesme i na turskom čogatanskom3. Nadalje, pesma upočetku devetog/petnaestog veka je, ustvari, uvodnica u insti-

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2. i 3; takođe videti: Nafisi, Tarih-enazm va nasr-e farsi, tom 1, str. 199-226.

2 Safa, Mohtasari dar tarih-e tahavol-e nazm va nasr-e farsi, str. 69-70.3 Ibid., str. 70-71.

Page 85: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 87

tuciji persijske pesme za indijski stil koji će zahvatiti književnekrugove već u nadolazećim vekovima. Zato je znamo kao prev-laku između književnosti iz doba Safavida i doba Tejmurida. Uovom razdoblju, književnost nije jedino polje u kojem se dešavaonaj preokret, isto je i sa ostalim granama umetnosti i sa sitnimručnim radovima. U persijskoj pesmi se nazirala sklonost kakomponovanju gazela, stvar koja će, ubrzo, pomoći da osnovnapoetska forma bude, upravo, gazel, premda su bile korišćene ijoš neke beznačajne književne figure, poput hronograma,zagonetke, zamršenog govora ... Sve u svemu, naturalistički stilje bio sasvim malo prizivan, a simbolizam je, postupno, prelaziou impresionizam1, kada je razvijana i religijska književnost,napose ši'ijska, snagom sastavljanja panegirika i eulogijskihbiografija članova neporočne Poslanikove porodice. Naravno,ovaj književni tok će čekati da kulminira u safavidskom dobu.

I u persijskoj prozi se, takođe, desio preokret. U prošlomveku, pisci su svoje naučne knjige pisali u arapskoj prozi, dočimse sada, u devetom/petnaestom veku, u svojim delima onaučnim, matematičkim, religijskim i inim temama koriste per-sijskim jezikom. Istoriografija u ovom veku ponovo postajeznačajna, te tako u Iranu uskrsava još jednom mongolskatradicija; no, pisane istorije u ovom veku su, uglavnom, usred-sređene na istoriju Božijih poslanika, te hagiografska stanja ieulogijske biografije neporočnih imama - neka je mir Božiji nanjih - a dodajmo još i da su, na tom planu, korišćeni starijiizvori, prevođeni sa arapskog jezika.

Svi ovi preokreti u devetom/petnaestom veku činiće semogućim ako uzmemo u obzir veliku ljubav koju su pokazivalitejmuridski prinčevi prema umetnosti; štaviše, mnogi od njihsu, sami, bili pesnici i umetnici2. Mogli bi da navedemo imenamnogih pisaca koji su stvarali prozna dela3, ipak, izdvojićemosamo najistaknutije: Behaudina od Kazeruna, Hafiza Abrua,Fasiha Hafija, Mir Handa, Sadr-e Đahana, Pir Džemalija, MulaHusejna Kašefija od Sabzevara, Šerefudina Alija od Jazda,

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1., str. 229.2 Ibid., str. 232.3 Ibid., str. 235-285.

Page 86: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

88 Istorija persijske književnosti

Nezam-šahija i Abu Tahira Tarsusija. Pesma je bila prisutna i uhorasanskom krugu zahvaljujući pesnicima Đamiju, Ismetu odBuhare, Katibiju Toršiziju i Amiru Badahšaniju, među kojimaĐami zaslužuje veću pažnju. On je stvarao divne pesme pouzoru na svoje preteče, ugledavši se u gazelima i kasidama natakve pesnike kao što su Sa'di i Hakani, a u mesnevijama na Fer-dosija i Nezamija, premda ne smemo prevideti ni to da on usvojim gazelima obraća veliku pažnju i na Hafiza i Salmana odSave1. No, možda je najveći broj pesnika, u ovom razdoblju,uspeo da okupi baš haratski krug. U tom krugu žive i MirHusejn Mo'amai, Aruzi od Buhare, Hasan-šah od Harata i Arefiod Harata. Najslavniji pesnik u tom krugu je Babo Fagani. Har-atski pesnici su kritikovali njegove pesme koje su nazvali«faganijadama». Ustvari, on je bio pionir u «stilu hipotipoze»(sabk-e woqu') u persijskoj pesmi, što znači da je u svojim pes-mama isključivo smerao ka razvijanju emocionalnih stvarnosti.Njegov stil je, za vreme Safavida, uglavnom bio osnovna pod-loga za prikaze i imitacije koje su razvijali ondašnji pesnici2, arado su ga prigrlili oni poput Vahšija Bafkija (umro 991/1583),Zamirija Ispahanija (umro 973/1565) i Nazirija Nišapurija (umro1021/1612). Sve u svemu, haratski i horasanski krug su bili tesnopovezani i bliski, tako da je definitivno razdvajanje tih dvejukrugova izuzetno težak zadatak; dodajmo još i da su mnogipesnici iz jednog kruga često posećivali i onaj drugi. Uknjiževnom krugu u Farsu je bilo prisutno nekoliko poznatihpesnika, između kojih možemo izdvojiti najznačajnijeg Makta-bija od Širaza. Maktabi je po uzoru na Nezamija pretočio u sti-hove Lejlu i Medžnuna. U centralnom krugu se susrećemo saHafijem Kohestanijem, Omidijem od Tehrana, Dehakijem,Mesudom od Koma i sa drugima, ne toliko slavnim pesnicima. Iu azerbejdžanskom krugu je bilo mnogo pesnika a najistaknutijije sjajni gnostik i sufija, Kasim Anvar. Rođen je sredinomosmog/četrnaestog veka i verovatno je za sobom ostavio jedandivan gazela i nekoliko mesnevija. Posebno je značajan zato što je

1 Zarinkub, Sejri dar še'r-e farsi, str. 98.2 Ibid., str. 100.

Page 87: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 89

vešto sastavljao pesme na tri jezika, turskom, gilanskom i persij-skom1... U svakom slučaju, mnoštvo pesnika u devetom/petnaes-tom veku, negde njih devet stotina, je markantna karakteristikatrećeg književnog razdoblja.

Stižemo u deseti/šesnaesti vek, u doba koje će zabeležitinajvažniji događaj u istoriji Irana, formiranje dinastije Safavida.Šah Ismail, sin sultan Hajderov, i potomak slavnog sufije, šejhSafijudina od Ardabila, svečano je seo na vladarski presto 907/1501. godine u Tabrizu. Nakon što je učvrstio svoju vlast nadglavnim delovima Irana, šah Ismail je proglasio ši'ijstvo zaoficijelni verski pravac u Iranu i ustrajno radio na njegovu razvi-janju i širenju. To je moralo pomoći ši'ijskoj književnosti da, utom dobu, dostigne do svog vrhunca. Safavidski sultanat je, sasvoje dve strane imao moćne susede, otomanske Turke koji suosnovali jaku državu u Maloj Aziji i baberidsku dinastiju,Tejmurove potomke, u Indiji. Sektaški nemiri i ratovanje sastranim neprijateljima, Otomanima i Uzbecima, nisu ostavljalisafavidskim suverenima dovoljno vremena da, koliko njihovepreteče u ranijim razdobljima, obrate pažnju na pesmu ipesnike, te ako bi i bilo malo pažnje i podržavanja, ograničavalibi se na religijsku književnost, koja je mogla koristiti njihovimpropagandnim svrhama. U takvom ambijentu, ako pesnici iumetnici ne bi odlučili da ostanu u Iranu, odlazili bi u indijski iliotomanski krug, što će biti uzrok da, u desetom/šesnaestomveku, sagledavamo pravi procvat ona dva kruga, naposeindijskog. S druge strane, s dolaskom onih ši'ijskih naučenjakačiji je jezik arapski u Iran, i religijska naučna dela su u ovomveku, izuzev onih opštih verskih naučavanja objašnjenih na per-sijskom, ispisivana na arapskom jeziku. Tako će persijski jeziksačekati da mu se, opet, pokaže pažnja do vremena vladavinešaha Sulejmana (1077/1666 - 1105/1693), kada će i neke knjigebiti prevedene sa arapskog u persijski jezik. Jedini krug u kojemse mogao razvijati persijski jezik u desetom/šesnaestom vekubio je Gilan. Zapravo, iranski pesnici koji nisu otišli za Indiju,većinom su sazrevali na dvoru u Gilanu2. U toj blizini, persijski

1 Nafisi, Tarih-e nazm va nasr-e farsi, tom 1., str. 292.

Page 88: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

90 Istorija persijske književnosti

je bio, manje-više privlačan i u Mazandaranu. Navala ondašnjihpesnika ka Indiji i prijatno dočekivanje njih na indijskimdvorovima, naslućivaće razvoj novog stila u persijskoj pesmikoji će biti nazvan po tom književnom krugu – «indijski stil».Pesnici u tom krugu naširoko koriste u semantičkoj strukturisvojih pesama zamršene šeme i književne figure, što će udaljitipesmu u ovom veku od prethodnih razdoblja. Nadalje,ograničenja u komponovanju panegirika skrenula su pozornostpesnika na figuru gazela i samo su pesnici-panegiristi časneporodice Poslanikove pevali kaside, premda su se, u takvimkasidama koje su pohvalno opisivale verske vođe, prizivala iimena sultana!

Persijska proza je u ovom razdoblju napisana u duhu for-malizma, veštačka i puna preterivanja i hiperbola. Najznačajnijipisci u desetom/šesnaestom veku jesu: Abdulatif Huseini odKazvina (umro 962/1554), Hasan beg Rumlu (umro 985/1574),Šah Tahir Husein Dakani (umro 952/1545), Amir GijasudinŠirazi Daštaki (umro 948/1541), Sam Mirza Safavi (umro 975/1567), Kadija Nurulah od Šuštara (umro 1019/1610), AminAhmed od Reja (umro oko 1002/1593) i Hakim Šifai od Ispah-ana (umro 963/1555)1.

Persijska pesma se u desetom/šesnaestom veku razvijala uhorasanskom, haratskom, indijskom, ispahanskom i otoman-skom krugu. U horasanskom krugu, Kasim Gonabadi, ondašnjipotomak Poslanikov iz Gonabada, ostavio je za sobom neka delaispisana po uzoru na Nezamija. U haratskom krugu žive poznatipesnici kao što su Helali Čogatai (umro 945/1538), sjajan pisacgazela i komponist mesnevija Lejla i Medžnun, Šah i derviš i Sifatal-'ašikin (Osobine zaljubljenih), pa Ahli Širazi (umro 942/1535),pisac mesnevije Sehr-e halal (Dozvoljena vradžbina) i Ahli Toršizi(umro 934/1527). No, ispahanski krug se, budući da je bio poli-tički centar safavidskog dvora, proslavio po slavnim pesnicimakoje susrećemo onde. Izdvojićemo između poznatih pesnika izovog kruga u desetom/šesnaestom veku Mohtašama od Kašana

2 Ibid., tom 1., str. 353.1 Ibid., str. 354-406.

Page 89: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 91

(umro 996/1587) čije žalopojke i bolni tardži'-bandi o eulogijskimdogađajima i tragedijama vezanim za živote časne čeljadiPoslanikove blažene porodice jesu široko čuvene. Još jedan istak-nuti pesnik iz ovog kruga jeste Vahši od Bafka (umro 991/1583)koji je u desetom/šesnaestom veku nastavio da zastupa stilhipotipoze. Napisao je nekoliko mesnevija, od kojih je Ferhad iŠirin najpoznatija. U ispahanskom krugu je bilo i još drugihpesnika koji nisu odigrali toliko važne uloge, poput MulaZamanija od Jazda (umro 1017/1608), Nasafa Agašanija (umro1024/1615) i Razija od Ispahana (umro 1030/1620).

U indijskom krugu je okupljen veći broj pesnika, međukojima su se šire pročuli Orfi od Širaza (umro 999/1590), Sufi odMazandarana, Naziri od Nišapura i Gazali od Mašhada (umro980/1572). U otomanskom krugu, takođe, blista slavni pesnikFuzuli od Bagdada (umro 970/1562) koji je sastavljao pesme naturskom i persijskom jeziku. Njegove pesme čini markantnimato što je on uspešno prevodio persijske metafore i književnealuzije na turski kao i činjenica da je u svojim gazelima, u pot-punosti, oponašao persijske gazele; godine 942/1535. je spevaoLejlu i Medžnuna na turskom, koju je savršeno sravnao saNezamijevom Lejlom i Medžnunom1.

Persijska književnost se u jedanaestom/sedamnaestom vekutoliko i ne menja. Društvena i politička situacija u Iranu je, sa dola-skom na vlast safavidske dinastije, dobila verski fanatički karak-ter. Isti oni razlozi koji su navodili pesnike i umetnike u desetom/šesnaestom veku da emigriraju u Indiju ili u Otomansku državu isada, u jedanaestom/sedamnaestom veku, hrabre pesnike da seiseljavaju. Safavidi odvažno smeraju da učvrste svoju političkucentralnu vlast, i ne mogu da se još više okrenu umetnicima.Jedino su bili pomalo milovani oni naučenjaci koji su, ujedno bili ipesnici, umetnici, poput šejha Bahaija i hakima Šifaija.

Najviše su bili štovani učenjaci i umetnici u indijskom, oto-manskom i ispahanskom krugu, napose u indijskom gde je tosvakim danom bivalo očiglednije. Stil pesnika u ovom razdobljujeste «indijski stil», čije pristalice su, u ovom veku, snagom razvi-

1 Ibid., str. 436-437.

Page 90: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

92 Istorija persijske književnosti

janja inovativnih i istodobno zamršenih sadržaja, snažne moćiimaginacije, poslovičnih poruka i koncizijom, predočili njegovdefinitivni obrazac. Nadalje, u ovom razdoblju se nameću i nekiknjiževni poroci poput onog ponavljanja rime u gazelima, priz-ivanja nedovoljno jasnih značenja i poigravanja s rečima.

U pogledu književnih vrsta, deseti/šesnaesti i jedanaesti/sedamnaesti vek su okarakterisani ozbiljnim preokretom koji jezahvatio epiku i zahtevao da se poklanja velika pažnja jednojposebnoj vrsti epike, naime «religijskoj i veroškolskoj epici». Usredištu onih epskih izazova se, uglavnom, nalaze priče izživota velikana vere, poetizovanje kojih je bilo podržavano usva tri važna književna kruga, iranskom, indijskom imaloazijskom. Pesnici bi se, pri stvaranju ovakvih epopeja,udubljivali u krupni uzor persijske epike, Ferdosijevu Šahnamu,čiju su formalnu strukturu i metrički ritam oponašali. Ispisanesu takve epopeje kao što su Nasab-name-je Šahrijari (Šahrijarovopismo o rodoslovlju) od Šaha Forsija, Homajun-name (Homa-junovo pismo), Gaza-je Solejmani (Sulejmanovo ratovanje),Šahname-je behešti (Rajsko pismo šahovo), Futuh al-adžam (Izvoje-vanja stranska), Safarname-je Bagdad, Fathname-je Abas-e namdar,Šah-đahan-name, Zafarname-je Šah-đahani (Pismo o osvajanjimaŠaha svetskog), Šahanšah-name od Abu Taliba Kalima (umro1061/1650) i Džangname-je kašm (Spis o puminoj borbi), dela kojauglavnom opisuju junačke istupe iranskih, otomanskih iliindijskih vojskovođa, kao i religijske epopeje u kojima se prizivaviteštvo i govori o ratovima velikana vere, onih svetiljki na putuupute, iz kojih možemo izdvojiti Saheb-e keran-name, Šahname-jeHejrati, Gazvname-je Asiri, Hamle-je Hajderi...1.

Da se osvrnemo i na preokret koji se desio u narativnojknjiževnosti; u desetom/šesnaestom veku je u narativnojknjiževnosti biran uglavnom onaj osnovni predmet Nezam-ijevog rada, premda su, pored tih mesnevija, stvarane i drugemesnevije koje bi se okretale novim predmetima, kao što su Suzo godaz (Izgorevanje i usijanost u tuzi) i Kada i kadar (Sudbina iodredba), ili pak one prevedene priče sa indijskog jezika: Nal

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1/5, str. 584.

Page 91: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 93

Daman, Kama Rupa, Kama Lata, Madhu Malti i Hir Randža1. Skoroće sve ove stihovane priče okarakterisati lucidnost i razbaštin-jenost od onih krasnih elemenata i melodija koje su pređašnjimajstori u stihovanim pričama razvijali u svojim delima.Između poznatih pesnika koji su bili nosioci ove vrsteknjiževnosti u jedanaestom/sedamnaestom veku možemonavesti Nazima Heravija (umro 1081/1670), Fejzija Fajazija(umro 1004/1595), Navaba Asif hana (umro 1021/1612) paHakima Šifaija (umro 1037/1627).

Od desetog/šesnaestog veka je, u lirskoj književnosti, raz-vijena i institucija sakiname (krčmarski pev), čiji začetak je nastaou šestom/dvanaestom veku, i postala temeljnim uporištem pesmei pesništva, te je metoda onih pesnika kao što je Hakim Partui(umro 941/1534) ostala da bude vitalna i u dolazećim vekovima.Misao pesnika u onim sakinamama je uglavnom bila nova i priz-ivala je istrošivost ovoga sveta i bolni završetak čovekova života.Što se forme ovih sakinama tiče, one su, u ovom razdoblju, bilekomponovane u okviru mesnevija, tardži'-banda i tarkib-banda.

U ovom razdoblju nailazimo i na sarkazme (hadžv),pogrdne spise (hazl) i satire (tanz) i premda je javno mnenjepokazivalo odvratnost prema dvema oblicima sarkazma ipogrdnog spisa, ponekad bi sarkazam o nekome sastavljalitakvi pesnici kakvi su, u desetom/šesnaestom veku mogli dabudu Šarif od Tabriza, Vahši od Bafka, Vahidi od Koma, HejratiTuni i u jedanaestom/sedamnaestom Šifai od Ispahana i ŠejdaFathpur. Bio je razvijen i književni oblik «šahr-ašub» (pesnik-ovo hvaljenje, odnosno kuđenje stavnovnika nekog grada)2.

Razni književni krugovi su, u jedanaestom/sedamnaes-tom veku, uspeli da odgoje relativno poznate pesnike, kao što jenpr. u maloazijskom-rumljanskom krugu bio Nafa'i Rumi,pesnik-gnostik koji bijaše sastavljao pesme po uzoru na Mev-lanu Dželaludina Muhameda od Balha, pa u gilanskom kruguSalim Tehrani (umro 1057/1647), poreklom iz Teherana, kojibeše sazreo u književnom krugu Gilana. Nadalje, u ispahan-

1 Ibid., str. 594.2 Ibid., tom 1/5., str. 631.

Page 92: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

94 Istorija persijske književnosti

skom krugu, u jezgru političke moći, koji je već uveliko razvijen,najviše su prisutne dve grupe pesnika: pesnici koji su ujednobili i pristalice ši'ijskog mudroslovlja, kao što su šejh Bahai ihakim Šifai i oni pesnici predstavnici ši'ijske književnosti, poputKalima od Kašana, Kasima od Mašhada, Kevserija od Hamed-ana i Nasira od Hamedana. A indijski krug je, u jedanaestom/sedamnaestom veku, imao sjajne pesnike; ponajviše tu ističemoSa'iba od Tabriza. Iako je proveo jedan deo svog života u Ispah-anu, Sa'ib je ipak došao do samog vrha pesništva onda kada jebio u Indiji, pa je čak i kada se 1042/1632. godine vratio u Ispa-han bio milovan i čašćavan od strane indijskog dvora. Šah AbasDrugi mu je 1052/1642. u Ispahanu dodelio titulu «Malikušu'ara-a» (Car među pesnicima). Umro je 1081/1670. ili 1086/1675. godine. Naime, Sa'ib je potpuni i najvažniji predstavnikonog stila koji u persijskoj književnosti biva nazivan «indijskimstilom». Njegove pesme posvuda izlažu sve osobenosti ovogstila: pretakanje širokog spektra značenja u malo reči, utančannazor, iznalaženje prefinjenih sadržaja itd. Možemo istaknutiizmeđu drugih pesnika iz indijskog kruga u jedanaestom/sedamnaestom veku i Taliba od Amola, Sufija od Amola, Ganijaod Kašmira, Sarmada od Kašana, Zohurija Toršizija i Bidela odDelhija. I tada, biser Bidelove (1054/1644-1133/1720) osobnostipočeće pred nama da blešti na sasvim drugačiji način. U njemuje kulminirala institucija imaginalnog lebdenja i ispunilo svojunajuzvišeniju razinu razvijanje imaginalnih prezentacija, baremkada je persijska književnost po sredi. Onde u svim krajičcimanjegovih pesama struji stešnjenost imaginacija, stvar kojadopušta nekima da izreknu kako je on master «indijskog udvos-tručenog», odnosno «udubljujućeg stila»1.

Ne treba prevideti ni tu značajnu činjenicu vezanu za ispisi-vanje proznih dela u ovom razdoblju da se u indijskom krugupoklanjala posebna pažnja sastavljanju rečnika. Tako je ovajknjiževni krug obogatio leksikografiju rečnicima (farhang) kaošto su Farhang-e Đahangiri od Džemaludina Andžua, Farhang-eSoruri od Muhameda Kasima Sorurija od Kašana, Farhang-e Rašidi

1 Huseini, Bidel, Sepehri va sabk-e hendi, str. 17.

Page 93: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 95

od Abdurašida Al-huseinija, te Gijas al-lugat od Muhameda Gijas-udina i markantno leksikografsko delo Borhan-e kate' (Presudnidokaz), napisano 1062/1651. rukom Muhameda Huseina Halafaod Tabriza, poznatog pod pseudonimom Burhan1.

4. Četvrto razdoblje (od druge polovine dvanaestog/osamna-estog veka do kraja trinaestog/devetnaestog – «razdoblje književnog povratka»)

Politička situacija u Iranu je opet pretrpela velikupromenu sredinom jedanaestog/sedamnaestog veka. Safavid-ska dinastija je za vreme vladavine šaha Ismaila i šaha Abasa udesetom/šesnaestom veku imala snažnu državu, ali nasledniciove dvojice nisu imali tu moć da i dalje uspešno rukovodeadministrativnim i političkim poslovima u zemlji, pa je ovadinastija, nakon što je već nekoliko decenija iskušavala netrpelji-vosti sa nekim svojim građanima i onim stranim neprijateljima,naposletku zbačena snagom Nadira šaha Afšara 1148/1735. god-ine. Premda je na političkom planu, utemeljila zdanje iranskognacionalnog jedinstva na veroškolskoj orijentaciji, safavidskadinastija, ipak, nije mogla da se domogne neprikosnovene i per-manentne moći i morala je da nakon tih dvesta i četrdeset god-ina odjednom nestane. Nadir je 1148/1735. godine javno sebeproglasio padišahom i na taj način ustanovio afšaridsku dinas-tiju. Nekoliko puta je vodio velika vojevanja po znatno pros-tranim krajevima Indije, ali je i on, dvanaest godina nakon što jedošao na vlast, ubijen 1160/1747. godine i od onda, kada je zem-lja ostala bez moćne vlasti, još jednom se iranski suverenitetsuočio sa velikim opasnostima. Tako je bilo sve do 1178/1764.kada je jedan od Nadirovih zapovednika po imenu Kerim hanZand uzeo vlast u svoje ruke i seo na presto u Širazu sa titulom«Vakil ar-ra'aja» (Zaštitnik puka); sada je, eto, u Iranu osnovanazandidska dinastija. Kerim han je ovladao svim krajevima Irana,izuzev Horasana gde je Šahroh bio na vrhu. Možemo

1 Takavi, Farhang-nevisi-je farsi dar Hend va Pakistan

Page 94: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

96 Istorija persijske književnosti

opravdano izreći da su Zandidi ustanovili jedinu vlast koja jeodvažno smerala da uspostavi političko-sudsku bezbednost imir u zemlji. Kerim han je pokazivao veliko poštovanje premaznanju i nauci, pa za njegovo vreme, lako zapažamo i da suobnovljeni i dograđeni neki krajevi u Iranu. Umro je 1193/1779.godine, a njegovi naslednici su snažno čuvali zdanje svoje zan-didske dinastije sve do 1203/1788. kada je njihov poslednji šahsvrgnut s vlasti od strane Age Muhameda hana Kadžara iubijen, kasnije, 1209/1794. godine. Tako je društvenu situacijuIrana tokom dvanaestog/osamnaestog veka okarakterisao sves-trani metež. Onde se, za vreme Nadira, znalo samo za proli-vanje krvi, za ratovanje i za pljačkanje1 i osim ono malovremena na samom početku Nadirove vladavine, kada je sav-ladao Avgane, nikada više, stanje nije bilo povoljno2. No, sve jebilo drugačije kada su Zandidi bili na vrhu. Relativni mir u onovreme i blagonaklon stav uz štovanje Kerima hana Zandaprema naučenjacima i književnicima, morali su da pripraveplodno tlo za napredak u kulturi i književnosti3. Preciznije, pov-oljna situacija za vreme Zandida mogla je biti dovoljna podlogada, upravo onde, uskrsne razdoblje književnog povratka u per-sijskoj književnosti. U procesu ovog književnog povratka, sus-rećemo se sa dva različita sunovraćanja. Jedna grupa pesnika ipisaca je usredsredila svoju pozornost na prvo književnorazdoblje, što znači da su se oni bili udubljivali u stil i naučnikontekst pesnika i pisaca iz prvog razdoblja, dakle iz četvrtog/desetog, petog/jedanaestog i šestog/dvanaestog veka.

Onaj drugi tok je, pak, bio naklonjen povratku u drugoknjiževno razdoblje, napose onim delima ispisanim u sedmom/trinaestom i osmom/četrnaestom veku. Neki od tih pisaca,poput Mirze Mehdija Astarabadija, pisali su u trima različitimstilovima, prostim, formalističko-izveštačenim i onom sredn-jim, dočim istoj ovoj grupi pripadaju takođe i Muhamed SadikMusavi, pa Abdurazak Beg-danbeli i Nešat od Ispahana, svipoznati po zamršenom pisanju utemeljenom na formalizmu.

1 Ša'bani, Tarih-e edžtema'i-je Iran dar asr-e Afšarije, tom 1.2 Hatami, Tarih-e adabijat-e Iran dar doure-je Bazgašt-e adabi, tom 1, str. 29.3 Ibid., str. 31.

Page 95: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 97

Književni povratak je u početku pokrenut u ispahanskomkrugu, onda imenovanom kao «Književna akademija Ispahana».Najpoznatiji pesnici u ovom krugu su bili Moštak od Ispahana(umro 1171/1775), Hatef od Ispahana (umro 1198/1783), SabahiBidgoli (umro 1218/1803), Azar Bigdeli (umro 1195/1780) i jošneki. Ovaj krug je prestao sa radom kada je umro Kerim hanZand, znači 1193/1779. godine, a ondašnje političke okolnosti uIranu su pomogle da izgubi svoj prestiž. U trinaestom/devetnaes-tom veku, kada su Kadžaridi već vladali Iranom, otpočelo jerazdoblje drugog povratka. Naime, posle Kerim hanove smrti iiščeznuća zandidske dinastije, na vrh vlasti u Iranu je došla jednanova dinastije čiji su nosioci bili čuveni «Kadžaridi». Nakon što jeubio poslednjeg zandidskog vladara u Kermanu, aga Muhamedhan je zvanično krunisan u Tehranu 1210/1795. godine. On jeodredio Mirzu Abdulvehaba Nešata, inače pesnika, za vladara uIspahanu, a ovaj je, dobro poznavajući književno uporište ispah-anskog kruga, po uzoru na Muštaka, odmah osnovao druguknjiževnu Akademiju kroz koju je mogao da posveti više pažnjepesnicima. Tako je ova druga Akademija koračala sigurnije iodvažnije ka povratku1, a i Nešat je, sam, prihvatio da budedirektor tog Udruženja. Udruženje je zvanično rasformirano1211/1796. kada je umro aga Muhamed han, no to nije zaustaviloNešata koji je već otišao na dvor Fathali šaha Kadžara i dobivši,tamo, titulu «mu'tamid ad-devle-a» (Pouzdani državi), osnovaotreću akademiju po imenu «Hakanovska akademija» (Suverenovaakademija). Akademija je bila smeštena na šahovom dvoru i unjen rad su bili uključeni, između ostalih, i Fathali han Saba(umro 1238/1822), Sahab od Ispahana (umro 1222/1807) iMedžmar od Ispahana (umro 1225/1810). Među drugimpesnicima iz razdoblja književnog povratka možemo navestiVesala od Širaza (umro 1262/1845), Jagmu Džondakija (umro1276/1859), Forugija Bastamija (umro 1274/1857), Fathulaha hanaŠejbanija (umro 1318/1900), Kaanija (umro 1270/1853), Soruša odIspahana (umro 1285/1868), Mahmuda hana Maliku-šu'ara-aSabaa (umro 1311/1893) i Šater Abasa Sabuhija (umro 1315/1897).

1 Šems Langarudi, Maktab-e Bazgašt, str. 145.

Page 96: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

98 Istorija persijske književnosti

Ipak, na polju persijske proze i poezije, posebno je važanautoritet Ka'im Makama (Zamenik suverenov) Farahanija. On jeubijen 1251/1835. godine, a njegove značajne usluge Iranu senisu ograničavale na politički stadijum, nego su od njega uči-nile markantnu osobu čak i u književnosti. On kroz ceo korpussvojih pesama smera da objasni ona društvena događanja izsvog vremena, dočim su pesme drugih pesnika povratkaotvorene da opišu šahove i njihove pokolje1.

5. Peto razdoblje (četrnaesti/dvadeseti vek pa naovamo: književnost današnjice-novo doba)

Početak četrnaestog/dvadesetog veka je doneo sumnju usama načela na kojima je bio ustanovljen pokret književnog pov-ratka. Ovo razdoblje, nastalo uporedo sa nestajanjem kadžarid-ske vlast i i izbi janjem na površinu previranja okokonstitucionalnog sistema, predstavlja u neku ruku književnouskrsnuće koje daleko najbolje karakteriše književnost iz sedam-deset zadnjih godina. Afšaridsko doba je, ustvari, iznedriloknjiževni povratak da bi on, naposletku, kulminirao u vremeKadžarida, međutim, u nastavku, ovaj pokret nije imao dovoljnopodrške kako bi odgovarao nadošlim društvenim strukturamairanskog društva i njegovim svestranim preokretima, budući daneki delovi stare književnosti prizivaju okolnosti preteča, ne biva-jući, logično spregnuti sa novim dobom. Novodobna književnostće, u okrilju društvenih prevrata, radije privijati takve tematikekao što su zakon, sloboda, jednakost, napredak, civilizacija,nauka, industrija, podizanje protiv kolonijalizma, udaranje napraznoverja, opiranje nasilju, patriotizam, umorstvo na Božijemputu, revolucija i milovanje potlačenih2. Motivi ove vrste nisu baštoliko prisutni u tradicionalnoj književnosti. Stoga, književnici ipesnici moraju krenuti da tragaju za nekom novom književnomformom koja će, ipak, biti u skladu sa njihovom vremenskom

1 Ibid., str. 266.2 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 2., str. 794.

Page 97: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 99

punoćom. Pridodajmo tome još i da povezivanje sa Evropom teprodiranje zapadnih termina onamo, nije moglo da ne utiče naformalno preinačenje u jeziku, što je još više pomoglo da principeprihvaćene iz tradicionalne književnosti, postepeno, prekrijumnoga podozrenja i da se persijska književnost nagne ka stranim,zapadnim književnim vrstama, premda je i postrenesansnazapadna književnost, ponajviše kroz stil romantizma, pretrpelaintenzivni uticaj književne zaostavštine Irana i Indije.

Persijska proza u novom dobu podseća na neku vrsturealističke proze koja smera da prodre u stvarnosti različitihdogađanja, pa se, tako, ona udaljava od tradicionalne proze, jerumesto da donosi savete o isposništvu i protivljenju pohotamapožudne duše, ona nas podstiče na realizaciju društvenihpohoda sa ciljem uspostavljanja socijalne pravde, dakle sve onošto sagledavamo kod takvih pisaca kao što je Sejed DžemaludinAsadabadi. Nadalje, ekspanzija žurnalistike je morala podra-zumevati razvijanje izveštajne dimenzije u modernoj prozi,insistirajući, pritom, na intenzivnoj objektivnosti i lucidnosti,kakve nalazimo u prozi Sijahatname-je Ibrahim beg, dobrom prim-eru jedne uglavnom izveštajne proze. Lucidna prirodanovodobne proze i sklonost pisanju na prost način naveli suneke pisce da se pokušaju okoristiti, u svojim delima, o pučkigovor i narodnu književnost. Najlepše su taj naum ostvariliDehhoda u svom Ćarand i parandu i Talbof. U svakom slučaju,osobenost moderne persijske proze razvija sećanje na onajevropski realizam iz devetnaestog veka1. Sledeća karakteristikanove persijske proze se krije u njenim pričama, odnosno u nara-tivnoj književnosti. Naime, pisci su se, u novodobnojknjiževnosti, okrenuli pričama i propovedačkoj prozi samo zatošto su bili dovoljno slobodni da, kroz romane, naširoko govore odruštvenom stanju i o porodičnim te individualnim pravima.Još su tu bili opšte prihvaćeni i principi razvijeni u narativnojevropskoj književnosti, toliko značajnoj onde. Tako su prvi per-sijski romani, sa svojim uglavnom kritičkim, emotivnim iljubavnim sadržajima, ispisani po ugledu na evropsku

1 Ebadijan, Dar-amadi bar adabijat-e mo'aser, str. 25.

Page 98: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

100 Istorija persijske književnosti

književnost, premda se tu pre radilo o iskušavanju neke vrsteknjiževnog nadahnuća, negoli o suhoparnoj imitaciji. U tugrupu spadaju Tehran-e mahuf (Strašni Teheran) od MošfekaKašanija i Ziba (Lepota) od Muhameda Hedžazija1. Pored ovihromana, bila je široko prisutna i druga vrsta kvaziromana,poznatih kao «istorijski romani». U njima bi se narator usred-sređivao na teme i događanja iz istorije Irana; takav je Ro'ja-jeKambuđije (Kambisov san) od Talbofa Tabrizija.

Narativna književnost je za vreme konstitucionalnogsistema i početkom ovog veka išla da se u Hedajatovim delimadomogne neke vrste unutrašnje, psihološke perspektive. Razvija-jući ova pokazala u tečnom stilu uz posebnu krasnorečivost,Sadik Hedajat je stvorio neprevaziđena dela kao što su Buf-e kur(Slepa sova), Se katre hun (Tri kapi krvi), Sag-e velgard (Lutajućipas)... u kojima se upoznajemo sa slojevitim i isprepletanimličnostima. On je uspeo da učini svoja dela posebnima zato što jeprizivao u njima počela pučke kulture, odnosno folklora, pa patri-otizma, sociološkog realizma i donekle humora. Junaci u nje-govim pričama, uglavnom, pripadaju nižim slojevima društva injihovo ponašanje u društvu, zapravo, ispunjava one radnje unjegovim pričama na jedan teško prepoznatljiv način, usledpiščeve iznimne veštine u opisivanju. Takođe se i Džemalzadeproslavio naglašavanjem elementa humora, te prilaženjemdruštvenim problemima kroz narativnu književnost i ta je karak-teristika dobro odražena već u njegovom prvom delu «Jeki bud jekinabud» (Jednog bilo jednog nije bilo). Narativna književnost će nasvom putu, za vreme Reza šahove tiranije, naginjati simbolizmu,pa posle šahrivara 1320. / avgusta 1951. prići kritičkom realizmu,da bi nakon mordada 1338. / jula 1959. razvijala i onu dimenzijualegorične, aluzivne književnosti, uporedo sa sve češćim pre-vodima evropskih dela. U zadnjem slučaju, prevodioci su krozprevode dela, zapravo, govorili o svemu onome što sami nisumogli da izreknu. U pričama iz tridesetih i četrdesetih / pedesetihi šezdesetih godina nisu više dominantne teme vezane za jedinke,nego predmet onih priča nekada provlači društvene kritike stanju

1 Ibid., str. 76.

Page 99: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književna razdoblja; Periodizacija Persijske književnosti 101

u zemlji i u tu grupu spadaju Tangsir (ime mesta), Šouhar-e ahuhanum (Suprug gospođe antilope), te Suvašun, ili pak ilustrujejedan permanentni misaoni tok, kakvog, na primer, nalazimo udelima Hušanga Golširija1. Posle zbivanja iz 1357/1979. godine ipobede Islamske revolucije, persijski roman je, najednom,nabasao na čitav spektar novih pojmova koji mu mogu pomoćida, nadajmo se, da zakorača u jednu nenačetu sudbinu.

Novodobna persijska pesma je prolazila kroz najšarenijadogađanja i izazove; u početku ovog razdoblja, prisutni su takvipesnici kao što su Arif Kazvini (rođen 1301/1922) satirista i poli-tički nastrojen pesnik, Iradž Mirza koji je, svojim lucidnim jez-ikom, hrabro govorio o društvenim i političkim problemima, paFarohi Jazdi (rođen 1306/1927) i svi su oni radili na razvijanjupučke književnosti, usled čega se u njihovim pesmama nekakostapaju u jedno pesma (še'r), opažaj (šo'ur) i parola (še'ar). Unastavku, ovaj će tok odgajiti npr. Mir-zadea Eškija i njegovekritičke i dosta eksplicitne pesme, Parvinu E'tesami (rođena1328/1949) i njene moralne i društvene pesme, kao i vatrenogpesnika Muhameda Takija Bahara. Snagom svojih društvenih ikritičkih pesama, ovi pesnici su položili kamen temeljacknjiževnosti iz vremena konstitucionalnog sistema i poguraliinstituciju pesme da se pripremi za preokret, onda kada je ičitavo društvo bilo u svestranom pokretu.

Međutim, daleko najmarkantniji moderni pesnik jesteNima Jušiđ. Nima je rođen 1318/1939. godine u Mazandaranu ijoš uvek mu se u persijskoj književnosti pridaje poseban značaj.Naime, svestan da metrika i rima ne izražavaju samu srž pesme,on je uspeo da, u okrilju jedne inovativne filosofije, stvori pre-okret u klasičnoj pesmi. Promena, koju je Nima izveo u strukturipesme, bila je uzrok da se u modernu pesmu utisne emotivan isimpatičan ton, stvar koja ne samo da će postaviti temeljenimaovske pesme, nego će u persijsku književnost uvući jošformu bele pesme (še'r-e sepid), gde se ne može dočuti nikakavritam, budući da se više slede propisi u prozi. Nima je u novojformi napisao svoje najlepše pesme, kao što su Kesse-je rang-

1 Ibid., str. 93.

Page 100: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

102 Istorija persijske književnosti

paride (Prebledela priča) (1299/1920), Afsane (Legenda) (1301/1922) i Hanevade-je sarbaz (Vojnikova rodbina) (1303/1924). Unjegovim pesmama je prisutan donekle izveštačeni kvazireali-zam1. Bilo kako, Niminu pesmu i preokret koji je napravio upersijskoj književnosti, toplo su pozdravili oni poput AhavanaSalisa, Foruga Farohzada, Sohraba Sepehrija, Ahmeda Šamlua,Manučehra Atašija i mnogi drugi.

Da kažemo još i da je ono što, u prvom redu, privlačipažnju istraživačima u stilistici, to da na najprostiji mogućinačin podele sami govor. Bahar je prvi izveo stilistička produbl-jivanja u početnim decenijama ovoga veka i podelio govor udva oblika: prozu i poeziju. Nadalje, on se usredsređuje na per-sijski prozni stil, kojeg, u okviru tog istraživačkog projekta,razmatra s obzirom na književna razdoblja i, naposletku, delistilove u persijskoj prozi prema šest različitih književnihrazdoblja2. Ta razdoblja jesu:

1. samanidsko razdoblje (300/912-450/1058),2. gaznevidsko i prvo seldžučko razdoblje (450/1058-550/1155),3. drugo seldžučko i harazmšahidsko razdoblje – tehnička

proza (550/1155-600/1203),4. razdoblje iračkog stila i tehničke proze (600/1203-1200/

1785),5. razdoblje književnog povratka (1200/1785-1300/1883) i6. razdoblje lucidnog modernog pisanja.Ova podela do danas nije izgubila svoju vitalnost i stilisti

je i dalje koriste u svojim studijama.Mi ćemo ovde prvo spomenuti stil svakog razdoblja, poje-

dinačno, pa onda nabrojati sve prozne vrste koje su bile razvi-jane u tom razdoblju i na kraju navesti pisce koji su te stilovekoristili.

1 Ažand, Adabijat-e novin-e Iran, str. 118.2 Bahar, Sabk-šenasi, tom 2, str. 6.

Page 101: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

103

Poglavlje 3

PERSIJSKI POETSKI STILOVI

Razmatranje poetskih stilova, ili da kažemo stilistikapoezije, podrazumeva utančane i detaljne podele, moždaumnogome adekvatnije od prikazivanja stilova u persijskojpesmi, od trećeg/devetog veka pa do danas, u okviru petknjiževnih razdoblja, premda se, ipak, neće imati drugog izboraosim da se, opet, naglase književna razdoblja kao temeljnauporišta jednog stila, budući da drugi metodi koji se naširoko iisuviše podrobno udubljavaju u stilove, naposletku, udarajuglavom u zid. Poslednja kategorizacija koja je razvijena u tompolju poetske stilistike, podelila je pesme u osam razdoblja1.Naime, Bahar insistira na četiri stila u persijskoj pesmi2, nopošto mi smeramo da razvijemo predmet rasprave, stavićemonaglasak na podelu stilova u persijskoj pesmi u okviru osamrazdoblja. Ti stilovi su:

1. horasanski stil od druge polovine trećeg/devetog vekado petog/jedanaestog veka,

2. posredni stil, odnosno seldžučko razdoblje u šestom/dvanaestom veku,

3. irački stil od sedmog/trinaestog do devetog/petnaestogveka,

4. posredni stil, odnosno škola hipotipoze i vasuhta udesetom/šesnaestom veku,

5. idijski stil od jedanaestog/sedamnaestog veka do prvepolovine dvanaestog/osamnaestog veka,

6. stil u razdoblju povratka od sredine dvanaestog/osam-naestog veka do kraja trinaestog/devetnaestog,

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 12-13.2 Golbon, Bahar va adab-e farsi, tom 1, str. 141.

Page 102: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

104 Istorija persijske književnosti

7. posredni stil iz razdoblja konstitucionalnog sistema uprvoj polovini četrnaestog/dvadesetog veka,

8. novi stil od druge polovine četrnaestog/dvadesetogveka pa naovamo.

1. Horasanski stil, od druge polovine trećeg/devetog vekado petog/jedanaestog veka; doba Safarida, Samanida i Gaznevida

Horasanskim ili turkistanskim stilom u persijskoj pesmi seželi prizivati metod komponovanja pesama iz prvih vekova per-sijske poezije, koji je uskrsnuo na istoku Irana - u Transoksaniji,u književnim krugovima Horasana i uspeo da nadmaši svedruge krugove iz onog vremena. Poetska stilistika se, u ovomrazdoblju, nužno usredsređuje na tri predmeta:

1. promatranje najranijih pesama i stepena njihoveispravnosti i poročnosti,

2. razmatranje lingvističkih osobenosti i3. sagledavanje književnih osobenosti i intelektualnih

principa razvijanih u onim pesmama.Ono što u vezi najranijih pesama ima prvorazredni značaj

jeste autentičnost onih skriptuma i izvora tih pesama, o kojimase najpodrobnije govori u tezkirama i u rečnicima, a onoliko pes-ama koliko znamo da su ostavili za sobom ondašnji pesnicimogu nam predočiti o njihovom stilu toliko da su «u svim onimpesmama utisnute osobenosti starog jezika, te da su arapske rečimalo učestale u njima, pa se, čak, u nekim od tih pesama, overeči nisu nikada ni našle. Glagoli u njima imaju stari oblik koji jeiščeznuo u dolazećim razdobljima i koji je, izgleda tako, priz-ivan samo u trećem/devetom i četvrtom/desetom veku. Na jed-noj čisto književnoj razini, njih karakterišu priprosta semantičkastruktura i izbledela muzikalna forma, te uglavnom imajupauze u prozodičkim metrima. Pevane su u poetskom oblikufragmentarne pesme gde se rimuju samo parni polustihovi. Upogledu knj iževnih vrsta, one pripadaju didaktičnojknjiževnosti, premda će njihov tenor pre odgovarati epici. Činise da je njihova pesma, zapravo, poezija koja se ostvaruje po

Page 103: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 105

nekom logičkom obrascu, kao kvaziproza, ona sliči direktnimpesmama1.»

Lingvističke osobenosti horasanskog stila su, u okvirunovijih studija, promišljane pod različitim naslovima. Bahar je usvojoj Sabk-šenasi (Stilistika) prilikom razmatranja proznih delaiz prvog razdoblja pisao o njihovim leksikološkim i gra-matičkim osobenostima2. Dr Mahdžub je opsežno prizivao oveosobenosti u svojoj studiji o pesmi u horasanskom stilu3, anajpreglednije istraživanje vezano za persijsku prozu izveo je drParviz Natel Hanlari4. Svakako, podrobno proučavanje ovogstila, nužno će tražiti iščitavanje pomenutih knjiga. Primeraradi, potrebno je, kada su fonetičke karakteristike horasanskogstila po sredi, udubljivati se u ono završno a radi skretanja pozo-rnosti (alef-e etlak), vokal e za označavanje genitivne veze(kasre-je ezafe), pa u prozodička pitanja, izmenu samoglasnika(tagjir-e mosavvet), stare izgovore, u strukturu tešdida / gemi-nacije, avokaliziranje zamenica, izostavljanje foneta, permut-aciju (qalb), u umlautu (emale) i ..., pa biti upućen, po pitanjuleksikografskih osobenosti, u prisustvo pahlavi ili do-pahlavireči, upotrebu arapskih reči namesto persijskih, premda se toretko dešava, korišćenje zapostavljenih persijskih reči, arapskihinfinitiva, kao i u posebno značenje nekih termina, značenjepredloga (prepozicija)... i naposletku, poznavati sintaktičke isemantičke specifičnosti jezika. Potrebno je napomenuti još dase u iznalaženju stilističkih karakteristika, obavezno obraćapažnja na faktore učestalosti i ponavljanja, što će reći da je defin-itivni kriterijum za određivanje jednog stila, zapravo, prizivanjeučestalosti spominjanih osobenosti.

Najmarkantniji pesnici u horasanskom stilu:

Rudaki (umro 329/940)Od njega nam je ostalo samo devetsto stihova. Dugo vre-

mena su svi istraživači bili fascinirani činjenicom da je ovaj sja-

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 22-23.2 Bahar, Sabk-šenasi, tom 2.3 Mahdžub, Sabk-e horasani dar še'r-e farsi, uvod.4 Hanlari, Tarih-e zaban-e farsi, tom 4.

Page 104: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

106 Istorija persijske književnosti

jni pesnik bio slep. On je umro 329/940, dakle iste one godinekada je rođen Ferdosi. Njegove pesme, u lingvističkom pogledu,retko poseduju arapske reči, a u njih su utisnute i gramatičkekarakteristike horasanskog stila. Samo bi ponekad, namesto per-sijskih reči, upotrebio arapski termin; na primer, harb, umestođang (rat), ili hasm, umesto dušman ... U njegovim pesmama semogu raspoznati obadve vrste didaktične književnosti i lirike.Čini se da je radio i na stihovanoj narativnoj književnosti,budući da je stihovao Kelilu i Dimnu, a pripisuje mu se i stiho-vana Sandbad-nama. Pevao je pesme u različitim poetskim for-mama, poput mesnevije, fragmentarne pesme, kaside i rubaije.Njegove fragmentarne pesme više pružaju savete. Kaside sumu, uglavnom, pohvalnice / panegirici, premda je sastavio ijednu izuzetno atraktivnu kasidu u kojoj je smerao da opišesvoje sopstveno stanje. O njemu se kaže da je pionir ukomponovanju rubaija. U njegovim kasidama je prisutan duhepike, baš kao što je, tu, razvijan i duh tolerancije i popuštanja.Prema istraživanjima Mesuda Farzada, Rudaki je doneo dvan-aest novih prozodičkih metara1. U književnoj strukturi počelanjegove imaginacije, priroda zauzima središnje mesto. Nadalje,onde su učestalija znamenja zoroasterske kulture, kao istaroiranski principi, negoli islamsko-arapska obeležja. U nje-govim imaginalnim formama, obično se mentalni predmeti pre-takaju u osetilne stvari2.

Šehid Balhi (umro 325/936)živeo je u vreme Rudakija, koji je sastavio jednu elegiju o

njegovoj smrti. Došlo je u naše ruke negde oko hiljadu njegovihstihova i možda bi se, verovatno, baš u njegovim delima mogaopronaći prvi gazel, u pravom terminološkom značenju te reči3.

Abu Šakur od BalhaNapisao je mesneviju Aferin-namu. Njegova dela neguju

starojezičke karakteristike. Izgleda da je naginjao didaktičnoj

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str.28.2 Šafi'i Kadkani, Sovar-e hijal dar še'r-e farsi, str. 415-416.3 Mahdžub, Sabk-e horasani dar še'r-e farsi, str. 20.

Page 105: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 107

književnosti i pored činjenice da je u njegovim pesmamaupečatljiv duh epike; takođe je, verovatno, u svojim pesmamaizvijao alegorije.

Dakiki (umro 367/977)Prva je osoba koja se okrenula poetizovanju šahname

(šahovski spis) sastavljanjem u hiljadu stihova Gaštasb-name,koju Ferdosi prenosi u svojoj Šahnami. Njegove pesme, poredstarih lingvističkih osobenosti, nose u sebi i neka znamenjastaroiranskih naučavanja. Epski tenor je dominantan u njegovojpesmi, premda se on usredsređuje na panegiričarske pohvale. Unjegovim pesmama, lako se može nazreti neka vrsta sklonostika gazelu i ljubavnim stihovima (tagazul) i upravo se u delimakoje je ostavio za sobom mora sagledavati moć njegove imagi-nacije, budući da bi ona bila znatno siromašnija ako bi se većcrpila iz njegove epike, te uporedila sa Šahnamom1 . Naknjiževnoj razini, njegove pesme ne odražavaju one retorskeinstrumente koji su razvijani u ono vreme, pa se, u njegovimepskim spisima, posebno, ne nalazi faktor hiperbole, kao ni sviumetnički prikazi koje je pružio Ferdosi, a koje on nije uspeo daformuliše; njegova je epika, posebno kada se prisetimo Fer-dosija, izuzetno slaba2. Ipak, ne smemo prevideti da slabost nje-gove epike biva zanemarena u okrilju sjajnih ljubavnih stihova.

Kasai Marvazi (umro 391/1000)On je pristaša ši'ijske veroškolske orijentacije i verovatno

je upravo on po prvi put komponovao jednu kasidu u kojoj seoplakuju pali vasosvedočitelji u Karbeli. Intelektualna strukturanjegovih pesama je ukorenjena u njegovim teološkim verovan-jima, zbog čega on ne podnosi panegiričarske pohvale i nesmanjuje svoj razmak sa ljubavnom pesmom, tom poetskomvrstom koja je, eventualno, mogla da nađe sebi mesto u nje-govim pesmama. Udubljivao se u isposničku i propovedačkuknjiževnost, pa ga je, ozbiljno, prizivao Nasir Husrev u petom/

1 Šafi'i Kadkani, Sovar-e hijal dar še'r-e farsi, str. 424.2 Ibid., str. 426.

Page 106: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

108 Istorija persijske književnosti

jedanaestom veku. Imaginalni predmeti u njegovoj pesmi pred-stavljaju najsnažniji poetski elemenat u četvrtom/desetom veku,a imaginacija mu je posebno markantna zbog toga što seodvažno usredsređuje na boje i apstraktne objekte.

Ferdosi (rođen 329/940)Ferdosi je najznačajniji predstavnik epske pesme u Iranu.

U pogledu stilistike, on razvija svoj osoben stil. Pripada ši'ijskojveroškoli, premda se ne zna tačno da li je bio dvanaestoimamskiili ismailijski ši'ija. Ferdosijev nepreglediv značaj se ne namećesamo u njegovoj krasnoj i potvrđenoj rečitosti, nego pretpostav-lja i njegov rodoljubni duh i religijsku osetljivost. On je u svimtrenucima svoga magnum opusa, goleme Šahname, prisutanpored onih elemenata svoje priče i kao da je odozgo dominan-tan, a da se, istodobno, proteže kroz sve priče. U njegovomiskustvu je, uistinu, kulminirala epska književnost. Ne obavezu-jući se da stvara zastupljeni književni stil, okrenuo se da opisujeunutrašnje scene i upravo to mora predstavljati sami vrh Fer-dosijeve umetnosti, budući da se u horasanskom stilu nikadanije marilo za prikazivanje unutrašnjih stanja1. Ferdosijev jeziku Šahnami je, u potpunosti, književni. Okoristio se tehnikom«pripajanja pravila» i uspeo da, usred muzikalne struktureŠahname, kako u domenu glasova, tako i na razini reči i sin-takse, dovede do vrhunca ono lingvističko markiranje i da gauzvisi do te mere da, u nekim epskim stihovima, sami glasovibudu prožeti moći da nametnu slike. Nipošto se, ne može olakopreći ni preko uporedbi prizivanih u Šahnami, te drugihknjiževnih figura, koje, svaka na poseban način, traže dubokapromišljanja. Svakako, Ferdosijev stil je vrhunski epski stil i kaotakav, u persijskoj epici neće imati premca.

Onsori (umro 432/1040)On je bio «Car među pesnicima / Malik aš-šu'ara» na

dvoru Mahmuda od Gazne, a nazivali su ga i «hakimom». Bio jenepovredivi maestro kaside i zanimali su ga, isključivo, pane-

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 34.

Page 107: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 109

girici. Neke svoje panegiričarske kaside je komponovao u metrumuktazab i nije voleo da na početku svojih kasida donosi tašbib,tj. uvodne stihove u glavni deo pesme. U kasidama, veštoprilazi i diskurzivnim zaključ ivanjima i racionalnomrazmišljanju; takođe, nazire se i epski tenor.

Farohi od Sistana (umro 429/1037)Sastavljao je kaside koje su naginjale lirskom obzorju, pa

su zbog toga i njegovi tagazuli / ljubavni stihovi izuzetno priv-lačni. Njegove reči, poput onih Sa'dijevih pesama, moramonaznačiti nedostupnom lakoćom (sahl-e momtane') i one,zapravo, predstavljaju uglačaniju formu Rudakijevih pesama, uodnosu na koje su, ujedno, i rečitije, te tečnije. Na površinamanjegove pesme talasa neka vrsta proste i čiste seoseke / pastir-ske ljubavi koja nam, najbolje, predočava njegovu pastirskuduhovnost. Nije mu cilj da se puno hvališe, a ne obazire se ni nanaučnu terminologiju. Njegov jezik, premda ima starojezičkekarakteristike, ne priziva do opticajne reči i nije opterećen zas-tranjenim i neuobičajenim terminima1. Njegove pesme ćepostati široko poznate tek u vekovima koji će naići. Tako ćeautor Čahar makalea uz pohvale spominjati njegovu pesmu Kara-van Hile. On se, zapravo, u ovoj pesmi nameće kao spretni slikarkoji će, naposletku, morati baš sve da zadivi.

Manučehri od Damgana (umro 423/1031)On je na poseban slikovit način sastavljao svoje pesme u

horasanskom stilu. Lingvistički gledano, njegove pesme pred-stavljaju kaside koje sadrže u sebi i arapske reči, odnosno kojese služe arapskim pojmovnikom. Nekada bi, zbog oponašanjaonih arapskih pesnika, umeo da nabasa na teškoće, što će nje-govu pesmu, u pogledu leksikografske strukture, učinitizamršenom, a istovremeno će je, zbog toga, uzimati za pokaza-telja jednog uzlaza / mutacije u stilu2. Razvijao je stare mosam-mate (stancaične pesme) i oblikovao ih u vidu mosaddasa (pesma

1 Dabir-Sijaki, Sohan-gostar-e Sistan, str. 15.2 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 53.

Page 108: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

110 Istorija persijske književnosti

sa šest stihova), te je na taj način izveo novinu u poetskim for-mama persijske pesme. Ipak, osnovna karakteristika njegovogstila jesu njegovi slikoviti prikazi, zbog kojih je dobio naziv«pesnika slika i užitaka». Kada bi opisivao prirodu, on bi seusredsređivao na sve najsitnije detalje pri opisivanju jednogpredmeta. Njegov metod u komponovanju čikamaka (pesma napahlavi jeziku) je zasnovan na raščlanjavanju i analiziranju1.Upravo je zbog toga on poznat kao maestro u upoređivanju, jerje, u svojim opisima, mnogostruko izvijao najšarenijaupoređivanja. U jednoj kasidi je čak u 27 stihova opisivao krozrazne uporedbe samo jednu kap kiše. Napokon, pošto jeuglavnom smerao ka opisnoj funkciji upoređenja, moglo se iočekivati da će se nametnuti svima kao pravi maestro u epskimupoređivanjima.

Abu Said Abulhajr (umro 440/1048)Abu Said pripada sufijskim pesnicima i kompozitorima

rubaija u ovom stilu. Ostavio je za sobom negde oko 720 rubaija.Služi se u svojim pesmama starim jezikom. Na intelektualnojravni, on je stvarao ljubavne i gnostičke rubaije, dočim su nje-gove pesme, u književnom pogledu, priproste i razbaštinjene odretorskih figura.

Fahrudin As'ad od Gorgana (umro 442/1050)U stihove je pretočio priču Vejs va Ramin koja se, posle

pahlavi jezika, sada pojavila i na persijskom dari jeziku. U ovojpriči će se teško naići na književne aspekte. U njoj su, osim ele-menta stihotvorstva, slabo kad prizivane druge poetske šeme.Slabost u ovoj pesmi se pokazuje još jednom u njenoj narativnojstrukturi, premda je njena vrednost u razmatranju i prikazi-vanju društvenog stanja sasanidskog Irana i odnosa koji sutamo bili dominantni, neprikosnovena. Ovo delo, takođe, karak-terišu dugačka objašnjenja o priči koja, ponekad, postajuzamorna.

1 Dabir-Sijaki, Tasvir-ha va šadi-ha, str. 13.

Page 109: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 111

Babo Tahir od Hamedana (umro 447/1055)Snagom njegove ličnosti su uskrsli, po drugi put, iranski

tradicionalni dupli distihoni (do-bejti) ili «fahlavijade». U ovimduplim distihonima su široko prisutni emotivni elementi njego-vog jezika, a uglavnom se može osetiti i učestalost počela pučkekulture, kao i dijalekata koje je on uveliko koristio. Glavnouporište njegovih duplih distihona predstavljaju ljubavni ignostički pojmovi. Nije bio sklon razvijanju zamršenihknjiževnih figura i pored čega su retorska punoća u njegovimrečenicama, te utisci koje one ostavljaju, na jedan poseban načinizuzetni.

Asadi od Tusa (umro 465/1072)Ostavio je za sobom epski spev Garšasp-namu sa negde

oko 9600 stihova, no koja se, nikako, ne može porediti sa Šahna-mom. U njegovom divanu nailazimo i na nekoliko u književnostiznačajnih «diskusija / monazere». On je napisao, takođe, Logat-efors (Leksika Persijanaca), prvo leksikografsko delo obogaćenoreferencama iz persijske poezije.

Kataran od Tabriza (umro 465/1072)On je prvi pesnik iz azerbejdžanskog kruga koji je sastavl-

jao pesme u horasanskom stilu. U svom stilu, on oponašaOnsorija i Farohija. Njegov jezik sliči starom samanidskom jez-iku, a istovremeno podseća i na Rudakijev stil.

Nasir Husrev (umro 481/1088)Njegov autoritet pesnika i pisca blista. Na intelektualnoj

razini njegovih pesama se, uglavnom, javljaju veroškolskanaučavanja ismailijske duhovnosti, zbog čega je, zapravo, i nje-gov osobni stil prepoznatljiv. Gaji negativno raspoloženjeprema gazelima i ljubavnim pesmama. U pogledu muzikalneuređenosti, on najčešće koristi grube i teške ritmove, te je struk-tura rime u njegovim pesmama donekle neprozirna. Njegovepesme naširoko prizivaju filosofske, teološke i verske doktrine iu njima je razvijana osobena diskurzivna filosofija uz utvrđenateološko-racionalna razglabanja, što je bio dobar povod da njega

Page 110: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

112 Istorija persijske književnosti

nazivaju pionirom u demonstrativno-dijalektičkom stilu. U nje-govim kasidama je prisuteno i opisivanje prirode i njenih zna-menja. Zaključićemo da je Nasir Husrevov istinski preteča upesmi bio Kasai Marvazi. Nadalje, staroiranske reči i izvorni ter-mini su dosta učestali kod njega, a u sintaktičkoj strukturi nje-govih pesama se, katkada, nazire neka vrsta nerazgovetnosti. Utemelju, on prilazi pojmovima iz prirode da bi, ushićen, nadnjima razvijao hermeneutiku, ta'vil koji uskrsava u njegovomosobenom filosofskom zdanju.

2. Posredni stil iz seldžučkog razdoblja – stil iz šestog/dvanaestog veka

U šestom/dvanaestom veku su bila zastupljena tri poet-ska stila: horasanski stil, azerbejdžanski i novi posredni stil,odnosno stil između horasanskog i iračkog stila1.

Mo'ezi (umro 521/1127)Naginje horasanskom i čini se da nije razvio svoj osoben

stil. Ima nekoliko kasida i rubaija. Tačnije, Amir-Mo'ezi jeoponašao stil drugih pesnika.

Adib Sabir (umro 547/1152)Pristao je uz Farohija i horasanski stil. Naime, Sejid Hasan

od Gazne i Lamei od Gorgana su sledili horasanski stil, što nijebio slučaj i sa ostalom većinom pesnika iz šestog/dvanaestogveka koji su razvijali onaj posredni stil.

Sana'i (umro 545/1150)Ostavio nam je mnoge kaside, mesnevije i gazele, a bio je

maestro par ekselans za sve te tri poetske forme. Sana'ijev praviznačaj se nameće u gnostičkom obzorju kojega on ostvaruje usvojim pesmama. Zapravno, on je gnozi i misticizmu širomotvorio kapije poezije i na taj način lišio pesmu panegiričarskih

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 107.

Page 111: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 113

predodžbi. Ozbiljni istraživači u persijskoj književnosti u vezinjega izriču da je pesnik koji «začinje novo razdoblje»1, budućida je uspeo da u književnosti napravi presudan preokret. Nje-gova gnoza je duboko ukorenjena u verozakonu, pa zato usvojim pesmama on često priziva kur'anske stavke i sakralnepredaje, kod kojih, nekad, izvija i gnostičke hermeneutike,poput onih u mesneviji Hadikat al-hakikat (Bašta transcendentneIstine). Sana'i se u svojoj gnozi ne dvoumi da veliča institucijurazuma / racia i štaviše, njegova Hadika započinje slavomrazumu, što će reći da kod njega nema razmaka između razumai ljubavi. Možda Sana'ijeva gnoza utoliko više pretpostavlja real-izam. On se takođe osvrtao, napose u kasidama, na društvenefenomene njegova vremena koje bi, eventualno, kritikovao. Uosnovi, gnoza kod njega počinje u jednom isposništvu i štovanjuverozakonskih propisa i završava kao razvratnička / slobodn-jačka (kalandarska) gnoza. Osovinska učenja u njegovoj gnoziusredsređuju se na neporočni svetski red (nizam-i ahsan) i nametafizičku zbilju Savršenog čoveka (insan-i kamil)2. Sana'ijevapesma je besprekorna paradigma u zastupanju isposništva i raz-vijanju poslovica i otuda je, u arapskoj književnosti, «Abul ata-hije», maestro za takve pesme u drugom/osmom veku, njegovpremac. Naravno, ostaje da je u Sana'ijevim delima isposništvoverovatno tek početnički obrazac misticizma. On je, doista,pravi majstor kako u didaktično-gnostičkoj književnosti, tako i ulirsko - gnostičkoj. Kaside i gazeli su najuglađenije forme dapodignu ovu zadnju vrstu pesama, dok se sa njegovih mesnev-ija već počinju prelivati oni didaktični pojmovi. On u kasidamapriziva različite sadržaje. Može se, naići na spiritualna došapta-vanja sa Bogom, na vazove i savete, opisivanje proleća, hval-jenje, na kritikovanje društvenog stanja iz onoga vremena, pa nainstituciju utopije, odnos razuma i ljubavi, gnostičko proputo-vanje, isposništvo i ontološko oživotvorenje, na kuđenje nasilja...3 Jezik njegovih pesama malo podseća na one stare elementehorasanskog stila, pa nekad i biva prožet starojezičkim

1 Šafi'i Kadkani, Tazijane-ha-je soluk, str. 9.2 Ibid., str. 44.3 Ibid., uvod u kaside.

Page 112: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

114 Istorija persijske književnosti

osobenostima, ali opet, zahvata, takođe, i nove, nenačete fenom-ene. Sana'i pridodaje veliki značaj prozodičkim ritmovima i usvojim kasidama i gazelima, uglavnom, koristi brze i plovećeritmove. Nadalje, u njegove pesme su utisnuti i blagi, nežni rit-movi, štaviše, izabrao je takav ritam za svoju Hadiku da mu sepesma približila govornom jeziku.

Zahir Farjabi (umro 598/1201)Pripada pesnicima u čijim delima, ovoga puta u njegovom

divanu, je jasno odraženo ono kretanje usred prelaska horasan-skog stila u irački stil. Njegovi gazeli su izuzetno tečni i čak su ijači od Anvarijevih gazela.

Džemaludin od Ispahana (umro 588/1192)Sastavljao je kaside i smerao da sravna kasidu i gazel. Nje-

govi intelektualni principi sliče gnostičkim naučavanjima, priz-ivaju savete i bliski su verozakonskim definicijama.

Anvari (umro 583/1187)On je najveći pesnik u posrednom stilu. Njegove pesme i

posebno kaside su savršeni uzori književnog stila iz ovogarazdoblja. Poput Abul Faradža Runija, u svojim pesmamanaglašava naučne sadržaje i njegove kaside predstavljajukombinaciju naučnih, filosofskih i astronomskih promišljanja,što njegove pesme čini teško razumljivima. U njegovim pes-mama se, sasvim jednostavno, mogu raspoznavati dvojakilingvistički stilovi. Pri sastavljanju kasida, on razvija kurtoazni,zvanični stil kojeg još ističe snagom intelektualnih dedukcija,nametanjem svoje erudicije, te majstorskih ozbiljenja, drugimrečima, razvija stil koji je i bio zastupljen u ono vreme, dočim seu fragmentarnim pesmama i gazelima usredsređuje na posebanrečnik i sintaktičku strukturu usred priproste naravi svogagovora, te ustanovljava jedan lucidan i iskreno otvoren stil. Nje-gov gazel, takođe, hoće da dočara jednostavnost / prostotuljubavi. Konstatovaćemo da njegove kaside predstavljaju krajnjiidealizam, njegove fragmentarne pesme krajnji realizam i da mugazeli titraju negde između mentalne ideje i spoljašnje real-

Page 113: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 115

nosti. Njegovi gazeli, uglavnom, bivaju podizani na četiritemelja: empirijskom jedinstvu ljubavi, telesnoj osobenostiljubavnika i ljubljene, duševnim odlikama ljubavnika i ljubl-jene, i najzad razgovoru. Ova četiri sadržaja se mnogostrukoprizivaju u većini njegovih gazela. U kasidama se, pak, mešajuelementi iz imaginacije i naučna počela, a on u svemu tomesmera da pretoči u stih široko razvijanje jedne slike, koja će se,shodno njegovom kvazi-konciznom jeziku, već ostvariti unekakvom definisanom nacrtu, i vapiti za Anvarijevim preg-nućem da ga svojim osobenim obrazloženjima potkrepi naumetnički način. U njegovom posebnom jeziku, ponajviše suvažni leksika, pa paralelne sintaktičke strukture, aluzije, jezičkekarakteristike raznih slojeva u društvu, od puka do elite iknjiževnika, zatim vezne složenice u sintaksi rečenica. U sva-kom slučaju, Anvarijev pesnički jezik jeste najlucidniji, tenajuglačaniji poetski jezik do onoga vremena i upravo zbogtoga, njega možemo porediti sa slavnim Sa'dijem iz sedmog/tri-naestog veka1.

Mesud Sa'd Salman (umro 515/1121)Njegov značaj se nameće u ustanovljavanju stilskog

komponovanja zatvorskih elegija (habsijat), što je u persijskojpesmi predstavljalo novinu. On je većinu svojih pesama sastavl-jao u zatvoru i to se moralo odraziti u vidu ozbiljne prisutlnostiemocija i simpatija u njegovim pesmama, koje se, posvuda, bril-jantno manifestuju; a jedva se mogla, u šestom/dvanaestomveku, pronaći pesma u kojoj bi se pesnik tako uvijao u dubinesvoje nutrine. U njegove kaside je odveć utisnut epski tenor, paon proslavlja pobedu čak i onda kada je u zatvoru. Nadalje, unjegovoj pesmi su se ponavljanja i inovativne paralele u ritmurazvili kao osobenosti njegovog ličnog stila koji nije prevideo niprefinjena upoređenja ili razne metafore2. Učiniće nam se da jeuticaj Mesudove retorike neprevaziđen i da čitaoca, katkad,najednom, počne da prožima saosećajnost, jednodušnost. Nje-

1 Šafi'i Kadkani, Mofles-e kimija-foruš, str. 65.2 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 124.

Page 114: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

116 Istorija persijske književnosti

gove kaside, zato što u sebi nose znakove gazela iz nadolazećihrazdoblja, kombinacija su epike i emocija.

Najznačajniji pesnici u azerbejdžanskom stilu jesu Hakanii Nezami.

Hakani (umro 595/1198)Hakani je neprikosnoveni maestro u kasidama. Njegov

poetski jezik je zamršen, te već utvrđen, a on još kroz njegaprovlači mnoge književne figure. U njegovim pesmama suposebno značajne aluzije na iranska, semitska i hrišćanskanaučavanja. Mogu se pronaći u njegovom divanu brojnanaučna, astronomska i medicinska razmatranja, što podseća nastil Abul faradža Runija i Anvarija. Pri izabiranju leksema, on jeodlučan da kasnije, u jedinstvenoj celini, spregne formalne isemantičke dimenzije onih reči, od kojih se neke pojavljuju, iskl-jučivo, u njegovim pesmama1. On se, takođe, u svojim pesmamadiči dostojanstvom svoje naravi i tako obnavlja, u našim mis-lima, sadržaje Mesud Sa'dovih kasida. Nadalje, u njegovim sepesmama ističu i gnostička uporišta koja, poput one gnostikekod Sana'ija, idu da se najviše nametnu u okviru verozakonskihpropisa i da se upiju u isposništvo. Ona su sasvim uočljivaposebno u pesmama u kojima je on opisivao Kabu i sveprisutniautoritet Poslanikov – blagosiljao Bog njega i časnu čeljad nje-govu. Naravno, sam on je ove pesme rado nazivao propoved-ima i transcendentnim oživotvorenjima. Hakani u svojimpesmama, u dosta slučajeva, razvija alegorije koje, uglavnom,služe kao obrazloženja i justifikacije. Možda je upravo to biorazlog da ga neki predstave pionirom u indijskom stilu2.Leksikološki stadijum njegovih pesama zaziva, uglavnom, noć,sunce, boj, poj i vino, razne zabave, pa astronomske, filosofske ireligijske termine. On se u muzikalnoj strukturi okorišćavaraznoraznim paralelama u ritmu, i štaviše, pripada onimpesnicima kojima su posebno značajne bile retorske figure u

1 Ibid., str. 149.2 Dašti, Hakani ša'eri dir-ašena, str. 62.

Page 115: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 117

rečima (badi'-e lafzi). Semantičku strukturu njegovih pesama,posebno kasida, ispunjavaju u našim mislima mutnaupoređivanja, te nenačete i nove metafore, dok se u nekim sti-hovima služi i dvosmislenostima (iham) i silepsisima (esteh-dam)1. Njegova Tuhfat al-'Irakajn (Dar dva Iraka) je mesnevija saprilično zamršenim jezikom u kojoj on obnavlja svoj stil i metodu kasidama, premda svoje gazele, poput Anvarija, prožimaprostim i nenačičkanim jezičkim osobenostima.

Nezami od Ganđe (umro 599/1203)Blizak je, u pogledu stila, Hakaniju, no pokazuje se kao

pravi maestro u komponovanju mesnevija, koje su naišle na naj-toplije pozdrave kakve, u persijskoj književnosti, slabo kadamožemo sagledati. On je komponist par ekselans poetizovanihpriča i uspeo je da, jezikom pesme, stihuje najbriljantnije priče.U svojim pričama, okorišćava se slikovitim jezikom da bi opisaoponašanja i delovanja onih junaka iz priče i da bi ih, kasnije,okrepio svojom pesničkom imaginacijom. Njegov poznati opus,nazvan Petorka (Hamse), posvuda je štovan. Tu «Nezamijevupetorku», naime, sačinjavaju Mahzan al-asrar (Riznica tajni) ognozi i isposništvu, Husrev va Širin, lirski spev o sasanidskomsuverenu Husrevu i njegovoj ljubavnici Širin, Lejli va Madžnun,jedna od čuvenih priča kod arapskih plemena, pa Haft pejkar(Sedam lepih tela) ili Bahram-nama, priča o Bahramu Guru iIskander-nama, pripovedanje o Aleksandru Makedonskom. On jeza sobom ostavio još i čitav divan kasida i gazela. Nezamijev stilu stihovanju priča je, u sledećim razdobljima, bio predmetomudubljivanja mnogih autoriteta koji su, zatim, njega i

1 Mir sejid šarif Džordžani u svojoj Kitab at-ta'rifat (Odredba termina) oihamu kaže: “…dobija se kada se spomene reč sa dva značenja odkojih nam je jedno blisko (karib), a ono drugo zastranjeno (garib), pakada je neko čuje odmah se priseti onog bliskog značenja, a ono jegovornik ciljao ono zastranjeno značenje…” (litografsko izdanje, str.18). On ovako definiše estehdam: “…to se dešava kada se spomenejedna reč sa dva značenja, pa se cilja samo jedno značenje i onda naiđezamenica koja se odnosi na istu reč, ali u onom drugom značenju ilipak kada jedna njena zamenica pokazuje na jedno značenje, a njenadruga zamenica na ono drugo značenje…” (ibid., str. 9). – (beleškaprevodioca)

Page 116: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

118 Istorija persijske književnosti

oponašali1. Osim ova dva pesnika koje smo spomenuli, upesnike u azerbejdžanskom stilu su se ubrajali i Falaki Šervani iModžir Bejlakani.

Videli smo kako su pesmu u šestom/dvanaestom vekuimale da okarakterišu promene na intelektualnoj i književnojravni, premda su, u domenu lingvistike, još manje-više ostaleprisutne osobenosti horasanskog jezika. Nadalje, sve se višenametala učestalost arapskih reči, novih, osvežavajućih sin-tagmi, te turskih termina, uporedo sa čim se smanjivala upo-treba nekih starijih reči iz horasanskog stila; ove promene nisučekale da zahvate i njegove fonetičke karakteristike. Na intelek-tualnoj ravni zapažamo aluzije na kur'anske stavke, sakralnepredaje, rasprave u raznim naukama, teologiji i filosofiji uondašnjim pesmama, pa napade na čin udubljivanja u istorijuIrana, kao i ukazivanja na određene igre, poput bekgamona(nard) i šaha. Takođe, u gnostičko-verozakonskoj pesmi prisutnisu pohvaljivanja, žalbovanja, verski fanatizam i kritike zbogopštog stanja društva. Na književnoj ravni, pesnici okušavaju,pri stihovanju svojih reči, skoro sve poetske forme, muzikalnastruktura pesama postaje zamršenija, te savršenija i konačno,pesme, u samim svojim semantičkim dimenzijama, otpočinju dauživaju onakvu zamršenost kakva će, nužno, pretpostavljatiinstituciju komentara i mnogostrukog tumačenja.

3. Irački stil (sedmi/trinaesti, osmi/četrnaesti i deveti/petnaesti vek)

Široko upotrebljivanom sintagmom «irački stil» u per-sijskoj pesmi želimo naznačiti onaj stil koji je bio dominantan uknjiževnim krugovima u sedmom/trinaestom, osmom/četrnaes-tom i devetom/petnaestom veku, koji, pošto su književnikrugovi sa istoka, usled izbilih ratova i nemira, doživljavalisvoju dekadenciju, a zapadni i centralni krugovi, te irački krugse brzo razvijali, bijaše nazivan po najzastupljenijem stilu u

1 Ajati, Gozide-je Husrev va Širin, uvod.

Page 117: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 119

ovim krugovima (misli se na iranski Irak) – iračkim stilom. Uleksikološkom razmatranju, reči u iračkom stilu će se nametnutikao svojstvene. Tu se prizivaju mnoge arapske, turske i mongol-ske reči, dočim su stariji termini manje učestali i počinju da se,postepeno, u ovom stilu zaboravljaju. Reči se, već, izgovarajumekše, što će reći da i glasovi, naginju prostijim obzorjima. Namuzikalnoj ravni, prozodičke pauze su redukovane na naj-manje moguće slučajeve, a i poetski metri su se ograničavali naone najprijatnije metre, kojih je, naposletku, ostalo negde okočetrdeset. Osim tih određenih metara, poklanjala se, u pesmi uiračkom stilu, velika pažnja i rimi, te onom poslerimovanomidentičnom refrenu na kraju distihona (radif). Na književnojravni, pesnici su, uglavnom, usavršavali one figure iz prethod-nih razdoblja; upoređenja su, sada, privlačna i odgovarajusamom intelektualnom uporištu pesme, a budući da su sepesme već istrgle iz svojih panegiričarskih stanja, to su onemogle da privijaju i opipljive društvene elemente i fenomene dabi u njima uskrsle pustolovine pesnikove imaginacije. Pesnici nesmeraju da razviju novine u književnim tradicijama, oni njih preusavršavaju. Metafore su, uglavnom, sjajne, premda nisu tolikobrojne. U ovom stilu je naglašavana i dvosmislenost (iham) kojaće, čak, kod nekih pesnika prerasti u jednu od glavnih stilskihosobenosti njihovih pesama. Pesnici, takođe, cepidlače kod iza-biranja reči, a ta poenta je savršeno ostvarena u pesmamapesnika poput Sa'dija i Hafiza. Pod uticajem arapske kulture iknjiževnosti, pesnici su u svojim pesmama prizivali arapske (napahlavi: tazičke) aluzije, pripovetke i poslovice, a s druge strane,svakodnevno razvijanje gnostičkih naučavanja u književnimkrugovima bilo je uzrok da se u srž ovoga stila utisne mnoštvokur'anskih stavaka, sakralnih predaja i čitav spektar najprefin-jenijih gnostičkih sadržaja. Isposnička pesma Sana'ijeva, sada, uiračkom stilu, ogrće odoru gnostičke pesme, snagom Atara iMevlane, prilikom čega, recimo tako, sufijska pesma žuri dadosegne do svog savršenstva. U Mevlaninom autoritetu će, uokviru ovoga stila, kulminirati «gnostički» gazel, u Sa'dijevom«ljubavni» gazel, a Hafiz će, naposletku, podići, iza svog imena,u najuzvišenije visine, pretapanje ovih dveju institucija u jedno,

Page 118: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

120 Istorija persijske književnosti

dakle «prefriganačko- ekstatični» (rendane) gazel. Budući da suislamske nauke bile potpuno dominantne u onim književnimkrugovima, sagovornici iračkog stila su, uglavnom, bili juridici,učenici u tradicionalnim školama i dvorani, koji su i podržavalipesništvo1.

Među izvrsnim pesnicima u iračkom stilu, Atar (umro627/1229) pripada onima koji su razvili svoj osobni stil. Atarovznačaj se nameće na dvojakom polju mesnevija i gezela. Nje-gove su mesnevije Mosibat-nama (Spis o ožalošćenju), Elahi-nama(Spis o Božanskom), Mantik at-tajr (Zborenje ptica), Husrev-nama, kao i jedna kolekcija rubaija po imenu Mohtar-nama.Atarov jezik u mesnevijama je razbaštinjen od svih književnihfigura, te ako se, u nekim stihovima, takve figure i daju nazirati,biće to, najpre, da je slučajno. Naime, revnosno upražnjavajućisufijsku tradiciju, on ne usredsređuje svoju pozornost na for-malne i strukturalne dimenzije pesme, već njega zanima onos-trano značenje i gnostičko uporište onih pesama. Stoga, mogu seu njegovim mesnevijama sagledavati i slabi stihovi, što će, jošjednom, pokazati da Atar ne mari za onim estetičkim latitudi-nalnim faktorima. U njegovim pesmama su prisutne mnogepriproste, pučanske sintagme koje, inače, karaktarišu književnetradicije sufijske pesme, tradicije koje je nastavljao da koristisam Atar. Čini se, takođe, da su njega privlačile starojezičkehorasanske osobenosti, učestalost kojih se, napose u njegovimmesnevijama, ne može zanemariti. A Mantik at-tajr je, odista,predstavnik par ekselans alegorično-gnostičke književnosti.Naravno, alegorija se može razvijati u književnosti na jednojopsegnutoj ravni, ili pak u prožimajućem obzorju. Kada je naopsegnutoj ravni, ona zauzima mesto pored svih ostalih priz-ivanih figura u pesmi, u jednoj latitudinalnoj hijerarhiji. Nad-alje, kada je utisnut u prožimajuće obzorje, nacrt alegorijeprodire u celu strukturu dela i samu strukturu priče, speva ilipripovedanja definiše kategorijom onog alegoričnog, što će rećida se iza spoljašnje forme krije snagom ontološkog sličenja,drugotno značenje i unutrašnji sadržaj nekog verskog,

1 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 2., str. 764.

Page 119: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 121

društvenog i gnostičkog naučavanja. Atarov Mantik at-tajr nijedrugačiji. Onde je zakriveno gnostičko značenje s one straneegzoterijskog oblika, te je, uglavnom, u biti institucije hikaje /inicijacijskog pripovedanja predodređeno skidanje vela sa licaustvrđenih sudova o onim gnostičkim načelima. Tako su riva-jeti (prenošenja u ezoterijsko) i hikaje u Mantik at-tajru ništa višeod običnih pripovedanja i citiranja samo za onoga ko zastaje naspoljašnjoj formi, dočim iste te forme, u svom ezoterijskomznačenju, po onome što jeste načelo umetničkog produbljivanja,razvijaju same gnostičke, odnosno sufijske doktrine. On upočetku priziva neko gnostičko pitanje, te da bi ga obrazložio inaširoko sagledavao, donosi alegorična pripovedanja, dočetnastruktura koju će morati da objasni i justifikuje gnostički nauk, aistovremeno će biti uzrok da se čitalac, najpre, udubi u egzoter-ijsko značenje pripovedanja, pa tek onda da prilazi njihovimezoterijskim obzirima. Ovo je, zapravo, onaj isti metod Kelile iDimne u kojoj se poruke prenose kroz razgovaranja životinja.Atar se ovde usredsređivao na životinje da bi oličio ljudskeosobnosti, a svaka ptica, koja je uzimana za simbol, odgovaralaje jednom određenom sloju ljudi. Atarov lični psihološko-sociološki nazor o raznim detaljima iz ovih pripovedanja,postaće sasvim jasan ako se udubimo u njegove opise kada surazličite osobnosti po sredi. Da pređemo na Atarove gazele koji,ovaj put, predstavljaju kontinuitet Sana'ijevog delovanja. Nje-gov divan sadrži tri vrste gazela: ljubavne, gnostičke i razvrat-nički nadilazeće (kalandarske). Kalandarski gazel, ustvari,podlazi pod gnostički gazel, a poseban je što se, kroz njegovokomponovanje, insistira na netrpeljivosti ovih naučavanja sadruštvenim, verskim i moralnim standardima. U ovakvim gaze-lima se, odveć nametljivo, pesnik javno deklariše da nije u veri,ili da je odlučno pristao uz hrišćanske monahe koji, uistinu,upražnjavaju bogobojaznost, da pije vino i... a to, ujedno, poka-zuje i da je Atar podržavao malamatijski1 red. Nekoliko nje-govih gazela je ispunjeno i simboličkim pojmovima i njihovorazumevanje nalaže, nužno, razvijanje hermeneutike2.

Page 120: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

122 Istorija persijske književnosti

Sa'di (umro 691/1291)Sa'di je apsolutno neprevaziđen u stvaranju ljubavnih per-

sijskih gazela. Toliki Sa'dijev značaj u gazelu je najuže povezansa činjenicom da je njegov jezik prost, tečan i savršeno merilokrasnorečivosti i retorike1. Da bi stil njegovih pesama postigaojednostavnost, on se udubljavao u horasanske pesnike, arazume se da su mu kod tih pesnika sa izuzetno zamršenimstilom bile privlačne isključivo njihove proste pesme, kao što suAnvarijevi i Hakanijevi prosti gazeli. On sasvim umereno raz-vija književne figure, te svugde budno opaža stanje i položajsvoga sagovornika. Zbog izvrsne umetničke naravi njegovihpesama i njihovog jednostavnog i lakog jezika, njega su nazvalimaestrom lake a nedostupne metode. Ova jednostavnost u govorubiće uzrok da se reči u njegovim pesmama sagledavaju kao dasu same po sebi, prirodno, izabirane i da, kao takve, bivaju kar-akteristične za njegove pesme. Psihološka prodornost Sa'dijevihpesama je, takođe, bez premca, budući da usred njih, čitalac,ubrzo, oseća Sa'dijevo prisustvo, nakon čega mu ne preostajedrugo sem da, zapanjen, izgovara samo pohvalne reči. Čak je i usintaktičkoj strukturi Sa'dijevih gazela utisnuta neka vrsta emo-tivnog napona. A iskustva koja on ustanovljava u svojim gaze-lima su znatno raznobojna. Nekad govori o sastajanju, nekada orastajanju, jednom priziva tugu, drugi put radost. No Sa'di jetoliki maestro u persijskom jeziku da sve vrste iskustava može, slakoćom, da pretoči u formu pesme. Njegov Bustan je savršenoosvedočenje tome; iako se radi o jednom didaktičnom spevu,autor u njegovom petom poglavlju, sa svojim epskimkompozicijama hrabro prkosi velikom učitelju Tusa, Ferdosiju.U Bustanu su razvijane najbleštavije književne figure i šeme, apritom, Sa'dijeva umetnost u Bustanu se nipošto nije rasrdila nanjegovu prostotu stila. Sa'dijeve kaside su, opet, osobene po

1 Prema Mir sejid šarifu Džordžaniju (Kitab at-ta'rifat, lit. izdanje, str.116) malamatije su “oni kojima se nipošto ne pokaže na njihovim(spoljašnjim) naličjima iz onoga što im je u unutrašnjosti trag nikakavi oni su najviši u (hijerarhiji) ove grupe (sufija)…”. – (beleška prevo-dioca)

2 Pur-namdarijan, Didar ba Simorg.1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 216.

Page 121: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 123

svom stilu. On se, umesto panegiričarskim poduhvatima, okrećesavetima i propovedanjima, a katkada mu uporišta u raduimaju aromu i gnostičkih doktrina. Sa'dijev prost jezik, koji jerazotkrivao nove sadržaje, napravio je u njegovo vreme neupor-ediv preokret u komponovanju kasida. Sa'dijeve kaside su zatomogle da stanu na mesto tradicionalnih kasida koje su nestajale.

Mevlana (umro 672/1273)Institucija gnostičkih gazela je dostigla sa njim svoj vrhunac

i posle njega takve više niko nije mogao da razvije u persijskojknjiževnosti. No, on nije poseban samo zbog gazela; njegovemesnevije, takođe, zauzimaju izuzetno visok položaj. U pogledulingvističkih merila, on pokazuje da su mu drage horasanskelingvističke osobenosti. U gazelima naglašava značaj muzikalnestrukture pesme i zbog toga su u njegovim pesmama dostaučestala leksikološka i sintaktička ponavljanja kao i unutrašnjerime. Biće da je on, među svim persijskim pesnicima, koristionajviše raznovrsnih prozodičkih ritmova kojih je donosio čaknegde oko 481. Između mnogo paradigmatičnih karakteristikanjegove pesme izdvojićemo upečatljivu muzikalnost, moć razot-krivanja metafizičkih zbilja, uverljivost, prodornost usledpridržanosti retorici, živahnost, te snagu previđanja tuge, novagnostička sredstva poređenja, mnoštvo aluzija, simboličke inter-pretacije i najzad aromu gnoze koja seže u dubine epske građe2.Njegovi gazeli, poznati po imenu njegovog starog vođe na putuinicijacije / pir-i muršid, Šemsa Tabrizija, izražavaju osobenu ushi-ćenost, ekstazu. Na mnogim mestima, on se stapa u Šemsovuontološku ravan i pušta da pesme sastavlja njegovo drugo sop-stvo, čemu dokaz može biti pseudonim kojeg on priziva u nekimgazelima – «šutljivi». Mevlanine inovacije pri kristalisanjugnostičkih doktrina moraće da se sagledavaju kao karakterističnipokazatelji njegovoga osobnoga stila. Naime, ranije sufije su, uokvirima književnih tradicija, dodirivali isključivo teoretskarazglabanja u gnozi, dočim je Mevlana, snagom svoje kreativnosti

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 227.2 Ibid.

Page 122: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

124 Istorija persijske književnosti

i produktivnosti, osmišljavao i takva iskustva kao što su duhovnikoncert / sama', pa plesanje u krug i igranje uz flautu / naj,podižući, tako, novo obzorje gde je puno osećanja, promišljanja izborenja povezano svadbenim vezom sa nenačet im,blaženstvenim ritmom1. Kada se odluči da predoči neko svojeekstatičko stanje, on koristi takve nove i neiskušane književneforme koje su u svojoj vrsti, nesumnjivo, bez premca. Nekada nje-govi gazeli umeju i da povrede one definisane granice u poeziji,pa da se rastegnu i u trideset distihona, podlazeći, u nekim sluča-jevima, čak i pod kategoriju kasida, a još on, katkada, usrednapredovanja gazela, donosi u stihovima i priče, koje će njegovojpesmi, radije, dati oblik mesnevije.

Prvotna i fundamentalna karakteristika MevlanineMesnevije jeste širok spektar prizivanih sadržaja, koji zahvatajusva ona gnostička, bogoslovska, etička, pa čak i neka psihološkarazmatranja. Kroz skoro čitavu Mesneviju ćemo, mnogostruko,osvedočavati priče koje su, uglavnom, preuzete iz kur'anskihpripovedanja o poslanicima, a pored kojih su prisutni i mnogikur'anski stavci i sakralne predaje, nad kojima se, odmah, izvijagnostička hermeneutika. Skoro sve priče su duboko alegorične,a neke su, takođe, preuzimane iz Kelile i Dimne, ili pak iz Avice-ninih, Sana'ijevih, Nezamijevih i Atarovih spisa. Nadalje, postojiverovatnoća da se on udubljivao i u inicijacijska pripovedanjakoja je mogao da čuje od putujućih derviša koji bi dolazili uKonju. Prof. Foruzanfar je uložio veliki trud u prebrojavanjuizvora Mesnevijinih priča i alegorija i rezultate svojih istraživanjaje izložio u jednoj knjizi. Jezik inicijacijskih pripovedanja uMesneviji je izveden u eksplicitnom, polugovornom stilu,premda se on, gde god to bude potrebno, pretače u otežali stil,koji, opet, ne smera da podrazumeva književnu zamršenost ilizamračenost. Ovakvo Mevlanino milovanje pučkog jezikaostaviće svoje tragove u skoro svim njegovim delima, čak i uprozama i utoliko će izmešanost elemenata književnog stila sagovornim stilom više bivati karakterističnom Mevlaninom osob-nom stilu. Na intelektualnoj ravni, pored onih gnostičkih dokt-

1 Arberry, Adabijat-e klasik-e farsi, str. 234.

Page 123: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 125

rina, izgleda da se Mesnevija, u nekim delovima, usredsređuje ina Mevlaninu životnu priču i u tom smislu sam on u Mesnevijiizriče:

Poslušajte, o prijatelji, priču ovu,sama je istina kritike stanja našega ona.

Na taj način, pokazatelji u Mesneviji postaju istorijske čin-jenice. Gde god se u Mesneviji nabasa na Šemsovo ime, biloimplicitno ili eksplicitno, njegove reči kušaju uzašašće i pod-sećaju na formu gazela. Kada bi se tačno doznale sve svetle imračne crte u Mevlaninom životu, mogli bi ih, zasigurno, krozMesnevijine priče, barem nazreti; Mesnevija se mnogostrukoosvrće na zavist osujećenih prema omiljenim pristalicama ezot-erijskog starateljstva / vilajah koji bijahu počašćeni blagonaklos-t ima Boži j im, kao i na za jedl j ive potvore na krupnepredstavnike gnostičkog svetonazora, stvari sa kojima se, unemalo slučajeva, suočavamo i u samom Mevlaninom životu.

Pored Sa'dija, Atara i Mevlane, irački stil su razvijali jošnekoliko poznatih pesnika: Fahrudin od Iraka (umro 680/1281)bio je maestro kako u gazelima tako i u mesnevijama, a smeraoje da utisne gazel u mesneviju. Amir Husrev od Delhija (umro725/1324) slavni je pesnik iz Indije i poznat je kao «indijski papa-gaj». Njegov značaj se ne nameće u razvijanju kakvog poetskogstila, već u starim stilističkim nazorima i književnoj kritici kojeje donosio u knjizi po imenu Gurrat al-kamal (Plemenitosavršenstvo)1. Najzad, tu je i Hasan od Delhija (umro 777/1375)kome je pripala titula «indijski Sa'di».

I kada je već u Sa'dijevom autoritetu kulminirao ljubavni, asa pojavom Mevlane gnostički gazel, moglo se, u osmom/četrn-aestom veku, prirodno, očekivati stremljenje za usklađivanjemova dva toka, što će, ujedno, biti i novi trend u pesmi u iračkomstilu. Ubrzo će ovaj trend dostići do svog vrhunca u Hafizovimgazelima, premda su pojedini pesnici još komponovali svojepesme u istom uočljivom naginjanju kombinacijama. Onoj grupi

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 238.

Page 124: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

126 Istorija persijske književnosti

pripadaju pesnici kao što su Ouhadi od Marage (umro 738/1336),Imad Fakih (umro 773/1371), Salman od Save (umro 778/1376), teNasir od Buhare (umro 779/1377). Međutim, daleko su najmar-kantniji, između svih ostalih, Hadžu od Kermana (umro 735/1334) i hadže Hafiz od Širaza (umro 792/1389. ili 793/1390).Suprotno onome što se, uglavnom, može dočuti, Hadžu Ker-mani, zapravo, nije doneo novi književni stil i njegove pesme surazvijane u stilu onih preteča, te mu je, možda, baš zbog imita-torskog stila, Devletšah dao titulu «Nahl-band-e šo'ara» (Pov-ezivač pesnika)1. On se u stihovanju priča udubljivao uNezamijevu metodu i sastavio je Ravzat al-anvar (Bašča svetlosti)po ugledu na Nezamijev Mahzan al-asrar, zatim Gol va Nouruz(Cvet i Nova godina) po uzoru na Husrev i Širin, kao i Homa iHomajun oponašajući stil i ritam Iskander-name. Ipak, ostaće darazlikuje njegovo delo i Nezamijeve spise to što je Hadžu pisao uprostijem stilu negoli Nezami i usred te jednostavnosti, približiojezik svojih pesama Vejs va Raminu2. Nadalje, Hadžu u svojimgnostičkim kasidama usredsređuje svoju pozornost na Sana'ija,premda nikako ne okušava onu ustvrđenost Sana'ijevog govora;on je čak stihovao i odgovore na neke Sana'ijeve kaside koje raz-vijaju savete ili kakvo istraživačko oživotvorenje. U svakomslučaju, u njegovim gazelima se mogu lako sagledavati znaci jed-nog osobnog stila. On je, takođe, promišljao Sa'dijevu metodu,umeštajući, zatim, u svoju pesmu karakterističnu aromu, usledinsistiranja na određenim figurama i umetničkim strukturama,kao što su dvosmislenost, metafore i silepsisi. U glavno uporištenjegovih gazela utisnuti su istrošivost materijalnog sveta, dale-kosežnost prohteva, pa ekstatična prefriganost i pijanstvo, poj-movi koji će načeti neku vrstu novine u odnosu na Sa'dijevodoba3.

Hafiz (umro 792/1389. ili 793/1390)Hafiz je, po jednom ozbiljnom stilističkom vrednovanju,

najkrupniji izdanak pesništva iz osmog/četrnaestog veka. Nje-

1 Devletšah Samarkandi, Tazkirat aš-šu'ara, str. 187.2 Zarinkub, Sejri dar še'r-e farsi, str. 86.3 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 241.

Page 125: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 127

gove pesme, odjednom, prizivaju ljubavne sadržaje Sa'dijevepoezije, počašćene su gnostičkom punoćom Atarovih i Mevla-ninih gazela i zahvataju društvene i kritičke širine Sana'ijevihkasida. S druge strane, one su se još, kao izvanredne kaside, pri-hvatile i panegiričarskih ostvarenja, što će reći da je sagovorniku njegovim pesmama, istovremeno, ljubavnica/Ljubljeni,štovana/Robovani i pohvaljena/Hvaljeni. Upravo to je bilouzrok da njegove pesme ne pogodi laka razumljivost Sa'dijevih,niti teška dostupnost simboličkih Mevlaninih gazela. U uzlaznojhijerarhiji njegove pesme se nameću kao gnostičke ili razvrat-ničke/nadilazeće (kalandarske), premda im, globalno, njihovastruktura, podlazi pod hvalospeve. Jedna od sakrivenih karak-teristika Hafizove pesme jeste, svakako, nepretrgnuta opštapovezanost distihona. Naime, po jednom tajnovitom meha-nizmu, sve distihone sprežu intelektualno- lingvistička počela,utisnuta u njegovim gazelima. Ovu poentu bijaše nazreo po prviput Mesud Farzad: «U Hafizovim gazelima je uskrsla iako ćutl-jiva, ali većma nametljiva lančanost ideja (ćutljiva pesma)između svake poetske jedinice (distihona) i one nadolazeće jojjedinice»1. Stoga, uspećemo da razotkrijemo onu spregnutostpesama i distihona u njegovom divanu samo ako se usredsred-imo na prizivana intelektualna uporišta neprimetno umeštenanegde u dubinama. U pogledu muzikalne strukture, Hafiz jeposebno obraćao pažnju na najraznovrsnije retorske figure,usled čega se njegov divan, prezentuje kao čitava enciklopedijaposve prefinjenih. U okviru semantičke strukture, pored figura-tivnih (bajani) prezentativnih oblika, on pokazuje nepresušnuljubav i prema retorskim figurama u mislima (badi'-e ma'navi), stim što nećemo zaboraviti da Hafiz potvrđuje svoje majstorstvopar ekselans tek u kombinovanju svih tih oblika. Desi se nekadda samo u jednom distihonu, snagom svog nepovredivog umet-ničkog autoriteta, razvije ujedno silepsis, poređenje i dvosmisle-nost tako majstorski da sagovorniku ne preostaje do da upadneu duboku začuđenost, zapanjenost. U njegovom divanu jedvosmislenost (iham) još i najučestalija. Njegov divan, takođe,

1 Preneseno iz Arberry, Adabijat-e klasik-e farsi, str. 333.

Page 126: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

128 Istorija persijske književnosti

počesto priziva i satire, rečima kojih on, uglavnom, napada naone suhoparne isposnike koji isposništvo upražnjavaju da bi sepokazali pred drugima, kao i na vladare-uzurpatore i na svojerivale, premda u njih utiskuje dvosmislenost koje će muzajemčiti miran život, bez da će nagovarati ondašnju politiku damu se osveti. Ogroman spektar prizivanih reči u njegovomdivanu ne smera da isključivo obogati semantičku strukturu,nego se priprema da odjednom zahvati sva različita tkiva onihreči: fonetička, sintaktička i tehnička; te da, naposletku, ostvaritoliku suptilnost koja će biti povređena, u nekim distihonima,čim bi se bilo koja reč stavila na mesto neke druge. Uglavnom, usvakom distihonu su prisutne jedna ili dve ključne reči koje seneistrošivo ponavljaju u njegovom divanu. Takve su reči srce,Hafiz, tajna, duša i ljubav, razdraganost, oko, jaran, cvet, tuga,pletenica, lice, rad, pehar, prijatelj (dost), prašnjava zemlja, krč-mar, voda1. Nadalje, ima i nekih reči koje su manje učestale unjegovom divanu, ali koje nose veliku umetničku vrednost,poput: prefrigani (rend), pivnica (harabat), veliki mag (pir-emogan), oči na paši (nazar-baz), krčmar (saki) i vino (mej). Čaksu i neke sintagme karakteristične samo njegovom divanu, akojima pripadaju: rah-e hab zadan (doslovno: prekratiti put snu;označava uzrujanost u ljubavi), hat bar ab zadan (doslovno:povući liniju po vodi; označava uzaludno delovanje), kasegereftan (uzeti prosjačku ćasu), borun raftan az koul (izaći izobećanja) ...

Stilistička struktura Hafizovog pregnuća u semantičkimdomenima prizivaće isprepletanost paradoksa i dvosmisle-nosti2, a zatim pretpostavljati izabiranje najboljih ostvarenjameđu rečima i sintagmama, u terminološkim stadijumima,dočim će na intelektualnoj ravni u Hafizovom divanu briljantouskrsnuti «prefriganačko-ekstatični (rendane) sistem». Rend se umislima i na delu skrbi promišljanjem ljubavi. Zato će i ljubav('ašk/'ešq) u njegovom divanu morati da bude primetno učestalai biti prizivana čak u 234 navrata, bivajući, uglavnom, umeštena

1 Sedikijan, Farhang-e važe-nema-je Hafiz, str. 1537-1572.2 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 251.

Page 127: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 129

pored reči rend, upravno zbog one nepretrgnutosti koja ih ipodiže. U onom sistemu, jedino sredstvo zahvatanja spoznajejeste ljubav, što će izreći da ljubav, osobno, podučava u školiontološke Istine. Onaj ko prodre u ljubav i u prepredenjačkuekstazu, ta on će, odista, dosegnuti do onih metafizičkih tajni.Naravno, ova prepredenjačka ekstaza je, u Hafizovom svetona-zoru, mnogostruko suptilna i bilo je potrebno posebno se udu-bljivati u to1.

Osim ovih nekoliko sjajnih pesnika u iračkom stilu,možemo spomenuti i Ibn Jamina Farjumadija (umro 763/1361)koji je bio maestro u komponovanju fragmentarnih pesama, alinije uspeo da stvori nov stil.

4. Stil hipotipoze u persijskoj pesmi (deseti/šesnaesti vek), posrednik između iračkog i indijskog stila

Posredni stil između dva stila, iračkog i indijskog, nazivanje «stilom hipotipoze / woqu'» i bio je korišćen negde oko jedanvek u svim književnim krugovima, posebno indijskom i ispah-anskom. Lingvističku strukturu ovoga stila su okarakterisaliprizivanje pučkih, narodnih reči u pesmama, te poročnost nekihrečenica. U književnom pogledu, pesnici u ovom stilu naginjulucidnosti i nipošto ne pokazuju privrženost zapetljanimknjiževnim figurama, osim poređenju, metafori i ostalimtropima, koje, opet, ne uživaju toliki napredak i jedino pod-sećaju na krugove dotadašnjih književnih tradicija. Uglavnomsu u ovom stilu, između onih poetskih formi, razvijani samogazel i tarkib-band, u kojima su, što se intelektualnog i emo-tivnog obzira tiče, razotkrivana sva stanja ljubavnika iljubavnice u najraznoraznijim ljubavnim pustolovinama; no,onaj odnos između zaljubljenog i ljubljene je u stilu hipotipozeišao da se preobrazi i zaljubljeni je, ovde, potpuno drugačijenego u dotad utvrđenoj književnoj tradiciji, trebao da okreneleđa svojoj voljenoj. Takvom okretanju leđa i odlaženju je u

1 Mazare'i, Mafhum-e rendi dar še'r-e Hafiz, str. 44.

Page 128: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

130 Istorija persijske književnosti

indopersijskom odgovarao pojam «vasuhtan / izgorevanje u dvanavrata», koji nije dugo čekao da potakne uskrsavanje, podosnovnom kategorijom stila hipotipoze, još jednog stila poimenu «stil vasuhta», u kojem je pionir bio Vahši od Bafka.Glavna karakteristika stila hipotipoze jeste naglašeno cepid-lačenje i promišljanje najsitnijih elemenata, što će, kod opisi-vanja jednog ljubavničkog ophođenja, pretpostavljatiudubljivanje u sve detalje. Utoliko se ovo opisivanje i više udal-java od iračkog stila, u kojem je uopšteno opisivanje mnogoučestalije od onog detaljnog. Neki su tog uverenja da stil hipoti-poze, zapravo, podlazi pod indijski stil i zato ga nazivaju«svetlim indijskim stilom»1. U ovom stilu su posebno zablistalidva čuvena pesnika – Babo Fagani i Vahši od Bafka.

Babo Fagani (umro 925/1519)Njegova pesma je postavljena na sredini površine čije

strane ispunjavaju Hafizov, Sa'ibov i Kalimov stil. Zvali su ga«malim Hafizom». Njegovi gazeli su prosti, setni i snagom svojeizvrsne retorike izuzetno prodorni. Sa'ib bi o njemu govorio daje «vatrenoga daha». A oni kojima je stil hipotipoze bio odbo-jan, na ironičan način su ovu vrstu pesama nazivali «faganija-dom» ili «faganijadama». Sve one karakteristike stila hipotipozekoje smo predočili gore, pronalazićemo duboko utisnute u nje-gove pesme. Naravno, nećemo prevideti činjenicu da je BaboFaganijeva pesma smirivala u sebi i osobenosti iračkog stila, no,prisutnost takvih elemenata kakvi su moć prožimanja sago-vornikova bića, te sagledavanje površinskih istina u njegovimpesmama učiniće od njega, ipak, doslednog zastupnika hipoti-poze.

Vahši od Bafka (umro 911/1505.)Sastavljao je pesme u stilu hipotipoze - vasuhta. Jezik nje-

govih pesama je lucidan i pučanski. Njegova najpoznatija pesmaje tarkib-band u kojem je, od petnaestog stiha pa nadalje, podi-zano osobeno intelektualno zdanje stila vasuht, usred koga on

1 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 2, str. 780.

Page 129: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 131

nastoji da se okrene od svoje ljubljene. Osim one lucidnosti,jezik njegovih pesama je počašćen i divnom muzikalnom struk-turom, što nameće potrebu da se odvažno usredsređuje na iza-birane rime i poslerimovane identične refrene na kraju njegovihdistihona.

Stil hipotipoze i vasuhta je, uporedo sa dolaženjem i razvi-janjem indijskog stila, te sa pojavom krupnih predstavnikapesništva u tom stilu, doživljavao dekadenciju, premda su nje-gove osobenosti, manje-više, ostale da budu upijene u indijskistil i uz njega očuvane.

5. Indijski stil (jedanaesti/sedamnaesti vek i prva polovina dvanaestog/osamnaestog veka)

Široko prizivana sintagma «indijski stil» dolazi daoznačava onaj stil koji je bio razvijan u književnim krugovima uIranu počev od začinjanja jedanaestog/sedamnaestog veka pado polovine dvanaestog/osamnaestog veka, budući da pesnici,u ova dva veka, masovno odlaze iz iranskih književnih krugovaka potkontinentalnom (indijskom) krugu, gde bivaju najtoplijedočekivani i milovani, te uspevaju da ustanove osoben stil, krozstvaranje izuzetnih pesama, stil koji će postati poznat kao«indijski stil». U uskrsavanju stila su morali da budu uključenifaktori kao što su veroškolska opredeljenost, putovanja uindijske krajolike, ekonomske i društvene afere, kulturna pov-ezivanja Irana i Indije, blagonaklonost suverena sa potkonti-nenta, te filosofski i gnostički preobražaji. Na ravni lingvistike,ovaj stil postaje potpuno prepoznatljiv zbog sve intenzivnijegprisustva reči iz turskog jezika, naklonjenosti pučkom govoru,čestog korišćenja poročnih leksema i persijsko-indijskog dijale-kta koji je stalno nametao nerazgovetnost i dvosmislenost. Uintelektualnom pogledu, pesma u indijskom stilu se temeljnousredsređuje na značenje i slabo je kada obazriva spram forme inajpre pokazanog izgleda. Zapravo, iznalaženje najadekvat-nijeg koncepta biće fundamentalna karakteristika ovog stila,kada će, istovremeno, to cepidlačenje u ostvarivanju posebne

Page 130: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

132 Istorija persijske književnosti

imaginacije i markantnog značenja, ovaj put, gurati formupesme u indijskom stilu u nejasnoće. Ni u književnom domenuse nije puno marilo za muzikalnim strukturama i razvijanjemretorskih prezentativnih oblika. Nadalje, što se semantičkihmerila tiče, posebno su naglašavane bile samo neke retorske fig-ure u mislima, poput silepsisa, dvosmislenosti, alegorija i aluz-ija. Svestrano insistiranje pesnika u ovom stilu na alegoriji bilo jeuzrok da se čak u semantičkoj strukturi pesama nazire nekakvamonolitnost. Pesnici su, u onom razdoblju, uglavnom prilaziliformi gazela, u okviru kojeg bi, eventualno, sastavljali i početrdeset stihova, s tim što se na ponavljanje rime, suprotnonekadašnjim književnim razdobljima, nije gledalo kao naporočnost. Naime, pošto se u indijskom stilu veliki značaj prida-vao komponovanju samih (mono) stihova, pesnik nije ni smeraoda uspostavi harmoniju u vertikalnoj dimenziji svojih gazela.Čak je i nejasnoća koja je prekrivala indijski stil, takođe, sledilaodređene principe, između kojih možemo da izdvojimo zbijanjemnogih misli u malo reči, sklonost prekomernoj, nerazumnojkonciziji, mnogostruko razvijanje razumu stranih koncepata, padonošenje nepoznatih poslovica i poređenja1. Ovisno o stepenuutisnute napregnutosti ili jasnoće, indijski stil možemo podelitiu tri kategorije:

a) specifični indijski stil, odnosno hindustanski stil, kaokod Bidela od Delhija,

b) svetli indijski stil čiji su predstavnici bili iranski pesnici ic) srednji, tamno-svetli indijski stil koji je bio razvijan u

Iranu od strane autoriteta kao što su Kalim, Mohtašam odKašana i Sa'ib od Tabriza2.

Posvuda se u ovom stilu promišljao izuzetno širok spek-tar najrazličitijih književnih predmeta, koji je, štaviše, zahvatao iverska, te istorijska epska ostvarenja. Strani, uglavnom evrop-ski kritičari su indijski stil izjednačili sa baroknim stilom, što,naravno, pretpostavlja opsežne naučnoistraživačke radove, dabi, zaista, utvrdili da se indijski i barokni stil potpuno pokla-

1 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 2, str. 784.2 Ibid., str. 785.

Page 131: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 133

paju. Da kažemo, ukratko, potrebno je imati na umu da će sesvaki stil razvijati usled uticaja najosobnijih političkih,društvenih i kulturnih okolnosti, a to će značiti da bi svestranopoklapanje dvaju stilova, najpre, impliciralo potpuno jednakeokolnosti pod kojima su oni bitisali, te jedno izvorno uporište,dočim sva ta priča ne odgovara našem slučaju u kojem indijskistil pripada istočnoj sredini, a onaj barokni stil zapadnoj1.

Talib ili Taliba od Amola (umro 1036/1626)On je jedan od krupnih predstavnika ovoga stila. Imao je

značajnu ulogu u razvojnom preobražavanju indijskog stila.Sastavljao je kaside i gazele, a pokazao se kao maestro pona-jbolje u gazelima. Po njegovim spisima se učestalo talasajuzapanjujuće metafore i inovativna poređenja i čini se da je ukasidama pokazivao sklonost prema stilu preteča.

Ganij od Kašmira (umro 1079/1668)U društvenom životu je naglašavao plemenitost svoje

naravi, što ga je i udaljavalo od dvora, a istovremeno utisnulo unjegove pesme raširenije gnostičke koncepte. Ganijevu pesmu jesvojevrsno okarakterisala moć prizivanja nenačetih misli iiskrenih osećanja u okviru bajno satkanih imaginacija2. Izmeđunovijih pesnika, Ikbal Lahori ga je osobeno štovao.

Kalim od Kašana (umro 1061/1650)Poznatiji je kao Kalim od Hamedana; sastavljao je

hvalospeve i njegova je mesnevija Zafarnama ili Padišahnama.Njegov značaj se nameće u komponovanju gazela, a zbog velikemoći umetničkog stvaralaštva dobio je titulu «maestro uskrsenja/ ostad-e kijamat-kar». Ponegde se u njegovim pesmama mogunačuti zvuci humora. Njegov jezik u pesmama je prost i pučan-ski, a brahilogija i koncizija su prisutne do te mere da sve sličiširoko prihvaćenoj poslovici, što će, još jednom, potvrditiprožetost njegovih pesama elementima narodnog jezika, s tim

1 Vidi: Zipoli, Ćera sabk-e hendi dar donja-je garb sabk-e barok handemišavad?

2 Zekavati Karaguzlu, Gozide-je aš'ar-e sabk-e hendi, str. 233.

Page 132: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

134 Istorija persijske književnosti

što one čak nisu uvek ni sačuvane poročnosti u pogleduelokvencije. Nadalje, nekada se on u razotkrivanju humoris-tičkih koncepata služi asteizmom (uslub al-hakim) ili aporijama(tadžahul al-'arif), na osnovu čega su neki i insistirali na superior-nosti njegovog gazela u odnosu na Sa'ibov gazel1. S obzirom naosobenosti koje se daju sagledavati u Kalimovim pesmama, nje-gov poetski stil možemo označiti kao «umereni indijski stil».

Sa'ib od Tabriza (umro 1080/1669)Sa'ib je najslavniji pesnik u indijskom stilu. Stvorio je

najveći broj gazela u persijskoj poeziji. Odvažno se usred-sređivao na Hafizovu i Mevlaninu pesmu, posebno se zadržava-jući na stilističkim karakteristikama u njima. Iz njegovih rečiproizilazi da je bio potpuno upućen u indijski stil, te da jesavršeno poznavao razne koncepte stare stilistike, stvar koja muje bila važna toliko da je sebe smatrao posebnim baš zato što jezahvatio znanje o načinu / tarz (tj. o stilu / sabk). PromišljanjeHafiza i Mevlane moralo je da bude odraženo i u strukturi nje-govih pesama koje su odmah bile prožete prijatnom muzikal-nom retorikom, uz to što su još i odisale aromom očuvaneknjiževne krasnorečivosti više negoli kod drugih pesnika uindijskom stilu. Katkada on donosi i humor. Međutim posebnoje značajno u Sa'ibovom stilu iznalaženje adekvatnih koncepata.Isprepletanjem osećanja sa slikama, on usred dobijene har-monije ili meteža podiže jednu scenu koja će se č initizamršenom. Slike iz njegovih pesama će, s one strane govorneforme, naime, sagraditi čisto sanjalački prizor, koji može bitidovoljan izgovor za to da upravo takvo utančavanje pri priz-ivanju pojmova za slike, te njihovo sklapanju bude glavnouporište za razvijanje novog stila u njegovoj pesmi. On samtakve slike naziva sintagmom «zastranjeno značenje». Njegovepesme se, uglavnom, zanimaju za etičke, društvene ili filosof-ske rasprave, u kojima se on trudi da ih pojasni osobinamaosetilnih fenomena. Ipak, neki smatraju da je Sa'ib, takođe,pragmatista koliko i idealista2. Katkada se sam Sa'ib osvrće, u

1 Zarinkub, Sejri dar še'r-e farsi, str. 117.

Page 133: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 135

svojim pesmama, na osobenosti svog stila. Dr Hanlari piše: «Akakve su to osobenosti novog načina? Neke poente možemodoznati zahvaljujući samim pesnikovim rečima1». On, u nas-tavku, prebrojava neke karakteristike koje, ukratko, jesu: kon-cizija, zastranjeno značenje, utančanost ideja, obojena misao,stranačka lepota (drugačije kazano: književno razaranjetradicije) i najzad, alegorija koja se umešta u srce pesnikovognovog načina i obično služi da ostvari dvoje: obrazloženje iopravdanje, ili opisivanje i pojašnjenje. Izuzetno važnu ulogu unjegovom divanu imaju različiti likovi dinamične imaginacije,stranački opisi, te alegorije za koje smo već kazali da ciljaju dvazadatka: obrazloženje i pojašnjenje. Mnoge alegorije on zahvataiz svoje realizmom nadajuće sredine ili da kažemo - iz svojihobjektivnih vizija. Neke među njima su, pak, u njegovomdivanu posebno naglašavane, pa i široko učestale, kao što sunovorođenče i dete, vihor, proputovanje, more, talas, mehurić,život i smrt. Sa'ib, takođe, kroz aluzije smera da izvije nekakvespecifične implikacije2.

Abdulkadir Bidel od Delhija (umro 1133/1720)Zablistao je posle krupnih glasnogovornika indijskog stila

i promatra se kao jedan među najkasnijim pesnicima koji su raz-vili svoj osobni stil u okviru osnovne kategorije. Nakon njega,indijski stil će zaroniti u propast i dekadenciju, čiji predznacimogu nazreti čak i u njegovoj pesmi. Tako će jedan stil, koji jenačet kada je stil hipotipoze dočinjao, nakon što će kulminiratisa Sa'ibom od Tabriza, od Bidela, poći u stranputicu i napos-letku, malo iza njega, indijski stil će nabasati na ćorsokak. ABidelova pesma je u negovanju misli i imaginacija bez premca.Prvobitna karakteristika njegovoga stila, zapravo, priziva ispre-pletanost najsuptilnijih ideja sa najuvijenijim imaginacijama,isprepletanost koja neće previđati nužnost da se one slike, ipak i

2 Šo'ar i Mo'tamen, Gozide-je aš'ar-e Sa'ib Tabrizi, str. 28.1 Vidi u: Darjagašt, Sa'ib va sabk-e hendi, esej od dr. Hanlarija: «Jadi az

Sa'ib», str. 262.2 Vidi u: Darjagašt, Sa'ib va sabk-e hendi, esej od Ahmeda Golćin-

ma'anija: «Kenajat dar aš'ar-e Sa'ib», str. 228.

Page 134: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

136 Istorija persijske književnosti

svakako, razotkriju snagom samih reči; za to je, zaista, potrebanpravi maestro, kakav je najpre Bidel, potpuno je očigledno, unjegovim gazelima. Ovo će nam osvedočiti i pokazati da nje-gove pesme, nipošto, ne mogu biti rezultat suvoparne imitacije– paradoksi, personifikacije, donošenje apstraktnih pojmova,sinestezije i sve ostale figure koje su nastajale u njegovim pes-mama. Njegove pesme su smirile u sebi i neka gnostičkauporišta i čini se da je i on, kao Mevlana, gledao da uvek nađesvog starog duhovnog vođu. Bidelov stil nije baš bio jedva doče-kan u Iranu, ali je u Avganistanu i Tadžikistanu mnogostrukopromišljan.

6. Stil iz razdoblja povratka (početak dvanaestog/osamnaestog veka pa do kraja trinaestog/devetnaestog)

U razdoblju književnog povratka bila su zastupljena dvarazličita poetska stila; jedanput su smerali da komponuju kasideu stilu starih pesnika i iz seldžučkog razdoblja pesnici kao što suSaba, Kaani, Soruš i Šejbani, a drugi put su oni poputMedžmara Ispahanija, Forugija Bastamija i Nešata Ispahanijanaginjali stvaranju gazela u iračkom stilu, usredsređujući seponajviše na Sa'dija i Hafiza.

Pesnici iz razdoblja povratka su bili ogorčeni na indijskistil koji je bio ozbiljno diskreditovan posle Bidela, a taj odnosnam je jasno predočen i u izlaganju Azara Bigdelija o Sa'ibu, te oindijskom stilu u zbirci Tazkere-je Azar. Stoga su oni, umesto daizvijaju novine u poetskim stilovima, s revnošću otpočeli dapromišljaju stil svojih starih preteča i naposletku konstatovali daistinska inovacija leži u vraćanju upravo na one stare, klasičnestilove. Tako su ovi pesnici iz povratka morali da svoje osnovnoumeće pokažu na polju stvaranja tipičnih obrazaca. Oni su,naime, sastavljali svoje pesme menjanjem reči i fraza pesnika ustarim stilovima, da bi preobrazili spoljašnji oblik jednog dela iistovremeno preinačili, na čudesan način, sam njegov sadržaj.Posebno su uživali u oponašanju rime i onog poslerimovanogidentičnog refrena na kraju distihona, kao i u citiranju nečijeg

Page 135: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 137

polustiha (tazmin-e mesra') u svojim pesmama. Usled oveorijentacije, jezik pesnika iz razdoblja povratka je, u početku,bivao umnogome, naivan i nerazvijen, budući da se oni nisu,čak, ni ozbiljno udubljivali u književne tekstove; međutim, unarednim godinama, ovaj tok je utančavan i prilično utvrđenopodizan u pesmama onih poput Soruša i Kaanija, premda ni oninisu ispravno razotkrivali zakone starog jezika i zato sudopustili da poročnost mnogostruko prodire u sintaktičku imorfološku strukturu njihovih distihona. Primera radi, oni nisutačno znali gde da umeste ono «ja» za poređenje ili udvos-tručene predloge (horuf-e ezafe-je moza'af). Takođe su i u izabi-ranju reči oponašali pesme onih poput Manučehrija i prizivali usvojim pesmama npr. reči: hakik (priličan), sahik1, nahik (njakanjemagarca) i šakik (napuklina). Nadalje, pesma iz razdobljapovratka je i na intelektualnoj ravni odgovarala staroj pesmi.Pesnici su sagledavali okom onih iz prošlosti, čak, i moderne, dotada nenaslućivane fenomene, kao što su telegraf i telefon, nepokazujući spremnost za bilo kakav pomak u duhu svogvremena. I u književnom pogledu su naglašavali značaj gazela ikaside, pa su kaside sastavljali u horasanskom i seldžučkomstilu, a gazele u iračkom. Zaključićemo da je pesma u stilupovratka podvukla činjenicu da persijska književnost i posebnopesma vape za promenama i inovacijama, a da se to nećeostvariti vraćanjem na stil preteča.

7. Persijski poetski stil iz razdoblja konstitucionalnog sistema

Ovaj stil predstavlja posrednu fazu između persijskogpoetskog stila iz razdoblja povratka i novog doba. Svoje pesmesu sastavljali u ovom stilu takvi pesnici kao što su AšrafudinHuseini, Arif Kazvini, Mir-zade Eški, pa Adibul-mamalik Fara-hani. Značaj ovoga stila se krije u nametanju nenačetih

1 Ova reč (s?ahiq) nije zabeležena čak ni u najopsežnijim rečnicimapoput Dehhodine enciklopedije. – (beleška prevodioca)

Page 136: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

138 Istorija persijske književnosti

društvenih pojmova koji su odgovarali ondašnjim aferama. Nalingvističkoj ravni, prizivane su pučke reči koje su odgovaralejeziku naroda iz onog vremena, a kurtoazni i staroknjiževnileksemi su postajali strani onom lingvističkom sistemu. Pesnicise u intelektualnom stadijumu usmeravaju na politička idruštvena pitanja i postepeno začinju, u persijskoj pesmi, novistil koji je uveliko osvežen izmenjanim sadržajima, premda jejoš ostao da biva definisan u okviru tradicionalne spoljašnjeforme. Da, pravi i potpuni predstavnici moderne pesme ćesačekati da se pojave u novom dobu.

8. Persijski poetski stil u novom dobu

Nakon što se revolucija za konstitucionalni sistem stišala ikada su Pahlavidi preuzeli vlast od Kadžarida, u persijskojknjiževnosti su uskrsla dva intelektualna toka:

1. Neki pesnici su smerali da usklade nove ideje sa onimtradicionalnim formama, sa čim su, zapravo, prizivali kontinu-itet one pesme iz razdoblja konstitucionalnog sistema koja se,još i pre toga, nametala u razdoblju književnog povratka; onugrupu pesnika predvode Maliku-šu'ara Bahar, Rešid Jasami, tepesnikinja Parvin E'tesami i kasnije dr Suratgar i dr Hamidi.

2. Nailazimo još i na tokove koji će pretpostavljatipromenu stila, koji su otpočeli da se izvijaju sa pojavom NimeJušiđa i rezultat kojih će biti nazvan sintagmom «nova pesma»;u novom stilu će se pesma suočiti sa velikim preokretom u svetri ravni, književnosti, jezika i ideje u okrilju kojeg će nepam-ćeno izmaknuti svim onim pređašnjim razdobljima. Drugimrečima, inovativni stil će, ubrzo, prožeti celo leksikološko tkivo,i istovremeno, svo intelektualno, te sadržajno uporište ondašnjepoeme. Nima je ovaj tok krunisao 1301. solarne po hidžri / 1922,komponovanjem pesme «Afsane» (Legenda). Unutar ovoga stila,spoljašnji oblik polustihova nikako nije mogao odgovarati tradi-cionalnoj pesmi. Bila je znatno redukovana mnogostruka domi-nacija tradicionalnih obrazaca za podizanje poezije i pesnici suse, najčešće, koncentrisali da stvaraju pesme baš onako kako i

Page 137: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski poetski stilovi 139

pričaju. Pesme su otpočele da odišu aromom romantike, a slikesu se stvarale snagom samih reči. U pogledu spoljašnje formebile su razvijane tri različite metode:

1) slobodna (azad) pesma koja ima prozodički ritam, alikojoj dužina polustihova nije definisana, kao ni mesto samihrima, poput pesama Nime Jušiđa, Mehdija Ahavana Salisa,Foruga Farohzada i Sohraba Sepehrija,

2) bela (sepid) pesma koja, premda je muzikalna, nemaponavljani, kontinualan ritam, poput pesama Ahmeda Šamlua, i

3) pesma novi talas (mouđ-e no) koja ne samo da nemaritam, nego nije ni muzikalna, niti ima rimu, već, jednostavno,ostvaruje jedan poseban način izražavanja1.

Prva grupa je, ipak, posvuda bila dočekivana toplimpozdravima i tako naslućivala da će onom metodom koja je njojsvojstvena, zapravo, biti prepoznatljiva čitava institucija novepesme. U ovom dobu, stil persijske pesme je, što se predmeta isadržaja tiče, prizivao široko pružajuću raznolikost, usred kojeće ostati da ne bude odredljiv osobenim stilom; međutim, nemogu se prevideti ni ona tri generalna stila u pogledu izvijanogsadržaja:

1. društveni i didaktični stil,2. tagazuli / ljubavni stil i3. poetski stil za decu2.Pregledajući književne karakteristike nove pesme, u njima

pronalazimo razlike u odnosu na pređašnje stilove. Pesminajedinica u modernom dobu jeste band (odeljak / strofa), a ne bejt(stih) kojeg smo navikli da promišljamo u tradicionalnoj pesmi.Književne figure uskrsavaju prirodno, a ne snagom znanja inakane. Katkada se i muzikalnost nameće u svom prirodnomtonu. Nadalje, u modernoj pesmi su mnogostruko podizanedvosmislenosti, kao i nova, neokušavana poređenja i metafore.Ni leksika u novom dobu nije umeštena u nekakav opseg isvaka reč, s lakoćom, može prodreti u pesmu. U nekim sluča-jevima, pesnik će izmenjati čak i pisanu formu reči i napisati je,

1 Šamisa, Sabk-šenasi-je še'r, str. 346.2 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 2, str. 798

Page 138: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

140 Istorija persijske književnosti

u skladu sa svojim osećanjem sadržaja, u kurzivu, vertikalno iliu izlomljenoj formi. U modernoj pesmi je naglašavana i sinestez-ija u okviru koje pesnici, ponekad, spajaju čulne utiske sluha ivida, pa govore o ljubičastom kriku, plavetnom uskliku ...

Page 139: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

141

Poglavlje 4

PERSIJSKI PROZNI STILOVI

1. Persijski prozni stil u prvom razdoblju (300/912 - 450/1058): lucidna i razgovetna proza

Prvo razdoblje persijske proze delimo u dva perioda: odsamog početka razdoblja kada je proza bivala ispisivana dokraja prve polovine petog / do druge polovine jedanaestog vekai od kraja prve polovine petog / od druge polovine jedanaestogveka do početka šestog/dvanaestog veka1. Na drugom perioduiz ove podele ćemo se zadržati pri promatranju u drugomrazdoblju izvijanog stila. Najstarija dela koja nam predočavajuzačetak uskrsavanja proze, uglavnom čuvaju u sebi teološko-bogoslovske, epske, istorijske, naučne, filosofske i gnostičkeproze. U tu grupu spadaju knjige kao što su: Resale-i dar akajed-ehanafijan (Kratka rasprava o verovanjima hanefija) od hakimaAbul Kasima od Samarkanda (umro 343/954), Mokadame-je(Uvod u) Šahname-je Abu Mansuri, delo koje je nastalo kao rezul-tat truda nekoliko pripovedača iranske nacionalne epopeje, a odkojeg je danas ostao samo proslov, zatim Tarih-e Bal'ami koja je,zapravo, prevod Taberijeve Tarih ar-rusul va al-muluk (Istorijaposlanika i suverena), Tardžome-je Tafsir-e Tabari (Prevod Taber-ijeve egzegeze), Resale-je estehradž i Resale-je šeš fasl (Poslanica sašest zaglavlja) od Muhameda ibn Ejuba Taberija, Hudud al-alam(Opsezi univerzuma), pa Adža'ib al-buldan (Čudesa u kra-jolicima) od Abul mu'ajida od Balha, Al-abnije an haka'ik al-advije(Povelje o učincima lekova) od Abu Mensura Movafaka ibnAlija od Harata, pa onda Avicenini persijski spisi kakav jeDaneš-name-je Ala'i, te Resale-je rag-šenasi, At-tafhim (Poduča-vanje) od Birunija, Tarih-e Sistan, Zejn al-ahbar-e Gordizi (Najkras-

1 Hatibi, Fan-e nasr dar adab-e parsi, str. 121.

Page 140: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

142 Istorija persijske književnosti

nije vesti, od Gordizija), Nasir Husrevova dela i Kašf al-mahdžub(Otkrovenje prekrivenog) od Abu Jakuba Sagzija1.

Prozni stil u prizivanim knjigama će biti razgovetan (morsal) ilucidan a njihove lingvističke i stilističke osobenosti nametaće čin-jenicu da su persijske reči, što se učestalosti tiče, prevazišle svedruge jezike, napose arapski, stvar koja je posebno uočljiva u tek-stu Mokadame-je Šahname-je Abu Mansuri gde su arapske rečikorišćene samo jedan do dva posto2. Nadalje, proza Šahname, kojaje, ujedno, retki primer epske prozne književnosti, ostala jerazbaštinjena od retorskih finesa kao što su izvijanje identičnih rit-mova, te sinonima ili ... Pritom, one knjige koje su prevođene izarapskog, poput prevoda Tardžome-je Tafsir-e Tabari, smiruju u sebiviše učestalih arapskih reči.

Bilo kako, lingvističke karakteristike stila u razgovetnojprozi možemo sažeti u okviru sledećih poenti: proza nijeopterećena arapskim rečima osim u određenim slučajevimakada bogoslovski ili politički termin ne bi imao svog persijskogekvivalenta, nisu prisutne figure u rečima, ni figure u mislima,govor se nije oplemenjivao citiranjem kur'anskih stavaka ilisakralnih predaja, osobeni stil i kontekst arapskih rečenica nijemogao, sem neznatno, da utiče na prevođena dela, slabo kadase prilazilo pesmama, te persijskim i arapskim poslovicama,rečenice su kratke, u njima se ponavljaju glagoli i neke reči, kon-cizne su, ustanovljavani su i postavljani naučni termini na mestoarapskih, umeštaju se određene stilističke ili morfološke struk-ture koje prozu iz ovog razdoblja čine posebnom kada se poredisa istrošenim razdobljima, a primeri kojih su: udvostručenipredlozi, korišćenje posebnih glagolskih predmetaka,usaglašavanje roda i broja prideva i reči koju opisuje, padonošenje u množinu arapskih reči koje su, u arapskom, već umnožini ...3

U ovom razdoblju je, takođe, ostvarivana krajnja lucidnostkroz ispisivanje sufijskih knjiga, u kojima su, još, bile prizivane

1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 2, str. 1.2 Ibid., str. 7.3 Hatibi, Fan-e nasr dar adab-e parsi, str. 127-130.; takođe vidi: Bahar,

Sabk-šenasi, tom 2, str. 54-61.

Page 141: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 143

mnoge persijske reči koje su u nastupajućim razdobljima, jed-nostavno, previđane; takav je npr. Hodžvirijev Kašf al-mahdžub.Ipak, ostaju da budu najkrupniji primer razgovetne i lucidnepersijske proze u ovom razdoblju Tarih-e Bal'ami i Hudud al-alam.

2. Persijski prozni stil u drugom razdoblju (450/1058 - 550/1155): gaznevidsko i prvo seldžučko razdoblje

U ovom razdoblju, persijski prozni stil, postepeno, počinjeda ostvaruje obrazac tehničke (fanni) proze i da naslućujepromenu čiji dolazak treba povezivati sa mnogim političkim idruštvenim faktorima, sa prirodnim usavršavanjem proze izproste u zamršenu, pa sa ekspanzijom poezije širom ondašnjihknjiževnih krugova i razgranavanjima u retorskim naukama. Usvakom slučaju, persi jska proza je u ovom razdobl junaglašavala nekakvu sredinu, premda je bila više usmerena pre-obražavanju u onu tehničku. Prozna dela su uglavnom obuh-vatala istorijske, filosofske, te bogoslovsko- propovedačkestudije, pored kojih su, takođe, sufijske proze bile naširoko ispi-sivane. Potpuni predstavnici proze iz ovog razdoblja u primenistilističkih karakteristika jesu spisi Bu Nasra Meškana i njego-vog učenika Abulfazla Bejhakija, s tim što je autor goleme istor-ije Gaznevida, Bejhaki, prema Baharu, oponašao prozni stil BuNasra Meškana1. To ipak ne znači da je Bejhakijev rad mogaoda podigne temelje čistoj imitaciji; radije ćemo kazati da su moćinoviranja i stvaralaštvo, koje je Bejhakijev autoritet negovao,gurali njegovo delo iz polja imitacije u jedan uzvišeni stil.

Persijska proza u ovom razdoblju, suprotno prozi izprošlog razdoblja, naginje parafrazi (etnab), zbog koje izlaganjapostaju opširnija i rečenice duže; to će se, odmah, potpunoodraziti i u Bu Nasrovoj i Bejhakijevoj karijeri. Zapravo,parafraziranje razotkriva sklonost donošenju opisa i izvijanjučitavih prizora, što će reći da je Bejhakijeva proza dubokodeskriptivna. Štaviše, Bahar izriče da «Bu Nasrov i Bejhakijev

1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 2., str. 67.

Page 142: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

144 Istorija persijske književnosti

stil jeste najozbiljniji prozni stil1». Citiranje i navođenje primeraiz Kur'ana i sakralnih predaja je, u ovom razdoblju, mnogos-truko prodiralo u prozu, ali se, ipak, gledalo da se ono umerenoizvodi i da se ne prelazi u prekomernost kao što ćemo videti dase činilo u nadolazećim razdobljima. A donošenje primera uprozi je, verovatno, rezultat uticaja arapske tehničke proze učetvrtom/desetom veku. Podrobnije da prikažemo, persijskiprozni stil je u ovom razdoblju pretrpeo trostruki uticajarapskog jezika:

a) nametnule su se nove arapske reči koje nisu bile priziv-ane u samanidskom stilu,

b) korišćene su arapske reči s nunacijom (tanvin), c) umeštane su na početku dela rečenice na arapskom bez

namere da se aludira na nešto, te su, takođe, oponašane struk-ture arapskih rečenica i njihov osoben sintaktički obrazac2. Ovekarakteristike su potpuno utisnute u Bejhakijevu prozu, a u nas-tupajućim razdobljima će biti još šire razvijane.

Književnim delima iz ovog razdoblja pripada i Sijasatnama(Spis o vladanju) ili Sejr al-muluk (Putovanja suverena) od hadžeNizamul-mulka. Trebalo je da čitavo ovo delo u prozi pripadakategoriji didaktično-propovedačkih ostvarenja, međutim,neretko se u njemu susrećemo i sa čisto istorijskim pripovedan-jima. Ovo delo je odnegovalo u sebi dvojake stilističke karakter-istike: njegova leksikološka i sintaktička pozadina odgovaraBal'amijevoj prozi, što će reći da je ono, po terminološkomodređenju, lucidno delo, dok u pogledu semantičke strukture iizvijanja književnih šema, odiše svežinom i toliko više podsećana Bejhakijevu prozu. Arapskih reči ima negde oko desetposto3. Naziraće se, usred knjige, da je autor, revnosno, pratiostanje i situaciju svoga sagovornika kada god je prilazio lingvis-tičkim širinama. Sličan ovaj stil Sijasatname jeste razvijan i uKabusnami koju će, ipak, okarakterisati autorovo donošenje pri-mera iz svojih pesama i to pokazuje da je pisac knjige, najvero-vatnije, bio ujedno i pesnik. Što se književnih vrsta tiče,

1 Ibid., str. 69.2 Ibid., str. 71.3 Ibid., str. 96.

Page 143: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 145

Kabusnama će predstavl jati paradigmu u didaktičnojknjiževnosti, onda kada se, u okviru nje, priziva metoda prak-tične filosofije (hikma 'amalija). Takođe, u ovom razdoblju, pose-ban značaj imaju i Nasir Husrevova dela. Njegova Safarnama(Spis o proputovanju) podlazi pod grupu realist ičkeknjiževnosti, a u Zad al-musafirinu (Opskrba za putnike) on nag-inje stilu iz prvog razdoblja. Sam stilistički sadržaj Nasir Hus-revovih dela se daje kao uporište posebnom teološkom, tefilosofskom stilu, usred koga se, zbog njegove filosofsko-bog-oslovske orijentacije u ustanovljavanju verskih doktrina,važnost njegovih dela za ismailijsku duhovnost ne možeprenaglasiti. On je u Zad al-musafirinu donosio mnoge termine,leksikološki stadijum koji, uglavnom, privija filosofske, te bog-oslovsko-veroškolske pojmove. Safarnama je smirila u sebimanje arapskih reči, ali je i u odnosu na ona dela koja su bilanaširoko izvijana u autorovom dobu, delovala zastarelo. Ipak,nikada neće zastareti piščeva moć opisivanja i pokazivanjaspoljašnjih stvarnosti, moć čiji premac je već uspeo da se namećekroz Tarih-e Bejhaki.

Jedan od značajnih spisa u ovom razdoblju koji blista ukorpusu sufijskih knjiga jeste Kimija-je sa'adat (Alhemijablaženstva) od imama Muhameda Gazalija. On je u ovoj knjizivisoko podigao zdanje tipične gnostičke proze, osvrćući se, pri-tom, na Hodžvirijev Kašf al-mahdžub koji je, zapravo, morao uprozu da udahne lucidnost i razgovetnost. Imam MuhamedGazali je kroz čitavu knjigu doživljavao i osobeni ontološkipoložaj svoga sagovornika, što će osvedočiti i činjenica da se onprihvatio ispisivanja ove knjige, pri kraju života, na nagovor imolbu nekih stanovnika Horasana. Da istaknemo, ovde, još oHodžvirijevoj (umro 465/1072) knjizi Kašf al-mahdžub da jeupravo ona, svojim dolaskom, začela u ovom razdoblju tradicijusastavljanja sufijskih knjiga. Stil izvijan u njoj je blizak stilu izdoba Samanida, premda se, u pogledu muzikalne strukture, onačini donekle ozbiljnijom usred utiskivanja figura sadž' (rimo-vana proza) i movazene (usklađivanje ritmova) u njenu intimu.Knjige Asrar at-tavhid (Tajne teomonizma) i Tazkirat al-avlija(Hronika miljenih Staratelja), takođe, više odgovaraju samanid-

Page 144: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

146 Istorija persijske književnosti

skom stilu negoli stilu iz svog razdoblja. Atarova Tazkirat al-avlija se ne može ni suzdržati da ne osvedočava prožimajućuprisutnost / uticaj književnog stila Kašf al-mahdžuba, sličnost kojaseže ne samo u srce semantičke strukture, nego i u sam sistemprizivanja reči; Bahar je doneo objašnjenja o tome u svojoj Sabk-šenasi1. Upravo u to doba se pojavljuje i hadže Abdulah Ansari(umro 481/1088) koji će ponajbolje razviti u persijskom stiluritamsku prozu. On je, najverovatnije, pionir u izvijanju muz-ikalnih šema na toliko širokom planu. Kada je sadržaj njegovihdela posredi, kazaćemo da se ona odnose na najtranscendentnijagnostička učenja. Zad al-arifin (Opskrba za gnostike), Kanz as-salikin (Riznica putnicima), Monadžat-nama (Spis o duhovnomdošaptavanju) i Sad mejdan (Sto inicijacijskih megdana) glavnisu predstavnici njegovih najvažnijih dela. Iako hadže Abdula-hova proza nije bila omiljena u petom/jedanaestom veku, u kas-nijim vekovima je, ipak, doživela svoj kontinuitet.

3. Persijski prozni stil u trećem razdoblju: seldžučko i prvo harazmšahidsko razdoblje (550/1155 – 600/1203)

Pisci su u ovom razdoblju i u prozi, baš kao u pesmama,pokazivali sklonost udvostručenim muzikalnim kompozici-jama, ponavljanju reči, te uspostavljanju u prozi dugih paralelau ritmu uz pomoć arapskih leksema i leksikoloških jedinica. Usemantičkom domenu su, takođe, uglavnom izabirali sinonimnerečenice, koje su proturale jednu istu poruku, što će reći da suoni prizivali jedan sadržaj na dosta različitih načina, stvar kojaje, nesumnjivo, okončavala u dugim parafrazama i odugovla-čenju razgovora. Kur'anski ulomci i sakralne predaje su služileu ondašnjoj prozi za osmišljavanje dedukcija, a to je već pret-postavljalo da proza u ovom razdoblju pretrpi veliki uticajarapske proze. Dodajmo još da su se koristile i književne figure,te poetske tehnike, i da se, tako, morala utisnuti zamršenost u

1 Ibid., tom 2, str. 207.

Page 145: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 147

onu semantičku ravan; stoga, Bahar prozu iz ovog razdobljanaziva «tehničkom prozom»1.

Proza iz ovog razdoblja je, na savršen način, bila korišćenau knjizi Kelila i Dimna koju je, u vidu prevoda, ispisao Abul-ma'ali Nasrulah Monši. U Kelilu i Dimnu su prodrle mnoge stili-stičke osobenosti, a u njoj su prisutne i nove reči i sintagme kojenisu toliko bile ni okušavane u prethodnim razdobljima2. Nail-azićemo u ovoj knjizi i na glagolske složenice koje su nastalekombinovanjem arapskih i persijskih reči, te ćemo, takođe,uvideti da su arapski leksemi češće upotrebljavani nego upetom/jedanaestom veku. Jaka muzikalna struktura je nastajalau ovom delu usled mnogostrukog izvijanja figura movazene(usklađivanje ritmova), sadž' (rimovana proza) i karine-sazi(uspostavljanje simetrije), kojima će se, unutar retorske struk-ture, pridružiti mnoštveni poetski oblici poput poređenja,metafora, aluzija ... Takođe su se često koristili kur'anski stavci,sakralne predaje, te arapske i persijske poslovice i pesme da bise aludiralo na posebne poente. Nadalje, prilikom pripovedanjai razvijanja priča, najčešće je u ovoj knjizi upražnjavana metodapriča u priči (takozvani lavirint). A videćemo još da su pripov-etke natovarene alegorijama. Naime, ova knjiga namerava daostvari didaktičnu književnu vrstu i zato su njene pripovetkestvarane najviše da bi samo zadovoljile (iqna') svoga sago-vornika; npr. u uvodu u osmo poglavlje (poglavlje o sovi isvraci) iščitavamo ovo: «Raj izreče ... evo sad ... iskazaće se,snagom mene, primer dušmanina varci čijoj ne sme podvrgnutise ...3». Svakako, Kelila i Dimna upravo usred ovih priča uspevada razotkrije svoje umetničke lepote i da ih manifestuje na jedanknjiževan način. Da kažemo i da je ovaploćenje delatnosti iponašanja junaka kroz jezik i ulogu određenih životinja, što sežeu cela pripovedanja, nametnulo uskrsavanje one književne kate-gorije / vrste koja će korespondirati instituciji basne u evropskojknjiževnosti. Naposletku, one životinje će se, zapravo, nadatikao ljudske jedinke iz vremena, koje su se, eto na taj način,

1 Ibid., str. 255.2 Ibid., str. 263-267.3 Nasrulah Monši, Kelila i Dimna, str. 191.

Page 146: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

148 Istorija persijske književnosti

uzvitlale u pripovetkama / hikajama. Stoga, Kelila i Dimna zauz-ima važno mesto i u alegoričnoj književnosti.

U isto ono doba kada je Nasrulah Monši napisao Kelilu iDimnu, pojavila se u prozi knjiga Čahar makale (Četiri rasprave)od Nezamija Aruzija. Ovaj spis deluje donekle starije u odnosuna druga dela iz svog vremena i izgledaće da odgovara prozi izkraja petog/jedanaestog veka, budući da podseća, svojim stilom,na Kabusnamu i Sijasatnamu. Svaku od ove četiri rasprave,srazmerno tome da li se usredsređuje, u ovom slučaju, napesništvo, sekretarstvo, astronomiju ili medicinu, prožimaćeposeban i različit leksikološki korpus. Dodajmo još i da je autor,kroz celo delo, smerao da, čak u pripovedanjima / anegdotama iistorijskim naracijama, ostaje privržen naumu da razvija istinitedogađaje. Bilo kako, Čahar makale je smešten između dva stilis-tička toka stare razgovetne i nove tehničke proze.

U prozi u šestom/dvanaestom veku dolazi do izražaja jošjedan stil u pisanju po imenu «makame» (maqame). Makame ilimakamati (u množini) su poznata propovedanja u okviru kojihsu vaizi na mimberama (propovedaonica u džamiji) ili naposebnim svečanostima davali savete i mudre upute; najvero-vatnije je iz toga proishodio i termin «mađles goftan» (medžliski /saborni govor), koji se, otprilike, daje kao sinonim «makami» (poleksikonu: stajanje pri izlaganju u saboru), premda, po termi-nologiji, označava priče i bajke koje neko sastavi i melodično ihizrecituje1. Makamati su u persijski jezik ušli iz arapskog, a uarapskom je, prema Haririju u njegovoj knjizi Makamat, prvumakamu komponovao Badi'u-zaman od Hamedana. Neki, ipak,tvrde da je još pre Hamedanija makame pisao Ahmed ibn Farsi(umro 395/1004.)2. U persijskom jeziku se eto već u delimahadže Abdulaha Ansarija razvijaju poneki ulomci koji imajusličnosti sa makamatima, ali majstori par ekselans persijskihmakamata doći će, ipak, kasnije – u šestom/dvanaestom veku,kadija Hamidudin Ebu Bekr od Balha (umro 559/1163) i šejhMuslihudin Sa'di u sedmom/trinaestom veku. Stil koji je razvi-

1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 2, str. 325.2 Hatibi, Fan-e nasr dar adab-e parsi, tom 1, str. 552.

Page 147: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 149

jan u Makamatima kadije Hamidudina, poznatima kao Maka-mat-e Hamidi, odmah pokazuje da je autor spretno oponašaoHamedanijeve i Haririjeve makamate u arapskom. Naravno,nije to cela priča, jer su u Hamidove makamate utisnute osobenostikoje to delo čine sasvim posebnim. Opšte dominantni stil u svihdvadeset i četiri makama jeste tipični književni stil, što znači dasu književne strukture i umetnički jezik prizivani, u ovom delu,posvuda. Osim toga, autor je prilazio i posebnim stilovima.Tako one makame koje promišljaju (spiritualnu) zaludelost, teobrede proputovanja i sufizam odišu aromom gnostičko-filosofskog stila. Deveta makama - «o raspravi otpadnika isunijskog muslimana» napisana je u bogoslovskom, dijalek-tičkom (džadali) stilu. Nadalje, autor je umeo da ostvari i onaj stilsatire i sarkazma u šesnaestoj i sedamnaestoj makami, kao ičisto naučni stil u dvadesetoj makami koja se usredsređuje na«raspravu lekara i astronoma» i ujedno ilustruje autorovo proni-canje u tu disciplinu. Napokon, on se u dvadeset i četvrtojmakami okoristio i o istorijski stil. Ono što će, ponovo, sve ovemakame, zajedno, okarakterisati jeste široko prisustvo arapskihizraza i rečenica u vidu pesama, poslovica, kur'anskih ulomakaili sakralnih predaja. Mnoštvo faktora za uspostavljanje muz-ikalne strukture govora isprepletano do te mere da se u mnogimiskazima razvija pravi prozodički ritam koji se nameće u okvirusimetričnih ili paralelnih rečenica. Autor, takođe, izmeđusemantičkih tehnika, naglašava krajnju književnu nejasnoću /ebham, koja ponekad utiče i na samu njegovu elokvenciju.

Knjiga Tarih-e Bejhak (Istorija Bejhaka) je takođe uspela da,u šestom/dvanaestom veku, razvije svoj poseban stil. Ona jeispisana negde oko 563/1167. godine. Istorijska proza ovogaspisa je korišćena snagom njegovog svojstvenog jezika koji ćebiti izmešan sa stilom iz petog/jedanaestog i šestog/dvanaestogveka i činiće se najpre da je ona bliska metodi Čahar makalea,premda se katkada, u njoj, mogu sagledati i arapski izrazi ipesme. Retorske figure su majstorski izvedene. Posle pomenutihdela, Atabat al-katabe ili al-kutbe (Krupni pisci ili spisi), Rasa'el-eBahaudin Bagdadi, te At-tavasol ila at-tarasol (Priklanjanjepropuštanju) i Tarih-e Jamini bivaju izražajniji u odnosu na ostale

Page 148: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

150 Istorija persijske književnosti

knjige iz šestog/dvanaestog veka. Pri ispisivanju njih se,uglavnom, usredsređivala pozornost njihovih autora na stilAbul-ma'alija Nasrulaha u Kelili i Dimni. A što se tiče ondašnjihnaučnih knjiga, kao što su egzegeza po imenu Ravd al-džinan(Perivoj usred vrtova) koju je Abul-futuh Razi napisao u dvos-trukom stilu: onom iz petog/jedanaestog veka i u posrednomstilu, zatim dela Hubejša ibn Ibrahima Teflisija, imama FahraRazija, pa Hada'ik as-sihr fi daka'ik aš-ši'r (Magične bašte outanačenostima u pesmi) od Rešidudina Vatvata o retorici, sveone, ipak, baštine samo jedan zastareli stil.

4. Persijski prozni stil u četvrtom razdoblju (600/1203 – 1200/1785): irački stil i veštačka proza

Pošto su Mongoli, u ovom razdoblju, pokazali veliku nak-lonjenost istoriografiji, i očekivalo se da se istorijska proza pos-vuda nametne i da budu ispisane čitave knjige o raznimistorijskim trenucima. Najznačajnije istorijsko štivo u ovom sed-mom/trinaestom veku jeste Tarih-e đahan-goša-je Džuvejni(Džuvejnijeva istorija o osvajanju sveta) ispisivanje kojeg je Ata-mulk Džuvejni dovršio negde oko 658/1259. godine. Izmeđuostalih istorijskih knjiga iz ovog razdoblja možemo izdvojitiDžami' at-tavarih (Suma istorijska) od Rešidudina Fazlulaha(napisana 710/1310), Tadžzijat al-amsar va tazdžijat al-a'sar (Rasce-pljenje država i izmicanje vremena) poznata kao Tarih-e Vassafod Abdulaha ibn Fazla od Širaza (napisana 738/1337), Tarih-egozide (Probrana istorija) od Hamdulaha Mostoufija (napisana730/1329) i Nizam at-tavarih (Usklađenost istorija) od kadije Bej-davija (napisana 674/1275). Osim Tarih-e đahan-goša i Tarih-evasaf, u ostalim knjigama je razvijan lucidan i tečan stil kojiodgovara ranijim proznim delima. Spomenućemo od pristalicastarog stila u ovom razdoblju još Muhameda Nasavija, autoraknjiga Nafsat (Nafthat) al-masdur (Izlivanje onoga u prsima) iSire-je Džalaludin (Dželaludinova biografija) čiji je stil blizakKelili i Dimni, te Sa'dudina Varavinija, prevodioca Marzban-name, koji je potpuno oponašao stil Kelile i Dimne. Naravno, pre-

Page 149: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 151

vodilac Marzbanname je donekle i prekomerno utiskivaoknjiževne figure u Marzbannamu, napose u uvodu u to delo, aliće biti da se to uzima za karakteristično stilu iz njegovog vre-mena. Takođe će i knjiga Mirsad al-ibad (Vrebalište za robove) odNadžmudina Razija podsećati na stil Kelile i Dimne, premda jemalo i tečnija u odnosu na nju. U ovom dobu su sastavljana ipoznata naučna dela kao što su Al-mu'džam fi ma'ajir aš'ar al-adžam (Terminološka zbirka o metrima persijskih pesama) odŠemsa Kajsa Razija, te od Muhameda Avfija spis po imenuLubab al-albab (Izabrani odlomci) i njegovo književno deloDžavami' al-hikajat (Zbirke pripovedaka); stil korišćen u svimovim knjigama imao je bliskosti sa onim stilom iz šestog/dvan-aestog veka. Napokon, susrešćemo se i sa izveštačenim knji-gama, između kojih se značaj Džuvejnijeve istorije Đahan-gošane može prenaglasiti, budući da je ona uspela da smiri u sebisve karakteristike veštačke (masnu') proze. Autor Đahan-goše jeu donošenju primera iz persijskih pesama ponajviše srdačanprema Ferdosijevim pesmama, od kojih je na mnogim distihon-ima insistirao u najadekvatnijim slučajevima. Antropološki isociološki izveštaji u Đahan-goši usred opisivanja mongolskihnaroda i njihovih običaja su značajni do te mere da nju činesličnom naučnom delu u kojem je autor, s revnošću, beležiosvoja opažanja. Naime, on je bio i jedini pisac koji je posetioMongoliju i opisivao krajolike istočne Azije na osnovu onoga štoje, izravno, i opažao.

Persijska proza je kulminirala u sedmom/trinaestom vekusa pojavom slavnog Sa'dija. Sa'di je u svojim proznim delimanegovao tri različita stila:

1. stil Kelile i Dimne, Marzbanname i donekle Đahan-goše, 2. stil makamata od hadže Abdulaha Ansarija i3. svoj osobni stil. Ove trostruke karakteristike se ne nameću isključivo u

Golestanu (Đulistan, Cvećnjak), nego u svim njegovim delima uprozi. On, npr. u svojim Madžales (Svečanosti) i Resalat (Poslan-ice), u pogledu sadržaja, razvija gnostički stil, dočim na lingvis-tičkoj ravni podiže hadže Abdulah Ansarijev stil ritamskeproze, što se ponajbolje pokazuje u trećem medžlisu. Dodajmo

Page 150: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

152 Istorija persijske književnosti

usput da je u jedan deo korpusa Sa'dijevih proznih spisa pro-drla i komična proza, kakva je korišćena od strane Suzanija odSamarkanda, međutim, nije izvesno da se u tom odeljku izlilo,zaista, Sa'dijevo pero. Autorov stil u Golestanu odgovara kate-goriji ispisivanja makama i to, najverovatnije, pod uticajem hadžeAbdulahovih spisa; štaviše, samo ovo Sa'dijevo delo možemonazvati jednom markantnom makamom. Sa'di je kroz celiGolestan iskoristio, koliko se više može, sve lingvističke širine,doživljavajući permanentno i stanja svoga sagovornika. On je,takođe, razvijao, u meri koliko je to bilo poželjno, poetske fig-ure, te će izvođene tehnike za uspostavljanje poetske har-monije, kako u fonetičkim strukturama, s kojima će neke frazeodisati određenim prozodičkim ritmom, tako i u leksikološkim,te sintaktičkim uporištima, predstavljati za Golestan karakteris-tike koje su, naravno, najradije naglašavane. Nadalje, prizivan-jam širokog spektra koncepata na koje će se usredsređivati, on jeobogatio izuzetnom raznovrsnošću svoje stilističko pojmovlje.Naime, svako pojedinačno poglavlje, od njih osam, u Golestanunosi jedan relativno poseban koncept. U prvom poglavlju, ukojem se govori o stavovima i ophođenju padišaha, naglasak jeu domenu leksikologije stavljen na politiku. U petom poglavlju,leksikološki stadijum je spregnut sa ljubavlju i gazelom (razgo-varanje s voljenom), budući da su u opšti koncept petog poglav-lja utisnuti ljubav i mladost, onako kako je sedmom poglavlju, ukojem se promišlja valjani uticaj vaspitanja, pretpostavljen cik-lus psiholoških, majstorski napisanih reči, kao što su: glupak,podučavanje, vaspitanje, razuman, divanija, savet, umetnost,učitelj, spiritualno samopročišćavanje, nauka... reči kojeprožimaju svaki trenutak u poglavlju. Napokon, dolazimo doosmog poglavlja – o običajima pri govoru, gde Sa'dijeva umet-nost u podizanju sintaktičkih i semantičkih struktura jezika, kaoi u realizovanju njihovih najumesnijih funkcija dostiže do svogzenita. Najdominantnija karakteristika ovoga poglavlja jesteprisutnost sažetih rečenica, odnosno kratkih izreka odista;ovakva usklađenost i sazvučje forme i sadržaja morali su dabudu bez presedana u celoj persijskoj književnosti. Kako god dapogledamo, Sa'dijev stil u Golestanu je stvorio pravu inovaciju u

Page 151: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 153

odnosu na opštu talentovanost svoga doba i mi ćemo ga, zato, spravom, nazivati «ritamskim i pesničkim razgovetnim stilom».U stil Golestana su se kasnije, u persijskoj književnosti, udubl-jivali, pomno, baš svi. Nekoliko slavnih pisaca je smeralo da gaoponašaju, međutim, niko od njih nije, u tome, osetio slastuspeha; s takvom namerom su ispisivali Džuvejni Negarestan(mesto gde se čuvaju umetničke slike), Đami Baharestan(Beharistan), Kaani Parišan (Zatreptali), a i kasnije, za vremeKadžarida, Kaim-makamova dela su pripadala toj grupi spisa.

U osmom/četrnaestom veku, persijska proza se suočava sadekadencijom, usled koje će se razotkrivati prvi predznaci njeneporočnosti1. U ovom razdoblju je podvrgnuta podozrenju čak iautentičnost istorijskih knjiga, iskazi koji se više nisu mogli tektako uvažavati. Ista je situacija i u devetom/petnaestom veku,kada u jednoj od najpoznatijih persijskih hronika, Tazkirat aš-šu'arau od Devletšaha Samarkandija, nalazimo mnoge netačneinformacije i čiste pogreške. Što se stila tiče, onde su neki poputŠerefudina Alija od Jazda, autora Zafar-name-je Tejmuri (Spis oTejmurovim izvojevanjima), upotrebljavali izveštačeni stilDžuvejnijeve Đahan-goše. Ipak, kako i Bahar tvrdi, karakteris-tična proza za ovo razdoblje predstavlja posrednu fazu izmeđulucidne i tehničke proze; među njenim predstavnicima možemoizdvojiti Mir Handove spise, poput one Ravzat as-safa (Perivojizglađenosti), pa dela Hafiza Abrua i Abdurazaka od Samar-kanda, npr. njegov Matla' as- sa'dajn ( Izlaženje dvajublaženstava). Dodajmo još i da su, u osmom/četrnaestom veku,korišćene, takođe, humoristička proza i satire u delima UbejdaZakanija koji se najviše usredsređivao na društvene koncepte.Osim onih Ahlak al-ašraf (Moral plemenitih) i Resale-je del-goša(Poslanica koja razdragava srce) on je ostavio za sobom jošnekoliko poznatih dela.

Za vreme Safavida, persijska proza je preobražavana upočetničku, formalnu prozu (nasr-e motakallef) kroz čiju celinu seprotežu pesnički formalizam i sve retorske zapetljanosti. Pre ćebiti da su književnici smerali da nametnu svoju erudiciju i da se

1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 3., str. 179.

Page 152: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

154 Istorija persijske književnosti

hvalisaju, negoli da pruže kakvo umetničko ili književnopojašnjenje. Ispisivane su, ipak, bile i lucidne proze, kao što suAlam-e ara-je šah Ismail i Iskandernama1. Nadalje, spisi šejhaBaha'ija i alame Medžlisija su odgajali u sebi naučne i bog-oslovske koncepte, ali to neće ništa nauditi opštem stanju uovom razdoblju kada je najviše radova pisano u veštačkoj i for-malnoj prozi. Takođe su ondašnje proze podsećale i na kaside izazerbejdžanskog kruga u šestom/dvanaestom veku. Naime,pisac one proze bi u početku, baš kao u kasidi, donosio podužiformalni proslov, odnosno uvodnu propoved ispred knjige, ukoju bi utisnuo najraznoraznije poetske zapetljanosti; ovametoda je još uočljivija u pismima i pismenim porukama, poputknjige Novab-e (novvab-e) giti, te spisa Vahida Kazvinija.

5. Persijski prozni stil u petom razdoblju: književni Povratak (1200/1785 – 1300/1883)

Nakon pada safavidske dinastije u prvoj polovini dvan-aestog veka / krajem sedamnaestog i početkom osamnaestogveka, bile su korišćene tri različite vrste proze:

1) lucidna proza, kakve su Tazkere-je Hazin i proza AzaraBigdelija,

2) izveštačena i formalna proza u delima Mirze Mehdihana, Nadirovog sekretara, poput one Dorre-je nadere (Retkibiser) i Đahan-goša-je Nadiri, kao i u spisima Mirze Sadika Nam-ija i

3) srednja proza u delima Abul Hasana Golestanea, npr. unjegovom Modžmal at-tavarih (Sažete istorije).

Stilistička usredsređivanja na ovo razdoblje nas dovodedo konstatacije da pisci nisu uspostavljali sebi odveć utvrđenistil, budući da se, usred njihovih spisa, nazire pravo stilističkotitranje. Tako je npr. Mirza Mehdi han, Nadirov sekretar, pisao iu tehničkom, formalnom stilu i srednju prozu, a malo se okušaočak i o lucidnu prozu. Takođe, u ovom razdoblju, nailazimo na

1 Ibid., str. 259.

Page 153: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Persijski prozni stilovi 155

pogrešna sprovođenja gramatičkih pravila, ono što je po termi-nologiji određeno kao autorska slabost. Još da kažemo da su uveštačkom stilu pisali u dvanaestom/osamnaestom i trinaestom/devetnaestom veku i Abdurazak Danbeli, te Abdulvehab Nešat.

6. Persijski prozni stil u šestom razdoblju; današnjica (od 1300/1883 pa naovamo)

Kadžaridsko doba je donelo persijskoj prozi velikepromene; ekspanzija novina i časopisa je gurala persijsku prozuka nekoj vrsti lucidnog pisanja i iskazivanja, da bi čitaoci imalitu mogućnost da bolje iskoriste poruke iz novina, što je, odmah,pretpostavljalo sada već izuzetno važan princip jasnoće uizražavanju, dočim su pređašnje književne šeme, uglavnom,svrstavane u red poročnosti. Još pre Kaim-makama Farahanija(umro 1251/1835) za vreme Akbar šaha, živeo je u Indiji izvesniAbulfazl Alami ('Allami) koji je pokazivao sklonost premalucidnom ispisivanju, koje je koristio u svojim spisima. Zavreme Kadžarida, kada je bio korišćen izveštačeni prozni stil,pojavio se Kaim-makam, pionir u razvijanju lucidnog pisanja.On je pisao Sa'dijevom metodom i premda se radi o jednom imi-tatorskom stilu, u njemu su ponegde bile negovane i originalneautorove inovacije. U svakom slučaju, rezon d-etr širenju lucid-nog pisanja moraćemo da potražimo u takvim strujanjima kaošto su razvoj žurnalistike, napredak u štamparskoj industriji,porast javne pismenosti, povezivanje sa Evropom, otvaranjevisokih škola i povećavanje broja prevoda. Neki poput FathalijaAhundzadea i Mirze Aga-hana Kermanija su, na praktičannačin, u samim svojim spisima podržali lucidan stil, koji će,nakon njih, biti ilustrovan i u delima kao što su Hadži babo Isfah-ani u prevodu Mirze Habiba Ispahanija, Masalik al-muhsinin(Proputovane staze dobročinitelja) od Abdurahima TabrizijaTalbofa i Sijahatname-je Ibrahim beg od hadži Zejnul-abidinaMarageija. Razvijanje narativne književnosti i romana ubrzalo jetok uprošćavanju i lucidna književna proza je, ubrzo, kul-minirala u delima Hedajata, Dehhode, Džemalzadea, Čubaka i

Page 154: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

156 Istorija persijske književnosti

još nekih pisaca. Još je ta lucidnost bila naglašavana usred priz-ivanja elemenata govornog jezika u prozi, te ekspanzijeprevedene proze, potpomognute žurnalističkom prozom. Nekiondašnji autoriteti poput Ali Akbara Dehhode u svojoj humoris-tičkoj prozi Ćarand i parand, zatim Džemalzadea u Jeki bud jekinabud (Jednog bilo jednog nije bilo) i Hedajata u skoro svim nje-govim pričama, mnogostruko su zahvatali elemente govornogjezika. Takođe, sagledavamo i stil ljubavne / tagazoli proze udelima Muhameda Hedžazija, npr. u njegovim Ziba (Lepota),Pari-čehr (Vilino lice) i Homa (Ptica – radosnica).

Page 155: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

157

Poglavlje 5

KNJIŽEVNE VRSTE U PERSIJSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Usredsređivanja na različite književne vrste u persijskojknjiževnosti mogu biti razvijana u dve dimenzije:

a) usred sadržaja i unutrašnjih koncepata persijskeknjiževnosti, terminološki – u predmetu i materiji persijskeknjiževnosti,

b) u promatranjima obrisa i oblika persijske književnosti,pesme i preobražavanja u njenim raznim formama u tradiciona-lnom pogledu.

U prvom obzorju će nam se, u četiri maha, razotkritiepska, lirska, didaktična, pa dramska književna vrsta. Zatim ćenam se, u drugoj kategorizaciji, nametnuti formalne i širokoprizivane podele u persijskoj književnosti u domenu pesme,koje su, uglavnom, razvijane u retorskim spisima musliman-skih naučenjaka. U okviru klasifikacije ove vrste, udubljuje se uformu i oblik književnog dela, unutar koga se prepoznaje jednaod sledećih vrsta: kasida, mesnevija, rubaija, gazel, dupli disti-hon, stancaična pesma (mosammat), fragmentarna pesma,tardži'-band, tarkib-band ili povećana pesma (mostazad)1.

Mi ćemo, pri sagledavanju persijskih književnih vrsta unjihovoj podeli na osnovu sadržaja, upregnuti svoj trud da,uzgred, prikažemo i poetske forme, posebno pri usmeravanjuna lirske vrste, budući da je lirska vrsta persijske književnostiuspela da prodre u sve forme zastupljene u persijskoj pesmi.Nadalje, namerno ćemo prevideti promišljanja dramskeknjiževnosti na jednom širem planu, zato što u persijskoj, kao uevropskoj književnosti, nije toliko razvijana napisana klasičnadramska književnost; persijska zaostavština, u vezi toga, jeste,

1 Homa'i, Fonun-e balagat va sena'at-e adabi, str. 94.

Page 156: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

158 Istorija persijske književnosti

zapravo, neznatna, premda se, u moderno doba, obraća sve višepažnje i toj vrsti književnosti. Namesto toga, govorićemo o nara-tivnoj književnosti koja je naširoko pokazivala svoja bogatstvakako u proznoj, tako i u poetskoj književnosti.

1. Epika (hemase)

Hemase u leksikonu označava junaštvo i smelost. Epikapripada najdrevnijim književnim vrstama, a smiruje u sebirazotkrivanja događaja iz preistorijskog doba i izveštaje o naj-ranijim vremenima. Epika, zapravo, ilustruje ideale jedne nacije,preplitanje istorije i mitova, imaginacije i realnosti. Epski pesnikjeste istoričar svoje nacije1. A u srcu persijske epske pesme ležeprizivanja herojskih samopožrtvovanja mitskih i nacionalnihličnosti u odbrani svojih naroda i iranske civilizacije, prizivanjakoja bivaju komponovana u herojskom stilu. Epika je u per-sijskoj književnosti raskošnija u odnosu na druge vrste, a i pred-njači u odnosu na njih; naravno, ono prednjačenje se dajeprirodnim, budući da će čovek, pre negoli će spevati ili mani-festovati svoje građanske simpatije, odražavati emocije koje muse nameću u susretu sa spoljašnjim, okolnim svetom i zapravo,čovečanstvu ne preostaje drugo doli da prolazi kroz objektivnuspoljašnjost i da se pozabavi sa subjektivnim svetom s onestrane već okušavanog objektivnog sveta; a zar čovek nije upočetku, osvedočavao / sagledavao delovanja bogova i pelivanai zar epika ne opisuje upravo takva opažanja? Pomenutouzlaženje je sasvim uočljivo u preobražavanju epske pesme ulirsku, preobražavanje koje će biti markantnom karakteristikompersijske pesme; epske kaside sa gaznevidskog dvora moraće daustupe mesto deskriptivnim, lirskim kasidama iz nastupajućihvekova2.

Pošto se epika usredsređuje na život i dela heroja,nazivaju je i «herojskom / pelivanskom pesmom». Epika je,

1 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 48. 2 Ebadijan, Takvin-e gazal va nakš-e Sa'di, str. 12.

Page 157: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 159

najpre, bila prenošena sa kolena na koleno, usmeno i nije ispisi-vana, uglavnom, osim kada bi se osećala nužna potreba za tim.Ovisno o tome kada je nastala, epika može pripadati jednoj odsledeće tri kategorije:

1. tradicionalnoj epici koja je, istovremeno, osnovna vrstaepike i biva nazivana, takođe, «prvotnom» i «usmenom epikom»;takve su Abu Mensuri jeva Š ah nam a u prozi , Asadi jevaGaršasp-nama, pa Bahman-nama, Borzu-nama i Ferdosijeva Šahnama.Autentičnost onih predaja u Ferdosijevoj Šahnami, baš kao i uostalim spomenutim delima, biva utemeljena na starim knjigama,raštrkanim tradicijama i usmenim pripovetkama;

2. drugorazrednoj, književnoj epici koja je ispisivana nabazi starih epskih ostvarenja. U okviru ove vrste, pesnik donosineki novi koncept i osmišljava ga u duhu kriterijuma stareepike, kako je to činio Milton u Paradise Lost (Izgubljeni raj);

3. posteriornoj, trećerazrednoj epici koja biva podizana pougledu na drugorazrednu epiku, poput onih pučkih priča, sas-tavljanih u lucidnoj prozi na osnovu priče o Rustamu1.

Epika se, po jednoj drugoj klasifikaciji, takođe, deli u dvegrupe: «prirodnu i nacionalnu» i u «veštačku epsku» poemu2.

Nadalje, u pogledu razvijanog koncepta / predmeta uepici, ona podlazi pod još širi spektar različitih vrsta, koje jesu:

1. mitska epika koja je najstarija vrsta epike. U persijskojknjiževnosti, primeri takvoj epici jesu prvi deo Šahname, dopriče o Ferejdunu i Ajatkar-e Zariran (Uspomena na Zarirana);

2. pelivanska epika kroz koju može biti proturena mitskadimenzija, kao što je slučaj sa pričom o Rustamovom životu uŠahnami, ili pak istorijska dimenzija, kao u npr. Zafar-nami odHamdulaha Mostoufija, te u Sabaovoj Šahanšahnami u razdobljuknjiževnog povratka;

3. verska epika ili ona određene verske škole, poput Hava-ran-name (Spis o Ori jentu) od Ibn Hisama i SorušoveOrdibehešt-name;

1 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 52.2 Safa, Hemase-sora'i dar Iran, str. 5-6.

Page 158: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

160 Istorija persijske književnosti

4. gnostička epika koju pronalazimo isključivo u per-sijskoj književnosti i primer koje je priča o Haladžu u AtarovojTazkirat al-avlija, kao i u njegovom Mantik at-tajr1.

Epika, opet, ima različitih vrsta i po obliku, odnosno posvojem spoljašnjem obrascu, premda se istraživači, u dostamanjoj meri, osvrću na ovu podelu; ovde, dakle, epika može bitimitska poetska ili mitska prozna epika, pa pelivanska poetskaepika ili prozna...

Autoriteti u književnosti su prizivali, u svojim promišljan-jima epike, preko dvadeset njenih karakteristika2, no, sve onemogu biti obuhvaćene u okviru sledeće četiri grupe:

1. Jedan deo karakteristika cilja same junake u epici, nji-hova dela i ophođenje. U tu grupu spadaju karakteristična rato-vanja glavnog junaka u epic i prot iv pel ivana međuneprijateljima, borba sa gorostasanim divovima, odlaženje naduga i daleka putovanja, prolaženje kroz sedam staza, ubijanjezmaja ... Budući da je glavni junak u epici, natprirodno bićekoje, zapravo, vodi poreklo od bogova, to će on, u iranskoj epici,imati predug život. U srcu epike je prisutna i jedna boginja kojaje, uglavnom, zaljubljena u glavnog junaka, kao što je Tahmina,Sohrabova majka, zaljubljena u Rustama ili Sudaba u Sijavoša.U principu, malo se kada dešava da žena bude junak epskepriče; izuzetak je načinjen samo u priči o Rustamu i Sohrabugde viđamo i ženskog pelivana po imenu Gord-afarid. Sledećijunak u epici jeste protivnik glavnog junaka: Rustamu sesuprostavlja Afrasijab, Ahura Mazdi Ahriman. Usred ispreplet-anosti ovih junaka i njihovih nepomirljivih delovanja, epikatreba da se preobrazi u tragediju (gam-nama), kakva izbija u pričio Rustamu i Sohrabu, pa o Rustamu i Esfandijaru; a neće li iglavni junak morati da umre bez toga da ga ijedna dva oka iznaroda vide?

2. Neke od onih osobenosti razotkrivaju vreme i mestodogađanja iz epike, premda vremenske i mesne okolnosti uepskim pričama, najčešće, ostaju nejasne. Katkada se i spomenu

1 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 53.2 Obratiti se: Safa, Hemase-sora'i dar Iran; Šamisa, Anva'-e adabi.

Page 159: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 161

neka geografska mesta, Turan, Samangan, Mazandaran, ... ali sene zna gde se ona, tačno, nalaze.

3. Pod jednu grupu karakteristika podlaze ona čarobnastanja u epici, bilo da se radi o čarobnim junacima, poputfeniksa (simorg), o čarobnim biljkama, kao što je u priči o Rus-tamu i Esfandijaru tamariskovo drvo (gâz), ili da se radi o njiho-vim delovanjima, npr. o onom odgajanju Zala, oca Rustamova,u okrilju feniksa, te o pomoći oko rađanja Rustamova od majkepahlavidske, kada se pokazao feniks u vidu babice. Između bićaove vrste možemo, takođe, spomenuti i Rustamova konja.

4. Ove karakteristike su vezane za opšte radnje iponašanja u epici, kao što su direktna sukobljavanja glavnogjunaka i njegovog protivnika, delovanja životinja i divova, ubi-janje užasnih zveri, postajanje nepovredivim, zborenje s Bogom,izazivanje, u dvoboju, protivnika-junaka hvaljenjem sebe i sveostale radnje koje, pošto su, uglavnom, natprirodna događanja,bivaju propraćene čuđenjem i pravom zapanjenošću, kakve ih,temeljno, pretpostavlja epska logika.

Začetak iranske epike i njeno uskrsnuće će nas vratiti udoba kada se arijevski narod još ne beše odselio u Iran i nastanionjegove krajolike. Ovaj narod je zakoračao u Iran, noseći već usvojim prsima mnoge mitske priče, priče koje su, poput mita oDžamšidu, zajedničke Irancima i istočnim, odnosno indijskimArijevcima1. To znači da se iranska nacionalna epika uzvitlalajoš u vreme kada migracija prema Iranu nije bila ni naslućivanai da je ona, nakon što se došlo u Iran i usred razvijanja novihelemenata, usavršavana i razvijana da bi, naposletku, kul-minirala krajem sasanidskog razdoblja2.

Epska književnost u Iranu je, zapravo, evoluirala u trirazdoblja:

1. prvo razdoblje: traje od kraja trećeg veka / od krajadevetog i početka desetog veka do kraja šestog/dvanaestog vekai tada su u poeziji i prozi ispisana najkrupnija mitska i pelivan-

1 Vidi: Kristensen, Nohostin ensan, nohostin šahrijar dar tarih-e afsane'i-jeIran (Early Man, Early King in the history of Persian Legends)

2 Safa, Hemase-sora'i dar Iran, str. 28.

Page 160: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

162 Istorija persijske književnosti

ska epska dela u Iranu, počev od Abu Mensurijeve Šahname uprozi pa do Šahname maestra Abul Kasima Ferdosija;

2. drugo razdoblje: počinje od šestog/dvanaestog veka,kada se usredsređivalo na istorijsku epiku. U ovom razdobljuse, malo po malo, zapostavlja stihovanje nacionalnih priča,čemu je glavni razlog nova politička situacija koja beše zavlad-ala Iranom i potiskivala one rasne i nacionalne raskoši usreddominacije neiranskih suverena, te intenzivnijeg uticaja verskihnaučavanja. Tada su došle na mesto nacionalnih epskih ozbil-jenja istorijske epske priče o velikanima iz istorije, poputNezamijeve Iskander-name i Šahanšahname od MadždudinaMuhameda Pajizija Nasavija;

3. treće razdoblje: proteže se od kraja devetog/petnaestogveka pa naovamo i karakteristično je po tome što se, u to vreme,pored istorijske epike, obraćala pažnja i verskoj epici1. Iz te pos-lednje kategorije, koja, najčešće, biva nazivana «veštačkomepikom», možemo izdvojiti Šahname-je hazreti šah Ismail koju jespevao Abdulah Hatefi (umro 927/1520) i Šâhnamu od KasimaGonabadija, pesnika iz desetog/šesnaestog veka.

Naravno, ne smemo prevideti to da je, usled prodiranjagnoze i sufizma u persijsku pesmu, razvijana, uporedo sa istor-ijskom i verskom epikom, takođe, gnostička epika.

Posle ovih objašnjenja da kažemo, još, da najkrupnijaepska dela na persijskom jesu:

1. mitske epske priče, kao što su Mehr jašt (Himna mesecumehru) i Zamjad jašt (Himna zemlji) u Avesti, pa Ajatkar-e Zari-ran (Uspomena na Zarira) i Kar-name-je Ardašir-e Babakan (Radnaknjiga Ardašira Babakova) na pahlavi jeziku, zatim prvi deoFerdosijeve Šahname, te Garšasp-nama od Asadija Tusija iŠahname od Abul-mu'ajida Balhija i od Abu Mensurija;

2. pelivanske epske priče, poput drugog dela FerdosijeveŠahname do Rustamove smrti i Dastan-e (Priča o) Samak-e ajjar(Lutajući Samak) i ona o Husejn Kurd-e Šabestariju;

3. istorijske epske priče, kakve su Zafar-nama od Hamdu-laha Mostoufija i Sabaova Šâhanšahnama2.

1 Ramzđu, Anva'-e adabi, str. 59.

Page 161: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 163

Najistaknutiji među ovim epskim pesnicima bili su,svakako, Ferdosi i Asadi, obojica iz Tusa.

1.1. Ferdosi

Sjajan pesnik i maestro par ekselans iranske epike AbulKasim Ferdosi, pripada najmarkantnijim književnim figuramaIrana kojima se ova zemlja, sa punim pravom, diči. Upravozbog ovog ugleda koji je uživao, priča o njegovom životu jeisprepletana sa mnogim legendama. Najstariji izvor o njego-vom životu koji je despeo u naše ruke jeste Tazkere-je čaharmakale (Hronika sa četiri rasprave) od Nezamija Aruzija,dovršena 550/1155. godine, znači oko sto pedeset godina posleFerdosijeve smrti. Autor je u raspravi o pesmama (druga rasp-rava), u okviru devetog pripovedanja, o njegovom životunapisao sledeće: «Maestro Abul Kasim Ferdosi bijaše zemljopos-ednik (deh-kan) od Tusa; iz sela koje nosi naziv «Baž» u tabaran-skom srezu»1.

Posle Nezamija Aruzija, spominjao ga je Al-Bondari uarapskom prevodu Šahname iz otprilike 620/1223. godine, pa zaAl-Bondarijem i Zekerijah ibn Muhamed ibn Mahmud od Kazv-ina (umro 682/1283) u svom Asar al-bilad (Predanja o kra-jolicima) gde je objavio i poznatu priču o susretanju Ferdosija saOnsorijem, Asdžodijem i Farohijem. Na tragu Kazvinija, priz-ivali su Ferdosija Hamdulah Mostoufi u Tarih-e gozide (Probranaistorija) koju bijaše ispisao 730/1329. godine, pa Muhamed Avfiu Lubab al-albabu (Izabrani odlomci) u sedmom/trinaestom vekui u devetom/petnaestom veku Devletšah u Tazkirat aš-šu'arau(Hronika o pesnicima). Kasniji izvori su se, potom, izravno iliposredno, okoristili o pomenuta štiva, s tim što o izvorima oživotu bilo kojeg pesnika, u principu, važi pravilo da oni gubena egzaktnosti toliko više koliko su vremenski udaljeniji odživota onog pesnika u istoriji.

2 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 59.1 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 75.

Page 162: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

164 Istorija persijske književnosti

Ferdosijev nadimak Abul Kasim stoji, na mnogim mes-tima, pored njegovog imena i imena njegovog oca koja su nejed-nako upisivana u starijim knjigama, najčešće kao: Mensur sinHasanov, ili prema Al-Bondariju – Abul Kasim Mensur ibnAl-Hasan Al-Ferdosi. U vezi njegovog imena ima i drugihrazličitih predanja, po kojima je on Hasan, ili Ahmed, ili Men-sur od oca Alija, ili Ishaka ibn Šaraf-šaha, ili Ahmeda ibnFaroha1.

Prema citiranim rečima autora Čahar makalea, Ferdosipotiče iz sela Baža u Tabaranu, koji je pripadao provinciji Tus inalazio se između Tusa i Nišapura. Nije zabeležen tačan datumnjegova rođenja, premda se verovatno radi o 329/940. ili 330/941. godini, zato što je on, kada je sultan Mahmud od Gazne biokrunisan 387/997, imao pedeset i osam (lunarnih) godina:

Onda kad mi bi godina pedeset i osammlad bijah, al' prođe i to baš ko mladost.

On još jednom, završavajući svoju Šahnamu, objašnjava:

Kad godine dođoše u sedamdeset jednutad pod ovom pesmom zaokružen bi svod.

Ovo znači da je Ferdosi imao sedamdeset i jednu (luna-rnu) godinu onda kada je, 400/1009, priveo kraju Šahnamu, štoće potvrditi da je on rođen 329/940. ili 330/941. godine. Noldke(Noldeke), pak, tvrdi da je godina njegovog rođenja 323/934. ili324/9352, što prihvata i Foruzanfar kao verovatno tačan datum3.Nadalje, po Nezamiju Aruziju, on je uživao u svom rodnommestu potpunu velikodostojnost, ne osećajući potrebu za bilokim. Sam Ferdosi se podseća na to doba u Šahnami:

Čuj me o Podizatelju golemoga Svoda,šta me držiš, u starosti, siromašnim.

1 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 45.2 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 459.3 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 45.

Page 163: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 165

Dok mlad bijah, visoko me ponese,a starog me ostavi da ponižen budem.

Da, Ferdosi je izgubio sav svoj kapital i imetak za onihtrideset godina u toku kojih se posvetio sastavljanju Šahname;sada je on samo jedan siromašni starac:

Umesto uzde, štap mi godine dadoše,rasturi mi se imetak, vrati mi se stari hal...

Dva uha mi i dve noge gazela odnese,oskudica i one godine, onda, jačaše.

Šahnama će nam, takođe, osvedočiti da je Ferdosi, poredpersijskog jezika i književnosti, odlično poznavao i arapskuknjiževnost, premda nam izvesne informacije ne razotkrivajukako je stekao znanje. On je, od samog početka, sa velikomljubavlju i revnošću, smerao da iznalazi i sakuplja iranske leg-ende i priče, u čemu je bio podržan od strane svoje porodicekoja mu je pripremala povoljnu podlogu za rad, ostavljajući gaodlučnim da se svo vreme dok nije nabasao na siromaštvo, neokrene dvoru suverena i njihovim nagradama1. Otpočeo je sastihovanjem Šahname, verovatno, posle umorstva pesnika Dak-ikija, 369/979. ili 367/977. godine, sa pričom o Bižanu i Maniži,odnosno o borbi između Bižana i nerasti, tom poznatom starompričom koju Ferdosi, najverovatnije nije preuzeo iz Abu Men-surijeve Šahname, budući da je ona došla u njegove ruke neko-liko godina posle Dakikijeve smrti, a i sam on je, u uvodnomdelu u ovu priču, iskazao da mu ju je prepričala izvesna(ženska) osoba iz knjige koja je bila ispisana u stara vremena:

... Čitao je priču onaj ljupki idoliz sveske napisane u vremena stara.

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 463; takođe, obratiti se: Ency-clopedia of Islam, str. 918.

Page 164: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

166 Istorija persijske književnosti

Pored toga, Ferdosi je, u isprekidanim prilikama, sti-hovao još neke odjednom zaokružene priče, poput one oSohrabu, o divu po imenu Akvan, te o Rustamovim bitkama1,čiji tačan datum stihovanja nije poznat, osim malog broja pričaza koje se, dakle ne kao i u slučaju svih ostalih, može preciznotvrditi kada su ispisane; npr. priča o Sijavošu je spevana 387/997. godine, priča o kaiu (suverenu) Husrevu odmah posle nje, a389/998. je sastavljena priča o Rustamovom lovu u Afrasijabo-vom lovištu.

Postoji velika verovatnoća da je Ferdosiju izvesni prijateljstavio na raspolaganje primerak Abu Mensurijeve Šahname kojije koristio umoreni pesnik Dakiki i da se Ferdosi na osnovu togrukopisa usredsredio na stihovanje Šahname sa ciljem da stvoriautoritativnu i usklađenu knjigu. To se, najverovatnije, moglodesiti 371/981. godine, budući da Ferdosi govori o burnomHorasanu, kakav je morao da bude za vreme nemilosrdnihokršaja Samanovih i Bujinih potomaka.

Ferdosi je začeo Šahnamu kada je imao i podršku guvern-era Tusa, Hojija Kutajbe, odnosno Husejna Kutajbe2. Bili su muna pomoći, takođe, Ali Dejlam kao prepisivač (nasikh), te AbuDolf kao pripovedač njegovih priča (ravi), a, prema Čaharmakaleu, guverner Tusa ga još bijaše oslobodio plaćanja porezana zemlju.

Hronografi, videsmo, u vezi njega iskazivaše da je biodeh-kan, a to, ovde, neće predočavati seljaka - zemljoradnika,nego će ciljati na stari koncept ove reči sa značenjem zemljovlas-nika (kao i njen ekvivalent malek, u množini: mollak) ili posed-nika velike zemlje, onako kako će to, sada, najpreciznijedefinisati termin deh-hoda (gospodar sela). Ova klasa ljudi je, učetvrtom/desetom veku, živela potpuno slobodno i moćno i onisu se, u principu, naradije zauzimali za negovanje iranske nacio-nalne prošlosti i kulture. Naime, Iranci su, u ovom veku,odvažno bili krenuli da ožive predislamske običaje i obrede,obavezujući se da u napisanoj formi podignu bogato zdanje

1 Ibid., str. 465.2 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 77.

Page 165: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 167

iranske istorije i kulture. Usred tih pregnuća, prikupljane su isastavljane nacionalne priče, prizivane sintagmom «hota-jenamak» (Spisi o vladarima). Između najstarijih kompozicija ovevrste iz četvrtog/desetog veka izdvojićemo prozno delo Šahnameod Abul-mu'ajida od Balha, zatim Šahnamu od Abu AlijaMuhameda ibn Ahmeda al-Balhija i treću posvuda poznatu Fer-dosijevu Šahnamu1.

Šahnama nije mogla a da se ne okoristi, u smislu izvora, oAvestu i druge knjige vezane za nju, kao što su Bondehešn (Iskon-sko podavanje) i Denkart. Prisustvo Avestinog zova je neprikos-novena č injenica kada su po sredi govori o Jazdanu(zoroasterskom bogu) i Ahrimanu, te predanja o Zoroasteru,priča o postanku, inicijacijsko pripovedanje o Kajomarsu /Gajomartu i o kajanidskim šahovima, kao i pripovetka o Đamu iFarejdunu itd. Neke od priča, poput one o Đamu, Kaveu i kaiKavusu razotkrivaju zajedničko nasleđe arijevskih legenda,dočim su neke ishodile iz zajedničkih legenda svih indoevrop-skih naroda, kao npr. priča o Zalu koji se hranio mlekom život-inje, o Esfandijaru koji je postao nepovrediv, ili priča o sedamtrpeza, koje su se održale u legendama širom sveta. Nadalje,priča o Rustamu i Esfandijaru i slične njoj su dospele u Šahnamuiz nekih drugih postahemenidskih iranskih izvora i bile su, unajvećem broju, prizivane u pahlavi šahnami – Huta-je namak iliHota-je namak, a priča o Aleksandru je primljena u iranske spiseiz grčkih izvora, preko sirijanskih, pa zatim arapskih2.

Međutim, najvažniji izvor Ferdosijeve Šahname bila je,svakako, Abu Mensurijeva Šahnama koja bijaše sabrana počet-kom četvrtog/desetog veka po nalogu Abu Mensura Muhamedaibn Abdurazaka od Tusa. Naposletku, pojavio se i poslednji Fer-dosijev preteča u komponovanju šahname, Dakiki od Tusa, čijihje hiljadu stihova načete Šahname sa poetizovanim iskazima odolasku Zoroastera, te o borbi između Goštasba i Aršasba, Fer-dosi doneo u svojoj Šahnami.

1 Encyclopedia2 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 181.

Page 166: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

168 Istorija persijske književnosti

Dakiki, čije pravo ime je Abu Mensur Muhamed ibnAhmed, bio je drugi pesnik koji se usredsređivao da stihuješahnamu i naziv «Dakiki» je, tako izgleda, dobio, prema Avfiju,zbog moći razvijanja utančanih (dakik) koncepata i profinjenihreči, dočim će to neke podsetiti na istu reč dakik sa značenjembrašna, što bi, možda, pokazalo da su on, njegov otac ili njegovipreci prodavali brašno1. Rođen je, verovatno, 330/941, a ubijen jerano, između 365/975. i 370/980. godine2. Hedajat u svomMadžma' al-fusaha' (Skup krasnorečivih) spominje da ga nekipredstavljaju kao Balhina, a drugi kao Samarkanđanina3. Dak-iki je bio pristaša zoroasterske duhovnosti, osvedočenje čemu supesme koje je ostavio za sobom. On se, tek, pred kraj svogaživota okrenuo stihovanju šahname, što će reći da je već ondabio izuzetan pesnik; Ferdosi se, kada priziva njega, služi rečima:pesnik široke izražajnosti, te onaj što izvrsno govoraše i tananoosećaše. Dakiki se dao u poetizovanje svoje Šahname po naloguNuha ibn Mensura Samanidskog (365/975-387/997), koji seodvažno prihvatio upotrebe iranske kulture, i to najverovatnije,posle 346/957. godine, od kada su Horasanci poklanjali pažnju iAbu Mensurijevoj Šahnami. Ali Dakiki nije uspeo da speva još nihiljadu stihova kada mu je život prekraćen rukom jednogsluge4. U Šahnami, Dakikijevih hiljadu stihova su otvoreni sapričom o Goštasbu i o njegovom dolasku na presto i završavajuse nasrtajem Aršasba od Turana na Goštasba u drugom njiho-vom okršaju, donoseći neočekivani i nagli završetak. Događaji uonih hiljadu stihova korespondiraju epskom spisu Ajatkar-e Zar-iran, koji je, čini se, prožimao još Abu Mensurijevu Šahnamu.Hiljadu stihova o kojima je reč poznati su, takođe, po imenuGoštasb-nama i sročeni su u istom prozodičkom ritmu kao iŠahnama, ali neće samo oni ostajati da nas podsećaju na Dak-ikija koji je, pored njih, sastavio izvesne panegirike, te nekolikokasida.

1 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 28.2 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 408; i Foruzanfar, Sohan va

sohanvaran, str. 29.3 Hedajat, Madžma' al-fusaha’, tom 1, str. 214.4 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1., str. 413.

Page 167: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 169

Eto tako, nakon Dakikijevog umorstva i kada je prikupiopotrebna štiva, Ferdosi je došao do ideje da ih sve rekonstruišesnagom svoga sopstvenog pera i nakon tridesetogodišnjeg iscr-pljujućeg truda, on je 401/1010. ili 402/1011. godine sproveo udelo svoj naum, premda će pomenute godine, radije, biti u vezisa konačnom Ferdosijevom revizijom onih pesama, koje su, uprvom obrascu, mogle da budu ispisane još 384/9941. Ferdosi je,onda, odlučio da svoju Šahnamu pokloni dvorskom suverenukoji je pokazivao zrelost da mu čast pripadne i to nije bio, poukazima hronografa, doli sultan Mahmud od Gazne. Ovadešavanja su morala da okarakterišu Ferdosijevu 65-u ili 66-ugodinu, što će reći da su se zbila negde oko 394/1003. ili 395/1004, budući da se Ferdosi, kako je naznačeno u knjigama, tadasuočio sa teškoćama siromaštva, a već je bio zagazio u starost,bez toga da mu je ostalo sačuvano imalo imetka i njegov vlastitikapital. Zato je on, posredstvom jednog vezira po imenu AbulAbas Fazl ibn Ahmed Esfaraini, otišao na dvor sultana odGazne da bi ponudio svoju Šahnamu. Autor Čahar makalea je oovom susretu pričao ovako:

«Ferdosi uze 'Bu Dolfa i usmeri se ka Gaznejnu, pred Nje-govo visočanstvo; ponudio je [Šahnamu] uz pomoć velikogahadže Ahmeda Hasana - pisara i ono bi primljeno2.» Međutim,onaj vezir, i pored visokog položaja i ugleda koje je uživao,imao je na dvoru sultana od Gazne neprijatelje koji su, laskavo,sanjali da redukuju njegova ovlašćenja, te su, kako bi njegapotisnuli i u ovom slučaju, sručili mnoge prezire na Ferdosija injegovo delo, iskazujući, čak, u prisustvu sultanovu, potvoru naFerdosija da je rafidija (istupnik), odnosno mu'tazilija i pozivalisu se, pritom, na čuveni distihon:

Videlicama (tj. očima) ti Stvoriteljanećeš videti; ne muči, ma, dve svoje videlice.

1 Ibid., str. 472.2 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 78.

Page 168: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

170 Istorija persijske književnosti

Sultan mu dade dvadeset hiljada drahama / dirhama a Fer-dosija oni srebrnjaci i sultanov poklon krajnje rasrdiše; on sve topodeli hamamlijama i pivničarima, te, od straha da ga sultan odGazne ne kazni, noću, napusti Gaznejn ka Haratu, odakle se vra-tio u Tus, uzeo Šahnamu i uputio se ka Mazandaranu kod Šahri-jara ibn Šervina, onamošnjeg suverena. Tamo je spevaostostihovni sarkazam Mahmudu od Gazne, koji je ovaj padišahkupio čak za sto hiljada drahama. U jednom poznatom stihu uovome sarkazmu (hadžv-nama) Ferdosi donosi sledeće reči:

Kad mu u rodu ne beše velik niko,ne znade kako imena velikana da čuje.

Mahmuda od Gazne je, kasnije, tištao ishod onoga sus-reta i on odluči da, kako tome doliči, nagradi tridesetogodišnjitrud maestra iz Tusa. Nezami Aruzi o tome piše:

«Godine četrnaeste posle pestote (514/1120) u Nišapuručuh Amir-Mo'ezija kako govoraše: Amira Abdurazaka slušah uTusu kada bijaše iskazivao: pošto je Mahmud iz Indije, gdebijaše, krenuo natrag ... u putu mu bijaše jedan hajduk u čvrs-tom utvrđenju. Drugog dana Mahmud ... odasla ka njemuposlanika: sutra moraš da dođeš te ... da služiš Našem veličan-stvu, da se odeneš u naše štovanje i da se vratiš. Sledećeg dana,Mahmud sedaše, a na desnoj mu strani veliki hadže / lordnavaljivaše da se odaslanik vratio i da dolazi pred sultana; sul-tan lordu reče: Kakav li je odgovor dao? A lord mu izrecitovaFerdosijev distihon:

Ako osim po mojoj volji bude odgovor,ja sam tu pa buzdovan i megdan i Afrasijab.

Mahmud iskaza: Čiji je taj distihon što iz njega lijemuškost? Reče: Od jadnog je Abul Kasima Ferdosija koji jedvadeset i pet godina mučno radio i dočeo jednu takvu knjigu,ali nikakve koristi nije ugledao. Mahmud, onda, kaza: Odličnosi me podsetio na njega; stid me je zbog onoga, onaj velikodos-tojni čovek je ostao lišen moje pozornosti. Spomeni mi to u

Page 169: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 171

Gaznejnu da mu nešto pošaljem1.» Al' gle, Mahmudu od Gaznedođe na pamet da pošalje dar Ferdosiju onda kada je maestru izTusa, već, otkucao zadnji čas života; sultan Mahmudov poklonje bio unošen kroz jednu kapiju u grad Tabaran, a ono na drugukapiju ljudi iznosiše Ferdosijevo umrlo telo. Desilo se to,najverovatnije, 411/1020. godine, no, nije to bilo i sve; izvesnivaiz / propovedač, zamislite, nije dozvolio da Ferdosi budepokopan u tom gradu – u muslimanskom groblju, zato što je jošvažila ona potvora da je Ferdosi istupnik. Sahrana je morala dabude obavljena u njegovom vlastitom imanju, u jednoj bašti gdei danas Ferdosi počiva. Iza Ferdosija je ostala njegova ćerka koja,posle očeve smrti, nije htela da primi sultanove nagrade. Biće,takođe, da je imao i sina koji je umro, za vreme njegova života, u37-oj godini. Sam on iskazuje:

Mladiću kad bi godina trideset i sedam,ne prožive na svetu po želji – ode.

A što se tiče danas posvuda prizivanog imena Šahname, toime nije okušavano od strane Ferdosija. I premda se ova sin-tagma, kroz čitavu Šahnamu, ne može sagledati baš nijednom,svi pesnici i pisci oslovljavaše onaj spis Šahnamom. Asadi odTusa je pedeset godina posle Ferdosija izgovarao:2

A Ferdosi od Tusa svojim čistim umom,ispoštova puno pravo govorenja tananih.

Šâhnamom je on svet ukrasio,onim spisom lepo ime tražio.

Nezami Aruzi je, takođe, o Ferdosiju napisao: «MaestroAbul Kasim Ferdosi ... sročio je Šahnamu u stihove»3. Značajno jenapomenuti da je u četvrtom/desetom i petom/jedanaestomveku, termin šahnama predstavljao zajedničko ime svim knji-

1 Ibid., str. 81-82.2 Asadi Tusi, Garšasb-nama, str. 14.3 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 75.

Page 170: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

172 Istorija persijske književnosti

gama u kojima se usredsređivalo na daleku prošlost i čini se daje bio prevod pahlavi sintagme huta-je namak; nadalje, on u ovojformi (šahname) nije mogao da odgovara prozodičkoj strukturiŠahname, nasuprot svog drugog oblika – šâhname, koji je, ipak,izjednačen sa prvim po tome što ni ovaj nije prizivan u Šahnami.Sam Ferdosi, u Šahnami, svoju knjigu naziva namom drevnom,drevnom namom o poznatima, namom o poznatome šahrijaru /poglavaru polisa, zatim namom o šahrijaru i namom o šahrijarima,s obzirom na to da nama (doslovno: spis), jedanput, znači istošto i knjiga (kitab). Dakle, podvlačimo da Ferdosi, nije lično utvr-dio da se današnja Šahnama prepoznaje po tom imenu.

Broj Šahnaminih distihona biva određen cifrom odšezdeset hiljada, na koju je, najverovatnije, aludirao i Ferdosikada je naveo da su distihoni u Šahnami prebrojani u šest bivara(jednako sa deset hiljada):

... Onom ostavih ovaj spis za uspomenu,što mu u šest bivara distihoni zbrojani bijahu.

Međutim, u većini današnjih primeraka nije utisnutopreko pedeset i dve hiljade distihona koji su, čak, počestoredukovani / smanjeni do četrdeset osam hiljada. Samo su nekiprimerci smirili u sebi preko pedeset i pet hiljada distihona, štoće reći da ih ima i sa strane umeštanih. Prozodički ritamŠahname je ostvaren u metru fa'ulun fa'ulun fa'ulun fa'ul i ona jedoneta u poznatoj persijskoj poetskoj formi – mesneviji, koja jeizuzetno prikladna za stihovanje priča. Ferdosijev osoben stil ustihovanju priča se, najpre, razotkriva kroz nabacivanje, upočetku priče, proslova nalik onom bara'at-e estehlal / amblýsia1

usred koga će on, zapravo, sumirati svoja gledanja na priču kojasu, uglavnom, prožeta virtuelnim (arzeši) nazorima i katkadarazvijana, srazmerno predmetu rasprave, snagom filosofskih iliteoloških koncepata, kakav je slučaj sa početkom priča o

1 Autor At-ta'rifata u definiciji sintagme bara'at-e estehlal objašnjava:«Nadaje se kada pisac u početku svoga spisa, pre negoli uđe urazmatranja, aludira, uredno, na ono na šta se usredređuje spis, uokviru konciznih ukaza». – (beleška prevodioca)

Page 171: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 173

«Rustamu i Sohrabu», te o «Rustamu i Esfandijaru». Ovakvatradicija je bila korišćena čak i od strane grčkih tragičara kao štosu Sofokle i Euripid, pa i posle njih. Nadalje, kada se onaprolegomena istroši, Ferdosi se usredsređuje na samu pričukoju će, revnosno, privesti kraju svojim posebnim jezikom istilom. Zanimljivo je zapaziti, Ferdosijevo neprikosnovenoprisustvo u svim trenucima priče, usled čega će on, gdekada,proturati svoj bol i sazvučje sa junacima priče, u jednomsvakako umetničkom i suptilnom ambijentu. Primera radi, upriči o «Rustamu i Sohrabu», toj uzvišenoj paradigmi tragedije ucelome svetu, nakon što je Rustam prekratio život Sohrabu ni nenaslućujući da će se suočiti sa činjenicom da je junak koji umirepred njim, ustvari, njegov rođeni sin, on sa srcem prepunimtuge, izgovara:

Ma kakvu li sada imaš od Rustama uspomenu?Eh, izbrisalo se iz siledžija ime njemu ...

Čakijom da jetru svoga sina hrabrograsporim – eh, Rustame, ne ost'o još dugo ...

U Šahnami nije samo značajno prisustvo visokog inedostižnog stila, nego se svakog časa, nameće moć nedotak-nute autentičnosti prizivanih starih predanja, opisivanja prirod-nih prizora, ratnih polja, pelivana, pa davanja saveta i mudrihuputa, nepovrediva moć koja će, naravno, zahtevati opsežnijapromatranja profinjenosti Ferdosijevog duha u štovanju umet-nosti par ekselans stihovanja Šahnaminih priča1.

Najmarkantniji stilistički elementi u Šahnami su, dakako,mnogostruka upotreba reči koje sadrže posebne glasove kao štosu z, ž, k, g, b, zatim promišljano insistiranje na epskom vokabu-laru, u rečima i slikama svuda primetna utisnutost herojskearome i, napokon, oskudnost u arapskim leksemima. S drugestrane, središnja uloga u Šahnaminim poređenjima, slikama iimaginacijama pripada epskim deskripcijama, što će reći da se,

1 Obratiti se: Hamidijan, Dar-amadi bar andiše va honar-e Ferdosi.

Page 172: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

174 Istorija persijske književnosti

upravo, u prirodnim i epskim poređenjima treba sagledavatijedna od najznačajnijih karakteristika Šahname1. Posle svegatoga, potrebno je udubljivati se i u mnoštvo mitoloških,antropoloških, socioloških, psiholoških, te istorijskih Šahnaminihostvarenja.

Značaj ovakve Šahname se, prirodno je, nije mogaoograničiti na Iran i ona je, još u prvim vekovima po svom dola-sku, milovala sluh stanovnika mnogih drugih krajeva. Prvi pre-vod Šahname je sačinjen na arapskom od strane al-Bondarijaal-Isfahanija između 620/1223. i 624/1227. godine, a 916/1510. juje Ali efendija prepevao na turski jezik. I u Evropi su Šahnamupreveli žul Mol (Joule Mole) na francuski, Šak (Schack) i FridrihRukert (Friedrich Ruckert) priču o Rustamu i Sohrabu na nem-ački, te Etkinson na engleski. Dodajmo još i da su učinili daugledaju svetlo dana njeni prevodi na italijanskom Pizi (Pizzi) ina ruskom žukovski2.

Da bi dublje pronikli u Ferdosijeve umetničke finese,odlučili smo da, odjednom, iznesemo pred gledaoce jednu odpoznatih, možda čak i najpoznatiju priču iz Šahname o «Rus-tamu i Esfandijaru» i da, naposletku, svoje utiske potkrepimo isumom one priče kako je formulisana samim Ferdosijevimrečima u okviru sto distihona. Ustvari, ova priča u različitimprimercima Šahname obuhvata od 1665 do 1675 distihona3. Upriči se susrećemo sa tri glavna junaka: tu je, najpre, Rustam,glavni junak i pelivan u čitavoj Šahnami koji, u ovoj priči, imapreko pet stotina godina; Esfandijar je nepovredivi pelivan ipobornik zoroasterske duhovnosti, Rustamov takmac i jedinaosoba koja je uspela da u sebi smiri dve osobenosti, da bude,ujedno, princ (šah-zade) i pelivan, premda gaji i jednu, zapravo,jedinu želju da, snagom svoga junaštva, ipak, sedne na prestopadišahov, želju koju nikada neće moći da ostvari; napokon,onde je i Goštasb, Lohrasbov sin i Esfandijarov otac koji će naba-sati na tešku situaciju, da izabere da bude otac ili da bude suv-eren, te, i pored upozorenja od strane mudrog Džamasba,

1 Šafi'i Kadkani, Sovar-e hijal dar še'r-e farsi, str. 440.2 Safa, Hemase-sora'i dar Iran, str. 212-215.3 Ferdosi, Šahname, izdanje iz Moskve, str. 6.

Page 173: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 175

odgurnuće Esfandijara, svesno, u kandže smrti. Značaj ovihjunaka je, svakako, neuporediv sa svima ostalima koji suprisutni u priči1.

Nestrpljivost pri iščitavanju priče dostiže do svog vrhuncaonda kada izbija okršaj između Rustama i Esfandijara. Noldkeprenosi od Špigela (Spiegel) da je Esfandijar, zapravo, bio ver-ski pelivan moga / zoroasterskih sveštenika i stoga superiornijiod Rustama u svakom pogledu2. Po nalogu i nagovoru svogaoca, Goštasba, on je pohrlio u rat sa Rustamom od koga, sa izgo-vorom da ga poziva u odbranu vere, traži da se preda; Rustamse tome protivi i to će značiti da je njihov dvoboj neizbežan, čak,da će odmah izbiti. Ali Rustam dobro zna da će ko god ubijeEsfandijara – na ovome svetu okušati mučnu smrt a na onomesvetu biti kažnjavan, kao i to da će mu vetar, u slučaju da sepreda, celi njegov dotadašnji pelivanski život, najednom, odneti.Tu su se, ustvari, sudarili sloboda i ropstvo, starost i mladost,pohabanost i uglađenost, pronicljivo umovanje i slepobogoštovanje, usud i volja, i iznad svega, sudarili su se život ismrt3. A kada Esfandijar uvlači Rustama u veliku nedoumicu:omča uz spokojstvo ili sloboda u umorstvu – u tom časuzadrhtava sama krunica priče. Rustam zapada u nepresahnu-juću zaprepašćenost, jer mu ni njegova pelivanska snaga nikakone pomaže da savlada Esfadijara; on je prinuđen da se okrenemagiji i magičnom, metafizičkom stadijumu svoga bića koji će,izgleda tako, oboriti Esfandijara. Naposletku, kada je bačen natlo snagom Rustamovom, kome je u pomoć pohrlio i Dastan Zal,Esfandijaru su se u očima razotkrile transcendentne istine usredkojih one preokupacije iz istrošivoga života postaše sasvim bez-vredne. Tako je Esfandijar, koji je bio nepovrediv od kako je jed-nom čitav zagnjurio u mleko, sada osetio da ga ono ne možeodbraniti od Rustamove strele od tamariskovine. Zapravo,Esfandijar je još i ranije znao da Rustamu ne doliči okov i zbogtoga je on molio oca da ga pošalje u boj protiv nekog drugog, aliGoštasb, glavni razvijač okršaja, ipak, više razmišljaše o prestolu

1 Islami Nadušan, Dastan-e dastan-ha, str. 267-299.2 Noldke, Hemase-je meli-je Iran (The National Epic of Persia), str. 114.3 Islami Nadušan, Dastan-e dastan-ha, str. 95.

Page 174: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

176 Istorija persijske književnosti

nego o svom sinu. Niko drugi doli on nije, u ovoj priči, bio ubicanjegova sina, zlobni i ravnodušni sinoubica od kojeg, krozčitavu Šahnamu nećemo naići na goreg. Čineći strogu suprot-nost kai Husrevu, Goštasb je morao da bude šahrijarom smutnje isamoljublja1.

Kratak pregled priče o «Rustamu i Esfandijaru»:

Sada treba ispiti jedno vino krasno,kad mošusno vino sve se čuje u potoku ...

Drahama se ima i slatkiša i gral grozdovače,glava bi se ovci, sada, mogla odseći.

Nije meni blagosti kod onog što ima,ta poklanjaj narodu siromašnom ti ...

Ko zna šta ono slavuj izgovara sada,onde ispod cveta šta li stenje sada? ...

Sve jadikuje zbog smrti Esfandijarove,jer sem jadikovke nemaše uspomenu na njega ...

Od slavuja dočuh jednu priču ja,što je izreče po kazivanju drevnom,

da kad se, jednom, napi Esfandijar,razljuti se on na dom šahrijarov ...

Ovako reče majci Esfandijar:«Ma, meni sve loše čini šahrijar.

Rekao mi: 'Ako mržnju Lohrasb šahaispuniš ti viteški prema Ardžasb šahu ...

1 Meskub, Mokadame-i bar Rustam va Esfandijar, str. 16.

Page 175: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 177

svo carstvo i vojska biće tvoji,one riznice sa prestoljem i kruna biće tvoji' ...

[A ako ja ne po volji njegovoj budem krunisan] tebe ću damom sveg Irana učiniti ja,silom ću i punim srcem s lavovima ratovati ja» ...

Trećeg dana Goštasb obavešten bida mu sin hoće, eto, tron tražiti ...

Pozva onog časa šah Džamasba,onog gatara Lohrasbova ...

Kad je mudrac Irana saslušao govor,pogledao on je one stare zidže (astronomske tabele) ...

Govoraše: «Lošeg dana, loše li mi zvezde,sve se vatra sruči meni, sad, na glavu ...

Njegovo umorstvo u Zavolistanu biće,snagom onog jakog sina Dastanova izbiće» ...

I odande dođe on (Esfandijar) strani (reke) Hirmanda,sav bijaše uzruj'o se od straha poroka ...

Izvolio on je da mu (sin) Bahman priđe,savete je njemu preko mere davao: ...

«Sad na putu do hana Rustamova odjaši,nemoj posao sebi teškim učiniti» ...

Reči onog slavnog iz elitekad sasluša Bahman, otiđe na put ...

Baš u ono vreme kad stražara onde vide,ka strani Zavolistana poklik on podiže ...

Page 176: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

178 Istorija persijske književnosti

A ne znade mladi čovek Zala,kad on izvi svoj husrevanski vrat ...

[Pa kada je Zal hteo da ga ugosti] ovako donese odgovor: «Esfandijarnije izvolio da odmaramo i da vino ispijamo» ...

[A kada je s brda ugledao Rustama] u sebi reče Bahman: «Je li ovo Rustam,il' je ovo u praskozorje Sunce?» ...

Jedan kamen iz one stene tvrde izbi,ogdurnu ga sa hridine stasite ...

Ne mače se Rustam, nit' čekaše da zatrpan bude,Zavare (Rustamov brat) se sav potopi stoga baš u ushićenost ...

Udari on petom, kamen odbaci daleko,Zavare i sin mu tad čestitke uputiše njemu ...

Reče njemu Rustam: «Ime li ti svojene kažeš – kod mene ti sreće nema».

Kaza njemu: «Ja sam sin Esfandijarov,poglavar istinoljubivih, Bahman čuveni» ...

Kad sasluša Rustam Bahmanove reči,puno misli dođe onda drevnome junaku slavnom ...

«Doćiću ja tebi sada bez imalo vojske,slušaću od tebe ma sve što izvolio beše šah ...

(ali) nije niko sagledao na nogama mojim okov,nit' je ljuti slon mogao moje mesto da mi otme» ...

Onda je iz vojske slavnog vođe sto jahačaotišlo sa blagoslovenim Esfandijarom ...

Page 177: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 179

S ove strane sve planulo beše – evo ide Rahš (Rustamov konj)a na konju jaše junak što krunisaše svakoga ...

Gorostasni (Rustam) priđe reci sve dok zemlja suva bešesiđe s konja i pozdravi onamo junaka ...

Kad njegove reči sasluša Esfandijari on siđe sa čuvenog svoga konja.

Valjda je tad snažnostasnog zagrlio,gle radosti njegove, poče tada hvala ...

Ovakav mu odgovor Esfandijar donese:«hej uspomeno na junake svetske ...

ti sam okov na noge odmah stavi,jer nemade u okovu vel'kog šaha srama» ...

[Esfandijar mu je još rekao: «A posle kada ja krunu na glavu stavimceo svet ću tebi u ruke da stavim» ...]

Njemu reče Rustam: «O junače slavni,sve molih ja Sudca – svečinitelja

da obradujem srce susretanjem tebe;kad sad videh ja one muke tvoje ...

Neće videt' mene živi u okovima nikojer je takvo svetlo moje sopstvo i nikako drugo ...

Sede on na Rahša baš ko opijen (snažni) slon,s jednim buzdovanom vel'kim ko vo u ruci ...

«Na svetu sam ja sada na njega (na Zalovog oca Sama) uspomena,hej prinče – junače, Esfandijaru» ...

Page 178: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

180 Istorija persijske književnosti

Njemu reče Rustam: «Smiri se ma ti.Šta govoriš priče neprijatne ti?» ...

[Onda Rustam iskazuje u ime svojih preteča:] «Da ja nisam u Mazandaran otišaona rame podigavši golemi buzdovan ...»

«Šta se dičiš ovom krunom Goštasbovom,ovim novim obredom Lohraspovim?» ...

[Hrabreći pomalo uzrujanog Rustama] njemu kaza Zal: «Sine, ove rečinemoj govoriti – odrubi mu glavu, skroz iz korena» ...

I kad svanu dan, Rustam se obuče za rat,preko toga stavi, da mu čuva telo, oklop.

Zapregnu on tada kaiš svoga sedla,te pojaha onog konja što mu telo ko kod slona ...

Gorostasni sve idaše, koplje mu u ruci,kad izađe on odande gde bijaše sedeo ...

Dođe on baš tako do obale Hirmanda,srcem punim, otežalim, saveti mu na usnama ...

Kad priđoše blizu oni, jedan star a jedan mlad,dva ponosna lava, dva pelivana,

zagrmeše, onde, konji dva ona muškarca,sve čekaš da prsne, jednom, ratno ono polje ...

Dogovor pade međ' ratnika dva da nikoneće u tom ratu pohrliti im u pomoć.

Najpre su se kopljem oni okršili,sve odeću krvlju svojom polivali;

Page 179: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 181

najzad im se vrh od koplja slomi,pa moraše sablje da se dohvate ...

Uhvatiše, zatim, jedan drugom steznik oko struka,a dva ona hitra konja savili su glave bili.

Snažno ovaj vuče onoga, onaj ovoga,ne pomera nijedan lav sa sedla svoga ...

[Strele su nanosile ozbiljnije povrede Rahšu i Rustamu, te] siđe sa Rahša Rustam ko vetar,glava čuvenog junaka okrenu se gore ...

[Tada je pao dogovor da se ranjeni Rustam i Esfandijarvrate svojim četama i da tamo provedu nadolazeću noć. U tojteškoj situaciji, Rustamov otac, Zal, odlučio je da potraži pomoćod feniksa, izašao je, zajedno sa tri mudraca, noseći oni tri bak-lje, na jednu uzvišicu i onde, po nalogu, spalio feniksovo perokoje bijaše dobio za uspomenu; nakon što je prošao jedan deonoći, feniks se pojavio na nebu ...]

Njemu reče feniks: «Care, šta je bilopa ti ovako dođe potreba za dimom?» ...

[Zal u odgovoru iskazuje:] «Telo Rustama s lavljim srcem ran-jeno je,od tih rana duša moje stegla se ...

Onaj Rahš, isto, ko da je bez duše ost'o,od strela mu telo iznureno previja se» ...

Kada Rustam, hitro, na uzvišicu izađe,ona ptica prosvetljene duše i njega vide ...

Sagleda ptica, tada, sve one rane,uvide u tome ona stazu trajnosti.

Page 180: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

182 Istorija persijske književnosti

Čet'ri strele ona iz njega izvadi,svojim kljunom iz rana krv povadi.

Preko onih rana povukla je perje,i eto istog časa uglađenosti i veličanstva ...

«Jedno moje pero pokvasi ti mlekom,povuci ga, onda, preko rana od strela» ...

Rustamu je pokazala, onog časa, suvu stazu,odande sve dolazaše miris mošusa u vetru ...

Ugleda na zemlji tamarisku, izvila se u vazduh,a sedaše pored nje gospodarska ptica.

Reče ona njemu: «Od pritke tamariskove što pravije,vrh što joj najviši je, a trup joj što manji,

od te tamariske umoren će biti Esfandijar,nemoj ti ovaj prut ništavnim da smatraš.

Na vatri sad ti ovaj prut ispravi,pazi da bude jedna fina strela drevna» ...

Kada priđe vojsci slavni junak,mržnji da udovolji u borbi sa Esfandijarom ...

[po nagovoru feniksa, tražio je mirno rešenje, al'] znade Rus-tam da milom onde nećeučiniti ništa kad je pred njim Esfandijar.

Odapnu on luk pa onu strelu tamariskovu,što joj vrh beše stavio u vodu s otrovom,

sve stavljaše strelu tamariskovu u luk,a glavu on podigao, tada, ka nebu ...

Page 181: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 183

«Nemoj me kazniti za ovaj mi greh,o Ti Stvoritelju Meseca i Merkura» ...

[Pogodi on strelom oko Esfandijarovo,pocrne sav svet onom junaku slavnom.]

Prelomi se vrh čempresa podiglog,spade s njega svo znanje i veličanstvo.

Pade glava šahu – bogoštovatelju,iz ruke mu ispade luk iz [grada] Čača ...

Eto tada glava čuvenoga šaha,ode dole tako pred njegovom vojskom ...

Ovako iskaza učeni Esfandijar:«O ljudino što si u sudbinu proniknuo ...

ovom pritkom sudbina je moja zaključenasnagom feniksa i Rustama dosetljivog ...

Od očeve krune mi zlo na glavu dođe,vratima riznice duša moja beše ključ» ...

Reče ovo, pa najednom podignu oštar glas:«Nada mnom je od Goštasba nasilje učinjeno!»

Onog časa iz tela mu ode pročišćena duša,ostavivši telo ranjeno na zemlji crnoj ...

[Naposletku je Bahman, zvan Ardašir, zamenio Goštasba.] Dođe kraju sav naum Esfandijarov,nek' je večno zdrava glava šahrijaru ...

Srce mu veselo, kruna mu u visinama bila,na vrat onome što mu loše misli omča bila!1

Page 182: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

184 Istorija persijske književnosti

1.2. Asadi

Mudri Abu Nasr Ali ibn Ahmed Asadi od Tusa pripadakrupnim iranskim epicima iz petog/jedanaestog veka. Njegovoime je u hronikama i knjigama o istoriji književnosti utisnutokako smo ga i mi, upravno, doneli, a još je sam pesnik, na pos-lednjoj strani knjige Al-abnija an haka'ik al-advija (Povelje odejstvu lekova) od Abu Mensura Movafaka ibn Alija od Harata,upisao ovako: «Ali ibn Ahmed Al-Asadi At-Tusi aš-ša'ir /pesnik». Njegovo rodno mesto je Tus, znači isti onaj grad gde jerođen i znameniti iranski epski pesnik, Ferdosi. Nije zabeleženodovoljno podataka o ranom početku njegova života i zato će seo tome teško moći razgovarati. Devletšah od Samarkanda u Taz-kirat aš-šu'ara spominje jednu legendu o Asadijevom i Fer-dosijevom druženju1, prema kojoj je on Ferdosijev učitelj, odkoga će, u zadnjim satima njegova života, Ferdosi zatražiti dasroči u stihove četiri hiljade završnih distihona iz Šahname iAsadi će otići i «poetizovati do nadolaska sledeće molitve /namaza preostalih četiri hiljade Šahnaminih distihona.» Premdaje ova legenda u potpunosti neosnovana, mogla je, upravo ona,biti razlog da istraživači kao što su Herman Ete (Ethe) i EdvardBraun (Edward Brown) iznesu mišljenje da su živela dva Asa-dija, otac i sin sa imenima Abu Nasr Ahmed ibn Mensur ipoznati epik Ali2.

Ovakvi iskazi moraju biti opovrgnuti s obzirom na najs-tarije izvore o Ferdosijevom životu, u kojima se, nijednom, nespominje da je Ferdosi učio pred Asadijem, ili bar pred učitel-jem sa takvim imenom, s tim što kroz četiri hiljade distihona sakraja Šahname nije proturano ništa što bi iole odskakalo od svihostalih delova Šahname, a to će podvući da su, ipak, oni disti-honi proishodili iz Ferdosijeva pera. Bilo kako, datum Asa-dijevog rođenja pred kraj četvrtog/desetog i početkom petog/

1 Objašnjenja o stihovima, koja su se činila nezaobilaznima za razotkri-vanje povezane poruke priče, kao i dodatni distihoni, unešeni su, snaznakama, u tekst od strane prevodioca. – (beleška prevodioca)

1 Devletšah Samarkandi, Tazkirat aš-šu'ara, str. 16.2 E.G.Brown, A leterary history of Persia, tom 2, str. 148.

Page 183: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 185

jedanaestog veka ponovo nas podseća na nemirnu situaciju uHorasanu koju su, najpre, morala da okarakterišu značajna poli-tička previranja poput jačanja dominacije Seldžuka, te ponesta-janja moći Gaznevidima. Usled tih dešavanja, ovaj pesnik odlaziiz istočnog Irana, iz Horasana, na zapad, u Azerbejdžan, gde ćebivati počašćen naklonostima i poklonima nahdževanskih suv-erena, kao i šadadidskih vladara (456/1063-504/1110).

Neki hronografi su pisali da Asadijevo poreklo potiče odiranskih padišaha1, premda se to ne može potkrepiti nijednimautentičnim dokumentom; međutim, postoji verovatnoća da jeAsadi povezan sa izvesnim arapskim plemenom, budući da su iranije zapamćeni neki koji su bili poznati po tom imenu, ili će to,u najmanju ruku, pokazati da je pristajao uz pristalice ljubavi(vala') prema neporočnim nosiocima sveegzistencijalnogstarateljstva (valajat) i tako, poput teško prebrojljivih Iranaca,bivao pripisan arapskim plemenima2. Prema Hedajatu, 465/1072. godina je zabeležena kao datum Asadijevog napuštanjasveta3.

Asadijevi spisi obuhvataju kaside u vidu razgovora / mon-azere i Garšasb-namu. Garšasb-nama je njegovo epsko delo iispisano je u formi mesnevije. Njeni različiti primerci broje odsedam do deset hiljada distihona koji su sastavljeni u istom pro-zodičkom ritmu kao i Ferdosijeva Šahnama. Asadi je ovu poemudovršio 458/1065. godine u ime nahdževanskog suverena, a bioje proveo, na to nam ukazuje sam on, tri godine u razvijanju dis-tihona.

Garšasb je veliki pelivan iz Sistana, on je Narimanov stric iRustamov predak. Priča o Garšasbu je načeta objašnjenjima oiznizanosti njegovih predaka, usled kojih će biti razotkrivenonjegovo rodoslovlje, tako što će se izreći da je Džamšidu rođensin po imenu Tur, pa Turu sin Asrat, koji će biti Garšasbov otac;i onda otpočinje da se razvija Garšasbova sudbina. On odlazi naduga i daleka putovanja u Turan, Afriku i Indiju gde se susreće

1 Šuštari Kadija Nurulah, Madžalis al-mu’minin, dvanaesti medžlis;Hedajat, Madžma' al-fusaha, tom 1, str. 107.

2 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 439.3 Hedajat, Madžma' al-fusaha, tom 1, str. 107.

Page 184: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

186 Istorija persijske književnosti

sa najčudnijim doživljajima. Usred tih pustolovina uskrsavajunajbriljantniji reljefi ovoga dela – okršaj sa divovima, te pojavasvih zapanjujućih scena u neokušavanim krajolicima, stvari kojenam, zapravo, predočavaju osećanja ondašnjih Iranaca premaudaljenim predelima1. Asadijev izvor pri sastavljanjuGaršasb-name bila je Garšasb-nama u prozi od Abul-mu'ajida odBalha, pesnika i pisca iz četvrtog/desetog veka2, koja izgleda daje utisnuta u Abu Mensurijevu Šahnamu3. Premda nemamosmelosti da uporedimo Asadijevu Garšasb-namu sa FerdosijevomŠahnamom, konstatovaćemo da su u tom potpuno epskom spisu,ipak, izražene osobenosti pelivanskih poema, koje će, na čemuje insistirao i žul Mol, moći da je učine identičnom onoj Sand-bad-nami4.

Ustvari, komponovanjem Garšasb-name Asadi je smeraoda protura iskazivanja koja će, u neku ruku, odgovarati celinimaestra Ferdosija, pa je, promišljajući usput Rustama, junaka izŠahnaminih priča, dodavao Garšasbu uglačanije aspekte5. Nećeto biti sve; naime, on se u onim pripovetkama, takođe, usred-sređuje na davanje saveta, pre kojih je, uglavnom, na početkuraznih odlomaka priče, izvodio udubljivanja u teološka razgla-banja, kakva su promatranja monoteizma, stvaralačkog čina, pazačetka i eshatološkog kraja6. Katkada, čak, preterane hiper-bole, prekomerne deskripcije, te intelektualna i fantastičnapoređenja ugrožavaju epsku prirodu njegovog dela, gurajući gada odiše u imaginativnom ambijentu tako blizu obzorja lirskeknjiževnosti; stoga Asadijevo delo neće moći da ostvari onolikuepsku prodornost koliku će prouzrokovati iščitavanje Šahname.Čini se da on, u svom epskom ostvarenju, nije ciljao drugo dolirazvijanje jedne priče, odnosno osmišljavanje pripovetke, a to,nipošto, ne doseže ravan Ferdosijevog nacionalnog nauma upromicanju epike.

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2, str. 408.2 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 247.3 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 443.4 žul Mol, Mokadame-je Šahname, tom 1, str. 58.5 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 246.6 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 447.

Page 185: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 187

Osim pesama, Asadi je ostavio za sobom rečnik poznatkao Logat-e Fors (Leksikon Persijanaca) koji je posebno značajanzato što je, najverovatnije, prvi rečnik persijskog-dari jezika, štoće reći da se Asadi, pre svih drugih, zauzeo za ispisivanje jed-nog takvog dela. Rečnik je dovršen, nakon što je Garšasb-namaveć bila ugledala svetlo dana, 458/1065. godine1.

2. Lirska (ghena’i) književnost

Lirsku književnost sačinjavaju pesme i spisi u kojimabivaju ilustrovana osobna i privatna osećanja i simpatije. U ovojpoetskoj vrsti je naglašeni značaj osećanja mogao da potisneimaginaciju, razvijanje koje će, ovaj put, biti potaknuto upravoonim osećanjima2. Samo osećanje, kakvog ga privija lirskaknjiževnost, pretpostavlja da čovek trpi uticaj opažajnih ideja,uticaj koji će biti mnogostruk i donositi užitak, tugu, radost...Pesme ove vrste su bivale pevane u staroj Grčkoj uz instrumentpo imenu lira (lýra) zbog čega su i prizivane kao «blagozvučne»ili «lirske». Postoji verovatnoća da je isti običaj upražnjavan i uIranu, gde su lirske pesme pevali uz muziku osobe koje sunazivali «honija-garima» (pevači), dočim bi se ponekad čulo i dase za onakve pesme upotrebljavaju imena «koul» (kazivanje) ili«gazal» (udvaranje). Premda je persijska lirska pesma,uglavnom, ljubavna, ne zaboravimo, ljubavna pesma koja će,bez da odstupi od svoje poetske definicije, usred svog razvi-janja, bivati prožeta gnostičkim reljefima, no, još od starih vre-mena, iranski književnici i naučenjaci su se udubljivali u okvirugazela u raznorazne koncepte: panegirike, sarkazme, hvaljenja,zakletve, tužbalice, gnostička naučavanja, zabrinutost u životu,pa u spise o vinu (šarab-nama / hamrije), zatvorske spise (zen-dan-nama / habsije), spise o družbi (dusti-nama / ihvanijat), zatim uzabavne, izveštačene pesme, poput zamršenih govora i zagon-etki, pesama bez značenja, hronograma, foruma, hvalisavki, opi-

1 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 249.2 Zarinkub, Še'r-e bi-dorug, še'r-e bi-nekab, str. 143.

Page 186: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

188 Istorija persijske književnosti

sivanja prirode, gradova, ruševina i smetilišta, konja i kamila1.Pomenuti koncepti su u persijskoj pesmi razvijani u raznimpoetskim formama, kakve su: rubaija, fragmentarna pesma,dupli distihon, kasida, gazel, tardži'-band, tarkib-band, pesmasa nekoliko (od četiri do deset) stihova, povećana pesma, temesnevija kao najznačajnija forma u lirskoj vrsti. Najranija ost-varenja persijske lirske pesme treba tražiti u prvim pesmama nadari jeziku, kod pesnika kao što su Mahmud Varak (Varrak),Firuz Mašreki, Šahid Balhi i drugi. Nadalje, lako ćemo zapazitida su pesnici posebnu pažnju poklanjali opisivanju (tousif), jerupravo će opisivanje biti razlog da se iskaz pobudi, da uskrsne.Opisivanja su mogla biti izravna ili posredna a opisi su,zapravo, osmišljeno razotkrivali jedno stanje, obris ili dimen-ziju kada bi se opisivali, primera radi, prerija, planina, šuma,radost, ushićenost i tuga. Katkada je opisivanje propraćeno hip-erbolama kojima će pesnik pohrliti da bi krupne spoljašnjostisagledavao sitnima, sićušne golemima, i kada bi se na taj načinosvrtalo na stvari, onda bi se dalo jedno «pesničko opisivanje»2.Ako bi se pri opisivanju usredsređivalo na osobne, narodne ilirasne dike, smeralo bi se da se razviju «hvalisavke» (mofahere).Isto tako, kada se opis odnosi na vezu između voljenog i ljubl-jene, biva ustanovljavan «gazel», kao, na drugoj strani,«žalopojka / elegija» (marsije) ili «oplakivanje» (rasa), ukolikobiva opisivana draga osoba koju je od pesnika oduzela sudbina.U slučaju da se deskripcija protegne do pohvala, te laskanja,nastaće «panegirik» (madh), ili, ako bi se insistiralo da neko budepreziran ili da mu se pripreti, «sarkazam» (hadžv ili hedža).Uviđamo kako se u svim prizivanim slučajevima drastične raz-like proturaju snagom dominantnog temperamenta3. Lirskapesma, takođe, može ponekad izbistriti trenutke koje su pesnikili neka druga osoba iskušavali u pritvoru i onda će pesnik opi-sivati sam zatvorski ambijent kao i dane iz ropstva u okviru«zatvorskog spisa» (habsije). Dodajmo još i da su u opisivanju,nekad, prisutni izvesni oblici humora i satire (tanz), a eventu-

1 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 1, str. 66.2 Zarinkub, Še'r-e bi-dorug, še'r-e bi-nekab, str. 145.3 Ibid.

Page 187: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 189

alno i šala (motajabe), odnosno duhovita dosetka, kao i to da su ulirskoj vrsti podizane, mnogostruko, «duhovne došaptalice»(monadžat), pa takođe «tugovanke» (šekajat ili bass aš-šakva /tužbalički vapaj). Najposle da iskažemo da su i «saki-name»(spisi o krčmaru), u kojima pesnik donosi opis vina, pivnice /mehane i krčmara, posvuda razvijane u lirskoj književnosti.Između tih najšarenijih koncepata, persijska književnost,nesumnjivo, poklanja najviše pažnje panegiriku, gazelu, zatvor-skom spisu, elegiji, pogrdnom spisu (hazl), pa satiri i sarkazmu,spisu o vinu, te spisu o krčmaru, premda se, zasigurno, uonamošnjim književnim ostvarenjima mogu naći i drugačijeforme, kao što su «šahr ašub» (pesnikovo hvaljenje, odnosnokuđenje stanovnika grada), «hronogram» (madde tarih)...

U nastavku ćemo pokušati da se podrobnije upoznamo saopštim tokom lirske književnosti i zbog toga, najpre, moramo danavedemo različite forme koje prožimaju obzorja književnosti, pada, udubljivajući se u razvijanja formi kroz istoriju, utvrdimo pre-glednu predodžbu o lirskoj književnosti. Pred nama se otvarajedanaestočlana klasifikacija:

katren / četvorostih (rubaija),dupli distihon (do-bejti),oda (kasida),gazel,rimovani distihoni (mesnevija),tarkib-band,tardži'-band,fragmentarna pesma (ket'e / qet'e),stancaična pesma (mosammat),monostihon (mofrad) ipovećana pesma (mostazad).

2.1. Katren / četvorostih (rubaija)

Terminom rubaija / ruba’i biva nazivano ono što se odnosina reč ruba' sa značenjem po četvoro, a što će, razume se, bitisačinjeno od četiri dela. Prema terminološkim usredsređenjima,

Page 188: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

190 Istorija persijske književnosti

«rubaija» jeste pesma u okviru koje su ispružena četiri njenadela ili polustiha i katkada je u spisima starijih književnika nazi-vana imenom do-bejti / dupli distihon1. Struktura rime u rubaijiutemeljena je na rimovanju dva polustiha u prvom distihonu,uz to da se i zadnji polustih u pesmi rimuje sa prvim disti-honom, dočim će biti neobaveznim upražnjavanje strukturerime u trećem polustihu; npr. ako rimu u prvom polustihuoznačimo sa a, onda će i u drugom i četvrtom polustihu bitidato a, a to neće biti obavezno i u slučaju trećeg polustiha, u kojise može umestiti a, ili b, ili ... . Šema rime u rubaiji, prema tome,biće ovakva:

1) _____ a 2) _____ a 3) _____ a / b / ... 4) _____ a

Ako se desi da treći polustih u rubaiji ima istu rimu kao iostali polustihovi, ta rubaija će biti nazvana «mosarra'» (sliko-vana), a u slučaju da se treći polustih ne bude rimovao, rubaijiće biti primeren naziv «hasij» (osakaćena)2. Zbog spoljašnjeg,četvoropolustihovnog izgleda rubaije, u izvesnim starijim knji-gama su, u vezi ove poetske forme, upotrebljeni i nazivi«čahar-hane» (četiri kućice) ili «čahar-dane» (četiri zrna / jezgra), aponekad, takođe, zbog koncepta koji je izvijan u njoj, ime tarane(pesma). Pored relativno ustaljene forme, rubaija je spregnuta isa posebnim prozodičkim ritmom i na tome su, od davnina,insistirali stariji književni velikani. Šems Kajs u svojoj knjiziAl-mu'džam fi ma'ajir aš'ar al-adžam (Zbirka metara persijskepoezije) legendu o uskrsavanju ritma rubaije, odnosno tarane,povezuje sa Rudakijevim imenom. Po toj legendi je, naime,Rudaki, jednog dana dok je šetao po Gaznejnu, igrom slučaja,nabasao na jedno dete koje je, igrajući se sa orasima, svojim

1 Šamisa, Sabk-e roba'i, str. 13.2 Va'ez Kašefi, Bada'i' al-afkar fi sana'i' al-aš'ar, str. 72.

Page 189: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 191

dečijim naglaskom iskazivalo usred igre rimovane, ritamskerečenice i onda, najednom, izreklo i ovo:

«Galtan galtan hami-ravad ta bon gu.» (Kotrljajući se, kotrlja-jući sve ide do cilja kuglica.)

Rudakiju se odmah svideo iskaz onog dečkića i kada se uone reči udubio, te uporedio ih sa prozodičkim ritmovima, kon-statovao je da njihov ritam proishodi usled izgranavanja metrahazadž1. Ono na čemu možemo insistirati, na osnovu ove priče,jeste da je prozodički ritam rubaije preuzet iz narodnih / pučkihnapeva2. Francuz, žilber Lazar, pak, pokušava da pronađekorene ritma rubaije u staroiranskim taranama. Sagledavana utakvom obzorju, rubaija će nas, budući da isprobava svadbenivez sa muzikom, podsećati na predislamske poetske tradicije, tepošto je još i metar hazadž, na upečatljiv način, uglačavao svojeprisustvo u fahlavijadama i u pučkim pesmama narodnih masa,izgledaće da je Lazarova pretpostavka, ipak, prihvatljiva.

Ritam rubaije, kako je to razotkriveno u poslednjimnaučnim istraživanjima, ističe iz svog osnovnog metra, znači iz:«maf'ulu mafa'ilu mafa'ilu fa'al», nazvanog, po dogovoru, kao«hazadž-e mošahhas-e ahrab-e makfuf-e madžbub», koji se, naosnovu izmena u prozodičkim stopama (arkan) i strukturislogova, proteže na dvanaest metrova3.

Ima i nekih koji tvrde da je rubaija uskrsla u turskimizvorima i da je u Iran zakoračila iz centralne Azije, međutimtako nešto nije sadržano baš ni u jednom dokumentu izpređašnjih književnih razdoblja; ustvari, na to se aludira, uzveliku nerazgovetnost, samo u pesmama Manučehrija od Dam-gana, pesnika iz petog/jedanaestog veka. Ova pretpostavka je,najverovatnije, naglašena zato što je u Kini i Turkistanu bivalaširoko rasprostranjena pesma po imenu «haiku» koja je imalasličnosti sa rubaijom.

U pogledu koncepta koji je razvijan u persi jskojknjiževnosti se susrećemo sa tri različite rubaije:

1 Šems Kajs, Al-mu'džam fi ma'ajir aš'ar al-adžam, str. 119-120.2 Šamisa, Sejr-e roba'i, str. 26.3 Ibid., str. 237.

Page 190: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

192 Istorija persijske književnosti

1. Ljubavna rubaija ili stari rubaijatiNastale su snagom pesnika iz prvog i drugog razdoblja

kakvi su Rudaki, Farohi, Manučehri, Mo'ezi ... u književnimkrugovima na istoku, u Horasanu i Azerbejdžanu.

2. Mistička / sufijska rubaijaČini se da je začetak ove vrste pesama vezan za Abu Said-

ove rubaije da bi one, naposletku, kulminirale blistavim ost-varenjima Atara i Mevlane. Značaj sufijskih rubaija mora bitiposebno promišljan, budući da sufije nikada nisu marili za onukurtoaznu, dvorsku književnu vrstu – kasidu i konstantno supokazivali privrženost rubaiji; to stoga što su njihovi sagovor-nici bili pučani po sokacima i na pijacama. Sufije su ovaj stilupražnjavali i u svojim najranijim spisima, i u pripovedanjima.Između ostalih sufija koji su u persijskoj književnosti sastavljalirubaije izdvojićemo, takođe, Abul Abasa Kasaba (Qassab) odAmola iz četvrtog/desetog veka, Abul Hasana Harakanija,hadže Abdulaha Ansarija, Muhameda Gazalija, svi su iz petog/jedanaestog veka, zatim Ahmeda Gazalija, Ajnulkuzata,Ahmeda Đama, Abul-fazla od Mejboda, Ruzbehana Baklija odŠiraza, Madždudina od Bagdada, iz šestog/dvanaestog veka, teNadžmudina Kubraa, Avhadudina od Kermana, NadžmudinaRazija i Sejfudina Baharzija, iz sedmog/trinaestog veka. Naime,ostaje da konstatujemo da je najveći broj iranskih sufija s ljubav-lju prilazio razvijanju rubaija, ali nikome se, jednostavno, nemože pokloniti onolika pažnja kao Abu Saidu Abulhajru, jer onje, komponovanjem svojih gnostičkih rubaija, čak pre Sana'ijapočastio persijsku pesmu, prožimajući je transcendentnimgnostičkim dubinama.

Fazlulah ibn Abilhajr, poznat kao 'Bu Said od Mehne, pri-pada gnosticima i tradicionistima / prenosiocima sakralnih pre-danja iz petog po hidžri / jedanaestog veka. Njegova biografijaje sačinjena u šestom/dvanaestom veku od strane njegovih poto-maka. Rođen je u nedelju u mesecu muharemu 357/967. godine1.Biće da je njegov otac bio sklon pristalicama gnoze i sufizma,

1 Muhamed ibn Monavar, Asrar at-tavhid, str. 9.

Page 191: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 193

bio je poznat po imenu Babu 'Bulhajr i razmenjivao je posete sasultan Mahmudom. 'Bu Said je još kao dete, zajedno sa ocem,uzimao učešće u ceremoniji derviškog duhovnog plesa (sama').Pred hadže imamom Abu Muhamedom Ajarijem ('Ajjari) jenaučio Kur'an1 i verovatno arapske pesme iz predislamskogdoba (doba neukosti). Pred Abul Kasimom Bišrom Jasinom jeproniknuo u sufizam i kako sam on kaže, naučio je od njegamuslimanstvo. Abul Kasim Bišr je pokazivao posebnuotvorenost prema 'Bu Saidu i mnogi primeri njegovih prisnihinicijacijskih pozornosti su zabeleženi u knjigama; čak je AbuSaid u više navrata citirao njegove pesme2.

Abu Said je u Marvu pohađao Abu AbdulahovaAl-Hadarijeva predavanja iz verozakona i, kasnije, postao jevrsni šafi'ijski jurist. Nakon Al-Hidrijeve smrti odlazio je predEbu Bekra Kafala (Qaffal) i zatim, učio je nauku o sakralnimpredanjima i egzegezu kod Abu Alija Zahira u Sarahsu. Prednjim je «s jutra iščitavao egzegezu, te kod ranije molitve metod-ologiju jurisprudencije ('ilm al-usul) i teologiju i kod drugemolitve o predanjima Poslanika Božijeg»3. U Sarahsu seupoznao sa Abul-fazlom Hasanom, a on bijaše pristao uz istitarikat / inicijacijsko bratstvo kao i sam šejh i bijaše još sledbenik/ murid Abu Nasra Saradža (Sarradž), poznatog po tituli «Pauno Bogu ovisnih» (Tavus al-fukara'), autora knjige Al-luma'. 'BuSaid se zateče u Sarahsu i u hanikahu / sufijskom manastiru i topo nagovoru / uputi jednog tobože-poludelog intelektualca poimenu Lukman od Sarahsa ili Lukman sumanuti. Prema iskazuMuhameda Monavarova u Asrar at-tavhidu, šta god 'Bu Saidbijaše ostvario to bi zbog starog vođe / pira Abul-fazla, za svasvoja naučna ostvarenja i spiritualna uzlaženja 'Bu Said ostaodužan njegovim blagonaklonostima4. U 'Bu Saidu je, u njego-vom hanikahu, najednom uskrsao duh jednog sićušnog pijanicekoji opra ruke od svih onamošnjih predavalačkih razglabanja idade se, u jednom ćošetu, upražnjavanju duhovnih uvežbavanja

1 Džemaludin Abu ruh, Halat va sohanan-e 'Bu Sa'id, str. 13.2 Ibid., str. 92.3 Ibid., str. 14.4 Muhamed ibn Monavar, Asrar at-tavhid, str. 17.

Page 192: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

194 Istorija persijske književnosti

i ezoterijskog bogosluženja. Kada je proveo celih sedam godinau unutrašnjim vežbama, pohrlio je u susret Abul Abasu KasabuAmoliju u grad Amol u starom Horasanu; izgleda da je onproveo trideset godina u putu na koga je krenuo nakon što stariAbul-fazl bijaše uzleteo u onaj svet. U Amolu se zadržao jednugodinu i onde je od Abul Abasa Kasaba dobio sufijski posvetniogrtač (hirka), nakon čega se vraća u Mehnu. U vezi s tim dadodamo da je u Asrar at-tavhidu zabeleženo predanje po kome jeon odeven u hirku rukom slavnog Abdurahmana Sulamija1. 'BuSaid je u Mehni, pa onda malo u Nišapuru izvodio duhovnaproputovanja i inicijacije, a nastavio je, s velikom revnošću, dasprovodi i asketske vežbe do te mere da se prepričavala nje-gova beseda: «Usred viđenja slepi bijasmo, usred slušanja gluhibijasmo, usred progovaranja nemi bijasmo, jednu godinu snikim ne progovorismo, osobine pomahnitalih nama prim-eriše2.» Njegova smrt se desila, kada je proveo u životu 83 god-ine i četiri meseca, u četvrak u mesecu šabanu 440/1048.godine3. Jedan od izuzetno zanimljivih događaja u 'Bu Said-ovom životu jeste njegov susret sa velikim filosofom, Avicenom,susret čiji svaki trenutak beše oplemenjen njihovim izvrsnimrečima. Naime, ova dva velikana su verovatno i ranije kore-spondirali. A pri završetku susreta koji je trajao puna tri dana,kada su Avicenu pitali da kaže o Abu Saidu, iskazao je: «Sve štoja znam [snagom filosofskog intelekta] on to sagledava [pomoćugnostičke intuicije]», a pošto su zatražili od Abu Saida da imkaže o Aviceni, on je izgovorio: «Sve što mi sagledavamo, on tozna4».

Na osnovu onoga što je pribeleženo u knjigama koje su seosvrtale na njega, kao i onoga što mora proishoditi iz njegovihreči, možemo podvući da se u njegovome svetonazoru poklanjaveliki značaj stanju zadovoljstva i duhovne opuštenosti, a da sena isposništvo stavlja naglasak zato što se usled njega osujećujuprohtevi pohlepne duše5. Fundamentalni korpus njegovih mis-

1 Ibid., str. 24.2 Džemaludin Abu ruh, Halat va sohanan-e 'Bu Said, str. 32.3 Ibid., str. 109-110.4 Muhamed ibn Monavar, Asrar at-tavhid, str. 159.

Page 193: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 195

tičkih naučavanja zahvata isposništvo, udaranje na sopstvo,isključenje netrpeljivosti prema stanju uživanja, neopažanje biločega do same ontološke Istine, usred čega se jastvo neće sagle-davati. Naravno, pomalo su kroz njegove poglede provlačeneblage niti principa jednosti Egzistencije (vahdat al-vudžud), štopodseća na Haladžove i Bajazidove zazove.

Prema nekim izvorima Abu Said nikada nije sam sastavl-jao pesme i u svojim propovedanjima je isključivo citiraoarapske i persijske pesme koje su sročili drugi. Kažimo i to da sedanas njemu pripisuje negde oko 1500 distihona, od kojih,nažalost, mnogi pripadaju pesnicima koji su živeli u kasnijimvekovima posle šejha, pa su okušali plagijat od strane prepi-sivača. Ostaje jedna kolekcija od nekoliko rubaija, koje suizravno ili posredno pripisane šejhu i verovatno ćemo u vezinjih, ipak, utvrditi da ih je razvila tinta markantnog gnostika1.

U devetom/petnaestom veku je Ubejdulah ibn MuhamedŠaši, poznat kao hadže Ahrar (umro 895/1489) napisao komen-tar na jednu Abu Saidovu rubaiju u vidu epistole sa nazivomResale-je havra'ije (havra znači crnooka lepotica) koju je pokojniBahmanijar dao na kraju Asrar at-tavhida. Hadže Ahrarovkomentar predstavlja udubljivanje u sledeću rubaiju:

Crnooka da sagleda obris moj u red stade,zadovoljstvo od miline dlanom svojim udari o dlan.

Jednu pegu crnu u ono sveže lice utisnu,darežljivci od straha u kandže skripturu zgrabiše.

Razvijajući posve intuitivni i ezoterijski komentar na ovurubaiju, on ispisuje sledeće reči: ova rubaija nas podseća nastanje u kome će duhovi ljubitelja, sto hiljada puta ushićeni izanosni, okušavati vraćanje Istini Slavnoj2. Uslediće, zatim, sim-bolično tumačenje, odnosno hermeneutika rubaije: crnooke su

5 Zarinkub, Đost-o-đu dar tasavvof, tom 1., str. 64.1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 604.2 Muhamed ibn Monavar, Asrar at-tavhid, str. 324, preuzeto iz Resale-je

havra'ije

Page 194: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

196 Istorija persijske književnosti

anđeli koji silaze čoveku u času kada on ostavlja svoje telo; obrisaludira na čovekov duh / transcendentnu dušu; zadovoljstvom se,snagom simbola, priziva intelekt, čuvar paradiza srca; crna pegapokazuje poniženost, iznurenost i slomljenost koje čovek osećau trenutku smrti; darežljivci su, simbolično, čovekove sposob-nosti / moći usred preobrazbe; skripturom se želelo ukazati nasuštinu čovekova postojanja, odnosno na čoveka kao manifest-aciju / ostvarenje Bogojavljenja; naposletku, zgrabiše je u kandže,znači one moći čovekova sopstva dođoše u okršaj sa njegovimtranscendentnim duhom.

U Abu Saidovim rubai jama je, takođe, posvudanaglašavan koncept koji raskrinkava odnos između ljubavi,služenja Bogu i slobodnjaštva, proturajući, pritom, najverovat-nije, iskaz Kasaba od Amola: «Dok ne budeš slobodnjak nećešpostati slugom1.

Sloboda i ljubav kad istini ime nadenuše,sluga postah ja, ostavih na stranu želje.

Od sad sve kakvog me dost hoće, tako valjaće,razgovori, netrpeljivost odmah odstupiće.--------------------------------------------------Aj! Uskličem od ljubavi! Aj! Uskličem!Gde naleteh na ono lice rumeno!

Ako se da meni slomljenom, da se, da,ako ne, meni i ljubavi nek bude šta bude.--------------------------------------------------Oko imam ja, svo je puno od gledanja dôsta;meni je sa vidom fino, jer je dost u njemu.

Vid i dost odvojiti se, nipošto, ne mogu,il' je on u vidu, il' je vid sami on.--------------------------------------------------Oko moje umesto da snije sve suze lije,

1 Džemaludin Abu ruh, Halat va sohanan-e 'Bu Sa'id, str. 22.

Page 195: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 197

ama, da te vidim što brže stalo mi je.

Kažu mi: «Zaspi da je u snu vidiš».Ah! Bezdušnici, otkud ja da zaspem?--------------------------------------------------O zdešaju jednom da progovorim tebi ja,u dve ću ga reči ja, odmah, skratiti:

ljubavlju tvojom u zemlju ću potonuti,draganošću tvojom iz zemlje ću iskrsnuti.1

3. Filosofska rubaijaOva vrsta rubaija je dostigla svoj vrhunac u Hajjamovim

pesmama. Autor Čahar makalea nas u raspravi o astronomijiizveštava da je hadže imam Omer Hajjami (Khajjami), pre-ciznije hudžat al-Hak (njegova Bogom data ekselencija) mudriAbul-fath Omer ibn Ibrahim Al-Hajjami progledao na ovomesvetu u gradu Nišapuru, odakle su, najverovatnije, i njegovipreci. Nije nam dospelo u ruke dovoljno informacija o početkunjegova života, ali se na osnovu ono malo rečenog, ipak, možeutvrditi da je obišao razne krajolike po Horasanu i da je, čak,putovao do Bagdada, te po jednom predanju, u Meku nahodočašće2. Prema jednom istraživačkom radu pokojnog IkbalaAštijanija, Hajjam je pripadao krugu Aviceninih učenika, što ćeosvedočiti činjenica da je on ispisao, u odgovoru jednom od

1 Ne može biti prenaglašena suptilnost persijskog jezika u razvijanju,odjednom, dihotomije ljubavi, usred koje persijski teomonist, na jedannačin svojstven iranskom promišljanju najtranscendentnijih obzorjasvepružajućih epifanija Božijih, premostiće profane, ili da upotrebimoumesniji termin, svetovne manifestacije, s onu stranu kojih će «nazi-rati» profinjenu i svetu beskonačnost Abscondituma, bez da će ga jezik,a to je, odista, zlatna odlika farsi jezika, prinuditi da se odluči daumesti u svoj iskaz jednu zamenicu, u ženskom ili u muškom rodu, pada u svakom slučaju bude previđen gnostički dualizam, i čak bez daoznači isključivo u pravopisu da se ona reč odnosi na BogaSveraširenog Sveznajućeg. Nepostojanje u persijskom zamenicamuškog, ili ženskog roda, ni velikih i malih slova, shodno rečenom,neće doneti Irancima oskudnost, naprotiv, razotkriće u duhovnojtradiciji njihove književnosti blago bez premca u koje se mora, opeto-vano i mnogostruko, udubljivati. – (beleška prevodioca)

2 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 282.

Page 196: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

198 Istorija persijske književnosti

Aviceninih učenika, poslanicu Kavn va makan (Postajanje i post-alište / mesto) 473/1080. godine1. Tako bi on, onda kada je Avi-cena napustio ovaj svet, 428/1036, morao da bude iskusan iusavršeni mladić, pa se, još, može pretpostaviti da je njegovorođenje bilo negde u početku petog/jedanaestog veka2. Nekitvrde da je Hajjam živeo do 530/1135. godine i da je već biookušavao duboku starost. U Čahar makaleu se spominje da je506/1112. još bio živ, no u nastavku je iskazano da je preselio nadrugi svet pre 530/1135. godine3. Pokojni Ikbal Aštijani, pak,ukazuje da je 517/1123 – godina njegove smrti.

Prepričavane su mnoge priče vezane za njegov život,prema kojima je on, npr., pročitao jednu knjigu u Ispahanusedam puta i onda ju je, dok se vraćao u Nišapur, čitavu napisaonapamet. Prenosi se i da ga je susreo slavni sufija Gazali, te da jeizlečio Sandžara, kada on bijaše, kao dete, oboleo od ospica.Nadalje, ponegde se spominje da su juristi bivali lošeraspoloženi prema Hajjamu, a Rešidudin Fazlulah govori o pri-jateljskim odnosima između Hasana Sabaha, hadže Niza-mul-mulka i Hajjama, onda kada su u ranom detinjstvu,zajedno, odlazili pred učitelja na predavanja. Jedan od značajnihdogađaja u njegovom životu jeste sastavljanje, odnosnouređivanje «Dželalovog kalendara», koji se pojavio na svetludana 467/1074. godine, za vreme vladavine DželaludinaMalik-šaha Seldžučkog i njegovog ministra hadže Niza-mul-mulka.

Ne treba posumnjati da je, u istoriji književnosti, Hajjamposebno značajan zbog njegovih posvuda poznatih rubaija, čak ina Zapadu gde ga one pesme čine neprevaziđenim pesnikom nasvetu, tako da bi bilo teško i pomisliti da, najednom, ugrozi nje-govu superiornost bilo koji drugi persijski pesnik.

Ostala je priča da je Hajjam, kada bi se zamorio od filosof-skog i naučnog razglabanja, uzimao da sastavlja pesme, krozkoje bi, tek tako, provlačio krupna naučavanja, bez da se odre-kne opsega konciznih iskaza. Između svih rubaija koje se prip-

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2, str. 523.2 Forugi, Mokadame-je roba'ijat-e Hajam, str. 2.3 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 100.

Page 197: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 199

isuju njemu, autentičnost 66 rubaija ostaje da bude besprekorna1.U njegovim rubaijama se susrećemo sa lucidnim rečenicama okojima nećemo ni pomišljati da su izveštačene ili zasnovane naformalizmu; u njegovim rubaijama se nazire čvrstina i kras-norečivost kakve su u sličnim delima besprimerne. Njegovepesme, takođe, na osoben način, uglačava leksika na koju se onusredsređuje, tako da će joj odgovarati tek ono što će, u nadola-zećim razdobljima, obasjavati Sa'dijeve i Hafizove pesme. Men-janje mesta jedne reč i u distihonu, odmah će izvrgnutipromenama čitavu njegovu estetičku strukturu. Leksikološkistadijum njegovih rubaija, uglavnom, potporava udubljivanja ubit vina i pijanstva / opojenosti, a upravo su tu mnogostrukoprizivani i psihološki termini. Svuda su, tako, prisutne reči kaošto su: vino, piće, vrč, pitki (gutljaj), bokal, zabavljač, pa muka,gnev, večnost, hila, podvala, melanholija... On se u svojimrubaijama nije pokazao kao pesnik koji će samo razvijati sjajneslikovite prizore, on je uspostavljao zadivljujući svadbeni vezizmeđu poetskih prizora i svojih filosofskih meditacija kao ipronikavanja u nauča obzorja. U njegovoj pesmi će čitalac, najednoj strani, nabasati na izvesni osetilni fenomen koji je preuzetiz pesnikove spoljašnje sredine, a na drugoj strani, na iz nje-govih filosofskih i naučnih promišljanja apstrahovanu pred-stavu; drugim rečima, onamo je stvaranje logičke spoljašnjosti, aovamo pesnikove sagledavajuće, perceptivne uživljenosti. Samosu, primera radi, u ovoj rubaiji:

Ovo je taj pehar što ga razum slavi,sto poljubaca, iz dragosti, na čelo mu stavi;

te ovaj Grnčar vremena takav pehar fini,napravi i opet ga od zemlje sastavi.

korišćena istovremeno, tri semantička elementa:1- promišljanje smrti, što proishodi iz jednog logičkog

iskustva,

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2, str. 529.

Page 198: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

200 Istorija persijske književnosti

2- zasebno čovekovo doživljavanje smrti i pomisli na nju i3- pesnikova pasija (afsus, pahlavijski apasos).Zbir ova tri elementa podignuće, ustvari, semantičko i

umetničko zdanje ove pesme. Hoćemo iskazati da se tek onda,kada, u okviru jednog uobičajenog doživljavanja smrtnog časa,slikovito biva prikazan pehar koga razum baca na zemlju, paonda i Grnčar vremena koji napravi ovakav fini pehar i opet gabaci na zemlju, daje pesnikova prava veština1.

Slikoviti prikazi u Hajjamovim pesmama su sročeni uopaske koje sasvim jesu duševne i unutrašnje, te možda samodonekle spoljašnje, odnosno opipljive, dakle upravo onakve dabi učinile različitima njegove rubaije od svih ostalih pesama izonog razdoblja. Sledeća Hajjamova rubaija će, takođe, pokazatiuspostavljenu najbriljantniju harmoniju između psihološke sim-patije i slikovitih prizora, ili da kažemo između predmeta ipojma, i reči i slike:2

Oni što su svu vrlinu i uljudbu opasali,zahvatanjem savršenstva ko sveća u društvu sjali,

nisu mogli naći puta što iz tamne noći vodi,ispričali su bajku jednu i u zemlju upali.

Zbog osobene strukture svojih misli, Hajjam je znatno višenego ostali pesnici u persijskoj književnosti, podstakao duge ikomplikovane rasprave među kasnijim autoritetima. Moguće jeda su Hajjamovo poznavanje mudroslovlja i filosofije, njegovbliski odnos sa Avicenom, te promišljanje nauka helenističkihfilosofa, bili dovoljan razlog da u njegove rubaije budu utisnutipojmovi kao što su: sumnja / skepsa ili želja za nasladom,premda ne treba očekivati da pravi razlog tome bude olakorazotkriven. Radije će biti da je on, nakon što je iščitao mnoge

1 Šafi'i Kadkani, Sovar-e hijal ... str. 26-27. [Nije baš jasno koliko ćeobjašnjenje: «pehar koga razum baca na zemlju» moći da odgovaragore datoj rubaiji na koju se, najverovatnije, odnosi.] – (beleška prevo-dioca)

2 Hedajat, Taraneha-je Hajjam, str. 74.

Page 199: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 201

knjige i provodio svoje vreme, najčešće, u razmišljanju, najposle,doznao da ono što zna o realnosti, zapravo, samo po sebi, nijerealnost, nego samo senka realnosti, što će reći da smo mi večnoporaženi u pokušaju da se domognemo istine. Možda je baš ovonjegovo insistiranje da čovekova ruka neće dodirnuti istinu,moralo da se okonča bacanjem anateme na njega1. Fundamen-talno uporište njegovih pesama smiruje u sebi jadikovanje ižaljenje na proces započinjanja i dočinjanja čovekova života; onsmera da postavi, zapravo, pitanje o tajni stvaralačkog čina, ozagonetci postojanoga sveta, pitanje koje će se, obavezno, sva-kom filosofu ozbiljno nametnuti:

Ovom krugu u kome živimo i mremoni početka niti kraja naziremo.

Niko ni da pisne o toj reči pravoj:otkuda smo došli, kuda li idemo.

U srcu njegovih pesama je još naznačena i tuga, tuga zatošto je na kraju života, ipak, nestajanje; a zašto bi se to sve moraloistrošiti umiranjem? Ovih nekoliko Hajjamovih nazora će sva-kom istraživaču podvući činjenicu da je on bio pesimista;naravno, pesimizam nije svojstven isključivo Hajjamu, još prenjega su na taj način sagledavali svet i Zekerijah Razi, paAbul-'ala Mo'ari2.

Hajjam tvrdi da su ljudi zatočenici po sili izbijanja raznihdogađaja, oni, po njemu, nisu više do obična igračka koju Igraču sferama vrti u svojim rukama. On to, sasvim izričito,objašnjava u sledećoj rubaiji:

Nije trop nego – da se pravo kaže,Nebo igra, ko figure ljudi važe;

1 Zarinkub, Ba karavan-e Hille, str. 132. 2 Ibid., str. 137.

Page 200: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

202 Istorija persijske književnosti

malo igra s nama na šahu života,pa nas onda redom u koš smrti slaže!

Načelo o želji za uživanjem i maksimalnom okorišćavanju oovosvetskim slastima, takođe, prožima njegove pesme sasvimuočljivo, da se za to ne bi moglo baš iskazati da ne liči na prop-ovede starogrčkih mudraca kakvi su bili Demokrit i Epikur1. On ujednoj rubaiji daje sledeće promatranje:

Ustaj i ne tuguj za svet prolazni,veseo budi, jedan tren u sreći provedi.

Da beše u biti svet barem malo veran,ne bi na tebe došao red – zbog drugih.

Kako god bilo, intelektualne glavnine Hajjamovih orijent-acija mogu biti sumirane u: zapitkivanjima o tajni stvaralaškogčina, pa u premišljanjima bola usred životarenja, predvečnosti,vremenskog ciklusa, obrtljivih čestica, u iskorišćavanju svihdobrih prilika, te udubljivanju u ništavnost i apsurdnost ovogasveta2.

Još da kažemo i da se posebno mora obratiti pažnja naskorija istraživanja o Hajjamu: Ficdžerald (Fitzgerald) je sačinioengleski prevod njegovih rubaija, a Rus žukovski je prikupiosve njegove rubaije i ponudio o njima izvanredna usred-sređivanja. Artur Arberi (Arthur Arberry) je, takođe, o njego-vom stilu i naučavanjima izveo sjajne kritičke studije, dok su uIranu Forugi i Sadik Hedajat, kroz svoja kritička istraživanja imajstorska iščitavanja rukopisa, predstavili, cepidlački, njegovepesme. No, Hajjam nije za sobom ostavio samo rubaije, on jeispisao razna naučna i filosofska štiva, kao što su: Nouruz-nama(Spis o novogodišnjem prazniku), Risale-je vudžudije (Poslanica oegzistenciji), odnosno Ravdat al-kulub (Perivoj srcima), pa pre-

1 Ibid., str. 137.2 Šamisa, Sejr-e roba'i, str. 151-155.

Page 201: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 203

vod Avicenine Al-hutba al-gara' / al-gharra' (Beseda naj-bleštavija)1.2

2.2. Dupli distihon (do-bejti)

Do-bejti, odnosno tarane ima sličnosti sa rubaijom u tojmeri što je spoljašnji oblik ove poetske forme, takođe, sačinjenod četiri polustiha, a i struktura rime joj je kao i kod rubaije.Ovoj pesmi su primerena još imena «fahlavijada» ili «fahlavi-jade» (fahlavi ili fahlavijat). Fahlavi, proarabesano od pahlavi, jebio službeni jezik u vreme Sasanida, koji je i posle osvajanjaIrana od strane muslimana, korišćen u raznim krajevima Irana,ovaj put, sa najšarenijim narečjima; stoga su onakve pesmeoslovljavane «fahlavijadama», dočim se mnoge od onih duplihdistihona nije ni znalo ko ih je spevao3.

Rekosmo, već, da ova poetska forma biva razlučivana odrubaije zbog sasvim malih razlika, a one se, zapravo, nameću uprozodičkom ritmu duplog distihona. Ritam ove pesme, pod-lazeći pod metar hazadž, nastaje kada se dva puta ponovimafa'ilun pa onda usledi jedan put mafa'il ili fa'ulun4. Dakle, pro-zodički ritam duplog distihona jeste mafa'ilun mafa'ilun fa'ulun ilimafa'il. Maliku-šu'ara Bahar je u svojim istraživanjima pokazaoda ovaj ritam pripada sasanidskim poetskim ritmovima i da je,pretrpevši izvesna preinačavanja od kada ga je privila islamskacivilizacija, izrastao u zasebnu prozodičku formu. Iz starih vre-mena nam je dospelo u ruke, npr., Deraht-e asurik (Ašurijansko

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 2., str. 914.2 Najznačajnije prevode Hajjamovih rubaija su priredili, kod nas, dr

Fehim Bajraktarević, pionir univerzitetske naučne orijentalistike unašoj zemlji, i Safvetbeg Bašagić, koji su pesmama prilazili sa dvarazličita nauma: drugome nije smetalo da bude dovoljno slobodan urazvijanju, ponajpre, umetničkog izražavanja, a prvi je, odvažno,smerao da, ne povredivši svoju vernost originalu, ponudi, čak, jednoizvrsno književno delo. Mi smo se pri prevođenju ovde donošenihrubaija, osim u zadnjoj rubaiji, poslužili, ne u potpunosti, njihovimprevodima. – (beleška prevodioca)

3 Šamisa, Sejr-e roba'i, str. 264.4 Mo'tamen, Tahavol-e še'r-e farsi, str. 99.

Page 202: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

204 Istorija persijske književnosti

drvo) na pahlavi jeziku što je sročeno u ovom ritmu1. Šems Kajsu svome Al-mudžma' spominje, u vezi sa duplim distihonom, trirazličita ritma: «mafa'ilun mafa'ilun fa'ulun», «fa'latun mafa'ilunfa'ulun» i «fa'ilatun mafa'ilun fa'ulun». Zatim, o prvom ritmu kažeda je to najprijatniji ritam fahlavijada2, dočim će o ritmu drugegrupe insistirati da pripada zehafatima ritma «fa'latun mafa'ilunmafa'ilun», a to je, ustvari «metar mošakel» u vezi kojega je onistakao da su fahlavijade bivale sastavljane, takođe, i u vrsti mah-zuf / s izostavljanjima ovoga metra3. Kasnije su njegova mišljenjaizvrgnuta podozrenjima, zbog kojih je prof. Dželaludin Homa'ipotvrdio da je upravo ovaj ritam mafa'ilun mafa'ilun fa'ulun ritamtarane4. Dr Hanlari se, pak, u svojoj vrednoj knjizi Vazn-e še'r-e farsi(Ritam persijske pesme) udubljuje, na pravi naučni način, u pro-zodičke i filološke pristupe duplim distihonima; on veruje daključnu ulogu u duplom distihonu imaju akcentuacija i rasteza-nje dugih i kratkih slogova, te nejednakost u brojevima slogova urazličitim polustihovima5. S druge strane, tome još treba prido-dati, prilikom promatranja strukture duplog distihona,osobenost izgovornog i lokalnog tkiva pesminog jezika koji će, uto nema sumnje, ostaviti uticaja na njene prozodičke ritmove,kao i na njenu sintaktičku strukturu. Nadalje, pošto ovakvepesme predstavljaju zaostavštinu iranske poetske tradicije, onoće se nazirati da budu implicirane folklorne pesme; zbog toga nebi trebalo očekivati da u njima bude ostvarena usklađena isložna struktura klasične pesme.

Dupli distihon je u svom razvijanju kroz istoriju, osimtoga što je bio posvuda prisutan među pučkim masama, pro-dreo i u spise izvesnih pesnika, kojih, ipak, nije bilo mnogo. U

1 Golbon, Bahar va adab-e farsi, tom 2, str. 72.2 Šems Kajs, Al-mu'džam ... str. 112.3 Ibid., str. 113. (U 'Amidovom rečniku / Farhang-e 'Amid pod terminom

zehaf [množina: zehafat] je dato sledeće objašnjenje: «To je, shodno ter-minologiji prozodije, svako preinačenje koje se izvede u prozodičkimjedinicama afa'ila, tako što će im biti pridodano, odnosno izostavljenojedno ili više slova, drugim rečima, to su promene koje bivajuupražnjene u osnovnim, zdravim delovima, kako bi iz njih proishodilisekundarni i nezdravi delovi».) – (beleška prevodioca)

4 Šamisa, Sejr-e roba'i, str. 309.5 Hanlari, Vazn-e še'r-e farsi, str. 71.

Page 203: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 205

centralnom krugu je, u petom/jedanaestom veku, hadžeKemaludin Bondar Razi, koji beše dovrski pesnik Bujida (Al-iBuje) i živeo je u vreme Medždu-doulea Dejlamija, sastavljaopesme prema narečju stanovnika grada Reja, na jugu današnjegTeherana, premda je po mišljenju Šemsa Kajsa njegov jezik imaobliskosti sa dari jezikom1. Mi, danas, ne možemo, u vezi sa nje-govim pesmama, doneti preciznu konstataciju, budući da jeiznalaženje detalja o dijalektu naroda iz Reja u petom/jedanaes-tom veku pretežak, i možda čak nemoguć zadatak. Šems Kajs,koji je i sam bio iz Reja, takođe, pri razmatranju BondarRazijevih pesama piše: «Bondar je, odista, bio imitator, nikakone inovator2.» Ovaj pesnik je sastavljao i izvrsne panegirike,jedan primer kojih je spomenut u Al-mu'džamu3:

Hej što mu je veličina i snaga vremena ovog sva,starateljstvo beše baš uglačano od Tavadža Heravija.

Hamdulah Mostoufi o njegovom divanu govori: «Njegovdivan je poznat i autoritativan ... a poznata je, kako više ne bimogla biti, i Bondarijeva Čamuš-nama (Spis o jogunastom)4.»

U petom/jedanaestom veku je zablistao i najkrupnijipesnik persijskih duplih distihona, Babo Tahir. On pripadagrugi pesnika iz sredine petog/jedanaestog veka i živeo je uvreme Togrula Seldžučkog. Njegovo rođenje se desilo uzavršnim godinama četvrtog/desetog veka; to, ustvari,proishodi iz zabeleženog Togrulovog susreta sa njim koji se zbio447/1055. godine kada je on, već, bio usavršeni gnostik koji jeokušavao mističke uzlazeće pojavnosti. Autor Rahat as-sudura(Prijatnost prsima) je pisao o tom susretu na 98-oj i 99-oj stranicisvoje knjige.

Rešid Jasami smatra da je Babo Tahir rođen negde 390/999. ili 391/1000. godine, te spominje da je mesto njegovogrođenja bio grad Hamedan ili provincija Loristan5. Hedajat, pak,

1 Šems Kajs, Al-mu'džam, str. 164.2 Ibid.3 Ibid., str. 163.4 Hamdulah Mostoufi, Tarih-e gozide, str. 723.

Page 204: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

206 Istorija persijske književnosti

uzima 410/1019. za godinu Babo Tahirove smrti, što se činiizuzetno teško prihvatljivim1. U nekim izvorima je nazivanHamedancem, a u drugima Lor. Postoji, zapravo, verovatnoćada je ovaj pesnik svoj život provodio u oba pomenuta krajolika.U Horam-abadu [glavni grad u provinciji Loristan] je i danaspoznata jedna mahala koja nosi naziv po Babo Tahiru. S drugestrane, u njegovim pesmama su prizivani Hamedan, te planinaAlvand. Njegov grob je smešten u Hamedanu, na jednombrdašcu u severozapadnom delu grada, u četvrti koja je bilapoznata po imenu Bon Bazar.

Od Babo Tahira nam je dospela u ruke jedna zbirka nje-govih kratkih izreka na arapskom koja razotkriva njegovagnostička naučavanja. Zbirka je podizana na čvrstim temeljimazazivanja Boga (zikir), bogospoznaje, ekstaze, ljubavi...Međutim, posebna pažnja se mora pokloniti kolekciji njegovihtarana, pesmama prepunim nenačetih i neokušavanih gnostičkihsimpatija, pretočenih u divne, iskrene rečenice. Mi u njegovimtaranama / duplim distihonima nailazimo na čoveka koji razvijajedinstven pev, pev po kojem se celom razliva tuga. O BaboTahirovom jeziku se tvrdi, zapravo tako misli jedan brojistraživača, da je to lorski jezik, međutim, Hadanak je, u svojimudubljivanjima pokazao da u Babo Tahirovom jeziku nije protu-ran, isključivo, loristanski dijalekt, nego da se radi o sinteziisprepletenih narečja. Koulman Hauard (Coleman Howard)predlaže sintagmu «pahlavidsko islamski» da bude primerenaosobenom Babo Tahirovom jeziku.

Protezana sadržina Babo Tahirovih duplih distihona jeposve oskudna. Jedan broj onih pesama su ljubavne i u njima seretko usredsređuje na gnostičku ljubav; neki su njegovi duplidistihoni prožeti priprostim pevanjima o Bogu; i sve što ostaje,biće usmeravano, uglavnom, da osmisli lično, privatno, daponudi opis življenja jednog derviša razvratnika (qalandar). No,njegovo opisivanje derviša je izuzetno profinjeno; on, umesto najastuk, svoju glavu spušta na opeku, grozi se od stanja duhovne

5 Ripka, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 357.1 Hedajat, Rijad al-'arifin, str. 167.

Page 205: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 207

uzrujanosti, ali se, istovremeno, ne odriče konstantne tuge iutučenosti. U novije vreme je izvesni istraživač prebrojao sveteme koje su korišćene u njegovim duplim distihonima i konsta-tovao da: sklonost prirodi, samospoznaja, sagledavanje posvudaBoga, utonulost u ljubav, opis srcokradljivice, ushićenost, tuma-ranje, plač i jadikovanje, gorljivost i usijanost, tužbovanje i vika-nje, rasrđenost, te premišljanje eshatološkog časa – jesufundamentalni koncepti Babo Tahirovih duplih distihona1. Dabi se izravnije uživeli u njegove duple distihone, u nastavkućemo se, skoncentrisati na jedan od njih:2

Ja sam onaj prefrigani što mi ime beše kalandar,nit' kuću imam, nit' dom imam, niti sidro ja;

kad dan dođe sve se vrtim oko sokaka tvog,kad noć dođe na opeke spustim glavu ja.

Ovaj dupli distihon, pored toga što je prožet izvrsnomgnostičkom doktrinom, ustanovljava objašnjenje o gnostikovojzbunjenosti [ontološko-hijeroistorijskoj] usred tumaranja. Kaošto smo naznačili, u lingvističkoj strukturi je naglašavanoposebno narečje iz petog/jedanaestog veka. Mu (man / ja), hun(hane / kuća), mun (man / dom), aja (ajad / dođe), šo (šab / noć)ispunjavaju izgovorno tkivo ove pesme, s tim što se pesnik, upodizanju estetičkog zdanja, okoristio i o pučku / popularnukulturu, kao na primer u slučajevima prefriganstva, kalan-darstva, vrtenja oko sokaka, spuštanja glave na opeku, svegaonoga što, istovremeno, samo predstavlja i stilističke karakteris-tike pesnikovog stvaranja. Međutim, izgleda tako da je BaboTahirova veština u prizivanim primerima prirodna, odnosnosamoizlivena, a upravo je to bio uzrok da Babo Tahirovi duplidistihoni budu prigrljeni od strane narodnih masa, ili dakažemo, da uživaju nekakvo društveno sazvučje. Ovakva sud-bina njegovih pesama je, ipak, počela da predstavlja ogromni

1 Azka'i, BaboTahir-nama, str. 255.2 Babo Tahir, Divan-e aš'ar, str. 8.

Page 206: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

208 Istorija persijske književnosti

problem u njihovom prikupljanju, budući da su mnoge pesmelokalnih autoriteta, zbog toga, mogle da provale u njegovosobni korpus. Njegovi dupli distihoni su štampani u dostanavrata. Po prvi put su bili plasirani 1274/1857. u Teheranu ulitografskom izdanju koje je obuhvatalo i Hajjamove rubaije.Nakon toga izdanja, pojavila su se i izdanja iz Bombaja, Pariza iLondona.

Između svih izdanja je najpoznatije, svakako, ono odpokojnog Vahida Dastgerdija, 1311. solarne po hidžri / 1933, pazatim 1331. solarne / 1953, gde su zajedno sa 356 duplih disti-hona štampane i kratke izreke. Zadnje izdanje njegovih pesamaje ugledalo svetlo dana 1350/1972. godine1. Evo još nekih nje-govih poznatijih duplih distihona:

Gordi soko bijah ja, otiđoh u lov,mračnoruki metkom pogodi me u krilo.

Idi, nemoj neobazriv lutati po naplavinama,svak ko neobazriv luta, neobazrivog ga metak strefi.--------------------------------------------------Jedan zemljoradnik jadni u ovoj ravnicis očima krvavim sadio je gorocvet;

sve sadio i sve govorio: «Oh čemera!Mora se i saditi i izdahnuti u ovoj ravnici.»--------------------------------------------------Ako je srce srcokradljivica, pa ko je srcokradljivica?A ako je srcokradljivica srce, kako se to srce zove?

Srce i srcekradljivicu sve isprepletene vidoh,ne znadoh srce šta je, ni srcokradljivica ko je.--------------------------------------------------Imam srce od ljubavi tvoje izbezumljeno i zbunjeno,čim ja trepnem, poplava od suza izbije;

1 Azka'i, BaboTahir-nama, str. 232.

Page 207: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 209

primer srcu zaljubljenog jedno drvo mokro beše:s jedne strane gori, a sa druge krv u vodi lije.--------------------------------------------------Vidoh gorocvet jedan u okrilju trna,rekoh: «O gorocevetu, kad ću ti ja brati cvet?»

Reče baštovan: «Moraš oprostiti,drvo prijateljstva kasno daje plod.»

Kasnije, u šestom/dvanaestom veku je Pur-Farejdun, kojibijaše iz Širaza, sastavljao duple distihone. U osmom/četrnaes-tom veku, Šaraf-šah Arif Gilaki je u ovoj formi sročavao pesme,koje je prikupio g. Ibrahim Fahraji. Od Muhameda Magrebija odTabriza (umro 809/1406) je, takođe, ostao jedan broj duplih disti-hona sa azerskim dijalektom. U doba Safavida su Mula Sahariod Teherana i Sufi od Mazandarana (umro 1035/1625) slagaliduple distihone. Nadžma Širazi, Huseina Sistani i IskanderBabadaj pripadaju kompozitorima duplih distihona, o životukojih se još uvek niko nije domogao bilo kakvih podataka. Duplidistihoni su se održali čak do današnjice i u našem razdoblju suih razvijali autoriteti kakav je Fajiz Daštestani (umro 1330/1911).

2.3. Oda (kasida)

Kasida znači ono što beše smerano, osobenu nakanu, a poterminološkim odredbama pokazuje pesmu u kojoj je razvijanaposebna namera (qasd), na šta se treba nadovezati da je onanamera, temeljno, «hvalospevanje»1. Čini se da je ovo prva per-sijska poetska forma koja je, u postislamskoj persijskojknjiževnosti, definisana možda po ugledu na arapsku pesmu.Oblik i njena spoljašnja struktura se jednostavno razlučuju odostalih persijskih poetskih forma. Uglavnom se prvi polustih ukasidi rimuje sa drugim polustihovima u svakom distihonu. Uvezi sa brojem njenih distihona se nekad spominje cifra od 20 do

1 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 265.

Page 208: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

210 Istorija persijske književnosti

170, međutim bilo je i pesnika koji bi stvorili kasidu samo sa 15distihona; ovo umanjivanje, odnosno povećavanje distihona ukasidi jeste, izravno, spregnuto sa samim predmetom pevanja,pa, takođe, sa pesnikovom veštinom, izabranim prozodičkimritmovima, te njenim muzikalnim strukturama kao što su pos-lerimovani identični refren (radif) i rima. Shodno ovim pro-matranjima, persijska kasida, kada u njoj biva razvijanafath-nama (spis o vojevanju), ne zadržava se, čak, ni na 170 disti-hona1.

Koncepti koji su raskrinkavani u kasidi su, uglavnom,prošarani; najprisutniji su panegirik, propovedanje, mudripokazi, čestitanje, saučešće, žaljenje, opisivanje, te spis o voje-vanju, ili o vinu. U kasidama se, a to je jedna od karakteristikaove poetske forme, usred slaganja distihona, najednom, umeštaiznovapočinjuća rima – baš kao u prvom distihonu (matla'), štoje, ustvari, svojstveno persijskim kasidama, u kojima, dakle,pesnik, katkada, ustanovljavanjem nove rime u prvom polust-ihu negde u odveć razvijenoj kasidi izvodi takav tadždid-e matla'(ponovno načinjanje prvog distihona); autor Al-mu'džama u vezisa tim ukazuje da će, ako se u persijsku kasidu ne ugraditadždid-e matla', ona biti podizana u formi fragmentarne pesme2.Spoljašnja struktura kaside sadrži četiri dela:

a) početni deo kaside se naziva «tašbib» (doslovno: sećanjena mladost), «nasib» (prefinjena pesma o ženama), ili «tagazzul»(udvaranje) i uglavnom se u njemu usredsređuje na hvaljenjevoljene, odnosno na opisivanje lepota prirode, gozbe ... Ovajdeo je, najverovatnije, imao zadatak da ostavi na hvaljenoganajlepši psihološki utisak i da ga pripremi da se skoncentriše naglavninu – hvalospev. Pridodajmo tome i to da u ovom delukaside bivaju utisnuti, još, pesnički pogledi u okviru metafora islikovitih iskaza, a to će, ponekad, učiniti da se taj deo da kaočitava pesma, baš poput romantičarskih pesama. Ukoliko kasidane bude imala ovaj deo, biće označena kao «moktazab»(prekraćena).

1 Homa'i, Fonun-e balagat va sena'at-e adabi, str. 103.2 Šems Kajs, Al-mu'džam ... str. 361.

Page 209: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 211

b) Uglavnom se između uvodnog dela kaside i njenogglavnog jezgra (hvalospeva) donose jedan ili dva distihonapomoću kojih pesnik prelazi iz uvoda u hvalospev i kao da sebaš tu premoštava čisti pesnički mundus, te zakoračava u jedanizmišljeni svet usred hvalospeva. Ova prevlaka će nositi naziv«tahallos» (doslovno: spašavanje; ovde: pribegavanje ka hval-jenju), a prelazak iz uvoda u hvalospev predstavljaćeumnogome vešt poduhvat pri kome će se, tek tada, najboljepokazati pesnikova umetnost. Najčešće se taj postupak prizivasintagmom «hosn-e tahallos» (fino izbavljenje). Navešćemo zaprimer Manučehrija (umro 432/1040) koji je u jednoj svojojkasidi, nakon što je opisao novogodišnji praznik, perivoj, cvet iljubljenu, ovako prišao eulogiji:

Ptice se za cvet sve zajedno dobrano mole,za telo i dušu zapovednika, vel'kog gospodara nearapa,

vel'kog gospodara što sem sa zadovoljstvom Gospodara,po čitavoj površini zemlje ne napravi baš ni jedan korak ...

Po završetku ovoga distihona, on je, odmah, započeohvalospev sultanu Mesudu od Gazne.

c) Sada nastupa glavno, centralno jezgro kaside –hvalospev. Ovde pesnik pokazuje sklonost nekoj vrsti epopeje,te kao da je onaj ko biva pohvaljen, ustvari, njegov epski junakkoji okušava svoje prisustvo u kasidi; zbog toga se, ponekad,može nabasati na slučaj da se pohvaljenoj osobi primere natpr-irodne osobenosti epskog junaka, pa i epske prirodne hiper-bole. Pri razvijanju eulogije, učestalost epskih i ratničkihtermina je izdaleka zapažena, a o svakom pojedinačnomsvojstvu pohvaljenoga se donosi po nekoliko distihona. Da poh-valjeni, odista, poseduje u sebi sve te odlike, to bi trebalo izvrg-nuti sumnji, iako se tako nešto moglo i nazirati, jer pesnik će, nemože biti drugačije, hvalospev sročiti po volji pohvaljenoga.Jezik pesme će, usled toga, previđati slikovito izražavanje imetafore i privržiti se aluzivnom ustrojavanju, premda se zapronicanje u srž onih aluzija neće provoditi, nipošto, dugo vre-

Page 210: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

212 Istorija persijske književnosti

mena. Nekada će pesnik, kroz hvalospev, predstaviti hvaljenogačak kao da je superiorniji u odnosu na sve ostale, pa će, olako,iskazivati da je hrabriji čak i od Rustama i Esfandijara, te svihdrugih legendarnih pelivana. Zaključićemo, dakle, da se funda-mentalna unutrašnja struktura kaside daje u hvalospevu, a to ćepodvući konstataciju da epika uspostavlja unutrašnju strukturukaside1.

d) Završni deo kaside se prepoznaje kao «šarite» (uslovl-janka) u kojoj se pesnik moli za uspeh pohvaljenoga i zbog togaovaj deo biva nazivan «molitvom za ta'bid» (ovekovečenje), paće ono šarite, po čemu je završetak kaside poznat, samo pokazi-vati da se upotrebljavaju uslovne rečenice.

Kasida je u svom napredovanju kroz istoriju ozbiljilaaktivnu uključenost sve do sedmog/trinaestog veka, premda sunajmarkantniji stvaraoci kasida živeli u četvrtom/desetom,petom/jedanaestom i šestom/dvanaestom veku. U ova tri veka,kasida je bila osnovnom poetskom formom u skoro svimknjiževnim krugovima unutar i izvan Irana, međutim, uslednovih društvenih i političkih okolnosti koje su se nametnuleonamošnjim književnicima u sedmom/trinaestom veku, ona jepočela da okušava dekadenciju, pa je Sa'di bio poslednjiautoritet koji je sastavljao majstorske kaside, čak toliko vešto daje uspeo da se u kasidi preusmeri od panegirika na davanjesaveta / nasihata i da svog pohvaljenoga ovako savetuje:

Sve se ređaju vladari u ovom seraju uzajmljenom,sada kad je na tebe red, o vladaru, pravdi se okreni.

Nakon što su puna tri veka njena forma i oblik bili postav-ljani za temelj persijske pesme, kasida je postepeno, zbog prom-ena koje su izbile u vezi sa književnim vrstama, preinačavana ugazel i u toj preobrazbi će struktura uvodnog dela kaside imatida bude posebno promišljana.

Persijska kasida je, katkada, nazivana različitim imenimas obzirom na njen sadržaj, predmet u koga se biva udubljivano

1 Šamisa, Anva'-e adabi, str. 271.

Page 211: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 213

u njoj, ili po njenoj rimi; nekada zbog rime koja jeste jednoslovo, npr. a / alef biva nazvana «alefije», a ako je ono slovo b / ba'- «ba'ije», te ako se radi o slovu t / ta' onda je poznata kao«ta'ije». Ako se u njenom uvodu donose opisi proleća / behar,nazivaju je imenom «beharije», a ako je opisivana jesen / hazan,kasida će nosti naziv «hazanije». Nadalje, ako se za predmetkaside uzme hvalospev / madh, biće «madhije», a zvaće se «hab-sije» ukoliko se bude radila o pritvoru / habs1.

Prvi autor persijskih kasida, naravno misli se na kaside čijiće oblik i opseg biti savršeno izveden, jeste Rudaki. Abu Abdi-lah Džafer ibn Muhamed kročio je na ovaj svet u selu Rudak uokolini predela gde se Samarkand graniči sa okolnim mestima.U vremenu kada su Samanidi uspeli da se domognu najdomi-nantnije vlasti u Horasanu, on, pa zajedno s njim, Abu Šakur odBalha, Abul-mu'ajid od Buhare, Faralavi, Šehid Balhi i još neko-liko izvrsnih pesnika, doveli su persijsku pesmu do vrhuncakrasnorečivosti, tako da je mogla da bude stavljena odmahpokraj arapske pesme. O početku Rudakijevog života ne znamomnogo. Već negde oko 290/902. godine u svom rodnom mestukoje se danas nalazi na severu Tadžikistana i poznato je poimenu «Kešlak-e Banđrud», uživao je veliku slavu kao pesnik ipevač / honijagar, te je zbog toga otišao na samanidski dvor.Odnosi sa dvoraninima i posećivanje sa visokim samanidskimautoritetima, ostavili su uticaj na njegov način života. Rudaki jenajpre otpočeo da stihuje Kelilu i Dimnu, međutim danas je unaše ruke dospelo samo nekoliko tih njegovih distihona. Znača-jno je u vezi njegovog života to da je on bio slep. A, je li on bioslep od rođenja? Na ovo pitanje su Avfi i Đami dali pozitivanodgovor, ali biće da se njegove pesme suprostavljaju tome;naime, verovatno je on 325/936. godine proteran sa dvora izrazloga što je, tako je bilo naznačeno u osudi, pristajao uz Kar-matije, pa mu je, kasnije, zbog toga presuđena kazna da budezaslepljen2; do tada je Rudaki održavao prisno prijateljstvo sa

1 Homa'i, Fonun-e balagat va sena'at-e adabi, str. 116.2 Nafisi i Braginski, Divan-e Rudaki Samarkandi, str. 14.

Page 212: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

214 Istorija persijske književnosti

vezirom Abul-fazlom Bal'amijem koji će biti smenjen sa vlasti326/937. godine.

U knjigama je spominjano da je Rudakija uvek pratio«ravija» njegovih pesama. Ravija (doslovno: prenosilac) je utradiciji persijske pesme osoba koja bi pamtila pesnikove pesmei pevala ih, melodično, na svečanostima. Ime Rudakijevog ravijeje bilo Mâđ ili Mađ. Ako bi, u vezi sa Rudakijem, dali pravoautorima raznih hronika, onda bi za njega morali da tvrdimo daje bio, verovatno, najplodotvorniji pesnik na svetu; neki, poputRešidija od Samarkanda (šesti/dvanaesti vek), koji je to naznačiou svojoj Sa’d-nami, tvrde da je on sastavio jedan milion i tristahiljada distihona. Đami spominje cifru od sto hiljada i trista dis-tihona. Postoji verovatnoća da su u tu cifru ušli i Kelila i Dimna ustihovima, poznata priča Sandbad-nama, te poema Ardavi-raf-nama, koje je sve Rudaki bio pretočio u poeziju. Ipak, Rudak-ijev značaj u kasidama ostaje da bude neprikosnoven. U njegovekaside nisu utisnuta preterana uveličavanja, niti prekomernahvaljenja pohvaljenog lica, čak se on u hvalospevima u svojimkasidama ne moli više negoli za dug život kojeg želi svome poh-valjenome. Rudaki je stvarao i majstorske žalopojke / elegije.Svoje majstorske odlike on je, na najprefinjeniji način, pokazao užalopojci Šehidu Balhiju, kao i u onoj Moradiju. Njegovi poznatidistihoni:

Povorka Šehidova ode pre,a onu našu vidi za njom i razmisli.

Okom brojeći jedno telo je manje,a razumom brojeći je više od hiljadu.

uzimali su se za svuda prizivani primer u persijskom jez-iku od kada ih je on sročio u okviru žalopojke mudrom filosofuŠehidu Balhiju. Kroz njegove kaside su, ponekad, provlačeni iizvesni sarkazmi, bez toga da se u njima upotrebi kakva hiper-bola, nego se u njima, uglavnom, oseća blagost i nipošto arogan-cija.

Page 213: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 215

Tagazulati u njegovim kasidama su predstavljali, zapravo,temelj na kome su, kasnije, razvijani gazeli. Opisivanjeljubavnice i prilika koje okružuju zaljubljene one tagazule u nje-govim pesmama čine posebnima. Samo je još u sledećem vekuFarohi uspeo da složi takve tagazule. Hamrijati (spisi o vinu),kakve ih sagledavamo, takođe, u književnostima drugih naroda,npr. u grčkoj i arapskoj književnosti, uživaju poseban značaj uRudakijevoj pesmi. Utvrđena poređenja, te nenačete metaforesamo su neki primeri stilističkih karakteristika Rudakijeveknjiževne karijere:

Donesi tog vina što bi rek'o da je tečni rubin čisti,ili je kao potegnuti mač pravo ispred sunca.

A persijska hamrija je, odista, kulminirala u njegovoj sle-dećoj kasidi1:

Majku vina treba ko žrtvu prineti,dete joj uzeti, u zatvor ga strpati.

Rudakijeve pesme su početkom ovoga veka razlučene /prikupljene od strane prof. Saida Nafisija, no, nažalost, od ono-liko pesama, danas mi raspolažemo samo sa 1047 distihona kojisu, skoro svi, pribeleženi u starijim rečnicima i hronikama. Jošda dodamo da se za godinu Rudakijeve smrti zna 329/940. god-ina.

Teozof Medždudin Abul Hasan ili Abu Ishak Kasa'i Mar-vazi takođe pripada izvrsnim kompozitorima kasida izHorasana. Rođen je, na to i sam ukazuje, 341/952. i bio je živ do391/1000. godine. Bio je, jedno vreme, na dvoru potomakaSamanovih, a zatekao je i gaznevidsko doba. U početku je biopanegirist, no kasnije se pokajao zbog toga, te je, najverovatnije,pokazivao sklonost da daje savete. Najverovatnije je bio pristašaši'ijske duhovnosti i to osvedočavaju njegove pesme u kojima jeveličao Alija – neka je mir Božiji na njega – i oplakivao pale

1 Divan-e Rudaki, str. 98.

Page 214: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

216 Istorija persijske književnosti

hijeromučenike karbelanske. Ustvari, on je pionir u persijskojknjiževnosti u razvijanju oplakivanja / rasa poginulih u Karbeli,što će reći da je sa njim uskrsla / začela ši'ijska pesma. Kasa'isvoju pesničku veštinu ponajbolje pokazuje u kasidi, a odmahse, nameće i kao maestro par ekselans za načinjanje novih kon-cepata, te podizanje prefinjenih značenja, deskripcija ipoređenja. Pored toga, postigao je velike uspehe i u davanjusaveta i mudrih pouka i tako utro stazu kasnijim pesnicimakakav je Nasir Husrev. On bi umeo da u kasidu utisne i filosof-ska naučavanja:

Duša i um ili hodaju po ovoj sferi zelenoj,ili su oboje skriveni na ovoj lopti prašnjavoj.

da bi Nasir Husrev u okviru jedne svoje kaside sročioodgovor na onakav nazor, premda je jedan broj istraživača pol-juljao, odjednom, autentičnost ove njemu pripisane kaside1.

Sledeći značajni autopr kasida, Abul Hasan Ali sinĐulugov, poznat kao «Farohi (Farrokhi) Sistani» pojavio se učetvrtom/desetom veku. Njegov rodni kraj je, prema autoruČahar makalea, Sistan, o kome i sam on u svojim pesmama iska-zuje: «Ja poštujem Sistan, jer to je moj kraj.» Njegova porodica jebila u vezi sa emirom Halafom od nane mu Banu-e čiji su bližnjipoticali iz Safaridske porodice i vladali su u Sistanu. Ne zna sebaš tačno kako je on započeo svoju karijeru; čak se i Čahar makaleoglašava u vezi s tim sa neznatnim i konciznim iskazima. Pričase da je sa malim prihodom od zemljoradnje negde izmeđudvadesete i tridesete godine, najverovatnije, otišao na dvor ugradu Čaganijanu gde je sastavio sledeću, u onom razdoblju,nedostižnu kasidu u kojoj je donosio opise «pesme»:

Sa povorkom Hile otiđoh ja iz Sistana,u odori ispredenoj srcem mojim, satkanoj od duše mi.

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1., str. 445.

Page 215: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 217

Ova kasida je ostavila izuzetno dubok utisak na emira, paje jedan od vezira, odmah, povikao: «O gospodaru, doveo sam tipesnika kakvog niko nije video sve od kada se zemlja, poputvela, spustila na lice Dakikijevo1.»

Postoji verovatnoća da je Farohi, takođe, bio povezan sagaznevidskim dvorom, na kome je bila skoncentrisana vlast nadHorasanom; zapravo on pripada onim pesnicima koji su,izbliza, sagledavali promene u gaznevidskoj dinastiji iz 421/1030. godine. U njegovom divanu se, u dosta navrata, sus-rećemo sa panegiricima u kojima su hvaljeni Gaznevidi i nji-hovi zapovednici . Farohi je mlad napustio ovaj svet ,najverovatnije 429/1037. godine. Dospeo nam je u ruke njegovdivan sa preko 9000 distihona, koji je zadnji put štampan ukritičkom izdanju dr Muhameda Dabir-sijakija. Poseban Faro-hijev značaj u persijskoj kasidi nameće se kroz prijatne tagazulekoje je on razvijao u uvodnom delu svojih kasida. Njegov stil utagazulima sledi lucidne obrasce i izbistren je u pogledu lingvis-tičkih rešenja. Nipošto ne prilazi teško razotkrivanimpoređenjima, te rado svoje pesme prožima svojom pastirskomčednošću. Zbog toga, njegove pesme nas podsećaju na gazelevelikog pesnika iz sedmog/trinaestog veka – Sa'dija. Kasida kojućemo ovde promišljati, u kojoj je pohvaljen jedan od gaznevid-skih vezira, počinje sa jednim takvim tagazulom:

Srce moje ko da je sve osvedočavaloda ću se ja, jednog dana, od tebe rastati ...

Na rastanak bijah pomišljao, aline toliko da na stranu ostaviš ono poznanstvo ...

O lice lepo, ja ću iz iskušenja fin izaći;pazi me da me još više od ovoga iskušaš ...

Još jedan maestro u kasidama bio je Onsori. Abul KasimHasan sin Ahmeda Onsori rođen je u Balhu. Postoji priča da su

1 Nezami Aruzi, Čahar makale, str. 63.

Page 216: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

218 Istorija persijske književnosti

mu u jednom putovanju razbojnici opljačkali sav imetak. Dev-letšah kazuje da je on bio učenik Abul-faradža Sagzija, pesnikaiz četvrtog/desetog veka1.

Verovatno je posle 390/999. otišao na gaznevidski dvor, nakome je, malo po malo, stekao toliku moć i prodornost da supesnici u nastupajućim vekovima čak uzimali da opisuju nje-govo bogatstvo / kapital. Njegova smrt se desila 431/1039. god-ine. Ostavio je za sobom divan o kojem je pisano da sadrži 3000distihona, međutim, danas je od toga ostalo samo 2000 disti-hona. Osim kasida, sastavljao je i izvrsne mesnevije. A pošto jeOnsori lično učestvovao u vojnama koje su izvodili Gaznevidi,to je i u svojim kasidama, koje će biti nazivane «fath-namom»,odražavao odlike vojevanja. On se ne usredsređuje, isključivo,na hvalospev, nego kroz svoje kaside provlači izvesne zakl-jučke iz racionalnih nauka, kao i naučnu terminologiju, što jesve zajedno bio već dobro savladao. Njegov logičko uspostavl-jeni niz misli bio je uzrok da se neki njegovi distihoni uzimajuza poslovice / izreke.

U petom/jedanaestom veku zablistao je sledeći golemitvorac kasida po imenu Abu-nadžm Ahmed ibn Kavs ibnAhmed Manučehri Damgani. Premda je rođen u Balhu, sam jegovorio da je iz Damgana. Biće da je došao na ovaj svet pri krajučetvrtog/desetog veka, te da je za vreme sultanata Mesuda odGazne (421/1030-432/1040) bio mladić. Tvrdi se da je umro 432/1040. godine. Jedan od njegovih nadimaka jeste Šast kolâh (sašezdeset šešira) i to, verovatno, što su hronografi, krivo, pomis-lili da su on i jedan drugi pesnik iz seldžučkog doba po imenuAhmed ibn Manučehr Šast kolah, ustvari jedna osoba. Manuče-hri je svoje književno ime preuzeo od jednog poznatog emira izDejlama i Tabaristana, na čijem dvoru je proveo neznatanperiod iz svoga života. Jedan broj hronografa za njega smatra daje bio učenik Abul-faradža Sagzija, međutim to dr Safa izvrgavapodozrenju2. Drugi, pak, tvrde da je bio povezan sa ima-mul-haramejnom Džuvejnijem3. Avfi u svom Lubab al-albab piše

1 Devletšah Samarkandi, Tazkirat aš-šu'ara, str. 18.2 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1, str. 581.3 Hedajat, Madžma' al-fusaha, tom 1, str. 543.

Page 217: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 219

da je on bio panegirist sultanu Mahmudu od Gazne. Njegov stilpri razvijanju kaside pomalo odstupa od definicija ustaljenih odstrane ostalih pesnika. Naime, pošto je prodreo u dubinearapske književnosti i proniknuo u termine iz astronomije, med-icine, sintakse i bogoslovlja, on je u svoje pesme i umeštao tepodatke. Njegove kaside su, takođe, što se njihove muzikalnestrukture tiče, izdigle nad kasidama drugih pesnika. Kada hoćeda priziva reči, on se ponekad oslobađa, pa koristi, čak,zabačene arapske lekseme, ili, ugledajući se na arapski, samizvodi kojekakve reči i ugrađuje ih u pesmu. Ipak, njegova majs-torska veština u podizanju poetskih slika se, nikako, ne možeprenaglasiti. Slikovite datosti u njegovim pesmama, uglavnom,bivaju manifestacijom, u longitudinalnom ustrojstvu, jednojusklađenoj i povezanoj imaginaciji, premda se on neće paziti dane otvori, usred prikazivanja, jedno rastezivo okolišenje. On je usvoje poetske slikovite prikaze pretočio, majstorski, čak i nekekoncepte koji su propraćivani u arapskim pesmama, te su zbogtoga, njegove kaside, u odnosu na ostale iz njegova vremena,bivale prožimane širim spektrom slikovotih prizora. Jedna odnjegovih poznatih kasida jeste:

Kuku od ovog gavrana pri rastajanju i njegova jadanja,on nas sve u tugu otera sa svojim napevom ...

kao i ova kasida:

O ti šatordžijo, spuštaj dole šator,jer predvodnik je krenuo iz kuće ...

ili ova kasida:

Noć prosula na skut kosugrubog vela i katranaste krune ...

Manučehrijev divan pesama je štampan u Teheranu, zah-valjujući naporima g. Dabir-sijakija 1329. solarne / 1950. godine.

Page 218: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

220 Istorija persijske književnosti

Kasida je u petom/jedanaestom veku, sa pojavom NasiraHusreva, počela da okušava drugačije obrasce. Ovaj pesnik je, srevnošću, ustrajao pred svim izvoditeljima i slušaocima kasida isnagom udubljujućih sagledavanja / nazora nametnuo je kasidinove, dotad netaknute pojmove.

Abu Mo'in Nasir ibn Husrev ibn Haris bio je iz gradaKobadijana u Balhu. Nosio je, iz razloga što je razvijao ismail-ijska naučavanja, titulu «hodžat» (hodždžat ovde znači propaga-tor). Jedno vreme je radio u državnom divanu u Marvu i otudamu je naziv Marvazi (znači iz Marva). Hedajat donosi konstat-aciju da on vodi poreklo od neporočne čeljadi časne Alijeveporodice – neka je mir na njih1. U vezi sa tim, neće biti iskl-jučena mogućnost da su ga nazivali alevijom zato što jeupražnjavao nepresahnutu ljubav prema Alijevoj porodici –neka je mir Božiji nad njima. Sam on u jednom svom distihonuspominje da je rođen 394/1003. godine:

Prođe od hidžre tad trista devedeset i četiri,spusti mene mati na kružnicu prašnjavu.

On je najpre boravio na gaznevidskom dvoru i u nji-hovim institucijama, te su ga, najverovatnije, kada su osvojiliBalh 432/1040. godine, Seldžuci odveli u Marv, gde je i daljemogao da radi u državnom divanu kod Sulejmana Čagri bega.

Tako je on u početnom periodu svoga života, kada je biouključen u dvorski život, uzimao učešće u pretrpanimigrankama, naslađivanjima i svim mogućim ovoživotnimuživanjima, a onda je, najednom, izbio ogroman prevrat u nje-govom životu, usred koga je on osećao nalog da se skloni odsvega toga i da krene u potragu za transcendentnom Istinom.Najradije ćemo konstatovati, po pitanju toga šta je moralo dabude glavni uzrok onoj drastičnoj promeni koja je uzdrmalanajdublju srž njegova bitka, da je ključnu ulogu imalo njegovopromišljanje naučnih i filosofskih štiva onda kada je još bio nadvoru. Onda je on, za kratko, otputovao do Turkistana, Sinda i

1 Ibid, str. 607.

Page 219: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 221

Indije sa ciljem da u tim krajolicima zahvati doktrine najra-zličitijih verskih tradicija1. Godine 437/1045. naznačen je začetakdrugog perioda u njegovom životu koji je, kako proishodi izsačuvanog dela njegove Safar-name (Putopis), proveo u putu svedo 444/1052, na koga je krenuo sa namerom da obavi hodočašćeu Meki, i za to vreme je obišao skoro sve tada poznate islamskezemlje u svojim dugim proputovanjima koja su se u njegovojSafar-nami, zapravo, odrazila u okviru posve vrednog blaga pre-točenog na hartiju.2 On se u Egiptu upoznao sa fatimidskim hal-ifama, ismailijama, i onde je počastvovan titulom «hudžata»,trećom po redu u ismailijskoj hijerarhiji. Ovaj trenutak će u nje-govome životu postati izuzetno značajnim, jer od tada počinjetreći period u njegovom životu, doba kada će se on pokazati kaoizvrstan pisac i pesnik.

Usled privrženosti svojim bogoslovskim, veroškolskimpočelima i eksplicitnog, te eventualno oštrog raskrinkavanjasvojih učenja, Nasir Husrev je u trećem periodu iz svog životamorao da napusti svoju rodnu grudu i da se skloni u dolinuJamgan (ili Jomgan) u podnožju planine Badahšan u današnjemAvganistanu i da tamo ostane sve do svoje smrti 481/1088. god-ine. On je ostavio za sobom fundamentalna dela, kao što su:mesnevije Sa'adat-nama (Spis o blaženstvu) i Roušana'i-nama(Spis o svetlosti), pa prozna dela Zad al-musafirin (Putnikovapoputnina), Vadžh-e din (Obris vere), Han-e ehvan (Bratskagozba), Šeš fasl (Šest zaglavlja) ili Roušana'i-name-je mansur (uprozi), pa Gošaješ va rahaješ (Popuštenost i spasenje), Bustanal-'ukul (Perivoj intelekata), 'Adža'ib as-sun'a (Čudnovatostistvaralačkog čina), Lisan al-'alam (Logos univerzuma), Džami'al-hikmatajn (Zbirka dvaju mudroslovlja), kao i još nekolikodrugih spisa koji su svi bili dovršeni do 462/1069. godine.

Njegov divan pesama je, takođe, sastavljan u trećem peri-odu njegova života. Centralno jezgro njegovih pesama popun-javaju mudre pouke i saveti, te se čini da je koračao potragovima prijašnjeg ši'ijskog pesnika Kasa'ija, a već smo, ranije,

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1., str. 447.2 Nasir Husrev, Safar-name, u izdanju Muhameda Dabir-sijakija.

Page 220: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

222 Istorija persijske književnosti

naznačili i da je, jednom prilikom, smerao da razvije odgovor najednu Kasa'ijevu pesmu. Njegovo pristajanje uz ismailijskuduhovnost učinilo je da njegove pesme odišu aromom ismail-ijskog nauka i da uskrsnu kao predstavnici teozofsko-bog-oslovske književnosti. On u svojim pesmama, počesto, donosifilosofska usredsređenja i kasidu gura ka čistoj poeziji. Ne samoda se ne može prenaglasiti značaj njegove umetničke veštine uprizivanju stručnih filosofskih termina u njihovom persijskomobrascu, nego se, nipošto, ne može prevideti ni njegova zaslugau preobražavanju bitnih koncepata i sadržaja koji su bili razvi-jani u kasidama, ili da kažemo njegov uspeh u tome da, najed-nom, proširi domen onoga kasda (namere) u kasidi. S drugestrane, ako se u njegovim kasidama ponegde i nabasa na pane-girik, u njemu će, u to nema sumnje, biti pohvaljivani / posveći-vani članovi blažene Poslanikove porodice, ili fatimidskisuvereni; on se, takođe, budući je okušao inicijaciju u ši'ijskuškolu, mnogostruko osvrće, u svojim pesmama, na svog sveegz-istencijalnog vođu Alija – neka je mir nad njim. Nadalje, on se usvojim kasidama oslanja i na politička doktrinarna uporišta, pazauzima, u prepirkama sa seldžučkim vladarima i zapoved-nicima osobni politički stav. Zbog svoje nepretrgnute uživl-jenosti u ismailijska naučavanja, on stavlja poseban naglasak nainstituciju hermeneutike / ta'vil, posvuda po svom divanu insis-tirajući na pojmovima nad kojima je razvio hermeneutiku; ponjegovom uverenju, spoljašnji iskazi u Kur'anu, ako se nadnjima ne izvede hermeneutika, sličiće slanoj morskoj vodi1. Unjegovim kasidama su, još, smirivane briljantne šakva'ije(tugovanke), koje je, na najbolji način, moglo da potakneprognanstvo u dolinu Jamgan, daleko od svog Horasana.Njegove pesme – tužbalice pružaju uvek prodoran tenor iozbiljnu gorljivost, a istovremeno su prožete nekakvomčvrstinom, utvrđenošću. On se, takođe, pokazao kao pravimaestro u donošenju deskripcija. Postoji verovatnoća da je

1 Braun, Tarih-e adabi-je Iran, tom 2, str. 428. [Doneto poređenje mora bitiposebno promišljano: morskom vodom, premda je ona obilna, moždačak, po pučanima nezaokruživa, nikada se ne može utoliti žeđ ... ] –(beleška prevodioca)

Page 221: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 223

Nasir Husrev sve svoje pesme koje je, eventualno, sastavio uprvom periodu iz svoga života, a koje su, razumeće se to,morale, uglavnom, da budu panegirici, svojevoljno uklonio. Ujednoj kasidi, zapravo u njenom tagazulu, on opisujući noćiskazuje:

Noć tamna ko bez obale nemirno puno katrana more,sfera ko puna lotosovih listova, premazana indigoplantom pustinja.

Nasir Husrevov divan pesama se, najpre, pojavio uizdanju g. Nasrulaha Takavija i sadržavao je 11000 distihona,dočim je u drugim primercima zabeleženo 7500 distihona. Zad-nje kritičko izdanje njegovog divana su pripremili MudžtebaMinavi i dr Mehdi Mohakek.

Iz njegovih kasida izdvajamo i sledeće distihone:

O vi sedam rukovodilaca što ste na ovom platnenom seraju,do kol'ko puta kada odete, ponovo ćete navratiti? ...--------------------------------------------------Nemoj kuditi ti krug ovaj plavetni,isteraj iz glave nadutost i tvdoglavost ...--------------------------------------------------Izmuči mi škorpion prognanstva jetru moju,ko da nikog jadnog na svetu ne nađe osim mene ...

Pionirski rad na polju razvijanja zatvorskih elegija (habsije)u okviru kasida povezan je sa imenom Mesuda Sa'da. Zapravo,gde god se govor usredsređuje na zastrašujuće zatvore ipodzemne tamnice, Mesud Sa'dove kaside će se pokazati kaonajznačajnije. On je svoju pesničku karijeru proveo u drugojpolovini petog/jedanaestog i početnim godinama iz šestog/dva-naestog veka. Nadimci su mu «Sa'd ad-davle» (Sreća vlade) i«Sa'd ad-din», a bio je poznat kao Ibn Sa'd Selman. Avfi tvrdi daje on rođen u Hamedanu, međutim sam Mesud Sa'd svojerodno mesto poistovećuje sa Lahorem:

Page 222: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

224 Istorija persijske književnosti

O Lahore, veseo bio, bez mene kako si?Bez sunca svetlog, svetla kako si? ...

U nastavku ove kaside, obraćajući se Lahoreu, sebesmatra dragim čedom Lahorea:

Najednom se drago čedo od tebe rastade,s bolom njegovim, u kukanju i žaljenju – kako si? ...

Njegov otac je radio u gaznevidskom divanu u odeljenjuza preračunavanje dažbina, što je bio visok položaj, pa je, vero-vatno, zbog dvorskog respekta koji je uživao, otišao u Lahore,gde će mu se roditi dete po imenu Mesud. Mesud se rodionegde između 438/1046. i 440/1048. godine. Nametnuo se kaopesnik za vreme sultanata Ibrahima Gaznevidskog (450/1058-492/1098), a upravo će se on rasrditi na svoga sinaSejfu-davlea, skloniti ga sa položaja 496/1102, ili po Čaharmakaleu 472/1079, te po dr Safau 480/1087. godine, i oterati ga,zajedno sa njegovim pristalicama, u zatvor. Jedan od pratilacasmenjenog Sejfu-davlea bio je pesnik Mesud Sa'd koji jeodveden u sužanjstvo, nakon što je na njega bačena potvora, iproveo je sedam godina u kuli po imenu Su, pa još tri godine ukuli Naj:

Sedam godina me uništavahu Su i Dehak,posle toga mi – još tri godine kula Naj ...

U zatvoru u Naju je sročio najpoznatije persijske habsije, ukoje spada i ova kasida:

Baš ko Naj sam bedan od ovoga bednog Naja,niko sreće ne ugleda nikad u bednoga Naja ...

Najverovatnije da je ovaj zatvor bio smešten u zgražava-juće okruženje, budući da su se u njemu držali zatvorenici kojisu bili uključeni u političke afere u doba Gaznevida; Mesud je, uvezi s tim, govario da se ni povetarac, niti severac nisu usuđivali

Page 223: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 225

da priđu blizu tog zatvora. Po izlasku na slobodu, Mesud Sa'd jejedno vreme sastavljao panegirike Abu Nasru Parsiju, jednomod poznatih autoriteta na gaznevidskom dvoru u Indiji, prijatel-jski odnosi sa kim su mu pomogli da se domogne vlasti u Čalan-daru ili Džalhandaru u okolini Lahorea. Na njegovu nesreću,suverenova srdžba se sručila i na Abu Nasra Parsija, pa je i onodveden u zatvor, a zajedno sa njim, ponovo, i Mesud; pritom,opljačkan mu je i sav imetak. Kasnije, jednom se lično na njegarazljutio sultan, najverovatnije da je razlog tome bila jednakasida u kojoj je Mesud prezirao divanske poslove, i strpao ga jeu zatvor u Marandžu. Tamo je okušavao sužanjstvo osam god-ina da bi se, najposle, posredstvom izvesnog emira, otarasiozatvora 500/1106. godine. Tada je on već imao negde okošezdeset i dve godine i osećao je duboku iznurenost i istrošenost/ starost, na koje se i sam osvrće u rečima:

Ko češagija mi beše jetra, sve bodlja do bodlje od tugešto od kose svoje vidoh bodlje sve bele na ramenu.

Kada je ovaj put izašao iz zatvora, postavljen je da radi ugaznevidskom Dar al-kutubu (biblioteka) pa mu je tu smrt došla515/1121. godine. Mesud Sa'dov divan sadrži 303 kaside, koje jeu okviru divana po prvi put prikupio izvrsni teozof i pesnikSana'i. U njegovim kasidama se, uglavnom, razvijaju panegirici,premda se može pored njih naići, takođe, na autobiografskepokaze, pa na tugovanke, mudre pouke i savete. On usredsvojih kasida opisuje svoj hal, te govori o zatvoru, mukama ituzi. Opisi koje on donosi o zatvoru, možda su, najbolji opisikoje je persijska pesma mogla ikada da privije. On je, zapravo,osoba koja je sve to dodirivala, koja je sve to proživljavala; zatoje njegova pesnička simpatija prožimana iskustvima bogatim dote mere da se slične pesme koje su nastajale čak i na Zapadu,nipošto, neće moći porediti sa njegovim zatvorskim elegijama.Čak ni pesma The prisoner of Chillon (Zatočenik iz Šilona), koju jespevao istaknuti engleski pesnik Bajron (Byron), premda jeizuzetno prodorna i suptilna, nikako neće povrediti onubesprimernost Mesudove pesme1. U fundamentalnom jezgru

Page 224: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

226 Istorija persijske književnosti

Mesudovih habsijata umešteni su koncepti vezani za bol i muku.Tek će u ovakvim pesmama ono istinsko pesnikovo ja dobitipriliku da se uzvitla. Onaj društveni rang će se pokazivati čak iu njegovim poetskim slikovitim prikazima; u vezi sa tim trebanapomenuti da se usred njegovih slikovitih iskaza, premda suoni, u najviše slučajeva, ustaljeni i razbaštinjeni od bilo kakvepoetske dinamike, posebno kada se, u pesmi, biva usred-sređivano na principe iz prirode – u razotkrivanju simpatičnihostvarenja, najednom nameće njihova posve izvanredna jačina.Uticaj indijske sredine, da kažemo i to, nije se odrazio u nje-govim pesmama, znači da one nisu zadobile aromu oneposebne klime, osim u slučaju retko prizivanih reči iz sanskritakoje, u njegovoj pesmi, jedino mogu podsećati na onamošnjusredinu. Nasuprot tome, filosofska i naučna, posebno astronom-ska aroma se ne može, barem u nekim slučajevima, prevideti.Njegova propovedanja, takođe, u svojim zatvorskim elegijama,prirodi i stvarima, odista su bez premca. Shodno tome, u nje-govim pesmama su posvuda osmišljavane apstraktne i tran-scendentne / razgolićene dimenzije, koje će nam predočavatipesme slavnog maestra rubaija Hajjama. Evo nekoliko početnihdistihona iz njegovih poznatih kasida:

Sinoć ka površini one kupole zeleneostaše uperena ova dva oka moja namerno.--------------------------------------------------Dokad srce iznureno u pretpostavke da vežem,prestup koji počinim ovome ili onome da pripisujem.--------------------------------------------------Od učinka svoga sopstva stidim se ja,za drugu stazu osim pokajanja ne znam.--------------------------------------------------Sinoć si govorio o tamnini noći mojeda je uvojak crnooke i misao Ahrimana.--------------------------------------------------O ti što si trpio hladnoću i vrućinu vremena,

1 Rezazade Šafak, Tarih-e adabijat-e Iran, str. 299-300.

Page 225: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 227

što si kušao slatkoću i gorčinu vremena ...--------------------------------------------------Vičem iz srca ko i grlo moje u tvrđavi Naj,uvenu mi odvažnost moja u ovom visokom mestu.

Posle Mesuda Sa'da pojavili su se još neki poznati autori-teti koji su razvijali kaside, kao što su Mohtari, Mo'ezi, 'Am'ak,Suzani, Adib Sabir, te Anvari. Anvariju je, među njima, poklan-jana najveća pažnja i zapravo njegove kaside su bile posebnoznačajne. Muhamed ibn Ali Anvari kojega neki nazivajuAvhadudinom, a neki Feridudinom, rođen je u jednom selu kodAbivarda, odnosno Bavarda u poznatoj dolini Havaran. Vero-vatno se mesto gde je on živeo nalazilo na daljini od dva far-sanga (po blizu šest kilometara) od Mehne, mesta gde je živeoAbu Said Abulhajr, u današnjem Turkamanistanu. Ne zna setačno godina njegova rođenja ni smrti, a prema istraživanjimažukovskog zabeleženo je jedanaest različitih predanja o datumunjegove smrti koji se odnose na razdoblje između 540/1145. i597/1200. godine. Međutim, pošto je on bio živ posle sultanSandžarove smrti (552/1157), onaj razmak će, najverovatnije, bitisveden na godine od 580/1184. do 597/1200. godine. Izučavao jeuglavnom sve racionalne ('akli) i prenesene (nakli) nauke, ausavršio se u matematici, astronomiji (u nauci o zvezdama, kaoi o njihovom položaju), logici, filosofiji, medicini, prirodoslovlju,te arapskoj književnosti, a posebno se pročuo svuda po izvrs-nom poznavanju mudroslovlja / filosofije i astronomije. Biće daje napisao jednu čitavu knjigu o filosofiji ili o astronomiji i da juje poklonio jednom od ondašnjih suverena, a još stoji priča da jeispisao, u svom rukopisu, jedan primerak Avicenine 'Ujunal-hikma, kao i da je napisao komentar na njegov Al-išarat.Putovao je u Irak, najviše u Mosul, Bagdad, pa onda u Balh,Marv, Nišapur i u Transoksaniju, a najduže je bio nastanjen usultan Sandžarovoj prestonici – Balhu. Iz njegovih kazivanjaproishodi to da je izgubio oca još dok je bio mlad i da je naslediosvo njegovo bogatstvo, ali da je bogatstvo potrošio nanaslađivanja i prolazne užitke, nakon čega se, zbog nemaštine,okrenuo ka dvorskim institucijama i počeo da sastavlja panegir-

Page 226: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

228 Istorija persijske književnosti

ike raznim emirima1. Jedan od značajnih događaja iz njegovavremena bio je rat koji je izbio između sultana Sandžara iTuraka Oguza u kome je sultan Sandžar odveden u sužanjstvo.Priča se, o njemu, da je pesnik po imenu Fotuhi Marvazi, koji jesmerao da se okrši sa Anvarijem, sastavio jednu fragmentarnupesmu u kojoj je razvio sarkazam na račun stanovnika Balha i toproturio u masu pod imenom pesnika Anvarija. Anvari je zbogovog sarkazma koji je bio pripisan samo njemu, nabasao na razl-jućene pučanine i uspeo je da se izbavi iz opasnih smutnji,zapravo da jedva ostane živ, uz pomoć i podršku kadijeHamidudina Balhija, autora Makamata, kao i još nekoliko istak-nutih autoriteta. On je, u vezi sa tim događajem, spevao svojupoznatu kasidu:

O muslimani, teško nam od kruženja ove lopte čemerne,od licemerja Merkura, namere Meseca i spletke Jupitera.

Na Anvarija se još jednom obasu gnev naroda; kada sešesti/dvanaesti vek već bio primicao svome kraju, celim islam-skim svetom je, najednom, zavladala posvuda prepričavanapriča da će ubrzo... univerzum se ispreturati... . Zauzimanjeonakvog stava, pored toga što se naučavanje oslanjalo nasvojstveno onom dobu promijšljanje eshatološke doktrine, pod-vlačilo je njegovu usku povezanost sa pitanjem iščekivanjaVaskrsenja i pojave predznaka tog Sudnjega dana. Naime,astronomi bijahu obznanili rezultate svojih proračunavanja daće, bez da će se na to čekati dugo, sedam planeta stati, svezajedno, u znaku terazija u Zodijaku i da će to prozurokovatirazaranje univerzuma. Najpre je ovo obznanio bagdadskiastronom Abul-fazl Hazeni i ta vest je ozbiljno shvaćena uislamskom svetu čiji, čak, najudaljeniji krajolici nisu dugo čekalida ona dopre do njih. Između onih koji dadoše podršku onomproročanstvu bio je i pesnik Anvari čijim iskazima je puk, sobzirom na njegova vešta udubljivanja u astronomiju, poklan-jao posebnu pažnju. Međutim, u naznačenom vremenu, tj. 582/

1 Šafi'i Kadkani, Mofles-e kimija-foruš, str. 27.

Page 227: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 229

1186. godine, nije bilo ni traga ni glasa od oluja; ta dešavanja su,nužno, nemilosrdno utukla našeg pesnika1.

Anvari u domenu pesme i razvijanja kasida uživa zavidanprestiž, te je, stoga, ubrojan u trojicu za koje se naglašava da suprofete za pesmu:

U pesmi trojica jesu profete,premda ono «nema verovesnika posle mene»2;

u deskripcijama i kasidi i gazelu:Ferdosi i Anvari i Sa'di.

Da bismo pronikli u bitni značaj Anvarijeve karijere u poet-izovanju kasida moraćemo da se skoncentrišemo na društveneokolnosti i istorijsku pozadinu iz pesnikovog doba; jer, u onovreme kasida je bila osnovna poetska forma kao i merilo zapesnikova umeća, pa se čini neizbežnim da sagledamo kojim seto Anvari književnim šemama poslužio da bi svoju kasidu mogaoda podigne iznad stvaralaštva onamošnjih književnika. Da, on senikada u svojim kasidama nije osvrtao na pučane, nego je,uglavnom, za svoje direktne sagovornike uzimao dvorane koji suveć imali dodire sa svetom pesništva. Zato je on i osećao sloboduda u svojim kasidama mnogostruko priziva ondašnje naučne

1 Ibid., str. 32-33.2 Ovo predanje je zabeleženo od profete Muhameda – neka su hiljade

pohvala njemu i njegovoj neporočnoj čeljadi – i umešteno je u ovajpolustih da, implicitno i samo da, poput nama, posluži za izgovor dapodvučemo neke fundamente, stavi akcenat na profinjenost, dalekood bilo kakvog uskogruđa, iranskog islama, bolje da kažemo uživl-jenosti islamskog nauka u iskonsku tradiciju iranske duhovnosti kojase neće ustezati da insistira čak i na najtranscendentnijim znamenjimateozofije par ekselans, tako loše raspoložene prema literalizmu, teshodno tome i prema problematičnom, a u muslimanskim modernimpukovima sve više štovanom ekskluzivizmu. Hoćemo ovde ukazati naodveć suptilne istine o iranskom islamu, da ne kažemo: samo oši'ijskoj duhovnosti, a na njima je utemeljena i čitava institucija islam-ske ezoterijske hermeneutike, razotkrivanje kojih će biti omogućenoisključivo u okviru samostalnih / izravnih fakultetskih udubljivanja,izuzetno komplikovanih i opsežnih, ali istovremeno ključnih zapremoštavanje ontološke krize modernog čoveka, krize kojauzdrmava samu srž njegove opstojanosti. – (beleška prevodioca)

Page 228: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

230 Istorija persijske književnosti

konstatacije. U panegiricima je, bezrezervno prilazio novinama i,umesto da kao ostali tvorci kasida iz njegovog vremena usred-sredi svoju pozornost na Farohijeve i Manučehrijeve kaside, on jepokazivao svoju vičnost u ustanovljavanju inovacija. Jezik nje-govih kasida se nekad, u pogledu sintaktičke strukture, ume pri-bližiti sasvim rečitoj prozi i čak se u dijalozima u njegovimkasidama nazire posebna izražajnost. Neće biti teško da se zakl-juči da je, takođe, bio pravi maestro u razvijanju književnihprezentativnih oblika u kojima se, uglavnom, bijaše insistiralo dase slede umetnički srazmerni obrasci. Rime su u njegovimkasidama postavljene na najboljim mogućim mestima. Pri privi-janju iranskih i semitskih mitskih elemenata, pazio je da ne pov-redi savršenu harmoničnost svoga napeva. Koristio je, takođe,termine iz hanikahskih / manastirskih ustrojstava sufijske tradicije,pritom pomno sagledavajući egzistencijalne predispozicije svojihsagovornika. On u svojim kasidama ne krije da je sklonsubjektivizmu. Ustvari, na to je bio primoran, zato što je živeo uvremenu kada je sve izgledalo da se pesnici željno utrkuju.

Počeci nekoliko Anvarijevih poznatih kasida glase:

Ako naiđeš na Samarkand, o jutarnji vetre,ponesi pismo suverenu od stanovnika Horasana.--------------------------------------------------Kad bi srce i ruka more i rudnik bili,bili bi to srce i ruka gospodara vel'kog [tj. sultana Sandžara].--------------------------------------------------Sinoć sasvim pijan bijah u savezu jasa rivalom jednim sama odanost i sloga što je.--------------------------------------------------Evo dana uživanja, razonode, vrtlarenja;evo dana pijačnoga za cvetove i mirisne trave.

Gomila zemlje aromom je izmešana,skut vetra onu aromu sve prosipa.

Lice bašte od slikara prolećnjega,lepuškasto baš ko divna galerija.

Page 229: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 231

U šestom/dvanaestom veku, kasida se postepeno širila iizvan horasanskog kruga. Zapravo, Anvari je bio jedan od najk-rupnijih majstora za kasidu, ali možda i zadnji istaknuti stvara-lac kasida u Horasanu; baš tada, kasida biva toplo primljena uazerbejdžanskom krugu. Hakani Šervani spada u autoritete čijekaside su u azerbejdžanskom krugu izuzetno značajne. Afzalu-din Badil ibn Ali Nadžar – Hakani Šervani rodio se 520/1126.godine u gradu Šervanu od oca stolara (nadždžar), po imenuAli, i majke kuvarice, nestorijanke, tek konvertovale u islam. Udetinjstvu ga je učio njegov stric, Kafijudin Omer ibn Osman, zakoga se smatra da je poznavao teozofiju, medicinu i filosofiju.Hakani je kroz Kafijudinove časove stekao iznimno znanje oknjiževnosti, leksikografiji, Kur'anu, sakralnim predanjima, pri-povetkama i o drugim naukama i onda je, snagom svojestvaralačke sposobnosti, otpočeo da stvara književna dela da biod svog strica dobio titulu «Hassan al-adžam» (Hasan1 persijski).Kada je imao dvadeset i pet godina stric mu je umro i on jeotišao pred Abul-'ala'a od Ganđe, koji je prepoznavan kao ustadaš-šu'ara (učitelj pesnicima). Abul-'ala' ga je poslao ondašnjemhakanu (suverenu), Akbaru Manučehru Šervan-šahu, po komeće pesnik odabrati svoje književno ime «Hakani» i pod timimenom ostati poznat. Ranije, Hakanijevo književno ime je bilo«Hakajeki». U njegovom životu značajna su putovanja. Negde ugodinama 549/1154-oj i 550/1155-oj pošao je da poseti Horasan,međutim zbog bolesti je morao da se vrati iz Reja. Godine 551/1156. je putovao u Meku, i kada je sastavio poznatu kasiduBakurat al-asfar (Načeci proputovanja) u kojoj je opisivao Meku,kao i mesneviju Tuhfat al-Irakajn (Poklon dva Iraka). Godine 569/1173. on po drugi put odlazi u Meku, a u povratku prolazipokraj ruševina grada Ktesifona (Medain), gde stvara stihovečuvene kaside Ejvan-e Mada'en (Terase Medaina). On je osammeseci u 569/1173-oj ili 570/1174-oj godini, bez jasnog izgovora,strpan u zatvor šervanskog suverena i za to vreme je sastaviokasidu poznatu kao «Tarsaije» (Napev bojaznosti) u kojoj je on

1 Hasan ibn Sabit Hazredži Ansari je bio pesnik Božijeg PoslanikaMuhameda. – (beleška prevodioca)

Page 230: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

232 Istorija persijske književnosti

tražio od hrišćanskog princa [Andronikusa Komnenusa] da sezauzme za njega1. U Hakanijevom divanu je dato pet njegovihzatvorskih elegija. Hakanija su nekoliko puta, kroz njegov čitavživot, potresale smrti njemu najbližih osoba; dok je još bio mladizgubio je strica Kafijudina, pa 571/1175. godine sina Rešida, azatim mu umiru i žena i mala ćerkica. U njegovom divanu suostale potresne žalopojke pesnika koji ožalošćen prati svojenajomiljenije. Za svima njima, Hakani će umreti u Tabrizu 595/1198. godine. Njegov divan je, najpre, prikupljen od strane g.Alija Abduresulija, a g. Sejid Zijaudin Sadžadi je plasirao 1338.solarne / 1959. svoje kritičko izdanje divana, utvrdivši ga naosnovu nekoliko primeraka u rukopisu. Mesneviju Tuhfatal-Irakajn od 3000 distihona je izdao gosp. Jahja Karib. OdHakanija je u prozi ostala jedna kolekcija pisama poznata poimenu Monša'at-e Hakani (Hakanijevi izdanci) koja je, zadnji put,ugledala svetlo dana u izdanju g. Muhameda Roušana.

Utvrđivanje značenja Hakanijevih kasida pretpostavljaprethodno ovladavanje naukama i tehnikama iz pesnikova vre-mena. Isprepletene / produbljujuće značenjske ravni u nje-govim kasidama razvijaju se, uglavnom, snagom pesnikovogmnogostrukog zazivanja sakralnih priča i predanja, istorijeIrana i Arapa, mitskih koncepata, medicinskih konstatacija, ter-minologije vezane za igru narda i šaha, te termina iz hrišćanskevere, celovito se, to se razume, pretakajući u relativno zamršenistil azerbejdžanskog kruga, što će reći da je pronicanje u izvesnenjegove distihone izuzetno težak zadatak. Preciznije rečeno,iako su u Hakanijeve pesme utiskivani lucidni i koncizniznačenjsko- misaoni fundamenti, sam oblik distihona u nje-govim kasidama stvaran je tako da iziskuje komentar i detaljnaobjašnjenja. Primera, radi distihon koji sledi želi u [Hakanijevoj]poznatoj kasidi po imenu Mantik at-tajr (Zborenje ptica) danaznači dolazak jutra, no to naznačavanje će biti odvijano uzpravu zapetljanost zbog upotrebe do tada neokušavanihmetafora i raznoraznih šema kroz spoljašnji oblik one pesme:

1 Reč tarsa (bogobojazan), u persijskom, označava hrišćanina, ilihrišćanskog monaha. – (beleška prevodioca)

Page 231: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 233

Metnu dah glave na Mitru jutra sjajnog krinku,uže sve aromatizova šator sveštenika.

U Hakanijevim kasidama se ne susrećemo samo sa pane-giricima, nego iščitavamo, takođe, oplakivanja, tugovanke,žalbalice, zatvorske elegije, pouke i oživotvorenja, te sarkazme ipogrdne spise. Nadalje, u doba kada većina pesnika nije poka-zivala ni malo sklonosti ka negovanju nacionalnih i patriotskihosećanja, u Azerbejdžanu su istaknuti majstori kasida kakvi suHakani i Falaki Šervani, potaknuti manje-više duhom narod-njaštva / rodoljublja, stvarali prikaze nacionalne istorije Irana iova se nakana ponajviše nazire kod Hakanija u njegovoj kasidiEjvan-e Mada'en. Kasida počinje sledećim distihonom:

Čuj o srce usmereno od vida pouke ti uzimaj, čuj to!Terase Medaina ti ogledalom za pouke uvek znaj ...

Svoje zbiljsko «ja», u kasidama, Hakani ilustruje u vidujednog posve odvažnog i slobodnog čoveka, karakteristike čijeosobnosti će biti naglašene po zahtevu unutrašnje epske struk-ture njegovih kasida. U pogledu muzikalne strukture, njegovekaside, uglavnom, imaju teške rime i poslerimovane refrene kojibivaju majstorski izvedeni. Iz njegovih poznatih kasida izdva-jamo:

Sfera je baš oštrija od putanje hrišćanina,drži mene privezanog kvazimonah onaj ...--------------------------------------------------Pero moje sreće slomljenog je vrha,kosa mi je na glavi što mi umetnost sreću donosi ...--------------------------------------------------Lice jutra svoj veo namerno zbaci,tajnu srca vremena u pustinju baci ...--------------------------------------------------Ujutro Hidrovu vodu pij sa usana pehara od dragulja,jer iz tmine mora iskočilo je Aleksandrovo ogledalo ...--------------------------------------------------

Page 232: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

234 Istorija persijske književnosti

Nalik jutru sam sunce u potaji izneo,sunce sam i o dahu Isusovu vest sam doneo ...

Za vreme Mongola kasida je odbrojavala poslednje tre-nutke svoje utančanosti i još malo su je pridržavale izvesnevelike pristalice kaside između kojih možemo izdvojiti Kemalu-dina od Ispahana, i istovremeno, Asirudina Oumanija koji je,takođe, s velikom ljubavlju sastavljao kaside. Kemaludinovekaside su predstavljale prelaznu fazu iz starog u novi metodrazvijanja ove vrste pesme. U Indiji je Amir Husrev od Delhijadonosio kaside-panegirike indijskim suverenima i velikanima,te je sročio nekoliko kasida o gnozi i etici, ostavljajući za sobomsve njih kao osvedočenje da je bio sklon Hakanijevom metoduslaganja kasida. U osmom/četrnaestom veku, Hadžu Kermaniće razvijati kaside zauzimajući se za Anvarijev, Hakanijev iKemalov metod; naposletku, istaknuće se i najkrupniji maestroza kaside u osmom/četrnaestom veku – Selman Savedži, «džala-jeridski» (Al-i Džalajer) panegirist. Tačno je da je njegov stil biopreuzet iz ranijih kasida, međutim ne mogu se zanemariti ninjegove osobne inovacije. Posle Selmana, persijska pesma nijeodnegovala nove značajne stvaraoce kasida, osim u razdobljuknjiževnog povratka, premda su pesnici iz povratka ostavljali zasobom, uglavnom, oponašane kaside. U indijskom stilu se,takođe, susrećemo sa raštrkanim kasidama koje su tu i tamostvarali neki pesnici nedovoljno moćni da, ipak, uklone inferior-nost, ili da kažemo jasnije, da nadoknade onu jednostavnostkasida u indijskom stilu u odnosu na gazele u tom stilu. U tugrupu spadaju pesnici Orfi, Sa'ib, Mohtašam od Kašana i Kalimod Hamedana. Da sumiramo, dakle, da je sa smrću pesnikakakvi su Anvari i Hakani kasida otpočela da okušava dekaden-ciju, usred koje će tek nailazeći posvuda slavni pesnici par ekse-lans udahnuti u iznureno kasidino telo ponovni život; usedmom/trinaestom veku, za sprovođenje u delo onogizvanrednog novačenja potrudiće se Sa'di.

Pesnici-panegiristi do pre njega nisu iskazivali o svojimpohvaljenim licima ništa preko čitavog niza hiperboličnih pohv-ala i slava... a Sa'di je pokazao besprimernu smelost i u ulozi oca

Page 233: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 235

davao je savete svojim pohvaljenima i gorke, ali vredne kazi-vanja istine je, bez ostavljanja iza zastora, odjednom razot-krivao1; naravno, Sa'dijeve kaside više sliče, kada se uzmu uobzir njihove karakteristike, gazelima negoli kasidama, s tim štoje i prizivani rečnik, u njegovim kasidama, uglavnom, posebnoprefinjen i krajnje istančan. Pri razvijanju eulogije, on nekadaizvodi opise koji, ipak, ne bi mogli da budu primereni kasidamaiz pređašnjih razdoblja. Primera radi, kada u jednoj kasidi usredpanegirika o Ata-mulku Džuvejniju, šefu divana, koji je biojedan od istaknutih autoriteta u onom vremenu, usredsređujesvoj govor na lava na njegovoj zastavi, Sa'di ga poredi sa lavomiz džungle:

Na zastavi lav njegovoj na povetarcu kad se uzleprša,izmakne se, jer svi se prestrave, prilika za napad iz džungle lava ...

Hakani, međutim, kada u svojoj kasidi Ejvane Mada'enopisuje Medainsku palatu, lava naslikanog na zidu serajaupoređuje sa lavom iz sfere koji će, nemajući svoje spoljašnjeuporište u egzistenciji, biti podignut snagom puke hiperbole:

Ovo je ona platforma što zbog veličanstva njenog izvedena lava iz sfere napad ti, o lave s telom duše radosne ...

2.4. Gazel (ghazal)

Gazel u arapskom znači razgovaranje sa ženama,udvaranje, te donošenje priča o mladosti, o ljubavi i opisivanježena2. A prema terminološkim određenjima, «gazel» označavaposebnu poetsku vrstu koja sadrži nekoliko distihona (najčešćesedam njih) sa identičnim ritmom, uz to da se drugi polustihoviu svim distihonima rimuju sa začetnim prvim polustihom iz

1 Mo'taman, Tahavol-e še'r-e farsi, str. 169.2 Šems Kajs, Al-mu'džam fi ma'ajir aš'ar al-adžam, str. 358.

Page 234: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

236 Istorija persijske književnosti

prvog distihona (matla'). Poslednji distihon u gazelu biva nazi-van «makta'» (presek) i pesnik, uobičajeno, u njemu prizivasvoje poetsko / književno ime koje, po terminologiji, biva nazi-vano «tahalos». Savršene primere ove vrste pesme sagle-davaćemo u Sa'dijevim i Hafizovim gazelima1.

Koncept koji je razvijan u gazelu, uglavnom, zahvataspominjanje lepote ljubljene, pa njene nevere i bezdušnosti, aovamo priču o rastanku i mukama zaljubljenoga. No, ponekadse i u pesmama najranijih persijskih pesnika susrećemo sa rečju«gazel», ne znajući, možda, ni tačno da pojasnimo šta se podtime misli. Na primer, Onsori je govorio o kvazi «Rudakijevimgazelima». Postoji verovatnoća da se gazelom u takvim pes-mama hoće pokazati početni tagazuli u kasidama ako nisu uznjih sačuvani oni distihoni koji bi, u nastavku, trebalo da koristeizvesnu eulogiju; podsetićemo se, kad smo kod toga, da suizvođači kasida, kroz uvodni deo svojih pesama, proturali iljubavne koncepte. Takođe je moguće da su se pod gazelimapodrazumevale one ljubavne rubaije / tarane i melodične pesmekoje su mnogi persijski pesnici rado sastavljali.

Bilo kako, neminovno je da su stariji pesnici bivali usred-sređeni na semantički aspekt gazela, to jest na pitanje ljubavi izaljubljenosti. Autor knjige Sejr-e gazal dar še'r-e farsi (Upotrebagazela u persijskoj pesmi) spominje četiri značenja gazela u per-sijskoj književnosti:

a) gazel sa značenjem melodičnih isečaka sa nekoliko dis-tihona na persijskom; ova vrsta gazela je, izgleda tako, najprebila ograničena da bude sročena isključivo u ritmu rubaije,međutim kasnije je isključeno ono ograničenje i ovakav gazel jebio zastupljen do kraja petog/jedanaestog veka;

b) gazel u značenju tagazula iz kaside; ova vrsta gazela jebila uobičajena do devetog/petnaestog i desetog/šesnaestogveka;

c) gazel kada označava bilo kakvu ljubavnu pesmu;d) gazel u svome terminološkom obelodanjenju2.

1 Šamisa, Sejr-e gazal dar še'r-e farsi, str. 12.2 Ibid., str. 25.

Page 235: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 237

Gazel, ako će imati značenje pesme koja je izvođena saspecifičnom muzikom, biće ekvivalent terminu «koul» (qawl;doslovno: kazivanje) i primeren, takođe, svakoj pesmi koja budesložena u ritmu rubaije. Kako god da uzmemo, u persijskojpesmi se termini koul i gazel mnogostruko uzimaju kao sinonimi,jer oba pokazuju pesme koje jesu melodične.

Sve do Sana'ija u šestom/dvanaestom veku, poetska formagazela se mogla jedva primetiti i gazeli su bili znatno manjestvarani nego kaside; ako je i bio stvaran kakav gazel, to je ust-vari bio «tagazul» kojega su pesnici, uglavnom, umeštali upočetku svojih kasida i u okviru njega govorili o ljubavi i zal-jubljenosti, te opisivali ljubljenu ili pak prirodne lepote, da bi,zatim, onaj tagazul nadovezali na panegirik o izvesnoj pohval-jenoj osobi, stavljajući, u sredini, dva distihona koja smo, pripromatranju strukture kaside, nazvali «tahalos». Zapravo, pos-toji mogućnost da je gazel, sa svim svojim terminološkimoznakama, proishodio iz ovakvih tagazula. Ipak, ostaje još da seiskaže kako su u delima starih pesnika utisnute i celovite pesmekoje sliče gazelu, što će reći da se može poverovati da je gazel,uporedo sa tagazulima, još od davnina bio uziman kao posebnavrsta pesme koja, to se ipak ne može poreći, nije doživelaekspanziju i bila je retka. Prve gazele, ovako sagledavane,možemo pronaći još u pesmama Šehida Balhija (umro 325/936) iRudakija (umro 329/940). Nadalje, svi pesnici iz četvrtog/dese-tog i petog/jedanaestog veka bili su skloni razvijanju gazela,premda su gazeli u njihovim divanima malobrojni. Međutim, ušestom/dvanaestom veku, po uspostavljanju turskih vlada,poput one seldžučke, politički standardi su se pomalo uzdrmali,te se u ovom veku nije pojavilo onoliko stvaralaca kasida kolikoih je bilo prisutnih u istrošenim razdobljima (samanidskom igaznevidskom); tačno je da su stvarali pesnici kao što su Anvarii Hakani iznimno štovali kasidu i da su podizali čak fantastičnekaside, ali to nije moglo da izopači zatutnjalo prelamanje brojakasida u odnosu na proteklo razdoblje.

Ekspanzi ja sufizma u bogoslovskim krugovima,premeštanje centralne moći iz Horasana u persijski Irak [tj. usredišnje predele Irana], osnivanje verskih škola, te dekadencija

Page 236: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

238 Istorija persijske književnosti

institucije panegirika, bili su, skupa, razlog da pesnici otpočnuda se usmeravaju na gazel, pa mi čak i u divanu pesnika kakvisu Hakani i Anvari nailazimo, takođe, na gazele. Možda najpre-sudniji faktor u procesu širenja persijskog gazela u šestom/dva-naestom veku jeste upravo naglašavano utančavanje sufijskihdoktrina, budući da forma kaside nije mogla da posluži kaoadekvatan obrazac u kome će biti razotkrivana sufijska sazr-canja, a još su i same sufije odstupale od kurtoaznih i ustano-vljenih formi, pa je sve to nagoveštalo da će najkrupnijipredstavnici persijske kaside, ipak, morati da napuste povesnuscenu do kraja šestog/dvanaestog veka sa čim će biti osujećenasva velelepnost kasidinog draža. Tako ćemo mi, odmah pokrajtradicionalnog ljubavnog gazela, imati da promišljamo novuvrstu sada gnostičkog gazela čiji su svi najraznovrsniji obliciprožeti intelektualnom pozadinom raskošnog zdanja sufizma.Ustvari, sufije su, produbljivanjem koncepata u gazelu,uznošenjem [ontološkog] stepena ljubljene, uspostavljajući nadnjom na zemlji – uzašašće sve do Onog Ljubljenog u nebesima1,u isti onaj tradicionalni obrazac, bez da ga izopače, utisnulignostički svetonazor i uzimajući samo koliko za simboleprisutne elemente u svetu zaljubljenih, oni su onaj svet uzdigli ustadijum gnostika; podvućićemo, dakle, da su prvotni ljubavnigazeli, sa najmanje mogućim promenama, prerasli u sadaizvrsne gnostičke gazele.

1 Mi smo već jednom naznačili da je razvijanje ovakve hermeneutike(ta'vila što doslovno znači povraćanje Prvotnom / Avval) jednostavanzadatak u persijskoj književnosti koja ne razdvaja, čak ni u kontekstuu kojem se insistira na instituciji ljubavi / Ljubavi, muški i ženski rod.U svim inim kontekstima, persijska književnost će, opet, postupatiisto; ona neće razdvajati, naposletku, ni zemaljsko od nebeskog, pro-fano od profinjenog, svetovno od svetog, čovečije od Božanskog...Upravo se u tom svetlu mora shvatiti i onaj neraskidivi svadbeni vezizmeđu ezoterijskog i egzoteričnog, koji seže do najsitnijih trenutakačovekovog ovozemaljskog života i posvećuje u nebesima svaki naj-manji njegov pokret, kao što kudi, opet u nebesima, njegovesunovrate, doktrina koju posebno naglašava i čak nudi njene izvan-jske paradigme ši'ijska intelektualna baština, počev od njene udivlju-juće gnoze pa sve do ši'ijske nepresušive jurističke duhovnosti. –(beleška prevodioca)

Page 237: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 239

Sana'ijevo (umro 535/1140) ime povezano je sa začetkomklasičnog gnostičkog gazela. Naravno, on je za sobom ostaviotakođe i tradicionalne ljubavne gazele. Najranije godine svojeknjiževne karijere proveo je sastavljajući panegirike suverenima.živeo je u Gazni i zbog toga je poznat kao Sana'i Gaznavi. Nje-govo ime je zabeleženo ovako: hakim Abul-madžd Madždudibn Adem Sana'i, a Avfi ga spominje kao Madždudina AdemaSana'ija1. Sam on u svojoj Hadiki piše da mu je ime Abul-madždMadždud. Izgleda da je imao još jedno ime, zapravo da je biopoznat kao Hasan, pa su zbog toga neki mislili da je Hasan nje-govo pravo ime2. Njegovo rođenje se desilo u sredini ili počet-kom druge polovine petog/jedanaestog veka u Gaznejnu, panakon što se on nametnuo kao sazreli pesnik bio je primljen ugaznavidski dvor, na kome se zauzeo za panegiričarsku poezijui hvalio nekoliko gaznavidskih sultana. život mu je, u ovomperiodu, prolazio u okušavanju svih slasti tipičnog dvorskogživota, međutim biće da mu dvoranini nisu davali nagrade zapesme onako kako je to trebalo i on im je zbog toga zamerao.Najednom, Sana'i je oprao ruke od svih njih i priključio sesufijskoj halki (inicijacijski krug za upražnjavanje ritualnog zazi-vanja Božijih imena). On o tome objašnjava:

Šah blaženstva moga sve pokaza Svoju Lepotu,nemogućim beše pristajanje suzdržanosti uz pohlepu.

Jedan broj istraživača tvrdi da je on prigrlio gnozu i prišaopristašama duhovnog proputovanja nakon što ga je zadirkivao /ironisao izvesni u ekstazu zapali mistik, za koga se kaže da jepio vinski talog. Međutim, biće sasvim prihvatljivije akoiskažemo da je on, snagom svog intelektualnog i kognitivnogsazrevanja, dospeo u onu fazu iz svoga života i okrenuo svojelice u pravcu mundusa metafizičkih istina. To opet neće pro-tivrečiti neopovrgnutoj činjenici da se on susretao sa putnicimana stazi gnostičkog uzlaženja. On je iz Gazne putovao u razne

1 Avfi, Lubab al-albab, tom 2, str. 252.2 Foruzanfar, Sohan va sohanvaran, str. 276.

Page 238: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

240 Istorija persijske književnosti

predele u Horasanu, te kada je bio u Balhu, najverovatnije jepošao odande i da hodočasti Kabu. Pri povratku iz Meke još sejedno vreme zadržao u nekim gradovima u Horasanu, naime uSarahsu, Marvu te Nišapuru, da bi se, najzad, negde oko 518/1124. godine vratio u Gaznejn. Dok je boravio u Balhu, on jeslikovao svoju Karname-je Balh.

Devletšah u Tazkirat aš-šu'arau ispisuje svoje uverenje daje Sana'i bio učenik i sledbenik šejha Abu Jusufa od Hamedana,koji važi za jednog od istaknutih horasanskih sufija. Po pov-ratku u Gaznejn, Sana'i je prihvatio da udovolji molbi jednogdvoranina, zapravo jednog dvorskog lorda da zaokruži svojepesme u vidu divana, uvod u koga će on sam napisati u prozi.Sana'i je do kraja svoga života bio u Gaznejnu, upražnjavajući,verovatno ritual osamljivanja i umro je 535/1140. godine1. Nje-gov mauzolej se nalazi u gradu Gaznejnu i pošto se Sana'i usvojim delima mnogostruko oglašavao kao ljubitelj časnePoslanikove porodice, spominjući u vezi njih uvek najdivnijereči, njegov grob posećuje, s poštovanjem i veliki broj posebnihljubitelja Profetove neporočne čeljadi, a i onih koji, u tompogledu, spadaju u pučane.

Njegov divan sa 13346 distihona štampan je i plasiran uizdanju prof. Modaresa Razavija i sadrži panegirike, pesme oisposništvu, gazele, poeziju o produhovljenim razvratnicima(kalandarijat), rubaije i isečene / kratke pesme. Osim divana izaSana'ja je ostalo i nekoliko mesenvija po imenima Hadikat al-hak-ikat va šari'at at-tarikat (Perivoj transcendentne istine i prokrči-vanje duhovnog puta), Sejr al-'ibad ila al-ma'ad (Proputovanjesluga ka eshatološkom sunovraćanju), Tarik at-tahkik (Stazaoživotvorenja), Karname-je Balh (Knjiga podviga stanovnikaBalha), 'Ešk-nama (Spis o ljubavi), 'Akl-nama (Spis o umu) iTadžribat al-'ilm (Okušavanje znanja). Ako se izuzme Karname-je

1 Autor je ovde dva puta smestio Sana'ijevu smrt u 535/1140. godinu štose ne slaže sa mnogim hronikama koje beleže 545/1150. kao godinunjegove smrti (naravno, postoji i mišljenje da je umro 525/1131), kao nisa datumom kojeg je sam autor spomenuo u trećem poglavlju u ovojknjizi (i tamo je upisana 545/1150. godina). – (beleška prevodioca)

Page 239: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 241

Balh ostale Sana'ijeve mesnevije će biti objašnjene onim što senaziva «Sitte-je Sana'i» (Sana'ijeva šestorka).

S obzirom na to da je Sana'i živeo dvojaki život u dvarazličita perioda njegova bitisanja na zemlji, mi u njegovim pes-mama, shodno tome, iznalazimo dva načina sagledavanja sveta,što, razume se, povlači nejednakosti i u njegovom dvodelnommislećem sistemu i stilu. U prvom periodu nam se daje jedanrazuzdani dvorski pesnik koji ne razmišlja doli o panegiričar-skoj pesmi i protura čak uvredljive pesme i pogrdne spise. Uovom periodu on trpi uticaj izvrsnih majstora kasida kakvi suOnsori, Farohi i Mesud Sa'd. U drugom periodu nailazimo nasjajnog gnostika u Sana'ijevom telu koji se, najednom,uzmaknuo pred panegiricima, pogrdnim spisima... i upustio ustvaranje propovedi, oživotvorujućih naučnih istraživanja, teisposničkih spisa i gnostičkih alegorija. Sana'ijev stil u gazelimai tagazulima, čak i u prvom periodu iz njegova života, ustanovl-jen je majstorski, bez zamršenosti, te, kao što je slučaj sa stilomdrugih pesnika iz onoga doba, ima zadatak da razvija ljubavnekoncepte. On se u ovakvim deskriptivnim gazelima i tagazulimaviše usredsređuje na tajna ljubavna došaptavanja i opis ljubl-jene negoli na opisivanje prirode. Katkada usred njegovihljubavničkih raskazivanja bivaju zazivani termini iz širokognaučnog polja: teozofskog, teološkog, filosofskog, vezanog zastudije o nebeskim sferama, astronomskog, pa medicinskog; ioni, pomalo, čine stvari zapetljanima, premda je u njegovimpesmama bilo, takođe, mesta i za lucidne gazele, poput ovog:

Zbog onog oka baš zanešenog od pijanstvapuna krvi imam dva oka ja vazda.

U čudu se nađoh: oko onog mesecakad ne ispi vino kako postade opijeno?

Ili: u srce iznureno kako zabija strelu,bez ruke i luka i drške i naprstka?

Page 240: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

242 Istorija persijske književnosti

Puno bi onih što zbog ljubavi i namiga njenogzonar sebi pripremiše, oko sebe ga svezaše ...

Preobražaj kojega je okušao Sana'i u drugom periodusvog života, zapravo, nosio je u sebi preobražaj čitavog per-sijskog gazela. Zemaljska ljubav u svom prenesenom (madžazi)značenju ustupiće mesto, unutar gazela iz drugog perioda nje-gova života, spiritualnoj ljubavi i Božanskoj ekstatičnosti koje ćeprelivati, jasno, gnostičke i veličanstvene, udivljujuće teogazele.U Sana'ijevim gazelima takve vrste razumljivo se stavlja akcenatna isposnički aspekat, dočim će zuhdijatima (spisima oasketizmu) ozbiljavati potpunu suprotnost opet njegovi kalanda-rijati (pesme o produhovljenim razvratnicima). Naime, u kalan-darskim gazelima će biti naglašavani i čak bezrezervnopozdravljani takvi koncepti kao što su preziranje ovogaistrošivog sveta, neobazrivost i ravnodušnost, s tim što će se,takođe, prizivati specifični termini kakvi su harabat (zabačenekafane), mehana i mej-kade (pivnica), kao i neke reči iz zoroaster-ske i hrišćanske terminologije. Ova grupa njegovih gazela bićepomno promišljana od strane Atara, Mevlane, Irakija i Hafiza.Još jedna poenta o Sana'ijevim pesmama koja je izuzetna jeste dasu sada bile otvorene kapije podnošenju žalbi / tužbi protivzemaljske ljubljenice, što se nipošto nije moglo ni nazirati ugazelima iz prvog perioda njegovog života; on, primera radi, ujednom gazelu ustanovljava:

Odlazi, odlazi, jer se iz tvoje neverne draganosti isčupasmo,iz klopke hirovitosti tvoje izbavismo se i iskočismo ...

Evo, u nastavku, nekoliko distihona iz njegovih kalandarskih / razvratničko-uznosećih gazela:

Kol'ko sam srce ja vezivao u klopku ljubavi prema dobrima;u sreći od ljubavi prema dobrima kol'ko sam pokajanja pogazio.

Ranjenom od nje je ona iz namiga strelu zabila,ja sam i dušu i telo ranio strelom njenog namiga.

Page 241: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 243

Gde god ja nekog uzdrmalog poput sebe vidohprijateljstvu skut u njegovom skutu svezah.

Prijatelji moji na poslu su na pijaci ljubavi;zašto bi onda ja, ko otpušteni, u ćošetu sedeo?

Kad spoljašnjost pogledaš posla moga kažeš: pa zaruz selamet sedim ja oslobođen melameta [tj. prezira]?

Selametu ovom što ja imam melamet je iza njegada pomisliš da iz zamke melameta sam iskočio ja.

Ti ono ne gledaj; ta, razlučivanje razdraganosti svojeod okrutosti prijatelja u očima mojim prevideo sam ja.

Budi dok se o vrat ovih dana okači sreća moja,čvorovi novi što sam ih draguljom reči svezivao ja.

U istom tom šestom/dvanaestom veku, pokraj gnostičkoggazela čija početna tačka se smiruje u Sana'ijevoj karijeri, zasvoje uznapredovanje je mario, takođe, tradicionalni ljubavnigazel. Anvari (umro između 580/1184. i 597/1200) se nije ustezaoda zbog toga što se nametnuo kao sjajni maestro za kaside,stvori izvrsne majstorske gazele. Njegovi gazeli su bliski govor-nom jeziku i on je takav poetski vokabular još posebno istančao.Postoji verovatnoća da je on po prvi put razlikovao tagazul ukasidi i gazel, te shodno tome njegov lucidni i tečni jezik ugazelu nikad nije mogao da bude primeren njegovim potpunorazličitim kasidama i panegiricima; upravo se na ovakav stil jez-ika usredsređivao Foruzanfar kada je kazao da jeste korišćen odstrane Sa'dija i drugih velikih pesničkih ličnosti1. U njegovimgazelima nisu prisutni gnostički koncepti i on je, izgleda, ugazelima radije privijao anegdote i dijaloge.

1 Ibid., str. 334.

Page 242: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

244 Istorija persijske književnosti

Hakani (umro 595/1198) je, kao Anvari, osim kasida sla-gao i gazele. U njegovim gazelima, ipak, poetski jezik nije bio,slično jeziku onih markantnih majstora gazela, čvrsto ustanovl-jen, pa se u njima, kao što ćemo nailaziti na jake i majstorskedistihone, mogu naći pobacani, slabi distihoni. Još je i Zahir Far-ijabi (umro 598/1201), poput Anvarija i Hakanija, sastavljao obevrste pesama, premda je on u gazelima smerao da katkada pro-turi sufijska stanja privučenosti, ushićenosti i brze ekstatičnosti;opet, on se mora uzimati samo za posrednika između Sa'dija iAnvarija, koji je sam hodao na tragu Anvarija. Veliki pesnicikakvi su Sa'di i Hafiz udubljivali su se u njegov rad.

Šesti vek je, zapravo, bio vrhovno plodotvoran u slučajupersijskog gazela, bivajući periodom njegove ekspanzije u razneknjiževne krugove. Ravnodušan stav prema razvijanju kasida,te naglo širenje sufijske tradicije pomogli su da se forma gazelaprigrli u tolikom prostranstvu da će najveći majstori persijskoggazela morati da se oglase upravo u ovom i u sledećem veku.

Atar (umro 627/1229) će snagom svoga udivljujućegautoriteta na polju gazela, uspeti da, svojim pesmama, ostvaričitav prevrat u gnostičkom gazelu. Njegov stil zaziva kombi-naciju Anvarijevog jezika u onim njegovim gazelima i konce-pata koje je razvijao Sana'i u svojim pesmama. Ono što je Atarprovukao kroz gazel u svojstvu inovacije predočavalo jeisprepredenost gnoze s ljubavlju i istodobno insistiranje naobema tim kategorijama. Jeste da jezik Atarovih gazela neobezbeđuje osobenosti konverzacionog Anvarijevog jezika, alise to ne isprečava pred njegovu izuzetnu elokvenciju i tečnost.Atarovi gazeli su podeljeni u tri kategorije ljubavnih, gnostičkihi razvratničko-uznosećih (qalandarane). Njegovi ljubavni gazeli,kojih je u manjem broju u odnosu na ostale gazele, razvijaju isteone koncepte na kojima su insistirali pređašnji pesnici, premdaon svoju intelektualnu pozadinu u ovim pesmama prožimanekakvim osećanjem kulta, te usaglašavanjem sa institucijomsrca. One, bivajući umeštene u prizivanu ravan, raspolažu moćuiznimnog osmišljavanja, bez da to bude načičkano izražavanje.Iz ove grupe njegovih gazela možemo izdvojiti sledeće:

Page 243: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 245

U celom je gradu pukla vest da si ti ljubavnica moja;šta ti treba sva ova daljina, bežanje i oholjenje? ...--------------------------------------------------Svake noći me pijanog u sokače izbaciš,od sebe me sve na svaku stranu baciš ...--------------------------------------------------Dušo! Mošusom uvojka mi srce ko jetru ne spali,složi se sa mnom, dušu moju više ti ne pali ...

U razvratničko-uznosećim Atarovim gazelima su uključeni,uglavnom, koncepti kao što su ljubav prema hrišćankama iženama lepim kao mesec, bacanje ljage na sebe, odlaženje ucrkvu i zabačenu krčmu...1. Takođe, svuda kroz ovu vrstugazela, unet je prezir na račun isposničkog života. Gde god osetida je prikladno, Atar napada na isposnike i u vezi njih ističe dasu hipokriti. Čini se da nas spoljašnjost ovih gazela želi podsetitina podvige sufijskih Malametija2, iako se, jasno nameće kaosvrha to da se hoće ilustrovati ona puna ushićenja i čista

1 Mi smo u prevodu reč kalandarane označili sa razvratničko-uznosećim(ovde gazelom) da bi, odjednom, u okviru te dve reči ustanovilitobožnju netrpeljivost između dve dimenzije koje će hermeneutikahteti da u jednu pretoči, bolje je da kažemo: da je uznese u drugu.Naime, hermeneutika poseduje tu moć da izvesni razvrat, bez da ćebiti isključeno, veritativno (suprotno prenesenom / madžazi) značenjeonoga pojma, ogoli od svih po jurisprudenciji pokuđenih aspekatakoji su utisnuti u razvrat i koji ga, na materijalnoj zemlji, zapravo činerazvratom, pa da onda jednu takvu (netaknutu) reč primeri njenomčak najtranscendentnijem, no ovaj put obavezno posvećenom,ontološkom stepenu / ravni. Ovakav proces je izvodljiv nad svakomreči kojom mi pokazujemo određeni spoljašnji fenomen, npr. nad poj-mom telo kada hermeneutika utvrđuje onu telesnu eshatologiju,kakvom ju je utančao sjajni Mula Sadra, preuzevši njena fundamen-talna uporišta iz onoga što oslovljavamo «jurističkom duhovnošću», ilinpr. nad pojmom materija koju će hermeneutika smestiti u ontološkuravan, kod drevnih grčkih filosofa arhé, kao prauzroka. Naravno,intelektualno pronicanje u dubine institucije hermeneutike / ta'vila uislamskoj duhovnosti nameće nužnost dugogodišnjih udubljivanja unajraskošnije zdanje napisane sufijsko-ši'ijske tradicije. – (beleška pre-vodioca)

2 Cenjeni dr Rešid Hafizović ih određuje kao: sufije koje svesnodopuštaju biti izvrgnuti najnižem preziru koji graniči sa sablažnjen-jem. Ranije smo doneli i Mir Šarif Džordžanijevu definiciju u vezi njih.– (beleška prevodioca)

Page 244: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

246 Istorija persijske književnosti

Božanska ljubav za koju je, da bi se zahvatila, odabrana eto ovastaza. Zapravo, u njima su raskrinkavani unutrašnja vreva,ekstatičko titranje i uzbuđenost jedne zaljubljene osobe kojoj naputu spoznavanja njenog istinskog Gospodara ne smeta čak nida bude etiketirana ili obrukana. Središnja pažnja u distihon-ima, konceptima i mislima u kalandarijatima poklanja se vinu,krčmi, zabačenim kafanama, te prefriganosti (rendi) i pijanstvu,dakle svemu onome što se kod Sana'ija nije moglo sagledavati utom svetlu. Ovakvi gazeli će, naposletku, tj. u svojoj završnojformi, nužno uspostaviti metodu izlaganja ukorenjenu u sim-bolici. No, Atar, osim toga što je donosio simboličke reči izgnostike, svoja doktrinarna promišljanja je, takođe, ubrizgavaou opštu strukturu svojih gazela, opet, na udivljujući simboličkinačin1. Izdvajamo iz njegovih poznatih razvratničko-uznosećihgazela:

Napio se bijah ja do pred krčmu juče,urlao sam, plesao sam, ispijao vinski talog.

Ključanje srca moga kad do vrha bokala stiže,od vatre ključanja njegova i srce moje proključa.

Starac u krčmi (pir-e harabat; označava duhovnog vođu) kad povik moj ču,kaza: «Uđi sinko što hirku (sufijski plašt) ti oblačiš.»

Kazah: «Haj starče, šta ti znaš o meni?»Kaza: «O sebi ništa ne zbori, odmah se ušuti.

Veropravca prefriganih iz krčme se prihvati,otu hirku i serdžadu (prostirka na kojoj se klanja) zbaci sa ramena ti.

Ravnodušan, raspušten, nit' razvratnik nemoj biti,već zagrmi samo kada u redu si sa ološom.

1 Sabur, Afak-e gazal-e farsi, str. 205-206.

Page 245: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 247

Čisto piće isposnika iz poniženja prospi,vinski talog zaljubljenih sa srećom ti ispij.

Sliku poređenja iz očiju izbaci,vatu pretpostavki iz ušiju izvadi.

«Ti, ti» ne govori, malo sa sobom sedni,makni zastor onog «ti», sa sobom se zabavi.

Na dnu ti je srca svet beskonačni,odseli se svetu srca, o pronicljivi.»

Dragulj Atarov za sto duša kupi!Kol'ko može biti kod tebe draguljara?

U svojim gnostičkim gazelima Atar se usredsređuje nagnostičku ravan i na atribute Onog oduvek Ljubljenog, na opiszaljubljenog, gorljivost, porinuće, utrnuće, te na spiritualno pro-putovanje radi sjedinjenja sa Ljubljenim, naglašavajući da ječ i tav Kosmos samo j edan t račak Njegove Lepote /Kozmetičnosti, kao i da se naša pregnuća moraju usmeravati katome da se spasemo od požudne duše, da se pokorimo predhtenjima Ljubljenog i da se klonimo zauzimanja ovosvetskihdobara. Evo nekoliko početnih distihona iz nekih Atarovihpozatih gnostičkih gazela:

Oni zaljubljeni što na povetarcu Dostovom dušu neguju,svi su u vreme sagorevanja poput tamjana sirovog u kadioniku.--------------------------------------------------Zaljubljeni kad se iznova osvestepred Ljubljenog na molitvu dođu.--------------------------------------------------Svak ko nije uvek u ljubavi uzrujan,kako može znati cenu ljubavnoga žara?

Page 246: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

248 Istorija persijske književnosti

Nakon što je u šestom/dvanaestom veku bio načet odstrane Sana'ija, gazel je u svojem uznapredovanju u sedmom/tri-naestom veku, pošto ga je i Atar sastavljao, došao u ruke Mev-lane Dželaludina Muhameda od Balha. Mevlavijevo iliMevlanino puno ime jeste Mevlana Dželaludin Muhamed ibnSultan al-ulema Behaudin Muhamed ibn Husein ibn AhmedHatibi Bakri Balhi. Ded mu je bio jedan od markantnihautoriteta u šestom/dvanaestom veku, a njegov otac,Beha'-valad (umro 628/1230) pripadao je grupi sufijskih istak-nutih naučenjaka i bijaše štovan kao jedan od njihovih velikihšejhova. Biće da je Mevlanin otac, usled prepirki koje su izbileizmeđu njega i imama Fahra Razija, te njegovih sledbenika, bioprinuđen da negde 609/1212. ili 610/1213. napusti istočni Iran ida se odseli na zapad, gde će se, naposletku, po pozivu Alau-dina Kai-Kobada Seldžučkog, nastaniti u Konji i u istom tomgradu, za nekoliko godina, napustiti najniži svet.

Dželaludin Muhamed je rođen 604/1207. u Balhu i kadamu je bilo pet ili šest godina pošao je sa svojim ocem na dalekoputovanje; zabeleženo je da je u Nišapuru posetio FeridudinaAtara i Atar mu je poklonio svoju knjigu Asrar-nama (Spis otajnama)1, a posle onog susreta je Dželaludin Muhamedovomocu, u vidu preporuka, skrenuo pažnju na uzvišenost [ontološkezrelosti] njegova sina. Mevlana je u Larandi sklopio brak sadevojkom po imenu Gouhar-hatun, ćerkom hadže LalataSamarkandija, i onda otišao u Konju u kojoj će se zadržati dokraja svog života. U Mevlanino vreme, Konja je bila političkaprestonica Seldžuka iz Ruma i u nju bi se sklanjali iseljenici isufije koji su bežali pred invazijom Mongola; zato su, kada jeMevlana bio onde, u tom gradu živeli i nedostižni velikanikakvi su Sadrudin Konavi, Fahrudin Iraki, Šerefudin Museli iNadžm-e Daje. Kada mu je umro otac, Mevlana se, po molbisvojih sledbenika na duhovnoj stazi / murida, prihvatio portfeljapropovedanja i ritualnog podsećanja. Malo po preseljenju njego-vog oca, u Konju je stigao, da bi se okoristio o svom duhovnomučitelju, Sejid Burhanudin Muhakik Tirmizi, poznat kao «Sejid

1 Đami, Nafahat al-uns, str. 460.

Page 247: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 249

Serdan», te kada je doznao da Beha'-valad već bijaše preminuo,zauze se za odgoj i inicijaciju Dželaludina Muhameda, kojegaće, čak, da bi se usavršio u jurističkim i književnim naukama,uputiti u Damask i Alep. Mevlana je u Alepu pred Kemaludi-nom Ibn al-Adimom (umro 660/1261) učio hanefijsku jurispru-denciju, što je nastavio da izučava i u Damasku; u ovom graduje, verovatno, imao tu čast da se okoristi o ekselenciju MuhjidinaIbn Arabija. Svoja sedmogodišnja putovanja, on je završio 637/1239. godine, vraćajući se u Konju, gde će, malo kasnije, dobitinalog od Sejida Burhanudina da upražnjava duhovna poduča-vanja i inicijacije. Sejid Burhanudin je umro 638/1240, a Mev-lana je do 642/1244. nastavio da održava predavanja i dapropoveda i izvodi ritualna zazivanja u ceremonijama koje subile rado posećivane od strane svih onih koji bi se tamo zatekli ina kojima je uzimalo učešće negde oko deset hiljada njegovihmurida.

Godine 642/1244. Mevlana je došao u dodir sa autorite-tom koji će potpuno preusmeriti njegov životni tok; te godine uKonju dolazi Šemsudin Muhamed ibn Ali ibn Malek-dadTabrizi, čija knjiga, Makalat (Rasprave) je dospela u naše ruke.On je okušavao duhovnu negu izvođenu snagom šejha Ruknu-dina Sadžasija, Baba Kemala Hodžandija i Abu BekraSalle-bafa1. U susretu sa Šems Tabrizijem, Mevlana je bio potak-nut da, najednom, izvrgne svoj život prevratu i da od sebeodgurne sve ovosvetske i društvene položaje. Mevlana je unjemu video toliko prisnog prijatelja da je sve do 645/1247. god-ine, kada je, najverovatnije, Šems potajno umoren, ustrajnoodržavao družbeničke odnose sa njim. Posle tog datuma, Mev-lana je jedno vreme proveo u iščekivanju njega, te je, čak, jed-nom putovao u Šam / Siriju da ga pronađe, ali je morao da se uKonju vrati osujećenih nada. Posle Šemsa, on je posebno voleoSalahudina Zar-kuba, pa kada je i ovaj umro 657/1258. godine,Mevlana je počeo da poklanja iznimnu pozornost HusamudinuČelebiju (umro 683/1284) kojem će biti ostavljeno da zameniMevlanu posle njegove smrti.

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 3., str. 454.

Page 248: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

250 Istorija persijske književnosti

Mevlanina književna karijera je otvorena po njegovomsusretu sa Šemsom. Iako je Mevlana vično pronikao u ondauobičajene nauke, pred raznim predavačima, njegov autoritet jepočeo drugačije da se izražava od kada je bio počašćen Šemso-vom pažnjom i blagosmotrenošću, pa su čak, usled uglačanostignostičkih i sufijskih doktrina koje je on priskrbio, njegovimuridi, koji su se u izvesnom broju rasuli po čitavoj Maloj Aziji,prepoznavani, po njemu, imenom «Mevlevije». Mevlanina smrtse desila petog dana u mesecu džumadil-ahar godine 672 / 17.decembra 1273. i na nju se u Konji sećalo kao na tragičnu katas-trofu koju je narod propratio sa proglašenih četrdeset danažalosti. Aflaki je u knjizi Manakib al-'arifin (Hagiografija o gnos-ticima) objavio, u potpunosti, priču o njegovoj smrti1. Mevlaninmauzolej se nalazi u turskom gradu Konji i poznat je kao «kubahadra» (Zelena kupola).

Mevlana je za sobom ostavio brojna dela u poeziji i prozi.Njegov opus magnum u stihovima jeste Masnavi-je ma'navi(Spiritualna Mesnevija)2. Njegove rubaije su izašle u izdanjuprof. Foruzanfara. Mevlanina prozna dela sadrže naslove:Makatib (Ispisane stvari), Madžalis [sab'e] ([Sedam] sedenja) i Fihima fih (U onome je ono što je u onome). Ipak, njegovi gazeli,znači njegov Divan-e kabir (Veliki divan) ili Gazalijat-e Šems(Šemsovi gazeli) imaju posebnu draž. On se u ovim gazelimasluži književnim imenom «Hamuš», ili «Hamoš», ili «Hamuš»(Šuteli), umesto kojeg, čak, u mnogo navrata priziva samoŠemsudinovo ime. Kritičko izdanje divana je progledalo svetlodana zahvaljujući naporima prof. Foruzanfara i sadrži preko36000 distihona.

Gnostički gazel će tako, u svojoj savršenosti, kulminirati uDivan-e Šesmu. Gnostička poetska baština, koja je najpre ustanov-ljena od strane Sana'ija, preko Atara, sada prispeva Mevlani sačijim gnostičkim intuitivnim iskustvima će morati da bude ispre-pletena; da bi promišljali puni značaj njegovih gazela, u nas-tavku ćemo se, nužno, osvrnuti na samu njihovu strukturu:

1 Aflaki, Manakib al-'arifin, str. 595.2 Obratiti se našim objašnjenjima o mesneviji koji slede.

Page 249: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 251

Fundamentalna stilistička osobenost Mevlaninih gazelajeste njihova muzikalnost. Mevlanino fascinirajuće poznavanjemuzike i posebne okolnosti u kojima su se gnostički gazelipevali na duhovnim koncertima (sama') činili su, u ovompogledu, Mevlanin gazel izuzetnim. Prava raznolikost ritmovanjegovih gazela postignuta je izvođenjem negde oko 48 ritmovapri čijem stvaranju su, najradije, uzimani taktirani (zarbi) i melo-dični (malhun) ritmovi u heksametru i oktametru, s tim što su iprozodičke stope njegovih gazela, uglavnom, jednake i on se,retko, zauzima za ritmove s nejednakim stopama (muhtalifal-arkan). Tim ritmovima je, zapravo, karakteristično da ostavl-jaju utisak gorljivosti i ushićenosti, te je, stoga, sasvim prihvatl-jivo da čitav Mevlanin stil, sagledavajući sve to, budepredstavljen kao jedan gorljivi stil. Pre njega, prozodički rit-movi gnostičkih pesama su, uglavnom, bili tihi i nežni, pa setako čak 870 Atarovih gazela ne može ni uporediti, u pogleduprozodičke strukture, sa tek sto početnih gazela iz Divan-ekabira1; čini nam se, da se pred nama želi razviti jedna persijskapoetska tradicija po imenu «melodična / eufonična pesma». Utakvoj vrsti pesme, pored prozodičkog ritma, uspostavljan je imeran (ika'i) ritam. Katkada je to stanje muzikalnosti u nje-govim gazelima do te mere intenzivno da on nekoliko gazelapodmešta pod jedan matla' (prvi polustih u kome se povlačirima), kao što je slučaj sa gazelima s brojem 714 i 715, te 931 i932 ili 933 i 934. Mevlana se, takođe, nekada ume okoristiti, usvojim gazelima, zapostavljenim ritmovima na koje su se,slabije, usredsređivali pesnici iz njegova vremena, kao što će, uponekim slučajevima, svoju vičnost u izvođenju ritmova poka-zati tako što će svaki pojedinačni polustih u gazelu sročiti uvidu čitavog distihona, npr. u sledećem gazelu:

Dođi dođi srce moje, srce moje, prihvati se, prihvati se posla moga, posla moga,ti si ti si cvećnjak moj, cvećnjak moj, reci reci tajne moje, tajne moje.

1 Sabur, Afak-e gazal-e farsi, str. 220.

Page 250: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

252 Istorija persijske književnosti

Da ne bi redukovao intenzivitet prodornosti prozodičkihritmova, Mevlana je, probiranjem / umeštanjem sledovanih isveprisutnih rima u distihone, bez da se usmeri / ograniči na nji-hovo klasično donošenje, uobičajeno, na kraju polustiha ili disti-hona, poklonio svojim pesmama posebnu iznimnost. Tako je,primera radi, sa ovim distihonom:

Ej rasthiz-e nagahan, ej rahmat-e bi montahaej ataš-e afruhte dar biše-je andišeha ...

(O vaskrsnuće izbilo, o milosti beskonačna,o vatro rasplamsala u prašumi pomisli ...)

S istim onim naumom, on u nekim gazelima ponavljajednu reč čak pet puta u jednom distihonu:

Noje ti si, Duh ti si, otkrovitelj i otkroveni ti si,prsa prostrana ti si, rastrgni tajne moje.

Probranost prizivanih reči u Gazalijat-e Šemsu je, takođe,od velikog značaja. Izgleda tako da Mevlana baš ne mari da seuvek skoncentriše na svečane i kurtoazne lekseme koji su biliustanovljavani u persijskoj pesmi i da mu ne smeta da upotrebipopularne, pučanske reči, pa i sintagme nepoznate svakod-nevnici. U vokabular njegovih gazela su, tako, uključeni:kuvana repa, jarac, praziluk, vreća, korpa i košara, te čekrk1. Upogledu dijalektične i lingvističke strukture njegovih gazelatreba imati u vidu da on u njih utiskuje, ponekad, turske, pa čaki grčke reči; npr. u jednom distihonu (iz gazela br. 3109) iska-zuje:

Kali teyşebi apansu, ej efendi Čelebi,u ponoć si na krovu našem, ma koga to tražiš?

1 Ibid., str. 229.

Page 251: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 253

Što se tiče koncepata i ideja koji su korišćeni, moraćemoda konstatujemo da su njegovi gazeli toliko širokog spektra daće se o njima teško moći sumarno izlagati; jedino, zato, ovdejedino podvlačimo da je prošaranost koncepata jedna od nje-govih intelektualnih osobenosti. Fundamentalno uporište nje-govih gazela je zapravo ono što se daje kao uobičajeni kontekstsvih gnostičkih pesama, znači ljubav, premda je ta ljubav, sadakod njega, puna gorljivosti, čista i transcendentna ljubav,onakva kakvu ju je Mevlana doživeo unutar bića Šemsa Tabriz-ija kada je u njemu izgorevalo, odjednom, sve drugo osim OnogLjubljenog. Kasnije, kada je Šems nestao, ona ljubav je moralabiti ilustrovana kao tuga usled rastanka i daljine, dakle kao onošto će se, od tada, , najednom, postaviti za primordijalni konceptGazalijat-e Šemsa. A ponekada Mevlana, u svojim gazelima,oslonivši se na onu prvotnu ljubav, raskrinkava svoje ostaleljubavlju prožete ideje, kada donosi opis prirode, ili ponekadupućuje savete / pouke.

Mevlanini gazeli se, generalno ih sagledavajući po njiho-vom obrascu i idejama, dele u dve kategorije: neki su sastavl-jani uz upražnjavanje razvratničko-uznosećeg (kalandarane)metoda u krajnjem stanju gorljivosti, a drugi imaju zadatak dase pozabave antropološkom hi jerarhi jom i pi tanjempročišćavanja / produhovljavanja duše. U drugoj kategorijigazela, on, usput, razvija i naracije u okviru kojih podiže zdanjenarativnog gnostičkog gazela. One priče se, nekada, mogu odvi-jati i u vidu dijaloga ili navođenja citata; npr. usred jednoggazela, on zaokružuje svoju priču u ova dole dva distihona:

Jednog dana jedan hod'o s Bajazidom putem,pa Bajazid reče njemu: «U kojem si poslu, prevarantu?»

Kaza: «Ja magarcu služim [khar-bande: vlasnik magarca za zakup]»; Bajazid mu reče: «Idi!Gospodaru, magarcu smrt presudi, da on sluga Bogu bude.»

Možda sentencija koju su neki izustili, da su njegovi gazeliprevršeni elementom uverenja, zapravo, sadrži poruku da

Page 252: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

254 Istorija persijske književnosti

književne šeme uspostavljaju takav sklad da će čitaocu preo-stati jedino da stekne ubeđenje u njegova uverenja i nauča-vanja. Sledi jedan poznati Mevlanin gazel1:

Bez svih se može opstati, bez tebe opstanka nema,opeklina mi zbog tebe na srcu, ne da drugom ono mesto.

Oko uma opijeno je tobom, kružić sferin ponižen pred tobom,uho je rukom tvojom zaigralo; bez tebe opstanka nema.

Duša zbog tebe ključa, srce se tobom naslađuje,um se sav razbesni; bez tebe opstanka nema.

Vino moje i opijenosti moja, bašto moja i proleće moje,sanaku moj i smiraju moj; bez tebe opstanka nema.

Slava i veličina moja si ti, vlast i imućstvo moje si ti,voda bistra moja si ti; bez tebe opstanka nema.

Nekad se u odanost daš, nekad se u okrutnost daš,ma moj si ti, gde to hoćeš? Bez tebe opstanka nema.

Srce daju, istrgneš ga, pokaju se, ti osujetiš,sve ovo sam ti činiš; bez tebe opstanka nema.

Bez tebe ako opstane se, prevrnuće se sve u svetu,bašta Irema pakao biće; bez tebe opstanka nema.

Ako si ti glava, stopalo ja biću, ako budeš uporište, uskrsnuću,ako odeš nestaću; bez tebe opstanka nema.

San meni razbio si, obris moj oprao si,od svih si me odvojio; bez tebe opstanka nema.

Kad ti ne bi drug moj bio, kvaran bi mi posao bio,

1 Gazel br. 553 u: Gazalijat, tom 2.

Page 253: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 255

prisni meni saučesniče moj; bez tebe opstanka nema.

Bez tebe mi život nije drag, bez tebe mi smrt nije draga.Glavu iz tuge za tobom kako izvući? Bez tebe opstanka nema.

Sve što kažem, moj oslonu, neće biti bez dobra i loša,i ti kaži, otmenošću tvojom, da bez tebe opstanka nema.

Onda kada je Mevlana, u sedmom/trinaestom veku,podizao gnostički gazel do njegovog vrhunca je zapravo,usavršavao jedan obzir persijskog gazela. U istom veku će doćido svoje najuzvišenije tačke, i onaj drugi obzir snagom još jed-nog maestra za gazel, sjajnog Sa'dija Širazija koji će persijskiljubavni gazel dovesti do klimaksa. Njegovo puno ime je AbuMuhamed Mušrifudin (Šerefudin) Muslih ibn Abdulah ibnMušrif as-Sa'di aš-Širazi1. Rođen je oko 606/1209, a Mase uzimaza datum njegova rođenja 580/1184-u godinu2. Došao je na ovajsvet u Širazu u porodici verskih autoriteta i otac mu je, najvero-vatnije, bio u stalnoj službi atabegu Sa'du ibn Zangiju. Još kaodete izgubio je svoga oca, pa ga je uzeo u odgoj ded po majci.Preliminarno znanje iz književnosti i verozakona je stekao uŠirazu i onda je otišao, sa ciljem da nastavi studije, u Bagdad.Ono putovanje, koje se desilo 620/1223-621/1224. godine,naslućivalo je Sa'dijeva duga putovanja. Jedno vreme se Sa'diskrbio učenjem u bagdadskoj Nizamije školi i u tom gradu jeodlazio pred Džemaludina Abul-faradža Abdurahmana ibnal-Džavzija.

Sa'di se, u svojim delima, njega priseća kao odgajivača išejha. On je, zapravo, bio unuk poznatoga Ibn al-Džavzija,autora knjiga Talbis-e Iblis (Pomutnje Sotonine) i Al-muntazim(Usklađenje), koji je umro 597/1200. godine. Ibn al-Džavzi drugije, najverovatnije, bio Sa'dijev učitelj u verozakonskim / prenes-enim naukama, a Sa'dija je učio sufizmu i gnozi Šihabudin AbuHafs Omer ibn Muhamed Sohravardi (umro 632/1234)3. Biće da

1 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1/3, str. 585.2 Massé, Tahkik dar bare-je Sa'di, str. 17.

Page 254: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

256 Istorija persijske književnosti

je Sa'di u nekim svojim naučavanjima pretrpeo ozbiljan uticajovoga velikog gnostika. Dok je bio u Bagdadu, Sa'di je, vero-vatno, svo svoje vreme provodio u uzimanju i utvrđivanjunaučnih sudova, pa je tek, kasnije, otpočeo svoja čuvena puto-vanja u Hidžaz, Siriju, Liban i Rum. Po onome što je sam iska-zivao, obišao je najudaljenije krajolike tih zemalja, družio se sanajrazličitijim ljudima, te je u svakom mestu pokupio poneštokorisno, ili kako se kaže: uzeo je u svakoj žetvi po jedan snop.Devletšah spominje da je četrnaest puta odlazio na hodočašće1.Postoji priča i da je Sa'di išao u istočne zemlje, u Kašgar i Indiju,te da je tamo razbio kipa Somanâthu! Međutim, u autentičnostovih priča treba posumnjati, jer liče da su proizvod isprepletanjaizveštaja i pripovedačkog dograđivanja.

Sa'dijeva putovanja okončavaju 655/1257. godine kada seon vraća u svoj Širaz i tamo odlazi na dvor Sa'da ibn Abu Bekraibn Sa'da ibn Zangija, ali ne kao panegirist, već kao slobodan,duhovnički autoritet. život mu je, tako, u Širazu proticao udavanju saveta i ritualnih dosećanja i u ispisivanju / sastavljanjusvojih dela; još jednom je, u ovom periodu, putovao za Meku i upovratku u Širaz išao je preko Tabriza, gde se susreo sa Šemsu-dinom, autorom Divan-e Džuvejnia i njegovim bratom. Onda jeSa'di uživao toliki respekt od strane naroda da su autor Divana iAbaga han, lokalni suveren, u znak pažnje prema njemu, tokomtog susreta sedeli na zemlji i čak su ga, sami oni, posluživali.

U vezi datuma njegove smrti između hroničara su izbilenesuglasice, a najčešće bivaju spominjane 690/1291, 691/1292,694/1294, te 695/1295 godina2. Članovi porodice Sa'd ibn Zangijapoklanjali su veliku pozornost Sa'diju, a i Sa'di beše sa iznimnimpoštovanjem gledao na njih, pa je čak i svoje pesničko imepreuzeo od imena njihovih emira. U njegovom divanu se mogupročitati kaside u okviru kojih je on sastavljao panegirike onim

3 Ovoga Sohravardija, znamenitog pristalicu sufijske doktrine, ne trebamešati sa resurektorom (mudžaddid) drevne sofije husrevanskih ilumi-nacionista, šejhom Šihabudinom Jahjaom ibn Habaš-a ibn Amirak-aSohravardijem (549/1153-587/1191), autorom sjajne Hikmat al-išrak(Teozofija iluminacije). – (beleška prevodioca)

1 Devletšah, Tazkirat aš-šu'ara, str. 223.2 Safa, Tarih-e adabijat dar Iran, tom 1/3, str. 598.

Page 255: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 257

emirima. Sa'dijeva dela, najpre, mogu biti podeljena u dve kate-gorije poezije i proze. Njegova prozna dela obuhvataju Golestan(Cvećnak) i Risalat (Poslanice) o kojima je bilo reči kada smopromišljali Sa'dijev stil, a dela koje je sročio u stihove sadrže sle-deće naslove: Bustan (Zamirisala bašta) ili Sa'di-nama, mesnevijao didaktičnoj književnosti i konceptima iz etike, dovršena 655/1257, zatim Kasa'id-e arabi (Arapske kaside) sa otprilike 700 dis-tihona, kao i Kasa'id-e farsi, Marasi (Elegije), Kata'at (Kratkepesme / epigrami), Tardži'at i Molama'at1. Nadalje, četiri knjige:Tajibat (Krasote), Bada'i' (Novine), Havatim (Dočeci) i Gazal-ha-jekadim (Stari gazeli) zaokružuju spektar Sa'dijevih gazela, aostale su od Sa'dija, takođe, i izvesne rubaije, monostihoni ihabisat (ružne pesme). Sa'dijeva dela je izdao MuhamedaliForugi pod naslovom Kolijat-e (Kollijjat-e) Sa'di (Sa'dijev opus).

Sa'dijevi gazeli su, kao što smo videli, umešteni u četiriknjige sa četiri različita naziva. Najpre su tu «Tajibati» sa blizu400 gazela; verovatno ih je Sa'di napisao posle svojih kasida, a toće biti, donekle smo u to i ubeđeni, posle 606/1209. godine. U«Tajibatima» nalazimo, između ostalog, karakteristike istor-ijskog spisa u meri u kojoj je to činjeno kroz panegirike sasta-vljane u čast izvesnih emira. Drugi deo njegovih gazela nosinaziv «Bada'i'» i ima preko 190 gazela, čiji sadržaj sliči Tajiba-tima. U treću knjigu je utisnuta kolekcija «Havatima» koja brojipreko 60 gazela, a čini se da je pri njihovom razvijanju Sa'diokušavao vrhunsko savršenstvo u donošenju gazela. U četvr-tom delu su «Gazalijat-e kadim» koje, u pogledu sadržine, nisutoliko vredni pažnje.

Značaj Sa'dijevog autoriteta u razvijanju ljubavnih gazelanameće se u činjenici da je snagom njega jezik gazela kul-minirao. Budući da se usredsređivao na Anvarijev stil, on je jez-iku gazela pretpostavio razgovetnost, što će reći da se unjegovim gazelima velika razumljivost predstavljenih učenjadaje kao svuda naglašavani pricip. Sa takvim pogledom, on je

1 Definicija tardži'-bandova će uslediti, a molamma'at jesu pesme u kojimaje jedan polustih ili distihon na persijskom, pa onda sledeći polustih ilidistihon na arapskom ili nekom drugom jeziku; takva pesma se takođenaziva zu lisanejn (dvojezična). – (beleška prevodioca)

Page 256: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

258 Istorija persijske književnosti

gazel približio jeziku puka. Rečenice koje je on stvarao u gaze-lima izgledaju da su izuzetno proste, međutim, istovremeno,one se nipošto ne mogu, to je, ustvari, činjenica, oponašati.Stoga, njegov rad biva nazivan metodom «lakog a nemogućeg».Reči i leksemi u njegovim gazelima ustanovljavaju, odjednom,vrhunac krasnorečivosti i savršenu lucidnost. Ubrizgavanjem ugazel koncepata utemeljenih u ljubavi, zaljubljenosti i lepoti, teodjednom spoljašnje i duhovne prefinjenosti, on je presudiodolazak udivljujućoj inovaciji bez presedana. Zapravo, Sa'dijevigazeli predstavljaju usavršeni obrazac onih tagazula od ranije, stim što se on zauzimao, i za moralne, društvene pa i gnostičkekoncepte. Sa'dijeva moć rekonstruisanja spoljašnje realnosti unjegovim gazelima uliva u čitaoca ubeđenje da je ubačen uprirodom postavljena iskustva i pojmove koji bivaju zazivani, tese, uobičajeno, stiče nazor da se on, ustvari, obraća nekoj odvećdefinisanoj / osobnoj ljubavnici.

Neki su uverenja da Sa'dijev jezik treba uzimati za kriteri-jum elokvencije i retorike1. Mi se u ovoj knjizi ne možemoupustiti u promatranje toga kako je Sa'di uspeo da se domogne,jednostavno kazano, nedostižne elokvencije, te jedino možemonaznačiti da je Sa'di umereno, naravno s obzirom na sadržaj kojije pronošen kroz njegove gazele, prilazio književnim prezenta-tivnim oblicima. On najtranscendentnije lirske koncepte i sim-patične suptilne poente raskrinkava u svetlu lucidnih, aliutvrđenih poređenja i metafora. Unutrašnjost Sa'dijevih gazelarasterećena je od priprostote rane lirske pesme, kao i dvosmisle-nosti gnostičkog gazela. U svakom svom gazelu, on, odmah,iznosi jedan izglađen i definisani koncept. Predmet pro-matranja u Sa'dijevom gazelu biva postavljen u samom početkukada i otpočinje nad njim, uz pomoć ideja i poetskih slika, da seizvodi udivljujuća umetnička dedukcija; drugim rečima, kon-cept se već u prvom distihonu umešta u svoj obrazac koji će biti,postepeno, promican i bogaćen, kroz buduće distihone, da bi se,naposletku, još jednom mogao nazirati u završnoj strukturigazela. U čitavom njegovom gazelu biva propraćeno stapanje u

1 Sabur, Afak-e gazal-e farsi, str. 368.

Page 257: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 259

jedno predmeta i obrasca, koji su nekako isprepletani u samomtkivu distihona, izređajući, onde, početak, sredinu, pa krajgazela. Predmeti u koje se udubljuje Sa'dijev gazel, uglavnom,jesu ljubav, prijateljstvo, opčinjenost lepotom, ustrajnost udruženju, vernosti itd., i onda kada ovakve meditacije bivajuprožimane etičkim i društvenim načelima, tek onda Sa'di jasnonameće svoje novačenje. Nadalje, on se pri razvijanju koncepatau svojem gazelu ne usredsređuje na alegorične šeme, a poštonije sklon alegoriji, ono se ni u jeziku njegovih slika neće pojav-iti amfibolije ili dvosmislenosti; to stoga što on ne smera darazotkrije nekakvu sasvim razgolićenu od materije, inteligi-bilnu izvanjsku punoću, pa da bi je morao pretočiti u opipljive idohvatljive pojmove. Umesto toga, on uživa u opisivanju iekspoziciji, kao i u eventualnom rastezanju svog izlaganja.Uporišta njegovih ideja, u najviše slučajeva, poprimaju svojusimpatičnu aromu usred naslikavanja prirode, opisivanja pro-leća i tome slično, no ni tada on ne odobrava hiperbole / preteri-vanja, već ostaje privržen svojoj umerenosti1. Na kraju,donosimo jedan Sa'dijev gazel2:

Ispletena kosa mile omča je od zamke nevolje,ko god nije u omči toj, izmače se iz ove pustolovine.

Ako me ubiju sabljom pred očima njenim, najednom,za viđenje nje jednom stotinu poput mene smo krvarina.

Ako ode duša naša dok tražimo miloj da priđemo,neće biti šteta, jer je mila od duše nam milija.

Zazivu zaljubljenih verozakon ne traži objašnjenje,lice požutelo, znak jecaja im žalosnog, njima je svedok.

Oslonac štovatelju snaga je strpljivosti i razuma,razum posta zarobljen ljubavlju, strpljivost potčinjena hiru.

1 Ebadijan, Takvin-e gazal va nakš-e Sa'di, str. 124.2 Kollijjat-e Sa'di, izdao: Forugi, str. 428: 47 - b.

Page 258: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

260 Istorija persijske književnosti

Lišen srca, zavezanih nogu, u omči mu vrat od duše,hrabar nije da iskaže: zbog čega je ovo i zašto je ono?

Imalac imanja Bića, Presudilac osujećenja i primanja,šta učini prestup nije, budeš li se jadao zločinac bićeš.

Sablju izvuci iz korica, otrov turi u pehar,ma od nas je da primimo, naše je zadovoljni da budemo.

Pomiluješ li me, iz ljupkosti, opečeš li me, od srditosti,presuda tvoja meni biće glatka, patnja tvoja za mene je prava.

Svak ko zbog prestupa suparnika, il' zbog zlodela prijatelja,zavet svoj zaboravi, neveran je on u tvrdnji.

Sa'di! Zbog morala miljenice šta te desi lepo jeste;kaži: samo psovke kazuj, iz slatkih je usana to molitva.

Na tragu Sa'dija i Mevlane, persijski gazel je u sedmom/trinaestom veku i dalje nastavio da prokrčuje stazu svom uspin-janju. Onde su razvijali gazele takvi pesnici kao što su: Imamiod Harata (umro 677/1278), Fahrudin od Iraka (umro 680/1281),Homam od Tabriza (umro 714/1314), Amir Husrev od Delhija(umro 725/1324) i Hasan od Delhija (umro 777/1375), pa Ouhadiod Marage (umro 738/1337), Hadžu od Kermana (umro 753/1352), Imad Fakih (umro 773/1371), Salman od Save (umro 778/1376) i Nasir od Buhare (umro 779/1377). Između njih, [Fahru-din] Iraki je sastavljao gazele u stilu sličnom Mevlaninom stilu,a Homam slično Sa'dijevom stilu. Amir Husrev od Delhija je uknjiževnom krugu u Indiji zauzimao poseban položaj i mnogipesnici su se udubljivali u njegovu karijeru. Ouhadi od Marage,premda se nameće kao sufija, poklanja veliku pažnju Sa'dijevomstilu, dočim će struktura njegovog jezika sličiti Hafizovoj.Hadžu i Imad Fakih su usmeravali svoja pregnuća naprožimanju Sa'dijevog stila gnostičkim doktrinama, ustanovl-javajući tako posredni stil između ljubavnog i gnostičkog

Page 259: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 261

gazela, stil čiji će klimaks, kada je sročenje gazela po sredi, bitidostignut snagom Hafiza. Njegov gazel, stoga, nazivaju«usklađivačkim gazelom».

Hafizovo puno ime je Šemsudin Muhamed ibn Muhamedibn Muhamed Hafiz Širazi. Nadimak njegovog oca je, premanajvećem broju izvora, Behaudin. Njegovi preci su poreklombili iz Ispahana i otac mu, Behaudin Muhamed, tako jezabeleženo, bio je trgovac koji je prešao u Širaz sa porodicom zavreme vladavine Salgorida. Majka mu je bila iz Kazeruna i kadasu došli u Širaz, nastanili su se blizu širaske kapije koja je vodilaKazerunu.

Hafizovo rođenje se desilo negde oko 727/1326. u Širazu.Bio je najmlađi Behaudinov sin. Posle očeve smrti, braća su muse razišla na razne strane, a on je, zajedno sa svojom majkom,zapao u oskudicu. Još kao mlad počeo je da radi u jednoj pekarii istih tih dana zakucao je na vrata mekteba (tradicionalneosnovne škole) sa željom da stekne znanje. Malo po malo, davaose u promišljanje i istraživanje u verozakonskim i književnimnaukama, te je izučio Zamahšarijevu [sjajnu književnu]egzegezu po imenu Kašaf (Kaššaf: Sverazotkrovitelj)1, BejdavijevMatali' al-anzar (Praskozorja nazora) i Sakakijev Mihtah al-'ulum(Ključ nauka) kada je odlazio na predavanja KavamudinaAbul-baka-a od Širaza poznatog kao Ibn al-fakih (umro 772/1370). On se usavršio u dvema granama: verozakonskim iknjiževnim naukama, a pošto je Kavamudin Abul-baka Širazidobro poznavao nauku o različitim iščitavanjima kur'anskogateksta (ilm al-kira'at) Hafiz je, pred njim, majstorski savladao,još, četrnaest načina učenja Kur'ana, što ga je i potaklo da se višeokrene meditaciji u okviru Skripture; otuda i njegovo književnoime Hafiz (Čuvar svete Objave znanjem njenog teksta napamet).Njegovo vično usredsređivanje na književne nauke je biloneizbežno, budući da su one uzimane za preliminarne bavljenjubogoslovskim naukama. Širaz je u Hafizovo vreme predstavljaobezbedno sklonište za mnoštvo istaknutih poznavalacaknjiževnosti i to je moralo da ostavi presudan trag u kvalitetuHafizovog školovanja. Pored edukacije na polju bogoslovije i

Page 260: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

262 Istorija persijske književnosti

književnosti, on je pokazivao ljubav i prema divanskim,administrativnim poslovima koji su ga posebno privlačili.

Hafizov život je proticao uporedo sa vladavinom nekolikoširaskih suverena, kojima je on, katkada, stvarao eulogije uokviru svojih pesama; vlast su držali u svojim rukama, npr. šahšejh Abu Ishak Inđu (umro 758/1356), šah Šodža' (umro 786/1384), šah Mensur (umro 795/1392), te nekoliko džalajeridskihemira, poput sultan Ahmeda ibn šejha Uvejsa Ilkanija (umro813/1415). On je, takođe, sklopio nekoliko panegirika poznatijimvezirima Inđuida i Mozafarida, između kojih možemo izdvojitihadži Kavamudina Hasana (umro 754/1353) i hadži Kavamu-dina Muhameda Sahib-'ajara (umro 755/1354), vezira šahaŠodža'a. Zapravo, svi oni su duboko štovali Hafiza, a neki, kaošto je bio slučaj sa Abu Ishakom Inđuom, bi mu, čak, poveravalisvoje tajne. Takođe, Hafiz je jednom, u poznatom gazelu, bla-gosiljao sultana Gijasudina, bangalskog zapovednika, i to kadamu je ovaj sultan poslao jedan polustih koji je glasio: «O krč-

1 Značaj Zamahšarijevog Kašafa u edukativnom programu tradiciona-lnih persijskih škola se ne može prenaglasiti. Svaki redak ovog sjajnogDžarulahovog magnum opusa kontinuitativno je promišljan u Persijiod strane mnoštva tradicionalnih studenata koji tekstu one egzegezeprilaze sa najrazličitijim naumima, od onoga što mogu nazvati speci-jalizacijom najprefinjenije arapske književnosti, pa sve do iznalaženjanajuzvišenijih znamenja iskonske islamske duhovnosti, koja je na udi-vljujući način sakrivena ispod spoljašnjosti literalnih značenja.Premda se, u novije vreme, tradiciji udubljivanja u tekstove ove vrstene poklanja potrebna pažnja, čak ni u iranskim tradicionalnimškolama, kao najustrajnijim odgajivačima sonnati načina izučavanjaislamskih nauka (što ne znači da je ona tradicija isključena iz životaonamošnjih medresa), ja sam imao tu čast da izučim jedan deoZamahšarijeve egzegeze pred jednim od istaknutih učitelja arapskeknjiževnosti u tradicionalnoj školi u Komu, te, s pravom, mogu upo-trebiti u vezi te knjige reči istaknutog alame Dželaludina Homa'ijakada o sakralnim predanjima iz knjige Amali velikodostojnog šejhaSaduka iskazuje: «... govornik predaje je, da bi ona bila razumljivaondašnjem slušatelju, pretočio transcendentna značenja u sud pučkeizražajnosti, da bi to puk razumeo, mada učeni dobro znaju kakveuzvišene istine zakriva zastor onih iskaza.» (Vidi naš prevod u časo-pisu Nur, no. 36, str. 33-37) U tom svetlu će se, donekle, razjasniti kon-statacija izvrsnog alame Hasanzadea Amoli da Zamahšarijeva karijerapotpada u ezoterijsku baštinu ši'ijske duhovnosti, na šta bih se ja, dabi bila razotkrivena i druga dimenzija onakve duhovnosti, nadovezaoprizivanjem sintagme udubljujuće bogoslovske spoljašnjosti. – (beleškaprevodioca)

Page 261: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 263

maru, priča o čempresu, cvetu i lali se razvija», pa je Hafiz u odgo-voru sastavio i uputio mu svoj čuveni gazel koji započinje sa:

O krčmaru, priča o čempresu, cvetu i lali se razvija,ova rasprava uz triput prane [čaše] se razvija.

i na kraju kojeg on priziva Gijasudinovo ime1.Priča se da je jednom krenuo na put u Indiju po pozivu

sultan Mahmuda Dakanija, međutim, zbog oluje, nije se usudioda se ukrca na brod na ostrvu Hormoz i kada se vratio u Širaz,odaslao mu je svoj sjajni gazel:

Jedan tren u jadu provesti – ne vredi za toliko čitav svet,za vino prodaj pohabanu odoru našu – od toga ništa više ne vredi2.

Jednom je išao i u Jazd, ali se odande, odmah, vratio,prisećajući se, kasnije, na to mesto, u jednom gazelu, kao na«Aleksandrov zatvor»3. Ovi primeri nam jasno pokazuju daHafiz nije baš pokazivao ljubav prema putovanjima.

Hafiz je napustio ovaj svet 791/1388. ili 792/1389. godine.Muhamed Gol-andam, prvi sabirač Hafizovog divana, smestioje njegovu smrt, u jednom hronogramu, u 792/1389-u godinu4.

Hafiz je bio izuzetno osetljiv u pogledu političkih zbi-vanja iz njegova vremena. U njegovom divanu, zato, nailazimona pesme u kojima je oplakivan šejh Abu Ishak Inđu, doba čijevladavine Hafiz opisuje sa lepim i prijatnim rečima.

Amir Mubarizudina Muhameda, mozafaridskog suver-ena, on se priseća u kontekstu oštrih prezira i oslovljava ga rečju«račundžija». Bilo kako bilo, u Hafizovom divanu je utisnutonegde oko sto gazela u kojima se donosi ime neke osobe,zapovednika ili suverena5.

1 Divan-e Hafiz, u izdanju: Kazvinija i Ganija, br. 225.2 Ibid., br. 151.3 Gazel br. 359.4 Safa, Tarih-e adabijat-e Iran, tom 2. i 3.5 Obratiti se: Ganij, Bahs dar asar va afkar va ahval-e Hafiz, tom 1.

Page 262: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

264 Istorija persijske književnosti

Proces uzlaženja gazela, koji bijaše načet snagom Sana'ija,zaključen je u Hafizovoj karijeri. On je uspeo da isprepletenajbriljantnije ljubavne i gnostičke sadržaje i zbog toga on seshvata kao baštenik kako Sa'dijevih tako i Mevlaninih udublji-vanja.

Njegov gazel, u pogledu ekstenzibilnosti usred narodnemase, nameće se kao najpopularniji gazel za pučane, a i za elitu.Ova karakteristika je mogla da obeleži pesme slabo kojegpesnika i stoga su, potonji autoriteti u gazelu imali puno pravokada su smerali da oponašaju Hafizov stil. Hafizovo usred-sređivanje pozornosti na preteče odražava se u smislu naziranja,u njegovom stilu, pozajmljivanih uporišta, premda ona pozajml-jivanja bivaju iščezla, odnosno ispustila svoj raniji obrazac, sadau njegovom gazelu. Dodajmo, u vezi s tim, takođe, da se Hafiz,u pregnućima preteča, uglavnom udubljuje u pređašnje isp-upčenije strukture, a to će reći da se u okviru njegovog gazelahoće manifestovati zbir najboljih persijskih gazela.

Hafizova vičnost u donošenju reči i značenja pokazana jedo te mere da će biti, slobodno možemo kazati, neizvodljivo zabilo kojeg pesnika da mu se pesme približe tom stvaralaštvu,tako da će persijski gazel, posle njega, morati da pretrpi preo-brazbu u samom stilu. Zapravo, Hafiz je jezičku punoću svojihgazela pokupio iz Sa'dijevih gazela i onda je istegnuo prekočitavog spektra najšarenijih koncepata i promišljanih predmeta,te iole hajjamovskih meditacija. Pored toga, njegovo ondašnjedruštvo je, katkada, njegovim pesmama predodređivaloposebne obrasce, kakva je, primera radi, satira. Njihove kolek-tivne agonije on je naglašavao u svojim gazelima, pa je čak, kadabi god osetio potrebu za tim, sučeljavao se sa hipokritima uredovima isposnika, te sa uzurpatorskim zapovednicima.

Fundamentalna osobenost njegovog književnog jezikajeste ozbiljno prisustvo dvosmislenosti i upotreba reči kojeimaju po nekoliko značenja. Nadalje, Hafizova intelektualnausmeravanja u njegovim pesmama nisu odranije definisana /smeštena u jedan poseban opseg; tako, nekada u njegove pesmebivaju utisnuti puki ljubavni koncepti, drugi put čisto gnostički,a ponekad bivaju razvijana društvena zanimanja. Utoliko više,

Page 263: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 265

razume se, on će postajati odvažniji u korišćenju učestalijihdvosmislenosti. Uporedo sa tim dvosmislenostima, može se izd-vojiti i to, stavljan je akcenat, što opet podlazi pod Hafizoveumetničke podvige u gazelu, na harmoniji postavljanih reči iznačenja, umeštanju hermeneutikom razrešivih tajni, ili dakažemo prilaženju simbolima, pa onda na tenor svojstven sati-rama i inadžijskim iskazivanjima. Svaki od prizivanih faktora,pojedinačno uziman, biva uzrok da se zametne nepregledivkapacitet pojmova i da se prostru pred moć imaginacije beskra-jne širine. Naposletku, smatramo za potrebnim da spomenemoda je Hafizov divan doživeo brojna izdanja, između kojih jeponajbolje razrađeno izdanje koje su pripremili alame Kazvini idr Kasim Ganij, kao i to da je poslednje kritičko izdanje Hafizo-vog divana, na osnovu najnovijih naučnih usmerenja danas,ugledalo svetlo dana zahvaljujući pregnućima dr Parviza NatelHanlarija1.

Posle Hafiza, gazel je otisnut u dekadenciju i pesnici suviše oponašali stilove svojih preteča negoli su inovirali dotadneokušavane umetničke stilove. Posvuda prisutni koncepti ugazelima posle Hafiza smirivali su u svom središtu sufijske poj-move kao što su: jedinstvo Egzistencije, sjedinjavanje Stvoriteljai stvorenoga, spoznavatelja i Spoznavanoga, izlivanje / javljanjeJedinstva u mnoštvo, pa teomonizam u pogledu Biti, Imena idelanja2. U tom razdoblju, zastupljena su bila dva stila u gazelu:neki pesnici su, poput Magrebija Tabrizija, Kasima Anvara i ŠahNimetulaha Vali ja, poklanjal i pažnju l ingvističkim ileksikološkim strukturama, uglavnom koračajući po tragovimaSa'dija i Hafiza, dočim su druga grupa pesnika, kakvi su biliKemal Hodžandi, Šejh Azeri, Katibi Toršizi... smerali da ostvare,najpre, utančane sadržaje i značenja i da se, na taj način, oglase

1 Nedavno je u izdanju Naučnoistraživačkog instituta «Ibn Sina» uSarajevu izašao ceo Hafizov divan u prevodu dr Bećira Džake. Usputda napomenemo da je od istog autora i istog izdavača 1997. godineponuđena čitaocima knjiga pod naslovom «Historija perzijskeknjiževnosti (od nastanka do kraja 15. vijeka)» kojom smo se mi, u ovomprevodu, ponegde poslužili oko prevođenja nekih, zapravo, malogbroja pesama, koje su bile i tamo objavljene. – (beleška prevodioca)

2 Jar-šater, Še'r-e farsi dar ahd-e Šahroh..., str. 24.

Page 264: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

266 Istorija persijske književnosti

kao sledbenici, u stilu, pesnika iz indijskog kruga iz sedmog/tri-naestog veka.

U okviru ljubavnih gazela je, posle Hafiza, razvijana jošjedna do tada neizvođena vrsta gazela, poznata po sintagmi«kinični (pasji) gazel» (gazal-e sagije). U ovim gazelima, ljubavnikje predstavljen kao lišeno i jadno biće koje gaji želju da se kaopas nađe u sokaku svoje ljubljene, onako kako to biva odraženou Katibijevim pesmama. U gnostičkim gazelima, moglo se to iočekivati, pesnici su više marili za zasebnim terminima negoliza običnim pojmovljem, pa je zbog toga gnostički gazel i izgubiona svojoj suptilnosti. Najzad, kroz razvratničko - uznoseće(kalandarane) gazele su, takođe, uspostavljane ništa više doli imi-tacije gazela iz i pre Hafizovog doba i u njima su, uglavnom, biliopisivani ekstatična prefriganost (rendi), vino, ispijanje pića, teprezirani, u aluzijama, isposnici i sufije1.

U dobu posle Šahroha, naime u drugoj polovini devetog/petnaestog veka, već su bili ispunjeni svi potrebni uslovi za pre-obražavanje stila persijskog gazela, tačnije iračkog stila čiji jejedini poznati sledbenik, sa svojim gazelima, u ono vreme bioAbdurahman Đami. Forma gazela je u ovom razdoblju postalaurednija i usklađenija. Distihoni u gazelu su bili svedeni nanekih sedam distihona, a davanje književnog imena (tahallos) jedefinisano kao nepretrgnuti deo gazela. Neporočnost rima iprozodičkog ritma su, takođe, karakterisali gazel iz druge polo-vine devetog/petnaestog veka. A ondašnji gazel nije bio ni bezlingvističkih osobenosti; jezik je bivao izopačen i u gazel suprodirale turske, mongolske, pa čak i pučanske reči. Značenja ugazelu su bila, uobičajeno ponavljana i imitirana, a ponovo sunavođene uglavnom, stare, istrošene metafore i poređenja.

Đami (umro 898/1492) jeste najkrupniji predstavnik gazelaiz ovog razdoblja. Njegove pesme, uglavnom, meću gnostičkanaučavanja u šemu ljubavnoga tkiva. Premda se u Đamijevovreme gazel nalazi u fazi preinačavanja u novi stil, preo-bražavanje se ne da sagledavati u njegovim gazelima koje sa

1 Šamisa, Sejr-e gazal dar še'r-e farsi..., str. 149.

Page 265: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 267

sobom ne nose znakove bilo kakvih promena. Svoje gazeleĐami je sastavljao ugledajući se na Hafiza i Sa'dija.

Rekosmo da je u drugoj polovini devetog/petnaestog vekabilo pripremljeno tlo za unošenje izmena u gazel, a onaj netak-nuti obrazac biće, najzad, podignut na noge u prvoj polovinidesetog/šesnaestog veka, zajedno sa pojavom Baba Faganija.Babo Faganijev gazel zauzeće mesto posrednika između Hafizo-vog i novog gazela. U isto vreme, doživljava ekspanziju «poet-ska škola hipotipoze» (woqu') čiji gazeli su, obično, razbaštinjeniod retorskih figura i preterivanja, te izgledaju sasvim priprosti.U drugoj polovini desetog/šesnaestog veka, uskrsavanjempesme «vasuht», gazel postaje «gazelom hipotipoze». Ovakvavrsta gazela baštinila je u sebi krajnju lucidnost i pokazivanje dou tančine spoljašnjih pojava. Prave paradigme gazela vasuhtiščitavamo u divanu Vahšija od Bafka.

U početku jedanaestog/sedamnaestog veka gazel je opsta-jao u svetlu dominacije indijskog stila, jer je korišćenje i izdiza-nje forme gazela, ustvari, bila jedna od karakteristika onog stila;to stoga što je panegiričarska pesma u starom stilu već bilazapostavljena u doba Safavida. U gazelu u indijskom stilu,ponavljanje rime se ne uzima za poročnost, a glavni cilj svakogpesnika je da izvije nekakav novi koncept u onoj vrsti pesme; toće, ubrzo, značiti ubrizgavanje mnoštva nenačetih koncepata, naširokom planu, u gazel. Pesnici se nisu upuštali u udubljujućapromišljanja pri biranju leksema za gazel, pa su, zato, u gazelušle čak i pučanske reči. Nadalje, u indijskom gazelu je mnogos-truko učestao proces uspostavljanja identičnosti između inteligi-bilne i osetilne činjeničnosti. Ona identičnost imaće zadatak dainteligibilni polustih oslobodi njegove umetničke funkcije i damu natovari, ovaj put, virtuelnu, ili da kažemo moralnufunkciju, te da, u nastavku, pomogne pesniku da svu svojuumetničku vičnost nametne u osetilnom distihonu. Tako, naprimer, Sa'ib iskazuje:

Nesreća da pristane uz narav otmenu morade,nogu svoju kako može pazit' onaj upaljene lampe?

Page 266: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

268 Istorija persijske književnosti

Distihoni u gazelu u indijskom stilu nemaju međusobnopovezana značenja, nego ih jedino spajaju zajedničke rime i pos-lerimovani identični refreni, što će biti od velike važnosti zaekspanziju monostihona (tak-bejt ili mofradat) u persijskoj pesmi.Kalim Kašani (umro 1061/1650) pripada onim autoritetima kojisu pri sklapanju gazela u indijskom stilu usredsređivali svojupažnju, posebno, na donošenje novih koncepata. On je živeo uIndiji i poput ostalih predstavnika gazela u indijskom stilu,dakle, bio je usmeren na značenja. A najznačajniji autor gazela uindijskom stilu bio je Sa'ib Tabrizi (umro 1080/1669). On je,zapravo, izveo jedan inovativan stil, čega je i sam on svestan. Unjegov divan su, uglavnom, utisnuti gnostički, ljubavni, etički,filosofski i teozofski koncepti. On poklanja pažnju, takođe, ipređašnjim pesnicima, pa, tako, u njegovom divanu nailazimona pozajmljivane crte od Sa'dija, Hafiza i Mevlane, posebnokada su u pitanju mnoge dvosmislenosti u njegovim pesmamakoje su dovoljan dokaz da je Hafiz morao da privlači Sa'ibovupozornost. On se, ponekad u gazelu, okorišćava o pučanskekoncepte. Broj distihona u nekim njegovim gazelima dostiže,čak, cifru od 25 pa i 31. U Sa'ibovom divanu se nalazi preko2200 gazela. Poznato izdanje njegovog divana, sa uvodom odAmirija Firuzkuhija, štampano je 1345. solarne / 1966. godine.

Preterano cepidlačenje pri iznalaženju koncepta i preko-merno udubljivanje u značenje, bili su razlog da gazel u ovomstilu bude, ustvari, potisnut u Iranu. Posle Sa'iba, indijski stilnije mogao da ima još kojeg svog markantnog predstavnika ugazelima i samo je mali broj pesnika kakav je Bidel Dehlavi nas-tavio da stvara u stihove onakve gazele. Gazel u Bidelovomstilu smiruje u sebi dvojake obzire: jedno lice mu je okrenutoSa'ibovom i Kalimovom gazelu, dakle umerenom obziruindijskog stila, a drugo lice njegovog gazela nalaže preterivanjeu gazelu u indijskom stilu, te posve suvišno razvijanje imagi-nacije i odveć utančanih misli.

U razdoblju književnog povratka, u drugoj polovini dvan-aestog/osamnaestog veka, znači počev od Afšarida, u per-sijskom gazelu se jasno oseća naklonost horasanskom i iračkomstilu. Međutim, gazel iz povratka nije činio puku imitaciju pre-

Page 267: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 269

teča, nego je pre označavao reakciju vizavi onih preterivanja ugazelu u indijskom stilu. Većinom su pesnici koji su stvaraligazele u razdoblju povratka uživali u umeštanju u antologije, datako kažemo, pesama pređašnjih pesnika koje će, ponekad,umeti da ponude i u okviru novih koncepata i u svetlu sada većtečnog jezika. Između takvih gazela možemo spomenuti gazeleForugija Bastamija. Gazeli iz prvog perioda povratka uglavnomsu prožimani ljubavnim sadržajima, dočim će u drugom peri-odu, gazel iz Povratka privijati, takođe, gnostičke koncepte.Tabib Ispahani, Jagma Džondaki, Medžmar Ispahani i još neko-liko pesnika ostavili su za sobom izvanredne gazele. Stvaraocigazela u povratku su se najpre usredsređivali na Sa'dija, Mev-lanu i Hafiza, te stoga, divan gazela ovih pesnika treba bitisagledavan kao suma onih razvijanih koncepata u persijskomklasičnom gazelu.

U razdoblju konstitucionalnog sistema i u novom dobu,gazel već korača drugačijom, neprokrčenom stazom. Glavnigazeli u ovom razdoblju jesu «patriotski gazel», te «novi, sliko-viti gazel». Pored njih, može se pronaći i imitativni, tradiciona-lni gazel. Naime, u drugoj polovini trinaestog/devetnaestogveka, pesnici kakvi su Arif Kazvini, Farohi Jazdi, Lahuti i Eški,isprepletanjem starih književnih koncepata i novih patriotskihemocija, izveli su do tada drugačiji obrazac gazela koji će bitinazivan «patriotskim gazelom». Premda su u ovom gazelu bilikorišćeni imitativni iskazi i već ustaljeni načini opisivanja svogastanja, u njega su, ipak, bile uključene i patriotske teme pro-praćene sa novim leksemima. Od sredine četrnaestog/dvadese-tog veka pa naovamo, postojale su, u vezi sa gazelom, triosnovne metode: jedni pesnici su sastavljali gazele u iračkojmetodi, smeštajući u njih ljubavne koncepte o tužbi i tugovanju;u tu grupu spadaju Šahrijar, Pežman Bahtijari i AhmedGolćine-ma'ani, koji su, inače, i poznatiji od drugih iz ovegrupe. Drugi pesnici su sklapali gazele u indijskom stilu, nozauzimajući se za jedan umeren i logičan obrazac, poput Sa'ibo-vih gazela; najpoznatiji pesnik gazela u ovoj metodi jeste AmiriFiruzkuhi. Treći su stvarali gazele u jednom posrednom stiluizmeđu iračkog i indijskog. Oni su se usmeravali na književnu

Page 268: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

270 Istorija persijske književnosti

strukturu iračkog stila, znači na, npr., tečnost, utvrđenost i kras-norečivost, te na imaginativnu i naklonjenu sememi strukturuindijskog stila.

Iz poznatih pesnika u ovoj metodi možemo izdvojitiRahija Mo'ajerija, Alija Aštarija, Nadira Nadirpura, HušangaEbtehadža, Siminu Behbehani, Parvinu Doulatabadi, kao i jošneke druge. Pesnici iz treće grupe poznavali su kako svojuklasičnu tako i evropsku književnost. Hoćemo kazati da su uti-caj nove sredine, neposredno ili posredno poznavanje evropskeknjiževnosti, zajedno sa unošenjem novih pogleda i do tadaneokušavanih pesničkih izjašnjenja u strukturu gazela, sviodjednom mogli da metnu persijski gazel u njegov današnjiobrazac i da se, drugim rečima, proces uznapredovanja per-sijskog gazela, zbog toga, evo sada zadrži kod «novog, slikovi-tog gazela». Ova vrsta gazela dozvoliće da nad njom raširi svojakrila persijska moderna pesma, čije će mogućnosti, u pogledujezika i sadržaja, ovaj gazel koristiti. Ovakve gazele možemopronaći u pesmama Foruga Farohzada, Simine Behbehani,Huseina Monzavija i Valijulaha Dorudijana. Još moramospomenuti da «kvazi-gazeli» (gazal-vare) u modernoj pesmi, podkojima se označava donošenje tema i koncepata iz gazela uformi moderne pesme, zapravo, ne mogu biti svrstane u gazele,budući da se u gazelu ne pretpostavlja, isključivo, onaj značen-jski aspekat i struktura koncepata, nego se, nužno uzima u obziri tradicionalni obrazac i forma gazela.

2.5. Rimovani distihoni (mesnevija)

«Mesnevijom» koju još nazivaju i «mozdavadž» (sparivana),želi se označiti pesma u kojoj su svi polustihovi sročeni u jed-nom ritmu, a svaki njen distihon ima svoju posebnu rimu,upravo zbog čega ona jeste nazivana imenom mesnevija saznačenjem stvari koja se pripisuje reči masna / dvoje po dvoje.Struktura rime mesnevije jeste ovakva:

_____ a

Page 269: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 271

_____ a

_____ b_____ b

_____ c_____ c

Ne postoji ograničenje u pogledu broja mesnevijinih disti-hona i zbog toga će ona biti adekvatan obrazac za razvijanjepriča, istorije i legenda.

U persijskoj književnosti, odmah u prvim vekovima per-sijske pesme, nailazimo na mesneviju, a kasnije, nekolikomesnevija biće podignutih da se ubrajaju u majstorske podvigepar ekselans unutar persijske književne baštine. Ovisno o tomekoji je koncept onde korišćen, mesnevije se u persijskojknjiževnosti dele u sledeće vrste:

a) Epska mesnevija Začeta u četvrtom/desetom veku, ova vrsta mesnevije kul-

minirala je u Ferdosijevoj Šahnami. Kroz Šahnamu su, ustvari,proturana kako epska tako i istorijska poglavlja, te zbog pričakoje su opevane u njoj, može biti svrstana i u narativnu mesnev-iju, premda se glavni značaj Šahname nameće u legendama iepskim pričama pretočenim u stihove. Mesnevija Šahname spe-vana je u metru mutakarib koji se čini podesnim za razvijanjenjene epske sadržine. U izvrsna epska štiva, osim Šahname,spadaju i Goštasb-nama i Garšasb-nama, a sigurni smo da nismopogrešili ako kažemo da u tu grupu spadaju i verske i istorijskeepike od kraja šestog/dvanaestog veka pa nadalje.

b) Etičko – didaktična mesnevijaU ovoj vrsti mesnevija, pesnik smera da sastavi pesme u

kojima će se usredsređivati na etičke koncepte i pojmove, abudući da je mesnevijin obrazac povoljan da se u njemu oduži /rastegne beseda, to se, mogu ustanovljavati etički i didaktičnisadržaji. Sa'dijev Bustan spada u ovu vrstu mesnevija, pod kate-

Page 270: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

272 Istorija persijske književnosti

gorijom kojih bi se mogle promatrati, takođe, gnostičke mesnev-ije, kakva je Hadikat al-hakika od teozofa Sana'ija od Gazne (umro535/1140).

c) Gnostička mesnevijaGnostičke i sufijske doktrine je u okviru mesnevije najpre

donosio Sana'i i na njegovom tragu ostavljali su za sobomgnostičke mesnevije skoro svi pesnici – gnostici.

Sana'ijeva mesnevija Hadikat al-hakika, premda se morauzeti za jednu didaktičnu mesneviju, zbog koncepata koji supromišljani, pronaćiće se i u vrsti gnostičkih mesnevija. Sročenaje u metru hafif i sadrži u sebi mnoge sufijske priče. Atarovemesnevije, takođe, pripadaju gnostičkim mesnevijama; njegovMantik at-tajr jeste najslavnija gnostička mesnevija posle Hadike.Za Atarom, gnostička mesnevija je nastavljala da uzlazi, da bisvoj vrhunac dostigla sa Mevlanom Dželal Muhamedom odBalha. Mevlana je sa svojom Mesnevi-je ma'navi pokazao da je nabriljantan način nastavio put Sana'ija i Atara. Mesnevija,zapravo, jeste delo u kojem se razvijaju meditacije o gnostičkimučenjima, uz šta se, još, biva zauzimano za etičke, didaktične ibogoslovske teme. Knjiga se sastoji od šest svezaka (deftera) ukojima je Mevlana, pomno štovajući ravan svoga sagovornika,stvarao mnoge priče i inicijacijska pripovedanja / hikaje.Mesnevijin prozodički ritam je definisan u heksametru ramal iona počinje posvuda čuvenim distihonom:

Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,na rastanke on se žali, tuguje.1

Posle Mevlane, nijedna gnostička mesnevija nije mogla dapostane toliko poznata koliko Mesnevija, čak ni one pesme kojesu ostavili za sobom u svojim delima pesnici kao što su Iraki iĐami. Đami je svoja premišljanja gnostičkih doktrina doneo usvojih sedam mesnevija, Sab'e-je Đami (Đamijeva heptada),

1 Ovim rečima je otvorio prepev Naj-name, u svom prevodu Mesnevije,Fejzulah Hadžibajrić koji je u kazivanju Mesnevije nasledio MujaguMerhamića. – (beleška prevodioca)

Page 271: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 273

premda se on više ugledao na Nezamija, negoli na Mevlanu iAtara.

d) Ljubavna mesnevija U srcu fundamentalne orijentacije ljubavnih mesnevija

nalaze se ljubavne priče, što će reći da su one pesme sastavljaneusled zauzimanja neke vrste tagazulskog stava. Ova vrstamesnevije, u kojoj se usredsređuje, uglavnom, na junake izljubavnih pustolovina i sva događanja vezana za njih, bila ješiroko prisutna u persijskoj književnosti još od davnina. Upetom/jedanaestom veku, Fahrudin As'ad od Gorgana, sti-hovao je poznatu priču Vejs o Ramin (Vejsa i Ramin) koja je bilaprepričavana sa pahlavi jezika. U šestom/dvanaestom veku,pojavio se najveći pesnik persijskih stihovanih priča, Nezami odGanđe (Ganđei ili Ganđavi). On je uspeo da, snagom svojihmesnevija, iskristalizovanih krasnorečivim i utvrđenim jez-ikom, odjednom, nadmaši sve ostale. Husrev o Širin, Lejli oMadžnun, pa Haft pejkar (Sedam lepih tela) jesu njegove poznateljubavne mesnevije. No, svoju vičnost on je pokazao ne samo uljubavnoj mesneviji, nego isto tako u onoj gnostičkoj i didak-tičnoj. Stoga ćemo u njegove poznate mesnevije od sada, takođe,ubrajati Mahzan al-asrar (Riznica transcendentnih tajni) iIskander-namu. Nadalje, u sedmom/trinaestom veku susrećemou indijskom krugu sledećeg maestra ljubavnih mesnevija – AmirHusreva od Delhija koji se ozbiljno udubljivao u Nezamijevukarijeru, te, po ugledu na njega, napisao svoju Hamse (Pentada).U Pentadi je imitirao tri poznate Nezamijeve mesnevije: Širinu iHusreva je sklopio po Nezamijevom delu Husrev i Širina, pa Lejlui Medžnuna prema Nezamijevoj Lejli i Medžnunu i napokon Haštbehešt (Osam rajova) uporedno onoj Haft pejkar. Osim Amir Hus-reva, i Hadžu od Kermana će, u osmom/četrnaestom veku,poklanjati posebnu pažnju Nezamijevim ljubavnim mesnevi-jama. Ljubavne koncept razvijao je u svojim Homa i Homajun,kao i Gol o Nou-ruz (Cvet i Nova godina) u metru mutakarib, te umetru hazadž. Hadžu je oponašao Nezamija, takođe, u još nekimmesnevijama kao što su Kamal-nama (Spis o savršenstvu), Rav-dat al-anvar (Vrt svetlosti) i Gouhar-nama (Spis o biseru). Kasnije,

Page 272: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

274 Istorija persijske književnosti

tačnije u devetom/petnaestom veku, Đami će vizavi Nezam-ijeve Pentade sročiti sedam mesnevija po imenu Haft ourang(Sedam prestolja) od kojih ima i ljubavnih, poput Jusufa i Zule-jhe, te Lejle i Medžnuna. Premda će ostati neopovrgnuto da je onsledio Nezamija, Đamija su više privlačile njegove gnostičke ietičke mesnevije negoli ljubavne, osvedočenje čemu će biti čak iSalaman i Apsal, priča prepričavana iz davnih vremena, u kojojse on opet usmerava na gnostička naučavanja. U tu grupuspadaju i Silsilat az-zahab (Zlatni lanac), Tuhfat al-ahrar (Dar bla-gouzvitlalih), Subhat al-abrar1 (Slavljenje blagoispravnih), tenajzad Herad-name-je Iskanderi (Aleksandrov spis o sofiji). UIndiji je još jednom, u desetom/šesnaestom veku, Orfi od Širazapo uzoru na Nezamija spevao u stihovima jednu mesneviju poimenu Husrev i Širina. U istom veku, Vahši od Bafka je poeti-zovao ljubavnu mesneviju Ferhad i Širina, koju je ostavionedovršenu. I Đamijev unuk, Hatefi Harđerdi (umro 927/1521)oponašao je Nezamija pri razvijanju ljubavnih koncepata uokviru svojih Lejle i Medžnuna, Širine i Husreva, te Haft manzar(Sedam prizora). Sastavljanje mesnevija je ostalo da bude atrak-tivno, takođe, jednom broju pesnika iz razdoblja književnogpovratka; za vreme Fathali šaha Kadžaridskog, Vesal Širazi jespevao mesneviju po imenu Bazm-e vesal (Slavlje povodom pri-pajanja) i dovršio Vahšijevu polovičnu Ferhad i Širina.

Najvećem broju persijskih mesnevija je zajedničko što se unjima, u raznim kontekstima, koriste mnoge hikaje i priče, takoda se može čak konstatovati da se mesnevija, zapravo, namećekao jedan od književnih obrazaca tradicionalnih persijskihpriča.

U pogledu prozodičkog ritma da kažemo da persijskemesnevije dolaze u nekoliko metara. U epskim mesnevijama sekoristi ritam fa'ulun fa'ulun fa'ulun fa'ul (metar mutakarib), ugnostičkim ritam fa'ilatun fa'ilatun fa'ilat (metar ramal) ili ritamfa'ilatun mafa'ilun fa'alun (metar hafif), te u ljubavnim mesnevi-jama ritam mafa'ilun mafa'ilun mafa'il (metar hazadž).

1 U persijskom tekstu je, pogreškom, ime ove Đamijeve mesnevijenaznačeno kao: Subhat al-ahrar; mi smo u prevodu doneli ispravannaziv: Subhat al-abrar. – beleška prevodioca

Page 273: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 275

2.6. Tarkib-band (Spajajuća vezica)

To je pesma sa strofama koje imaju isti ritam i rimuju se, ana kra ju svake se donosi j edan dis t ihon sa novom,neokušavanom rimom. Ovaj distihon se naziva «vasitat al-'akd»(posredna vezica). Distihoni tarkib-banda dolaze u sledećemprozodičkom ritmu:1 Tako, pesnikovo je samo da umestidrugačiju rimu u strofu za onim distihonom. Struktura rimetarkib-banda je ovakva:

_____ a_____ a

_____ _____ a...

refren ili vasitat al-'akd:_____ b_____ b

_____ c_____ c

_____ _____ c...

_____ d_____ dOvde je refren bio: _ d _ d

Između persijskih pesnika po sastavljanju ove poetskeforme poznatiji su od drugih Farohi od Sistana, Kataran odTabriza, Džemaludin Abdurazak od Ispahana, Vahši od Bafka iMeliku-šu'ara Bahar koj i su za sobom ostavil i s jajne

1 Ova rečenica je u persijskom tekstu nedovršena i iza nje ne sledinagovešteni prozodički ritam. – (beleška prevodioca)

Page 274: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

276 Istorija persijske književnosti

tarkib-bande. Jedan od čuvenih tarkib-banda jeste DžemaludinIspahanijeva pesma – pohvalnica Poslaniku - neka je blagoslovnad njim i porodicu neporočnu njegovu - iz koje ovde izdva-jamo dve strofe1:

O ti što pokraj Sidre carski put tvoj jeste;hej ti što kupola Trona oslon tvoj jeste;

o ti što svod deveti Trema višnjegnaprsnut od kraja ćulava tvog jeste;

kako razum u trku u povorci tvojoj jeste,tako verozakon puzajući u okrilju tvome jeste...

Obznanio Bog, veličajući tako tebe,zakletvu u lice ko mesec tvoje, jeste.

Bog kad je za takmaca duši razum stavio,ime tvoje On je u red s imenom Svojim postavio.

O ti što ime tvoje izbavilo Adama jeste;hej ti što stvaranje tebe osnaženje vaseljeni jeste.

Prostirka pred vratima tebi Imranov Mojsije,čauš u putu ti Isus Marijin jeste.

Iz imena ti – Muhamed, onim jednim «m»uzvitlao se ovaj uzvišeni Trem jeste...

Ne kušaju draž iole naklonostipokraj tebe zemlja, nit' nebo – i to jeste.

Vaseljene dve jedna kriška tvog su milovanja,sfere jesu krpelj tvoga bivstvovanja...

1 Divan-e Džemaludin, str. 2-11.

Page 275: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 277

2.7. Tardži'-band (Ponavljajuća vezica)

Tardži'-band je pesma poput tarkib-banda s tim što se nakraju svake strofe ponavlja jedan isti distihon. Tardži'-bandimase prilazi, uglavnom, da bi se demaskirali ljubavni i gnostičkikoncepti, te će svaka strofa, zapravo, igrati ulogu čitavog /samostalnog gazela ili kaside, odvojenih od ostalih delova onimposrednim dist ihonom. U persi j skoj pesmi poznatetardži'-bande imaju Farohi od Sistana, Sejid Hasan od Gazne,Sa'di, Iraki, Đami, Babo Fagani, Vahši od Bafka, šejh Baha'i iHatif Ispahani. U celoj toj kolekciji, posebno će biti briljantanjedan gnostički tardži'-band od Hatifa, vrsnog pesnika iz dvan-aestog/osamnaestog veka. Mi ćemo ovde doneti nekoliko sti-hova iz njegove dve strofe1:

O Ti što prinosim Tebi i srce i dušu;hej Ti što posvećujem putu Tvome i ovo i ono.

Srce prinosim Tebi, jer dilber Ti si;dušu posvećujem Tebi, jer Ti si duša...

Ma jedan je i ništa nije sem Njega,vahdehu la ilahe ila Hu.

S Tobom, o Prijatelju, neću raskinuti svezu,iako mi sabljom sekli sve deo po deo.

Zbilja, jeftino je od nas sto dušaza malo slatkog osmeha na Tvojim ustima...

Ma jedan je i ništa nije sem Njega,vahdehu la ilahe ila Hu.

1 Divan-e Hatif Ispahani, str. 17.

Page 276: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

278 Istorija persijske književnosti

2.8. Fragmentarna pesma / epigram (qet'e)

U fragmentarnoj pesmi prvi polustih nema rimu, a svidrugi polustihovi u distihonima se rimuju. Broj distihona frag-mentarne pesme se kreće od najmanje dva do najviše šesnaestdistihona, iako su one u persijskoj književnosti najčešće sklap-ane sa od dva do deset distihona; ne zaboravimo da nekad, ponužnoj potrebi, biva izređano čak do 45 distihona1. Reč ket'eznači «iskidano i isečeno» i pošto ova vrsta pesme sliči jednomulomku od nekoliko distihona iz sredine kaside, to se onanaziva «ket'e». U fragmentarnim pesmama su, uglavnom, razvi-jani koncepti kao što su etička pitanja, saveti i pouke, ili paksadržaji poput sarkazma, oplakivanja, eulogije, saučešća, te čes-titanja.

U persijskoj književnosti fragmentarne pesme su bile sas-tavljane od samog početka persijske pesme. Ostavljali su takveepigrame za sobom Rudaki, Nasir Husrev, Sana'i, Anvari, Sa'di,Hafiz, Ibn Jamin, Đami, Kaani, pa u kasnijem razdoblju pesnicikao što su Iradž Mirza, Farohi Jazdi, Maliku-šu'ara Bahar i Parv-ina E'tesami, između kojih će Sa'di, Ibn Jamin i Parvina E'tesamipostati slavniji. Sa'dijeve fragmentarne pesme su, uglavnom,prožimane etičkim konceptima; njih je Sa'di, kada bi se usredudubljivanja u određene predmete osećala zgoda, donosio usvom proznom Golestanu.

A Ibn Jamin se nameće u sedmom/trinaestom i osmom/četrnaestom veku u horasanskom krugu kao izvrsni maestrofragmentarnih pesama. On u svojim epigramima smera da hvaliulaganje truda, delanje, radom zarađenu opskrbu, te navaljujena čitaoca da mu duša ne ovisi ni o kome. Katkada se u nekimIbn Jaminovim epigramima nazire smisao za humor, pa eventu-alno nailazi se i na pogrdne spise. U njegovim pesmama,takođe, ima aluzija na imena markantnih pesnika, kao i citata iznjihovih iskazivanja. Najzad, njegove fragmentarne pesmeumeju da proturaju i filosofska naučavanja. Iz njegovihpoznatih fragmentarnih pesama izdvajamo:

1 Razmđu, Anva'-e adabi... str. 33.

Page 277: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 279

Dobro ovog sveta i vere ako išteš,temelj im je obojema dobročinstvo.

Ako su vrata Večnosti ključa imala,biće to da više daješ i da manje vređaš.

2.9. Mosammat (Stancaična pesma)

Ova pesma nastaje kada se napiše nekoliko polustihova saistom rimom, koji se nazivaju «ulomkom mosamata» (band-emosammat) i onda usledi jedan polustih sa drugačijom poseb-nom rimom koji se naziva «nit mosamata» (rešte-je mosammat) ili«polustih tasmita» (doslovno: polustih za povezivanje), te da ovastruktura nekoliko puta ponovi sa različitim rimama, s tim štoće se polustihovi tasmita, međusobno, obavezno rimovati. Struk-turu rime mosamata označićemo ovako:1 Još od davnina, mosa-mat je, ovisno o broju polustihova ulomka mosamata, bioprepoznavan po različitim imenima; ako u ulomku mosamatasa onom niti ima tri polustiha, mosamat će se nazivati trostruki(mosallas), ako je četiri, sačinjavaće četvorostruki mosamat(morabba'), i tako do najviše šest polustihova kada mosamat jestešestostruki (mosaddas).

1 Obećana struktura rime mosamata je izostavljena u persijskom tekstui autorova poruka je, još jednom, ostala nedovršena. Ako uzmemo daulomak našeg mosamata ima tri polustiha, struktura rime će mu izgle-dati ovako:

_____ a_____ a

_____ a_____ b

_____ c_____ c

_____ c_____ b- beleška prevodioca

Page 278: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

280 Istorija persijske književnosti

Za mosamat, uglavnom, važi struktura kaside, znači dapočinje sa tagazulom, te da se u njemu preko tahalosa ulazi ueulogiju. Pesnik Manučehri je stvorio jednu posebnu vrstumosamata; u takvom mosamatu, pesnik svaki distihon deli unekoliko delova i onda u svaki od onih delova umešta unu-trašnju rimu, dočim će se, na spoljašnjem planu, rimovati samozavršni delovi distihona. Ovu vrstu mosamata nazivaju, takođe,sintagmom «skraćeni mosamat» (mosammat-e mokhtasar).

Mosamate su sklapali pesnici kao što su Farohi od Sistana,Manučehri od Damgana, Kataran od Tabriza, Sa'di, Mevlana,šejh Baha'i, Kaani i Maliku-šu'ara Bahar.

Jedan od poznatih mosamata u persijskoj pesmi jeste«mosamat sa citatom» (mosammat-e tazmini) u okviru kojeg sepesnik, uobičajeno, u niti mosamata služi pesmama drugihpesnika. Takav jedan mosamat je sročio Maliku-šu'ara Bahar i unjemu citirao distihone iz jednog Sa'dijevog gazela:

O Sa'di! Poput tebe gde krasnog govornika imade;Il' ko slatkih reči tvojih palme šećerne da imade;

Il' ko Bostana i Golestana tvoga cvećnjaka da imade?Ništa ako mi nije, želja za tobom teret mi podade.

Nećeš čuti prijatelju da sem tebe prijatelj se meni nađe,il' da noću, danju, sem sećanja na tebe posao mi se kakav nađe...

2.10. Monostihon (mofrad)

Ova pesma sadrži samo jedan distihon i za njenu poetskuformu se retko zauzima; nije obavezno da se rimuju njena dvapolustiha. Uglavnom se u monostihone utiskuju etički i didak-tični sadržaji, te ih pesnici, obično, stvaraju, po naziranju zgode,usred svojih razmatranja, najviše u pismima, poslanicama ipisanim porukama1. Najpoznatije monostihone u persijskoj

1 Homa'i, Fonun-e balagat va sena'at-e adabi, str. 101.

Page 279: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 281

pesmi je ostavio za sobom maestro Sa'di i nalaze se na kraju nje-govog divana.

2.11. Produžena pesma (mostazad)

Mostazad se dobija kada se na kraju bilo koje persijskepoetske forme pridoda još jedan isečak, odnosno kratka rečenicakoja će odgovarati kontekstu i biti, u pogledu značenja, spreg-nuta sa svojim polustihom. Što se prozodičkog ritma tiče, trebaistaći da se mostazad ne uvrstava u osnovne poetske jedinice ida je produžen, u odnosu na njih, za koliko jedan dodatak, zbogčega, upravo, i biva nazvan «produženom pesmom». Biće da jeprvi mostazad u persijskoj pesmi izveo Mesud Sa'd Salman,premda neki insistiraju da je još pre njega, u petom/jedanaestomveku Abu Sa'id Abulhajr imao mostazade i pripisuju mu ovadva distihona:

Od Dosta poruka dođe: uresi delanje svoje!Oto je verozakon.Ljubav srca ti uprazni, ostaloga ti se mini!Oto je inicijacija.

U ovoj formi su svoje pesme stvarali još neki pesnicipoput Kemala Hodžandija, Moštaka Ispahanija i Maliku-šu'araBahara. Iz poznati j ih mostazada izdvoj ićemo pesmuMaliku-šu'ara Bahara o zbivanjima iz vremena revolucije zakonstitucionalizam:

Sa šahom Irana o slobodi govoriti – greška je.Stvar Irana je s Bogom.Vera šahanšaha Irana od svih je vera odvojena.Stvar Irana je s Bogom.Šah pijan, komandir pijan, garda pijana, klerik pijan;Zemlja ode u vraga.Svakog trena ruke pijanih smutnju i metež prave.Stvar Irana je s Bogom.

Page 280: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

282 Istorija persijske književnosti

Svakog trena iz mora tiranije izbiju na vrhtalasi pečalni...

Pridodani polustihovi u ovoj pesmi bili su, ustvari, u uloziondašnjih političkih parola.

3. Didaktična (ta'limi) književnost

Jedno književno didaktično delo ima zadatak da dapojašnjenja o nekoj nauci iz celokupnog spektra čovekovihspoznaja. Stoga, ovakva orijentacija biće izuzetno širokog dom-ena, budući da će dodirivati sve najrazličitije nauke; međutim,ono na šta se naglašava u didaktičnoj književnosti, zapravo,radije jesu udubljivanja koja bivaju razvijana u stadijumu bog-oslovije, veroškole, etike i filosofije, kada su pretočena u stihoveu svetlu imaginalnih i čisto književnih osobenosti. Hoćemokazati da npr. Alfije od Ibn Malika o arapskoj gramatici i Farah-anijev filološki rad An-nisab, premda jesu didaktični / poučni iimaju prozodički ritam, pošto ne slede posebnu imaginalnustrukturu, neće biti uvršteni u dela u kojima je izlagana didak-tična književnost, nego će biti sagledavani kao jednostavnapoezija.

Didaktična persijska književnost je, uglavnom, prožetatrostrukim konceptima; jednom se biva usredsređivano naetiku, drugi put na bogosloviju i treći put na pitanja vezana zateozofiju. Zbog toga su ranije u iranskoj književnosti ovakvadela nazivana propovedanjima (va'z), istraživačkim oživot-vorenjima (tahkik), isposničkim meditacijama (zohd) i mudrimpoukama (hekmat). Sa probijanjem gnostičkih naučavanja u per-sijsku pesmu, došlo je do odveć ozbiljne ekspanzije didaktičneknjiževnosti, tako da bi se, od tada, jedva pronašla gnostičkapoema u kojoj ne bi bile definisane orijentacije one književnosti.

Mudre pouke i saveti potpadaju pod sadržaje koji suprisutni u persijskoj književnosti još od ranog četvrtog/desetogveka. Odmah su prvi pesnici na persijskom jeziku pokazivaliljubav prema takvim konceptima i mi, tako, nailazimo na savete

Page 281: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 283

u divanima Rudakija, Abu Šakura Balhija, te Kasa'ija Marvazija.Štaviše, pesnik kakav je Ferdosi nije se ustezao da, gde god bi tosmatrao za prikladnim, daje savete, od kojih bi neke, katkada,bezrezervno i naglašavao.

U petom/jedanaestom veku, Nasir Husrev razvija savete uokviru utvrđenih i dugih kasida kroz koje protura mnoštvofilosofskih i teoloških pojmova i tako stvara pravi preokret udidaktičnoj književnosti. On se u svojim pesmama ne osvrće,isključivo, na predmete iz didaktične književnosti, nego seupušta, isto tako, i u kritičke rasprave. Osim njegovih mesnev-ija Roušana'i-nama (Spis o svetlosti) i Sa'adat-nama (Spis oblaženstvu), njegova prozna dela su, takođe, ispisana sa ciljemda podučavaju fundamentima ismailijskog nauka.

U šestom/dvanaestom veku, pesnik Sana'i doći će dauspostavi novi obrazac didaktičnoj književnosti. Isprepletanjemsufijskih pojmova sa mudrim i savetodavnim konceptima, on ćeznatno obogatiti didaktičnu književnost svojim razuđenimdelima. U onim delima, u to nema sumnje, on je revnosnosmerao da naučava teozofiju, propovedalačka udubljivanja ignozu. Njegove poeme Sejr al-'ibad ila al-ma'ad (Putovanjerobova ka eshatološkom kraju) , Tar i k a t - tahk ik (Stazaistraživačkog oživotvorenja) i Hadika al-hakikat (Perivojtranscendentne istine) spadaju u izvrsne radove iz didaktičneknjiževnosti.

Sana'ijev uspeh u ustanovljavanju isposničke didaktičneknjiževnosti biće uzrok da koncem šestog/dvanaestog vekapesnici kao što su Nezami i Hakani prigrle u svojim radovimaisti metod. Možda je Hakani trebalo da bude najveći pesnikposle Nasira Husreva u pogledu utančavanja mudroslovnih isavetodavnih kasida, dočim je Nezami, sastavljanjem poemeMahzan al-asrar (Riznica višnjih tajni), zaokružio, snagomutvrđenog jezika, čitav ciklus meditacija i premišljanja na temuisposništva i mudroslovlja, kao što je i u svojim ostalim delima,gde god bi naišao na kontekst koji bi mogao da privije savete,savete i donosio.

Nepreglediv značaj didaktične književnosti u šestom/dva-naestom veku morao je da se odrazi i u divanu takvih pesnika

Page 282: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

284 Istorija persijske književnosti

kakvi su Džemaludin Ispahani i Anvari koji će, bez dvojbe,umeštati didaktične koncepte. Možda je Anvari, u vezi sa tim,doneo i inovaciju kada je odabrao formu fragmentarne pesmeda demaskira onakve predmete. U njegovim fragmentarnimpesmama, didaktični koncepti su razvijani snagom odveć pre-finjenog rečnika.

Napokon, didaktična književnost u persijskoj literaturikulminirala je, svakako i sigurno, u sedmom/trinaestom veku.Temelj književnosti bio je već dobro učvršćen u šestom/dvan-aestom veku, da bi, sada mogao, u sedmom/trinaestom, sapojavom Sa'dija Širazija i Mevlane Dželaludina da dostigne svojsami vrhunac. Sa'di, koji je nametao svoju nepovredivu vičnostjednako u proznim spisima i u pesmama, mnogostruko je razvi-jao u svojim delima didaktične sadržaje. Njegov Bustan dakakopredstavlja, kao poema, svojevrsnu paradigmu na planu obra-zovanja. Etička i sociološka, u to vreme zastupljena, pitanja, on,sagledava okom mudroslovlja i ulaže trud da, uz pomoćmnogih poslovica i hikaja, pouči čitaoca kako da pronikne u njih.Značaj ove poente ne može biti prenaglašen, budući da on uGolestanu otvara čak čitavo poglavlje pod naslovom «odgoj».Nadalje, Sa'di će i u svojim kasidama, umesto da isključivo hvalisvog mecenu, kako je to bilo uobičajeno, njega savetovati i pod-sećati ga na takve dužnosti kao što su respektovanje prava nar-odnih masa, rad na prosperitetu zemlje itd.

Mevlanin doprinos didaktičnoj književnosti se, takođe,nipošto ne sme prevideti. Možemo čak kazati da plod didak-tične sufijske književnosti, koju bijaše zametnuo sjajni Sana'i,mora biti uzbran nigde do u Mesnevi-je ma'navi. Ustvari, Mev-lanina Mesnevija je kao jedan čitav ciklus časova iz gnoze.Između njenih didaktičnih osobenosti možemo istaknuti to dase, nepresušivo prizivaju sakralne predaje, kur'anski stavci,inicijacijska pripovedanja / hikaje, te poučne i savetodavneposlovice. Osim Mesnevije, Mevlana je didaktičnim konceptimaprožimao i svoje ostale prozne spise.

U osmom/četrnaestom veku, šejh Mahmud Šabestariispisuje, sa ciljem da izravna pitanje spiritualnog proputovanja isufijske pojmove, u formi mesnevije, izvrsnu gnostičku poemu

Page 283: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 285

Golšan-e raz (Cvećnjak Božanske tajne) koja se ubraja u radovepar ekselans iz didaktične sufijske književnosti. Knjiga je došlakao odgovor na pitanja izvesnog Horasanca i udubljuje se,besprekorno, u bogoslovske i gnostičke raskoši. U istomosmom/četrnaestom veku je Ibn Jamin Farjumadi, u formi frag-mentarne pesme, ostavio za sobom mnoge savetodavne imudroslovne ukaze, poput onih didaktičnih usredsređivanjakoje će, još, zabeležiti autoriteti kakvi su Ouhadi od Marage umesneviji Đam-e Đâm1, Amir Husrev Dehlavi u Matla' al-anvar(Praskozorje svih svetlosti), Hadžu Kermani u svojim Ravzatal -anvar (Paradiz svih svetlosti) i Kemal-nama (Spis osavršenstvu), pa zatim, u devetom/petnaestom veku Đami umesnevijama Tuhfat al-ahrar, Subhat al-abrar i Silsilat az-zahab ukojima je, uglavnom, oponašao Nezamijev metod u Mahzanal-asrar.

U razdoblju indijskog stila i za vreme Safavida, kodpesnika se rađa veliko zanimanje za teozofskim i gnostičkimdelima Nezamija, Mevlane, kao i drugih velikana ove vrste pes-ama, što će povući za sobom intenzivnu ekspanziju didaktičneknjiževnosti, te sledno tome, dolaženje na svetlo dana dela kaošto su Manba' al-anhar (Izvor ponornica) od Maleka Komija, Nazo nijaz (Umiljavanje i iskanje) od mevlane Kaza'ija Heravija,Mazhar al-asar (Ispoljenje manifestacija) od Amir AbdulahaMuhameda Šah-Kermanija, te Nakš-e badi' va asrar-e maktum(Inovativni obris i zakrivene tajne) od Gazalija Mašhadija,Bustan-e hijal (Mirisna bašta imaginacije) od Abdi bega i...2.

Nakon razdoblja povratka, te u razdoblju konstitucional-nog sistema, didaktična književnost se usmeravala ka zauzi-manju za pitanja koja su bila zastupljena u ono doba i kaupuštanju u političke i društvene afere; stoga su se pesnici, kojisu osuđivali tiraniju, trudili da u svojim pesmama posebno nag-

1 Na osnovu staroiranskih priča, Đam-e Đâm (prvo a je dugo, a drugokratko) je pehar (đam) koji je bio u vlasništvu iranskog pišdadidskogsuverena Đamšida – Đâma, a na kome je bila naslikana karta celogasveta, odnosno u kome bi on video čitav svet. Đamšidov pehar senaziva još i Pehar koji pokazuje svet, Pehar koji vidi svet, Pehar - uressveta, te Pehar kai Husrevov. – (beleška prevodioca)

2 Tamimdari, 'Irfan va adab dar 'asr-e Safavi, tom 1., str. 131-243.

Page 284: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

286 Istorija persijske književnosti

lase one koncepte, te da ih osmisle kao da onde uskrsavanekakva nacionalna svest. Najranije pristalice ove vrste pesme urevoluciji za konstitucionalizam, i u zbivanjima koji su usledili,bili su alame Dehhoda, Maliku-šu'ara Bahar, Adibul-mamalikFarahani, Farohi Jazdi i Sejid Ašrafudin Huseini. Koncepti kojisu bili utiskivani u opseg didaktične književnosti u razdobljukonstitucionalnog sistema zahvatali su: odbranu slobode,suprostavljanje nasilju, ustajanje protiv tiranije, zaštita ubogih,pa istrebljenje neznanja, siromaštva i razvrata.

Nužno je još spomenuti da je osnova imperativa da sepodučava etici i bogoslovskim očitovanjima pribavljana,uglavnom, iz sakralnih predanja i svetih ulomaka iz časnogkur'anskoga teksta, što nipošto neće hteti da implicitnoopovrgne činjenicu da je didaktična književnost uživala vital-nost i u najranijim spisima predislamskih Iranaca.

4. Dramska (nemaješi) književnost

U našoj tradicionalnoj književnosti nije se ustanoviladramska književnost u njenoj terminološkoj odredbi premakojoj dramska književnost jeste priča koja, uz pomoć akcija ikretanja, biva predstavljena na pozorišnoj sceni, te na temeljukoje odredbe ova vrsta pesme, odnosno dramska književnostdolazi u vidu pozorišnog komada (pjes, nemaješ-name) i obuh-vata tri vrste: komediju, tragediju i dramu [u užem smisludrame, znači pozorišnu igru]1. Ova književna vrsta nije zastupl-jena u persijskoj književnosti, sa čim se ne cilja reći da u Iranunije postojao nikakav obzir dramskih nastupa. Ritualni obredi,pozorišna predstava na vodi (ru-houzi), ceremonija žalosti povo-dom pogibije ši'ijskih hijerostarešina (ta'zije), ritualno recito-vanje ši'ijskih žalopojki (rouze-hani), šatorsko večernje pozorištelutaka (hejme-šab-bazi), predstave novogodišnjeg zabavljača /hadži Firuza , festivali , prazničke slave, igre klovnova(dalkak-bazi), pričanje pripovetki (nakkali), nastupi mađioničara

1 Faršidvard, Dar bare-je adabijat va nakd-e adabi, tom 1., str. 52.

Page 285: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 287

(mag-kešan) i... svi pojedinačno moraju biti uzimani za nekuvrstu prostih i amaterskih dramskih manifestacija. Zakl-jučićemo da ako u Iranu nije bilo drame u evropskom smislu,postojali su obrasci koji su, ipak, sličili drami, pozorišnimkomadima i elementima koji ih sačinjavaju1.

Možda jedan od razloga tome što pozorišni komadi nisuimali vitalnost u Iranu leži u činjenici da Iranci nisu poznavaligrčku dramu; naime, odmah po nastupanju prevodilačkogpokreta, u okviru kojeg će na arapski sa sirijanskog bitiprevedeni spisi starih istaknutih autoriteta, Abu Bišr Mata(Matta) je preveo na arapski Aristotelovu poslanicu Peri poi-etikes [prevedenu na latinski pod naslovom De arte poetica],međutim kao i svi ostali rani prevodioci nije, uglavnom,iznalazio adekvatne pojmove vizavi termina vezanih za dramu ito iz razloga što ovom granom nije bio ovladao. Primera radi,Aristotel za osnovu umetnosti uzima imitaciju (u arapskomtaqlid), ispravno poimanje koje će neizbežno nametnuti dramu /pozorišnu predstavu, ali ovaj termin Abu Bišr Mata i Ibn Rušdrazumeju u opsegu arapskih reči tašbih (sličenje) i muhakat (man-ifestovanje / javljanje), Farabi ga prihvata kao tamsil (analogija) iAvicena kao muhakat, od kojih nijedna reč ne predočava funda-mentalnu poruku imitacije2.

Pozorišna igra ši'ijske ožalošćenosti (šabih-hani) u Iranunajuzorniji je slučaj jedinog umetničog obrasca u kome se ističe

1 Ibid., str. 57.2 Malekpur, Adabijat-e nemaješi dar Iran, tom 1., str. 23. [Potpunu suprot-

nost onome na čemu je ovde insistirano predstavlja blagoizlaganjeslavnog Anrija Korbena u proslovu njegovog izobilnog dela En islamiranien (sjajan prevod svih sedam knjiga ovog četvorotomnog dela jesačinio uvaženi prof. dr Rešid Hafizović pod naslovom Islam u Iranu;Bemust, 2000) po pitanju romana u persijskoj književnosti kada je većna prethodnim stranicama ustanovio ono što oslovljava «fenomenomogledala» u iranskoj duhovnosti, dakle upravo ono što nagoveštavaAvicenin muhakat (ova reč je iz istog korena kao hikaja): «To nam, čak,nudi odgovor na pitanje često postavljano u iranskim razgovorima:zašto klasična persijska literatura nije proizvela romane, u smislu kojimi pridajemo toj reči? Da bi se proizvela ta vrsta romana, nijeneophodno opažati svet «u ogledalu». Kazivanje (hikayat), koje zan-ima iranskog gnostika, jeste roman inicijacije. No, to zanimanje sestrogo očitovalo u prelazu od herojske do mističke epopeje, i to jeosnovna činjenica duhovne kulture Irana.» - (beleška prevodioca)]

Page 286: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

288 Istorija persijske književnosti

usklađenost estetičkih paradigmi unutar posebnog umetničkogokvira sa jednim sociološkim i filosofskim nazorom, usklađenostkoja je umnogome učinila da ovakve umetničke ceremonije budunajtoplije pozdravljane i posećivane od strane velikog broja ljudikoji, bez sumnje, pripadaju puku. U ovim igrama se želi temeljnodočarati tragični pokolj nad, uzvitlalim u transcendentne stepeneontološkog osvedočavanja, drugovima primordijalnog starešine /imama Huseina – neka je mir Božiji nad njim – koji je izbio 61/680.godine. Ceremonija šabih-hani je, najverovatnije, zaživela, u četvr-tom/desetom veku, za vreme Mu'izu-davlea Dejlamija koji je daozvanični status održavanju programa na kojima su oplakivani palivitezi u Karbeli.

Najraniji izvori na osnovu kojih su izvođene šabih-hani bilisu verski i istorijski epski spisi, kojima su se, od vremenaTejmurida, kada su priče o Poslanikovoj neporočnoj čeljadisvuda bile pretakane u stihove, stihovane priče pridružile kaoizuzetno značajan izvor na tom polju. Glumci u šabih-hanijamaodvažno su se udubljivali u takva epska ostvarenja kao što suHavaran-nama (Spis o Orijentu) koju je Ibn Hisam spevao 830/1426. godine, u temelju se usredsređujući na putovanja i ratoveimama Alija – neka je blagoslov Božiji nad njim – pa Hamle-jeHajderi (Napad Alijev) od Muhameda Rafia Han-Bazila. Osimtoga, još su i markantni pesnici i pisci u svojim pesmama ispisima donosili žalopojke o zbivanjima u Karbeli. U tu grupuspadaju Mohtašam Kašani, Katibi Toršizi i Vesal Širazi.

«Autori maktala (knjiga o mučeničkim pogibijama)» sutakođe bili uključeni u onu tradiciju; oni su, zapravo, bili autori-teti koji su odlično i odveć vično bili upućeni u istorijske činjen-ice o tragediji u Karbeli i poznavali nač ine izvođenjaceremonijskog recitovanja žalopojki, te sastavljanja tekstata'zijeta. Čini se da su autori maktala i glumili u onim pozorišnimpredstavama i da je ta tradicija održavana čak do vremenaKadžarida.

A tema ta'zijeta karbelanskim mučenicima jeste borbaizmeđu Božijih miljenika i pokvarenih bednika; jeste da je ovatragedija završena u znaku prividne pobede onih hulja,međutim, u to je ubeđena osoba koja gleda ta'ziju, istinski

Page 287: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 289

pobednici, na jednom čisto ezoterijskom planu, jesu ovi Bogumili. Dakle, dočaravanje mučeništva duhovnih starešina i svogonog divljeg nasilja kojeg su pretrpeli ispunjava samu sržta'zijeta. Između poznatih ta'zijeta možemo istaknuti kolekcijuHučku sa 33 ta'zijeta, kolekciju Poli sa njih 37, kolekciju Lajtan sa15 njih i kolekciju Đarvali sa čak 1055 ta'zijeta1.

Kasnije, nailazimo na ekspanziju šabih-hanija kao obrascakoji će imati da prodre u dubine dramske književnosti – od vre-mena Safavida i usled podrške safavidske ši'ijske vlasti; u tomperiodu u procesu što većeg rasprostiranja ove vrste dramedoprineli su autoriteti kakav je bio mula Husein Va'iz Kašefikoji je, u svojoj knjizi Rouze aš-šuhada (Paradiz mučenika), priku-pio mnoštvo podataka o zbivanjima u Karb-beli onda kada unjoj beše vladao karb (patnja) i belaj. Međutim, pozorišnikomadi, sa njihovom terminološkom odredbom, moraće još dačekaju, da bi u Iran došli tek za vreme Naserudina šahaKadžaridskog. Širenje pozornišnih komada u Iranu od sredinevladavine Kadžarida mogli su da potaknu, možda, hijerarhijskastruktura društvenih klasa, ustaljenost u narodnim masamaposebne tradicije, te prisustvo despotskih vlada. Za vremeKadžarida, još da pridodamo i to, opadala je moć tiranije iadministrativna služba zemlje doživljavala je dekadenciju, što jepripremilo povoljnu podlogu za uskrsavanje kritika i sarka-zama; usled toga su sve više dolazili na svetlo dana i kritičko –društveni pozornički komadi.

Abdurahim Abu Talib Nadžar Tabrizi, poznat kao Talbof,objavio je u svojoj knjizi Safine-je Talibi (Talibov brod), kao što ježan žak Ruso (Jeane Jacques Rousseau) učinio u delu Emile, dija-loge između članova jedne porodice, sa čim je, nesvesno,pomogao prosperitetu teatralnih aktivnosti. Njegova knjiga jebila dovršena 1307/1889. i štampana 1311/1893. godine. Talbo-fov lucidan jezik i stil ogorčen na formalizam predstavljali sudrugima paradigmu. U drugom tomu svoje knjige, on se usred-sređuje na politička pitanja, a u trećem tomu promatra osnove izakone konstitucionalizma2.

1 Ibid., str. 230.

Page 288: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

290 Istorija persijske književnosti

Mirza Aga han Kermani je takođe učinio mnogo za insti-tuciju pozorišne igre, ispisivanjem tri čina koji su, ustvari, sačin-javali jednu dramsku priču. Premda taj spis ne može bitiprepoznat kao čisti pozorišni komad, u sebi je, ipak, smiriomnoge dijaloge. Sve to odjednom, znači izdavanje ovih naj-ranijih dramskih spisa, te dolazak naroda u kontakt sa pozorni-cama i pozorišnim predstavama, jedinstveno su pomoglinapretku u pisanju novih pozorišnih komada.

S druge strane, po nastupanju četrnaestog/dvadesetogveka u ondašnjim novinama je došao do izražaja novi stil poimenu konverzaciono pisanje na temelju koga su, uglavnom,teme bile razvijane u vidu pitanja i odgovora, a što nije mogloda bude bez sličnosti sa dijalozima iz pozorišnih komada. Ovumetodu je najpre uspostavio Mirza Malkom han u novinama«Kanon», te zbog toga Muhamed Taki Bahar, u trećem tomusvoje Sabk-šenasi (Stilistika), ovu vrstu pisanja naziva «Malko-movom školom»1. U okviru ovog metoda se nije ograničavaločak ni na obrazac pitanja i odgovora, nego bi se, katkada, smer-alo da se obradi scena, te da se izgrade karakteri, sa čim su sezapravo, nazirali preliminarni faktori za razvijanje drame, fak-tori kakvi su ekspozicija, isticanje karaktera i konflikt koji stvararadnje2. Jedino što je odskakalo u konverzacijama bilo je to štolikovi nisu bili aktivni, dakle, njihova statičnost. Mirza Malkomhan bi, čak, u određenim situacijama izdavao potrebneinstrukcije kako da se čini na sceni, npr. gde da prestanu dapričaju, kako da hodaju i slično tome.

Ne bi nas, zbog toga, smelo iznenaditi ako bude utvrđenoda je najveći broj prvih dramatičara prišao ispisivanju pozorišnihkomada upravo preko ovakvih prostih konverzacija. Ipak, jošnisu bile oponašane evropske drame i to će po prvi put u iran-skim pozorišnim komadima učiniti Mirza Fathali Ahundzade.On se u svojim pozorišnim komadima, kojih je ostavio za sobomšest po imenu Tamsilat, uglavnom, usredsređivao na ruskedrame. U njegovim pozorišnim komadima postavljena je i pod-

2 Ibid., str. 37.1 Bahar, Sabk-šenasi, tom 3, str. 374.2 Malekpur, Adabijat-e nemaješi dar Iran, tom 1, str. 114.

Page 289: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 291

loga za komediju, a osim ispisivanja onih Tamsilata, radio je i nakritici dramskih spisa i tako odigrao izuzetno važnu ulogu upredstavljanju ove umetničke discipline.

Između dramatičara koji su ušli u svet dramskeknjiževnosti zahvaljujući Ahundzadeovim pregnućima moramoda izdvojimo Mirzu agu Tabrizija koji je sastavio pozorišnekomade poput: Sargozašt-e Ašraf han hakem-e Arabestan (Događajiiz života Ašraf hana, suverena iz Arabije), Sargozašt-e Šahkolimirza dar Kermanšah (Događaji za vreme boravka Šahkolijamirze u Kermanšahu), Tarike-je hokumat-e Zaman han (Načinvladanja Zaman hana), te Kese-je 'ašk-bazi-je Aga Hašim-e Halhali(Priča o ćosanju Age Hašima Halhalija)1. Treba napomenuti dasu ova četiri pozorišna komada sve do 1955. godine pripisivanaMirzi Malkom hanu i čak je Edvard Braun (Edward Brown) uvezi toga načinio grešku2.

Od 1310. solarne / 1931. pojavljuju se prevodi na per-sijskom poznatih evropskih pozorišnih komada između kojihmožemo spomenuti: Bag-e albalu (Višnjin sad) od Čehova (Chek-hov), Parande-je abi (Plava ptica) od Meterlinga (Maeterlinck),Sarbaz-e šokolati (Čokoladni vojnik) od Bernarda Šoa (BernardShaw), Dast-ha-ji alude (Prljave ruke) od Sartra (Sartre), Kar-gadan (Nosorog) od Joneska (Ionesko), Došmanan (Neprijatelji)od Gorkog (Gorky) ...

Neki dramatičari su, pak, smerali da klasične spise izpoezije izliju u obrazac pozorišnih komada; sa tim naumom jenpr. Ali Asgar Garmsiri sastavio svoju Ilahe-je Misr (Egipćanskaboginja) na osnovu teksta Jusuf i Zulejha, te Huseinali Malah,zauzimajući se za Mevlaninu Mesneviju, dramu Pir-e ćangi(Pogrbljeni starac).

1 Ibid., str. 186.2 Braun, Tarih-e adab-e Iran, tom 4, str. 330.

Page 290: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

292 Istorija persijske književnosti

5. Priče (dastan) u Iranu

Narativna književnost pušta svoje korene duboko u istor-iju u klasičnoj persijskoj književnosti. Postoje priče da je u Iranubila sasvim jasno definisana institucija tradicionalnih pripov-etki (qesse) i hikaja, a verovatno su upravo te pripovetke i hikajemogle da, istovremeno, odigraju i ulogu dramske književnosti upersijskoj literaturi. Od davnina se u Iranu znalo za jedan slojljudi po imenu «dastan-gozaran» (obelodanitelji priča) koji su usokacima i na pijacama okupljali narod oko sebe i pričali impriče koje su, uglavnom, potpadale pod kategoriju legendarnih inacionalnih priča. U tom periodu, koji se ne može hronološki i upogledu trajanja u vremenu, precizno, zaokružiti, pripovetke suprenošene u okviru usmene tradicije. Te pripovetke su, malo pomalo, u postislamskom ambijentu, pribeležavane od stranepisaca koje su nazivali «ispisivačima deftera» (daftar-nevis). Dos-pela su do nas imena nekoliko horasanskih ravija i dastan-gozaraiz vremena Ferdosija, poput Azad-sarva Sistanija koji je bio nas-tanjen u Marvu, pa Maha (Makh) Pira Horasana, koji suspomenuti u uvodu u Abu Mensrijevu Šahnamu1.

Bilo kako, iranski i takođe indijski suvereni su dovodili nasvoje dvorove osobe koje su prenosile priče, napose od devetog/petnaestog veka naovamo kada su oni u ulozi «daftar-nevisa»priče pisali u defterima. Tradicionalne iranske priče se dele udeset kategorija:

1. ljubavne / lirske priče,2. gnostičke / sufijske priče,3. epske / pelivanske priče,4. bogoslovske i veroškolske priče,5. satirične priče,6. filosofske / simboličke priče,7. pučke priče,8. realističke priče,9. priče – makamati10. poslovične priče.

1 Šamisa, Avna'-e adabi, str. 137.

Page 291: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 293

Priče su sastavljane u prozi ili u stihovima. U nastavku,nastojaćemo da predstavimo one najznačajnije u persijskojknjiževnosti.

1. Ljubavne / lirske priče U ovim pričama se , obično, govori o stanj ima i

ponašanjima zaljubljenih. Fundamentalno poprište svih ovihpriča opsegnuto je ljubavlju i odnosima između voljenog ivoljene, bez razvijanja bilo kakve hermeneutike. Potrebna pod-loga za ovu vrstu priča, to ćemo lako uočiti, pripremana je uFerdosijevoj Šahnami u pričama o ljubavi između Rudabe i Zala,te Tahmine i Rustama, premda, ipak dominiraju epski, a ne lir-ski elementi. Među malo duže možemo spomenuti priču Vejsa iRamin od Fahrudina As'ada Gorganija, zatim Nezamijeve Lejla iMedžnun, Husrev i Širina, kao i Jusuf i Zulejha. A budući da jeNezamijev stil u stihovanju priča služio mnogim pesnicima unastupajućim vekovima kao paradigma, to ćemo i spise koje suoni ostavljali za sobom, s pravom, uvrstiti u ljubavne priče.

2. Gnostičke / sufijske pričeOve priče su, obično, razvijane u svetlu gnostičkih /

sufijskih učenja i znatno će se proširiti u persijskoj književnostiod šestog/dvanaestog veka pa naovamo. Mnogostruko su ovuvrstu priča prigrljavali Sana'i u Hadiki (Transcendentni perivoj),Atar u Mantik at-tajru (Zborenje ptica) i Mevlana u Mesneviji.Premda u pogledu svoje forme sliče ljubavnim ili pak narodnimpričama, u gnostičkim štivima, uglavnom, bivaju počašćene dauđu u proces hermeneutike; primera radi, priča o sluškinji i suv-erenu u Mevlaninoj Mesneviji samo će naizgled uspostavljatijednu ljubavnu priču, budući da će svaki pojedinačni lik, pa ielemenat u priči prizivati, iznutra, svoje počelno gnostičko,odnosno sufijsko oplemenjenje.

3. Epske / pelivanske priče Kako samo ime ovih priča može nagovestiti, u njima se

govori o stanjima i delanju pelivana. U ovoj vrsti priča se,uglavnom, narator zauzima za ponašanja epskih i pelivanskih

Page 292: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

294 Istorija persijske književnosti

likova i stvara jednu od dve vrste: «mitsku» ili «istor-ijsko-veroškolsku» priču. Mitske priče, koje su obično povezanesa likovima poput Rustama, Esfandijara ili Sohraba, date su udelu o mitovima u Ferdosijevoj Šahnami i čini se da su bile pos-vuda zastupljene u ondašnjem iranskom društvu. Istor-ijsko-veroškolske priče, na drugoj strani, jesu upravo oneepopeje do čije ekspanzije će doći u persijskoj književnosti ušestom/dvanaestom, veku i to stanje biće održano, da bi,napokon, za vreme Safavida, kulminirao bogoslovski naglasaktakvih priča. Iz ove kategorije, navešćemo priče Dastan-ha-jeIskander, Samak-e 'Ajar i Darab-namu (Spis o [osmom kijanid-skom suvernu] Darabu) od Tarsusija.

4. Bogoslovske / veroškolske priče Obično su junaci ovih priča verske, Božanske starešine.

Priče ove vrste treba pronalaziti u verskim epopejama, ili pak uzasebnim spisima kao što su Sire-je Hamze (Hamzina životnapriča), te Abu Muslim-nama.

5. Satirične priče Radi se, uglavnom, o kratkim novelama koje nisu toliko

raširene u klasičnoj književnosti i nalaze se samo u delima UbejdaZakanija. Od Ubejdovih spisa koji sadrže satirične priče možemoukazati na Ahlak al-ašraf (Moral velikodušnih), te priču u sti-hovima Muš o gorbe (Miš i mačka), a ne treba zaboraviti ni priče upersijskoj književnosti koje su u vezi mula Nasrudina / Nasrudinahodže, koje, takođe, spadaju u ovu vrstu.

6. Simbolične / filosofske pričeNarator se u ovim pričama, usled udubljujućih naziranja

svojih filosofskih pogleda, upušta u stvaranje likova u srž kojih ćeutisnuti onaj simbolični, odnosno tajnoviti obzir. U persijskojknjiževnosti Avicena je bio pionir na tom polju sa osmišljavanjempriče par ekselans Haj ibn Jakzan (živi sin Budnoga), a vrhunac ćepredstavljati neprikosnovene persijske priče Učitelja iluminacije;'Akl-e sorh (Crven intelekt / arhanđel), Avaz-e par-e Džabra'il(Napev krila Gabrijelovog), Ruzi ba džama'at-e sufijan (Jedan dan u

Page 293: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Književne vrste u Persijskoj književnosti 295

društvu sufija), Kese-je al-gurbat al-garbija (Priča o zapadnom izgn-anstvu) pripadaju njegovim najslavnijim simboličnim, odnosnofilosofskim pričama. Možemo još, iz ove kategorije, spomenutipriču Gonbad-e sijah (Crna kupola) iz Nezamijeve Haft pejkar(Sedam lepih tela).

7. Pučke pričeNarodne priče / folklor ispunjavaju značajan deo

književnosti svake nacije. Smirujući u sebi, uglavnom, zabavnesadržaje, ove priče, odjednom, ilustruju i intelektualne struk-ture onog naroda. Nažalost, u persijskom jeziku nije obelodan-jeno, u vezi sa tim, obuhvatno istraživanje i samo se možemo,zbog toga, pozivati na razne priče o demonima i vilama, daklena 'Adža'ib al-mahlukat (Čudnovati stvaralačkog čina), ili nazabavne priče kakve su Sandbad-nama, Hezar o jek šab (Hiljadu ijedna noć), Bahtijar-nama, te Tuti-nama (Spis o papagaju).

8. Realističke pričeU ovim pričama se, zapravo, prizivaju istiniti događaji iz

života junaka priča. Iz najranijih takvih priča možemo naglasitispise koje su sastavljali potomci Abu Sa'ida Abulhajra o njego-vom životu, kao što su Asrar at-tavhid (Tajne teomonizma) iHalat va sohanan-e Abu Sa'id (Abu Sa'idove ekstaze i iskazi).Možda se mogu ubrojati u ovakve priče i hikaje / inicijacijska pri-povedanja koje je Atar donosio u Tazkirat al-avlija (HagiografijaBožijih miljenika).

9. Priče - makamatiMakame su kratke priče u kojima određeni ravija opisuje

nekoga u različitim situacijama. Ustvari, priče u vidu maka-mata jesu proizvodi naratorovih misli i on ih, s namerom, stvarau izvesnim trenucima. U persijskom jeziku priče – makamatibivaju načete Makamatima Hamidovim (umro 559/1163). Glavnijunak makame se na kraju priče gubi sa scene pustolovina,zajedno sa čim se ravija suočava sa gomilom nejasnoća o junako-voj sudbini. Sa'di je, takođe, u Golestan utiskivao hikaje i priče uvidu makama i čak je pokazao da je u tome bolji od svih drugih.

Page 294: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

296 Istorija persijske književnosti

Svi Sa'dijevi makamati, osim malog broja njih, uglavnom su raz-vijani uz gledanje da se ujedno ispoštuje, prefinjena umetničkakonciznost.

10. Poslovične priče Pod sintagmom poslovična priča ovde želimo ukazati na

priču ili hikaju koja ima oblik poslovice. Poslovične priče se upersijskoj književnosti, obično, obelodanjuju jezikom životinja iu zapadnim jezicima bivaju nazivane «basnama / fabulama».Najčešće se kroz poslovične hikaje promatra izvestan etički,društveni ili ideološki nazor koga će narator, napokon, na krajupriče ustanoviti u vidu jednog etičkog, društvenog iliideološkog principa. U pričama u kojima su životinje junaci,životinje, uglavnom, prikazuju članove jednog društva. Primerpar ekselans ovakvih priča jeste Kelila i Dimna koja je, ustvari,prevod jedne kolekcije staroindijskih priča. Osim Kelile i Dimneu poslovične priče u persijskoj književnosti, spadaju, takođe,Marzban-nama, te Anvar-e Sohejli (Svetlosti zvezde Kanopusa).

Page 295: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

297

POGOVOR

NEBESKI NAPEV PERSIJSKE KNJIŽEVNOSTI NAŠOJ DANAŠNJICI

Suptilne manifestacije svog udivljujućeg uzvitlavanjairanski duh par ekselans nije se ustezao da podupre, snagomuspostavljanja u srži svoje institucije svadbenog veza izmeđuonog unutrašnjeg i spoljašnjeg, u svim aspektima čaknajsloženije senzibilne dimenzije u kosmološko-metafizičkojhijerarhiji postupno intenzivirajućih mundusa, koji u prvompogledu, posebno u relaciji svetog i svetovnog, profinjenog iprofanog, nagoveštavaju izvesnu netrpeljivost, neusklađenost,te, naposletku, sve ono što je modernom svetu morala dadonese sekularizacija; pod ovim pojmom mi mislimo na sasvimposebno posvetovljenje, naime, na ono u domenu metafizikekoje implicira redukovanje sakralnog na skrnavno, nalažući dase Crkva, nužno, sagledava i doživljava u isključivom empir-ijskom stadijumu egzoterijske istorije, budući da će to biti,ujedno, i jedinom založbom da se uzme za stvarnu. Iranski geni-jus, posve dozreo da odiše aromom sveegzistencijalne orijent-acije ši'ijske duhovnosti, revnosno je obznanjivao svoje dubokoneraspoloženje prema svim aplikacijama ovog zastrašujućegprocesa čak i onda kada je tako nešto moglo bivati samo naslući-vano, naglašavajući, čak u neočekivanim trenucima svog bril-jantnog postojanja, značaj promišljanja dubinskih slojevaontoloških fenomena, jednako kako i sakralnih vozglasova, bezda opovrgne autoritet njihovih egzoterijskih ekstenzija. Dovol-jno će biti, da mnogobrojni primeri osvedoče neprikosnovenudominaciju onakve duhovnosti u Iranu, da se, jednostavno,nađemo u dvorištu jedne tradicionalne kuće ili džamije u Ispah-anu, Širazu, Komu, Mašhadu, čak u mnogim gradovima Avgan-istana, Turkemenistana i Tadžikistana, gde se i dan danas osećanebeska svežina iranske arhiktekture, gde nas, odjednom, zapl-

Page 296: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

298 Istorija persijske književnosti

juskuju talasi transcendentnog okeana nepresušivih divnih zna-menja persijske umetnosti, i da, nekako nesvesno, usmerimopozornost na sredinu dvorišta, na onaj neizbežan vodoskok; aona voda, nađemo li se tu, noću, u časovima koje ši'ijskatradicija tako posebno posvećuje, smiriće u svojoj nedotaknutojspokojnosti sve one svetlucave zvezde koje gore, na nebu,snagom harmonije svog egzistiranja izvode sjajan koncert da bipotakli zemljanine unutar one džamije i kuće da okuse sveteentelehije blagoslovljenog trenutka Uzašašća. Al' gle, htedne linaša telesna ruka da dodirne onu nebesku raskoš u vodi, ona ćeje odmah uznemiriti, štaviše, uništiti! Neće li to značiti da se uvodi javlja samo pojavnost, pojavnost koja, nužno, neće biti onajvišnji lik u nebesima? Nedaleko od džamije, kada nam onajnoćni prizor nikako ne dopušta da u dubinama svoga bićaostanemo ravnodušni prema nedotaknutom liku, ispred pro-davničica skreću nam pažnju sada okačene slike koje na nasprenose opet uzdrmavajuću poruku ši'ijske ikonografije; ondesu naslikani blaženi članovi časne Poslanikove neporočneporodice, najčešće njih pet (Poslanik, njegova kći Fatima i trojicaprvih imama), ali njihovo lice , u načelu, ostaje da budezakriveno, zapravo ostavljeno u beloj boji svetlosti u vidu ore-ola. Nećemo moći a da, u tom odveć inspirativnom ambijentu,ne zapazimo, još, iransku umetnost izrezivanja u materiji šupl-jine izvesne siluete; u dnu one šupljine, naime, onde gde našapozornost biva milovana i istovremeno sužena usled sužanjstvasvoje meditacije, nalazi se obojena površina kojoj nipošto nijedozvoljeno da ispuni šupljinu. U slučaju da se udubimo u čin-jenicu da će šupljina, u ulozi odvažnog čuvara spokojnosti unu-trašnje obojene površine, braniti našem prstu da je opipa, oseti,podcrtavajući nam, po treći put za kratko vreme, nepovredlji-vost samoga lika, tek ćemo tada otpočeti da naziremo zašto jemuslimanska i posebno iranska svest morala da odneguje insti-tuciju inicijacije (mukakat) umesto imitacije (taqlid) usred funda-menta svoje umetnosti i književnosti; shodno tome, persijskehikaje, snagom etimološke srodnosti sa muhakatom, takođe ćesmerati da nas, u dubinama svojih literalnih spoljašnjosti, inicir-aju u dom blaženstva transcendentnih istina koje, bez dvojbe

Page 297: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 299

ćemo to sada konstatovati, raskrinkavaju tajne svoje egzisten-cije s one strane opsega naših osetila i samim tim osujećuju svenaše naume da ih zahvatimo odjednom, ustvari, pre negoli sepotrudimo da naša ljubav prema njima bude, neprikosnoveno,potvrđena.

Prizivanjem ovih primera izgleda da se približavamo jed-nom od suštinskih aspekata iransko - ši'ijske duhovnosti, onomena šta je i slavni orijentalist Anri Korben, mnogostruko, usvojim delima ukazivao sintagmom «fenomena ogledala».Tradicionalni značaj ogledala nije redukovan čak ni u moder-nom iranskom društvu koje ni ne pomišlja da, npr., na svojojnovogodišnoj sofri, ili među ukrašenim predmetima koji bivajupostavljeni pred mladence za vreme venčanja, izostavi većeogledalo u kome će, (toga sigurno nisu sasvim svesni više nimnogi među njima), dočekati Novu godinu, odnosno, sagledativenčanje svojih najmilijih. Još zanimljivije je zapaziti da se predogledalom, obavezno, kada je u pitanju iranska muslimanskaporodica, nalazi Kur'an, najčešće najlepši među primercimakojima raspolažu ukućani. Mislim da se ovaj izniman običajmora posebno promišljati, jer Iranci, na taj način, kroz najjed-nostavnije društvene predstave, prenose na svoja pokolenja, nadečicu koja slobodno trčkaraju oko sofre, fundamentalnu porukusvog islama - da se svetost Skripture ne dotiče rukom.

Potrebno je, međutim, u ovom kontekstu, obratiti pažnjuda se u ši'ijsko-iranskoj gnostičkoj tradiciji fenomenu ogledalapridodaje znatno profinjenije značenje u odnosu na uobičajenopučansko poimanje zrcalećih / refleksivnih površina. Naime,funkcija koja se pretpostavlja jednom znaku – da nam pokaženešto, odnosno, da nas uputi ka nečemu, moguće je da će bitiustanovljena na osnovu naših dogovora, kao što je u slučaju sao-braćajnih znakova ili boja na zastavi koje će nas podsećati naneku zemlju. Ovakvi znakovi mogu biti promenjeni, opet podogovoru, pa da istu stvar, onda, promišljamo snagom sagleda-vanja drugačijeg obeležja; u protivnom, znak i ono označenobiće spregnuti prirodnom srodnošću koja nipošto neće biti pol-juljana u različitim društvenim ili nacionalnim okolnostima. Utom slučaju, znak će prestati da nas upućuje samo onda kada

Page 298: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

300 Istorija persijske književnosti

sam nestane, odnosno kada se preobrazi u nešto drugo, poputdrveta koje će osvedočavati prisustvo vode sve dok se ne desida bude spaljeno, kada će, usred te promene, sada, u vidu dimaili pepela obelodaniti, zapravo, pokazati da onde gori vatra.Podela se ovde ne završava, jer moguće je da se suočimo sa jošdve vrste znakova: ako uzmemo u obzir svojstvo da se budeparnim brojem, videćemo da će ovo svojstvo bezrezervno ukazi-vati na cifru kakva je četvorka, budući da se to četvorci pri-dodaje prirodno, znači bez da bude dogovoreno, te stalno, jer,razume se, četvorka nikada neće biti drugim brojem. Ipak, uovom primeru, sama četvorka nije isto ono što je pojam par-noga, što će reći da mi to svojstvo pripisujemo / pridodajemočetvorci koja, ponavljamo, nema isto značenje koje ima rečparan, jer, u protivnom, svaki bi parni broj morao da budečetvorka. Drugim rečima, iako u ovom slučaju četvorka bivapokazivana prirodno i stalno, znak i ono označeno ipak ostajuda budu dvoje, a samo to biće presudno da proniknemo u jošjednu, ovaj put, sasvim suptilnu kategoriju znakova, a to će bitiprirodni i bitni znakovi, što znači da će takav znak u samoj svo-joj biti pokazivati nešto, a ne da će poput prethodnog primerasam po sebi bivati nešto otrgnuto od onog označenog. Ovdećemo se, nužno, malo zadržati da razjasnimo razliku izmeđudve poslednje vrste znakova; poslužićemo se primerom jednogprosjaka koji celog života neprestano prosi. Jasno je da on tražinešto što nije sama njegova bit, njegova postojanost, jer on tre-nutno postoji, bez obzira da li ima novac, ili ne. On, zapravo,traži da se novac stavi u njegovu ruku koju on već ima, drugimrečima, traži nešto što će se izvana pridodati njegovom biću. Istoje tako i sa svojstvom da se bude paran, što samo po sebi / usvojoj biti nije ono, dakle ona četvorka koju će nama pokazati.Za razliku od toga, u zadnjem slučaju, pokazivanje nije nužnidodatak znaku koji u samoj svojoj biti neće pokazati ništa, negoće biti samostalan realitet, već je sama bit znaka, u tom slučaju,pokazivanje, i, drugim rečima, on pokazuje ono ukazano samomsvojom biti. U svetlu ovih objašnjenja postaje nam jasnija funda-mentalna poruka iranskog fenomena ogledala, kao znaka u svo-joj biti, s tim što ćemo morati posebno da se udubimo u

Page 299: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 301

najosnovniji aspekat tog fenomena u kojem se želi podvući daogledalo, ovde, nije ono staklo, okvir, dužina, širina, svetlost,boja ili živa, dakle elementi koji se ovde uzimaju tek kaopotrebna podloga za uskrsavanje gnostičkog ogledala, tj. sameslike u ogledalu; po terminologiji svojstvenoj ši'ijsko-iranskomfenomenu ogledala, prema tome, bitno ogledalo jeste samazrcaleća / refleksivna pojavnost, slika u ogledalu koja nas nep-ogrešivo upućuje ka onome ko stoji ispred ogledala1. Nadalje,pojavnost u ogledalu, premda pokazuje izvesni objekat, sam posebi, znači kada ga se ne sagledava u relaciji sa onim objektom,nije počašćen egzistencijom, budući da na onoj zrcalećoj / refle-ksivnoj površini (ogledalu u pučkom smislu) ne postoji ništaosim svetlosti koja se odbija od one površine prema definisanimnačelima fizike; a jasno je da staklena površina, svetlost, ili našeoko nisu ona slika koja uskrsava onde. Shodno tome, ono što utom slučaju postoji jeste staklo, svetlost i naše oko koje u sebiprikuplja zrak, dočim sama slika, kao ono što pokazuje objekatispred ogledala, kada isključimo sve one fizičke datosti oko i nastaklenoj površini, nema egzistenciju. Zapravo, ona u svojoj bitine egzistira već samo pokazuje, što će reći da joj je bit isto ono štojeste pokazivanje, bez da ona bit bude u egzistenciji u filosof-skom smislu reči. Da to pojednostavimo: nekad mi stajemo predogledalo i sagledavamo njegovu fizičku građu u okviru kojećemo čak i našu sliku u ogledalu videti u vidu ne naše slike,nego svetlosti koja se u određenim okolnostima odbija odzrcaleće / refleksivne površine; sve što sagledamo u ovomslučaju biće obdareno, bez sumnje, egzistencijom. Međutim, akose još jednom udubimo u ono ogledalo da vidimo našu sliku unjemu, mi ovaj put nećemo ugledati neku novu egzistencijukoju maločas u ogledalu ne zapazismo; nipošto, mi ćemo, sada,osvedočiti samo sliku kao sliku, dakle onu pojavnost koja, kaodatost iz drugog slučaja, ponavljamo, ne egzistira.

1 O podeli znakova u iranskoj duhovnosti vidi: Tabjin-e barahin-e esbat-eHoda, ajatolah Dževadi Amoli, Kom, 1378. sol., str. 184-185.; iste ras-prave se dotakao i alame Tabataba'i u Osul-e falsafe va raveš-e realism,četrnaesta rasprava, tom 5.

Page 300: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

302 Istorija persijske književnosti

Jedna slika u ogledalu, kao takva, pokazivaće, po svojojbiti, lik koji je smešten pred ogledalom i nikako se neće uklonitiako ne bude uklonjen sam lik; u tome i leži razlika između ovevrste znakova i onog drveta koje može biti spaljeno čak i uprisustvu vode. Ipak, sam lik se, ovde, može izmaknuti ispredogledala kada će zrcaleća / refleksivna pojavnost prestati da gapokazuje. Razume se, neće prestati da postoji, jer nikada nije nipostojao. S druge strane, postoji mogućnost da neko slomizrcaleću / refleksivnu površinu. Prema tome, čak i u primeruogledala utisnuta su određena ograničenja, premda se ona,nužno, nameću spolja, jer ih sama institucija gnostičkog ogled-ala, po sebi, nikako ne implicira.

Ši'ijsko duhovno nasleđe u svojstvu ezoterijskog obziraislamske tradicije eliminisalo je čak i ono ograničenje spoljasnagom svoje posve transcendentne doktrine o odveć kompliko-vanom personalnom jedinstvu Egzistencije (vahda al-vudžud aš-šakhsijja), doktrine koja je kasnije sistematski odnegovana urazuđenoj gnostičkoj misli slavnog Ibn Arabija, da bi, napos-letku, bila razvijena u svetlu utvrđenih filosofskih demonstracijaod strane Mula Sadre Širazija. Zapravo, fenomen ogledala je,najpre, prizivan u iskazima ši'ijskih sveegzistencijalnih vođa /imama, u ulozi najadekvatnijeg primera da bi bio izglačansloženi odnos između Abscondituma i kontingentnih egzistencija,jer Absconditum, budući da je neograničen u Svojoj Egzistenciji,neće propustiti ni najsićušnijoj stvarčici da odista egzistira isledno tome da Ga Neograničenog ograniči (zapravno to jenemoguće po aksiomatičnom principijumu kontradikcionisu), štoće reći da nigde ništa ne egzistira osim Jedinog Boga kao NužneEgzistencije; da bi došli do ovog teorema (po nekim musliman-skim gnosticima čak aksioma) potrebno je da se upustimo unajutančanije intelektualne pustolovine celokupnog duhovnogživota ezoterijskog aspekta islama i da premišljamo jedan pojedan redak mnoštva zamršenih štiva u kojima su se najčešćeiranski filosofi i gnostici, pa i ši'ijski hermeneuti udubljivali usvaku reč, zapravo umeštali je u tekst nakon što bi je, poputzlata, odmerili, da bi na taj način prinudili čitaoca da onaj tekstizuči pred učiteljem koji će mu, istovremeno, biti i duhovni

Page 301: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 303

mentor. Prizivanje takvog tradicionalnog filosofsko-duhovnognasleđa viševekovnog razvijanja ponajboljeg religijskog inter-pretativnog genija koji je kulminirao u Mula Sadrinoj Transcen-dentnoj teozofiji, vrednoj toliko da se samo na njoj provedečitava naučenjačka karijera, bilo bi za nas, ovde, načinjanje nem-ogućeg, i odstupanje od osnovne poruke na koju, trenutno,pokušavamo da se usredsredimo. Jedino ćemo biti prinuđeni dase, u nastavku, tek dotaknemo aplikacija ove doktrine upogledu odnosa Abscondituma koji rekosmo da jedino postoji isvega ostaloga (ma siva Allah) što, shodno ustanovljenome onde,neće egzistirati; to nipošto ne bi smelo da znači da će mnoštvobiti opovrgnuto, jer sama poruka svih religija, donošena po pro-fetama ostvarivana je u mnoštvu, dakle u stvorenjima. U tomsmislu se i u čuvenom susretu predstavnika raznih vera saosmim ši'ijskim imamom Alijom ibn Musom - neka je mir Božijinad njima - na dvoru abasidskog halife Ma'muna1, u jednom odsvojih udubljujućih pitanja o najprefinjenijim obzirimateomonizma Imran Sabi našao u dvojbi kada je iskazao: «Maobavesti me, o gospodine moj, je li On u stvorenjima ili sustvorenja u Njemu?» Ustvari, ovde Imran cilja da preispita onoteološko naučavanje po kome se tvrdi da nas stvorenja upućujunužnosti postojanja Boga kao Stvoritelja, pa insistira da će takonešto biti moguće samo ako Bog bude u stvorenjima ili akostvorenja budu u Njemu, jer, u protivnom, bilo bi neprihvatl-jivo da nam ukazuje na nešto / da bude znak nečemu stvar kojanema nikakve veze s tim, drugim rečima: koja je potpuno otce-pljena od toga; s druge strane, muslimanska teologija nas uči daje nemoguće da se jedno od ono dvoje (Bog ili stvorenja) ova-ploti u ono drugo i to će reći da se putem stvorenja ne možedokazati postojanje Boga. Osmi imam u odgovoru donosi sle-deće reči: «Slavljen je On, o Imrane, da ne bude takav; nije On ustvorenjima i niti su stvorenja u Njemu. Transcendira On tome.

1 Pitanja učesnika i mudroslovni odgovori svetog imama zabeleženi suu izuzetno vrednoj zbirci ši'ijskih teomonističkih predaja podnazivom Kitab at-tavhid od velikodostojnog šejha Saduka. Vidi tuknjigu, Kom, 1415. lun., str. 417. pa nadalje. Mi smo ovde preneli pre-daju sa stranica 434. i 435.

Page 302: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

304 Istorija persijske književnosti

Sad ću te podučiti nečemu čime ćeš Ga spoznati, a nema sesnage niti moći sem od Boga.» Ovim zlatnim rečima, naš sveeg-zistencijalni vođa je još u ranom devetom veku, eksplicitno,izrekao da dva suda «On nije u stvorenjima» i «stvorenja nisu uNjemu» nisu kontradiktorna, te zato oba mogu biti ispravna jerih ne pogađa principijum ekskluzi tercii sive medii, a to će tek upetnaestom veku uspeti da otprilike formuliše u okviru filosof-skih utvrđenih zakona slavni Ibn Turke Ispahani u uvodnomdelu svog Tamhid al-Kava'id, da bi tome, opet, Mula Sadra zakl-jučio konačni demonstrativni obrazac u sedamnaestom veku;ovo rešenje je predstavljalo ključnu fazu u izdizanju sistematizo-vanog zdanja doktrine par ekselans kakva je ona o personal-nom jedinstvu Egzistencije. Mi smo ponovo prinuđeni, na računostajanja u okviru zacrtane poruke ovog pogovora, da se nezadržimo na ovoj odveć presudnoj dimenziji teozofskeontologije kakvu je interpretirao spoznajno sasvim dozreliprofinjeni genij ši'ijskog univerzuma1. Usput, smatramo znača-jnim da naglasimo da je imam Ali ibn Musa potvrđivaopomenuti aksiomatični stav isključenog trećeg suda i u svojimobjašnjenjima za Suhejla Marvazija o Božijoj volji, ističući da,ako volja nije večna, onda mora da je nastala, a ako nije, ondamora da bude večna, kao što se u istoj raspravi poslužio istavom protivrečnosti kada je iskazao da jedna stvar ne možebiti i večna i nastala.

U nastavku, da bi objasnio kako stvorenja mogu biti znakkoji ukazuje na Boga, bez da stvorenja budu u Njemu, ili da Onbude u stvorenjima, sveti imam se, tražeći snagu i moć od Boga,usmerava na jedan primer: «Kaži ti meni o ogledalu: jesi li ti unjemu ili je ono u tebi? Pa ako nijedno od vas dvoje nije u onome

1 Odmah ovde izražavam svoju veliku želju da, uz Božiju pomoć, obe-lodanim na našem jeziku jedno od fundamentalnih štiva nepre-vaziđenog teozofa Širaza, Mula Sadre, makar to bile njegove kraćeknjižice u kojima je on krajnje izvrsno sumirao svoja učenja, daklenešto poput onoga što je učinio Anri Korben sa prevodom Kitab al-maša'ira na francuski pod naslovom Le Livre des pénétrations métaphy-siques, Teheran-Pariz, 1964. Naravno, bilo bi potrebno da se uz prevoddaju i određena objašnjenja i možda kraće uvodne rasprave o intelek-tualnoj tradiciji unutar koje je uskrsla Transcendentna teozofija (Al-hikma al-muta'alija).

Page 303: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 305

drugom, uz pomoć čega si ti prepoznao u njemu sebe?» Imran jeu odgovoru spomenuo zrak svetlosti koji se nalazi između njegai ogledala, pa mu je onda imam obratio pažnju da taj zrak nijeona slika u ogledalu, kao što ona slika nije ni samo oko.

Muslimanski gnostici su u svojim raspravama o personal-nom jedinstvu Egzistencije prizivali još nekoliko primera,udubljivanje u koje, za razliku od primera ogledala, razotkriva iodređene njihove nedostatnosti da sasvim utančano predočeaplikacije onog učenja, a to još jednom osvedočava neporočniautoritet ši'ijskih imama, kao nosilaca najsuptilnijeg znanja ezot-erijske dimenzije revelacije, što ne znači, naravno, da se imam-ologija i zaokružava u opsegu ezoterizma. Sam Mula Sadra,nakon što je u Ontologiji u svom monumentalnom Al-asfar al-arba'a ustanovio primarnost egzistencije, pa onda intenzi-fikaciju egzistencije, kada je, naposletku, demonstrirao person-alno jedinstvo u poglavljima o kauzalitetu, doneo je primerogledala1. Primer ogledala, shodno rečenome, pokazuje da susve kontingentne stvari slike Božije Egzistencije u ogledalu,drugim rečima: pojave su, a ne bića, ili da kažemo još: njihovabit, bez da bude u egzistenciji, jeste samo pokazivanje Jedine Egz-istencije. Međutim, u ovom slučaju, niti se može zrcaleća / refle-ksivna površina slomiti, niti će se sam Lik skloniti, budući da Onnužno egzistira, i to će reći da je celokupni univerzum u svimsvojim stanjima Božije ogledalo, poput ogledala koje bi iz svihaspekata i pod svim okolnostima moglo da pokazuje onogaispred sebe; tako, ništa u univerzumu ne ostaje da nekako nebude Božije ogledalo ili da eventualno zakrije Boga, a upravo to,bez imalo preterivanja i bez da se želi razviti trop, ciljao je dapodvuče treći ši'ijski sveegzistencijalni starešina, imam Huseinibn Ali ibn Abi Talib - neka je mir Božiji nad njima - u onomdelu svoje ekstatične molitve na dan Arafe gde iskazuje: «Zasle-pelo je oko koje Tebe ne vidi!», jer sva mnoštva samom svojom

1 Vidi Al-asfar al-arba'a, Kom, manšurat-e Mostafavi, tom 2, str. 356-363.;zapravo onde je Mula Sadra otvorio posebno poglavlje (poglavlje br.33. šeste glave Ontologije Asfara) koje nosi naziv: O načinu bivanja kon-tingentnih objekata ogledalima javljanja Zbilje u njima i epifanijamaodasjavanja Božijeg na njih.

Page 304: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

306 Istorija persijske književnosti

biti ukazuju na Boga kao Nužnu Egzistenciju (Vadžib al-vudžud).Nadalje, ogledalo, premda samo po sebi nije ništa, uistinu poka-zuje lik, nasuprot fatamorgane koja uporno poziva sebi, a niti sepravo hvali, niti je ona sama istinit znak; ogledalo se, pak, nehvali, već poziva liku, ne sebi. U tom pozivu, ono je u pravu,iako samo nema ništa; u pravu je, zapravo, baš zbog toga štonema ništa i što je toga svesno i ne samo to, nego što to nemanjeuzima kao pribor da spozna ono što ga nadilazi. «Razlika je utome što je ono prvo laž i obmana, a drugo je istina i uputa kaZbilji, premda samo ono nije stvoreno.1»

Posebna složenost iranskog interpretativnog genija uslučaju posvuda prisutnih udubljujućih doktrina ši'ijskog sveto-gleđa povlači za sobom čitav niz poteškoća u orijentalističkimusredsređivanjima na razne dimenzije tamošnje duhovnosti ukoju je, takođe, mnogostruko uključena i persijska književnostsa svojim udivljujućim klasičnim ostvarenjima. Ovde ne mis-limo na onu kategoriju poteškoća kojima se pozabavio EdvardSaid u svom Orijentalizmu, već radije hoćemo ukazati nasklonost iranskog duha da isprepleće čitav spektar raznihontoloških ili spoznajnih nužno uzdužnih domena u okviruodveć suptilne celine, razotkrivanje fundamentalnog obzira,koje će ovisiti o čitaočevoj saživljenosti sa intelektualnim iduhovnim uporištima, koja su jedino mogla da ohrabre onaštiva da se pojave u istoriji, uporištima koja su, u osnovi, kada jeu pitanju iranska tradicija, smeštena s one strane popularnihzanimanja poslerenesansnih Evropljana, zapravo popularnih dote mere da su nemilosrdno ostavili na margini zapadne misli, daih se niko ni ne priseti u ozbiljnijim udubljivanjima u okviruuniverzitetskih promišljanja evropske filosofske misli, ili baremne do pre nekoliko godina, prefinjena učenja koja su odgajana,čak neslućenom revnošću, u tradicionalnim školama koje možepovezivati sintagma «antiistorije antifilosofije», naravno akofilosofija bude značila osobenu modernu i postmodernu

1 Ajatolah Dževadi Amoli, Tahrir-e Tamhid al-Kava'id, Tehran, 1372. sol.,str. 210, fusnota br. 25.; mi smo se u objašnjenjima o suštini fenomenaogledala poslužili i ostalim ajatolahovim objašnjenjima u vezi sa tim upomenutoj knjizi, vidi: str. 40, 221-225. i 250.

Page 305: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 307

filosofiju. Ozbiljan orijentalist bi tako, nužno, morao da većodranije poznaje, podrobnije, neracionalističke filosofije poputhermeticizma, zatim, škole kao što je Kabale pokret, i intelektu-alne karijere Džordana Bruna, Paracelzusa, Basila Valentinea,Roberta Flada, te kasnije Jakoba Bemea, Getea kao filosofa,Šelinga, Fon Badera (i mnoga druga prava osveženja usredsuhoparne navale sekularizacije). S druge strane, od velikogznačaja za pronicanje u suštinu iranskog poziva modernomčoveku jeste prizivanje rezultata udubljujućih učenja sjajnihpredstavnika tradicionalne zapadne metafizike iz kojih možemoizdvojiti Rene Genona, Titusa Burharta, Fričofa Šuona, AnrijaKorbena te Sejida Huseina Nasra1. Najzad, tu je i najbogatijiintelektualni sistem koji posebno kod nas zajemčava otvaranjeneokušavanih obzorja unutrašnjeg razumevanja primordijalnihvrela ši'ijsko-iranske teosofije čak i pod najnovijim okolnostimadanašnjice, a to je od Boga izlivena duhovnost hrišćansketradicije, pod uslovom da je, kao u paradigmatičnom slučajupravoslavne crkve, njena sveta izvanjskost ostala neporočnom,ortodoksnom, te sledno tome i posve zrelom da se u najvišnjimdomenima ontološko-intelektualnog uzlaženja / racionalnogudubljivanja susretne sa sakralnom institucijom sa kojom,zajedno u horu, peva himnu najintimnije bliskosti Božije – sairanskim islamom. Ovde, ipak, nisam želeo da budem isključiv,zapravo, nameravao sam da insistiram na potencijalima za raz-vijanje takvih teozofskih komparacija kod nas u Srbiji, jer pravo-slavna crkva (u našem slučaju Srpska) biće neprikosnoventemelj na kome se mogu izvoditi komparacije, budući daraspolaže Bogom očuvanim ontološkim sistemom, što nije slučaji sa školama i autoritetima koje sam maločas spomenuo.Zapravo, individualna usredsređivanja u temeljna obeležja iran-ske duhovnosti pretpostavljaju dugogodišnja izbivanja predneporušivim autoritetima u okviru njihovih usmenih preda-

1 Vidi Tradicionalni islam u modernom svijetu od Huseina Nasra (Sarajevo,El-Kalem, 1994.), str. 195-197; čitavo delo pod ovim naslovom vredi dabude iščitano, što neće predstavljati iznimak u celokupnom napisa-nom korpusu ovog Iranca, ši'ije, po mnogima, vodećeg perenijalistedanas.

Page 306: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

308 Istorija persijske književnosti

vanja na jkompl ikovani j ih š t iva is lamske ezoter i j skezaostavštine, a to, jasno, nedostaje skoro svim piscima saZapada, čak i onima koji su često posećivali orijentalne zemlje,bez da se pomire sa činjenicom da u tradicionalnim krugovima,ipak, moraju da krenu ispočetka. Ovde ćemo navesti za primersigurno najslavnijeg, i čak po iranskim tradicionalnim autori-tetima, najozbiljnijeg zapadnog poznavaoca duhovnog životaIrana, Anrija Korbena, kojem dugujemo toliko mnogo, i nje-govo mnogostruko naglašavanje značaja šejhije škole i njenogvodećeg autoriteta, šejha Ahmeda Ahsaija, do te mere da je ovojškoli posvetio čak celu šestu knjigu u svom remek-delu En Islamiranien; od ključne važnosti je, po meni, a na to mi je obraćaopažnju i moj istaknuti mentor, najbliži učenik ajatolahaDževadija Amolija, da se, ovde, prisetimo stava Korbenovognajintimnijeg saradnika, nedostižnog iranskog poznavaocaislamsko-iranskog mudroslovlja, profesora sejida DželaludinaAštijanija, o šejhu Ahmedu Ahsaiju: «... šejh Ahmed Ahsai nijeizučavao Mula Sadrinu filosofiju i njegova naučna načela ni ujednoj tradicionalnoj školi. U stvari, Ahsai potpada pod opovr-gavatelje filosofije i na predstavnike filosofskih naučavanja on jeoštro bacao anatemu; bio je literalista i imao je nekakav svojukus. Sve šejh Ahmedove knjige ispisane su da opovrgnunaučavanja filosofa i s punim pravom možemo istaknuti da šejhAhsai uopšte nije poznavao Mula Sadrina načela, gde god sedao u filosofiju, on je načinio grešku.»1 Zaključićemo, bezspominjanja ostalih brojnih primera, da je predstavljanje iranskekulture i nauke dosta složeniji zadatak nego što smo to mogli i

1 Prof. sejid Dželaludin Aštijani, Šarh-e hal va ara-je falsafi-je Mola Sadra,Kom, 1378. sol., str. 17; u svom predgovoru kritičkom izdanju MulaSadrine Al-mazahir al-ilahija, Kom, 1377. sol.; prof. Aštijani je usmeriojoš oštrije prezire pomenutoj školi i njenim predvodnicima, šejhuAhmedu Ahsaiju i sejid Kazimu Raštiju, u vezi koga čak kaže da je biobrbljivac i ludak. Istaknuti teozof Ahund Mula Ismail je napisao odgo-vore na sve šejh Ahmedove primedbe Mula Sadrinoj filosofiji koje jeovaj naznačio u svom komentaru na Sadrinu Al-hikmat al-aršija, aMula Muhamed-Džafer Langarudi i Mula Zejnul-abidin Nuri su sepozabavili Ahsaijevim primedbama koje je napisao u svom komen-taru na Sadrin Al-maša'ir. Vidi Al-mazahir al-ilahija, u predgovoru, str.30-32.

Page 307: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 309

d a m i s l i m o i d a n a t o m p l a n u o s eća s e n u žn i m , z ao b e l o d a n j i v a n je p o s v e o zb i l j n o g , t e i s t o v r e m e n oparadigmatičnog za celi moderni Zapad i plodotvornog usredontološke kr ize savremenog čoveka, komparat ivnogudubljivanja u srpsko pravoslavlje i iranski islam, da pre sveganaučimo, kada je iranska duhovnost po sredi, od velikanatradicionalnih krugova izučavanja persi jskog ogrankaperenijalne sofije, na primer u svetom Komu, koje dimenziješi'ijske duhovnosti treba da naglasimo kao fundamenteBožanske institucije uzlaznog sveegzistencijalnog Starateljstva(vilaja) kakvo se daje u imamologiji iranskih teozofa, i kao drugona koje fundamentalne autoritete u intelektualno-sakralnomživotu Irana treba da se usredsredimo. Ova dva orijentalističkafundamenta, ne prvi onoliko koliko drugi, potpadaju pod mojanajvrednija lična iskustva koja sam zaradio u tradicionalnojškoli u Komu, po pitanju orijentalizma i poteškoća orijentalista inadam se da ću time moći opsežnije da se pozabavim u nekojdrugoj prilici; ovde sam to samo usput nagovestio da bi, unastavku, imao dovoljnog razloga da se osvrnem na moždanajosnovniji metafizički aspekat onoga u šta smo udubljivali uokviru fenomena ogledala, premda, sigurno, neću ulaziti udetalje, jer samo izdaleka želim insistirati na značaju togfilosofskog nauka u rešavanju krize modernog sveta koja pretisamoj biti naše postojanosti, u filosofskom smislu reči, naukakoji je savršeno formulisan opet od strane sjajnog Mula SadreŠirazija; naime, ciljamo na instituciju neposrednog / u namaprisutnog (huduri) znanja:

Svi smo mi svesni, i samim tim to postaje evidentno, čin-jenice da posedujemo znanje o nečemu, primera radi o samimasebi; isto tako i sam pojam znanja spada u aksiomatične poj-move što znači da ne može biti definisan punom logičkomdefinicijom. Sledno tome, rasprava o znanju biće usmerena nafilosofske osobine znanja od kojih mi, ovde, izdvajamo najos-novniju. Zapravo, kada mi steknemo znanje o stvarima koje senalaze oko / izvan nas, tada se, od dva aspekta svake stvari:esencije i egzistencije, njena esencija postaje prisutna u našimmislima u odori jedne nove mentalne egistencije, jer se ona

Page 308: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

310 Istorija persijske književnosti

spoljašnja egzistencija, kojom vatra spaljuje i drvo biva u svojojprirodnoj veličini, ne može naći u našim mislima, u kojojzamišljena vatra ne spaljuje našu misao, niti drvo ostaje u svojojspoljašnjoj veličini; zbog identičnosti esencije mentalnog ispoljašnjeg drveta, ipak, mi možemo, filosofskom izvesnošću,da ustanovimo da smo uistinu spoznali ono spoljašnje drvo, nou to ne želimo da ulazimo ovde. Ovakvo znanje biva nazivano uislamskoj filosofiji «stečenim» (husuli) znanjem.

S druge strane, mi takođe spoznajemo sami sebe, daklenašu bit na koju ukazujemo sa «ja». Premda se stepen obazri-vosti spram svoje biti može razlikovati u različitim okolnos-tima, niko nikada ne može da posumnja da li, ipak, postoji, jerto znanje je, kao što rekosmo, aksiomatično. Međutim, u slučajuovog znanja, u našim mislima se ne pojavljuje esencija naše bitiu vidu jednog pojma, kako smo već objasnili o stečenom znanju,budući da svaki pojam koji biva prisutan u našim mislima, sampo sebi, može biti primeren mnogim stvarima; npr. pojam sto-lice ne implicira, sam po sebi, da se radi o jednoj posebnojspoljašnjoj stolici, a isto je tako i sa pojmovima čije spoljašnjeekstenzije možemo da osetimo, poput nekog našeg druga, čijeime, kao jedan pojam, može biti ime mnogih jedinki. Jedanpojam postaje individualan tek u okrilju spoljašnje egzistencijekoja je nužno individualna. Vratimo se sada onom «ja»: kadaobraćemo pažnju svome ja, mi uočavamo da se radi o individu-alnom identitetu, jer niko drugi osim mene ne može biti ja, štoće reći da ono ja nije pojam; te pošto je u islamskoj filosofiji većpokazano da se postaje individualnim po egzistenciji, ono ćenaše znanje o našoj biti značiti da je prisutna kod nas sama našaspoljašnja egzistencija, koja jeste samo naše individualno biće sasvojim spoljašnjim efektima, a ne samo jedan pojam bezspoljašnjih efekata, kako smo to pojasnili u primeru vatre idrveta. Sumiramo da pri našem znanju o samima nama ono štojeste prisutno kod nas jeste naša bit kao spoljašnja egzistencija ine samo kao esencija i to je druga kategorija znanja koju nazi-vamo «prisutnim (huduri) znanjem».

Naznačenoj kategorizaciji znanja nema trećeg dela, jerspoznani objekat može biti prisutan kod svog znalca ili u svojoj

Page 309: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 311

esenciji, kada je znanje stečeno, ili egzistenciji, kao u slučajuprisutnog znanja, pošto je u islamskoj filosofiji utvrđeno da suovo dvoje jedini aspekti svih kontingentnih bića; drugimrečima, znanje može biti posredno ili neposredno i trećeg nema.

Ovako bi se znanje, u prvom pogledu, moglo podeliti upomenute dve kategorije, međutim, ako dopustimo sebi da seudubimo u samu suštinu znanja, stvari bi bile sasvim drugačije;zaključak će uslediti iza jednog malo detaljnijeg uvođenja utajne filosofske institucije znanja: spoznajna slika, znači ono štou našim mislima jeste izravni predmet našeg znanja, u svakomslučaju mora biti razgolićena od materije, odnosno bez poten-cije i to zato što je sasvim jasno da ona, kao spoznata slika, jesteaktualna i nema potencije da se promeni u bilo koju drugustvar, jer koju god promenu u njoj da zamislimo, zapravozamislićemo nešto novo, novu sliku koja se razlikuje od oneprošle; drugim rečima, to bi bilo novo znanje, što će reći da jesvako znanje ponaosob statično, odnosno nepromenjivo, te,sledno tome, spoznajna slika neće biti materijalna, jer sve što jematerijalno može da se menja, dete raste, voće sazreva, lišćeopada... S druge strane, sve što u sebi nema potencije da budepromenjeno, dakle ono što je potpuno aktualno i statično, tomora biti nematerijalno. Nadalje, da je ona spoznajna slika unašim mislima materijalna, ona bi, nesumnjivo, morala daposeduje i osobine materije: deljivost, vreme i mesto; a onoznanje, kao znanje, ne može biti pola znanja ili trećina znanja,što znači da nije u materiji, jer da je utisnuto u neku telesnu sup-stancu moglo bi da bude podeljeno usled deljivosti svoje telesnesupstance. Takođe, znanje nije obeleženo u vremenu, jer da jematerijalno, menjalo bi se vremenom, baš kako se sve materi-jalne stvari kreću zajedno s proticanjem vremena. Napokon, nemožemo da pokažemo mesto gde se nalazi znanje koje bi da jebilo materijalno, nužno bilo umešteno u nekom mestu.

Ipak, u vezi prizivanih osobina materijalnih objekata, zakoje smo iskazali da ih spoznajna slika u našim mislima neposeduje, ima određenih nejasnoća: zapravo, možda je znanjenedeljivo samo po sebi, ali ono će biti podeljeno ako podelimonpr. onaj deo mozga u kome se naše znanje nalazi, baš kao što

Page 310: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

312 Istorija persijske književnosti

bela boja, sama po sebi, ne može biti podeljena, ali onda kadanjom premažemo jednu dasku, ako presečemo dasku na dvadela, i boja će biti podeljenja. Kao drugo, u vezi vremena ne bitrebalo da sumnjamo da znanje dolazi u vremenu, jer očiglednoizgovaramo da juče nismo nešto znali što danas znamo. Najzad,fiziologija nam, nesumnjivo, obelodanjava da se znanje nalazi uodređenom delu čovekovog tela, čije oštećenje će biti uzrok dazaboravimo sve što smo znali i to znači da je znanje, ipak,smešteno u mestu.

Na ove primedbe islamska filosofija odgovara razlikovan-jem znanja i onih fizioloških priprema našeg tela da, napokon,znanje uskrsne onde ne u vremenu i ne u mestu. Da to pojedno-stavimo: naše znanje jeste da je povezano sa materijom, ali se nenalazi u materiji, da bi usled deljenja nje bilo podeljeno. Mi,zapravo, zamišljamo / pojmimo stvari koje su mnogo veće odnašega mozga, spoznajemo ispruženo nebo, široku zemlju,ogromne planine, nepregledne doline i nepresušna mora, anemoguće je da se veliko nađe u malome. Nadalje, mi ta pros-transtva spoznajemo uistinu onakvima kakva jesu, znači velikestvari mi posedujemo u našim mislima baš toliko velikima, bezda ih prenesemo u znatno manje razmere, jer bi u tom slučajunaše znanje o prostranstvu okeana impliciralo i znanje o jed-nom opštom pojmu kakav jeste odnos (odnos između velikog ionog umanjenog); mi toga odista nismo svesni kada mislimo ookeanu ili nebu, već ih znamo u našim mislima onakvima kakviuistinu, u izvanjskom svetu, jesu. Sledno tome, ove spoznajneslike se ne mogu nalaziti u određenom delu našeg tela, one senalaze u svetu duše (alam an-nafs) koja jeste nematerijalna dimen-zija našega bića i onde su i ona prostranstva, one velnqaikemere – nematerijalne mere, premda jesu velike baš onolikokoliko su i ove materijalne u izvanjskom svetu. Otuda, kada usvojim mislima izvršavamo radnje na određenim delovimanaših spoznajnih slika, kao kada npr. iz knjige koja se nalazi unašim mislima iscepamo nekoliko listova, onda ćemo se mi, ust-vari, okrenuti jednoj novoj spoznajnoj slici, bez da ona staraslika knjige bude izmenjana. Na osnovu ovih objašnjenja, kon-statovaćemo da sve fiziološke radnje koje bivaju povezane sa

Page 311: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 313

predmetom naše rasprave samo pripremaju našu dušu (drugimrečima našu nematerijalnu dimenziju) da spoznajna slika budeuprisutljena kod nje, odnosno da se pojavi u njenom svetu. Istoje tako i sa vremenom, znači da se materijalni pribori za spoznajupripremaju u vremenu da bi spoznajna slika uskrsla, najednom,u duši, ne u vremenu, jer da je spoznajna slika vremenskapojava, izmenjala bi se tokom vremena, a mi osvedočavamo dase sećamo nečega od pre mnogo godina bez ikakve promene;ovo je, takođe, jedan od najbolj ih dokaza da je znanjerazgolićeno od materije.

Sada da se vratimo našim glavnim meditacijama u veziznanja: ustanovili smo da je spoznajna slika, kakva god ona bila,razgolićena od materije, odnosno da je bez potencije; kao takva,ona u hijerarhiji egzistencija nadilazi onu materijalnu stvar kojuspoznajemo pomoću naših osetila, budući da je nematerijalnastvar egzistencijalno jača od materijalne. Spoznajna slika će čak,kao nadmaterijalna stvar koja egzistira u našoj duši, imati svojeefekte, usled toga što je nadmaterijalna egzistencija. Što se tičeefekata njene spoljašnje materijalne egzistencije, oni efekti, ust-vari, nisu efekti egzistencije koju smo mi neposredno spoznali, dabi nas brinulo to što njih u našoj duši nema ili ima; spozna-vatelj, zapravo, samo umišlja da je ona slika što je prisutna kodnjega usred percepcije povezana sa spoljašnjom materijom; zbogtoga, on traži spoljašnje efekte, pa kada ih ne nađe, onda kon-statuje da je spoznao samo esenciju bez spolajšnjih efekata; on utoj konstataciji nije obratio pažnju da uopšte nije spoznaospoljašnju egzistenciju, nego jednu nadmaterijalnu egzistencijusa istom onakvom esencijom. Podcrtavamo, dakle, da ono štospoznajemo u okviru stečenog znanja o stvari koja je spregnutasa materijom, ustvari, jeste nadmaterijalna egzistencija koja(budući da je superiornija u egzistencijalnoj hijerarhiji od onematerijalne i da su im esencije iste, što će reći da se one dve egz-istencije nalaze na jednoj longitudinalnoj liniji) predstavljadelatničko načelo onoj materijalnoj stvari, posedajući njene egz-istencijalne entelehije, nadmaterijalna egzistencija koja samomsvojom spoljašnjom nadmaterijalnom egzistencijom postajeprisutna kod spoznavatelja, a to znači da on, čak i u ovom

Page 312: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

314 Istorija persijske književnosti

slučaju, raspolaže prisutnim znanjem, putem kojeg će spozna-vatelj moći da se prebaci na esenciju i efekte spoljašnje materi-jalne egzistencije one stvari. Drugim rečima: stečeno znanje jeuobrazilja našega uma koji je bio prinuđen da to izvede izprisutne spoznane stvari koja jeste nadmaterijalna imaginalna iliinteligibilna egzistencija koja je prisutna kod spoznavateljasamom svojom spoljašnjom nadmaterijalnom egzistencijom,makar ona bila spoznavana izdaleka.

Pošto smo se sa ovim objašnjenjima odrekli institucijestečenog znanja u korist onog prisutnog ili neposrednog, još nampreostaje da izvedemo zaključnu definiciju znanja, naravno nepunu logičku jer pojam znanja ne može biti određen pošto jeaksiomatičan: znalac, nužno, mora steći nova znanja koja će odtada postojati u njemu, međutim ovo sticanje je sada već prefin-jeno sticanje stvari koja je potpuno aktualna da nema nikakvepotencije da bude promenjena, jer mi smo svesni toga da našespoznajne slike, kao takve, ne mogu biti promenjene u nekudrugu sliku; shodno tome, mislimo na sticanje stvari koja jerazgolićena od materije i oslobođena nedostataka potencije, panek takvo sticanje bude nazvano «uprisutljavanjem». S drugestrane, nadmaterijalnu sliku ne može steći spoznavatelj koji jesam materijalan, što će reći da znanje implicira i to da znalacbude, barem po obziru spoznavanja one nadmaterijalne stvari,potpun, aktualan i bez nedostataka nekih egzistencijalnihsavršenstava koja su mu bila moguća, dakle da bude, u dimen-ziji u kojoj je spoznavatelj, dakle u svetu svoje duše, razgolićen odmaterije i oslobođen od potencije. Prema tome, znanje jesteuprisutljavanje nadmaterijalnog nadmaterijalnom1.

Eto, dok se u Iranu celokupni sistem stečenog znanja, kojiželimo da ovde naznačimo kao popularno znanje, sunovraća usvet duše, ili da kažemo u svet neposrednog prisustva, na poslere-nesansnom Zapadu je institucija neposrednog znanja, odjednom,previđena. Filosofija modernizma i postmodernizma nipošto nepoznaju takvu kategoriju znanja i onda stižemo do ogromnog

1 Studiju o suštini znanja smo razvili ovde na osnovu alame Taba-tabaijevog prvog poglavlja iz jedanaeste glave njegove Nihajat al-hikma; vidi tu knjigu, Kom, 1417. lun., str. 293-297.

Page 313: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 315

paradoksa modernog sveta, na kojem ja odvažno insistiram:moderni svet zna isključivo za ono što, ustvari, jeste uobrazilja,kako pojasnismo maločas. Snagom sekularizacije, koju smoprizivali i na početku ovog pogovora, plemenitost modernogčoveka je redukovana na sagledavanje opsena u filosofskomsmislu reči. Ovde ne nameravamo da neuko udarimo na hvalevredne napretke našeg doba, već želimo potaknuti svakog kobude promišljao ove reči da se okomimo na poslerenesansnupopularnu misao Zapada koja, nažalost, nije čekala da zarazimnoge ostale domene našeg modernog života. Upravo to suželeli i svi predstavnici onih misaonih tokova koje povezuje sin-tagma «antiistorije antifilosofije» (misli se na racionalističkufilosofiju). Značaj neposrednog znanja se, po tom pitanju, zasig-urno ne može prenaglasiti i nipošto nećemo preterati akokažemo da je zaobilaženje ove kategorije znanja, ili da se pre-ciznije izrazimo, zaboravljanje znanja, pošto smo već gore objas-nili da je stečeno znanje uobrazilja, jedna od bitnih osnovaontološke krize modernog čoveka i iransko - ši'ijska teozofija će,budući da je uspela da u krajnje istančanom obrascima demon-strira, te razjasni onu instituciju, morati da odigra jednu odključnih uloga u čisto intelektualnom premoštavanju te krize,znači na način koji jedino može biti rešenje, a ne pomagalo da sedomen krize još proširi.

A iranskim teozofima je bilo, u neku ruku, i lako da seoglase pozivanjem svetu duše, kada su već odrastali pokrajodveć profinjenih riznica ši'ijske duhovnosti, među koricamačijih udubljujućih zbirki predaja neporočnih nosioca sveegzis-tencijalnog Starateljstva, mnogostruko, bivaju navođene pristašeAlijeve da usredsređuju pozornost na ezoterijske stadijume sve-pružajućeg duha islamske Revelacije. Fejz Kašani u svom Tafsir-e Safi prenosi od Božijeg Poslanika da je iskazao: «Zaista Kur'anposeduje spoljašnjost i unutrašnjost, i njegova unutrašnjost,unutrašnjost do sedam unutrašnjost i.» Alame Madžlisi u svojojenciklopedijskoj zbirci predaja Bihar al-anvar (u tomu 92, str. 90)prenosi da je Fuzejl Jasar jednom prilikom upitao četvrtogimama Bakira o značenju jednog od ovakvih Poslanikovih pre-daja, pa mu je imam u odgovoru rekao: «Spoljašnjost mu je tan-

Page 314: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

316 Istorija persijske književnosti

zil (spuštanje Kur'ana), a unutrašnjost mu je njegov ta'vil(povraćanje Načelu, ista reč, kasije, označava hermeneutiku iliezoterijsko tumačenje Kur'ana nasuprot tefsira kao površinskograzrešavanja svetog teksta). Nešto od njega (Kur'ana) je prošlo, anečega od njega još nije bilo, protiče (trajno) ko što protičuSunce i Mesec; kad god dođe od njega ponešto i zbije se, kažeBog: ''I ne zna ta'vil njegov niko osim Boga i onih što su pronikli uznanje'' – mi (pošto smo pronikli u znanje) to znamo». Veliko-dostojni Kulejni u svom Usul-i Kafi (tom 2, str. 599) prenosi odšestog ši'ijskog imama Sadika da je kazao: «Ima (Kur'an)spoljašnjost i unutrašnjost; pa spoljašnjost mu je presuda i unu-trašnjost mu je znanje, spoljašnjost mu je prefinjena i unu-trašnjost mu je duboka»1. U vezi sa maločas spomenutimkur'anskim stavkom Kulejni u Usul-i Kafi, pod zaglavljem kojiglasi «Zaista su oni što proniknuše u znanje imami» donosisledeću predaju od imama: «Pa Poslanik Božiji - neka je mir nanjim i članovima njegove neporočne porodice - je najkreposnijimeđu proniklima u znanje, podučio ga je Bog, Slavni i Veliki,svemu onome što je spustio njemu: tanzilu i ta'vilu, i nije bilo daBog nešto spusti njemu a da ga ne poduči ta'vilu toga, izastupnici njegovi posle njega (imami) znaju sve to.» Ona reč«najkreposniji» pokazuje da je bilo i među sledbenicima imamaonih kojima bi se imami poverili i prenosili na njih najsuptilnijaznačenja hermeneutičkog usmeravanja na tekst Kur'ana, onihpoput Kumejla, Selmana Farsija ili Uvejsa Karanija. Kulejni uUsul-i Kafiju, u poglavlju o tome da su predaje svetih imamateške i plahe (tom 1, str. 401) pribeležava sledeće predanje:«'Tako mi Boga, da zna Abu Zar šta je u srcu Selmanovomsigurno bi ga ubio, a njih dvojicu bijaše pobratimio BožijiPoslanik - neka je blagoslov Božiji nad njim i njegovomporodicom -, pa šta mislite, šta bi mu drugi učinili? Odista je

1 Spomenute predaje i one koje slede sam preneo iz eseja svog istaknu-tog profesora islamske gnoze, pred kojim imam čast da izučavam natradicionalan način Kajsarijev komentar na Ibn Arabijev Fusus al-hikam i Ibn Fanarijev Misbah al-uns, sejida Jadulaha Jazdanpanaha ognostičkoj hermeneutici. Vidi takođe ove i slične predaje i objašnjenjeo njima u alame Tabatabaijevoj slavnoj egzegezi Al-Mizan, tom 3, str.69-75.

Page 315: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 317

znanje znalaca teško, plaho, ne može ga poneti osim verovesnikposlani ili arhanđeo bliski ili rob verni što mu je iskušao Bogsrce u verništvu.' Pa je onda rekao: 'I zaista je postao Selmanjednim od znalaca zato što je on od nas članova Poslanikoveporodice, i zato sam ga pridružio znalcima.'» Takođe, u Furu-iKafi (tom 4, str. 549) je upisano da je imam Sadik jedan ististavak iz Kur'ana Zurejhu Muharibiju protumačio na jedan,udubljujući način, a Abdulahu ibn Sinanu na drugi, površinski.Kada je Abdulah čuo o onom tumačenju kojeg je imam preneoZurejhu, upitao je samog imama i čuo je od imama odgovor:«Kazao je istinu Zurejh i kazao si istinu ti, jer zaista Kur'anposeduje spoljašnjost i unutrašnjost, a ko će poneti ono što nosiZurejh?»

Mi ovde ne nameravamo da ulazimo u paradigmatičanodnos između raznih slojeva usavršavajućih i neisključivihznačenjskih stadijuma kur'anskoga teksta, što bi bilo posebnoznačajno ako bi hteli da se usredsredimo na instituciju herme-neutike sa svim njenim složenim aplikacijama; radije ćemo,sada, da naglasimo paralele u uzlaznim ontološkim stupnjevimaUniverzuma, pa onda stepenima spiritualnog usavršavanjačoveka kao mikrokosmosa i napokon stadijumima spoljašnjeg iunutrašnjih značenja sakralnih iskaza, paralele koje su donekleindirektno bivale povlačene i kroz celi tekst ovoga pogovora, saciljem da bi sada, s pravom, mogli da istaknemo da se dubinesvih religijskih tradicija, ne samo islama, moraju demaskirati usvetu duše i u svetlu neposrednog znanja koje, kasnije, može bitipretočeno i u pojmove, sudove i utvrđene filosofske demon-stracije, sada već prosvetljene svetovima koji se nalaze u nama, akoji su, ipak, posve komplikovani, zbog čega je potrebno dabudu promišljani u okviru izuzetno prefinjenih univerzitetskihcepidlačenja. One paralele su propraćene i u jednoj od glosaimama Homeinija na Kajsarijev komentar na Ibn Arabijevizuzetno komplikovan Fusus al-hikam, glosa koje neočekivanoosvedočavaju možda najtananiju, ali istovremeno najzapostavl-jeniju od strane istraživača, dimenziju sveobuhvatnog autoritetaovog profesora par ekselans najbril jantnij ih znamenjagnostičko-filosofske zaostavštine ozbiljnih muslimanskih teo-

Page 316: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

318 Istorija persijske književnosti

zofa; imam Homeini u toj glosi piše: «Spuštanje Knjige od straneBoga ostvareno je na osnovu sedam stupnjeva koje prožimajuuniverzumi ili Savršeni čovek, i onda je stupnjeva spuštanjasedam, kao što je i stupnjeva hermeneutike sedam, što su, samioni, unutrašnjosti Kur'ana kojih je do sedam unutrašnjosti usažetim merama i sedamdeset na opširnom planu, pa čaksedamdeset hiljada, te u jednom obziru im nema granice kodkoje bi prestale. Hermeneutiku zna onaj što ima udela u timstupnjevima, pa koliko god je ostvario stepena, toliki mu je iudeo u hermeneutici sve dok se ne zaustavi do krajnjeg čoveko-vog savršenstva i do poslednjeg usavršavajućeg stepena, kadapostaje znalac o svim stepenima hermeneutike; pa takav kao štoiščitava Knjigu iz listova plemenitih osetilnih koji se nalaze unjegovim rukama, tako iščitava i svete Listove imaginalnog iinteligibilnog sveta, pa inteligibilnog do sveta znanja najvišnjeg,pa do sveta epifanije, pa do sveta Božijeg znanja, pa do Imenanajvećeg (sveobuhvatnog Imena Allah) i takav jeste proniknuou znanje, a zaista spoznaje Kur'an onaj kome je on i (u osnovi)izgovaran1.» Ova objašnjenja dovoljno izričito ukazuju da sesvet duše nipošto ne ograničava na mundus imaginalis, kako semožda, u neku ruku, može naslutiti u Korbenovim delima i mićemo, zbog toga, izostaviti detaljnija ispitivanja u vezi sa tim.

Sada bi već mogli da sumiramo da u pozadini svih umet-ničkih i književnih ostvarenja u Iranu ostaje da bude sakrivenaintenzivna snaga koja je, u svetlu posebnih znakova iranskeduhovne tradicije, sve persijske pesnike i pisce usmeravala da serevnosno upute u proputovanja u svetu duše i da usred svojihneposrednih promišljanja posvuda onde prisutnog duha iran-skog islama razviju svoja udubljivanja, u pesmi i prozi, u pros-trane dubine Poslanikove Revelacije; skoro kroz čitavu persijskuknjiževnost se orila zajednička himna nepopustljive sakralizacijekoja onu civilizaciju i onu kulturu čini sasvim posebnima.Zapravo, Iranci su uvek budno podržavali svoju tradiciju, svojuintelektualnu i gnostičku zaostavštinu, naravno svugde ima i

1 Vidi Ta'likat ala Šarh-i Fusus al-hikam, Imam Homeini, Mo'assese-jepasdar-e islam, str. 50.

Page 317: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nebeski napev Persijske književnosti našoj današnjici 319

izuzetaka, i svoju tradiciju kontinuitativno su okušavali u okol-nostima svog vremena. Mi, ovde, takav tradicionalizam supros-tavljamo reformizmu i revivalizmu, jer reformizam, najzad,ostaje usamljen, otcepljen od svoje osnove koja ionako smetaprocesu sekularizacije, a revivalizmu se dešava još gore; u svomvraćanju u prošlost, islamski revivalizam koji, nažalost, posvesumnjivo, sve više uzima maha i kod nas, ostaje razgolićen,razbaštinjen, istrošen, pa samim tim i suhoparan, unazađen iarogantan, a sve to najviše godi onim sotonskim silama koje su ipomogle i još pomažu takvom islamskom revivalizmu da sejavno nameće, da bi, ustvari, sve bolje pokazivao svojuispražnjenost. Islamski revivalizam je još najmanje svestan togada se ne vraća jedino istinskom islamskom fundamentu, negoda sprovodi, u modernom svetu, političku ideologiju kasnihmuslimanskih autoriteta koje islamski svet nikada nije mogaoda trpi; revivalistički napuh ne trpi ni najveći broj današnjihmuslimana, ali ono što je važno jeste da emotivno ispuhivanje tenekolicine neukih muslimana, kojih ima više u nekim zeml-jama, posebno onim koje je pogađao rat zadnjih godina, ili gdeje muslimanski populus ostao nedovoljno obrazovan, ide ukorist ekonomijama velikih sila. Problematika islamskog reviv-alizma je toliko zapetljana i bolna da je svakom učenom musli-manu sasvim mučno da čak o tome razmišlja. Suprotno takvomjadnom i lako iskorišćavanom obrascu, tradicionalni islamduboko poštuje svoje izvorne fundamente, koje razumeva usvetlu bogate muslimanske tradicije, sa ciljem da i sam, jezikomsvoje današnjice, uzme učešća u daljnjem podizanju visokogzdanja jedne, u raznim zemljama, raznobojne, šarene i posveprivlačne, čak dražesne civilizacije. Mi u tom svetlu moramopokušavati da udovoljimo paradigmatičnom zahtevu per-sijskog jezika sa kojim zaokružavamo ova nagovaranja, da se miu Srbiji ozbiljno upustimo u promišljanja iranske teozofije: rečname u persijskom označava i spis (knjigu) i pismo; time je cil-jano da se pokaže da svaka knjiga predstavlja jedno pismo kojeje upućeno svakom ko uzme da je iščitava, i zbog toga, svako ćemorati da na knjigu da svoj odgovor, odgovor svoje duše. Da li

Page 318: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

320 Istorija persijske književnosti

smo mi pripremili svoj odgovor na nebeski napev iranskeduhovnosti?

Na kraju rada, smatram se dužnim da se i na ovaj načiniskreno zahvalim svojim roditeljima, koji su zbog mojebudućnosti trpeli neprebrojiva odricanja i koji su mi uvek glavnipodstrekači u mojim aktivnostima, kao i svojoj supruzi, bez čijeljubazne pomoći privođenje kraju prevoda ove knjige bi biloizuzetno teško.

U Komu, 10. maja 2004.Seid Halilović

Page 319: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Ibn Sina (Avicena) rad H. Behzada, 1950.

Page 320: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Muhamed ibn Zekerija RaziH. Behzad, 1964.

Page 321: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Mevlana Dželaludin RumiH. Behzad, 1957.

Page 322: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Hafizov mauzolej u Širazu

Page 323: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nezami GandževiM. Vahidnia, 1994.

Page 324: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Nima Jušiđrad M. Katouziana, 1991.

Page 325: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Abul Kasim FerdosiH. Behzad, 1963.

Page 326: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

RudakiH. Behzad, 1958.

Page 327: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Omer HajjamH. Behzad, 1954.

Page 328: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Baba Tahir Orjan

Page 329: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

OrmaviH. Behzad, 1961.

Page 330: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Mauzolej Šah Nimatulaha Valija – Kerman

Page 331: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Šejh A�arH. Behzad, 1960.

Page 332: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Muhamed Husein ŠahrijarM. Katouzian, 1991.

Page 333: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Šejh Muslihuddin Sa’di

Page 334: Dr Ahmed Tamimdari - Istorija persijske kniževnosti

Hafiz Širazi