Fala Bogu kaj mi kćer ne prati nogač!

Kritička napomena uz osvajanje naslova prvaka Hrvatske 2012./2013. GNK Dinama

Kristijan Krkač

Emma Krkač na 14. ročkas 2013.

Posvećeno Emmi Krkač

Naime, moja kćer Emma imala je negde 2-3 godine kad sam ju prvi put otpelal na sjevernu tribinu baš protif Slaven Belupa i skoro je zaspala i nisu ju na životu mogli održat ni BBB koji su joj davali da hiče nekakve srebrne papiriće i navija ž njima. To je bila stvar inicijacije i kulture. Ipak bu ona mačka z Maksimira i ne buju joj nekakvi huncuti izigravali frajere kad naraste, „naš mala ja sam ti bil tu i tam...“. Posle joj je puno bolje bilo u Zoološkom vrtu i u parku. Tu je već sve postalo jasno.

No, baš si nekaj premišlam kak bi to bilo da sam, u totalnom nedostatku zanimljivih događaja i vlastite pameti, kćer otpelal na maksimirski stadion da vidi osvajanje naslova prvaka Hrvatske od strane GNK Dinama u sezoni 2012./2013.? Vjerojatno bi siroto dete ponovno zaspalo na stolcu pod utjecajem svježeg maksimirskog zraka i dosadne tekme. Prije toga bi joj isto tak vjerojatno trebal valjda celo poluvreme objašnjavat zakaj je stadion prazan, kaj ovi klinci hoće tam vani pred zapadnom tribinom, zakaj ovi Dinamovi tutleki nisu u stanju pogodit prazan gol i uz to još kenjat o tome kak je prije bilo bolje kad sam ja bil mali, moj stari, moj deda, pradeda (kaj su Hitreca gledali) itd. Na svu sreću nisam ju otpelal, jer ne prati nogač, niti ju zanima. No, da ju netko baš povuče za jezik vjerojatno bi rekla da je Dinamo jedini klub, ali za to ju treba fakat isprovocirat (iako bi tada takav osetil njezinu tešku umjetničku ruku i karakter koje je naslijedila od mame).

No, okrenimo se osvajanju naslova prvaka nacionalnog prvenstva. GNK Dinamo je dakle osvojio prvenstvo, pred metaforički govoreći praznim stadionom. To nije sve nego je postao prvak autogolom suparnika. Konačno, nisu ništ odigrali. Dakle, tih 11 tutleka, kaj tutleka, prije bilmeza, flajpana, niškoristi skup sa svojim trenerom i celom upravom, nisu bili sposobni iz barem jedne uigrane i lepe akcije postići barem jedan zgoditak suparniku koji je za 3 klase slabiji. Dosta je priče „neki su nedužni“! Svi ste krivi. Svi smo krivi. Na koncu, i ja sam krif kaj nisam kćer otpelal na tekmu. No, taj križ sam spreman nosit. Vratimo se malo igri i akcijama, inače potpuno nepoznatim pojmovima hrvatskim trenerima, novinarima i svima zainteresiranima. Nisu jednu akciju odigrali. I još slave. Koji kurac vi imate slavit? Od

1

kud vam pravo? De ste vi zrasli? F kojoj selendri i pripizdini? Morti tam de se susreti rešavaju s cjepanicama i vilama? Pa znate li vi koju boju nosite idioti jedni? Koji grb? Koje brojeve? Znate li vi tko je sve nosio te brojeve prije vas majmuni jedni? Nekad su igrači ridali ko curice kad su odlazili iz Dinama u najveće svjetske klubove iz ovog ili onog razloga, a danas odlaze sretni jer odlaze u sređen klub de ih se ne bu reketarilo i zabrinuti jer im za vratom vise ugovori sitnih selskih prekupaca kojima imena nisu dostojna spominjanja.

Dakle, da skratim, Dinamo opće nije bio bolji. Na koncu, čemu služi osvajanje prvenstva Hrvatske u nogometu? Tome da se Dinamo ponovno blamira u Europi? Tome da uništi ono malo ugleda kaj mu je preostalo? Kad bu već netko shvatil da bez pametne i lepe igre nema uspjeha i da bez punih tribina nema uspjeha, da bez vrhunskog trenera i stratega nema uspjeha itd. da se furt ne ponavljam ko Klodovik ili kak se već zval onaj papagaj Broja Jedan. Mislim, nek Dinamo bude treći, četvrti, nek se riva kroz kvalifikacije za Euro Ligu ali sam nek igra lepo i pametno pred punim tribinama. Na koncu konca ak treba nek i ispadne iz prve lige. Nije kunst! Kak buš se ustal ak ne padneš. A u tome je sve, padanje kao vježba spretnosti, a ustajanje kao vježba volje. Ovak to ispada ko niz vječnih neuspjeha i razočaranja, stalnog mirenja z nečim kaj ne mora bit tak kak je. I na koncu čovek postane ojađen, ljut na svet (ako je glup) i sebe samog (ako je bar malo bistar) i ravnodušan (ak je inteligentan). Kome to treba? Nikome.

No, ništ se ne bu promenilo. Sve bu ostalo tak kak je. Ili čak još gore. Jer to svima odgovara. Svima odgovara da se raspravlja samo o rezultatima, o nofcima, o transferima, o navijačima, o upravi, o statistikama, minutama bez primljenog zgoditka, o kladionici, o koeficijentima (kakve gluposti i gubljenje vremena, Jezušmarija); ko da se hakla zbog toga, ko da se navija zbog toga. Nije to pitanje posla, zarade, igrača, natjecanja, zajebancije, divljanja, alkohola, droge, seksa... to je prije svega pitanje opće pa tak i športske kulture, ili kak vele Rammstein „ETWAS KULTUR MUSS SEIN“.

I zbog tog nedostatka opće i športske pristojnosti, pameti i kulture, štoviše uljuđenosti koliko god ista istovremeno i agresivna i profinjena bila, mogu mirne duše reći, iako bu Dinamo uvek njezin jedini klub, Maksimir jedini kvart, Zagreb jedini grad, Bogu fala kaj mi kćer ne prati nogač.

I ovo je moj posljednji komentar bilo koje utakmice bilo Dinama ili repke. Tak i tak to nema nikakvog smisla. Koga briga.

2