Djevojka iz susjedstva - Ruth Rendell

Ruth Rendell nedvojbeno je najbolja autorica krimića našeg vremena. Veličanstveno trijumfira svojim

prepoznatljivim, jedinstvenim stilom.

PATRICIA CORNWELL

Malo je pisaca koji mogu stvoriti tako uvjerljivo jezive likove kao Ruth Rendell... likove od kojih se krv ledi.

TIMES LITERARY SUPPLEMENT

ISBN 978-953-14-1970-399,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Woodyjev bijes bio je hladan. Hladan i spor. Ali jednom kad ga je obuzeo, malo-pomalo je bujao i više nije mogao razmišljati ni o čemu drugome. Međutim,

od samog je početka znao da neće moći živjeti dok ono dvoje žive. Umjesto da spava, ležao je budan u mraku s onim rukama pred očima: Anitinom uskom i bijelom,

s dugim zašiljenim noktima premazanim pastelno ružičastim lakom; muškarčevom tamnoputom i jednako privlačnom, s lagano raširenim prstima.

Prije početka Drugog svjetskog rata, ispod zelenih livada u Loughtonu,

u Essexu, iskopana je mračna mreža tunela. Skupina djece ih

otkriva. Igraju se u njima. Oni postaju njihovo tajno mjesto.

Sedamdeset godina kasnije, svijet se promijenio. Građevinari

su preobrazili ruralni krajolik. Prijatelji iz napola zapamćenog

svijeta poženili su se, umrli, razboljeli, odselili ili nestali.

Radovi na novoj kući po imenu Warlock otkrivaju jezovitu tajnu,

zakopanu prije cijelog jednog života, i umoran detektiv, zaokupljeniji

novijim zločinima, mora istražiti slučaj mogućeg ubojstva.

U svim svojim romanima Ruth Rendell zaranja duboko ispod

površine kako bi istražila tajne ljudske psihe. Međusobno

povezani tuneli u Loughtonu u Djevojci iz susjedstva ne vode do

jednog odredišta. Ali odnosi koji su u njima nastali i incidenti

koji su se dogodili imaju dubok utjecaj – ne samo na preživjele,

nego i u iskapanju prave prirode zagonetne prošlosti.

Ruth

Re

ndel

l

R U T H R E N D E L L

V E L I K I S V J E T S K I H I T

RUTH RENDELL dobitnica je brojnih nagrada, među kojima

je i Gold Dagger udruženja pisaca kriminalističkih romana za

najbolji roman (Demon u mojoj zjeni, 1976.); tri Edgara udruženja

Mystery Writers of America (drugi za najbolju kratku priču 1984.,

Nova djevojka) i Gold Dagger za Živo meso 1986. Ujedno je

dobitnica književne nagrade Sunday Timesa 1990., kao i nagrade

Cartier Diamond Dagger udruženja pisaca kriminalističkih

romana. Godine 1996., primila je titulu CBE (Commander of

the British Empire), a 1997. postala počasna plemkinja.

Na hrvatski su joj jezik do sad prevedeni romani: Presuda u kamenu,

Strah od naslikanog vraga, Demon u mojoj zjeni, Taština teško umire,

Brojalica, Ključevi ulice, Kradljivica, Živo meso i Jezero tame. Pisala

je i pod pseudonimom Barbara Vine, a iz te su serije na hrvatski

prevedeni romani: Dimnjačarov sin, Nijedna noć nije preduga, Oko

koje vidi u tami, Rođendanski dar te Godišnjica. Djevojka iz susjedstva

posljednji je roman koji je Ruth Rendell objavila prije smrti.

Vjerojatno

najznačajnija autorica

kriminalističkih

romana.

IAN RANKIN

Ruth Rendell

DJEVOJKA IZ SUSJEDSTVA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestotridesetprva

Naslov izvornikaThe Girl Next Door

Copyright © Ruth Rendell 2014Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovniceIvica Jandrijević

Ilustracija na naslovnici© Romain Bayle / Trevillion Images

TisakDenona, Zagreb, travanj 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1970-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000930001.

Ruth Rendell

Djevojka iz susjedstva

S engleskoga prevelaMIRNA ČUBRANIĆ

Michaelu Redingtonu, s ljubavlju

9

PRVO POGLAVLJE

Bio je naočit muškarac. Ljepotan, tako ga je zvala majka, jer ona je njegov izgled počela veličati kad je imao pet godina.

Prije toga primao je komplimente kakve djeca nužno dobivaju: “Krasna beba” ili “Nije li dražestan?” Oca nikad nije imao. Ško-lovanje je prekinuo s četrnaest godina – tad se to moglo – i radio najprije na farmi pa u klaonici i na kraju u tvornici kozmetičkih proizvoda. Šefova kći zaljubila se u njega. Tad je već imao dvade-set godina pa su se vjenčali. Anitin otac isprva je rekao da joj neće dati novac koji joj je ostavila baka, ali na kraju to nije imao srca učiniti. Iznos nije bio naročito velik, ali bio je dovoljan da kupe kuću u ulici Hill u Loughtonu, dvadeset kilometara od Londo-na, ali praktički na selu. Woody, kako su ga majka i supruga zvale prihvativši nadimak koji mu je netko nadjenuo u školi, mrzio je raditi i odlučio do kraja života više ne mrdnuti prstom. Novca je ostalo dovoljno za život, ali nije znao hoće li ga dostajati do kraja njegova života. Imao je samo dvadeset i tri godine.

U to se vrijeme čovjek morao oženiti. Nije bilo izbora. Život u izvanbračnoj zajednici držao se gotovo zločinom. Nekoliko go-dina bili su prilično sretni. Njegova majka je umrla i on je nasli-jedio njezinu kuću i nešto novca. Zatim je umro njezin otac. Lju-di su tridesetih godina prošlog stoljeća umirali u mnogo mlađoj dobi. Ona je bila jedinica i jedina nasljednica očeva imetka koji je uvelike nadmašivao ono što je dobio Woody. Kako nije radio,

Ruth Rendell

10

Woody je stalno bio kod kuće. Držao je da mora budno motriti na svoju suprugu. Stalno je odlazila u kupovinu odjeće u London, stalno posjećivala frizera, odlazila, kako je govorila, na vikende s prijateljicama s kojima je išla u školu, a koje su sad bile udate. On nije bio pozvan.

Neka žena im je dolazila čistiti kuću. Woody je mislio da je taj posao mogla obavljati i njegova supruga i to joj je rekao, ali bio je bespomoćan. Ona je plaćala. Ni o djetetu nije brinula, jedva ga je zamjećivala, koliko je on vidio. Negdje je pročitao da je parlament prije šezdeset ili sedamdeset godina izglasao zakon prema kojem udate žene smiju zadržati svoj novac. Prije toga morale su ga pre-dati muževima. Mrzio je taj zakon. Život je sigurno bio savršen kad su sav novac dobivali muškarci.

Kad je izbio rat, Woody je imao trideset godina. Prijetila mu je strašna mogućnost da će ga unovačiti. Ali posrećilo mu se. Liječ-niku je rekao da želi znati je li savršeno zdrav kako bi se prijavio u vojsku. Izabrao je mornaricu. Dobro se osjećao, uvijek se dobro osjećao, nije imao nikakvih zdravstvenih problema – nažalost. Ali liječnik je pronašao šum na srcu, posljedicu, kako je rekao, upa-le pluća koju je prebolio u djetinjstvu. Woody je pamtio tu upalu pluća, a ponajviše majčinu zabrinutost i strah. Ali bio je presre-tan, previše zahvalan da bi o svom srcu dugo razmišljao. Zbog li-ječnika je odglumio tugu i žalosnim glasom rekao kako se osjeća dobro i kako će sigurno doživjeti stotu.

Mnogi prijatelji njegove žene stalno su dolazili u kuću. Jedan od njih bio je u odori. Nije bio zgodan kao Woody, ali odora je nedvojbeno bila velika zanimljivost. Drugog mladića koji je živio u blizini često je nalazio u svojoj kuhinji kako kuha čaj ili ga pije u salonu s Woodyjevom suprugom. Nije bio privlačan.

– Ti sve ljude sudiš po izgledu – rekla je njegova supruga. – Za tebe je samo to važno.


11

– I tebe sam po njemu procijenio. Što mi je drugo ostalo?Ako je njegova supruga željela biti nevjerna, nije imala kamo

otići. Ali ljubav ponekad pronađe način. Kako je mogao znati gdje je ona doista kad je govorila da ide posjetiti stare školske prijatelji-ce, a on to morao prihvatiti? Njegova je supruga bila crvenokosa, s tamnomodrim očima; njezin prijatelj, onaj u odori, imao je oči iste boje i svjetlosmeđu kosu. Jedno poslijepodne ušao je u kuhi-nju po novac iz limenke za kekse kako bi platio gospođi Mopp – zapravo se zvala gospođa Moss, ali Mopp je bilo smiješno ime, a Moss nije. Bila je tik iza njega, previše pohlepna za svojom goto-vinom, mislio je, da bi ga ispustila iz vida. Njegova supruga sjedila je za kuhinjskim stolom i držala se za ruke s onim muškarcem u odori. Dlan joj je bio položen na američki stolnjak, a muškarčev je bio na njemu, držao ga. Naglo su razdvojili ruke kad je Wo-ody ušao, ali nedovoljno brzo. Woody je platio gospođi Mopp i izašao iz kuhinje ništa im ne rekavši, a oni su samo sjedili obore-na pogleda.

Woodyjev bijes bio je hladan. Hladan i spor. Ali jednom kad ga je obuzeo, malo pomalo je bujao i više nije mogao razmišljati ni o čemu drugome. Međutim, od samog je početka znao da neće moći živjeti dok ono dvoje žive. Umjesto da spava, ležao je budan u mraku s onim rukama pred očima: Anitinom uskom i bijelom, s dugim zašiljenim noktima premazanim pastelno ružičastim la-kom; muškarčevom tamnoputom i jednako privlačnom, s lagano raširenim prstima. Trećeg člana obitelji Woody je obično bio svje-stan. Sumnjao je da ga je svjesna i Anita. Anita je ignorirala dijete. Jednom ju je vidio kako trči hodnikom prema ulaznim vratima i ne vidi dječaka. Zaletjela se u njega usred bijela dana, srušila ga, nije ga ozlijedila, ali ga je ostavila da sam ustane i rasplače se. Nje-mu majka sigurno neće nedostajati, bit će mu drago da je se riješio.

Ruth Rendell

12

Prije no što je učinio što je nakanio, Woody je izvadio ostatak novca iz limenke za kekse i prebacio ga u manju limenku, onu u kojoj je nekoć bio kakao. Limenka za kekse bila je oslikana keksi-ma raznih oblika i prilično velika, širine otprilike trideset sa dva-deset centimetara, i dubine sedam centimetara. Bit će dovoljno velika, jer oboje su imali male ruke. Anita je dolazila i odlazila, s muškarcem u kaki odori, a možda i s onim drugim u civilki. Woody za njega nije mario. Nestat će kad nestane Anita i neće svraćati kako bi se raspitivao za nju. Gospođa Mopp je dolazila i čistila kuću. Rijetko su razgovarali. Nisu imali što reći. Dječak je išao u školu i snalazio se sam; znao je da mora i da je beskorisno raspravljati o tome. Razgovarao je s gospođom Mopp i činilo se da mu je draga, ali Woodyja to nije zanimalo. Često je razmišljao o Anitinu novcu – razmišljanje o njemu zahtijevalo je vrijeme i odgodilo izvršenje onoga što je imalo biti učinjeno. Morao je po-stojati način da je nagovori da prebaci svoje tisućice, a njih je bilo mnogo, na njegov bankovni račun, ali bila je sumnjičava.

– Woody, neću imati zajednički račun s tobom – rekla je. – Za-što ga želiš? Ne, nemoj odgovoriti. Sigurno zbog nečeg nepošte-nog, neke muljaže. Odgovor je ne.

Šteta, ali njega to nije odvratilo. Ništa ga nije moglo odvratiti. Uspio se dočepati njezine čekovne knjižice i napisati si ček na sto funti, i to je bilo najbolje što je mogao. Više od toga izazvalo bi sumnju. Ček je unovčio bez ikakvih problema i bilo mu je prilič-no žao što nije napisao dvostruko veći iznos. Sad je morao učiniti što je naumio prije no što ona dobije bankovni izvadak.

Woody nije razmišljao o njihovim ranim danima. Nije razmi-šljao o onome što je nekoć zvao njihovom “romansom”. Nikad nije spominjao ni nedavnu prošlost niti rekao ikome tko bi želio saslušati, “Gotovo je, neće se vratiti. Čemu mozgati o tome?” Ka-ko god da to učini, krvi ne smije biti. Aniti je rekao da ide posjetiti


13

tetu Midge u Norwichu. Teta je bila bolesna i najvjerojatnije će mu ostaviti svoj novac – razlog posjeta u koji će njegova supruga nedvojbeno povjerovati. Kad se makne s puta, pretpostavio je da će Anita i kaki odora podijeliti postelju, vjerojatno njegovu poste-lju. Vratit će se u sitne sate.

Bio je u pravu, naravno. Ležali su u njegovoj postelji i čvrsto spavali. Zaključavši vrata iza svojih leđa, najprije je zadavio muš-karca jer je Anita bila sitna i snagom se nije mogla mjeriti s njim. Nakon toga naganjao je Anitu po sobi pa je srušio na pod i isti kožni pojas upotrijebio i na njoj. Nije trajalo dugo. Jedina krv bila je njegova vlastita, iz ogrebotina koje su mu oboje zadali, i samo nekoliko kapi. Iskustvo stečeno u klaonici uvelike mu je koristilo pri rezanju desne i lijeve šake. Prije no što je odložio dvije šake u limenku za kekse, skinuo je Anitin vjenčani i zaručnički prsten. Bili su bonus. Zaboravio je na to prstenje kad je računao koliko će novca uspjeti sakupiti. Naravno da ih je mogao prodati. Mogao je otići daleko, dolje do Devona ili gore do Škotske, i pronaći dragu-ljara koji će odriješiti kesu za prsten s dijamantom. Anita ga je sama kupila. Željela je prsten s dijamantom, a on ga nije mogao platiti.

Bio je listopad, bolje nego da je ljeto jer tako nije morao žuriti da se riješi tijela. Sad kad je odrezao te uvredljive ruke, ruke koje su se držale, nije znao zašto je to učinio. Da ih gleda? Da ga pod-sjete na njegovu osvetu? Ali držanje za ruke pripadalo je prošlo-sti, a sad je sadašnjost. Znao je da za dan ili dva o tim rukama vi-še neće željeti razmišljati. Mogao ih je zakopati; bit će dovoljno znati da su ondje, skrivene, i kome su pripadale. Omotao je tijela plahtama i zavezao ih špagom.

Dijete je sve prespavalo. Tad je imao samo devet godina, do-voljno da vidi sve što se događa, iako većinu toga nije shvaćao. Woody je znao da će ga se morati riješiti. Iako, nije mu namijenio istu sudbinu koju je dodijelio Aniti i njezinu ljubavniku. Michael

Ruth Rendell

14

je bio njegov sin, znao je to, svatko bi znao, jer dijete je imalo sre-će da mu nalikuje kao jaje jajetu. Iako prema dječaku nikad nije osjećao ništa nalik na ljubav, bio je povezan s njim krvnom ve-zom. Michael je bio njegov, i sad kad više nije bilo njegove majke, najbliža mu osoba na svijetu. Mogao bi urediti da ga ne vidi više nikad (ili veoma rijetko), ali proliti njegovu krv, kako je on to na-zvao, nije dolazilo u obzir.

Tijela umotana u plahte odložio je u vrtnu kućicu i prekrio dr-vetom za ogrjev. Poklopac limenke za kekse čvrsto je prianjao pa se vonj nije osjećao. Kutiju je držao u Anitinu ormaru, ispod onih haljina koje je uvijek kupovala, ali znao je da za nju mora pronaći trajno počivalište. Spavao je u sobi u kojoj ih je ubio i ponekad je razmišljao o toj kutiji, ali nikad je nije pokušao otvoriti. Proces raspadanja sigurno je već počeo i bojao se što će vidjeti i onjušiti podigne li poklopac.

Već je nekoliko mjeseci znao kamo Michael odlazi kad se igra vani sa sinom Johnsonovih i Norrisovih, i onim Batchelorima iz Tycehurst Hilla i dražesnom Daphne Jones i malom Rosemary nešto. Znao je da se igraju ispod zemlje. Gledao je kako Michael prelazi preko ceste. Pričekao je pola sata pa i sam prišao ulazu u tunele. Djeca su bila unutra, ali nije ih vidio s mjesta na kojem se nalazio. Doviknuo im je. “Znam da ste unutra. Smjesta izlazite. Vaše su igre gotove. Vrijeme je da pođete kućama i nemojte da vas ponovno uhvatim ovdje. Čujete li me?”

Čuli su ga. Jedno po jedno, djeca su izašla. Daphne se zadrža-la da ugasi svijeće. Ona je otišla zadnja i dok je stajala na mokroj travi na vrhu, uputila mu je svoj zagonetni osmijeh i okrenula glavu na drugu stranu.

Sutradan je došao policajac. Želio je razgovarati s gospođom Winwood. Woody mu je izrecitirao pripremljenu priču. Njego-va supruga je bila bolesna i sad je na selu kod rođakinje dok se ne


15

oporavi. Policajac nije objasnio zašto želi razgovarati s Anitom, niti je izrazio sumnjičavost. Otišao je.

Poslati dječaka teti Midge nije dolazilo u obzir – bila je previ-še stara i previše siromašna – ali kako bi bilo da ga pošalje svojoj daljoj rođakinji Zoe? Zoe nije mogla imati djece, a po vlastitim riječima, čeznula je za njima, Bog zna zašto. Razmišljala je o po-svojenju, ali nije izabrala dijete; Michaela je vidjela dva-tri puta i slinila za njim kao što neke žene čine. Posvojenje je bilo lako: prak-tički je trebao samo pristanak roditelja i mogao si preuzeti dijete. Zoe se netom udala, malo prekasno, ali nema veze, a novca je bilo u izobilju. Toliko je željela dijete da je nije zanimalo gdje je Anita, čak ni da je otišla. Ubrzo je sve bilo dogovoreno.

Kad je došao taj dan, nije mogao dočekati da kuća bude samo njegova pa je malog odveo na željezničku postaju jako rano ujutro i praktički ga ugurao u vlak za Lewes. Sendviče koje mu je napra-vio, zaboravio je, ostavio ih na kuhinjskom pultu. Ali dječak ne bi želio jesti sendviče usred jutra. Samo je zbog jednoga žalio gleda-jući kako njegov sin zauvijek odlazi. Činilo mu se pravom štetom više ne viđati jedno tako zgodno dijete. Sjeo je u autobus i iskrcao se iz njega kad je skrenuo niz Knightsbridge. Draguljar u trgovini punoj prstenja i bisernih ogrlica otkupio je Anitin vjenčani i za-ručnički prsten za gotovo tisuću funti. Dovoljno da kupi zgodnu kuću, samo što on nije želio kuću. Već je imao kuću i prodat će je čim rat završi. Draguljar nije postavljao pitanja.

Woody je bio slobodan. Ali, je li doista bio slobodan? Ne dok tijela leže prekrivena drvima u vrtnoj kućici. Razmišljao je o nji-ma s vrata kućice kad ga je gospođa Mopp došla obavijestiti da ga traži neki policajac. Woody je zatvorio vrata i zaključao ih. Ovaj put nije došao jedan, nego dvojica policajaca. Njegova je supru-ga ozbiljno bolesna, rekao je, i danas će i on u Yorkshire da joj se pridruži. Činilo se da su policajci prihvatili to objašnjenje, ali nisu

Ruth Rendell

16

odgovorili kad ih je, drhteći iznutra, upitao zbog čega se raspi-tuju za nju.

Neće dobiti odgovor dok u onoj limenci od keksa ima jednu bijelu i drugu tamnoputu ruku. Kutije se lako riješio, sakrio je na mjesto gdje će je samo on moći pronaći kad dođe vrijeme da po-novno razmisli o tim rukama, kako bi se podsjetio. Otkad je istje-rao klince iz tunela, nitko od njih nije se vratio, a sad je bila zima, previše hladno i vlažno za posjet tunelima. Jedne hladne, vlažne večeri u studenome, uperio je svoju svjetiljku u mrkli mrak niz stube koje su vodile u tunele i pratio zraku svjetla s limenom ku-tijom u ruci. Iako je bio prekriven ceradom, u tunelu se skupljala voda i čulo se samo sporo, uporno kapanje vode na vodu. Morao je biti oprezan. Samo mu još treba da se posklizne i padne i mora zapomagati s onim rukama u rukama. Bi li ga itko ikad pronašao?

Woody je nepomično stajao i razmišljao zureći u duboku ru-pu iz koje kao da je otjecala žućkasta voda gusta od gline. Jedva je vidio dno, znao je samo da tamo dolje voda nalazi izlaz. Od-loživši svjetiljku na rub rupe, čučnuo je i gurnuo limenku preko ruba. Svjetlo mu je pokazalo da je kliznula u blatnjavu vodu, svo-jom težinom odgurnula neku prepreku i nestala iz vida. Uspravio se i poskliznuo, a svjetiljka je upala u rupu. Najednom se našao u apsolutnom mraku. Okrenuo se, samom sebi govoreći da osta-ne smiren, da ne paničari, i oprezno, korak po korak krenuo van grčevito se hvatajući za čuperke smrdljive trave koja je na nekim mjestima rasla iz ilovastih zidova. Ispred njega naziralo se malo svjetla, zacijelo od mjeseca, jer ulične rasvjete nije bilo. Uzverao se skliskim stubama, dvaput poskliznuo, dok najzad – a sad je već vidio izvor svjetla, pun mjesec – nije ispuzao na travu na polju.

Na mjesečini je opazio da su mu ruke i šake, cipele i hlače do pola bedra prekriveni blatom, žutom prljavštinom. U blizini nije bilo nikoga. Malobrojni su ikad izlazili u ove ratne večeri. I sve


17

je bilo tiho, nigdje se nije vidjelo nijedno svjetlo, čuo nijedan takt glazbe, nijedna izgovorena riječ, nijedan dječji plač. Kad je otvo-rio dvorišna vrata i ušao u vrt, pogledao je kuću svojih susjeda, obitelji Jones. Blijedi odsjaj svjetla nazirao se ispod zavjese za za-mračenje, iz sobe za koju je pomislio da bi mogla biti Daphnina. Ljupka Daphne – da je barem samo malo starija i imućna, mogla bi postati njegova sljedeća žena.

Ušao je u kuću kroz stražnja vrata i s praga pogledao vrtnu ku-ćicu. Kako bi se lako riješio svih problema kad bi mogao odvući ona tijela, muškarčevo i ženino, preko ceste i gurnuti ih u onu ru-pu u koju je gurnuo i njihove šake. Ali to je bilo nemoguće. Net-ko bi ga vidio. Nije imao automobil, nije znao voziti. Morao je odustati od te zamisli i jedino rješenje bilo je spaliti tijela prije no što se policija vrati i izvrši pretres.

Tek kad je vatra spalila tijela i uništila vrt, shvatio je da nikad neće naslijediti Anitin novac jer, koliko je svima bilo poznato, Anita nije bila mrtva. Službeno, policiji, odvjetnicima i rođacima, nije mogla biti mrtva. Nije bilo smrtovnice, pogreba, oporuke, osmrtnice. Pogledao se u zrcalo i pomislio, moje lice moje je bo-gatstvo, ne smijem to zaboraviti. Iz naslova u novinama saznao je da je izravan pogodak uništio policijsku postaju u Woodfor-du, samo nekoliko kilometara od Loughtona. Mnogo je polica-jaca poginulo i Woody se pitao je li to razlog zašto se policija nije vratila. Zaboravili su na njega i pustili ga na miru. Više ga nitko nikad nije zvao Woody.

18

DRUGO POGLAVLJE

Mnogi maštaju i sanjaju o tome, razmišljaju o tome tonući u san. Počinje s vratima u zidu. Vrata se otvore, samouvjere-

no gurnuta jer sanjaču je poznato što ga iza njih čeka. Već je ranije bio ondje. Vidio je mjesto slično tome, stvarno mjesto, ali manje lijepo, manje zeleno, s manje blistavom vodom i manje šarenim listovima, gdje nedostaje magija. Tajni vrt uvijek je isti: savršen, s biljkama u cvatu, suncem koje uvijek sja, pticom koja pjeva, libe-lom u letu. Sanjač nikad ne napušta tajni vrt. Vrt napušta njega, za sobom ostavljajući osjećaj gubitka, tuge i beznađa, možda prvi takav koji će ikad iskusiti.

Njihov vrt nije bio lijep. U njemu nije bilo stabala u cvatu, ni ruža, ni mirisnih trava. Isprva su ga zvali “tuneli”. Riječ “qanat”, nemo-guću riječ, pronašla je Daphne Jones, a ostali prihvatili. Navod-no je na nekom istočnjačkom jeziku označavala podzemni vodo-vodni sustav. Svidjela im se jer je počinjala s q bez u. Učiteljice su ih učile da nijedna riječ ne može počinjati s q iza kojega ne slijedi u, pa im se svidjela Daphnina zamisao i tuneli su postali qanati – kanati. Ti kanati postat će njihov tajni vrt – Daphnin, naravno, Michaela Winwooda, Alana Norrisa, Rosemary Wharton, Lewi-sa Newmana, Billa Johnsona i svih Batchelora, Roberta, Georgea, Stanleya, Moire i Normana, i ostalih. Kanate su otkrili u lipnju zadnje godine Drugog svjetskog rata, i ti tuneli postali su tajni


19

vrtovi za njih ili za one od njih koji su imali snove i maštu. Rodite-ljima ih nikad nisu spomenuli, a tih je dana malo tko od roditelja, ako uopće itko, pitao djecu kamo odlaze navečer, iako su ih opo-minjali da dođu kući samo ako se oglase sirene za zračni napad.

Kanati nisu bili na selu. Građevine su na tim poljima počele nicati prije no što je počeo rat i prestale kad su se oglasile prve si-rene. Nalazili su se na rubu Essexa, u dalekom predgrađu Lon-dona koje je graničilo s šumom Epping. Zelene livade još uvijek su ostale, podijeljene visokim, gustim živicama od mnogobroj-nih vrsta neobrezanih, rijetko čak i podšišanih stabala: patuljastih dvjestogodišnjih hrastova, bujnih brijestova prije no što se čulo za nizozemsku bolest brijesta, trnina i poput vrhnja bijelih glo-gova, divljih jabuka s ružičastim cvijetom. Na poljima na kojima više nitko nije kosio travu, rasli su žuti Jakobov staračac i modra čestoslavica, crveni golesak i pčelinja kokica. Stričkovci, ljepo-krili admirali i danja paunčad napustili su divlje cvijeće i krenuli prema jorgovanima u vrtovima kuća na Hillu i Shelley Groveu, a sumrak je izmamio crvene lente i lipin ljiljak. Djeca su misli-la da će polja zauvijek biti ondje, nisu znala za promjenu. Igrala su se u travi i živicama, trčala kućama u Tycehurst Hill i Brook kad bi počele zavijati sirene. Bombe su padale, ali ne ondje, ne na Loughton, samo jedna tijekom cijeloga rata. Jednog dana, kad se već tjedan dana nije čula nijedna sirena, skupina njih, nekoliko Batchelora i Alan i Lewis, naišla je na špilju, rupu u zemlji koja je izgledala kao ulaz u tunel.

Bio je lipanj 1944. Škola nije prestala s radom tijekom ljeta i neće još mjesec dana. Nastava je završavala u tri i trideset poslijepodne i svi su došli kući. Batchelori, Robert i George, Stanley i Moira – Norman se oporavljao od vodenih kozica – svi su izašli u po-lja, a Stanley je vodio Nippera na povodcu. Alan, Lewis i Bill već su ih čekali ondje, sjedili u šupljem hrastu, na širokom okruglom

Ruth Rendell

20

prostoru kojem je netko prije sto godina zacijelo odsjekao vrh krošnje i oko njega je naraslo desetak grana. Ljeti kad je kišilo, mo-glo se sjediti unutra i ne smočiti ispod baldahina lišća. Ranije tog dana je kišilo, ali kiša je prestala, pa su se Alan i Lewis spustili sa stabla i pridružili ostalima u lunjanju obronkom na drugoj strani prema Hillu. Bi li ikad pronašli kanate da Moira nije opazila zeca koji se zavukao u rupu? Nitko od dječaka ne bi to ni primijetio, ni Stanley, veliki ljubitelj životinja, čak ni Nipper, koji je opazio psa Jonesovih na pločniku ispred kuće i počeo natezati povodac lajući i režeći. Stanley je morao ostati vani, a ostali su ušli u rupu. Netko je morao držati psa. Pas Jonesovih toliko je galamio da je Daphne izašla, ščepala ga i odvukla natrag u kuću.

U rupi su bile stube, blatnjave i mokre od kiše, uklesane u glinu. Tko je usjekao te stube? Tko je napravio ovo mjesto? Nisu znali da ispod polja, ispod trave i poljskog cvijeća i kroz korijenje stabala vodi ikakav prolaz. Bilo je mračno, ali ne toliko da ne bi vidjeli jedni druge, ili ceradom prekriven strop, iako je bilo jasno da su noću ovdje potrebne svijeće. Zidovi su bili zemljani, ali od crven-kaste gline, onakve na koju su se tužili njihovi očevi kad su mora-li prekopati vrt. Njih šestero, jer pridružila im se i Daphne Jones objasnivši da joj je Stanley rekao gdje su, izašli su u veliki okrugli prostor, svojevrsnu prostoriju u koju su vodili ostali tuneli. Taj prostor nije bio tajni vrt, ali imao je određene osobine tajnog vr-ta. Bio je tih. Bio bi nijem da oni nisu stvarali buku. Bio je miran i srdačno ih je dočekao. Bio je mračan dok ga sami nisu rasvijetlili.

– Mogli bismo dolaziti ovamo – rekao je George. – Mogli bi-smo donijeti hranu i slično. Bio bi dobar kad pada kiša.

– Bio bi dobar i inače – rekao je Alan.– Idem malo istražiti – obavijestila ih je Moira i svi su pošli za

njom u otkrivanje tunela i napuštenosti tog mjesta, u kojem kao da nitko nikad nije bio, osim da ga iskopa, iskopa stube do njega


21

kojima su se oni spustili, prekrije ga ceradom pa ode i prepusti ga zečevima i vjevericama.

– Kanati – rekla je Daphne Jones, i kanati su postali.

Kako čovjek stari, zaboravlja imena: imena ljudi s kojima je stu-dirao, radio, živio vrata do vrata, ljudi koji su došli na njegovo vjenčanje, ime svog liječnika, knjigovođe i onih koji su mu čistili kuću. Zaboravi možda polovicu, možda tri četvrtine imena tih ljudi. Čija onda imena nikad ne zaboravi jer su uklesana u stijenu njegova pamćenja? Svojih ljubavnica (ukoliko nije bio promiskui-tetan pa ih je previše) i djece s kojima je išao u osnovnu školu. Nji-hova imena pamti ako se ne umiješa senilnost i sastruže ih s one stijene. Alan Norris nije imao dovoljno ljubavnica da bi zaboravio imena onih koje je imao, a njegova supruga nije imala nijednog ljubavnika. O toj temi nikad nisu razgovarali. Niti su razmišljali o ljudima s kojima su išli u osnovnu školu, ali sjećali su se njiho-vih imena. I oni su bili u onim tunelima kojima su dali osebujno ime, ali nisu imali razloga razmišljati o njima dok se isti ti tuneli nisu našli u svim novinama.

– Kanati – rekao je Alan koji se prije nešto više od pedeset go-dina oženio ako ne djevojkom iz susjedne kuće, a ono djevojkom iz susjedne ulice.

Rosemary je na to izjavila da joj se to ime nikad nije sviđalo, čak ni kad je imala samo deset godina. – Zašto ne tuneli? Na kra-ju krajeva, to su i bili.

Raširivši Daily Telegraph na blagovaonički stol, Alan je čitao o onome što su tri građevinska radnika Poljaka pronašla ispod ku-će po imenu Warlock na Hillu. Čitao je o tome i promatrao foto-grafiju onoga što su pronašli, limenke za kekse i njezina sadržaja.

– Kakvo ime – rekla je Rosemary čitajući preko njegova rame-na. – Zbigniew. Izgovara li se tako?

Ruth Rendell

22

– Nemam pojma.– On ju je iskopao. Piše da su postavljali podrum. To je zadnje

što želimo u Loughtonu, podrumi. Ovo su šake, zar ne? Bogu hvala, sad su samo kosti. Sad nikad neće dovršiti taj podrum.

Alan nije odgovorio. Čitao je kako su građevinski radnici neo-bičnih imena svojim bagerom iskopali limenu kutiju, nakon čega je došla policija i zaustavila daljnje radove. U limenci su nekoć bili suhi keksi. Kad su je pronašli, u njoj su našli kosture muške i ženske šake.

– Baš me zanima jesu li sve zatvorili – zamijetila je Rosemary. – Hoću reći, jesu li dvorište ogradili žicom i onom plavo-bijelom vrpcom kakvu vidimo na televiziji. Mogli bismo prošetati dota-mo i pogledati.

– Mogli bismo. – Alanov glas imao je pomalo ironičan prizvuk, što nije promaknulo Rosemary.

– Ako ne želiš, ne moramo, dragi.Alan je sklopio novine. – Nigdje se ne spominju kanati, odno-

sno tuneli. Samo ono što su pronašli ispod Warlocka. Ne znamo ni jesu li to pronašli u kanatima.

– Stvarno bih voljela da ih ne zoveš tako.– U redu, u tunelima. Ne znamo ni što su bili ti tuneli isko-

pani u polju i prekriveni ceradama. George će znati. Mislim da hoće. Ako idemo u šetnju, zašto ne bismo prošetali do Georgea i Maureen?

– Ako želiš.– Draga, zašto nikad nismo znali što su bili ti tuneli?– Valjda nikad nismo pitali. Naši roditelji sigurno su znali, ali ih

mi nikad nismo pitali. Nikad im nismo ni rekli da odlazimo onamo.– Znali smo da bi nam zabranili.Rosemary se vratila svom šivanju, a Alan sjećanjima na kanate.

Sjećao se svega što su u njima činili, igara koje su igrali, hrane koju su donosili sa sobom: gustog kruha od neprosijana brašna – kako


23

je čeznuo za bijelim kruhom – s pekmezom od repe i rabarbare; sendviča s ribljom paštetom; krumpira omotanih glinom i peče-nih u starom spremniku za vodu koji su pronašli i u njemu zapalili vatru, dok im je Daphne Jones gatala. Pomislivši na nju, zadrh-tao je od davnog uzbuđenja. Glumila je Mary, škotsku kraljicu, i Rizziovo ubojstvo. Zašto Mary, škotsku kraljicu? Zašto, kad smo već kod toga, ubojstvo prinčeva u Kuli? Lady Jane Grey? Zabora-vio je. Usprkos tim iznova otkrivenim sjećanjima, mnogo razlo-ga potonulo je u zaborav, duboko zakopano kao i one šake. Jasno se sjećao kao je Stanley Batchelor dovodio svog psa, bijelog psa s crnim flekama, i kako je on tog psa obožavao; kako su ga Rose-mary i on grlili i govorili “Blago njemu. Zašto ja ne mogu imati psa?” Nakon nekog vremena mogli su, i kad je rat završio, on je imao svog ljubljenog labradora, a Rosemary španijela.

Ponio je novine sa sobom i potražio Rosemary. Sjedila je za ši-vaćim strojem i rubila haljinu koju je šivala za Freyu. Imati i kori-stiti šivaći stroj bilo je uobičajeno kad su se oni vjenčali. Rosemary je tijekom godina sama šila svu svoju odjeću. Kad je šivanje po-stalo manje uobičajeno, šivala je odjeću za njihovu djecu, a sad za unuke i praunuke. “Jer mnogo je ljepša od svega što mogu kupiti.”

Alan nije dijelio njezino mišljenje, ali sačuvao je to za sebe. U jednom mu je razdoblju pokušavala šivati košulje, ali je on to pre-kinuo. Ruka koja je držala tkaninu sad je bila naborana, žile se isticale, ali u zglobovima nije bilo znaka artritisa. Rosemary je podigla pogled s tkanine i stopalo s brusa šivaćeg stroja.

– Mislim da bismo trebali otići do Georgea Batchelora i sa sobom ponijeti novine – rekao je Alan. – Batchelore već jako dugo nismo vidjeli. – Na pamet mu je pala neželjena misao. – Ako je još živ.

Rosemary se nasmijala. – Oh, živ je. Prošli tjedan naletjela sam na Maureen u glavnoj ulici. Operirao je kuk i baš se vraćao iz bol-nice St Margaret.

Ruth Rendell

24

– I još uvijek žive na staroj adresi?– Ali više nemaju isti telefonski broj. Maureen mi je dala broj

svog mobitela. Da ih nazovem, dragi?

Michael Winwood jedini je od njih još uvijek imao živućeg rodi-telja. Veoma su rijetko kontaktirali. Nisu se posvadili. Ni otac ni on nikad nisu rekli onom drugom “više nikad neću razgovarati s tobom”, ali Michael je namjeravao nikad ne vidjeti oca i bio je siguran da njegov otac ne namjerava ikad više vidjeti njega. Pitao se je li John Winwood pročitao o onim rukama, muškoj i ženskoj, u kutiji za kekse, ili možda jedno takvo otkriće neće ništa značiti nekome očeve dobi. Starac će za manje od godinu dana napuniti stotu i više sigurno nije zdrave pameti. Možda bi mario da je nje-gov otac bio siromašan i živio u bijedi, ali prema onome što mu je rekla Zoe, živio je u najraskošnijem staračkom domu u Suffolku. Njegov dom nije bila soba, nego apartman s kupaonicom, i imao je sve što bi jednom starcu moglo zatrebati. Michaela nije bilo bri-ga, nije osjećao nimalo krivnje.

Što bi Vivien rekla o rukama u onoj kutiji? Što bi rekla o njego-vu ocu? Popet će se u njezinu sobu, sobu koja je nekoć bila njezina, i pitati je. Jednostavno će joj reći. Leći će na krevet pokraj mjesta na kojem je ona nekoć ležala i ispričati joj. Kad bi zatvorio oči, još uvijek je vidio kuću Anderby na Hillu, a na suprotnoj strani ceste, gdje tad nije bilo kuća, vidio je tunele, ulaz u njih i djecu koja se skupljaju. Tjedan dana nakon što su otkrili te tunele, djece je bilo više, dvadeset ili trideset. Vidio je kako se jedno za drugim spu-štaju stubama u dugu rupu, kao za čarobnim frulašom iz Hame-lina, samo što frulaša nije bilo, i nestaju u tami ispod cerade dok se u dubini ne pojavi svjetlo kad netko zapali svijeću.

Kad bi pomislio na Anderby, na koji ponekad nije mogao ne pomisliti iako je pokušavao, obično bi čuo očevo pjevanje. Ta


25

rečenica, da je ikome kažeš, zvučala bi lijepo, naročito zato što je otac pjevao crkvene pjesme. Nije bio vjernik; Michael i njegovi roditelji nikad nisu išli u crkvu, ali otac je išao kao dijete. I mrzio je to, Michael je to čuo iz njegovih vlastitih usta, ali sjećao se pje-sama koje je pjevao, melodija i većine riječi. “Povedi nas, nebeski Oče, povedi nas” i “Ljetno sunce sja nad kopnom i morem”. Ta o suncu trebala je usrećiti čovjeka, ali kad ju je John Winwood pje-vao, prethodila je njegovu silasku u prizemlje i režanju na Micha-ela da mu se gubi iz vida.

Michael se popeo na kat i ispričao Vivien o tim crkvenim pje-smama, smijao se kao da prepričava nešto smiješno.

Alan i Rosemary otpješačili su do York Hilla pozvavši se na čaj.– Mi ne pijemo čaj – odvratila je Mauren Batchelor kroz sluša-

licu. – George kaže da je čaj starački napitak, a kad ga podsjetim da mi jesmo stari, kaže da mu to ne moram nabijati na nos. Dođi-te na čašicu šerija, može? Za šeri nikad nije prerano.

– Znači, šeri nije staračko piće – rekao je Alan. – Da sad uđeš u King’s Head – baš su se približavali toj gostionici – i zatražiš šeri, kladim se da ona mlada žena za šankom ne bi znala o čemu govoriš.

George, najstariji od još živuće braće Batchelor, još uvijek je živio u gradu u kojem se rodio i odrastao, što u rubnim london-skim predgrađima nije neuobičajena pojava. To je vrijedilo i za Alana i Rosemary, i umalo za Georgeova brata Stanleyja, ali ne i za Georgeova brata Normana. Zato su se iznenadili kad su ušli u Georgeov i Maureenin dnevni boravak u nepravilnom bunga-lovu nazvanom Carisbrooke i u njemu zatekli Normana na sofi pokraj brata Georgea kojemu je noga bila ispružena ispred tijela i položena na nešto što je Maureen zvala “tabure”.

– Kako si, Normane? – upitala je Rosemary. – Dugo se ni-smo vidjeli. Što ima? – Ta je rečenica Alanu bila naročito mrska.

Ruth Rendell

26

Rosemary je vjerovala da je koriste ljudi koje je nazivala “koso-oki”.

– Sad živim u Francuskoj. Nisam često ovdje. – Norman je odu-ševljeno veličao francusku kulturu, hranu, pića, prijevoz, priro-du, zdravstvene usluge i svoju kuću. Maureenino lice poprimilo je neki blazirani izraz, izraz nekoga tko je sve to već čuo. Ustala je i vratila se s kolicima nakrcanim čašama i bocama raznih šerija, među kojima i olorosa, amontillada i manzanille.

Prihvativši čašicu amontillada, Alan je pružio Daily Telegraph Georgeu. – Jesi li vidio?

George je jedva pogledao novine. – Naravno. Čitamo iste no-vine. – Kimnuo je kao mudrac. – Ja sam je izgradio.

– Koga, Warlock?– Ja i moj brat. Braća Batchelor. Kao što smo izgradili brojne

kuće na Hillu.Alan je znao da George ne želi reći da su Stanley i on izgradili

te kuće sa svoje dvije ruke, nego da ih je izgradila njihova tvrtka, na poljima preko kojih su oni i druga djeca trčali kad bi se oglasile sirene i zatim zvučni signal za prestanak opasnosti.

– Kad je to bilo, George? – upitala je Rosemary.– Negdje početkom pedesetih. Pedeset druge, možda pedeset

treće.– U redu. Misliš li da su oni naši tuneli bili ispod Warlocka?– Oh, ne – odgovorio je George. – Iako su bili temelji neke

kuće.Rosemary je ponovila njegove posljednje riječi. – Temelji neke

kuće. To mi nikad nije palo na pamet.– Kad sam kupio zemlju, više ih nije bilo. Za Warlock smo isko-

pali nove temelje. Kuću je dao sagraditi neki gospodin Roseleaf. Smiješno ime, pomislio sam, zato sam ga i zapamtio.


27

Iskritiziravši šeri zato što je španjolski, a ne francuski, Norman je bio zaspao, ali se sad probudio zabrektavši. – Znači, to su bili – rekao je. – Temelji kuće. I Warlock je smiješno ime.

– To je riječ za muškarca koji je nešto kao vještica – objasnila je Maureen. – Jako smiješno, ako mene pitate.

– Nema nikakve veze s vješticama – rekao je George. – Kuću je nazvao tako jer je prije živio u ulici Warlock u Maida Valeu.

– Tko bi rekao! – zamijetio je Norman. – Alane, ti si bio on-dje, nisi li? I Rosemary. I Lewis Newman – sjećate ga se? Sjećate li se Stanleyjeva psa Nippera? Krasan pas. Naša se mama rijetko ljutila na nas, na ikoga, ali razbjesnila se kad je saznala da Stanley navečer izvodi psa bez pitanja.

Rosemary se osmjehnula sjetivši se. – Nipper je bio uistinu kra-san. Mi smo čeznuli za psom, zar ne, Alane?

– Kad si gradio tu kuću, George, nisi našao one ruke, zar ne?– Mislim da bih rekao da jesam, ti ne?George je ublažio zajedljiv ton s mukom ustavši i ponovno

im napunivši čaše šerijem. Nekoliko gostiju zamijetilo je da toči amontillado u čaše za manzanillu, ali nitko nije ništa rekao. Ro-semary je dobila oloroso umjesto amontillada, ali nije marila; za-pravo je više voljela slatki šeri, iako ga nije zamolila jer je bilo op-ćepoznato da deblja.

– Tamo smo se upoznali – rekla je. – U tim tunelima.– Stvarno? Kad ste imali deset godina? – iznenadio se George.Rosemary je kimnula, najednom u nelagodi. Upoznali su se

ondje, izgubili kad ih je nečiji otac istjerao, dreknuo im da odu kući i ne vraćaju se, sreli se ponovno godinama kasnije, ovaj put na plesu, hodali (iako se taj izraz u to doba nije koristio) i vjenčali. Činilo joj se da ostali zure u njih kao da je opisala neki plemenski obred, pradavan i sad nepoznat. Osim Alana i nje, svi su ostali iza

Ruth Rendell

28

sebe imali barem jedan prethodni brak, razveli se, preselili, ili čak živjeli u inozemstvu kao Norman.

Vedro je upitala nastojeći prikriti svojevrstan sram: – Tko nas je ono istjerao iz tunela? Nečiji otac? Michaela Woodmana? Wo-odleya?

– To je bio tata Michaela Winwooda – rekao je Norman. – Ži-vjeli su na Hillu, u kući pokraj Jonesa. A obitelj Billa Johnsona ži-vjela je malo dalje na Hillu. Winwood je saznao da svi navečer od-lazimo u tunele. Valjda mu je Michael rekao. Samo je prešao preko ceste, pronašao ulaz i doviknuo nam da izađemo i ne vraćamo se.

Dok je govorio, njegov brat Stanley tiho je ušao u kuću kroz stražnja vrata. Norman je skočio osjetivši dlan na ramenu, ustao i zagrlio brata. Rosemary je kasnije rekla da nije znala gdje bi gle-dala dok su se braća grlila. Što sve ljudima neće pasti na pamet! Alanu se svidjela ta gesta, ali nije ništa rekao. Kroz godine braka u šutnji je često nalazio utočište. Batchelori su uvijek bili čudni, rekla je Rosemary dok su se vraćali kući. Na primjer, Norman, najmlađi, stalno je svima govorio da se rodio na kuhinjskom stolu.

George je brata pozdravio konvencionalnije, rukovanjem, i skrušeno pokazao na svoj kuk. – Razgovarali smo o Winwoodi-ma. Sjećaš ih se?

– Bili su susjedi Daphne Jones na Hillu. Nje se itekako sjećam.Ponovno to ime, pomislio je Alan. Bio ju je zaboravio, a sad

je njezino ime iskrsnulo tri puta u... koliko? Proteklih par sati? Barem se nije zacrvenio. Što je Stanley mislio s onim “itekako”? Alanov glas zvučao je kreštavo i pitao se je li to itko primijetio. Rosemary bi mogla. – Je li ona još uvijek živa? Bila je starija od svih nas.

– Nije. Samo je s dvanaest izgledala kao da ima šesnaest. Nije bila stvarno starija. – Stanley je znalački kimnuo. – Ja sam u kon-taktu s njom. – Djelovao je ponosan na to. – Tri puta se udavala i


29

sad se zove Daphne Furness. Živi u Hampsteadu ili St John’s Wo-odu ili tako negdje. Ne držimo se svi tradicije.

Svjestan da je zavidan, Alan se pitao što ga je spopalo. Mora da je sjajan osjećaj biti u kontaktu s Daphne Jones sve ove godine i možda je često viđati. Potisnuo je tu misao. Starac je, pradjed, a George se ponovno pridizao i ustao kao da želi reći nešto važno, nesiguran na nogama. – Upravo sam se sjetio. Imam jednu foto-grafiju – nekoć smo ih zvali svjetlopis – na kojoj smo u tunelima. Zapravo, na fotografiji smo ja i moja braća i sestra Moira na ula-zu u tunele. Roberta nema, on je fotografirao. Maureen, gdje je završila ta fotografija? Možeš li je pronaći?

– Naravno da mogu. Kakvo je to pitanje?Alan je očekivao malu crno-bijelu ili čak sepijastu fotografi-

ju. Ali Maureen je izvadila album koji je izgledao pretežak da bi ga jedna sitna ženica sama podigla. Bio je smeđ, sa stranicama od debela kartona na koje je bilo zalijepljeno naizgled stotinu foto-grafija. Upoznata sa sadržajem, iako nije bila jedno od djece u tu-nelima, Maureen je otvorila album na stranici s godinom 1944. i odložila ga na stolić za kavu. George se pomaknuo na sofi i opre-zno spustio stopalo na tlo, objema rukama podižući lijevu nogu. Stanley je sjeo pokraj njega, ugurao se između njega i Normana.

– Pustite Alana i Rosemary da pogledaju – rekla je Maureen. – Vi dečki te fotke možete vidjeti kad god želite.

Na kraju je album namješten tako da su ga svi vidjeli, ali nitko kako treba. George je spustio prst na mutnu fotografiju petero dje-ce šćućurene na ulazu u malu špilju. Fotografija je bila nejasna i izgledala kao da ju je Robert Batchelor snimio kroz gustu maglu. – Ja i Stanley i Norman i sirota Moira – rekao je George. Nazvao ju je “sirotom” jer je ona, druga najmlađa od njih, jednako kao i Robert, najstariji, bila mrtva.

Ruth Rendell

30

– Tko je ovo? – upitala je Rosemary pokazujući na dječaka s grivom kovrčave kose.

– Ne znam. – George je izvukao povećalo i povećao dječakovo lice do mrlje. – Mogao bi biti Bill Johnson.

Ostale fotografije na toj stranici Alanu i Rosemary nisu bile naročito zanimljive budući da su prikazivale unutrašnjost kuće Batchelorovih u Tycehurst Hillu, Stanleyja s palicom za kriket i, zagonetno za svakoga kome Normanov život nije bio poznat, stol prekriven kariranim stolnjakom.

– Vidi je – rekao je Norman. – Tu sam fotografiju ja snimio. Čudi me da si je sačuvao, George. Rodio sam se na tom stolu. Ma-ma je hodala po kući i čekala babicu, u trudovima, naravno, iako nama to nikad nisu rekli. O tome se nikad nije govorilo, mada je bilo tako. George i Moira iznijeli su stol u vrt jer je u kuhinji bilo previše mračno. Baš se čudim što je čuvaš. Bi li je odlijepio, Ge-orge, i dao mi je?

– Ne, ne bih. Pokvario bih album. – George se osvrnuo oko se-be. – Želite li vidjeti još fotografija? Pitam zato što me noga ubija.

– Daj ga ovamo – rekla je Maureen. – Da Alan i Rosemary bolje vide.

Podigla je album i spustila ga na Alanova koljena. – Na sljede-ćoj stranici još je nekoliko Robertovih fotografija tunela – rekao je George.

Alan je okrenuo stranicu i ugledao je, sjedila je na hrpi opeke sa Stanleyjem s jedne i Michaelom Winwoodom s druge strane. Bi-la je odjevena u ljetnu haljinicu, a kosa joj je, gotovo crna koliko je bila tamna, u valovima padala preko ramena do polovice leđa. Alan se trznuo ugledavši je, gotovo zadrhtao, dovoljno naglo da se Rosemary okrene i zabrinuto ga pogleda. Ta kosa – ponekad ju je nosila u pletenicama i valovi bi se pojavili kad bi je rasplela.


31

– Evo je – rekao je Stanley izvijajući vrat da vidi. – Sad ne izgle-da tako, ali još uvijek se u njoj vidi mlada Daphne.

Alan je brzo okrenuo sljedeću stranicu s deset ili jedanaest fo-tografija Stanleyjeva psa.

– Nipper. Evo ga, moj prvi pas. Mislim da sam ih otad imao de-set i svi su dugo poživjeli. – Stanley je uzdahnuo. – Alfie je umro lani s punih osamnaest godina. Neću uzeti novog, ne sad. Patio bi da ja odem prvi, a u svojim godinama to bih lako mogao.

Nakon toga svi okupljeni malo su se pokunjili. Bili su stari i nije im ostalo mnogo vremena na ovome svijetu, a izbjegavali su suočiti se s time. Alan je upitao Stanleyja gdje sad živi i saznao da živi u Theydon Boisu, nedalekom selu u šumi. Želio je još pi-tati o Daphne, ali oklijevao je i umjesto toga upitao za Michaela Winwooda. Negdje u sjeverozapadnom Londonu, rečeno mu je, nakon čega je ustao spreman za odlazak.

– Što mislite, bismo li se trebali javiti policiji?– Ne čačkajmo mečku – odvratio je Stanley. – Ili bih trebao

reći kosti?– Bolje da znaju. – George je pomaknuo bolesnu nogu i lecnuo

se. – Ako želite, ja ću im reći. Mislim, ja sam izgradio Warlock i imam one fotografije. Ja ću to učiniti. Ali im neću dopustiti da iznesu moj album iz kuće.

– Mogli bismo pokušati pronaći i neke od ostalih – predložio je Norman. – Maureen bi to mogla. Prava je genijalka za tehno-logiju, nisi li, Maureen?

– Prije za telefonski imenik – odvratila je njegova šogorica.

32

TREĆE POGLAVLJE

Alan i Rosemary pješačili su Traps Hillom. Kad su oboje bili članovi teniskog kluba, trčali su tim brežuljkom. Sad se Rose-

mary ponosila time što se može uspeti na njega i tek lagano zadihati. Poznavali su svaki centimetar Loughtona; kad su bili djeca, zvali su ga “selo”. “Idem samo do sela”, govorilo se kad se išlo u kupovinu.

Nakon susreta na jednom plesu, prisjećanja da su se poznava-li kao djeca, udvaranja i zaruka, vjenčali su se i kupili kuću u Harwater Driveu; kasnije, kad su dobili djecu i kad je Alanu dobro išlo, kupili su veću i bolju u Church Laneu. Zgodna polja i šuma koji su počinjali na vrhu Hilla i Borders Lanea gdje je završavala najbolja cesta u gradu, sva su bila raskrčena, brojni hektari i kilo-metri, i na njima je sagrađeno naselje Debden. Imućni stanovnici Alderton Hilla strepili su od dolaska preteka iz londonskog East Enda. Živeći u manje prestižnim ali još uvijek cijenjenim i traže-nim ulicama, protrnuli su i Alanovi i Rosemaryni roditelji i nji-hovi susjedi. Neki su se odselili. Daleko, naravno, u Essex, sve do Eppinga i Theydon Boisa, samo da bi ih osujetio dolazak Harlow New Towna. “Nimby”* – ne u mom dvorištu – bila je tad nepo-znata riječ, ali Nimbiji su bili.

* Nimby je akronim za “not in my backyard” – ne u mom dvorištu. Odnosi se na ljude koji se protive da nešto što drže nepoželjnim (industrijsko postrojenje, stambeno naselje, zatvorski kompleks...) bude izgrađeno u njihovom susjedstvu, ali nemaju ništa protiv da se izgradi negdje drugdje

Ruth Rendell nedvojbeno je najbolja autorica krimića našeg vremena. Veličanstveno trijumfira svojim

prepoznatljivim, jedinstvenim stilom.

PATRICIA CORNWELL

Malo je pisaca koji mogu stvoriti tako uvjerljivo jezive likove kao Ruth Rendell... likove od kojih se krv ledi.

TIMES LITERARY SUPPLEMENT

ISBN 978-953-14-1970-399,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Woodyjev bijes bio je hladan. Hladan i spor. Ali jednom kad ga je obuzeo, malo-pomalo je bujao i više nije mogao razmišljati ni o čemu drugome. Međutim,

od samog je početka znao da neće moći živjeti dok ono dvoje žive. Umjesto da spava, ležao je budan u mraku s onim rukama pred očima: Anitinom uskom i bijelom,

s dugim zašiljenim noktima premazanim pastelno ružičastim lakom; muškarčevom tamnoputom i jednako privlačnom, s lagano raširenim prstima.

Prije početka Drugog svjetskog rata, ispod zelenih livada u Loughtonu,

u Essexu, iskopana je mračna mreža tunela. Skupina djece ih

otkriva. Igraju se u njima. Oni postaju njihovo tajno mjesto.

Sedamdeset godina kasnije, svijet se promijenio. Građevinari

su preobrazili ruralni krajolik. Prijatelji iz napola zapamćenog

svijeta poženili su se, umrli, razboljeli, odselili ili nestali.

Radovi na novoj kući po imenu Warlock otkrivaju jezovitu tajnu,

zakopanu prije cijelog jednog života, i umoran detektiv, zaokupljeniji

novijim zločinima, mora istražiti slučaj mogućeg ubojstva.

U svim svojim romanima Ruth Rendell zaranja duboko ispod

površine kako bi istražila tajne ljudske psihe. Međusobno

povezani tuneli u Loughtonu u Djevojci iz susjedstva ne vode do

jednog odredišta. Ali odnosi koji su u njima nastali i incidenti

koji su se dogodili imaju dubok utjecaj – ne samo na preživjele,

nego i u iskapanju prave prirode zagonetne prošlosti.

Ruth

Re

ndel

l

R U T H R E N D E L L

V E L I K I S V J E T S K I H I T

RUTH RENDELL dobitnica je brojnih nagrada, među kojima

je i Gold Dagger udruženja pisaca kriminalističkih romana za

najbolji roman (Demon u mojoj zjeni, 1976.); tri Edgara udruženja

Mystery Writers of America (drugi za najbolju kratku priču 1984.,

Nova djevojka) i Gold Dagger za Živo meso 1986. Ujedno je

dobitnica književne nagrade Sunday Timesa 1990., kao i nagrade

Cartier Diamond Dagger udruženja pisaca kriminalističkih

romana. Godine 1996., primila je titulu CBE (Commander of

the British Empire), a 1997. postala počasna plemkinja.

Na hrvatski su joj jezik do sad prevedeni romani: Presuda u kamenu,

Strah od naslikanog vraga, Demon u mojoj zjeni, Taština teško umire,

Brojalica, Ključevi ulice, Kradljivica, Živo meso i Jezero tame. Pisala

je i pod pseudonimom Barbara Vine, a iz te su serije na hrvatski

prevedeni romani: Dimnjačarov sin, Nijedna noć nije preduga, Oko

koje vidi u tami, Rođendanski dar te Godišnjica. Djevojka iz susjedstva

posljednji je roman koji je Ruth Rendell objavila prije smrti.

Vjerojatno

najznačajnija autorica

kriminalističkih

romana.

IAN RANKIN

Djevojka iz susjedstva - Ruth Rendell

Documents

Transcript of Djevojka iz susjedstva - Ruth Rendell