DJEČJA KNJIŽEVNOST

Dječja književnost obuhvaća djela što po tematici i formi odgovaraju dječjoj dobi, a koja su ili svjesno namijenjena djeci ili autori nisu svjesno namijenili djeci, ali su tijekom vremena izgubivši mnoge osobine koje su ih vezale za njihovo doba postala prikladna za dječju dob.

FUNKCIJA DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Otkad postoji književnost, uvijek se raspravlja i njenoj svrsi, je li ona samo umjetnost riječi ( ta estetska dimenzija) ili je li sredstvo za pouku odnosno sama poruka ( ta etička dimenzija)? Književnost bez funkcije ne bi imala smisla. Za vrijednost jednog djela nije bitno samo što se priča negi i kako se prica, bitan je dakle odnos između etičkog i estetskog, između lijepog i dobrog, jer čovjek nije samo estetsko biće, već je i moralna osoba. S obzirom na tu funkciju dječje književnosti zapažamo njezina 4 stupnja:

1. Eksplicitna autorova pouka 2. Pouka kroz lik u djelu – za slanje određene pouke u djelu pripovjedač

se skriva iza svog lika koji postaje njegov ´´ glasnogovornik´´3. Pouka fabulom – poučavanje fabulom najčešći je stilski postupak,

dječji pisac poruku želi plasirati uzbudljivom pričom i njezinim ciljanim raspletom.

4. Postupak koji predstavlja sklad između stilske igre i pouke. Želi li se pisac ˝űvući pod kožu˝ malom čitatelju, on mora prihvatiti njegov svijet, njegovu doživljajnost i putove spoznaje

Dječja književnost će ispuniti svoju funkciju ako pisac u njoj postigne sklad izraza i sadržaja estetskog i etičkog.

Postoji 5 vrsta dječje književnosti: slikovnica, igrokaz, priča, dječja poezija i romani i pripovjetke o djetinjstvu.

Postoje tzv.granične vrste, a to su one koje zaokupljaju i ˝staro i mlado˝, a unjih svrstavamo: pustolovna djela, znanstveno-fantastična djela, strip, književna animalistika, putopisi, dnevnici,…

SLIKOVNICA

Prva knjiga s kojom se dijete susreće. To je dvodimenzionalna knjiga, ona je spoj slike i teksta, odnosno likovnog i tekstualnog. Postavlja se pitanje koja je od tih komponenti važnija, kojoj dati prednost u slikovnici? Treba naglasiti da su njihove uloge ravnopravne. Tekst mora biti sadržajan,

izražajan jasnim i preciznim stilom, čistim jezikom. Dijete uz sliku veže tekst i tako ga memorira i reproducira. Budući dakle da mali ˝korisnik˝ svijet spoznaje slikom, likovni dio slikovnice je važan i ravnopravan tekstovnom. Između njih postoji sinkronička veza što znači da u slikovnici jednnako sudjeluju i tekstopisac i ilustrator. Tekst je najčešće ponuđen u stihu, u njemu je manje naglašena slikovnost, a više ritamsko-melodijska struktura. Jer upravo takvu organizaciji dijete uz čitateljsku pomoć lakše upamti napisanu.

Postoje slikovnica za mlađu djecu s jako malo teksta ili čak bez teksta, kao što ima i takvih u kojima dominira riječ,a takve bismo mogli nazvati ilustriranim knigama. Svakako je najbolje ako je omjer slike i teksta proporcionalan. Ako je podjednako upotrebljeno likovno i tekstualno, ako se slika i tekst dopunjuju i skladno prožimaju.

S obzirom na namjenu razlikujemo slikovnice spoznajnog i poetskog tipa. Slikovnice spoznajnog tipa pružaju djetetu određene spoznaje o životu i prirodi, to su one koje upoznaju dijete s ambijentom u kojem žive, koje upućuju u osnovu brojanja, u igru slovima,… A s druge strane slikovnice poetskog tipa ne pružaju djetetu neka pouzdana i precizna znanja, nego prije svega djeluju na njegovu maštu, ukus i sl.. To su različite pjesmice, bajke,…

Dobra vrijedna slikovnica kod djece razvija maštu, oštri dar zapažanja, upoznaje ih sa svijetom, razvija smisao za ljepotu, bogati riječnik, … Svakako treba istaknuti velike mogućnosti odgojno-obrazovnog djelovanja i utjecaja slikovnica.

IGROKAZ

Kazivanje igrom, dječja drama. Postoje igrokazi različite duljine, od jednočinki do onih od 3 ili više činova. Razumljivo je da se djeca lakše prilagode igri kraćih igrokaza. U oskudici izvornih dramskih tekstova često se pribjegava dramatizaciji prikladnih književnih djela za djecu. Dramatiziraju se narodne bajke, fantastične priče, pripovjetke, romani, ciklusi poezije. Uz igrokaz se često vežu lutkarske igre ( iz knjige naučiti).

PRIČA

a) NARODNA PRIČA obuhvaća 3 vrste: bajka, novela i anegdota. b) UMJETNIČKA PRIČA obuhvaća: bajka, fantastična priča i priča bliska

realističnoj pripovjetci.

*UMJETNIČKA BAJKA

Bajka je vrsta priče u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim. Na takav način između prirodnog i natprirodnog; stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Aristotel u sbojoj poetici govori o katarzi, tj.pročišćenju osjećaja koje gledatelj doživljava u tregediji.

Botelheim ističe da je bajka terapeutska. Sretnim završetkom junakova puta i dijete ˝rješava˝ svoje tjeskobe i pročišćuje osjećaje. Postoje opet i shvaćanja kako privlačnost bajki valja zahvaliti i činjenici što djeluje antidepresivno. To su dinamične priče čiji protagonisti ne dopuštaju da budu svladani. To su priče u kojima se njihovi junaci ne predaju.

Iako su različite po tematici i motivima, postoje određene karakteristike preko kojih sve bajke možemo dovesti u vezu, a to su:

1. Zbiljski likovi (ljudi, životinje)2. Natprirodni likovi (mitološka bića)3. Metamorfoze (preobrazbe)4. Ustaljeni brojevi ( od 1 do 9)5. Stil pričanja jednostavan 6. Daljine se prevaljuju za malo vremrna 7. Nema oznake vremena i prostora

Etičnost bajke je njezina središnja odrednica, a čine je:

- Protagonisti svladaju sve prepreke i na kraju se itiče njihova pobjeda - Ističe se podjela likova s obzirom na dobre i loše osobine, a u borbi

dobra i zla, dobro uvijek pobjeđuje - Bajka pčotvrđuje vrijednost požrtvovnosti (žrtva za bližnjeg) - Bajka dijete poučava da je sretan, valjan život nadohvat samo je do

njega potrebno svladati određene poteškoće i pogibelji- Bajka nizom primjera pruža dokaz o snazi ljubavi, osobito roditeljske,

ma kakva im djeca bila.

Ivana Brlić-Mažuranić predstavnica umjetnike bajke. 3 razdoblja (Ogulin, Zagreb, Slavonski Brod).

Hans Christian Andersen

DJEČJA POEZIJA

Dijete se s poezijom susreće od najranijih dana. Dječja pjesma često predvladava u dječjoj književnosti. Pitanje je što svrstati u dječju poeziju i kako odrediti što pripada dječjoj poeziji, a što poeziji odraslih.

U antologijama dječjeg pjesništva obično se nalaze sljedeće vrste pjesama:

1. Pjesme nastale kroz igru (brojalice, rugalice,…)2. Pjesme koje su autori svjesno namijenili dječjoj čitateljskoj publici 3. Pjesme koje obrađuju tematiku djetinjstva 4. Različite pjesme o prirodi 5. Neke jednostavnije domovinske pjesme 6. Pjesme za koje se pretpostavlja da bi ih djeca mogla razumijeti, iako

im nisu svjesno namijenjena, ne govore o djetinjstvu i nisu ih napisali dječji pjesnici.

Posebnost dječje poezije je u tome što u svom totalitetu nosi atribute djetinjstva i traži odjek ponajprije u djetetu. Najprije se razvila u usmenoj

predaji narodnog stvaralštva u vidu uspavanki, brojalica, zagonetki i ostalih pjesničkih formi.

Dječja se pjesma dugo vremena odlikovala strogom pravilnošću metra i rime. Imala je gotovo uvijek jednak broj slogova s točnim podudaranjem na završetku stiha, tako je djelovala ukočeno, konzervirano, zastarjelo.

U novije vrijeme dječja se pjesma sve više oslobađa tih pravila. Postaje izraz istinskih dječjih preokupacija, te nastoji biti slobodna, živa i nesputana kao dječja igra i misao. Sve se više u novije vrijeme širi i krug motiva. Nije više ograničen samo na dob, članove obitelji, godišnja doba, na svijet životinja i školu, prirodu i crkvene blagdane i sl.. U novije vrijeme pjeva se o dječjim snovima, doživljajima velike sreće, pa čak i o prvim ljubavnim treperenjima i čežnjama, ukratko pjeva se o svemu što na bilo koji način ulazi u fenomen djetinjstva.

Ljubavni motivi i u najnevinijoj formi su dugo vremena bili tabu u dječjoj poeziji , jednako tako nisu se iznosili ni problemi s naličja života (socijalna nepravda itd.).

Moderna dječja pjesma ukida te zabrane i postaje otvorena svemu što na bilo koji način ulazi u svijet dječje poezije.

Odrednice dječje pjesme :

1. Humoristična raspoloženja ( u skladu s psihom djeteta). Dječje pjesme su smiješne, vesele, pa ćemo naići često na besmislene stihovne igre, epigramske basne, kratke blic-pjesmete na grafičke eksihibiociznme koji služe za izazivanje humora.

2. Narativna struktura (naglašena u dječjim pjesmama) dakle, bitno je u pjesmi nešto ispričati jer je djeci bliska priča, događaj, anegdota, a u svojim pjesmama ˝pričaju˝ Gregor Vitez, Zvonimir Balog, Pajo Kanižaj, Luka Paljetak i dr..

3. Naglašena ritmičnost dječjih pjesama, a ritam – brz, veseo, zaigran, slobodan,…

ROMANI O DJETINJSTVU

Govorimo li o dječjem romanu mora nas zanimati barem troje:

1. Postoji li dječji roman i ako postoji koja su njegova poetička obilježja?2. Je li tim obilježjima dječji roman komplementaran romanu za

odrasle?3. Postoji li hrvatski dječji roman?

Prema Joži Skoku dječji roman je razvedena, složena i slojevita izmišljena ili stvarnosna priča o (dječjem) životu s likovima koji pripadaju određenoj uzrasnoj dobi, ali i priča koja posjeduje svoju dinamiku i zasniva se na specifičnom dječjem motrištu svijeta u kojem se uzbudljivom radnjom djela oblikuju likovi psihološki i etički profilirani.

Dječji roman je slojevita pripovjedna vrsta dječje književnosti u kojem su glavni likovi djeca sa svim svojim doživljajima, strepnjama i nadama. Ovakva vrsta romana u prvi plan stavlja život djeteta (djetinjstvo), a u njima se na realističan način iznose događaji koji ulaze u sastavnicu života jednog djeteta: škola, igra, različiti dječji pothvati, odnos djeteta i obitelji i sl..

Dječaci su u ovim romanima najčešće glavni likovi, djevojčice se u njima pojavljuju rijetko ili gotovo nikako.

Najvažniji poetički segment dječjeg romana je naracija, dakle uzbudljiva i napeta priča.

Postoji 5 odrednica koje sadržava svaki roman o djetinjstvu:

1. Družina (klapa) dijete je najčešće prikazano u društvu (družini). Dijete ne može i ne želi živjeti izolirano već traži i voli društvo i igru s vršnjacima.

2. Pustolovna odrednica dijete u određenoj životnoj dobi počinje maštati o brojnim uzbudljivim događajima u kojima je ono obično glavni junak, o dalekim zemljama, u sve što se može nazvati pustolovinom.

3. Akcija dijete ne može mnogo boraviti u zatvorenom prostoru, već je željno igre, kretanja, novih događaja, putovanja,…

4. Igra ovaj element prožima sve ranije spomenute sastavnice. Dijete se vrlo lako poistovjećuje s odraslima, pa u igri često postaje učitelj, liječnik, astronaut,… Mašta pri tome nema granica i nema uloge u kojoj se dijete ne može zamisliti.

5. Jasnoća kazivanja nerazumljivo i teško djelo čak i ako je riječ o vrijednom književnom djelu, vrlo će teško očarati dijete.

Hrvatski predstavnici dječjeg romana

MATO LOVRAK

Njegov stalni doticaj s djecom ( bio učitelj dugo godina) uvelike je utjecao na njegovo književno stvaralšvo. Književnim radom bavio se preko 40 godina. Objavio je dvadeseak djela za djecu i mladež: Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Anka Brazilianka, Neprijatelj broj 1 i mnoge druge. U svojim romanima prikazuje selo i život na selu, dječji život u svoj njegovoj složenosti, nemiru i aktivnosti. Lovrakovi mali junaci nisu idealna bića, već obični (seoski) dječaci sa svojim maštanjima, snivima, igrama, svađama,… Njegova djela su realistična proza. Pri karakterizaciji likova nije pribjegao idealizaciji, nego je svoje junake pokušao oblikovati po uzoru na pravu djecu, njegovi junaci žive u svom svijetu koji nije uvijek po volji njihovih roditelja. Ponekad se javlja pravi antagonizam tih dvaju svjetova. Lovraovi likovi na određeni način upućuju kritiku svijetu odraslih, njegovi junaci najčešće su istrgnuti iz školskih klupa. Lovrak se naoko želi isključiti iz svijeta odraslih i nastoji što dublje zaroniti u svijet malenih. On prikazuje djecu u igri, u školi, u vječnom pokretu i dinamici koji karakterizira dječju narav. Oni u igri oponašaju odrasle uživljavajući se u njihove probleme i stavljaju se u njihove uloge. Svoje djetinjstvo provode u nekoj sintezi igre i rada. Odakle njegovim dječacima brižnost, marljivost, snalažljivost, smisao za radne akcije, … No ipak time nisu prestali biti djeca. Kad sudjeluju u nekom pothvatu oni ne zaboravljaju na igru. Samo im se ona pretvara u ozbiljan stvaralački posao. U prvim njegovim romanima krije se sve ono što karakterizira najbolje dječje romane svijeta: zanimljiva fabula, napetost zbivanja, dječja psihologija, pustolovnost i akcija, težnja za udruživanjem u

kolektiv i sukobi u njemu, vedrina i humor itd.. U svojim romanima Lovrak slika selo i život na selu, družina nastaje spontano, a poglavito iz dječje prirođene ideje za udruživanjem u igri. Odrasli se pojavljuju u perifernim ulogama, istaknuto mjesto među njima zauzima učitelj. U njemu djeca gledaju ne samo svog nadređenog, nego i prijatelja, zaštitnika i savjetnika. Njemu će prvom odati svoje tajne i zatražiti od njega pomoć. On je jedini ˝odabranik˝ iz svijeta odraslih, uključen je u sve dječje akcije u romanima, te na simboličan način predstavlja vezu između djece i odraslih koji su podijeljeni na dvije suprotne strane.

IVAN KUŠAN

˝Gradski pisac˝, pisao i za odrasle, ali je objavio značajna djela za djecu: Uzbuna na zelenom vrhu, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Lažeš Melita i drugi.

Lovrak prvenstveno prikazuje seosku djecu, dok je Kušan tvorac likova gradskih dječaka i djevojčica. Njegovi dječaci su novost u hrvatskom dječjem romanu. Oni su školnički kazano potpuno nepedagoški (imaju nadimke, vole dugo spavati, ne vole jesti kada je vrijeme ručka, piju crnu kavu da ostanu noćni budni kao detektivi, noću se iskradaju iz domova,…) ukratko to su gradski fakinčići, no svi ti njihovi nestašluci su simpatični, ne prerastaju u nikakvo zlo ili moralne opačine Njihova pustolovina je usmjerena plemenitom cilju, hvatanju prekršitelja zakona. Svoje junake je potpuno preselio iz ruralne u urbanu sredinu, poglavito zagrebačku. Kod Kušana nalazimo pokušaj i afirmaciju dječjeg detektivskog romana.

Romani s glavnim likom Kokom – Kokoteka- serije tih romana.

BASNA

Basna je kratka književna tvorevina s poučnom tendencijom u kojoj su nosioci radnje ili zapleta najčešće životinje. U basni se pretstavlja viši stupanj prikazivanja životinjai razlikuje se od njihovog prikazivanja u primjerice bajkama. U bajkama su zapravo zastupljene prave životinje koje doduše govore nekim svojim jezikom koji mogu razumjeti samo odabrani. Za razliku od toga u basnama životinje govore i ponašaju se kao ljudi, a iz svakog njihova pokreta i riječi proizlazi pouka za ljude.

Jean de la Fountaine u uvodu knjige svoji basni napisao je ˝Životinje služe da poučim ljude˝. Iako se ne može zanijekati da su u pojedinim basnama životinjske crte vrlo dobro uočene i izražene ipak basnama nije najvažniji cilj pružiti neke spoznaje o životinjama, nego izraziti istinu o ljudima. U basnama su životinje simboli kojima se prikazuju određene ljudske staleške, moralne ili karakterne osobine. Cijela je basna dakle zasnovana na alegoriji. Njezin je cilj pomoću antropomorfno prikazanih životinja ukazati na istinu o ljudima, na ljudske mane ili vrline. Pisane su u stihu ili prozi, a osim životinja uloge mogu imati i predmeti, te personificirane pojave. Iako su kratke književne tvorevine često imaju jasno izraženu dramsku strukturu, zaplet, kulminaciju i rasplet. Značajna je i moralna pouka koju basna donosi, takva pouka obično stoji na kraju basne, ali može biti navedena i na početku. Ponekad pouka u basni nije posebno istaknuta, ali je čitatelj može izvući iz konteksta basne.

Ocem basne se smatra Ezop. Danas 426 basni nosi njegovo autorsko ime. U 1.st. poslije Krista jedan oslobođeni rimski rob Mkedonskog podrijetla Fedro izdao je možda najznačajniju zbirku Ezopovih basni, pisanu na latinskom jeziku, a nosi naslov ˝Fabulae Aesopiae˝. I njima životinje predstavljaju različite ljudske kategorije (lisica-lukavac,spletkar; lav-tiranin; žaba-hvalisavac; magrac-patnika,budale,…).

4 pojedinosti su bitne kada jeu pitanju odnos djeteta prema basni:

1. Basne su kratke književne tvorevine, a dijete u mlađoj dobi rijetko usredotočuje pažnju na duže tvorevine

2. Likovi u basnama su životinje, poznati dječji ljubimci, samim time zaokuplja se njihova pažnja

3. Basne često imsju dramski intezitet. One su po pravilu drame u malom, a ne treba posebno ni isticati koliko djeca vole dinamiku i dramski sukob. Neka od njih basnu možda neće ni u potpunosti

shvatiti, niti će je moći prepričavati, ali će je zato bez većih poteškoća odglumiti.

4. Gotovop svaka basna nosi neku životnu istinu, neku prirodnu zakonitost, spoznaju, sve te spoznaje nisu pristupačne djeci, ona ih u mlađoj dobi neće moći otkriti, ali će ih naslutiti. Ostalo ono dublje značenje otkrit će im sam život.

Dva bitna predstavnika basne: I.A. Krilov i A. Lessing (pročitati o njima u knjizi).