GNK Dinamo nema uspjeha jer nema igruKomentar nastupa GNK Dinama u jesenskom dijelu sezone 2012./2013.

Posljednji tekst završio sam s time da Dinamu nedostaje igra ili da nema igru. No, s pravo se može pitati što to znači? Eto, to je tema ovog komentara. Mit o tome da je GNK Dinamo posljednje dvije sezone vrlo uspješan klub valja razotkriti kao mit. No, ovdje se ne namjeravam boriti protiv vjetrenjača i prigovarati tome da primjerice financijski uspjeh kluba nije najvažniji dio uspjeha kluba ili braniti to da su prazne tribine definitivni znak neuspjeha, itsl. Ovdje ću se usmjeriti na „imanje igre“ i na to kako imanje igre znači temelj uspjeha (iako ne i cjelinu), a „neimanje igre“ znači temelj neuspjeha. Pokušat ću oblikovati kostur argumenta tome u prilog.

Tri športa

Postoje različiti športovi. Neki su većini čudnovati poput kriketa ili pola na slonovima. Neki su stari poput bacanja diska ili koplja. Mnogi su mladi poput (suvremenog) nogometa ili košarke. Neki su načelno jednostavniji i naporniji dok su drugi složeniji ali fizički lakši. Uzet ću tri primjera koji su mi malo bliži iz raznoraznih razloga. Prvi je veslanje, drugi je pingač (stolni tenis), a treći je nogomet. Sva tri športa su natjecateljska. Veslanje ne spada u igre. To dakako ne znači da je posebno ozbiljan šport. Ipak, činjenica jest da s jedne strane uključuje naoko jednostavno cikličko gibanje tijela, čamca i vesla na vodi. To je gibanje jednostavno jer je cikličko, no sama biomehanika i tehnika zaveslaja su nevjerojatno složeni. Povrh toga veslanje spada među fizički vrlo naporne športove. Na koncu, postoji i nešto što se zove elementarna taktika i strategija veslanja regate. Ukoliko je u čamcu više nego jedan veslač, potrebno je uveslati momčad. Tako je vrlo teško uveslati primjerice dvojac bez kormilara (svaki veslač ima po jedno veslo) jer je to tehnički najzahtjevnija disciplina, ali je iznimno teško uveslati i osmerac zbog broja veslača. Primjerice u osmercu sasvim je dovoljno da jedan veslač radi nešto krivo pa da to utječe na cijeli čamac. Tu čak postoji struktura posade. Naprijed (kod kormilara) su uvijek dva veslača koji najbolje kontroliraju ritam, tempo i njihove promjene. Središnja četiri veslača su motor osmerca, dok su posljednja dva najiskusnija i oni paze za čamac i suparnike. Pingač je doslovno stolni tenis koji se igra s malim reketima, malom lopticom na malom stolu. On pak iziskuje nevjerojatan spoj izdržljivosti, koncentracije (staloženosti, preciznosti) i strpljenja (slično kao u primjerice tehničkih disciplinama atletike, gimnastici i plivanju (tj. bazičnim športovima), ali i kao u primjerice umjetničkom klizanju, bilijaru, ili baletu). Kada bilo što od toga izostane igra pati. No, za razliku od veslanja pingač posjeduje jasnu taktiku i strategiju. Varijacije tehnika počevši od servisa, preko vrsta udaraca, pa do strategija igre i planova za suparnika i pojedinačni susret vrlo su velike. Strateški je vrlo složen. Temeljno govoreći, posjeduje sasvim bjelodan LAŽNI MANEVAR. Dovesti suparnika u poziciju da ima nebranjeni dio stola i u tom trenutku tamo poslati lopticu jest lažni manevar pingača. Na koncu nogomet. Razlika nogometa u odnosu na spomenute športove je u tome što su momčadi velike (11 igrača) i što su biomehanika i elementarna tehnika vrlo složene. Na koncu taktika i strategija su među kompliciranijima među športovima (poput ragbija i američkog nogometa). Lažni manevar je dakako temelj igre. No ne zaboravimo, lažni manevar se odigrava samo zato da bi se odigrao stvarni.

Što znači „imati igru“ u nogometu?

U nogometu se često kaže da je netko „dobar igrač“ (npr. Pelé), ili da „momčad dobro igra obranu“ (npr. Milan kasnih 80-ih i početkom 90-ih), ili „da cijela momčad (pa čak i klub ili

1

nacionalna izabrana vrsta) ima prepoznatljivu igru“ (npr. catenaccio kluba Internazionale 60-ih godina). Za momčad se često kaže da „ima igru“. Što to znači? „Imati igru“ je jednostavna stvar iako pretpostavlja mnogo toga. To znači kao prvo da postoji uigran način igranja momčadi kojeg momčad može svjesno, ciljano i kontrolirano izvoditi cijelu utakmicu i ostvariti cilj igre a to je zgoditak i pritom ne primiti zgoditak. To također znači i da suparnici znaju kako igra suparnička momčad. Svi znaju sve. „Imati igru“ u dubljem značenju znači i to da momčad ima i „alternativnu igru“ tj. igru koju može početi igrati ukoliko „standardna igra“ ne pruži rezultat. U oba načina „imati igru“ znači izvodeći određenu taktiku i strategiju i ne kršeći pravila igre moći postići zgoditak suparniku i istovremeno ne primiti zgoditak ili ukratko pobijediti. Standardna igra je niz uigranih obrambenih i napadačkih akcija koje se po nekom planu primjenjuju tijekom utakmice s obzirom na klasične varijable kao što su utjecaj, mjesto, vrijeme, upravljanje igrom i doktrina (po uzoru na Sun Tzua koji je to u svom djelu Umijeće ratovanja jasno iskazao kao 5 elemenata). Utjecaj znači djelovati pravedno, dobrohotno i ispravno. Mjesto i vrijeme su mnogoznačne varijable igre (npr. doma ili na strani, po kiši ili po suhom terenu i vrućini, kasno na večer ili prije podne, na jesen ili na proljeće, u skupini ili u polufinalu natjecanja itsl.). Upravljanje igrom znači nevidljivu os oko koje se rotira cijela igra momčadi (kao neki zvrk poput onog na koncu filma Inception), tj. ostvarena taktika, strategija i prilagodba svojih prednosti i nedostataka na suparničke tako da je najvjerojatnija pobjeda, a tu os čine trener izvan terena, središnji vezni igrač na terenu, ostatak veznog reda i na koncu ostatak momčadi. Doktrina su temeljna taktika i strategija ili standardna i alternativna igra. Ako imati igru u nogometu znači samo to da se poštujući pravila i koristeći svoje prednosti nadigra suparnik, postigne zgoditak i pobijedi, onda to može značiti, barem u svojoj srži, samo jedno – da momčad ima UIGRANE AKCIJE. Uigrana akcija je svaka ona akcija kojom se suparničku momčad obmane da se nešto čini i zatim se naglo učini nešto drugo i dospije se u priliku za zgoditak pri čemu je vjerojatnost veća od 0,5 da zgoditak i bude postignut. Temelj svake takve akcije je lažni manevar. Momčad koja ima i izvodi uigrane akcije u fazama obrane i napada je momčad koja „ima igru“, tj. barem temeljnu igru. Ta se igra nadopunjuje s alternativnom igrom i nizom prilagodbi momčadi na trenutne neprilike na terenu. No, valja imati na umu da prilagodba nije uvijek aktivna. Ponekad je puštanje suparnika da igra (preuzme igru), tj. suzdržavanje od previše uplitanja u igru također pametna prilagodba. Ponekad ne.

Ima li GNK Dinamo igru?

Ako imati igru znači ovo što smo upravo naveli, onda na pitanje – ima li GNK Dinamo igru? – možemo odgovoriti samo negativno. Dinamo nema igru. Kako je nogometno igralište oblika i svrhe kakve jest, tj. pravokutno s mrežama na suprotnim kraćim stranama igrališta i to na sredinama tih strana, te kako se suparnici kreću prema suparničkim mrežama kako bi postigli zgoditak, najracionalniji lažni manevar izvodi se pomicanjem suparnika lijevo-desno tj. krilnim napadom. Lažni manevar naprijed-nazad kao i središnji napad puno su teži kako zbog zgusnutosti igrača pred vlastitim golom tako i zbog opasnosti od zaleđa i protunapada. LAŽNI MANEVAR TIJEKOM KRILNOG NAPADA. Krilni napad započinje

otvaranjem od vratara krilom beku. Krilni bek ili direktno ili pomoću pomoćnog dodavanja dodaje loptu središnjem veznim igraču koji tada svojim kretanjem i dodavanjem odlučuje o ključu akcije i svi prate što on čini. Tada vezni igrač započinje lažni manevar igrajući strogo široko, tj. prema jednoj strani igrališta (ali nikako naprijed ili nazad), što prate njegova momčad jer mu se mora otvoriti i suparnik naprosto zato što moraju pokriti teren i igrače na dijelovima terena. U određenom najpovoljnijem trenutku iznenada se mijenja ritam i tempo akcije, ona postaje brza. To se postiže preciznim i pravovremenim dodavanjem lopte u prostor i/ili igraču u prostor iz kojeg su suparnici

2

upravo „odvučeni“. Tad je stečena ključna prednost koji treba održavati. Igraču s loptom otvaraju se krilni napadači ili on sam (ovisno o situaciji) izvod centaršut od linije gola na visinu između jedanaesterca i šesnaesterca tražeći napadače koji pokrivaju prvu i drugu stativu. Ovi pak ovisno o situaciji također izvode lažni manevar. Primjerice kretanje napadača na prvoj stativi odvlači bekove jer i on sam treba biti u stvarnoj i izglednoj prilici, dok napadač na drugoj stativi ostaje slobodan. Ako pak niti on nije slobodan jer su ga suparnički bekovi pokrili tada treba imati barem dvije mogućnosti vraćanja lopte svojim veznim igračima na rubu ili oko šesnaesterca koji čekaju povratnu loptu i plasiraju loptu u nebranjen dio mreže koji mora postojati jer je vratar morao pokrivati stranu daljnjeg napadača koji vraća loptu veznima. Dinamo to čini rijetko i čini se slučajno.

Bez imalo želje da opisujemo beskrajne vrste, varijacije i povijesne primjere najljepših krilnih napadačkih akcija dostatno je kazati da Dinamo NEMA KRILNIH UIGRANIH AKCIJA, a uz to niti ikakvih drugih. O nepostojanju uigranih zonskih obrambenih akcija više nema nikakve svrhe govoriti jer je to očito i vrapcima u maksimirskom gaju. Iz toga slijedi da DINAMO NEMA IGRU, niti standardnu, te slijedom niti alternativnu (naime logička je nužnost da je alternativa uvijek alternativa nečemu, a ne ničemu).

Zašto GNK Dinamo nema igru i može li se uspjeti bez nje?

Dinamo nema igru jer nema uigrane akcije u fazi obrane niti napada. Unutar tih faza nema uigranih primjerice napadačkih akcija. Te akcije nisu uigrane jer nema stručnjaka koji to zna, tj. zna-kako se to igra, zna pokazati i zna uigrati momčad. Dinamo nije uspješan jer nema igru. No, možda se može uspjeti i bez igre? Možda ako je razlika u odnosu na suparnike prevelika (npr. u tuzemnom prvenstvu ili nacionalnom kupu), ili ako je kakvoće pojedinih igrača prevelika u odnosu na kakvoću igrača suparnika u natjecanju, ali čak i tada je to dosta teško. Najveća vjerojatnost uspjeha posljedica je postojanja igre. Inače i u pravilu, tj. ceteris paribus (čita se keteris paribus a znači „ako je sve ostalo isto“), vrlo je teško uspjeti bez igre. Igra u svakoj akciji uključuje cijelu momčad. Svaki igrač treba znati kako i zašto nešto čini i razumjeti koja je svrha toga što čini u cjelini akcije. Svaki red (obrambeni, vezni i napadači) treba djelovati kao mala cjelina unutar velike cjeline akcije momčadi. Cijela momčad treba djelovati kao skladna cjelina tehnikom, taktikom i strategijom. Samo jedan krivi potez jednog igrača može značiti katastrofalne posljedice za akciju. KRŠENJE PRAVILA LAŽNOG MANEVRA PRI KRILNOM NAPADU. Primjerice, da

ostanemo pri krilnom napadu, ako cijela momčad izvodi laži manevar prema desnoj strani igrališta i navlači suparnika, onda je KATASTROFALNA POGREŠKA ako čak i samo jedan igrač ostale široko lijevo, ne daj Bože duboko (ili ako se bek potpuno iracionalno zaleti naprijed i time zatvor prostor lažnog manevra vjerujući da se otvara što u stvari ne čini). Naime, on tada na sebe veže igrača suparnika koji pokriva prostor i njega i ne postoji prostor za stvarni manevar i akcija ne može uspjeti. Dinamo to redovito čini jer očito trener ne razumije temeljnu taktiku.

Dakako, imanje igre se kod najvećih momčadi pokazuje u beskrajnim nijansama. Ne radi se tu o tome ima li momčad igru ili nema, nego je li ostvarila veći ili manji sklad u izvođenju akcija i tu finese mogu odlučiti, ali finese mogu postojati samo ako su finese standardnih akcija. Nijansa je uvijek nijansa neke boje. Svakako postoji načelni uzorak ili špranca krilnog napada i kada momčad izvodi akciju vrlo blisko uzorku kaže se da je akcija „školska“ ili da to u ovo vrijeme tj. doba godine ilustriramo načinom na koji skija Ivica Kostelić – to je skijanje koje je najbliže uzorku skijanja. No, postoje i nebrojene varijacije tog uzorka. I kao što je teško reći je li neka boja primjerice više smeđa/smečkasta ili crvena/crvenkasta, što na koncu nije važno osim ako to ne spada na srž posla, ipak takva nijansa, sama po sebi nevažna, uz ostale „nijanse“ (po sebi sporedne sitnice) cjelinu akcije krilnog napada čini osebujnom i

3

specifičnom za tu momčad. Po tome prepoznajemo momčad, po igri. Na koncu to igru čini zabavnom, dinamičnom i pametnom i neponovljivom. I tako druge akcije i tako cjelinu igre. I tada je suparniku teško, tada je igra zabavna, neponovljiva, puna novosti i iznenađenja i na koncu konca lijepa i interesantna za sudjelovanje i praćenje. Ovome ne postoji nadomjestak. Možda postoji utjeha kao vrsta komfora (comfort istovremeno kao komfor i utjeha ili komfor kao utjeha). No ako je nešto komforno i samim time utješno to ne znači da to može biti zamijenjeno s nečim što spada na srž stvar. To uvijek ostaje samo nadomjestak. Zamijeniti nadomjestak s nečim važnim znači sebe-obmanu. Ne velim da u slučaju GNK Dinama osvajanje 1. HNL nije važno. Jest. No, to će biti osvajanje prvenstva s par individualnih poteza, pogrešaka suparnika itsl. Ništa spektakularno, lijepo i spomena vrijedno što se tiče igre. Ali to je na koncu samo vrsta utjehe u odnosu na ispadanje iz LP, na ne ostanak u Europi i na ispadanje iz nacionalnog kupa.

Koja je reza? Kakva je bila tekma?

Rezultat je posljedica igre. Igra nikad nije posljedica rezultata. Uspjeh bez igre je uvijek povremen i rezultat je slučajnosti i spleta okolnosti (pogrešaka suparnika, terena, suca, itsl.) Uspjeh kao rezultat igre je stvar truda, napora, uigravanja ali i radosti i veselja sudjelovanja u „lijepoj igri“. Rezultati mogu biti bolji ili lošiji i dobro je da su takvi jer inače bi natjecanje bilo izvjesno, tj. ne bi bilo neizvjesno što je važna oznaka svake igre (pa čak i života). Rezultati se mijenjaju i ovise o mnogo više čimbenika osim o samoj taktici i strategiji momčadi na terenu. No, igra ostaje. Ne znam kako vi, no ja se uz igrače voljenog kluba i reprezentacije, sjećam rezultata, poteza, okolnosti susreta itsl., ali prije svega se sjećam mnogih lijepih akcija koje su bile lijepe jer su bile uigrane, jer su bile osebujne, jer su bile izvedene pametno, s promjenom ritma i tempa, tehnički besprijekorne, jer su bile neizvjesne i jer su bile zabavne. Takve akcije uvijek izmame ushićenje, sreću i osmjeh i zbog toga će mi uvijek biti urezane u pamćenje nakon što se više neću moći sjetiti niti imena igrača, ni suparnika, ni datuma utakmice, ni bilo čega drugog. Ljepota cjeline akcije, morfologija kretanja svih igrača i lopte, nadigravanje suparnika i po mogućnost lijep zgoditak kao neki dijelovi tog uzorka u stvari ostaju u sjećanju (kao kad netko kaže nešto poput „da sjećam se da je akcija bila po desnoj strani, da su vezni odvukli bekove, da se lijevo krilo savršeno otvorilo za dijagonalno parabolično dodavanje za centaršut...“). Dinamo možda ne samo zbog toga što nema igru, ali zasigurno uglavnom zbog toga nije uspješan. Jer nema igru nema niti publike na tribinama. Jer nema igru nema niti rezultata. I na koncu su svi tužni, razočarani, čak i ljuti na sve oko sebe pa i na sebe same, rezignirani i ne znaju što učiniti. Znaju doduše da nešto treba učiniti. Dinamo konkretno treba novog trenera koji će uigrati momčad i zatim sjesti mirno na klupu tijekom utakmice i uživati u tome kako momčad samostalno, odgovorno, zrelo, pametno i lijepo igra. Uživat će kada vidi da i igrači uživaju. Da to čine s vicem i osmjehom na licu koliko god teško, mukotrpno ili rezultatski nepovoljno bilo. I istovremeno profesionalno i odgovorno. I to je iako malo, ipak sasvim dovoljno da se publika vrati na tribine i počne ponovno uživati u igri. Ako uz to dođu i rezultati kao posljedica igre tim bolje. Ako ne, ne. C'est la vie!

Eto, to po mom skromnom mišljenju znači „imati igru“ u nogometu i to je ono što temeljno nedostaje Dinamu. Nedostatak igre nije sitnica. To je važna ako ne i najvažnija stvar. Dakle, ne radi se ovdje o sitnicama koje su sitnice pri čemu nema cjeline čije su one sitnice (npr. lopta nije htjela u gol). Ovdje se radi o nečem vrlo važnom za dugoročni opstanak kluba a što na prvi pogled nema veze s opstankom kluba. Nadam se kako sam pokazao da ipak ima.

Kristijan Krkač

4