DOM

GOSPO�ICE PEREGRINE

ZA �UDNOVATU

DJECU

RANSOM RIGGS

Zagreb, 2012.

ZA

DOM GOSPOĐICE P E R E G R I N E

IzdavačLumen izdavaštvo d.o.o.Masarykova 28, Zagreb

Naslov izvornikaMiss Peregrine,s Home for Peculiar ChildrenCopyright © 2011., Ransom RiggsSva prava pridržana. Prvi puta objavljeno na engleskom jeziku

u Quirk Books Philadelphia, Pennsylvania

Prijevod s engleskogNevena Erak

Dizajn naslovniceDoogie Horner

Fotografija na naslovniciYefim Tovbis

© Lumen izdavaštvo d.o.o., Zagreb, 2012. za djelo prevedeno na hrvatskiNijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.

NI SAN NI SMRT

NE UMIRU ŽIVI.

KU�A U KOJOJ SI RO�EN,

PRIJATELJI TVOJE VEDRE MLADOSTI,

STARAC I MLADA DJEVA,

SVAKODNEVNA MUKA I SLATKI PLODOVI,

SVE TO NESTAJE,

BJEŽI U BAJKE,

VEZATI SE NE MOŽE.

—Ralph Waldo Emerson

P R E D G O V O R

8

T ek što sam prihvatio činjenicu da će moj život biti običan, počeli su se nizati neobični događaji . Prvi me događaj strašno šokirao i, kao i sve što vas promijeni za sva vreme-

na, podijelio mi život na dva dijela: na Prije i Poslije. Kao u mnogim neo-bičnim okolnostima u kojima sam se našao, i u ovim je važnu ulogu imao moj djed Abraham Portman.

Dok sam bio dijete, nitko mi nije bio tako neobično zanimljiv kao djed Abraham. Odrastao je u sirotištu, borio se u ratovima, parobrodom putovao preko oceana, jahao pustinjom, nastupao u cirkusu, znao sve o puškama i samoobrani, naučio preživljavati u divljini te govorio barem tri jezika osim engleskoga. Sve se to činilo nepojmljivo egzotičnim djetetu koje nije pu-tovalo nigdje izvan Floride pa sam ga prigodom svakog susreta preklinjao da me zabavlja svojim pričama. Svaki bi mi put udovoljio i prepričavao mi događaje kao da je riječ o tajnama koje može povjeriti samo meni.

Kad mi je bilo šest godina, shvatio sam da želim biti istraživač jer nije bilo drugog načina da proživim barem upola zanimljiv život kao djed Abra-ham. Poticao je moje ambicije tako što je sa mnom provodio popodneva dok sam zgrbljen nad kartom svijeta planirao izmišljene ekspedicije i crve-nim pribadačama utirao put, pričajući mi priče o divnim mjestima koje ću jednog dana otkriti. Stupao bih po kući, s kartonskim tuljcem prislonjenim na oko, i vikao: Kopno na vidiku! i Pripremite se za iskrcavanje!, a roditelji bi me ušutkivali i tjerali van. Mislim da su se zabrinuli da će me djed zaraziti neizlječivim sanjarenjem od kojeg se nikad neću oporaviti te da me takve maštarije cijepe protiv praktičnih ambicija, pa me majka jednog dana posjela

9

i objasnila mi da ne mogu biti istraživač jer je sve na svijetu već otkriveno. Rodio sam se u pogrešnom stoljeću i osjećao sam se nasamareno.

Još sam se više nasamareno osjećao kad sam shvatio da većina djedovih priča nikako ne može biti istinita. Najnestvarnije priče bile su o njegovu djetinjstvu, kao što je ona da se rodio u Poljskoj, ali je s dvanaest godina završio u dječjem domu u Walesu. Kad god bih ga upitao zašto se morao rastati s roditeljima, dao bi mi isti odgovor: zato što su ga proganjala čudo-višta. Poljska je, kako mi je rekao, vrvjela čudovištima.

„Kakvim čudovištima?” upitao bih ga razrogačenih očiju. Svaki smo put vodili isti razgovor. „Groznim pogrbljenim čudovištima crvljive kože i crnih očiju”, odgovorio bi mi. „Ovako su hodali!” Gegao bi se za mnom po-put kakva čudovišta iz starih filmova, a ja bih bježao i gušio se od smijeha.

Svaki bi put u opis dodao neki novi sablastan detalj: smrdjeli su poput gnjilog smeća; bili su nevidljivi, ali ih je pratila sjena; iz usta bi im izmigoljili pipci kojima bi te u tren oka mogli zgrabiti i uvući u svoje snažne čeljusti. Ubrzo me počela moriti nesanica: moja prebujna mašta pretvarala je zvuk guma na mokru pločniku u teško disanje pod prozorom, a sjene ispred vrata u izvijajuće sivocrne pipke. Strašno sam se bojao čudovišta, no s uzbuđenjem sam zamišljao kako ih je djed pokorio i preživio da mi može pričati o njima.

Još su nevjerojatnije bile priče o životu u dječjem domu u Walesu. Pre-ma njegovim riječima, bilo je to začarano mjesto gdje su se djeca skrivala od čudovišta, a nalazilo se na otoku na kojemu je svaki dan bio sunčan i gdje nitko nikad nije obolio niti umro. Svi su živjeli u jednoj velikoj kući koju je čuvala stara mudra ptica – tako je barem bilo u priči. No što sam bio stariji, sve sam više sumnjao u to.

„Kakva je to bila ptica?” upitao sam ga jednog popodneva. Bilo mi je sedam godina i sumnjičavo sam ga pogledavao preko stola za kojim smo igrali Monopoly, a on me puštao da ga pobijedim.

„Veliki sokol koji je pušio lulu”, odgovorio je. „Ti baš misliš da sam ja glup, djede.” Palcem je prešao preko nevelikog svežnja narančastoga i plavog novca.

„Takvo što nikad ne bih mislio o tebi, Yakobe.” Znao sam da sam ga uvr-

10

ijedio jer se odao jakim poljskim naglaskom, koji ionako nije uspijevao po-sve zatomiti, pa je nikad izgovorio kao njikad, a mislio kao mjislio. Popustio sam pod teretom osjećaja krivnje i odlučio mu vjerovati.

„Ali zašto su vam čudovišta htjela nauditi?” upitao sam. „Zato što nismo bili poput drugih. Bili smo čudnovati.”„Kako čudnovati?”„O, vrlo čudnovati”, uzvratio je. „Jedna je djevojčica znala letjeti, u jed-

nom su dječaku živjele pčele, a jedan dječak i njegova sestra mogli su podići golemo kamenje iznad glave.”

Bilo mi je teško procijeniti koliko je ozbiljan. No, kad bolje razmislim, djed nije bio neki šaljivčina. Namrštio se uočivši sumnjičavost na mojem licu.

„Dobro, ne moraš mi vjerovati na riječ”, rekao je. „Imam fotografije!” Izvukao se iz vrtnog naslonjača i otišao u kuću, ostavivši me samoga na natkrivenoj verandi. Minutu poslije vratio se sa starom kutijom za cigare. Nagnuo sam se iz znatiželje kad je iz nje izvukao četiri zgužvane požutjele fotografije.

Prva je fotografija bila mutna, ali na njoj se vidjela odjeća koja stoji, no nitko je nije nosio. Kao da je nedostajala glava. „Naravno da ima glavu!” uzviknuo je djed, radosno se osmjehnuvši. „Samo što je ne vidiš.”

„Kako to da je ne vidim? Zar je nevidljiv?”„Ajme, koliki mozak!” Podignuo je obrvu kao da sam ga ugodno izne-

nadio svojom moći zaključivanja. „Millard, tako se zvao. Smiješan mali. Znam što si danas radio, rekao bi i izrecitirao ti gdje si bio, što si jeo i jesi li kopao nos dok si mislio da te nitko ne gleda. Katkad bi nas pratio, tiho poput miša, i još bi se skinuo da ga nitko ne vidi. Samo bi nas promatrao!” Zatresao je glavom. „Što sve možeš doživjeti!”

Pružio mi je drugu fotografiju. Dao mi je trenutak da je pogledam i upitao: „I? Što vidiš?”

„Djevojčicu?”„I?”„Nosi krunu.”

11

Prstom je lupnuo na dno fotografije. „A što joj je sa stopalima?” Pri-bližio sam fotografiju da je bolje vidim. Stopala joj nisu dodirivala tlo. No nije skakala – činilo se kao da se odvojila od tla. Raširio sam usta u čudu.

„Ona leti!” „Blizu si”, rekao je djed. „Lebdi. Nije, doduše, znala vladati sobom pa

smo je katkad morali vezati konopom da ne odleti!” Nisam mogao odlijepiti pogled od njezina ganutljiva, lutkasta lica. „Je li to stvarno?”

„Naravno da jest”, odbrusio mi je, uzeo fotografiju i pružio mi drugu, na kojoj je žgoljav dječak u rukama držao kamenu gromadu. „Victor i nje-gova sestra nisu bili odveć pametni”, rekao je, „ali kako su samo bili snažni!”

„Ne izgleda mi baš snažno”, rekao sam, pogledom secirajući dječakove mršave ruke.

„Vjeruj mi, i te kako je bio snažan. Jedanput sam ga izazvao na obaranje ruke, a on mi ju je zamalo iščupao!”

Međutim, posljednja je fotografija bila najčudnija. Prikazivala je nečiji potiljak na kojemu je bilo nacrtano lice.

16

Netremice sam promatrao fotografiju dok mi je djed Abraham objaš-njavao o čemu je riječ. „Ima dvoja usta, vidiš li? Jedna sprijeda i jedna na stražnjem dijelu glave. Zato je tako velik i debeo!”

„Ali to nisu prava usta”, rekao sam. „Lice je samo nacrtano.”„Naravno, boja jest lažna. Namazali su ga radi cirkuske predstave. No

kažem ti, imao je dvoja usta. Zar mi ne vjeruješ?”Razmišljao sam o tome i pogledavao fotografiju, a potom i djedovo oz-

biljno, iskreno lice. Zbog čega bi mi lagao? „Vjerujem ti”, rekao sam. Uistinu sam mu vjerovao, barem nekoliko godina, no uglavnom zato

što sam to snažno želio, onako kako su djeca moje dobi željela vjerovati da postoji Djed Mraz. Grčevito se držimo svojih bajki dok cijena vjerovanja u njih ne postane previsoka, a za mene je to bilo onoga dana u drugome razredu kad mi je Robbie Jensen spustio hlače usred ručka, pred stolom za kojim su sjedile djevojčice, i svima rekao da vjerujem u bajke. To sam valjda i zaslužio zato što sam djedove priče prepričavao u školi, no u tih nekoliko sramotnih sekunda pomislio sam da će me nadimak „vilenjačić” pratiti go-dinama, a to sam mu, s pravom ili ne, zamjerio.

Tog me popodneva ispred škole dočekao djed Abraham, kao i svaki put kad bi mama i tata bili na poslu. Sjeo sam na suvozačko sjedalo njegova starog pontiaca i objavio mu da više ne vjerujem u njegove bajke.

„Kakve bajke?” upitao me, zureći u mene preko ruba naočala.„Znaš koje. One tvoje priče. O djeci i čudovištima.”Djelovao je zbunjeno. „Zašto misliš da su to bajke?”Rekao sam mu da su izmišljene priče i bajke ista stvar, da su bajke za

male bebe te da znam da su njegove fotografije i priče lažne. Očekivao sam da će se naljutiti i usprotiviti mi se, ali rekao je samo: „Dobro”, i okrenuo ključ. Nagazio je na papučicu gasa, a automobil je naglo poskočio s nogo-stupa. I tu je bio kraj.

Pretpostavljam da je to i očekivao – kad-tad morao sam ih prerasti – no tako je brzo odustao da sam se osjećao kao da mi je lagao. Nisam mogao shvatiti zašto je sve to izmislio i uvjerio me da su čudnovate stvari moguće, kad zapravo nisu. Tek mi je nekoliko godina poslije tata objasnio

17

o čemu se radi: i njemu je djed pričao slične priče dok je bio dijete, no one nisu bile izmišljene, nego preuveličani stvarni događaji. Naime, priče o djetinjstvu djeda Abrahama nisu bile nimalo bajkovite: bile su to jezive priče.

Moj je djed jedini iz svoje obitelji uspio pobjeći iz Poljske prije početka Drugog svjetskog rata. Bilo mu je dvanaest godina kad su ga roditelji dali u ruke strancima i poslali ga na vlak prema Velikoj Britaniji, s kovčežićem i odjećom koju je na sebi nosio. Bio je to put u jednom smjeru. Nikad više nije vidio majku, oca, stariju braću, rođake, tete i stričeve. Svi su oni izgubili život prije nego što je djed navršio šesnaest godina, a ubila su ih čudovišta kojima je izmaknuo za dlaku. No ta čudovišta nisu imala pipke i crvljivu kožu, nisu bila onakva kakve zamišlja sedmogodišnje dijete, bila su to čudo-višta ljudskog lica koja skladno koračaju u uglačanim uniformama i toliko su bezlična da ih prozreš tek kad je već prekasno.

I priča o začaranome otoku bila je prerušena stvarnost. U usporedbi s grozotama koje su okovale kopneni dio Europe, dječji dom u kojem se djed smjestio zasigurno je izgledao poput raja, pa ga je takvim prikazao i u svojim pričama: kao sigurnu luku u kojoj ljeta traju vječno, u kojoj žive anđeli čuvari i čarobna djeca, koja, dakako, nisu mogla letjeti, pretvara-ti se u nevidljiva bića ili podizati golemo kamenje. Jedina osobitost zbog koje su ih proganjali bila je to što su bili židovi. Tu je ratnu siročad krvavi val života izbacio na otočić spasa. Oni nisu bili posebni zbog svojih čude-snih moći; pravo čudo bilo je to što su uopće uspjeli izbjeći geto i plinsku komoru.

Djeda više nisam tražio da mi priča priče, a mislim da mu je i laknulo, iako mi to nikad ne bi priznao. Njegovo je djetinjstvo bilo obavijeno velom tajni. Nisam htio gurati nos. Proživio je pakao i imao je pravo na vlastite tajne. Bilo me je sram što sam mu zavidio na svemu što je doživio, s obzirom na cijenu koju je za to platio, i pokušao sam biti zahvalan na sigurnome i običnom životu koji ničime nisam zaslužio.

A onda mi se nekoliko godina kasnije, kad mi je bilo petnaest, dogo-dilo nešto neobično i strašno, a nakon toga postojalo je samo Prije i Poslije.

P R V O P O G L A V L J E

19

P osljednje popodne onog vremena Prije proveo sam sastavljajući repliku Empire State Buildinga u omjeru 1:10 000, i to od kutija pelena za odrasle. Bila je to uistinu krasna građevina s temeljima

širokima metar i pol te viša od polica na odjelu kozmetike: od najveće sam veličine sagradio postolje, od pakiranja tankih pelena promatračnicu, a od pomno naslaganih probnih uzoraka složio sam onaj prepoznatljivi šiljak. Konstrukcija je bila gotovo savršena; nedostajao je samo jedan ključni detalj.

„Uzeo si marku Neverleak”, rekla je Shelley promatrajući moje umjet-ničko djelo uz skeptično mrštenje, „a na rasprodaji je Stay-Tite.” Shelley je bila voditeljica trgovine, a osim plave polo-majice, koje smo svi nosili, ona bi svoju radnu uniformu redovito upotpunila pognutim ramenima i mr-kim pogledom.

„Mislio sam da si rekla Neverleak”, uzvratio sam jer mi je tako i rekla.„Rekla sam Stay-Tite”, ponovila je odlučno i sućutno zatresla glavom,

kao da je moj toranj sakati trkaći konj, a ona ga se pištoljem s bisernim drš-kom sprema riješiti muka. Nastupio je kratak i neugodan trenutak šutnje tijekom kojeg je ona i dalje tresla glavom, a pogled joj je klizio s mene na toranj. Tupo sam je promatrao kao da uopće ne shvaćam što mi želi dati na znanje na tako pasivno-agresivan način.

„Ahaaaa”, izustio sam konačno. „Znači, hoćeš da to ponovno složim?”„Pa kad si uzeo Neverleak”, ponovila je.„Nema problema. Istog trena krećem ispočetka.” Vrhom svoje radne

tenisice crne boje pogurao sam jednu kutiju s dna konstrukcije, a oko nas su se u sekundi počeli rušiti dijelovi moje veličanstvene građevine. Začuo

20

se tresak kutija s pelenama koje su odzvanjale udarajući o pod, odbijale se od nogu uplašenih kupaca i otklizale se sve do automatskih vrata, koja su se otvorila i usisala val kolovoške žege.

Shelleyno se lice zacrvenjelo poput zrela šipka. Trebala me smjesta ot-pustiti, ali znao sam da nisam te sreće. Cijelo sam ljeto pokušavao dobiti otkaz u Smart Aidu, no to se pokazalo nemogućom misijom. Uporno sam kasnio na posao i nizao najgluplje izlike, kupcima na blagajni vraćao debe-lo previše novca te namjerno slagao proizvode na pogrešne police, pa bi se tako losioni za tijelo našli među laksativima, a prezervativi među dječjim šamponima. Rijetko sam se kad toliko trudio oko nečega, a koliko sam se god pravio nesposoban, Shelley me uporno držala na plaći.

Objasnit ću svoju prethodnu tvrdnju: bilo je nemoguće da ja dobijem otkaz u Smart Aidu. Nekome drugome već bi odavno pokazali vrata. Bila je to moja prva pouka o politici. U Englewoodu, uspavanome gradiću u kojem živim, tri su Smart Aidove trgovine. U okrugu Sarasota ima ih dvadeset sedam, a u cijeloj Floridi, po kojoj su se raširili poput neizlječiva osipa, postoji sto petnaest Smart Aidova. Nisam mogao dobiti otkaz jer su moji ujaci bili vlasnici cijelog lanca. Nisam mogao dati otkaz jer je prvi posao u Smart Aidu bila sveta obiteljska tradicija. Sabotiranjem samoga sebe priskrbio sam si sukob sa Shelley, u kojem nisam mogao pobijediti, te dubok i neizbrisiv prezir kolega, koji bi me, budimo realni, ionako pre-zirali jer ću jednoga dana, koliko god izložbenih postolja srušio i koliko god pogriješio u vraćanju novca, upravo ja naslijediti pozamašan udio u tvrtci, a ne oni.

* * *

Shelley mi je prišla gacajući kroz more pelena i zabola mi prst u prsa, no kad me htjela prekoriti, prekinula ju je poruka s razglasa.

„Poziv za Jacoba na liniji broj 2. Poziv za Jacoba.” Dok sam se odmicao, pratio me njezin gnjevan pogled, a lice boje šipka

i dalje se žarilo usred ruševina tornja.

21

* * *

Prostorija za zaposlenike bila je hladan i vlažan sobičak bez prozora, a ondje sam zatekao Lindu, voditeljicu odjela lijekova, kako obasjana jarkom svjetlošću aparata za sokove griska sendvič s kruhom bez kore. Kimnula je u smjeru telefona pričvršćenoga na zid. „Imaš poziv na drugoj liniji. Tko god da je, zvuči sluđeno.”

Podignuo sam slušalicu koja se ljuljala na žici. „Yakobe? Jesi li to ti?”„Zdravo, djede.”„Yakobe, hvala Bogu da si se javio. Treba mi ključ. Gdje mi je ključ?”

Zvučao je uznemireno i zadihano. „Koji ključ?”„Ne igraj se sa mnom”, odbrusio mi je. „Znaš ti koji ključ.”„Vjerojatno si ga negdje zametnuo.”„Otac te na to nagovorio”, rekao je. „Samo mi reci. On ne mora znati.”„Jesi li jutros popio lijekove?”„Dolaze po mene, kako ne shvaćaš? Ne znam kako su me pronašli na-

kon toliko godina, ali znaju gdje sam. Čime da se branim, prokletim no-žem za maslac?”

Nije to bio prvi put da djed tako govori. Iskreno govoreći, što je bio stariji, to se sve više gubio. Isprva je pokazivao blage naznake duševne sla-bosti pa bi, na primjer, zaboravio otići u trgovinu ili bi moju majku oslov-ljavao tetinim imenom. No tijekom ljeta podmukla mu je demencija zadala okrutan udarac. Izmišljene, fantastične priče o životu tijekom rata, one o čudovištima i začaranom otoku, postale su mu stvarne i okovale mu um. Posljednjih nekoliko tjedana bio je uznemiren više nego inače, pa su moji roditelji, koji su se bojali da će postati prijetnja samome sebi, ozbiljno raz-mišljali o tome da ga smjeste u dom. Iz nekog je razloga samo meni upu-ćivao ovakve apokaliptične pozive, a ja sam, kao i obično, dao sve od sebe da ga smirim. „Na sigurnom si. Sve je u redu. Donijet ću nam poslije neki film, što kažeš?”

22

„Ne! Ostani tu gdje jesi! Ovdje nije sigurno!”„Djede, čudovišta ne dolaze po tebe. Sve si ih poubijao u ratu, zar se

ne sjećaš?”Okrenuo sam se prema zidu kako Linda ne bi čula moje bizarne replike

dok se pravila da čita neki časopis o modi.„Nisam sve”, rekao je. „Ne, ne, ne. Istina, ubio sam ih mnogo, ali ima

ih još.” Čuo sam kako lupa po kući, otvara ladice i naprasito ih zatvara. Proživljavao je pravi slom. „Ne dolazi ovamo, čuješ li me? Ja ću se snaći: odsjeći ću im jezike i probosti im oči, to će biti dovoljno! Samo da nađem prokleti KLJUČ!”

Ključ koji je tražio otvarao je bravu ormarića u njegovoj garaži, a u nje-mu se nalazilo toliko pušaka i noževa da bi namirili manju vojsku. Skupljao ih je pola svojeg života, putovao na sajmove oružja u druge države, išao u lov te nedjeljom vukao obitelj u streljanu kako bi naučili pucati. Toliko je volio svoje oružje da je s njime katkad i spavao. Moj tata čuva jednu fotografiju na kojoj djed Abraham drijema s pištoljem u ruci.

24

Kad sam tatu pitao zašto je djed toliko lud za oružjem, rekao mi je da se takvo što katkad događa bivšim vojnicima i ljudima koji su doživjeli tra-ume. Pretpostavljam da se nakon svega što je proživio nigdje nije osjećao sigurno, čak ni u vlastitu domu. Nakon što su ga potpuno obuzele parano-ične i mahnite misli, više uistinu nije bio siguran u svojem domu uza sve to oružje. Kakva ironija. Zato mu je tata ukrao ključ.

Ponovno sam mu lagao da ne znam gdje je, a djed je i dalje psovao i lupao po kući pokušavajući ga naći.

„Ma!” uzviknuo je konačno. „Nek’ tvoj otac zadrži taj ključ kad mu je toliko važan. Nek’ uzme i moje truplo!” Završio sam razgovor što sam ljubaznije mogao i potom nazvao tatu.

„Djed je pomahnitao”, rekao sam mu.„Je li danas popio lijekove?”„Ne želi mi reći. Ne zvuči mi, doduše, kao da ih je popio.”Tata je uzdahnuo. „Možeš li svratiti i provjeriti je li dobro? Ja sad ne

mogu otići s posla.” Tata je volontirao u azilu za ptice, gdje je njegovao pregažene bijele čaplje i pelikane koji su progutali udice. Bio je ornitolog amater i nadobudni pisac knjiga o prirodi, o čemu svjedoče hrpe neobjav-ljenih rukopisa, a to se može smatrati pravim poslom samo ako si u braku sa ženom čija obitelj posjeduje sto petnaest drogerija.

Naravno, ni ja nisam imao pravi posao, ali mogao sam otići kad god sam htio. Rekao sam mu da ću ga obići.

„Hvala, Jake. Obećavam da ćemo brzo srediti situaciju s djedom, do-bro?”

Situaciju s djedom. „Misliš, smjestiti ga u dom”, rekao sam. „Da bude nekome drugome na grbači.”

„Mama i ja još nismo odlučili što ćemo.”„Naravno da jeste.”„Jacobe...”„Mogu se ja nositi s njime, tata. Stvarno.”„Sad možda i možeš, ali bit će mu sve gore.”„Dobro. Kako god.”

25

Spustio sam slušalicu i nazvao prijatelja Rickyja da me poveze. Deset minuta poslije s parkirališta se začuo prepoznatljivi hrapavi zvuk trube iz njegove prastare Crown Victorije. Na izlasku sam Shelley prenio lošu vijest: njezin toranj Stay-Titea morat će pričekati do sutra.

„Obiteljski problemi”, objasnio sam joj. „Kako da ne”, uzvratila je. Izašao sam na ljepljivu večernju vrućinu i ugledao Rickyja kako puši

naslonjen na poklopac motora svojeg dotrajalog automobila. Zbog blatnih čizama, načina na koji mu je s usana klizio dim i odsjaja zalazećeg sunca u njegovoj zelenoj kosi podsjetio me na pankersko-seljačku verziju Jamesa Deana. Kao da se radi o nekakvu bizarnu križanju vrsta koje je moguće samo na jugu Floride.

Ugledao me i skočio s poklopca. „Jesu li ti konačno dali nogu?” povikao je s drugog kraja parkirališta.

„Daj, tiše!” protisnuo sam kroza zube i potrčao prema njemu. „Ne zna-ju za moj plan!”

Šakom me opalio po ramenu u znak ohrabrenja, ali umalo mi je ga je iščašio. „Nema brige, Prilagođeni. Sutra je novi dan.”

Zvao me Prilagođeni jer sam pohađao razred za naprednu djecu, koji je u tehničkom smislu spadao pod prilagođeni program, a Rickyju je to bilo beskrajno smiješno. Takvo je bilo naše prijateljstvo: podjednako smo se iritirali i surađivali. Ovaj dio sa suradnjom odnosio se na razmjenu pa-meti i mišića: ja sam njemu pomagao da ne padne engleski, a on je meni pomagao da me ne ubiju napumpani sociopatski grmalji koji su zavladali hodnicima naše škole. K tome, moji ga roditelji nisu mogli podnijeti, što mu je bio plus. On mi je, reklo bi se, bio najbolji prijatelj, što zvuči manje jadno od činjenice da mi je bio jedini prijatelj.

Nogom je opalio vrata Crown Victorije, koja su se samo tako mogla otvoriti, i ja sam sjeo unutra. Stara je Vic bila sjajan muzejski primjerak nenamjerne narodne umjetnosti. Ricky ju je kupio za teglu kovanica na gradskom odlagalištu, tako barem tvrdi, a vonj takva pedigrea nije mogla zatomiti ni cijela šuma mirisnih borića koji su visjeli s retrovizora. Sjedala je

26

obložio ljepljivom vrpcom da nam se zalutale opruge ne bi zabile u guzicu, ali najbolja je ipak bila karoserija koja je izgledala poput hrđava Mjesečeva krajolika, prepuna rupa i udubljenja, što je bio rezultat Rickyjeva plana da zaradi novac za gorivo tako što će pijanoj rulji na tulumima naplatiti dolar za svaki udarac palicom za golf. Jedino je pravilo, koje se strogo provodilo, bilo da ne smiju ciljati na staklene dijelove.

Iz motora se začuo posmrtni hropac i širio se plavi dim. Kad smo se odvezli s parkirališta i proklizili pokraj striptiz-barova prema kući djeda Abrahama, zabrinuto sam se zapitao što će nas ondje dočekati. Dvojio sam između dvaju najgorih scenarija: zamišljao sam djeda kako gol trči ulicom i mlati puškom po zraku dok mu pjena navire iz usta ili kako čekajući vreba s nekakvim tupim predmetom. Sve je bilo moguće, a osobito me uznemirilo što će Ricky baš u takvu stanju prvi put vidjeti čovjeka o kojemu sam mu toliko puta pričao s divljenjem.

Nebo je poprimilo boju svježe masnice kad smo ušli u djedovo ograđe-no naselje, zbunjujući labirint premreženih slijepih ulica znanog kao Circle Village. Zaustavili smo se kod dvorišnih vrata kako bismo se najavili čuva-ru, no starac u kabini hrkao je pokraj otvorenih vrata ograde, kao i obično, pa smo samo ušli unutra. Mobitel mi je zazujao: tata me porukom upitao kako ide, a u tih nekoliko trenutaka koliko mi je trebalo da mu odgovo-rim, Ricky nas je, za divno čudo, uspio dovesti u neki potpuno nepoznat dio. Kad sam mu rekao da nemam pojma gdje smo, opsovao je, ispljunuo sok duhana i okrenuo automobil uz škripu guma, i tako nekoliko puta dok sam ja pokušavao uočiti neki prepoznatljiv trag.

Nije bilo lako prepoznati gdje smo, iako sam kod djeda bio nebrojeno mnogo puta, jer su sve kuće izgledale isto: bile su niske, nalik na kutije sa samo neznatnim razlikama u detaljima, s rubnim oplatama od aluminija i tamnog drva u stilu sedamdesetih ili gipsanim kolonadama s ulazne strane, koje su djelovale suludo pretenciozno. Od uličnih znakova, koji su se oljuštili i izblijedjeli na suncu, također nije bilo nikakve pomoći. Prepoznatljivi su bili samo bizarni šareni ukrasi na travnjacima, zbog kojih se Circle Village doimao poput pravog pravcatog muzeja na otvorenome.

27

Konačno sam prepoznao poštanski sandučić koji se šepirio na glavi me-talnog paža niz čije su lice, unatoč uspravnu i oholu držanju, klizile hrđave suze. Rickyju sam doviknuo da skrene ulijevo; gume stare Vic zacviljele su, a ja sam se zabio u suvozačka vrata. Očito mi je od udarca u glavu nešto škljocnulo, jer su mi kroz usta odjednom navrle upute do djedove kuće. „Desno kod pijanih plamenaca! Lijevo kod krovnih Djedova Mrazova ra-zličitih nacionalnosti! Ravno pokraj upišanih kerubina!”

Kad smo prošli kerubine, Ricky je snažno usporio i sumnjičavo pro-matrao djedovu ulicu. Ni jedno dvorišno svjetlo nije bilo upaljeno, kroz prozore nije prodirala svjetlost televizora, a u otvorenim garažama nije bilo ni jednog automobila. Svi su susjedi pobjegli na sjever kako bi umaknuli okrutnoj ljetnoj vrućini, ostavili su vrtne patuljke da se guše u podivljaloj tratini, a kuće temeljito prekrili pločama za zaštitu od uragana pa je svaka izgledala poput malenog atomskog skloništa pastelne boje.

„Zadnja kuća s lijeve strane”, rekao sam. Ricky je jače pritisnuo papučicu gasa, a Vic je lagano hroptala niz ulicu. Pokraj četvrte ili pete kuće uočili smo starijeg muškarca koji je zalijevao tratinu. Bio je ćelav poput čovječje ribice, a travu visoku do koljena zalijevao je u kućnom ogrtaču i papučama. Kuća je bila zamračena i okovana kao i ostale. Okrenuo sam se za njim kad smo prošli i učinilo mi se da i on zuri u nas, što nije bilo moguće, kako sam zapanjeno shvatio, jer su mu oči bile potpuno mliječno bijele boje. Baš čudno, pomislio sam. Djed ni jedanput nije spomenuo da u susjedstvu živi slijepac.

Na kraju ulice ispriječio se gust drvored borova, a Ricky je naglo zao-krenuo ulijevo i zaustavio se pred djedovom kućom. Ugasio je motor, izašao te udarcem otvorio i moja vrata. Cipele su nam tiho zašuštale kroz osušenu travu dok se nismo uspeli na verandu.

Pozvonio sam i čekao. Kroz sparni se večernji zrak prolomio samo da-lek lavež psa. Iznutra se ništa nije čulo pa sam zalupao na vrata jer sam po-mislio da zvonce možda ne radi. Ricky je pljeskanjem mlatio mušice koje su se sjatile oko nas.

„Možda je izašao”, rekao je Ricky uz vedar osmijeh. „Na spoj s nekom macom.”

28

„Samo se ti smij”, rekao sam. „Taj bi nas nadmašio kad god hoćeš. Ovdje poželjnih udovica ima na bacanje.” Našalio sam se kako bih umirio živce. Muk me uznemirivao. Uzeo sam rezervni ključ skriven u grmlju. „Čekaj ovdje.”

„Ma da ne bih. Zašto?” ”Zato što imaš dva metra i zelenu kosu, a moj djed te ne poznaje i ima

hrpu oružja.” Ricky je slegnuo ramenima i ubacio smotuljak duhana u usta. Počeo se protezati na vrtnoj stolici, a ja sam otključao ulazna vrata i ušao u kuću.

Čak i uz neznatno osvjetljenje, vidio sam da je kuća u kaosu, izgledala je kao da su lopovi ispreturali svaki kutak. Police i ormarići bili su prazni, a izdanja Reader’s Digesta u uvećanom tisku i ukrasne drangulije poba-cani po podu. Jastuci s kauča i stolci bili su prevrnuti. Vrata hladnjaka i zamrzivača bila su otvorena, a sadržaj je u ljepljivim lokvama iscurio na linoleum.

Stegnulo me u prsima. Djed Abraham doista je i konačno sišao s uma. Zazivao sam ga, ali odgovora nije bilo.

Pregledavao sam sobu po sobu, palio svjetla i pretražio svaki kutak u koji bi se paranoični starac mogao sakriti od čudovišta: iza namještaja, u otvore za strujne vodove u potkrovlju, ispod radnog stola u garaži. Pregle-dao sam i njegov ormarić s oružjem: bio je, dakako, zaključan, ali brava je bila izgrebena jer ju je pokušao obiti. S ograde verande visjela je osušena paprat; spustio sam se na koljena na umjetnu travu i zavirio ispod klupe od ratana u strahu što bih ondje mogao ugledati.

U dvorištu iza kuće nešto je zasvjetlucalo. Potrčao sam kroz dvorišna vrata i u travi pronašao baterijsku svjetiljku,

a snop svjetlosti bio je usmjeren prema šumi nedaleko od djedova dvorišta – bila je to šikara patuljastih palmi, široka više od kilometra i pol, koja se protezala između Circle Villagea i susjednog ograđenog naselja Century Woods. Prema ovdašnjim legendama, šuma je bila prepuna zmija, rakuna i divljih svinja. Dok sam zamišljao djeda u kućnom ogrtaču kako u bunilu i izgubljen luta šumom, u meni je bujala neka crna slutnja. Svako bi malo

29

na vijestima javili da je neki stariji sugrađanin upao u umjetno jezero, gdje su ga proždrli aligatori. Nije bilo teško zamisliti najgori scenarij.

Pozvao sam Rickyja, koji je već sljedećeg trenutka dotrčao s drugog kraja kuće. Odmah je primijetio nešto što ja nisam: dugačku i zlokobnu posjekli-nu posred dvorišnih vrata. Tiho je zazviždao. „Ovo je netko fino zasjekao. Možda divlja svinja. Ili možda ris. Da vidiš samo kolike kandže imaju.”

Negdje u blizini odjeknuo je divljački lavež. Obojica smo se trznula i ustrašeno se pogledala. „Ili možda pas”, rekao sam. Taj je zvuk pokrenuo lančanu reakciju u naselju i ubrzo se sa svih strana čulo zavijanje pasa.

„Možda”, rekao je Ricky i kimnuo. „U prtljažniku imam pištolj kali-bra .22. Tu me čekaj.” Otišao je po pištolj.

Lavež je utihnuo, a smijenio ga je zujeći, čudan zbor noćnih kukaca. Niz lice mi je kliznuo mlaz znoja. Smračilo se, ali povjetarac je zamro pa je zrak bio vreliji nego prije.

Podignuo sam svjetiljku i zakoračio prema drveću. Moj je djed ondje negdje, bio sam siguran u to. Ali gdje? Nisam znao slijediti tragove, a nije ni Ricky. No nešto me svejedno vuklo – lupanje u prsima i šapat u ljepljivu zraku – i odjednom više nisam mogao čekati ni sekunde. Odvažno sam zakoračio u šikaru poput psa tragača koji njuši nevidljiv trag.

Teško je trčati kroz šume na Floridi jer je svaki kvadratni metar na ko-jem nema drveća prekriven oštrim lišćem patuljastih palmi i zamršenom mrežom povijuša, no dao sam sve od sebe te zazivao djedovo ime i pretra-živao okolno raslinje baterijskom svijetiljkom. Krajičkom oka ugledao sam bjelkast odsjaj i krenuo ravno u tom smjeru, no kad sam pogledao izbliza, vidio sam da je to samo izblijedjela, ispuhana nogometna lopta koju sam davno izgubio.

Upravo sam htio odustati i vratiti se po Rickyja, kad sam ispred sebe ugledao uzak prolaz svježe ugažena palmina lišća. Zakoračio sam na stazicu i osvijetlio je; listovi su bili prekriveni nečim tamnim. Grlo mi se osušilo. Psi-hički sam se pripremio i krenuo slijediti trag. Što sam dalje kročio, to me jače stezalo u želucu, kao da mi je tijelo znalo što me ondje naprijed čeka i poku-šalo me upozoriti. A onda se trag polegnute šikare raširio te sam ga ugledao.

30

Ležao je na povijušama licem okrenut prema tlu; noge su mu bile ra-širene, a ruka savijena pod tijelom kao da je pao s velike visine. Bio sam siguran da je mrtav. Potkošulja mu je bila natopljena krvlju, hlače razde-rane, a jedna mu je noga bila bosa. Na trenutak, koji se činio kao vječnost, samo sam ga promatrao, a snop svjetlosti iz svjetiljke titrao je preko nje-gova tijela. Kad sam došao do daha, izgovorio sam njegovo ime, no nije se pomaknuo.

Pao sam na koljena i položio dlan na njegova leđa. Krv koja je probila potkošulju još je bila topla. Osjetio sam kako jedva primjetno, plitko diše.

Zavukao sam ruke ispod njega i okrenuo ga na leđa. Bio je živ, jedva živ, oči staklene, a lice klonulo i blijedo. A onda sam ugledao posjekline na trupu i gotovo se onesvijestio. Bile su široke, duboke i uprljane, a zemlja na kojoj je ležao bila je blatna od krvi. Okrenuvši glavu da ne vidim rane, po-kušao sam preko njih navući oderane dijelove njegove košulje.

Čuo sam kako me Ricky zove iz dvorišta. „OVDJE SAM!” zavrištao sam, a možda sam trebao reći još nešto, poput opasno je ili krv, ali nisam uspio izgovoriti ni jednu drugu riječ. Razmišljao sam samo o tome kako djedovi trebaju umrijeti u krevetu, na nekom mirnom mjestu gdje se čuje blago zujanje aparata, a ne na vlažnu, smrdljivu tlu, prekriveni mravima i s mjedenim otvaračem za pisma čvrsto stisnutim u drhtavoj ruci.

Otvarač za pisma. Samo se time branio. Polako sam mu izvukao nož iz stegnute šake, a on je rukom bespomoćno zalamatao po zraku, pa sam je primio i obujmio svojom. Svoje prste s izgrizenim noktima isprepleo sam s njegovim blijedim prstima na kojima se ocrtala mreža ljubičastih vena.

„Moram te pomaknuti”, rekao sam mu te mu zavukao jednu ruku pod leđa, a drugu pod noge. Počeo sam ga podizati, no jauknuo je i uko-čio se pa sam stao. Nisam mogao podnijeti da mu nanosim bol. Nisam ga mogao ni ostaviti i nije bilo druge nego da čekam, pa sam nježno brisao zemlju s njegovih ruku, glave i rijetke sijede kose. Tad sam uočio da mu se usne pomiču.

Glas mu je bio jedva čujan, tiši od šapta. Nagnuo sam se i naslonio uho na njegove usne. Mrmljao je, gubio svijest i miješao engleski i poljski.

31

„Ne razumijem”, šapnuo sam. Ponavljao sam njegovo ime sve dok po-gled nije usredotočio na mene, a onda je bolno udahnuo i tiho, ali jasno rekao: „Idi na otok, Yakobe. Ovdje nije sigurno.”

Vratila se stara paranoja. Stiskao sam mu dlan i uvjeravao ga da je sve u redu, da će biti dobro. Lagao sam mu drugi put toga dana.

Upitao sam ga što se dogodilo, koja ga je to životinja ozlijedila, no nije me slušao. „Idi na otok”, ponovio je. „Ondje ćeš biti na sigurnome. Obe-ćaj mi.”

„Hoću. Obećavam.” Što sam drugo mogao reći?„Mislio sam da ću te moći zaštititi”, rekao je. „Trebao sam ti odavno

reći...” Vidio sam kako život u njemu kopni. „Što si mi trebao reći?” upitao sam jedva suzdržavajući suze. „Nema vremena”, šapnuo je, a potom podignuo glavu s tla, drhteći od

napora, te mi u uho izdahnuo: „Nađi pticu. U petlji je. Na drugoj stra-ni starčeva groba. Treći rujna 1940.” Kimnuo sam, no vidio je da nisam shvatio. Već na izmaku snaga, dodao je: „Emerson – pismo. Reci im što se dogodilo, Yakobe.”

Izrekavši to, glava mu je klonula na tlo; izmorio se i gubio posljednje tragove života. Rekao sam mu da ga volim. Utonuo je nekako u sebe, a po-gled usmjerio prema nebu koje se naježilo od zvijezda.

Trenutak poslije Ricky je iskočio iz grmlja. Vidio je kako grlim one-moćala starca i koraknuo unatrag. „O, čovječe. O, Isuse. Isuse”, rekao je i dlanovima trljao lice, a dok je trabunjao nešto o bilu, zvanju policije i jesam li što vidio u šumi, obuzeo me strašno čudan osjećaj. Pustio sam djedovo tijelo i ustao, a svaki živac u mojem tijelu titrao je nekim dotad nepoznatim instinktom. Nešto je bilo u šumi – osjećao sam to.

Nije bilo mjesečine, u grmlju se nisu čuli nikakvi šumovi, ali neka-ko sam znao kad točno trebam podignuti svjetiljku i gdje je uperiti; na trenutak sam u tom tankom mlazu svjetlosti ugledao lice koje kao da je stiglo iz mojih dječjih noćnih mora. U mene su zurile oči koje su plivale u tamnoj tekućini, s pogrbljena kostura visjele su izlizane brazde mesa boje ugljena, a usne su izgledale poput kakva zastrašujućeg proreza iz kojeg su

32

prštali dugački jeguljasti jezici. Nešto sam uzviknuo i nestalo je; grmlje se zatreslo i privuklo Rickyjevu pozornost. Podignuo je pištolj i zapucao, ta-ta-ta-ta-ta, rekavši: „Što je to bilo? Koji je to vrag bio?” No nije ga vidio i nisam mu ništa mogao reći jer sam se sledio, a svjetlost svjetiljke na izdi-saju polako je treperila u prazninu. Tada sam se vjerojatno onesvijestio jer je govorio Jacobe, Jake, hej, Prilagođeni, jesilidobroštotije, a to je posljednje čega se sjećam.