Dijalog [godina 13, broj 3; 2007.]

8/13/2019 Dijalog [godina 13, broj 3; 2007.]

http://slidepdf.com/reader/full/dijalog-godina-13-broj-3-2007 1/197



DIJALOG 3 (2007)Časopis za filozofiju i društvenu teoriju

Izdavač:

CENTAR ZA FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA ANUBIH (CFI)Sarajevo, Bistrik br. 7, tel. 20 60 34, 21 09 04, fax. 20 60 33E-mail Centra: [email protected] časopisa: [email protected]

Savjet časopisa:ARIF TANOVIĆ – predsjednik Savjeta i direktor Centra za filozofska istraživanjaVLADIMIR PREMEC – član CFIJASMINKA BABIĆ-AVDISPAHIĆ – član CFISADUDIN MUSABEGOVIĆ – član CFI

Glavni i odgovorni urednik:UGO VLAISAVLJEVIĆ – član CFI

Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:SULEJMAN BOSTO – član CFI

Tehnički sekretar:FATIMA K IRLIĆ

Lektor i korektor:S NJEŽANAĆERIĆ

Računarska obrada

ZLATKO EMINAGIĆ Časopis izlazi tromjesečno

Žiro račun Dijaloga je:ANUBiH 1610000010720063Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo

Za izdavača:ARIF TANOVIĆ

Tiraž

300 primjerakaŠtampa:Maunagić

Na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 02-15-7189/02 časopis je oslobođen plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga

Zahvaljujemo se Fondaciji za izdavaštvo/nakladništvo Sarajevo na dodijeljenimsredstvima. Također se zahvaljujemo na donaciji Ministarstvu nauke i obrazovanja iMinistarstvu kulture i sporta Vlade Kantona Sarajevo



Sadržaj

Uvod

Referencija i njene zagonetke Guido Küng – Nova vrsta prosuđivanja filozofskih stajališta.........................7

P. F. Strawson – O referiranju ...................................................................... 21

Hilary Putnam – Problem s referencijom.....................................................44

Politička moć i politička zajednica

Svjetlana Nedimović – Zajednica činjenja:

Poimanje političke zajednice u djelu Hannah Arendt ..............69 Marijan Krivak – Što je to “biopolitičko stanje“? ........................................92

Mensur Kustura – Politička moć i problem upravljanjakompleksnim socijalnim sistemima .......................................109

Odgonetanje kolektivnih zločina

Jasna Balorda – Uloga alteriteta, stereotipiranja i dehumanizacijskih procesa u realizaciji kolektivnih zločina ................................133

Ismet Dizdarević – Crte ličnosti počinitelja krivičnih djela........................148

Intervju

Intervju sa Jean-Luc Nancyjem – Budućnost filozofije..............................175

Prikazi

Nijaz Ibrulj – Muhamed Filipović: Filozofski eseji.Sarajevo: Prosperitet, 2007. ...................................................185

Nevad Kahteran – Suhrawardijeva iluminacionistička filozofija...............190Tonč i Valentić – Rat kao najveći kulturni događaj.....................................194



Referencija i

njene zagonetke



Guido Küng

Nova vrsta prosuđivanjafilozofskih stajališta1

Budući da različitim ontologijskim stajalištima egzaktno odgovarajurazličiti jezici, naime jezici u kojima su vrijednosna područ ja varijabli

svagda ograničena na model odgovarajućeg ontološkog svijeta, otvara se

nova mogućnost njihovog prosuđivanja, neka vrsta pragmatičkog testa: akose neki ontološki nazor želi uzeti ozbiljno, on se mora podvrgnuti dokazuda je jezik koji mu odgovara dovoljan da bi se bavili znanošću. U narednomizlaganju stoga najprije želimo istražiti položaj ekstenzionalizma koji je stime u vezi, a potom, kao drugo, govoriti o šansama nominalizma.

α) I NTENCIONAIZAM I EKSTEZIONALIZAMQUINE posebno naglašava razliku između intencionalizma i ekstenzion-

alizma, strogo razlikujući dvije vrste semantičkih teorija: teoriju označavanja(theory of reference) koja je sadržana u ekstenzionalnom jeziku, a kojoj uosnovi leže izrazi kao što su ‘istinito’, ‘označavati’, itd, i jednu takozvanuteoriju značenja (theory of meaning ) koja primjenjuje neki intencionalni

jezik, u kojoj se pojavljuju izrazi kao što su ‘značajno’, ‘sinonimno’, ‘ana-litično’, ‘nužno’, ja vjerujem da’, i t.d.2 Kao što smo vidjeli (upor. pogl 7.) pitanja sinonimije i analitičkih sudova pretpostavljaju razumijevanje inten-zionalnih sadržaja.

Intenzionalnost nekog jezika se, formalno gledano, očituje u slijedećoj

okolnosti: dok u nekom ekstenzionalnom jeziku izrazi koji imaju istu ek-stenziju – to znači pod koju spadaju iste individue (kao na primjer izrazi‘čovjek’ i ‘dvonožac bez perja’) – mogu neogrančeno biti nadomješteni je-dan drugim a da se pri tome ne mijenja istinosna vrijednost iskaza – u nekomintenzionalnom jeziku jedno takvo nadomještanje može voditi od istinitogdo lažnog iskaza. Na primjeru iskazâ: ‘Hans vjeruje da su neke životinjedvonošci bez perja’ i ‘Hans vjeruje da su neke životinje ljudi’ – jedan iskazmože biti istinit a drugi lažan, radi se o intenzionalnim iskazima.

1 Iz knjige: GUIDO KÜNG, Ontologie und logische Analyse der Sprache. Eine Untersuchung zur zeitgenosischen Universaliendiskussion, Springer-Verlag, Wien 1963, str. 116- 128

2 Upor. QUINE, W.V From a logical point of view, Cambridge, Mass., 1953



DIJALOG8

Dok QUINE teoriju označavanja ocjenjuje kao dostojnu povjerenja (poseb-no zahvaljujući radovima TARSKOG3 koji su za tu teoriju utemeljujući), on

prema teoriji značenja – koja pretpostavlja razumijevanje intenzija – gajiduboko nepovjerenje i nastoji da bez nje iziđe na kraj. Doduše, ekstenzi-onalni jezik je značajnim dijelom položio gore spomenuti test da se dokažedovoljnim za formuliranje priznatih znanstvenih rezultata. On je, naime, do-voljan da se izgrade matematičke teorije: svi veliki sistemi koji su skiciraniza utemeljenje matematike, kao što su FREGEOVI, WHITEHEAD-RUS-SELOVI I LESNIEWSKIJEVI (LESNIEWSKI), napisani su u ekstenzion-alnom jeziku. Ipak, kako je spomenuto (upor. pogl. 7) intenzionalna pitan-

ja u vezi sa fundiranošću relacija i sinonimije izraza, neprestano tvrdogla-vo ulaze u prvi plan. Rasprava o takozvanoj tezi ekstenzionalnosti koju je

CARNAP hipotetički postavio već 1934, po kojoj se iskazi nekog neeksten-zionalnog sistema uvijek mogu (bez gubitka informacije) prevoditi u iskazeekstenzionalnog sistema, stoga uvijek iznova dobiva na aktualnosti.4

NELSON GOODMAN koji se kao uvjereni nominalist mora dvostru-ko skeptično suprotstaviti rastrošno bogatoj ontologiji intencionalizma,

sa svog je stajališta objavio dva važna priloga u kojima pokušava dati

ekstenzionalistički kriterij za sinonime izraza i za takozvanu mogućnost

projiciranja predikata, koja je srodna sa Carnapovom fundiranošću.5

Kriterij za sinonimiju izraza baziran je na tvrdnji “Dok je jasno da razlika uznačenju (meaning) dvaju termina ‘ P ’ i ‘Q’ nije uvijek praćena razlikom u nji-hovoj ekstenziji, ja smatram da je /razlika/ uvijek praćena razlikom u ekstenzijiizvjesnih termina koji su različiti od ‘ P ’ i ‘Q’.”6 Tako, na primjer, sve slike jed-noroga nisu i slike Kentaura, to znači, ekstenzije ‘slike jednoroga’ i ‘slike Ken-taura’ su različite, premda je ekstenzija ‘jednoroga’ jednaka ekstenziji ‘Kentau-ra’, naime prazna. GOODMAN stoga definira: “Dva izraza imaju isto značenjeonda i samo onda ako niti njihove vlastite ekstenzije niti ekstenzije složenicakoje iz njih nastaju dodavanjem identičnih proširenja, nisu različite; to znači,

3 Upor. Posebno TARSKI, A., Pojecie prawdy w jezykach nauk dedukcyjnych. Prace Towar- zystwa Naukowego Warszawskiego, wudzial 3. Njemački: Der Wahrheitsbegriff in der formali-sierten Sprachen, Studia philosophica 1, 261-405 (1935). English u: TARSKI, A., Logic, seman-tics, matamatematics. Papers from 1923 to 1938., Oxford; i kao uvod: TARSKI, A., Semanticconception of truth. Philosophy and phenomenological Research 4, 341 – 375. Novo izdanje uLINSKY, L., (priređivač), Semantics and the philosophy of language, Urbana, Ill. 1952.

4 Upor. CARNAP, R ., Logische Syntax der Sprache, Wien 1934.; Isti autor: Introduction to semantics, Cambridge, Mass. 1942; Meaning and nesessity, drugo izdanje, Chicago 1947.

5 Upor GOODMAN, N., On likeness of meaning. Analysis 10, 1-7. 1949. Pretisak u Linsky

L., (Herausgegeber), Semantics and the Philosophy of language, Urbana Ill. 1952.; Good-man, N., Fact, fiction and forecast , Cambridge, Mass 1955.

6 Upor GOODMAN, N.,. On likeness of meaning. Analysis 10, 1-7. 1949. Pretisak u LIN-SKY L., (Herausgegeber), Semantics and the Philosophy of language, Urbana Ill. 1952



GUIDO K ÜNG 9

ako oni /izrazi/ imaju iste primarne i sekundarne ekstenzije. Iz ove definici-

je se svakako ispostavlja to da različite riječi uopće nikada nemaju tačno istoznačenje! Tako izrazi ‘momak’ i ‘neoženjen muškarac’, koji se obično smatraju sinonimima, pokazuju različite sekundarne ekstenzije, budući da, na primjer,slijedeća rečenica, ‘momak, koji nije neoženjen muškarac’ (ova rečenica nijenikakav konkretni fizički objekt!) pripada ekstenziji ‘opisa momka’ ali ne ek-stenziji ‘opisa nekog neoženjenog muškarca’. Stoga kod Goodmana na mjestoapsolutne sinonimije dolazi relativni stupanj sličnosti značenja.

Određeni korisni stupanj sinonimije dade se definirati, na primjer, slijedećim modi-ficiranjem gore spomenutog kriterija: dva izraza su sinonimna

mod onda i samo onda ako

imaju iste primarne i iste važne sekundarne ekstenzije. Ovdje se kao nevažne zanemar-uju ekstenzije u odnosu na sve takve složenice za koje važi da odgovarajuće složenice

za dva proizvoljna izraza koji su u njih umetnuti, uvijek imaju različite ekstenzije.(upor. GOODMAN, On some differences about menaing , Analysis 13, 90-96).

Problem fundiranosti predikata kod Goodmana se nije, kao kod Car-

napa, pojavio u promišljanju pitanja kako se karta neke relacijske mreže pripisuje zbiljnosti; on je, naprotiv, do problema došao pri istraživanju in-dikativnog postupka u vezi sa pitanjem takozvane mogućnosti projiciranja(koje je u tom postupku središnje pitanje).7 Na primjer, na temelju do sada

postignutih iskustava i u suglasju sa znanstvenom praksom, može se post-

aviti slijedeća hipoteza, to jest, projicirati u budućnost:(1) ‘Svi smaragdi su zeleni (grün)’.

Ali kako stvar stoji sa hipotezom:

(2) ‘Svi smaragdi su grue’,

gdje se ‘grue’ može definirati:

‘grue’ = df , ‘grün (geen/zeleni) do 31. decembra 1965. a nakon toga plavi /blau(blue)’?

(2) je tačno kao i (1) osnaženo svim dosadašnjim iskustvima. Ipak, ni jedanznanstvenik (2) neće smatrati onim što se može projicirati.

Razlog očito leži u tome da ‘grue’ u suprotnosti sa ‘grün” (zeleno) ima

slučajni, nasumično sklepani smisao. Ipak, koji kriterij se dade navesti, premakojem bi se moglo odlučiti da li neka riječ ima neki dovoljno jedinstven smis-ao da bi se mogao projicirati? Goodman nije zadovoljan odgovorom da se tomože odlučiti jednostavnim uvidom u intenzionalni sadržaj dotične riječi; onzahtijeva neki ‘opipiljiviji’ kriterij.

7 O slijedećem upor, GOODMAN, N., Fact, fiction and forecast , Cambridge, Mass 1955., po-sebno str. 74 i 79 i naredna. Treba osobito naglasiti da ovdje iz ove sadržajno bogate knjigeizdvajamo samo jedan argument iz obilja drugih.



DIJALOG10

Jedan takav negativni kriterij da se riječ ‘grue’ diskvalificira kao općevažećiznanstveni termin, izgleda da, na primjer, čini tvrdnja da definiens riječi koja

je u pitanju sadrži konkretnu vremensku odredbu (‘31. decembar 1965.’).Ipak, isti argument mogao bi se uvesti i protiv normalnog predikata ‘zelen’(grün) koji se može projicirati. Jer, kao što se ‘grue’ dade definirati pomoću‘grün’ (zeleno) i ‘blau’ (plavo) i pomoću oznake datuma, tako se i ‘grün’(zeleno) može definirati na osnovu ‘grue’, ‘bleen’ i navođenjem datuma. (Zaorijentaciju onim čitateljima kojima je ostalo uskraćeno da budu odgojeni zaupotrebu Goodmanovih oznaka za boje: ‘bleen’ znači koliko i ‘plavo do 31.decembra 1965. a poslije toga zeleno’). Definicija glasi posve paralelno:

‘grün’ (zeleno) = ‘grue do 31. decembra 1965. a poslije toga bleen’.

Goodman svoj kriterij konačno zasniva na činjenici da se ‘uljudni’ (well- behaved), fundirani predikati kao što su ‘zeleno’ (grün), odlikuju time dasu sufaktički u toku dosadašnje znanstvene prakse sve više i više ‘ušančili’(entrentched)8, to jest izborili čvrsto mjesto u znanstvenom vokabularu. Onskicira kako bi neka metoda mogla biti pronađena da bi se odredio stupanj‘ušančenosti’ (entrenchment) nekog predikata.Tada bi se mogućnost pro-

jiciranja mogla čitati na visini tog stupnja.GOODMAN je svjestan da se svako ne bi zadovoljio pukim čitanjem

faktičke mogućnosti projiciranja; da možemo biti u iskušenju da dalje pita-

mo za objašnjenje: zbog č ega se zapravo jedan određeni predikat ušančio aneki drugi nije.9 On ipak ne vjeruje da to pitanje vodi daljim plodonosnim re-zultatima. Rješenje neke filozofske zadaće za njega leži u tome da neka jošneodređena slutnja, kao ona o predikatima, biva nadomještena kriterijem kojiu svim važnim slučajevima regulira primjenu odgovarajuće terminologije (na

primjer, riječi ‘sinonim’ ili ‘ono što se može projicirati’) i toj terminologijitime prvi put daje tačan (premda samo ekstenzionalan!) smisao.

β) PLATONIZAM I NOMINALIZAMOznaka ‘platonizam’ koja je danas gotovo u cijelosti zamijenila oznaku

‘platonovski realizam’, u opticaj je došla prije svega u povodu diskusije

koju su matematičari vodili u vezi sa naukom o skupovima. Tako P. BER- NAYS10 razlikuje različite stupnjeve ekstenzionalnog platonizma: apsolut-ni, umjereni (restreint) i konstruktivni platonizam.

8 GOODMAN, N., Fact, fiction and forecast , Cambridge, Mass 1955, str. 95.

9 GOODMAN, N., Fact, fiction and forecast , Cambridge, Mass 1955, str. 98.

10 BERNAYS, P., Sur le platonisme dans les mathématiques. L’ Enseignement mathématique 34, 52-69.



GUIDO K ÜNG 11

Apsolutni platonizam pretpostavlja ne samo egzistenciju apstraktnih en-titeta, to jest, klasa (skupova), klasa klâsa itd, nego također vjeruje da svi tientiteti tvore zatvorenu sveukupnost, totalitet. Taj nazor je ležao u osnovi

prvoj naivnoj izgradnji nauke o skupovima, ipak otkriće antinomija (upor. pogl. 5. c. str 61) dokazalo je tobožnji intuitivni kao protivrječan: nikakvafiksirana sveukupnost svih matematičkih entiteta ne može dati nikakvu za-tvorenu klasu svih klasa.

U ontološkom modelu, u svijetu umjerenog platonizma, klase se stogauređuju u jednu hijerahiju (koja ne ukazuje ni na kakav završetak), u hijer-arhiju sve viših tipova klasa: razlikovanje umjerenog od apsolutnog platon-izma, gledano u svjetlu tradicije, predstavlja novo otkriće nauka o analogiji:termin ‘klasa’ ne imenuje univokno entitete iste razine nego entitete koji se

moraju stupnjevati u bitno druk čije razine. Ekvivoknost (ili ambiguity) kojarazdvaja različite razine, svakako nije posve bez-odnosna nego sistematska:relacije između entiteta jedne određene razine relacije između entiteta nekedruge razine, pokazuju zajedničke crte, različite razine su usprkos njihovoj

bitnoj različitosti povezane određenim odnosima: ‘klasa’ je analogan ter-min.11 To otkriće predstavlja važno obogaćenje nauka o analogiji, jer mod-erne teorije klasa, odnosno nauka o skupovima, oblikovane su u jednom

visoko razvijenom tehničkom jeziku i tako nude primjere analogija kakvinikad u tradiciji nisu bili raspoloživi sa takvom tačnošću.

Danas se raspravlja o mnogim različitim formama umjerenog platoniz-ma, pri čemu važnu ulogu igra prije svega razlika između konstruktivnog inekonstruktivnog. Nekonstruktivni model umjerenog platonizma može se,na primjer, pozvati na ponovnu primjenu jednog takozvanog quasi-kom-

binatornog procesa12: sa svakom sveukupnošću entiteta svagda je dana i

najbliža viša sveukupnost svih kombinatorno mogućih klasa tih entiteta

[upor. gore spomenuti primjer klasa (a), (b), (c), (a,b), (b,c), (a,c), (a,b,c) koje su oblikovane na osnovu individua a,b,c ]. Proces tvorbe klasa zove

se quasi-kombinatorni, jer počinje od jedne sveukupnosti koja se sastoji od beskonačno mnogo entiteta (na primjer, od sveukupnosti svih ne-negativnihcijelih brojeva), tako da se u jednom koraku ispostavlja jedna sveukupno-st (koja se više ne može efektivno iskombinirati) neprebrojivo beskonačnomnogo klasa tih entiteta. Nasuprot tome, konstruktivni modeli su skromniji,oni daju prostora samo za klase koje se efektivno mogu izgraditi, na primjer

11 O izjednačenju ,systematical ambiguity” ( der “Principia Mathematica” /“Principa metema-tike”/) i analogije upor. BOCHENSKI, J.M., On analogy. The Thomist 11, 1948, 474 – 497

1(na njemačkom: BOCHENSKI J.M., Logisch-philosophische Studien, Freiburg 1959.)12 BERNAYS , P., Sur le platonisme dans les mathématiques. L’ Enseignement mathématique

34; upor. i McNAUGHTON, R., Axyomatic systems, conceptual shemes, and the consisten-cy of mathematical theories. Philosophy of Science 21, 1954., str. 71 i naredna.



DIJALOG12

pomoću takozvanih predikativnih definicija13, i stoga ne sadrže nikakve

ukupnosti sa neprebrojivo beskonačnim brojem (kardinalni broj) entiteta.Među matematičarima jedan takav konstruktivni platonizam zastupa prijesvega škola intuicionista.

Školu je 1907 osnovao L.E.J. BROUWER (*1881). Kompetentne uvode u tajinteresantni pravac mišljenja, koje ovdje nažalost na možemo tačnije slijediti, predstavljaju posebno HEYTING 1934, BROUWER 1952, HEYTING 1955I HEYTING 1956.BROUWEROV intuicionizam je spoznajnoteorijski često uspoređivan sa

konceptualistič kim nazorima kantovstva (upor. BETH, 1955, str. 150. i na

drugim mjestima). Quine 1953, str. 14, str.127 i naredne, ovu liniju razvija daljesuprotstavljajući konstruktivne sisteme kao konceptualističke, nekonstruktivnimsistemima kao platonovskim. Sadržaj razlikovanja koje je intendirano spoznaj-no-teorijskom oznakom ‘konceptualizam’, ipak je pomalo nejasan: ne može se jednostavno raditi o suprotnosti između tvorevina koje je proizveo spoznajnisubjekt i objektivno prisutnih entiteta, jer se intuicionizam ne bavi samo faktič ki

izgrađ enim entitetima, nego i takvim kod kojih se može navesti samo meto-da po kojoj bi se oni “principijelno” mogli izgraditi. Na primjer, vjerovatno ne postoji čovjek kojemu je pošlo za rukom da za svoga kratkog života faktičkiizgradi broj 1010 (10) koji se “principijelno može konstruirati” i kojeg su stogaintuicionisti bez daljnjeg prihvatili.QUINE stoga govori i o pukoj “metafori napredujućeg stvaranja” (mata-

phor of progressive creation) pa kaže i: “Bilo bi pogrešno pretpostavljati data metafora zbilja opravdava klase (that this metaphor really accounts for theclasses), ili da klase odbacuje; jer ne postoji nikakva naznaka za to kako bi sekonceptualističko kvantificiranje o klasama moglo opisati bilo kojem jednos-tavnijem i ontološki nedužnijim jezikom (notation)”. Razlikovanje konstruk-tivno – nekonstruktivno primarno je ontološko, ne spoznajno-teorijsko, i pred-stavlja razdiobu platonizma.

Dok platonovski jezik entitete vrijednosnih područ ja njihovih varijab-

li uzima iz različ

itih razina jednog od spomenutih platonovskih modela, do-tle nominalistič ki jezik sa entitetima koje taj jezik pretpostavlja ostaje takoreći u “prizemlju” tih hijerarhija: on kvantificira samo o jednom univoknom

područ ju individua (uključujući individue koje su mereološki “sastavljene”od individua); odlučujuće je da se ne pojavljuju nikakve klase tih individua.

Odlukom za određenu ontološku strukturu, za nominalistički ili za jedanod platonovskih modela, još nije utvr đeno sa kojim entitetima doživljenezbiljnosti treba identificirati entitete te strukture. Tako se najprije čini da ne

postoje nikakva ograničenja u vezi sa time šta se u nekom sistemu konsti-

tucije (upor. pogl. 2) treba smatrati individuom. Obično se naginje ka tome

13 Upor. pogl. 5, c, str. 63.



GUIDO K ÜNG 13

da se takozvani partikularni entiteti, kao na primjer fizički predmeti, proma-traju kao individue. Ipak, može se pokušati da se entiteti koji se uobičajenooznačavaju kao apstraktni i koji se uklapaju u višu razinu nekog platon-

ovskog sistema, promatraju kao individue. Tako smo prethodno (pogl. 5, b, str. 60) već vidjeli kako je Russel kvalitete (Qualia) kao individue ili st-vari shvatio kao platonovske klase kvaliteta (Qualia). Zacijelo, šta god dase može smatrati klasom, izgleda da se također može promatrati kao indi-vidua; samo, u jednom određenom sistemu isti entitet doživljene zbiljnostinikad se ne može istodobno promatrati kao klasa i kao individua.14

Možda će se izvjesne ontološke klasifikacije entiteta doživljene zbiljnosti uusporedbi sa drugima jednom moći dokazati kao prirodnije, odnosno, kao jed-nostavnije. Ipak, s obzirom na oskudno iskustvo koje imamo u odnosu na grad-

nju sistema konstitucije i u odnosu na primjenu predikata ‘jednostavnije’15, da-nas se još ne može dati tehnički zasnovan odgovor na ovu pretpostavku.

Moderni strukovni izraz ‘nominalistički’ time je, kako posebno naglašavaGOODMAN, primjenjiv na sisteme koji posve različite entitete uzimaju

kao osnovne individue.16 Tako on, na primjer, spominje četiri moguće vrstenominalističkih sistema konstitucije:

1. Partikularističko-fizikalne sisteme koji fizičke stvari uzimaju kao os-novne individue.

2. Partikularističko-fenomenalističke sisteme koji fenomenalne konkret-nosti, na primjer takozvane elementarne doživljaje, uzimaju kao osnovneindividue.

3. Realističko-fizikalne sisteme koji fizička svojstva stvari uzimaju kaoosnovne individue.

4. Realističko-fenomenalistički sistemi, koji fenomenalne kvalitete uzim-aju kao individue.17

Ako neki partikularistički (odnosno realistički) sistem želi što je moguće višeudovoljiti svakodnevnim iskazima u prirodnom jeziku i istovremeno u prihvaćanju

nedefiniranih predikatskih znakova biti što je moguće više štedljiv, onda se pos-

14 GOODMAN u BOCHENSKI-CHURCH-GOODMAN, str. 17/18: “whatever can be con-structed as a class can indeed be constructed as an individual.”

15 Upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str. 59/ 60,Goodman N., Fact, fiction and forecast , Cambridge, Mass 1955. a kao uvod u problem pri-

je svega, Goodmann, N., The test of somplicity, Science 128, 1958, 1064-1069.

16 Pod “osnovnim individuama” nekog sistema konstitucije razumijemo one individue koje suosnovne jedinice (basic units) sistema. Osnovne jedinice nekog sistema su oni entiteti koji-

ma se pripisuje jedan od nedefiniranih predikata sistema. Upor. GOODMAN, N., The struc-ture of appearence, Cambridge, Mass. 1951. str. 86.

17 GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951. str. 101 i naredna,str. 143 i naredna.



DIJALOG14

tavlja zadaća da se na što je moguće ekonomičniji način definiraju predikati, kao:‘jest neki kvalitet’ (odnosno: ‘jest neki konkretum’) – koji su primjenljivi na odre-đene nominalističko-mereološke ili platonovsko-klasnoteorijske konstrukcije;

GOODMAN tu zadaću naziva ‘problemom apstrakcije’ (odnosno, ‘problemom

konkrecije’) (upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge,Mass. 1951. str. 110-113, str. 160-172). Ako je taj problem riješen onda se na-dalje unutar dotičnog sistema u analogiji sa uobičajenom jezičkom upotrebomdaju definirati predikati ‘apstraktno’, ‘konkretno’, ‘partikularno’, ‘opće’ (‘univer-zalno’) (upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass.1951. str. 199-202; ti strogo sistematski definirani predikati pokazuju se uosta-lom kao mnogo više nijansirani od predikata koji se uobičajeno primjenjuju usvakodnevnom filozofskom jeziku). To, na primjer, znači da je neka mereološkaindividua nekog partikularističkog sistema, čiji naziv u sistemu fungira kao pri-

jevod naziva iz svakodnevnog jezika ‘kvalitet crveno’, dobiva u sistemu definira-ni predikat ‘apstraktno’,. Sa našeg ontološkog stajališta tu individuu kao i sve in-dividue ipak označavamo kao konkretne. Nasuprot tome, sve klase označavamokao apstraktne, premda im se u nekom sistemu konstitucije, na primjer u sistemukoji stvari definira kao klase kvaliteta, može pripisati predikat ‘konkretno’ .Postoji, dakle, dvostruki problem univerzalija: 1. Zadaća da se unutar nekogsistema neki predikat definira ‘općenito’, 2. Pitanje koje se “iz vani” upravlja na sistem, kako funkcioniraju njegovi predikatski znaci, da li se, na primjer,radi o pravim nazivima apstraktnih klasa.

Budući da je najveći broj logističkih sistema koji su do sada primijenjeniu praksi bio sačinjen u platonovskom jeziku, QUINE i GOODMAN su pod-robno istražili mogućnosti kako bi neki platonovski sistem mogao biti preob-likovan na uskoj nominalističkoj osnovi.18 Svaki platonovski jezik sadrži nekinominalistički jezik kao parcijalni jezik, a ipak uz to dopušta iskaze sa kvan-tificiranim predikatskim znacima. Zadaća se, dakle, sastoji u tome da se za tespecifično platonovske iskaze otkrije po mogućnosti jednakovrijedna formu-

18 QUINE, W. V., On universals, The Journal of Symbolic Logic 12, 74 – 84. 1947. GOODMAN, N., i QUINE W.V., , Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic12, 1947, 105-122. GOODMAN N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, po-sebno str. 33 i naredna; QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953,

pogl 6. Takozvani “nominalistički” sistemi R.M. MARTINA (upor. MARTIN, R. M., a Homo- genous system of formal logic, The Journal of Symbolic Logic 8, 1943, str. 1-23; MARTIN,R.M., A note on nominalism and recursive functions, The Journal of Symbolic Logic 14, 1949,str. 27-31; MARTIN, R.M., A note on nominalistic syntax. The Journal of Symbolic Logic 14,1949a, 226/ 227. ; MARTIN, R.M., On virtual classes and real numbers, The Journal of Sym-

bolic Logic 15, 1950, str. 131 -134. ; MARTIN, R.M., i WOODGER, J.H., Toward an inscrip-tional semantics, The Journal of Symbolic Logic 16, 1951, str. 191-203), nisu pravi, to jest nisunominalistički u GOODMAN-QUINE-ovom smislu ( upor. MYHILL, J.R., Besprechung vonMartin 1949 i MARTIN 1949a, The Journal of Symbolic Logic 15, 1950, str. 153.), budući da

pokazuju originalni ali nominalistički neprihvatljivi “postupak” kvantifikacije (ancestral quan-tification, upor. MARTIN, R. M., a Homogenous system of formal logic, The Journal of Sym-

bolic Logic 8, 1943, str. 4); također MARTIN prihvaća beskonačno mnogo individua.



GUIDO K ÜNG 15

lacija u nominalističkoj terminologiji. Kako je QUINE pokazao19 iskazi teorijeklâsa koja se vraća na konač ni broj individua i koja je stupnjevana po teoriji ti-

pova, mogu se smatrati skraćenicama iskaza (sadržanih u nominalističkom jezi-ku) o tim individuama. Pri tome, pak, broj tih individua ne smije biti identičansa brojem svih individua koje se uopće pojavljuju u svijetu, budući da iskaziteorije moraju biti sastavljeni od jednog još većeg broja znakova te stoga, da

bi mogli egzistirati, pretpostavljaju postojanje dodatnih individua.Ipak, platonovski sistemi su normalno ionako izgrađeni na beskonačnom

broju individua, u kojem slučaju na raspolaganju ne stoji nikakva global-na metoda prevođenja u nominalistički jezik. Ali, ipak se u konkretnim

pojedinačnim slučajevima često može otkriti nominalistički nadomjestakza platonovske iskaze. Kao što je GOODMAN pronašao, postoji put koji

u nekim slučajevima vodi ka željenom cilju: može se pokušati da se pla-tonovski iskazi o klasama nadomjeste iskazima o mereološkoj cjelini i dase umjesto teorije klasa izgradi takozvani kalkil individua (upor. pogl. 8. b,str. 89). Iz obilja materijala izdvojimo samo dva primjera na kojima poseb-no jasnim postaju očite mogućnosti i ograničenja postupka.

U prvom primjeru radi se o definiciji odnosa “predaka” (ancestor-).20

Jedna takva definicija dopušta da se neki važni predikat individua svede

na neki drugi predikat individua, što je od odlučujućeg značaja sa stajalištaštedljivosti. Po sebi bi ipak bilo posve dopustivo oba predikata u nekomnominalističkom sistemu uzeti nedefinirane jedan pored drugog, oba – kaosinkategorematički predikatski znaci – u nominalističkim očima zacijelo ne

prelaze preko onog što je dopustivo. Utoliko više iznenađujuće ovdje možena prvi pogled izgledati da nominalistička formulacija neke definitorne pov-ezanosti između dva takva predikata, pričinjava posebne teškoće.

Razmotrimo, dakle, kako se relacijski predikat ‘predak’ može definira-ti pomoću relacijskog predikata ‘roditelj’. (‘ x roditelj y’, kaže koliko i ‘ x jeotac ili majka y-na’.) Prema FREGEU definicija se, po teoriji klasa, može

formulirati na slijedeći način:a predak b = df

a ≠ b ⋅ (x) { b € x ⋅ (y) (z) (z € x ⋅ yroditeljz ⊃ y € x) ⊃ a € x },

to znači, ‘a’ je predak ‘b’ tačno onda ako je a različito od b, i ako za svaku kla-su važi x ‘da ako je b element od x a svi roditelji elemenata od x jesu elementiod x, onda je a element od x.’

19 OUINE, W.V., On universals. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, str. 74 – 84.20 Prema GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The

Journal of Symbolic Logic 12,1947, 108/ 109.; GOODMAN N., The structure of appearen-ce, Cambridge, Mass. 1951, str 40.



DIJALOG16

Nasuprot tome, nominalistički oblik glasi:

a predak b = df a ≠ b ⋅ ( ∃ u)(aroditelju) ⋅ ( ∃ w)(wroditeljb)⋅ (x) { bdiox ⋅ (y)(z)(zdiox) ⋅ yroditeljz ⊃ ydiox) ⊃ adiox},

to znači, ‘a je predak od b tačno onda ako je a različito od b i ako a ima dijete,i ako b ima oca ili majku , i ako za sve mereološke individue x važi da ako je b dio od x a svi roditelji dijelova od x jesu dijelovi od x, onda je a dio od x’.

Kako se može vidjeti definiens je ovdje proširen uvjetom

( ∃u)(aroditelju) ⋅ ( ∃w)(wroditeljb)

Time se osigurava da su a i b tačno određeni pojedinci a ne recimo pra-vi mereološki dijelovi nekog čovjeka i ne mereološki isječci iz više ljudi.Relacijski predikat ‘predak’ time tačno odgovara takvim individuama kojesu po shvaćanju teorije klâsa elementi klase x.

Važan nedostatak navedene nominalističke definicije sastoji se u tome

da se ona ne može kao definicija po teoriji klâsa općenito prenijeti sa ljud-skih odnosa porijekla na svaki odnos prema “precima”. (S obzirom na svakidvoznamenkasti relacijski predikat ‘R’ svagda postoji predikat – “prethod-nik” koji svakoj individui pripisuje one individue koje su lancem R-odnosa

povezane sa spomenutom individuom). Navedena nominalistička definicija,naime, ima željeni uspjeh samo onda ako se radi o nekom R-odnosu u kojemu

svaka individua pokazuje barem jedan dio koji joj nije zajednički ni sa kak-vim “prethodnikom”. Ako je, na primjer, n “nasljednik” neke individue m, n je pravi dio od m a m “prethodnik” od n, tada bi se n pogrešno uračunalo u“prethodnike” od m. Općevažeća nominalistička shema definicije predikata-”prethodnika” do sada nije pronađena usprkos svim nastojanjima.

Drugi primjer kojeg ovdje treba spomenuti spada u područ je numeričkihiskaza: on se tiče nominalističkog formuliranja prividno tako jednostavnihrečenica kao što je ‘Ima više pasa nego mačaka’.21 Kad se promisli koliko

je duboko platonovska logicistička definicija brojeva kao određenih klâsa,onda se ipak ne možemo čuditi ako se ovdje pojave posebno tvrdoglave

teškoće.Kao i u prvom primjeru ove teškoće mogli bi zanemariti ako ne bi preza-

li od jednog prekomotnog shvaćanja nedefiniranih predikata. Jer, rečenica‘Ima više A-a nego B-a’, tada bi se mogla na trivijalan način formulirati

nominalistički:

(x) {(y)(Ay v By ⊃ ydiox) ⊃ ima više A –a nego B-a kao dijelova x},

21 GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal ofSymbolic Logic 12, 1947, 109 – 111; GOODMAN, N., The structure of appearence, Cam-

bridge, Mass. 1951, str. 36-39.



GUIDO K ÜNG 17

to znači: ‘Za sve x: ako za sve y važi da ako je y A ili je y B, onda je y diood x, onda x kao dijelove ima više A –a nego B-a’. Ali, svakom paru kon-stanti (kao što su ‘A’ i ‘B’ ) mora se uvesti slijedeći predikat (kao što je ‘kaodijelove ima više A –a nego B-a’), što je izvanredno neekonomično.

Jedna strategijski korisnija vrsta postupka nasuprot tome nastoji izaći nakraj sa jednim predikatom koji se istovremeno može primijeniti u mnoštvu

pojedinačnih slučajeva, na primjer sa relacijskim predikatom ‘veći je od’.Pomoću toga se mogu definirati predikati ‘jednako je velik kao’ i ‘dio jeA-B’ (GOODMAN. ‘is a bit’):

a je jednako veliko kao b = df ∼ a je veće od b⋅ ∼ b je veće od a,

to znači: ‘a je jednako veliko kao b, ako a nije veće od b a b nije veće od a’.a je dio A-B = df

(∃ y) { a je jednako veliko kao y ⋅ ( Ay v By ) ⋅ ( z ) ( Az v Bz) ⊃ ∼ z veće je od y) },

to znači, na primjer: ‘a je dio pasa-mačaka onda i samo onda ako je a jed-nako veliko koliko i najmanja životinja koja je pas ili mačka’. “Ima više

pasa nego mačaka”, može se sada prikazati kao:

(x) { (s)(pas s ⊃ ( ∃ t) (tdios ⋅ t je dio pasa-mačaka ⋅ tdiox)) ⊃ ⊃ ( ∃ )((u)

mač kau ⊃ ( ∃ v)(vdiou) ⋅ v je dio pasa-mačaka ⋅ vdioy)) ⋅ x je veće od y) },

to znači: ‘Za svaku mereološku cjelinu koja sadrži dio pasa-mačaka svakoga psa, postoji manja mereološka cjelina koja sadrži dio pasa-mačaka svake mačke’.

Na isti način se mogu prikazati i iskazi kao što su ‘Ima više okruga negokantona’ i ‘Ima više telefonskih mrežnih grupa nego kantona’ (u jednoj

mrežnoj grupi mogu biti ujedinjeni dijelovi različitih švicarskih kantona). Navedena metoda funkcionira sve dok se niti A-ovi niti B-ovi međusobnone preklapaju, sve dok možemo biti sigurni da u uspoređenim mereološkim

cjelinama ni jedan jedini A-B-dio na zastupa dva različita A ili dva različi-ta B. Metoda se jednom promjenom može poopćiti dotle da je primjenljivau svakom slučaju u kojemu svako A zauzima jedan dio koji nije zajednič-ki ni sa kakvim drugim A, a svako B zauzima jedan dio koji nije zajednič-ki ni sa kakvim drugim B.22 Metodu koja za proizvoljne A i B navodi izrazkao što je “Ima više A-ova od B-ova, trebalo interpretirati nominalistički,nasuprot tome nije (još nije?) pronađena.

22 Najprije, samo moramo ‘je jedan dio A-B’ zamijeniti predikatom koji odgovara dijelovimakoji su jednako veliki koliko i najmanji od upravo spomenutih dijelova, i kao drugo, for-mulirati odredbu da jedan jedini takav dio u mereološkim cjelinama koje treba usporediti,nikad ne smije zastupati dva različita A ili dva različita B.



DIJALOG18

U cjelini, iz ovih primjera se dade razabrati da ozbiljan trud može ot-kriti put kako neki inače platonovski formulirani iskaz o konkretnim indi-viduama može biti shvaćen nominalistički, i da se u nekim vježbama i sobzirom na uštedu nedefiniranih temeljnih znakova, mogu postići uspjesi.Ipak, nominalističke metode ne daju se na isti jednostavan način poopćitikao njihove platonovske suprotnosti. Vjerovatno će buduća istraživanja

postići dalje napretke, ali čini se da je potrebno iskristalizirati izvjesne, zanominalizam nesavladive granice.

U navedenim primjerima radi se o iskazima u kojima se matematički

izrazi (također i odnos – “prethodnik” je zacijelo temeljni u matematici,

na primjer, s obzirom na brojne nizove) primjenjuju na konkretne predm-ete. Pravi matematički izrazi, naprotiv, u uobičajenoj interpretaciji govore

o brojevima, to jest o entitetima koji se uobičajeno smatraju apstraktnim predmetima – barem ako se, na primjer, fizičke stvari posmatraju kao in-dividue (upor. o tome str. 121 i naredna) – i koje kao takve za nominalistumoraju biti neprihvatljive. Sve dok se radi toga na nađe nikakva druga in-terpretacija, samo ostaje – gledano nominalistički – izlaz da se matematičkeformule promatraju kao predmeti jedne znakovne igre i kao računaljka, dase upotrebljava kao neinterpretirani kalkil.

Već u matematičkom pravcu formalizma23 kojeg je osnovao, postav-

ljen je zahtjev da se matematika aksiomatizira i da se formalni sistem kojise ispostavlja istraži čisto kao takav, ne uzimajući u obzir njegovu inter-

pretaciju. Naročito se težilo dokazu neprotivrječnosti, dokazu da nije izve-diva svaka proizvoljna formula. Taj se pravac stoga često označavao kao“nominalistički”24, ipak neopravdano. Jer, znaci formaliziranog sistema ovd-

je su predmet intuitivne teorije višeg reda, takozvane metamatematike. Aona, da bi mogla sadržavati dokaz neprotivrječnosti formalizirane matema-tike, mora biti barem konstruktivno platonovska.

Ali, ako nominalist želi opisati sintaksu nekog kalkila, onda on za to mora

konzekventno primijeniti svoj nominalistički jezik; ukoliko on, na primjer,fizičke stvari shvaća kao individue, onda se u vrijednosnom područ ju varijabli smiju pojaviti samo konkretni natpisi (inscriptions, tokens, marks) a nerecimo opći izražajni oblici (expressions, types) (“marksism”). O tome kakosu natpisi oblikovani, treba govoriti samo pomoću “sinkategorematičnih”

23 Upor, HILBERT, D., Über dei Grundlagen der Logik und der Arithmetik. Verhandlungen

des Dritten Internationalem Mathemetiker-Kongresses in Heidelberg vom 8. bis 13. August1904, Leipzig 1905, str. 174 -185. ; HILBERT, D., i P. BERNAYS, Grundlagen der Mathe-matik, 2. Bände, Berlin 1934 -1939.

24 Vidi između ostalog QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953, str. 14.



GUIDO K ÜNG 19

predikata. GOODMAN i QUINE su podrobno istražli ovo pitanje i poka-zali kako je moguća izrada nominalističke sintakse.25

Ali, pri tom, nominalistički postupak nailazi na osobito ograničenje:

on mora uzeti u obzir to od koliko je predmeta sastavljen fizikalni univer-zum! On se može baviti samo faktički postojećim natpisima a oni, narav-no, ne mogu obuhvaćati više članova nego što u svijetu postoji najmanjihfizičkih entiteta. Također, posebno važi da se jedan takav nominalistički

iskaz može smatrati skraćenjem nekog drugog iskaza ili teoremom koji jeizveden iz nekog drugog iskaza, samo onda ako takav drugi iskaz faktički postoji u svijetu.26 Jedna platonovska sintaksa, naprotiv, ne treba brinuti bu-dući da može govoriti ne samo o izražajnim oblicima koji su realizirani učinjenično postojećim natpisima nego, zahvaljujući tvorbi klâsa, raspolaže

beskonačnim svijetom u kojemu se za sve moguće kombinacije temeljnihznakova jezika pojavljuju odgovarajući apstraktni entiteti.

O upotrebljivosti platonovskih i nominalističkih jezika zaključno se možereći slijedeće, što je istodobno jednako pragmatičkoj prosudbi metafizičkihshvaćanja koja su povezana sa tim jezicima:

1. Jezik koji odgovara apsolutnom platonizmu je protivrječan.2. Nominalistički jezik može reći začuđujuće mnogo, budući da su

dopušteni proizvoljni “sinkategorematički” predikatski izrazi. Uz to, u

mnogim slučajevima dade se ekonomičnije oblikovati broj nedefiniranih te-meljnih znakova. Ipak, mogući putovi još su malo istraženi, pa izgleda dase ocrtavaju bitne granice. Ali, nedostatak nominalizma se prije svega sas-toji u tome da matemetiku može promatrati samo kao neku računaljku.

3. Izgleda da najveću prednost ima umjereni platonovski jezik, pa ipakse jasno ne može uvidjeti tačan način na koji se treba ograničiti apsolut-ni platonizam.

QUINE koji misli vrlo “tolerentno” i pragmatično, u ovom stanju st-

vari ne stoji na nominalističkom stajalištu nego se zalaže za kompromis

koji dopušta jedan što je moguće više ograničeni platonizam.27 GOOD-MAN, naprotiv, ima strožiju filozofsku savjest: “Znanstvenik može prim-ijeniti konstrukcije platonovskih klâsa, kompleksne brojeve, proročanstvagledanjem u utrobu ili kakav god čarobnjački trik (claptreppery) ako mis-

25 GOODMAN, N., i QUINE, W.V., , Stepps toward a constructive nominalism. The Journalof Symbolic Logic 12, 1947, str. 112 i naredna.

26 QUINE W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12,

1947., str. 83/84 ; GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominal-ism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, str. 106.

27 QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953 , str. 173/ 74 ; QUINE,W.V., Word and Object, Cambridge Mass. – New York, 1960, str. 243, 269.



DIJALOG20

li da mu to pomaže da postigne željene rezultate. Ipak, to što on proizvoditada postaje sirovim materijalom za filozofe čija je zadaća da iz svega togaiskopa neki smisao: da to razjasni, da pojednostavi, da objasni da interpreti-ra razumljivim riječima. Praktični znanstvenik obavlja poslove, filozof pakvodi knjigovodstvo. Nominalizam je ograničenje koje filozof sebi nameće

jer osjeća da inače zbilja ne može razumjeti (make real sense) šta mu je

ponuđeno.”28 Pri tome GOODMAN ukazuje na, usprkos svemu, postignuteuspjehe u pogledu na nominalističke konstrukcije. Tako, na primjer, čak

postoje polazišta za jedno ekonomično nominalisitičko ovladavanje iskaz-ima sa predikatima oblika.29

S njemačkog preveo: Sulejman Bosto

APSTRAKT:

Eine neue Art der Beurteilung philosophischer StandpunkteGuido Küng

Da verschiedenen ontologischen Standpunkten exakt unterschiedene

Sprachen entsprechen, bei denen die Wertbereiche der Variablen je auf dasModell der entsprechenden ontologischen Welt beschränkt sind, so ergibt

sich eine neue Möglichkeit ihrer Beurteilung, eine Art von pragmatischemTest: Will eine ontologische Ansicht ernst genommen werden, so muß sieunter Beweis stellen, daß die ihr entsprechende Sprache ausreicht, um Wis-senschaft zu betreiben. Wir wollen deshalb im Folgenden zuerst die dies-

bezügliche Stellung des Extensionalismus untersuchen und dann zweitensauf die Chancen des Nominalismus zu sprechen kommen.

28 BOCHIENSKI. J. M., a. CHURCH und N. GOODMAN, The Problem of universals. A sym- posium. Notre Dame, Ind (deutsche Übersetzung des Beitrags von BOCHIENSKI u: Bo-chénski J.M., Logisch-philosophische Studien, Freiburg 1959). str. 28.

29 GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str. 203. i naredna.



Peter Frederick Strawson

O referiranju

I

Veoma često koristimo izraze određene vrste da bismo ukazali ili refer-

irali na neku pojedinačnu osobu ili na pojedinačni objekt ili događaj,mjesto ili proces, u cilju činjenja onoga što bismo jednostavno opisali kao

davanje iskaza o toj osobi, o tom objektu, mjestu, događaju ili procesu. Ovajću način korištenja izraza nazvati njihovom “jedinstvenom referirajućom

upotrebom”. Klase izraza koji se najčešće koriste na ovaj način su: pokaznezamjenice u jednini (“ovo”, “ono”), vlastita imena (npr. “Venecija”, “Napo-leon”, “John”), lične i bezlične zamjenice u jednini (“on”, “ona”, “ja”, “vi”,“ono”) i fraze koje počinju sa određenim članom kojeg prati imenica, određena

ili neodređena, u jednini (npr. “stol” /the table/, “starac” /the old man/, “kraljFrancuske” /the King of France/). Svaki izraz bilo koje od ovih klasa možese pojaviti kao subjekt onoga što bi se tradicionalno smatralo kao singularna

subjekatsko-predikatska rečenica; oni bi, pojavljujući se na taj način, služilikao primjer one upotrebe o kojoj želim da raspravljam.

Ne želim reći da izrazi koji pripadaju navedenim grupama nemaju drugu

upotrebu osim ove o kojoj želim da raspravljam. Naprotiv, očigledno je da je imaju. Očigledno je da bi svako ko bi iskazao rečenicu “Kit je sisavac”/The whale is a mammal /, upotrebljavao izraz “kit” /the whale/ na sasvimrazličit način od načina na koji bi ga upotrebljavao neko ko bi bio u prili-ci da sa ozbiljnošću izgovori rečenicu: “Kit je udario u brod” /The whale

struck the ship/. U prvoj rečenici neko o

čigledno ne ukazuje, dok u drugojrečenici očigledno ukazuje, na nekog određenog kita. No, ako kažem: “Na-

poleon je bio najveći francuski vojnik” / Napoleon was the greatest French

soldier /, onda bih trebao upotrebljavati riječ “Napoleon” da bih ukazao naneku određenu individuu, ali ne bih trebao upotrebljavati frazu “najveći fran-

cuski vojnik” /the greatest French soldier / da ukažem na neku individuu,nego da kažem nešto o individui na koju sam već ukazao. Bilo bi prirodnoreći da sam upotrebljavajući ovu rečenicu govorio o Napoleonu i da je onošto sam rekao o njemu bilo to da je on bio najveći francuski vojnik. Ali, nar-

avno, mogao sam upotrijebiti izraz “najveći francuski vojnik” da ukažem naneku individuu; npr. to bi učinio rekavši: “Najveći francuski vojnik je umro

u progonstvu” /The greatest French soldier died in exile/. Dakle, očito je da



DIJALOG22

bar neki izrazi koji pripadaju klasama na koje sam ukazao mogu imati up-otrebe drugačije od onih o kojima sa nestrpljenjem želim da raspravljam.Druga stvar koju ne želim da kažem je da u bilo kojoj datoj rečenici nika-da nema više od jednog izraza upotrebljavanog na način koji predlažem zaraspravu. Naprotiv, očito je da može biti više nego jedan način. Npr. bilo bi

prirodno reći da sam, pri ozbiljnoj upotrebi rečenice “Kit je udario brod” /The whale struck the ship/, govorio nešto i o određenom kitu i o određenom

brodu, da sam upotrebljavao svaki od pomenutih izraza “kit” /the whale/ i“brod” /the ship/ da ukažem na određeni predmet ili drugim riječima da sam

upotrebljavao svaki od ovih izraza na jedinstveni referirajući način. Ipak,uglavnom ću usmjeriti svoju pažnju na slučajeve gdje se neki izraz upotri-

jebljen na ovaj način pojavljuje kao gramatički subjekt rečenice.

Smatram da je ispravno reći da je Russellova Teorija opisa /Theory of Descriptions/, koja se odnosi na posljednje četiri grupe izraza koje sam

pomenuo gore (npr. na izraze oblika “tako-i-tako” /the so-and-so/, još uvijek široko prihvaćena među logičarima kao ona koja daje ispravan načinupotrebe ovih izraza u običnom jeziku. Na prvom mjestu želim pokazatida ova teorija, posmatrana na ovaj način, u sebi utjelovljuje neke funda-mentalne greške.

Na koje pitanje ili na koja pitanja o frazama oblika “tako-i-tako” je Teori-

ja opisa bila načinjena da dā odgovor? Mislim da bi se bar jedno od ovih pi-

tanja moglo pojaviti u sljedećem obliku. Pretpostavimo da neko sada izgov-

ora rečenicu: “Kralj Francuske je mudar” /The king of France is wise/. Niko

ne bi rekao da je ova rečenica, koja je bila izgovorena, besmislena. Svako bi

se složio da je značenjska. Ali svako zna da ne postoji sadašnji kralj Fran-cuske. Jedno od pitanja zbog kojeg je Teorija opisa bila napravljena da dā odgovor, bilo je pitanje: kako neka rečenica kao “kralj Francuske je mu-dar” može biti značenjska čak i kada nema ništa što odgovara opisu koji ona

sadrži, npr. u ovom slučaju ništa što odgovara opisu “Kralj Francuske” /The

king of France/? A jedan od razloga zbog kojeg je Russell smatrao važnimdavanje ispravnog odgovora na ovo pitanje je što je smatrao važnim poka-zivanje tog drugog odgovora koji bi mogao biti dat kao pogrešan. A ovajodgovor za koji je on smatrao da je pogrešan i kojemu je s nestrpljenjemželio pružiti neku alternativu, mogao bi biti izložen kao zaključak jednogod dva navedena pogrešna argumenta. Nazovimo rečenicu “Kralj Francuske

je mudar” rečenicom S . Onda je prvi argument kako slijedi:

(1) Fraza “kralj Francuske” je subjekt rečenice S.

Stoga (2) ako je S značenjska rečenica, S je rečenica o kralju Francuske.Ali (3) ako ni u kom smislu ne postoji kralj Francuske, ova rečenica ne govorini o čemu i stoga nije o kralju Francuske.



PETER FREDERICK STRAWSON 23

Stoga (4) pošto je S značenjska rečenica, mora u nekom smislu (u nekom svijetu) egzistirati (ili subzistirati) kralj Francuske /the king of France/.

A drugi argument je slijedeći:

(1) Ako je S značenjska rečenica, ona je istinita ili lažna.(2) S je istinita rečenica ako je kralj Francuske mudar, a lažna ako kralj Fran-cuske nije mudar.(3) Ali iskaz o tome da je kralj Francuske mudar i iskaz o tome da kralj Fran-cuske nije mudar su jednako istinite samo ako postoji (u nekom smislu, u nekom

svijetu) nešto što je kralj Francuske.Konačno (4) pošto je rečenica S značenjska, iz toga slijedi isti zaključak kaoi ranije.

Ovo su očigledno sasvim pogrešni argumenti i, kao što i očekujemo,

Russell ih odbacuje. Postulat svijeta neobičnih entiteta, kojima /the/ kraljFrancuske pripada, narušava, kako on kaže, “taj osjećaj za stvarnost, koji

bi trebao biti sačuvan čak i u najapstraktnijim istraživanjima”. Činjenicada Russell odbacuje ove argumente je, ipak, manje interesantna od obi-

ma u kojem on, odbacujući njihov zaključak, prihvata veći značaj nji-

hovih principa. Dozvolite da označim frazu “kralj Francuske” /the king of

France/ kao frazu D. Zatim, mislim da Russellovi razlozi za odbacivan-

je ova dva argumenta mogu biti sumirani na sljedeći način. Greška se jav-

lja, on kaže, iz mišljenja da je D, koji je zasigurno gramatič ki subjekt odS , takođe logič ni subjekt od S . Ali, D nije logični subjekt od S . Ustvari S ,iako gramatički ima singularni subjekt i predikat, nije logički subjekatsko-

predikatska rečenica uopšte. Propozicija koju ona izražava je složena vrstaegzistencijalne propozicije, čiji dio može biti opisan kao “jedinstveno eg-zistencijalna propozicija”. Da bismo izložili logičku formu propozicije,

moramo ponovo napisati rečenicu, u logički primjerenoj gramatičkoj for-mi; na taj način da zavaravajuća sličnost između S i rečenice koja izražavasubjekatsko-predikatsku propoziciju nestane, i mi bismo trebali biti sigur-ni naspram argumenata kao što su oni loši koje sam prethodno istakao. Pri-

je nego što se osvrnemo na detalje Russellove analize rečenice S , primijeti-mo šta njegov odgovor, kako sam ga već naveo, čini se implicira. Izgledada njegov odgovor implicira da u slučaju rečenice koja je slična rečenici Su tome (1) da gramatički ima subjekatsko-predikatsku formu i (2) da njengramatički subjekt ne referira ni na šta, onda je jedina alternativa njenoj be-

smislenosti to da ona ne bi trebala stvarno (logički) biti uopšte subjekatsko-

predikatska nego neke sasvim druge forme. Na ovakav način prikazano, ovo

izgleda da implicira da, ako ima nekih rečenica koje su autentično subjeka-tsko-predikatske forme, onda sama činjenica o tome da su one značenjske,da imaju značenje, osigurava da postoji nešto na što se referira logičkim (i



DIJALOG24

gramatičkim) subjektom. Nadalje, izgleda da Russellov odgovor implicirada postoje takve rečenice. Stoga, ako je istina da neko može biti zavedengramatičkom sličnošću rečenice S s drugim rečenicama u promišljanju da

je ona logički subjekatsko-predikatske forme, onda sigurno moraju postojati druge rečenice gramatički slične S -u, koje su subjekatsko-predikatskeforme. Pokazati ne samo da Russellovi odgovori naizgled impliciraju ovezaključke nego i to da je on prihvatio barem prva dva, dovoljno je da serazmatra šta on kaže o klasama izraza koje naziva “logički vlastita imena” i

suprotstavlja ih izrazima kao što je D, koje on naziva “konačnim opisima”.O logički vlastitim imenima Russell kaže ili implicira sljedeće:

(1) Da se ona i samo ona mogu pojaviti kao subjekti u rečenicama koje su čistosubjekatsko-predikatske forme.

(2) Da je neki izraz, iako namijenjen da bude logičko vlastito ime, besmislen,ukoliko ne postoji pojedinačan objekt uz koji stoji: stoga znač enje takvog iz-raza jeste pojedinačni objekt koga izraz označava. Da bi nešto uopšte bilo ime,dakle, ono mora nešto označavati.

Lako je vidjeti da ako neko vjeruje u ove dvije propozicije, onda je jedini

način za njega da sačuva značenje rečenice S da porekne da je ona logičkisubjekatsko-predikatska rečenica. Uopšteno možemo reći da Russell prepoznaje samo dva načina na koji rečenice, koje iz njihove gramatičke struk-

ture izgledaju da se odnose na pojedinačnu osobu ili individualni objekat idogađaj, mogu biti značenjske:

(1) prvi je taj da bi njihova gramatička forma trebala navoditi na krivi zaključak

u pogledu njihove logičke forme, i da bi one trebale biti analizirane, poput S ,kao posebne vrste egzistencijalne rečenice;(2) drugo je da bi njihov gramatički subjekt trebao biti logičko vlastito ime, čije

značenje je individualni predmet koji ono označava.

Mislim da je Russell neupitno u krivu u ovom i da rečenice koje su

značenjske i koje po

činju sa izrazom koji se upotrebljava na jedinstvenoreferirajući način ne spadaju ni u jednu od ove dvije klase. Izrazi upotreblja-

vani na jedinstveno referirajući način nisu nikada logička vlastita imena niti

deskripcije, ukoliko nazvati ih “deskripcijama” znači da trebaju biti analiz-irane u skladu sa modelom koji je ponudila Russellova Teorija opisa.

Ne postoje logički vlastita imena i ne postoje deskripcije (u ovom smislu).Razmotrimo sada detalje Russellove analize. Prema Russellu, bilo ko,

ko bi tvrdio S tvrdio bi da:

(1) Postoji kralj Francuske.(2) Da ne postoji više od jednog kralja Francuske.(3) Ne postoji ništa što je kralj Franuske i što nije mudro.




Jasno se vide obje stvari, i kako Russell dolazi do analize, i kako muto omogućava da odgovori na pitanje sa kojim smo mi počeli, viz . pitanje:Kako može rečenica S biti značenjska kada nema kralja Francuske? Načindo kojeg je on došao u analizi je očigledno taj da je pitao sam sebe koje bito bile okolnosti u kojima bismo rekli da je neko ko je iskazao rečenicu S

napravio istinitu tvrdnju. I to izgleda prilično jasno, ne želim da polemišem,

da rečenice (1)-(3), gore navedene, zaista opisuju okolnosti koje su mini-malno potrebni uslovi za nekoga ko daje istinitu tvrdnju iskazujući rečenicu

S. Ali, što se nadam da ću pokazati, kazavši ovo nije isto što i kazati da

je Russell dao ispravno tumačenje upotrebe rečenice S ili čak da je dao

tumačenje, iako nekompletno, koje je tačno dokle god se koristi; i zasigur-no nije uopšte isto što i reći da je pruženi model prevođenja ispravan mod-

el za sve (ili za neke) singularne rečenice koje počinju sa nekom frazomoblika “tako-i-tako” /the so-and-so/.

Takođe se jasno vidi kako ova analiza omogućava Russellu da odgov-ori na pitanje na koji način rečenica S može biti značenjska i kada ne pos-toji kralj Francuske. Stoga, ako je ova analiza tačna, svako ko izgovori

rečenicu S u današnje vrijeme bi zajedno tvrdio tri propozicije, od kojih bi jedna (viz. da postoji kralj Francuske) bila pogrešna; pošto je konjunkcijaove tri propozicije, od kojih je jedna netačna, i sama netačna, tvrdnja bi kao

cjelina bila značenjska, ali lažna. Znači, niti jedan od loših argumenata zasubzistirajuće entitete ne bi se mogao primijeniti na takvu tvrdnju.

IIKao korak ka pokazivanju da je Russellovo rješenje njegovog problema

pogrešno i ka pružanju ispravnog rješenja, želim sad da povučem određenedistinkcije. Iz tog razloga ću, kao podsjetnik za ovu sekciju, referirati na iz-

raz koji ima jedinstveno referirajuću upotrebu kao na, kratko, “izraz”; a narečenicu koja počinje sa takvim izrazom kao na, kratko, “rečenicu”. Distink-

cije koje ću povući su prilično grube i sirove i, bez sumnje, teški slučajevi bi mogli biti produkovani što bi pozivalo na njihovo preoblikovanje. Alimislim da će poslužiti mojoj svrsi.

Distinkcije su između:

(A1) rečenice,(A2) upotrebe rečenice,(A3) iskazivanja rečenice,

i, shodno tome, između:

(B1) izraza,(B2) upotrebe izraza,(B3) iskazivanja izraza.



DIJALOG26

Razmotrimo ponovo rečenicu “Kralj Francuske je mudar” /The king of

France is wise/. Jednostavno je zamisliti da je ova rečenica bila iskaza-

na u različitim vremenima od, recimo, početka 17. vijeka i nadalje, za vrijeme vladavine svakog narednog francuskog monarha i jednostavno zamis-liti da je ona takođe bila iskazana tokom kasnijih razdoblja u kojima Fran-cuska nije bila monarhija. Primijetite da je bilo prirodno za mene da govo-rim o “rečenici” /the sentence/ ili “ovoj rečenici” /this sentence/ koja je bilaiskazana u različitim vremenima ovog razdoblja ili, drugim riječima, da bi

bilo prirodno i ispravno govoriti o jednoj te istoj rečenici koja je bila iskaza-na u svim ovim različitim prilikama. U ovom smislu, u kojem bi bilo isprav-no govoriti o jednoj te istoj rečenici koja je iskazana u svim ovim različitim prilikama, želim upotrijebiti izraz (A1) “rečenica” /a sentence/. Postoje, ipak,

očite razlike između različitih prilika upotrebe ove rečenice. Npr., ako jedančovjek iskaže ovu rečenicu u vladavini Luja XIV, a drugi je iskaže u vladavi-ni Luja XV, bilo bi prirodno reći (pretpostaviti) da su oni govorili o različitimljudima i može se smatrati da je prvi čovjek, koristeći ovu rečenicu, dao is-tinitu tvrdnju, dok je drugi čovjek, koristeći istu rečenicu, dao pogrešnu tvrd-nju. Ako, drugim riječima, dva različita čovjeka istovremeno iskažu rečenicu(npr. ako jedan napiše, a drugi izgovori) za vrijeme vladavine Luja XIV, bilo

bi prirodno reći (pretpostaviti) da su obojica govorila o istoj osobi i, u ovomslučaju, koristeći rečenicu obojica su morala dati ili istinitu ili lažnu tvrd-

nju. A ovo ilustruje šta mislim pod upotrebom rečenice. Dva čovjeka koja

izgovore ovu rečenicu, jedan u vladavini Luja XV a drugi u vladavini LujaXIV, imala su drugačiju upotrebu iste rečenice; dva čovjeka koja su iskazalarečenicu istovremeno u vladavini Luja XIV isto su upotrijebili1 istu rečenicu.

Očito u slučaju ove rečenice, i jednako očito u slučaju mnogih drugih, nemožemo govoriti o reč enici kao istinitoj ili pogrešnoj nego samo o tomeda je bila korištena u istinitoj i pogrešnoj izjavi ili (ako se više voli) da iz-razi istinitu ili progrešnu propoziciju. I jednako očito ne možemo govoritio određenoj reč enici da govori o izvjesnoj osobi, jer ista rečenica može bitikorištena u različitim vremenima da govori o sasvim različitim određenim

osobama, nego samo o upotrebi rečenice tako da govori o određenoj os-obi. Konačno bit će dovoljno jasno šta mislim pod iskazivanjem rečenicekada kažem da su dva čovjeka koja su istovremeno izgovorila rečenicu uvladavini Luja XIV napravila dva različita iskazivanja iste rečenice, iakosu na isti način upotrijebili rečenicu.

1 Ovo korištenje riječi “upotreba”je, naravno, različito od (a) tekuće upotrebe u kojoj je “up-otreba” (neke riječi, fraze, rečenice) = (ugrubo) “pravila za korištenje” = (ugrubo) “značenje”;i od (b) moje vlastite upotrebe u frazi “jedinstvena referirajuća upotreba izrazā” u kojoj je“upotreba” = (ugrubo) “način upotrebe”.




Ako sada razmotrimo ne cijelu rečenicu “Kralj Francuske je mudar” nego

onaj njen dio koji predstavlja izraz “kralj Francuske” očito je da možemoučiniti analogne, mada ne i identične distinkcije između: (1) izraza, (2) up-otrebe izraza i (3) iskazivanja izraza. Ove distinkcije neće biti identične;očigledno ne možemo ispravno govoriti o izrazu “kralj Francuske” koji

se koristi za izražavanje istinite i pogrešne propozicije pošto, generalno

govoreći, samo rečenice mogu biti upotrijebljene istinito ili lažno a, jedna-ko tako, samo se upotrebom rečenice, a ne upotrebom izraza samog, možegovoriti o određenoj osobi. Umjesto toga, u ovom ćemo slučaju reći da up-

otrebljavate izraz da ukažete ili da referirate na određenu osobu u isto vr-ijeme upotrebljavajući rečenice da biste o njoj govorili. Ali, očito u ovomslučaju, i u mnogim drugim, za izraz (B1) se ne može reći da ukazuje, ili

referira, na bilo što, više nego što se za reč enicu može reći da je istinita ililažna. Isti izraz može imati različite upotrebe ukazivanja /mentioning-uses/,

dok ista rečenica može biti upotrebljavana za pravljenje iskaza sa različitim

istinosnim vrijednostima /truth-values/. “Ukazivanje” ili “referiranje” nijenešto što čini sam izraz; to je ono što neko može učiniti upotrebom izra-za. Ukazivanje na, ili referiranje na, nešto je karakteristika upotrebe izra-za, baš kao što su “odnositi se na nešto”, i istinito-ili-pogrešno, karakteris-tike upotrebe rečenice.

Sasvim različit primjer može pomoći da učinimo ove distinkcije jasnijim.

Razmotrimo drugi primjer nekog izraza koji ima jedinstvenu referirajućuupotrebu, viz . izraz “ja” / I / i razmotrimo rečenicu “Vruće mi je” / I am hot /.Bezbroj ljudi može upotrijebiti istu rečenicu, ali je logički nemoguće za

dvije različite osobe da učine istu upotrebu ove rečenice ili, ako se više

voli, da je upotrijebe da izraze istu propoziciju. Izraz “ja” može biti isprav-no korišten od (i samo od) bilo koga od bezbroj ljudi da se referira na sebesamog. Kazati ovo znači reći nešto o izrazu “ja”; to je, u nekom smislu, damu se da njegovo značenje. I ovo je vrsta stvari koja se može reći o izraz-

ima. Ali nema smisla reći o izrazu “ja” da on referira na određenu osobu.To je nešto što se može reći samo za određenu upotrebu izraza.

Dozvolite mi da koristim izraz “tip” kao skraćenicu za “rečenicu ili iz-raz”. Ne kažem onda da ima rečenica i izraza (tipova) i njihovih upotreba i njihovih iskazivanja, kao što ima brodova i cipela i pečatnog voska. Kažem

da ne možemo reći iste stvari o tipovima, upotrebama tipova i iskazivan- ju tipova. A činjenica je da mi zaista govorimo o tipovima; i ta zabuna je pogodna da rezultira promašajem da se primijete razlike između onoga štomožemo reći o njima i što možemo reći samo o upotrebi tipova. Skloni smo

tome da smatramo da govorimo o rečenicama i izrazima onda kada govo-rimo o upotrebama rečenica i izraza.



DIJALOG28

To je ono što Russell radi. Uopšteno, a nasuprot Russellu, reći ću ovo.Značenje (u najmanje jednom važnom smislu) je funkcija rečenice i izraza;ukazivanje i referiranje i istina ili laž, su funkcije upotrebe rečenice i izra-za. Dati značenje nekom izrazu (u smislu u kojem koristim riječ) jeste datiopšte smjernice za njegovu upotrebu da referira ili ukaže na određene ob-

jekte ili osobe; dati značenja rečenici znači dati opšte smjernice za njenuupotrebu u davanju istinitih ili lažnih tvrdnji. Ovo ne znači da se govori o

bilo kojoj posebnoj prilici upotrebe rečenice i izraza. Značenje nekog iz-raza ne može biti identifikovano sa objektom koji je korišten, u određenoj

prilici, da na njega referira. Značenje rečenice ne može biti identifikovanosa tvrdnjom koja je korištena, u određenoj prilici, da se načini. Stoga, go-voriti o značenju nekog izraza ili rečenice ne znači govoriti o njihovoj up-

otrebi u određenoj prilici, nego pravilima, običajima, konvencijama kojeupravljaju njihovom ispravnom upotrebom, u svim prilikama, da se refer-ira ili tvrdi. Stoga pitanje o tome da li su rečenica ili izraz smisleni ili nisu nema ništa sa pitanjem da li rečenica, izgovorena u određ enoj prilici, jeste,u toj prilici, korištena da dā istinitu-ili-lažnu tvdnju ili ne, ili da li se izraz,u toj prilici, koristi da referira ili ukaže na bilo šta uopšte.

Izvor Russellove greške je bio to što je mislio da referiranje ili uka-

zivanje, ako se uopšte pojavljuje, mora biti značenje. On nije razlikovao(B1) od (B2); on je miješao izraze sa njihovom upotrebom u određenomkontekstu i tako miješao značenje sa ukazivanjem, sa referiranjem. Uko-liko govorim o mojoj maramici, mogu možda objekt na koji referiram iz-vaditi iz mog džepa. Ne mogu producirati značenje izraza “moja maram-ica” iz mog džepa. Zato što je Russell brkao značenje sa označavanjem,

on je mislio da ako postoje neki izrazi koji imaju jedinstvenu referirajućuupotrebu, koji jesu ono što se čini da jesu (npr. logički subjekt) a ne neštodrugo pod maskom, njihovo značenje mora biti određeni objekt za koji suoni korišteni da referiraju na njega.

Odatle i proizlazi ova problematična mitologija logičnih vlastitih im-ena. Ali ako me neko pita za značenje izraza “ovo” /this/ - nekada Rus-sellov favorizirani kandidat za ovaj status – ja mu ne nudim objekt za kojisam upravo koristio izraz da na njega referiram, u isto vrijeme dodajućida se značenje riječi mijenja svaki put kada se ona koristi. Takođe mu ne

pružam sve objekte za koje je on korišten ili može biti korišten da na njihreferira. Ja objašnjavam i ilustrujem konvencije koje vladaju upotrebomizraza. Ovo je davanje značenja izrazu. To je potpuno drugačije od pokazi-

vanja (u bilo kom smislu) objekta na koji izraz referira; jer ovaj izraz sam po sebi ne referira ni na šta; iako on može biti korišten u različitim prilika-ma da referira na bezbroj stvari. Sada, istini za volju, u engleskom jezi-




ku imamo smisao riječi “značiti” /mean/ u kojem je ta riječ približno jed-naka značenju riječi “implicirati, imati u vidu, misliti, ukazivati ili refer-irati na”, npr. kada neko (nezadovoljan) kaže “ja mislim ti” / I mean you/;ili kada pokažem i kažem: “To je onaj na koga mislim” /That is the one

I mean/. Ali onaj na kojeg sam mislio je nešto sasvim drugo od znač enja

izraza koji upotrebljavam da govorim o njemu. U tom posebnom smisluriječ “značiti”, ljudi su ti koji daju značenje, ne izrazi. Ljudi upotrebljava-

ju izraze da referiraju na određene stvari. Ali značenje nekog izraza nijeskup stvari ili pojedinačna stvar na koju se on ispravno može upotrijebi-ti da bi se na njih referiralo: značenje je skup pravila, običaja, konvencijaza upotrebu ovog izraza u referiranju.

Isto je sa rečenicom: čak još očitije. Svako zna da rečenica “Sto je prekriv-

en knjigama” jeste značenjska i svako zna šta ona znači. Ali ako pitam: “Okojem predmetu govori ova rečenica?”, onda pitam apsurdno pitanje – pi-tanje koje ne može biti postavljano o rečenici, već samo o nekoj upotrebiove rečenice: i u ovom slučaju rečenica nije bila korištena, ona je bila uze-ta samo kao primjer. Znajući šta ona znači vi znate kako se ona pravilnomože upotrebljavati da govori o stvarima: tako znati značenje ove rečenicenema ništa sa znanjem određene upotrebe rečenice da bi ona govorila o

nečemu. Slično, ako pitam: “Da li je ova rečenica istinita ili lažna?”, onda pitam apsurdno pitanje koje nije manje apsurdno ako dodam: “Ona mora biti jedno ili drugo od ovoga, pošto je značenjska”. Pitanje je apsurdno jerreč enica nije niti istinita niti lažna ništa više nego što je o nekom objektu.

Naravno činjenica da je ona značenjska je isto što i činjenica da ona može ispravno biti upotrebljavana da govori o nečemu i da bi neko, koristeći jena taj način, mogao napraviti istinitu ili lažnu tvrdnju. Ja ću dodati da ćeona biti upotrebljavana da načini istinitu ili lažnu tvrdnju samo ako osobakoja je koristi govori o nečemu. Ako osoba koja izgovori to, ne govori nio čemu, onda njena upotreba nije standardna, nego je lažna ili pseudo-up-

otreba: on ne daje niti istinitu niti lažnu tvrdnju, mada on može misliti dato čini. I ovo upućuje na put prema ispravnom odgovoru na zagonetku nakoju Teorija opisa daje fatalno pogrešan odgovor. Bitna stvar je da je pi-tanje o tome da li je rečenica značenjska ili ne sasvim neovisna od pitan-

ja koje može biti postavljeno o njenoj posebnoj upotrebi, viz ., pitanje da li je to njena utvr đena ili iskrivljena upotreba, da li je upotrijebljena da gov-ori o nečemu ili uvjerava ili da služi kao primjer u filozofi ji. Pitanje o tomeda li je rečenica značenjska ili ne jeste pitanje da li postoje takve jezičkenavike, konvencije ili pravila po kojima se ova rečenica može logički up-otrebljavati da govori o nečemu; ono je stoga sasvim neovisno od pitanja otome da li je ona tako upotrijebljena u nekoj posebnoj situaciji.



DIJALOG30

IIIRazmotrimo ponovo rečenicu “Kralj Francuske je mudar”, kao i istinite

i lažne stvari koje Russell o njoj govori.

Postoje najmanje dvije istinite stvari koje bi Russell rekao o ovojrečenici:

(1) Prva je da je ona značenjska, tj. ako bi je neko sad iskazao, on bi iskazaoznačenjsku rečenicu.(2) Drugo je da bi svako ko bi iskazao ovu rečenicu činio istinitu tvrdnju samoako bi zaista u sadašnjosti postojao jedan i samo jedan kralj Francuske, i ako bi bio mudar.

Koje su pogrešne stvari koje bi Russell rekao o ovoj rečenici? One su:

(1) da bi svako ko bi sada iskazao ovu rečenicu činio istinitu ili lažnu tvrdnju i(2) da bi dio onoga što bi on ustvrdio bilo da u sadašnjosti postoji jedan i samo jedan kralj Francuske.

Već sam dao neke razloge za mišljenje da su ove dvije tvrdnje neis-

pravne. Sada pretpostavimo da vam neko zaista kaže u potpuno ozbiljnomtonu: “Kralj Francuske je mudar”. Biste li vi rekli: “To je netačno” /Thatis untrue/? Mislim da je sasvim sigurno da ne biste. Ali zamislite da je onnastavio da vas pita da li mislite da je ono što je on upravo rekao istini-

to ili lažno, da li se slažete ili ne sa onim što je on upravo rekao. Mislimda ćete biti skloni, sa izvjesnim oklijevanjem, da kažete da niste uradili ni jedni ni drugo; ustvari da se pitanje o tome da li je njegova tvrdnja istini-ta ili lažna jednostavno nije ni pojavilo, pošto ne postoji takva osoba koja

je kralj Francuske.2 Mogli biste, ako je on zaista bio ozbiljan (i imao neka-kav dalekom prošlošću smušen izgled), reći nešto kao: “Bojim se da ste viu zabludi, Francuska nije monarhija. Ne postoji kralj Francuske”. I ovo nasdovodi do zaključka da ako je čovjek ozbiljno iskazao ovu rečenicu, njego-vo iskazivanje iste bi u nekom smislu bio dokaz da je on vjerovao da pos-

toji kralj Francuske. Ne bi bilo dokaza za njegovo vjerovanje u ovo, pros-to na isti način na koji je čovjekovo posezanje za svojim kišnim mantilomdokaz njegovog vjerovanja da pada kiša. Ali niti bi ovo bio dokaz za njego-vo vjerovanje u ovo na način na koji bi čovjekovo iskazivanje “Pada kiša”

bio dokaz za njegovo vjerovanje da pada kiša. To bismo mogli postaviti

ovako. Reći “Kralj Francuske je mudar” znači, u nekom smislu te riječi,implicirati da postoji kralj Francuske. A ovo je poseban i neobičan smis-ao riječi “implicirati”. “Implicirati” u ovom smislu sigurno nije ekviva-

lentno “povlačiti za sobom” /entails/ (ili “logi

čki implicirati). A ovo proi-

2 Nakon što je ovaj članak napisan, gosp. Geach se o ovom pitanju jasno odredio u AnalysisVol.10, No. 4, March 1950.




zlazi iz činjenice da kada u odgovaranju na njegovu tvrdnju kažemo (kaošto bismo trebali): “Ne postoji kralj Francuske”, zasigurno ne bismo reklida protivrječimo tvrdnji da je kralj Francuske mudar. Svakako ne kažemoda je to pogrešno. Umjesto toga, dati ćemo razlog da se kaže da se pitanjeda li je ova tvrdnja istinita ili lažna jednostavno i ne pojavljuje.

I ovdje nam distinkcija koju sam ranije povukao može pomoći. Rečenica

“Kralj Francuske je mudar” je svakako značenjska; ali ovo ne znači da je bilo koja njena posebna upotreba istinita ili lažna. Mi je koristimo istinitoili lažno kada je upotrebljavamo da govorimo o nekome; kad, upotrebom iz-

raza, “kralj Francuske” u stvari ukazujemo na nekoga. Činjenica da su ovarečenica, odnosno ovaj izraz značenjski upravo je činjenica da bi rečenicamogla biti upotrebljavana, u određenim okolnostima, da kaže nešto istini-

to ili lažno, da bi izraz mogao biti korišten, u posebnim okolnostima, daukaže na izvjesnu osobu i znati njihovo značenje znači poznavati kakve suto okolnosti. Dakle, kada izgovorimo ovu rečenicu bez da ustvari ukažemona nekoga korištenjem fraze “kralj Francuske”, rečenica ne prestaje biti

značenjska; jednostavno smo ispustili da kažemo nešto istinito ili lažno,

zato što smo propustili ukazati na nekoga ovom posebnom upotrebom tesavršeno značenjske fraze. Ovo je, da tako kažem, patvorena upotreba overečenice i patvorena upotreba ovog izraza; premda možemo (ali i ne mora-mo) greškom misliti da je riječ o ispravnoj upotrebi.

A ovakve patvorene upotrebe nisu nipošto rijetke. Sofisticirano roman-tiziranje, sofisticirano književno prikazivanje,3 zavise od njih. Ako počnemsa “Kralj Francuske je mudar” i nastavim “i živi u zlatnom dvorcu i ima sto-

tinu žena” itd., slušatelj bi me razumio savršeno dobro, a da ne mora pretpostaviti niti da govorim o određenoj osobi niti da dajem pogrešan iskazsa učinkom da je postojala takva osoba koju su moje riječi opisale. (Vrije-di pomenuti da tamo gdje je upotreba rečenica i izraza očito fiktivna, smis-ao riječi “o” se može mijenjati. Kao što je Moore rekao, savršeno je prirod-

no i tačno reći da neke tvrdnje u Pickwick Papers jesu tvrdnje o gospodinuPickwicku. No tamo gdje upotreba rečenica i izraza nije očito fiktivna, tak-va upotreba “o” izgleda manje ispravna; uopšteno govoreći ne bi bilo is-

pravno reći da je tvrdnja bila o gospodinu X ili o tome-i tome /the so-and-so/, ukoliko nema takve stvari ili osobe. Eto upravo tamo gdje postoji opas-

nost da se romantiziranje shvati ozbiljno, mogli bismo odgovoriti na pitanje: “O kome on govori?” sa: “On ne govori ni o kome”; ali, kazavši to, mine govorimo da je ono što on govori laž ili besmislenost.

Ostavljajući otvoreno fikcijske upotrebe po strani, upravo tvrdim da sekorištenjem izraza kao što je “kralj Francuske” na početku rečenice “implici-

3 Nesofisticirana vrsta počinje: “Nekad davno bijaše . . . “.



DIJALOG32

ra”, u izvjesnom smislu te riječi, da postoji kralj Francuske. Kada se upotre-

bljava takav izraz, onda se ne tvrdi jedinstvena egzistencijalna propozicija,niti ono što se kaže ima nju za nužnu posljedicu /entail /. Ali jedna od kon-vencionalnih funkcija određenog člana jeste ta da on ima ulogu signala da

je jedinstvena referencija učinjena – riječ je o signalu, a ne o prikrivenojtvrdnji. Kada započnemo rečenicu sa “takav-i-takav” /the such-and-such/upotreba člana “the” pokazuje, ali ne ustanovljuje, da mi refereiramo, ilito namjeravamo da činimo, na jednu određenu individuu iz vrste “takav-i-takav”. Koja je to određena individua je stvar koju treba odrediti iz kontek-sta, vremena, mjesta ili bilo koje druge okolnosti navedene situacije iskazi-vanja. Dakle, kad god neko koristi neki izraz, pretpostavka je da on misli da

ga koristi ispravno: tako da kada on koristi izraz “takav-i-takav” na jedin-

stveni referirajući način, pretpostavka je da on misli i da postoji neka indi-vidua tih svojstava i da će kontekst korištenja dovoljno determinisati kogaon ima na umu. Koristiti riječ “the” na ovaj način jeste, dakle, implicirati(u relevantnom smislu “implicirati”) da su egzistencijalni uslovi opisani odstrane Russella zadovoljeni. Ali upotrijebiti određeni član “the” na ovaj način

ne znači ustanoviti / state/ da su ovi uslovi ispunjeni. Ako počnem rečenicusa nekim izrazom oblika “tako-i-tako”, pa budem spriječen da kažem više,onda nisam napravio (nedvosmislenu) izjavu / statement / bilo koje vrste alisam možda uspio da ukažem na nekoga ili na nešto.

Jedinstvena egzistencijalna tvrdnja za koju Russell pretpostavlja da jedio svake tvrdnje u kojoj se nalazi jedinstvena referirajuća upotreba izrazaoblika “tako-i-tako” /the so-and-so/ sačinjena je, kako on smatra, iz dvi-

je tvrdnje.Reći da postoji Φ znači reći nešto kompatibilno sa tim da postoji više

Φ-ova; reći da ne postoji više od jednog Φ znači reći nešto kompatibilnosa tim da oni ne postoje. Reći da postoji jedan i samo jedan Φ znači sas-taviti ove dvije tvrdnje. Dosad sam se uglavnom bavio navedenom tvrd-

njom o postojanju, a manje navedenom tvrdnjom o jedinstvenosti. Jedan primjer koji daje naglasak na ovo posljednje će poslužiti da se iznese jas-niji smisao riječi “implicirano” u kome je jedinstvena egzistencijalna tvrd-nja implicirana, ali nije nužno pretpostavljena upotrebom izraza na jedinst-veni referirajući način. Razmotrimo rečenicu “Sto je prekriven knjigama”.Sasvim je izvjesno da se u svakoj normalnoj upotrebi ove rečenice izraz“sto” /the table/ koristi da bi se učinila jedinstvena referencija, npr. da sereferira na jedan sto. Ovo je striktna upotreba određenog člana na način nakoji Russell na str. 30 djela Principia mathematica o upotrebi člana “strik-tno tako da implicira jedinstvenost”. Na istoj strani Russell kaže da će fra-za oblika “(the) tako-i-tako”, ako se striktno upotrebljava, “imati primjenu




samo u slučaju da postoji jedno tako-i-tako, a ne više njih”. Sada je očitosasvim pogrešno da će fraza “(the) sto” u rečenici “(the) sto je pokriven

knjigama”, normalno upotrijebljena, “imati jedino primjenu u slučaju da

postoji samo jedan sto, a ne više njih”. Zaista je tautološki istinito da će, utakvoj upotrebi, ova fraza imati primjenu samo u slučaju da postoji jedansto na koji se referira a ne više njih i da će se podrazumijevati da on ima

primjenu samo u slučaju postojanja jednog stola, a ne više njih, za koji se podrazumijeva da je upotrijebljena da se na njega referira. Upotrijebiti ovurečenicu ne znači tvrditi, ali to (u posebnom smislu o kojem smo rasprav-ljali) znači implicirati da postoji samo jedna stvar koja je i jedno i drugo:i pripada specificiranoj vrsti (sto), i da je na koju govornik referira. To

očigledno ne znači tvrditi ovo. Referirati ne znači reći da se referira. Ka-

zati da postoji ovaj ili onaj sto na koji se referira nije isto što i referiranjena određeni sto. Ne bismo trebali koristiti takve fraze kao “(the) individuana koju referiram” ukoliko ne bi postojalo nešto što se računa u referiranje.(Ne bi bilo smisla reći da ste pokazivali na nešto ukoliko nema toga na što

pokazujete). Dakle, još jednom podvlačim zaključak da referiranje ili uka-zivanje na određenu stvar ne može biti pretočeno u bilo koju vrstu tvrdn-

je /assretion/. Referirati ne znači tvrditi /assert /, mada referirate s namje-rom da iznesete tvrdnju.

Dozvolite mi da uzmem primjer jedinstvene referirajuće upotrebe izra-za koji nije oblika “tako-i-tako” /the so-and-so/. Pretpostavimo da pružimsvoje ruke, pažljivo skupljene prema nekome, govoreći, što ja i činim “Ovo

je jedan fini crveni (predmet)” /this is a fine red one/. Neko, gledajući u

moje ruke i ne vidjevši ništa u njima može reći: “Šta? O čemu govorite?”Ili, možda, “Ali u vašim rukama nema ništa”. Naravno, bilo bi besmislenoda taj neko govoreći to na način “Ali vi nemate ništa u vašim rukama”, ne-

gira ili protivrječ i onome što sam rekao. Dakle “ovo” /this/ ne predstavljaskriveni opis u Russellovom smislu. Niti je to logičko vlastito ime. Jer neko

mora znati šta ova rečenica znači da bi reagovao na gore spomenuti načinna njeno iskazivanje. Upravo zato što je značenje riječi “ovo” neovisno od bilo koje pojedinačne referencije za koju može biti upotrijebljeno, iako nije

neovisno od načina na koji može biti korišteno da referira, mogu ga, kao uovom primjeru, upotrijebiti da tobože referiram na nešto.

Opšta pouka ovoga svega jeste da je komunikacija mnogo manje pitanje

eksplicitnih ili skrivenih tvrdnji nego što to logičari uobičavaju pretpostavi-

ti. Posebna primjena ove opšte pouke za koju sam zainteresiran jeste nje-no apliciranje u slučaju gdje činimo jedinstvenu referenciju. Dio značenjaone vrste izraza koju ovdje razmatram jeste da mogu biti upotrijebljena, uogromnoj raznolikosti konteksta, za činjenje jedinstvenih referencija. A nije



DIJALOG34

nikakav dio njihovog značenja da tvrde su na taj način upotrijebljeni ili dasu uslovi da budu tako upotrijebljeni ispunjeni. Dakle, sasvim značajna ra-zlika koja zahtijeva da se povuče jeste između:

(1) koristiti izraz da bi se načinila jedinstvena referencija i(2) tvrditi da postoji jedna i samo jedna individua koja ima određene karak-teristike (npr. da pripada određenoj vrsti ili da je u određenoj relaciji sa gov-ornikom ili i jedno i drugo).

Ovo je, drugim riječima, razlika između:

(1) rečenica koje sadrže izraz upotrijebljen da ukaže /indicate/ ili pomene ilireferira na određenu osobu ili predmet i(2) jedinstvenih egzistencijalnih rečenica.

Ono što Russell čini jeste to da progresivno asimilira sve više i višerečenica klase (1) u rečenice klase (2) i konsekventno tome stavlja sebe unesavladive teškoće koje se tiču logičkih subjekata i vrijednosti individual-nih varijabli uopšte: teškoća koje su ga konačno dovele do logički katastro-

falne teorije imena, razvijene u djelima Enquiry i Human Knowledge. Taj pristup značenju logičko-subjekatskih izraza koji obezbjeđuje punu potpo-ru Teoriji opisa u isto vrijeme isključuje mogućnost da Russell ikada nađezadovoljavajuće zamjene za one izraze koji počinju sa imeničkim frazama

koje on progresivno degradira iz statusa logičkih subjekata.

4

Neće biti da je, kao što se nekad tvrdi, korijen problema naprosto opčaranost relacije

između imena i nosioca tog imena. Čak ni imena ne dopiru do nemogućegskupa postavljenog kao standard. Prije će biti da se radi o kombinaciji dvije

radikalno pogrešne koncepcije: prvo, propust da se dokuči važnost distink-cije (poglavlje II, gore navedeno) između onoga što se može reći o izrazu išto se može reći o njegovoj određenoj upotrebi; drugo, nemogućnost da se

prepozna jedinstvena referirajuća upotreba izraza kao bezopasna, nužna st-var kakva ona jest, različita ali komplementarna sa predikativnom i askrip-

tivnom upotrebom izrazā. Izrazi koji se de facto mogu pojaviti kao singu-larni (logički) subjekti jesu izrazi klase koju sam naveo na početku (poka-zne zamjenice, imeničke fraze, vlastita imena, zamjenice): reći ovo značikazati da su ovi izrazi, zajedno sa kontekstom (u najširem smislu), ono štoneko upotrebljava da načini jedinstvenu referenciju. Cilj konvencija kojeupravljaju upotrebama ovakvih izraza jeste da zajedno sa situacijom iskazi-

vanja, obezbijede jedinstvenost referencije. Ali da bi se to uradilo, jednom je dosta. Mi nećemo, i ne možemo, dok referiramo, dostići tačku potpuneeksplicitnosti u kojoj se funkcija referiranja više ne izvodi. Ako je aktuel-na jedinstvena referencija učinjena, ako je uopće ima, onda je ona predmet

4 A ovo se dešava uprkos signalu-za-opasnost ove fraze: “obmanjujuća gramatička forma”.




određene upotrebe u određenom kontekstu; značenje upotrijebljenog izra-za jeste skup pravila ili konvencija koje dopuštaju da se takve referencijeučine. Stoga možemo, koristeći značenjske izraze, stvoriti dojam da refer-iramo, u igri ili u mašti, ili pak greškom misliti da referiramo kada ustvarine referiramo ni na što.

Ovo pokazuje potrebu za razlikovanjem dvije vrste (među mnogim

drugim) jezičkih konvencija ili pravila: pravila za referiranje i pravila zaatribuiranje i pripisivanje te za istraživanje prethodno navedenih. Ako pre- poznamo ovu razliku upotrebe kakva ona stvarno jeste, na putu smo da

riješimo brojne drevne logičke i metafizičke zagonetke.Moja posljednja dva poglavlja se odnose, ali samo u najgrubljim crta-

ma, na ova pitanja.

IVJedan od glavnih ciljeva zbog kojeg upotrebljavamo jezik jeste svrha

izražavanja činjenica o stvarima, osobama i događajima. Ako želimo da

ispunimo ovaj cilj moramo imati neki način da preduhitrimo pitanje: “Šta(o kome, o čemu) govorite?”, kao i pitanje “Šta govorite o tome (o njemu,njoj)?” Zadaća da se preduhitri prvo pitanje jeste zadaća referiranja (ili iden-

tifikacije). Zadaća da se preduhitri drugo pitanje jeste atributivna (deskrip-

tivna ili klasifi

katorna ili askriptivna) zadaća. U konvencionalnoj re

čenicina engleskom jeziku koja se koristi da se izjavi ili da se utvrdi činjenica o

nekoj individualnoj stvari ili osobi ili događaju, izvedba ova dvije zadaćemože biti ugrubo ili približno dodijeljena odvojenim izrazima.5 I u takvojrečenici ovo dodjeljivanje izraza njihovim posebnim ulogama odgovara

konvencionalnoj gramatičkoj klasifikaciji subjekata i predikata. Nema ništa

sveto u upotrebi separatnih izraza za ova dva zadatka. Drugi metodi bi mo-gli biti, i jesu, korišteni. Postoji npr. metod iskazivanja jedne rečenice iliatributivne fraze u uočljivom prisustvu objekta na koji se referira; ili onaj

analogni metod sadržan u primjerima poput, na nekom mostu, ispisanihriječi “nesiguran za teretne kamione” ili zalijepljene naljepnice “prva na-grada” na tikvici. Ili se može zamisliti razrađena igra u kojoj se uopšte nekoriste izrazi na jedinstveni referirajući način, ali se kazuju samo jedinst-vene egzistencijalne rečenice, a nastoji se pomoći slušaocu da identificirao čemu se govori gomilanjem zavisnih rečenica. (Opis ciljeva igre pokazu-

je u kojem bi to smislu bila igra: to nije uobičajen način sačinjavanja egzis-tencijalnih rečenica.). Treba ovdje posebno naglasiti dvije stvari. Prva glasi

da neophodnost izvršenja ove dvije zadaće s ciljem utvr

đivanja odre

đenih

5 Zanemarujem odnosne rečenice, jer one zahtijevaju, ne modifikaciju onoga što sam u prin-cipu rekao, nego složeno ulaženje u detalje.




vornikom; ali u slučaju većine izraza koji imaju referirajuću upotrebu ovajzahtjev ne može biti tako precizno određen. Slijedeća, i posve uopštena, ra-

zlika između konvencija za referiranje i konvencija za opisivanje jeste ra-zlika koju smo već utvrdili, viz . da ispunjenje uslova ispravne askriptivneupotrebe nekog izraza jeste dio onoga što je utvr đeno takvom upotrebom.Ali ispunjenje uslova za ispravnu referirajuću upotrebu nekog izraza nijenikad dio onoga što je rečeno, iako je (u relevantnom smislu riječi “implici-

rati”) implicirano takvom upotrebom.Konvencije za referiranje su bile zanemarene ili pogrešno interpreti-

rane od strane logičara. Razloge za ovo zanemarivanje nije teško uvidjeti,iako ih je teško ukratko navesti. Dva od njih su, ugrubo: (1) preokupacijavećine logičara definicijama, (2) preokupacije nekih logičara sa formalnim

sistemima. (1) Definicija, u najpoznatijem smislu, je specifikacija uslovaispravne askriptivne ili klasificirajuće upotrebe izraza. Definicije ne uzim-aju u obzir kontekstualne zahtjeve. Stoga, ukoliko je traganje za značenjem

ili traganje za analizom nekog izraza koncipirano kao traganje za defin-

icijom, neizbježno je zanemarivanje ili pogrešna interpretacija konvencija, izuzev onih askriptivnih. Možda bi bilo bolje reći (jer ne želim se bavi-ti donošenjem uredbi o “značenju” ili “analizi”) da su logičari propustili

primijetiti da su problemi upotrebe širi od problema analize i značenja. (2)Uticaj preokupacije matematikom i formalnom logikom se jasnije vidi (neuzimajući skorašnje primjere) u slučaju Leibniza i Russella. Konstruktor ka-

lkulusa, koji se nije bavio činjeničnim tvrdnjama niti se to od njega tražilo, pristupa primijenjenoj logici sa predrasudom. Prirodno je da bi on trebao pretpostaviti da bi tipovi konvencija, sa čijom adekvatnošću u jednom polju

je on dobro upoznat, trebali biti stvarno adekvatni, kada bi se samo mog-lo vidjeti kako, u sasvim drugačijem polju – u polju tvrdnji o činjenicama.Stoga imamo Leibniza koji očajno žudi da jedinstvenost jedinstvenih refer-

encija načini predmetom logike u užem smislu i Russella koji očajno žudi

da uradi istu stvar, na različit način, i to kako za implikaciju jedinstvenos-ti tako i za egzistenciju.

Trebalo bi biti jasno da je razlika, koju želim da podvučem, prije svegarazlika između različitih uloga ili dijelova koje izrazi mogu igrati u jeziku,a ne toliko razlika između različitih grupa izraza. Stoga se neki izrazi mogu

pojaviti u obje uloge. Neke vrste riječi o kojima ću govoriti imaju pretežno,

ako ne i isključivo, referirajuću ulogu. Ovo je očito tačno za zamjenice isvakodnevna vlastita imena. Neke se mogu pojaviti kao cjeline ili dijeloviizraza koji imaju pretežno referirajuću upotrebu, te kao cjeline ili dijeloviizraza koji imaju prvenstveno askriptivnu i klasifikatornu upotrebu. Očiti

primjeri su zajedničke imenice ili zajedničke imenice nastale od pridjeva,



DIJALOG38

uključujući i one nastale od prisvojnih pridjeva. Ne toliko očiti primjeri susami pridjevi ili prisvojni pridjevi. Izrazi koji imaju mogućnost referirajuće

upotrebe se takođe razlikuju jedni od drugih u najmanje tri slijedeća načinakoja nisu međusobno neovisna:

(1) Oni se razlikuju u onoj mjeri u kojoj je referencija koju one sačinjavaju za-visna od konteksta njihovog iskazivanja. Riječi kao “ja” ( I ) i “ono” (it ) stojena jednom kraju ove skale - na kraju maksimalne zavisnosti - a fraze kao “au-tor Waverleya” i “osamnaesti kralj Francuske” na drugom kraju.(2) Oni se razlikuju u stepenu “deskriptivnog značenja” koje posjeduju: poddeskriptivnim značenjem podrazumijevam “konvencionalno ograničenje, u

primjeni, za stvari određene opšte vrste ili za stvari koje posjeduju određeneopšte karakteristike”. Na kraju ove skale stoje vlastita imena koja mi najčešće

koristimo u svakodnevnom govoru: ljudi, psi i motocikli se mogu zvati “Hor-ace”. Čisto ime nema deskriptivno značenje (izuzev takvog koji mu može pri- pasti kao rezultat neke od njegovih upotreba kao imena). Riječ kao “on” imaminimalno deskriptivno značenje, ali ima neko. Imeničke fraze kao “okrug-

li sto” imaju maksimalno deskriptivno značenje. Zanimljivu međupoziciju

zauzimaju “nečista” vlastita imena kao “Okrugli sto” - imeničke fraze koje sunarasle do velikih slova.(3) Konačno, oni mogu biti podijeljeni u dvije slijedeće klase: (i) onu čija is-

pravna referirajuća upotreba je regulisana nekim opštim referirajućim-cum-

askriptivnim konvencijama. Ovoj klasi pripadaju kako zamjenice, koje imajunajmanje deskriptivno značenje, tako i imeničke rečenice koje imaju najvećetakvo značenje; (ii) onu čija ispravna referirajuća upotreba nije regulisana

opštim konvencijama bilo kontekstualne bilo askriptivne vrste nego konven-cijama koje su ad hoc za svaku posebnu primjenu (iako ne za svako posebnoiskazivanje). Grubo govoreći, najpoznatija vrsta vlastitih imena pripada toj kla-

si. Ignoriranje čovjekovog imena nije ignoriranje jezika. To je razlog što mi negovorimo o značenju vlastitih imena (ali ovo ne znači da su ona bez značenja).Međupoziciju ponovo zauzima fraza kao što je “(The) Stari pretendent”. Je-dino neki “stari pretendent” može biti tako referiran; ali da bi znali koji stari

pretendent to ne pretpostavlja da bi trebali znati neku opštu nego upravo nekuad hoc konvenciju.

U slučajevima kada se fraze oblika “tako-i-tako” (the so-and-so) koristereferencijalno, upotreba određenog člana “the” zajedno sa položajem frazeu rečenici (na početku ili slijedeći prenosni glagol ili prijedlog ) ima ulogusignala da je jedinstvena referencija učinjena. Imenica koja nakon toga slijedi, ili imenica i pridjev, zajedno sa kontekstom iskazivanja rečenice, poka-

zuju kakva je jedinstvena referencija učinjena. Uopšte uzev, funkcionalna

razlika između zajedničkih imenica i pridjeva jeste u tome što se ove prve prirodno i uobičajeno koriste za referiranje, dok se ove druge ne koriste naovaj način, osim kao kvalificirajuće imenice, iako se one mogu koristiti,




i koriste se, na ovaj način samostalno. Naravno, ova funkcionalna razlikanije neovisna od deskriptivne snage svojstvene svakoj riječi. Uopšte uzevši,

trebali bismo očekivati da je deskriptivna snaga imenica takva da one pred-stavljaju efikasnije sredstvo za posao pokazivanja na koju jedinstvenu ref-erenciju se smjeralo kada je takva referencija signalizirana. Takođe bismotrebali očekivati da deskriptivna snaga riječi koje prirodno i uobičajeno ko-

ristimo za jedinstveno referiranje odražava naš interes za istaknute, relativ-no trajne i bihejvioralne karakteristike stvari. Ova dva očekivanja nisu neza-

visna jedno od drugog. Ako pogledamo razlike između uobičajenih vrstazajedničkih imenica i uobičajenih vrste pridjeva koje koristi običan čovjek,

vidimo da su oba ova zahtjeva ispunjena. Ovo su razlikovanja one vrste okojima nas Locke na staromodan način izvještava kada govori o našim ide-

jama supstancijā kao zbiru prostih ideja. On to čini kada govori da “moćičine veliki dio naših ideja o supstancijama” ili kada se upušta u to da up-oredi identitet realne i nominalne suštine u slučaju prostih ideja sa njiho-vim nedostatkom identiteta i promjenljivošću nominalne suštine u slučajusupstancija. “Supstancija” sama je neugodan danak koji Locke plaća svojoj

mutnoj svijesti o razlici u predominantnoj lingvističkoj funkciji, koja nika-ko da se ukloni čak i kada je imenica proširena u više-manje beskonačanniz pridjeva. Russell ponavlja Lockeovu grešku sa tom razlikom da kada jedopustio zaključivanje o stvarnosti na osnovu sintakse, i to u toj mjeri da jeosjećao da će se moći riješiti ove metafizičke nepoznanice jedino ako mogne

da očisti jezik od cjelokupne referirajuće funkcije, on skicira svoj programza “ukidanje partikularija”. Radi se zapravo o programu za ukidanje one dis-tinkcije u logičkoj upotrebi oko koje se ovdje mučim da bih je istakao.

Kontekstualni zahtjev za referirajućom upotrebom zamjenica može seustanoviti sa najvećom preciznošću u nekim slučajevima (npr. “ja” i “ti” ),a samo sa najvećom nedoumicom u nekim drugim (“ono/to” i “ovo”). Nem-

am namjeru ništa više reći o zamjenicama, osim da ukažem na jedan dodatni

pokazatelj nemogućnosti da se prepozna referirajuća upotreba takvom kak-va ona jeste, a to je činjenica da su neki logičari pokušali razjasniti priroduvarijable nudeći takve rečenice poput “on je bolestan” “ono/to je zeleno”,kao primjere nečega što su sentencionalne funkcije u običnom govoru. Nar-

avno, istina je da riječ “on” može biti korištena u različitim situacijama zareferiranje na različite ljude ili različite životinje, no to može i riječ “John”i fraza “ova mačka” /the cat/. Ono što je spriječilo ove logičare da tretira-

ju ova dva izraza kao kvazivarijable jeste, u prvom slučaju, i dalje prisutno praznovjerje da je ime logički povezano sa nekom pojedinačnom individ-uom, a u drugom slučaju, deskriptivno značenje riječi “mačka”. Ali “on”,koje ima širok opseg primjene i minimalnu deskriptivnu snagu, ulazi u up-



DIJALOG40

otrebu samo kao referirajuća riječ. Upravo je ova činjenica, zajedno sa pro- pustom da se izrazima koje koristimo za referiranje dodijeli mjesto u logicikoje im pripada (ono mjesto koje je ostalo otvoreno za mitska logički vlas-tita imena), ta koja objašnjava pogrešne pokušaje objašnjenja prirode vari-

jable pozivanjem na riječi poput “on”, “ona”, “ono”.O običnim vlastitim imenima ponekad se kaže da su to u suštini takve

riječi od kojih se svaka koristi za referiranje na samo jednu individuu. Ovo je očigledno pogrešno. Mnogo običnih vlastitih imena - imena par excel-

lence - se ispravno koristi za referiranje na veliki broj ljudi. Obično vlasti-to ime je, grubo govoreći, riječ korištena referencijalno, a čija upotreba nije

predodređena bilo kojim deskriptivnim značenjem koje ta riječ može imati i

nije propisana bilo kojim takvim opštim pravilom upotrebe referirajućeg iz-

raza (ili dijela referirajućeg izraza) kao što to nalazimo u slučaju riječi poput“ja”, “ovo” i “the”, već je podređena ad hoc konvencijama za svaki poseb-ni skup primjena određene riječi za datu osobu. Pritom je važno primijeti-ti da ispravnost ovakvih primjena ne slijedi ni iz kakvog opšteg pravila ilikonvencije za upotrebu riječi kao takve. (Granica apsurdnosti i očiglednecirkularnosti je dostignuta u pokušaju tretiranja imena kao prikrivenih opi-sa u Russellovom smislu, jer ono što je u posebnom smislu implicirano,

ali ne i nužno pretpostavljeno, mojim sadašnjim referiranjem na nekoga

putem imena jeste naprosto postojanje nekoga, na koga se sada referira, ana koga se konvencionalno referira tim imenom.) Čak i ovo svojstvo imenā

je, ipak, samo naznaka svrhe za koju se ona koriste. Naš sadašnji izbor im-ena je djelimično proizvoljan, a djelimično zavisi od pravnih i društvenihobičaja. Bilo bi sasvim moguće imati temeljit sistem imena, zasnovan npr.na datumima rođenja ili na podrobnoj klasifikaciji fizioloških i anatomskihrazlika. Ali uspjeh svakog takvog sistema potpuno bi zavisio od prikladnos-

ti tako izvedenog dodjeljivanja imena svrsi pravljenja jedinstvene referen-cije a to bi zavisilo od mnoštva korištenih klasifikacija i stepena u kojem

one nasumično presijecaju normalna socijalna grupisanja. Imamo li u do-voljnom stepenu i jednog i drugog, selektivnost koju bi pribavio konteksturadila bi preostali posao, baš kao što je slučaj sa našim sadašnjim običajima

davanja imena. Imamo li takav sistem, mogli bismo koristiti riječi-imenai na opisan (kao što sada radimo, u ograničenom obimu i na različit način,sa nekim poznatim imenima) i na referirajući način. No, upravo na osno-vu kriterija izvedenih iz razmatranja pretpostavki zadaće referiranja treba-li bismo procijeniti adekvatnost svakog sistema imenovanja. Sa stanovištadavanja imena, nijedna vrsta klasifikacije ne bi bila bolja ili lošija od bilokoje druge, jednostavno zbog vrste klasifikacije – urođene ili anatomske –o kojoj je riječ.




Već sam pomenuo grupu kvazi-imena, imeničkih fraza koje se pišu ve-likim slovima, a čiji su primjeri takve fraze kao “Slavna revolucija” /the

Glorious Revolution/, “Svjetski rat” /the Great War /, “Blagovijest” /the An-

nunciation/, “Okrugli sto” /the Round Table/. Dok je deskriptivno značenjeriječi ispred kojih je određeni član još uvijek relevantno za njihovu ulogureferiranja, velika slova su znak te ekstra-logičke selektivnosti u njihovojreferirajućoj upotrebi, što je karakteristika čistih imena. Takvi izrazi se nal-aze u štampi ili napisima onda kada je jedan član neke klase događaja ilistvari od izuzetnog značaja u određenom društvu. Ovi izrazi su embrional-na imena. Neki izraz može, iz očitih razloga, preći u ovu klasu ili izaći iznje (npr. “Svjetski rat”).

VŽelim da zaključim razmatrajući, i to sasvim ukratko, tri daljnja prob-

lema o referirajućoj upotrebi.

(a) Neodređ ene referencije. Ne mogu sve referirajuće upotrebe singularnog iz-raza preduhitriti pitanje: “Šta (ko, koje) je to o čemu govorite?” Postoje nekiizrazi koji pozivaju na ovo pitanje ili se pak odriču namjere ili sposobnosti dase na njega odgovori. Primjeri su takve rečenice koje počinju sa “Neki čovjekmi je rekao da ...”, “Neko mi je rekao da...”. Ortodoksna (raselovska) doktri-na govori da su takve rečenice egzistencijalne, ali ne jedinstveno egzistencijalne. Ovo se čini pogrešnim na nekoliko načina. Smiješno je da se sugerira dadio onoga što se tvrdi jeste da klase ljudi ili osoba nisu prazne. Izvjesno je da je ovo implicirano u onom sada osvijetljenom smislu impliciranja. Međutim,implikacija je isto toliko i implikacija jedinstvenosti određenog objekta refer-iranja kao kada počnem rečenicu sa takvom frazom kao što je “sto” /the table/.Razlika između upotrebe određenog i neodređenog člana je, ugrubo rečeno,

slijedeća. Upotrebljavamo određeni član “the” kada je neka prethodna referen-cija učinjena i kada “the” signalizira da se ista referencija čini ili, pak, kada seu odsustvu prethodne neodređene referencije očekuje od konteksta (uključujući

pretpostavljeno znanje slušaoca) da pruži mogućnost slušaocu da prepozna koja je referencija učinjena. Upotrebljavamo neodređeni član “a” kada ti uslovi nisu

ispunjeni ili kada, iako bi određena referencija mogla biti učinjena, želimo da prikrijemo identitet individue na koju ili na kakvu referiramo. Ovo je glavna upotreba takve fraze kao što je “izvjesna osoba” ili “neko”; to je tamo gdje onamože biti proširena ne u “neko, ali ne biste znali (ili ja ne znam) ko” nego u“neko, ali vam ne kažem ko”.(b) Tvrdnje identi fikacije. Ovim naslovom upućujem na tvrdnje kao što su

slijedeće:

(ia) Ono je (the) čovjek koji prepliva kanal dva puta na dan.(iia) Napoleon je bio (the) čovjek koji je naredio egzekuciju vojvode

d’Enghiena.



DIJALOG42

Zagonetka oko ovih tvrdnji se sastoji u tome što njihovi gramatički

predikati izgleda nisu upotrijebljeni na izravno askriptivan način, kao štosu to gramatički predikati tvrdnji:

(ib) Taj čovjek prepliva kanal dva puta u jednom danu.(iib) Napoleon je naredio egzekuciju vojvode d’Enghiena.

Međutim, ako u namjeri da izbjegnemo brisanje razlike između (ia) i

(ib), kao i (iia) i (iib), kažemo da se fraze koje čine gramatičke nadopuneod (ia) i (iia) upotrebljavaju na referirajući način, onda nam postaje zagon-etno ono o čemu se govori u tim rečenicama. Onda izgleda da referiramo na

istu osobu dva puta i da ili ne kažemo ništa o njoj i tako ne činimo nikakvutvrdnju ili pak identificiramo tu osobu sa njom samom i na taj način pro-

duciramo neki trivijalni identitet.Bauka trivijalnosti se možemo riješiti. Takva stvar se pojavljuje samoonima koji misle na objekt na koji se referiralo upotrebom nekog izraza kao

na njegovo značenje, te stoga misle o subjektu i dopuni ovih rečenica kaoda znače isto, jer mogu biti upotrijebljeni da referiraju na istu osobu.

Mislim da se razlike između rečenica iz (a) grupe i rečenica iz (b) grupemogu najbolje razumjeti razmatranjem razlika između okolnosti u koji-

ma biste izrekli (ia) i okolnosti u kojima biste izrekli (ib). Kazali biste (ia) umjesto (ib) ako biste znali ili vjerovali da onaj ko vas sluša zna ili vje-

ruje da je neko preplivao kanal dva puta u jednom danu. Kažete (ia) kadasmatrate da je onaj koji vas sluša u poziciji onoga ko može pitati: “Ko je

preplivao kanal dva puta u jednom danu?” (A pitajući ovo on ne kaže da jeto iko učinio, iako njegovo pitanje implicira – u relevantnom smislu – da

je neko to učinio). Takve rečenice su kao odgovori na takva pitanja. Njih je bolje nazvati “tvrdnjama identifikacije” nego “identitetima”. Rečenica

(ia) ne tvrdi ništa ni više ni manje manje nego rečenica (ib). Radi se samoo tome da kažete (ia) čovjeku za koga smatrate da zna izvjesne stvari za

koje smatrate da su nepoznatečovjeku kome kažete (ib).Ovo je u osnovi rješenje za Russellovu zagonetku “denotirajućih fraza”

kojima se pridruži “je” a to je jedna od zagonetki za koju je on tvrdio da jeTeorija opisa uspjela riješiti.

(c) Logika subjekata i predikata.Većina onoga što sam rekao o jedinstvenoj referirajućoj upotrebi izraza možese proširiti, uz odgovarajuće modifikacije, na nejedinstvenu referirajuću up-

otrebu izraza, npr. na neke upotrebe izraza koji sadrže određeni član “the”, “svi

ti” /all the/, “svi” /all /, “neki od” / some of the/ itd., iza kojih slijedi, pobliže

određena ili neodređena, imenica u množini, takođe na neke upotrebe riječi“oni” /they/, “njih” /them/, “oni” /those/, “ovi” /these/, te na konjunkcije ime-na. Izrazi prve vrste su posebno zanimljivi. Grubo govoreći, ortodoksna mod-




erna kritika, inače inspirisana matematskom logikom, takvih tradicionalnih

doktrina kao što je “logički kvadrat” i nekih od oblika silogizma tradicional-no priznatih za valjane, počiva na uobičajenom propustu da se prizna posebansmisao u kojem egzistencijalne tvrdnje mogu biti implicirane referirajućom

upotrebom izraza. Univerzalne propozicije četverodijelnog rasporeda, kaže se,moraju imati ili negativnu egzistencijalnu interpretaciju (npr. za A, “ne postojeX-ovi koji nisu Y-i”)) ili se moraju tumačiti kao konjunkcije negativnih i poz-itivnih egzistencijalnih tvrdnji npr. oblika (za A), “ne postoje X-ovi koji nisuY-i i postoje X-ovi”. I i O formama se daje uobičajeno pozitivno egzistenci- jalno tumačenje. Onda se uvidjelo da koja god od navedenih alternativa da jeizabrana, neki od tradicionalnih zakona će se morati odbaciti. Ova dilema je,međutim, lažna. Ako propozicije ovog kvadratnog rasporeda ne tumačimo nitikao pozitivne niti kao negativne, a niti kao pozitivne i negativne egzistenci-

jalne propozicije, nego kao takve rečenice da se pitanje o tome da li su one up-otrijebljene da nač ine istinite ili lažne tvrdnje ne pojavljuje, izuzev kada je eg-

zistencijalni uslov ispunjen za termin subjekta, e tada se svi tradicionalni za-koni zajedno dobro drže. A ovo tumačenje je daleko bliže uobičajenim upotrebama izraza koji počinju sa “svi” i “neki” nego bilo koja Russellova alterna-tiva. To je stoga jer su ovi izrazi najčešće upotrebljavani na referirajući način.Prozaičan čovjek bez djece, upitan da li sva njegova djeca spavaju, zasigurnoneće odgovoriti sa “da”, s obzirom da nema nijedno dijete, ali neće odgovoritini sa “ne”, iz istog razloga. Pošto nema djece, pitanje se ne postavlja. Reći ovone znači reći da ne mogu upotrijebiti rečenicu: “Sva moja djeca su zaspala”, sanamjerom da nekog upoznam da imam djecu ili da ga zavedem da misli da ihimam. Takođe nije nikakvo slabljenje mojih teza ako se dopusti da singularnefraze oblika “tako-i-tako” mogu nekada biti upotrijebljene sa sličnim ciljem. Ni aristotelovska ni raselovska pravila ne daju egzaktnu logiku nijednog izra-za običnog jezika jer obični jezik nema egzaktnu logiku.

Preveo s engleskog: Kenan ŠljivoRedakcija prijevoda: Ugo Vlaisavljević

ABSTRACT

On ReferringPeter Frederick Strawson

This article, first published in Mind (July, 1950), presents the most fa-mous challenge which has been directed against Russell’s theory of descrip-

tions. The author argues that Russell made at least two mistakes. He did not

fully realize that a sentence can have a variety of uses, and he mistakenly

thought that every meaningful sentence must be either true or false. Straw-son concludes that Russell’s theory is unnecessary since the problem it wasdesigned to solve does not exist.



Hilary Putnam

Problem s referencijom1

Zašto je iznenađujuće što se ispostavilo da je hipoteza Mozgova u bačvineutemeljena? Razlog je taj što smo skloni mišljenju da ono što se

dešava unutar naših glava mora određivati ono na šta mislimo i na šta našeriječi referiraju. Ali nije teško vidjeti da je to pogrešno. Uobičajne indeksika-

lne riječi kao što su ja, ovo, ovdje, sada jesu svakodnevni protuprimjeri.Mogu biti u istom mentalnom stanju kao i Henri kada mislim:”Kasnim na

posao” (zamislite, ako želite, da smo Henri i ja identični blizanci) ali će ipakznačenje riječi “Ja” kada se pojavljuje u mom mišljenju referirati na mene,a značenje riječi “Ja” kada se pojavljuje u Henrijevom mišljenju na Henrija.Mogu biti u istom mentalnom stanju2 kada mislim “Kasnim na posao” uutorak i kada mislim “Kasnim na posao” u srijedu; ali vrijeme na kojereferira glagol različito je u ta dva slučaja. Slučaj termina prirodne vrstesuptilniji je primjer za istu stvar.

Pretpostavimo, da razjasnimo slučaj spomenut u prethodnom poglav-lju, da postoje oni koji govore engleski jezik na Zemlji Blizanki (čudesnomslučajnošću oni su se jednostavno razvili nalikujući nam i govoreći jezik,nevezano za razliku koju namjeravam spomenuti, identičan sa engleskim

jezikom kakav je bio prije nekoliko stotina godina). Pretpostavit ću da oviljudi još uvijek nemaju znanje o daltonovskoj ili postdaltonovskoj hemi-

ji. Tako im, u biti, i nisu dostupni pojmovi kao što je “H2O”. Pretpostavi-

mo, sada, da su rijeke i jezera na Zemlji Blizanki ispunjeni tečnošću koja

površno sliči vodi, ali koja nije “H2O”. Tada riječ «voda” upotrijebljena naZemlji Blizanki referira ne na vodu već na tu drugu tečnost (recimo, KSYZ).

1 Iz knjige Hilary Putnam, Reason, Truth and History, Cambridge University Press, 1981,drugo poglavlje, str. 22-48.

2 U najmanju ruku mogu biti u “istom mentalnom stanju”u tom smislu da parametri uključeniu ovaj psihološki proces koji rezultira u mom mišljenju ove misli mogu imati iste vrijednos-ti. Moje globalno mentalno stanje je, doduše, različito, budući da u utorak vjerujem ‘’ovo jeutorak’’ a u srijedu to ne vjerujem; ali teorija koja kaže da se značenje riječi mijenja svaki

puta kada se mijenja moje globalno mentalno stanje ne bi dozvolila nijednoj riječi da ikada ima isto značenje i vodila bi dakle napuštanju samog pojma značenja riječi. Štaviše, mogli

bi izmisliti priču o Zemlji Blizanki u kojoj smo ja i moj blizanac u istom globalnom mental-nom stanju, a da je referencija od ‘’Ja’’ i ‘’sada’’ ipak različita (kalendar na Zemlji Blizan-ki nije usklađen s našim).



HILARY PUTNAM 45

Ipak ne postoji relevantna razlika u mentalnom stanju govornika sa Zem-lje Blizanke i govornika sa Zemlje (recimo, 1750. godine) koja bi se mog-la uračunati u ovu razliku u referenciji. Referencija je različita zato jer jegrađa različita.3 Mentalno stanje samo po sebi, odvojeno od cijele situaci-

je, ne učvršćuje referenciju.Međutim, neki su filozofi prigovorili ovom primjeru. Ovi filozofi suger-

iraju da bi neko trebao reći, ako je takva planeta ikad otkrivena, da “postojedvije vrste vode”, a ne da naša riječ “voda” ne referira na tečnost na ZemljiBlizanki. Sudeći prema ovim kritikama, ako ikad otkrijemo jezera i rijekeispunjene tečnošću drugačijom od H

2O koja površno sliči vodi, tada ćemo

falsificirati izjavu da je sva voda H2O.

Lako je modificirati primjer tako što ćemo izbjeći ovaj argument. Kao

prvo, ta tečnost na Zemlji Blizanki ne mora biti toliko slična vodi. Pret- postavimo da je to zapravo mješavina 20% etilnog alkohola i 80% vode ali je tjelesna hemija ljudi na Zemlji Blizanki takva da se oni ne mogu opitiniti čak osjetiti razliku između takve mješavine i H

2O. Takva tečnost bi bila

različita od vode na mnogo načina; još uvijek bi tipični govornik mogao bitinenaviknut na ove razlike i prema tome biti u istom mentalnom stanju kao itipični govornik u 1750-oj godini na zemlji. Naravno, voda sa Zemlje Bli-zanke nama ima drugačiji okus od vode na Zemlji; ali nema različit okusnjima. I ponaša se druk čije kada je proključate; ali mora li neki govornikengleskog primijetiti sasvim tačno kada voda ključa i šta se događa da bi

povezao prilično jasan standardni pojmovni sadržaj sa riječ ju “voda”?Moglo bi se prigovoriti da bi mogli postojati dobri eksperti na Zemlji Bli-

zanki koji znaju dosta o “vodi” (na primjer da je to mješavina dvije tečnosti)a što mi ne znamo o vodi (što nismo vjerovali o vodi 1750, zato što to nije

bilo istinito o vodi) i odatle je kolektivno mentalno stanje govornika en-gleskog jezika na Zemlji Blizanki različito od govornika engleskog jezikana Zemlji (u 1750-oj). Neko bi mogao priznati da referencija njegovog os-

obnog termina nije učvršćena njegovim individualnim mentalnim stanjem,ali insistirati na tome da sveukupno metalno stanje svih članova jezičke za-

jednice učvršćuje referenciju termina.Jedna poteškoća sa ovim je da se ne bi moglo desiti da su ljudi na Zem-

lji ili na Zemlji Blizanki toliko razvili hemiju u 1750-oj godini. Ako je ter-min imao isto značenje i referenciju na Zemlji prije razvoja hemije kao štoga danas ima (u svakodnevnoj uobičajenoj upotrebi) i ako je termin imaoisto značenje i referenciju na Zemlji Blizanki prije razvitka podudarnogznanja kao što ga ima danas, tada se možemo vratiti u ovo ranije vrijeme

3 Vidi “‘The meaning of ‘Meaning’” u mojoj knjizi Mind, Language, and Reality ( Philosophi-cal Papers, vol. 1), Cambridge University Press, 1975, za jednu širu diskusiju o ovoj temi.



DIJALOG46

kada je kolektivno mentalno stanje dvije zajednice bilo isto u svakom as- pektu relevantnom za učvršćivanje ekstenzije riječi “voda” i tvrditi da jeekstenzija bila različita tada (kao što je i sada) i da stoga kolektivno men-talno stanje ne učvršćuje ekstenziju. Da li bismo onda mogli reći da se ref-erencija promijenila kada se hemija razvila? Da se termin koristio da refer-ira na obje vrste vode (usprkos razlici u ukusu za nas!) i da samo referirana različ ite vrste nakon što se hemija razvila?

Ako kažemo da se referencija njihovih termina ili naših termina promijenila kada su oni ili mi razvili hemiju (do stepena mogućnosti da destilira-mo tečnost, da kažemo da je voda plus alkohol mješavina itd.), tada ćemomorati reći da gotovo svako znanstveno dostignuće mijenja referencijunaših termina. Nismo otkrili da je voda (u predznanstvenom smislu) bila

H2O na takav način; prije da smo to stipulirali. Po meni se ovo čini potpu-no pogrešno. Ono što smo uvijek mislili pod vodom jeste bilo šta što je biloiste prirode kao i ona stvar koja je bila izdvojena ovim terminom od stranelokalnog stanovništva; pa smo otkrili da je voda u tom smislu bila H

2O; ono

što su ljudi na Zemlji Blizanki cijelo vrijeme mislili pod “vodom” je bilatvar u njihovoj okolini prepoznata ovim terminom i njihovi eksperti su ot-krili da je “voda” u tom smislu mješavina dviju tečnosti.

Ako se složimo da “voda” ne mijenja znač enje (u bilo kojem jeziku)kada eksperti dođu do takvog otkrića kao što je “voda je H

2O” ili “voda je

mješavina dviju tečnosti” ili da ne mijenja svoje uobičajeno značenje i ref-erenciju (naravno moglo se razviti više tehničkih izraza kao rezultat takvihotkrića) i da “voda” u uobičajenom zemaljskom značenju i referenciji neuključuje mješavinu alkohola i vode, onda moramo reći da se znanje ek-sperata ne računa u razliku u znač enju riječi “voda” na Zemlji i na ZemljiBlizanki. Niti se to računa za referenciju: jer možemo razmotriti postojan-

je druge Zemlje Blizanke gdje je voda bila drugač ija mješavina, a znanjeeksperata bilo isto (prilično oskudno) znanje eksperata kao na prvoj Zemlji

Blizanki. Ili, kao što je upravo nagovješteno, možemo jednostavno zamisli-ti da ti eksperti još nisu postojali na Zemlji i Zemlji Blizanki. Riječ “voda”

bi još uvijek referirala na različ itu tvar čak i ako bi kolektivno mentalnostanje u dvjema zajednicama bilo isto. Ono što prolazi unutar ljudskih gla-va ne učvršćuje referenciju njihovih termina. Kao što bi Mill rekao, “sâmasupstancija” dovršava posao učvršćivanja ekstanzije termina.

Kada uvidimo da mentalno stanje (bilo u individualnom ili kolek-tivnom smislu) ne učvršćuju referenciju, onda nas ne bi trebalo iznenaditišto Mozgovi u bačvi nisu uspjeli u referiranju na vanjske objekte (iako suimali ista mentalna stanja kao i mi), pa stoga nisu mogli reći ili misliti dasu Mozgovi u bačvi.



HILARY PUTNAM 47

I NTENZIJE, EKSTENZIJE I “POJMOVNI SVJETOVI”Da bismo razmotrili pitanje kako je referencija naših termina učvršćena,

s obzirom da nije naprosto učvršćena našim mentalnim stanjima, bilo bi

prikladno imati pri ruci neke tehničke termine. U logici se skup stvari za koje je neki termin istinit naziva ekstenzija. Dakle, ekstenzija termina “mačka”

jeste skup mačaka. Ako termin ima više od jednog smisla tada na riječ gle-damo kao da ima nevidljive podznake (pa tako stvarno postoje dvije riječi,a ne jedna) npr. “zec

1” - ekstenzija: skup zečeva - “zec

2”- ekstenzija: skup

kukavica. (Strogo govoreći ekstenzija termina u prirodnom jeziku je uvijekkadšto nejasna; ali ćemo se pretvarati zbog jednostavnosti da su graničnislučajevi nekako uređeni.)

Riječi kao “ja” koje referiraju na različite ljude u različitim prilikamaneće imati ekstenziju nego funkciju ekstenzije: to je funkcija koja određujeekstenziju u svakom pojedinom kontekstu upotrebe. U slučaju riječi “ja”funkcija ekstenzije je prilično jednostavna; to je naprosto funkcija f(ks) čijavrijednost za bilo kojeg govornika ks jeste skup koji se sastoji samo od ks.Argument “ks” koji se pruža nad relevantnim parametrom korištenim daopiše kontekst (u ovom slučaju, govornika), na njega se u semantici refer-ira kao na indeks. Indeksi su potrebni za vremena, za stvari na koje se de-monstrativno referira, i za još neke druge karakteristike konteksta u punom

semantičkom postupanju (ali ćemo zanemariti detalje).Skup stvari koje čine ekstenziju “mačke” je različit u različitim mogućimsituacijama ili “mogućim svjetovima”. U mogućem svijetu M u kojem nemamačaka ekstenzija riječi “mačka” je prazan skup. Da je moja mačaka Elzadobila potomstvo, onda bi ekstenzija riječi “mačka” imala najmanje jednogčlana kojeg nema u aktuelnom svijetu. (Ovo možemo izraziti govoreći da usvakom mogućem svijetu M u kojem je Elza dobila potomstvo ekstenzijariječi “mačka” uključuje članove koje ne uključuje u aktuelnom svijetu.)

Možemo naznačiti način na koji ekstenzija nekog termina varira samogućim svijetom M na upravo onaj isti način na koji naznačujemo kakoekstenzija riječi “ja” varira sa govornikom: koristeći funkciju. Pretpostavl-

jamo skup apstraktnih predmeta zvanih “mogući svjetovi” da bismo pred-stavili različita stanja stvari ili moguće svjetske historije, a terminu “mačka”

pridružujemo funkciju f(M) čija vrijednost u svakom mogućem svijetu M jeste skup mogućih predmeta koji su mačke u svijetu M . Slijedeći Montagueai Carnapa, na ovu funkciju ću se pozivati kao na intenziju riječi “mačka”.4 Slično tome intenzija dvomjesnog predikata “dodiruje” je funkcija f(M) čija

vrijednost u bilo kojem svijetu M jeste skup uređenih parova ili mogućih pred-

4 Montague, R., Formal Philosophy, Yale University, 1974. Ova upotreba ‘intenzije’nije onatradicionalna koju sam razmatrao u “The meaning of ‘Meaning’”.



DIJALOG48

meta koje se međusobno dodiruju u svijetu M ; intenzija tromjesnog predika-ta “ KS je između Y i Z” je funkcija čija vrijednost u bilo kojem mogućemsvijetu jeste skup uređenih trojki (KS, Y, Z) takvih da je KS između Y i Z,i tako dalje. Intenzija riječi poput “Ja” čija ekstenzija je kontekstualno za-visna u bilo kojem svijetu, biće kompliciranija funkcija koja za argumenteima i mogući svijet i indicije koje ukazuju na kontekst.

Ono što intenzija čini jeste da specificira kako ekstenzija ovisi o mogućemsvijetu. Tako ona predstavlja ono za šta smo zainteresirani, ekstenziju

pridruženu nekom terminu, i to na sasvim potpun način, budući da ukazujena to šta bi ta ekstenzija mogla biti u bilo kojem mogućem svijetu.

Razlog zbog kojeg “intenzija” (u ovom smislu) ne može biti identificira-na sa znač enjem jest taj da bilo koja dva termina koja su logički ekviva-

lentna imaju istu ekstenziju u svakom mogućem svijetu, pa prema tomeistu intenziju, ali teorija koja ne može razlikovati između termina sa istimznačenjem i termina koji su ekvivalentni u logici i matematici je neadekvat-na kao teorija znač enja. “Kocka” i “pravilan poliedar sa šest jednakih stra-na” su logički ekvivalentni predikati. Tako je i intenzija ova dva terminaista, naime funkcija čija vrijednost u bilo kojem mogućem svijetu jeste skupkocki u tom svijetu; ali postoji razlika u znač enju koja bi bila izgubljena ako

bismo jednostavno izjednačili značenje sa ovom funkcijom. Naglasio bih da moguće svjetove, skupove i funkcije treba promatrati

kao apstraktne ekstra-mentalne entitete u ovoj teoriji i ne brkati ih sa pred-stavama ili opisima tih entiteta.

Frege je mislio da je značenje (Sinn) nekog izraza ekstramentalni entitetili pojam koji bi nekako mogao biti umom “dokučen”. Takva teorija nam nemože pomoći sa intenzijom u našem smislu. Ponajprije, kao što je upravonapomenuto, postoje razlike u značenju koje nisu obuhvaćene intenzijom;tako se i razumijevanje termina ne može sastojati samo u njegovom povezi-vanju sa intenzijom. Što je još važnije, ako pretpostavimo da nemamo “šesto

čulo” koje nam omogućava da direktno opažamo ekstramentalne entiteteili da činimo nešto slično da bi ih opazili (možda putem „čiste intuicije”),tada “dohvaćanje” intenzije ili bilo kojeg drugog ekstra-mentalnog entite-ta mora na neki način biti posredovano predstavama. (Ovo također izgledačisto introspektivno, barem za mene). Ali cijeli problem koji istražujemo

jeste kako nam predstave mogu omogućiti da referiramo na ono što je iz-van uma. Pretpostavimo li pojam “dohvaćanja” nekog X koje je izvanjskoumu, onda smo promašili čitavo pitanje.

Ako kažem za nekog da on “vjeruje da je čaša vode na stolu” tada mu ja normalno pridajem sposobnost da referira na vodu. No, kao što smo vi-djeli, biti u stanju referirati na vodu zahtijeva direktnu ili indirektnu pove-



HILARY PUTNAM 49

zanost sa stvarnom vodom (H2O). Izjava “John vjeruje da ispred njega stoji

čaša vode” nije samo izjava o onome što prolazi kroz Johnovu glavu već je dijelom i izjava o Johnovoj okolini i Johnovom odnosu prema toj okoli-ni. Ako se ispostavi da je John osoba sa Zemlje Blizanke tada ono što Johnvjeruje kada kaže “Na stolu je čaša vode” jeste to da na stolu stoji čaša kojasadrži tečnost koja se ustvari sastoji od vode i etilnog alkohola.

Husserl je uveo korisno rješenje kada želimo govoriti o onome što pro-lazi nečijom glavom bez usvajanja bilo kakve pretpostavke o postojanjuili prirodi stvarnih stvari na koje se u mislima referira: rješenje o stavljan-

ja u zagrade.54 Ako “stavimo u zagradu” uvjerenje koje pripisujemo Johnukada kažemo “John vjeruje da je na stolu čaša vode” tada ono što pripisujemo Johnu jest jednostavno mentalno stanje stvarne ili moguće osobe koja

vjeruje da je na ovom stolu čaša vode (u sasvim uobičajenom smislu bezikakvih zagrada). Dakle, ako John ne može na Zemlji Blizanki osjetiti raz-liku između vode i vode-i-etilnog-alkohola, onda bi on mogao biti u istommentalnom stanju kao i stvarni ili mogući engleski govornik Zemlje kadakaže “Na stolu je čaša vode”, usprkos činjenici da bi ono na šta on referirakao na vodu moglo biti prilično ljuto piće s vodom. Reći ćemo da on imavjerovanje stavljeno u zagrade (da je na stolu čaša vode). Zaista, zamisaostavljanja u zagrade uklanja sva neotuđiva dobra svakodnevnog izraza vje-rovanja (sve one sastojke u kojima se referira na vanjski svijet ili na onošto je izvanjsko umu mislioca).

Daniel Dennett je nedavno upotrijebio frazu “pojmovni svijet” na sličannačin na koji je Husserl upotrijebio stavljanje u zagrade.65 Sveukupnostmisliočevih vjerovanja stavljenih u zagrade sačinjava opis misliočevog poj-movnog svijeta u Denettovom smislu. Tako ljudi na Zemlji Blizanki imaju

približno isti pojmovni svijet (i čak istu pojmovnu vodu) kao i mi; oni jed-nostavno žive na različitoj stvarnoj planeti (i referiraju na različite konk-

retne tvari kao što je “voda”). I Mozgovi u bačvi iz prethodnog poglavlja

su mogli imati isti pojmovni svijet kao i mi sve do najsitnijih detalja, akohoćete; radi se jednostavno o tome da nijedan njihov termin nije uopće imaoneku referenciju na vanjski svijet. Tradicionalna teorija značenja je pret-

postavljala da je misliočev pojmovni svijet određivao intenziju njegovihtermina (a ovi, zajedno sa činjenicom da je određeni mogući svijet M ust-vari stvarni svijet, određuju ekstenzije termina i istinosnu vrijednost svihrečenica.) Vidjeli smo da je tradicionalna teorija značenja pogrešna; eto

5 Husserl, Ideas; General Introduction to Pure Phenomenology, Allen und Unwin, 1969. (Orig-inalno izdanje 1913.)

6 Dennet, D. ‘’Beyond Belief”, u: Thought and Object , Andrew Woodfield (ed.), Oxford Uni-versity Press, u pripremi.



DIJALOG50

zbog toga današnja literatura sadrži mnoge različite koncepte (npr. “intenzija” i “pojmovni svijet”) umjesto jednog jedinstvenog koncepta “značenja”.“Značenje” se rasprsnulo u komade. No nama je ostavljeno u zadaću prik-upljanja dijelova. Ako intenzija i ekstenzija nisu direktno učvršćene putem

pojmovnog svijeta, onda kako su uč vrš ćene?

PRIHVAĆENO GLEDIŠTE INTERPRETACIJE Najuobičajnije gledište o tome kako su interpretacije našeg jezika

učvršćene s naše strane, kolektivno ako već ne individualno, povezano jesa pojmovima operacionalnog ogranič enja i teorijskog ogranič enja. Opera-cionalna ograničenja su prvobitno bila prilično naivno shvaćena; jednostav-no smo stipulirali (konvencionalno, da tako kažemo) da neka rečenica (re-

cimo, “Struja teče kroz ovu žicu”) ima biti istinita ako i samo ako je uočenizvjestan rezultat testa (igla voltmetra se pomakla ili, u fenomenalističkojverziji, moje posjedovanje vizualnog utiska viđ enja igle voltmetra je nač inilo

pomak ). Ova vrsta krutog operacionalizma nema više niti jednog branioca jer se uvidjelo da (1) su veze između teorije i iskustva vjerovatne i ne moguse ispravno formalizirati kao savršene korelacije (čak i ako postoji strujakoja teče kroz žicu uvijek postoje dešavanja male vjerovatnoće ili pozadins-ki uvjeti koji mogu spriječiti da se igla voltmetra pomakne; pa (2) čak i ove

vjerovatne veze nisu jednostavne semantič ke korelacije ve

ć zavise od em- pirijske teorije koja je podatna reviziji. Prema naivno operacionalističkom

gledištu, svaki put kada se otkrije novi način testiranja da li je neka sup-stanca stvarno zlato, značenje i referencija “zlata” trpe promjene. (U stvari,ne bismo smjeli govoriti o tome da je otkriven novi test za zlato). Premaoperacionalističkom viđenju, teoriju se testira reč enicu po reč enicu (stipu-lirana operacionalna značenja pojedinačnih rečenica govore nam kako da

postupamo u testiranju teorije); prema novijem viđenju, teorije “susrećutest iskustva kao združena tijela”, kako je to Quine opisao.

Moguće je, međutim, olabaviti pojam operacionalnog ograničenja da bi prevazišli ili premostili sve ove prigovore. Tako se može ograničiti skupinterpretacija (pripisivanja intenzija predikatima nečijeg jezika) koje će

biti usvojene kao prihvatljive putem ograničenja forme; “prihvatljiva in-terpretacija je takva da je većinu vremena rečenica S istinita kada je ispun-

jen iskustveni uvjet E ” (odnosno, “takva je da je većinu vremena rečenicaS lažna kada je ispunjen uvjet E”). Takva ograničenja modeliraju ideju da

postoje vjerovatne relacije između istinitosti ili lažnosti rečenica u jeziku

i iskustvu. I, kao drugo, neko može usvojiti gledište da su ova ograničenja podložna ispravci dok se teorija razvija. Umjesto da se na njih gleda kao na

stipulacije značenja, kao što je to činio kruti operacionalizam, u njima pri-



HILARY PUTNAM 51

je treba vidjeti privremena ograničenja skupa dopustivih interpretacija; asa Peirceom (koji je pedeset godina prije Bridgemana najavio “operaciona-lizam”!) se može usvojiti gledište da je sam skup operacionalnih ograničenjanešto čemu se postupno približavamo tokom empirijskog istraživanja a nenešto što naprosto stipuliramo. Ukratko, može se prihvatiti gledište da biupravo operacionalna ograničenja nametnuli racionalni istraživači ukoliko

bi promatrali, eksperimentirali i umovali toliko dobro koliko je to moguće,ona ograničenja koje bi usvojili u stanju “misaone ravnoteže” koja izdva-

ja interpretaciju naših termina; ograničenja koja konkretno prihvaćamo u bilo kojem datom vremenu imaju status razborite procjene ili približnogodređenja.

Takvo gledište je u saglasnosti sa Quineovom insistiranjem da su veze

teorije i iskustva jednako podložne izmjenama kao što je to bilo koji drugiaspekt našeg združenog tijela saznanja. A svaku takvu izmjenu ono ne vidikao “promjenu značenja”: takve izmjene mogu biti i obično jesu naprosto

bolji pokušaji da se specificira šta je to o čemu već govorimo; ono što je ra-nija teorija-sa-operacionalnim-ograničenjima tek nedovoljno dokučila.

Pored nastojanja da se smanji skup prihvatljivih interpretacija putem op-eracionalnih ograničenja (ili uzastopnih primicanja Peirceovom idealnomskupu operacionalnih ograničenja), mogu se također imati ograničenja kojareferiraju na formalna svojstva teorije. Na primjer, “prihvatljiva interpre-tacija jeste ona kod koje se pokazuje istinitim da različite posljedice uvi-

jek imaju različite uzroke”. Kant je držao da takvo “teorijsko ograničenje” predstavlja dio same racionalnosti: radije namećemo princip determinizmasvijetu nego što ga otkrivamo. U ovom obliku je ograničenje svakako pre-

jako: cijena očuvanja determinizma mogla bi biti prevelika komplikacijanašeg sistema znanja kao cjeline. No, ova vrsta ograničenja može biti ola-

bavljena baš kao što su i operacionalna ograničenja olabavljena. (Na primjer,može se zahtijevati da determinizam bude očuvan svaki put kada “cijena”

u smislu komplikacija u drugim dijelovima teorije nije prevelika; u ovomobliku ograničenje tako izgleda da može biti prihvaćeno.)

Teorijska ograničenja su često ustanovljena kao ograničenja koja se tičune toliko prihvatljivosti teorije koliko interpretacije teorije, ali lako mogu bitireinterpretirana da igraju ovu drugu ulogu. Dakle, ako neki autor ustanov-ljuje ograničenje “konzervatizma” ili “prezervatizma” kao ograničenje po-vodom prihvatljivosti teorije (“ne prihvaćaj teoriju koja zahtijeva odusta-

janje od prevelikog broja prethodno prihvaćenih vjerovanja, osim ako je – inače podjednako “jednostavna” – teorija na raspolaganju, teorija kojazadržava ova vjerovanja i slaže se sa promatranjem”), tada možemo pre-formulirati ograničenje kao ograničenje interpretacije na ovaj način: “prih-



DIJALOG52

vatljiva interpretacija jeste ona koja podastire istinite rečenice koje su odav-no prihvaćene, osim kada bi to moglo zahtijevati pretjerane komplikaci-

je u teoriji sastavljenoj od skupa rečenica istinitih pod datom interpretacijom, ili pak preveliku izmjenu u operacionalnim ograničenjima”. Nadalje,široko je prihvaćeno gledište da nikakva induktivna logika nije mogućaako ne nametnemo neko apriorno uređivanje (zvano “uređivanje po jednos-tavnosti” ili “uređivanje po plauzibilnosti”) shodno hipotezama koje mogu biti prihvaćene s obzirom na konkretne podatke promatranja (premda samouređivanje može biti različito u različitim eksperimentalnim ili opservaci-

jskim kontekstima); ograničenje da “skup rečenica koje su istinite pod pri-hvatljivom interpretacijom ne smije biti niže postavljen u uređivanju po

jednostavnosti od bilo kojeg drugog skupa sa istim opservacijskim ili eks-

perimentalnim posljedicama, takvo ograničenje bi odgovaralo ograničenjuu induktivnoj logici da treba prihvatiti najjednostavniju hipotezu koja je uskladu sa promatranjima.

U literaturi filozofi je znanosti su predložene mnoge druge vrste teorijskih ograničenja. Postoje ograničenja koja, poput “jednostavnosti”, refer-iraju na svojstva skupa prihvaćenih rečenica, te ograničenja koja referira-

ju na historiju istraživanja na osnovu koje je taj skup postao prihvaćen. Alinema potrebe da se bavimo detaljima. Razlozi za priklanjanje ideji da su

prihvatljive interpretacije našeg jezika (u smislu prihvatljivih pripisivanja intenzije terminima jezika) učvršćene putem operacionalnih i teorijskihograničenja su očigledni: da li neko ima ili nema iskustvo određene vrste, otome um može prosuditi (usprkos filozofskim problemima oko “iskustva”).Tako da ako neka teorija implicira ili sadrži rečenicu koja je povezana saiskustvom E putem operacionalnog ograničenja neke vrste, probabilističkogili kakvog drugog, tada mislilac može znati vrijedi li teorija ili da li pos-toji neka neusklađenost, makar u ovom slučaju, gledanjem ima li ili nemaiskustvo E. S obzirom da ograničenja koja koristimo da testiramo teoriju

takođ er učvršćuju ekstenziju termina, misliočevo procjenjivanje valjanostiteorije jeste u isto vrijeme procjenjivanje njene istine. S obzirom da je gov-ornikovo poznavanje ovih ograničenja njegovo poznavanje intenzija termi-na, dokučivanje ispravne semantike bi nam govorilo, za bilo koju predloženuteoriju svijeta, kakav bi naš svijet morao biti da bi ova teorija bila istinita.

Štaviše, ako bismo stvar idealizirali pretpostavivši da mislioci imaju ono što ekonomisti zovu “savršenom informacijom” jednih o drugima,onda svaki mislilac zna formalnu strukturu prihvaćene teorije T i prošluhistoriju istraživačkog programa kojem ona pripada, prethodna vjerovan-

ja koja zadržava ili odbacuje, itd. Tako je svaki mislilac u stanju da zna da li su ili nisu uvažena teorijska ograničenja. (Ako ne želimo idealizirati



HILARY PUTNAM 53

pretpostavljajući savršenu informaciju, onda još uvijek možemo reći da jekolektivno tijelo mislilaca u stanju da to zna.)

Ukratko, ako je preuzeto gledište tačno, onda bismo imali elegantan prikaztoga kako su intenzije i ekstenzije učvršćene (u načelu - naravno detalji su

previše komplicirani da bi se uveli na sadašnjem stupnju metodološkogznanja). Ali, nažalost, preuzeto gledište ne funkcionira!

ZAŠTO PRIHVAĆENO GLEDIŠTE NE FUNKCIONIRATeškoća sa preuzetim gledištem se sastoji u tome da ono pokušava da

učvrsti intenzije i ekstenzije pojedinačnih termina učvršćujući istinosneuvjete za cijele rečenice. Ideja je, kao što smo upravo vidjeli, da operacio-nalna i teorijska ograničenja (ona koja bi razboriti istraživači prihvatili u

nekoj vrsti idealne granice istraživanja) određuju koje su rečenice u jezikuistinite. Međutim, čak i da je ovo tačno, takva ograničenja ne mogu odred-iti na šta naši termini referiraju. Zato jer u pojmu operacionalnog ili teori-

jskog ograničenja ne postoji ništa što to čini na direktan način. A pokuša lise to indirektno, unošenjem ograničenja koja izabiru skup istinitih rečenica,nadajući se onda da ćemo određujući istinosne vrijednosti cijelih rečenicanekako moći ustanoviti na šta to referiraju termini koji se pojavljuju u ovimrečenicama, e to neće ići.

Quine je pokazao da to neć

e ić

i76

. Proširitć

u prethodne rezultate“neodređenosti” sasvim do kraja. Tvrdit ću da čak i ako imamo ograničenja bilo koje vrste koja određuju istinosnu vrijednost svake rečenice u jezikuu svakom mogućem svijetu, još uvijek referencija pojedinačnih termina os-taje neodređena. U stvari, moguće je interpretirati jezik na krajnje različitenačine, a da je svaki od njih kompatibilan sa zahtjevom da istinosna vri-

jednost svake rečenice u svakom mogućem svijetu bude onakva kakva jeodređena. Ukratko, ne samo da preuzeto gledište ne funkcionira; nijed-

no gledište koje samo uč vrš ćuje istinosne vrijednosti cijelih reč enica ne

može uč vrstiti referenciju, čak i ako tačno određuje istinosne vrijednosti zarečenice u svakom mogućem svijetu.

Detaljniji dokaz je tehnički, pa mislim da je prikladno da bude dat u Do-datku. Ono što ću ovdje dati samo je ilustracija metode dokaza, a ne detal-

jan dokaz.Razmotrimo rečenicu:

(1) Mačka je na otiraču. (Ovdje i u onome što slijedi “je na” je bezvremeno.

Drugim riječima to znači “je, je bila ili će biti”).

7 Vidi njegov “Ontological Relativity”, u: Ontological Relativity and Other Essays ,Colum- bia University Press 1969.



DIJALOG54

Prema standardnoj interpretaciji ovo je istina u onim mogućim svjeto-vima u kojima postoji najmanje jedna mačka na najmanje jednom otiračuu neko vrijeme, prošlo, sadašnje ili buduće. Štaviše, “mačka” referira namačke a “otirač” na otirače. Pokazat ću da rečenica (1) može biti reinter- pretirana tako da u aktualnom svijetu “mačka” referira na trešnje, a “otirač”na drveće bez utjecaja na istinosne vrijednosti rečenice (1) u bilo kojemmogućem svijetu. (“Je na” će zadržati svoju prvobitnu interpretaciju.)

Ideja je da će rečenica (1) zadobiti novu interpretaciju po kojoj će za-dobiti slijedeće značenje:

(a) Mačka* je na otiraču*.

Definicija svojstva biti mačka* (ili pak otirač*) data je po slučajevima,

pa imamo tri slučaja:(a) Neka mačka je na nekom otiraču, i neka trešnja je na nekom drvetu.(b) Neka mačka je na nekom otiraču i nijedna trešnja nije ni na kakvom drvetu.(c) Nijedno od gore navedenog.

Evo definicije ova dva svojstva:

DEFINICIJA “MAČKE*” x je mačka* ako i samo ako važi slučaj (a) i x je trešnja; ili važi slučaj (b) i x jemačka; ili važi slučaj (c) i x je trešnja.

DEFINICIJA “OTIRAČA*” x je otirač* ako i samo ako važi slučaj (a) i x je drvo; ili važi slučaj (b) i x jeotirač; ili važi slučaj (c) i x je kvark.

Sada u mogućim svjetovima koji potpadaju pod slučaj (a), “Mačka jena otirač u” je istinit i “Mačka* je na otiraču*” je također istinit (zato što

je trešnja na drvetu i sve trešnje su “mačke*” i sve drveće su “otirači*” uovakvim svjetovima). S obzirom da je u sadašnjem svijetu neka trešnjana nekom drvetu, sadašnji svijet je svijet ove vrste, te u sadašnjem svijetu

“mačka*” referira na trešnje, a “otirač*” referira na drveće.U mogućim svjetovima koji spadaju pod slučaj (b), “Mačka je na otiraču”

je istinit i “Mačka* je na otiraču*” je također istinit (zato što u svjetovimakoji potpadaju pod slučaj (b) “mačka” i “mačka*” su koekstenzivni pojmovi,a takvi su i “otirač” i “otirač*”). (Obratite pažnju na to da iako su “mačke”“mačke*” u nekim svjetovima - u onima koji potpadaju pod slučaj (b) - onenisu mačke* u sadašnjem svijetu.)

U mogućim svjetovima koji spadaju pod slučaj (c), “Mačka je na otiraču” je netačno i “Mačka* je na otiraču*” je također netačno (zato jer trešnja nemože biti na kvark .)



DIJALOG56

su biti mač ka ili biti otirač ) a ne sa tako “smiješnim” osobinama poputovih. Neko može objasniti način na koji je mač ka* (ili, radije mačstvo* ilimačka*stost) smiješna osobina ukazujući na to da neko može “napravitimašinu” da “ispita stvari” i “kaže” da li su one mačke ili ne (ljudsko biće

je takva “mašina”), ali neko ne može napraviti mašinu koja će reći (u bilokojem svijetu sličnom našem po njegovim zakonima i općim uvjetima) dali je nešto mačka* ili ne. Ako mašina (ili osoba) gleda u nešto i vidi da tonije ni mačka ni trešnja, tada će moći reći da to nije mačka*; ali ako st-var jeste bilo mačka bilo trešnja tada mašina ili osoba mora biti informira-na o istinosnim vrijednostima rečenice “Mačka je na otiraču” i “Trešnja jena drvetu” da bi odlučila da li je to što istražuje ili vidi mačka*, a ove isti-nosne vrijednosti prevazilaze ono što se može naučiti samo istraživanjem

predmeta datog na ispitivanje. Nažalost, neko može reinterpretirati “vidi” (recimo, kao vidi*) tako da

će ove dvije rečenice (3) “Džon (ili bilo ko) vidi mačku” i (4) “John vidi*mačku*” imati istu istinosnu vrijednost u svakom mogućem svijetu (po me-todi datoj u Dodatku). Tako gotovo uvijek kada neka osoba vidi mačku, ona

je ta koja vidi* mačku*; iskustvo koje tipično imamo kada vidimo mačku jeste iskustvo koje tipično imamo kada vidimo* mačku*, i tako dalje. Sličnotome možemo reinterpretirati “ispituje” i “reći” tako da kada mašina ispitu-

je mačku, to je ispitivanje* mačke*, a kada “kaže” da je nešto mačka, onakazuje* da je to mačka*.

Koristeći ilustraciju koju je predložio Nozick, pretpostavimo da polovi-na nas (možda žene) koristi riječ “mačka” da znači “mačka*”, riječ “otirač”da znači “otirač*”, “vidi” da znači “vidi*”, “kaže” da znači “kaže*” i takodalje. Pretpostavimo da druga polovina (muškarci) koriste riječ “mačka” daoznače mačke, riječ “otirač” da označe otirače, riječ “vidi” da označe gle-danje, i tako dalje. Kako bismo to ikad mogli znati?87 (Ako upitate muškarcana što “mačka” referira, on će odgovoriti “na mačke, naravno” kao što će

to učiniti i žena, šta god da “mačka” referira.)Poenta je u tome da činjenica da neko može napraviti mašinu da bi ispi-

tao stvari i rekao da li su one mač ke razlikuje mačke od mačaka* ako nekomože biti siguran da “ispitati” i “reći” referiraju na ispitivanje i kazivanje,a nije nimalo lakše reći kako je referencija ovih riječi učvršćena nego rećikako je referencija “mačke” učvršćena. Neko može reći da kada gledam unešto i mislim da je to mačka, moje “mentalne reprezentacije”, vizualne ili

8 Neka žena bi mogla odgovoriti da je pretpostavka da ona referira na mačke* kada kaže“mačka” nesuvisla (jer unutar njenog jezika na što god da ona referira kao na “mačku”

jeste mačka). Ovaj odgovor je slaba utjeha; on ne isključuje mogućnost da ono što ona zovemač kom jeste ono što muškarci zovu mač kom*, i obrnuto; ovo je Nozickova poenta.



HILARY PUTNAM 57

taktilne predstave, verbalizirana misao “mačka” itd., referiraju na mačstvoi razna druga fizička ili biološka svojstva (postojati u izvjesnom obliku, uizvjesnoj boji, pripadati izvjesnoj vrsti), a ne njihovim pandanima; ovo jemožda istina, ali time se samo ponavlja da je referencija učvršćena na je-dan prije nego na drugi način. To je ono što želimo objasniti, a ne traženoobjašnjenje.

“Ali”, može neko protestirati, “de finicije “mačke*” i “otirača*” date gorereferiraju na stvari druk čije od predmeta u pitanju (trešanja na drvetu i mačakana otiraču), te tako označavaju ekstrinzič ne osobine predmeta koji imaju oveosobine. U sadašnjem svijetu svaka trešnja je mačka*; ali to ne bi bila mačka*,

pa makar njena intrinzična svojstva bila potpuno ista, ako ne bi bilo trešanjani na jednom drvetu. Nasuprot tome, da li je nešto mačka ili ne zavisi samo

od njegovih intrinzičnih osobina”. Da je razlika na koju se ovdje referira, ra-zlika između intrinzič nih i ekstrinzič nih osobina, ono što će nam omogućitida okarakteriziramo i isključimo “neobične” interpretacije?

Problem sa ovim prijedlogom je izvjesna simetrija u odnosu “mačka” i “otirač”sa “mačka*” i “otirač*”. Dakle, pretpostavimo da smo odredili “ trešnja*” i“drvo*” tako da u mogućim svjetovima koji spadaju pod slučaj (a) trešnje* sumačke, a drveće* su otirači; u mogućim svjetovima koji spadaju pod slučaj (b)trešnje* su trešnje, a drveće* je drveće; i u mogućim svjetovima koji spadaju

pod slučaj (c) trešnje* su mačke, a drveće* su fotoni. Tada možemo definirati“mačka” i “otirač” koristeći *-termine kako slijedi. Slučajevi:

(a*) Neka mačka* je na nekom otiraču*, a neka trešnja* je na nekom drvetu*.(b*) Neka mačka* je na nekom otiraču*, a nijedna trešnja* nije ni na jednom drvetu*.(c*) Nijedno od gore navedenog.

Dosta neobično, ovi slučajevi su samo naši stari slučajevi (a), (b) i (c) pod novim opisom. Sada definiramo:

DEFINICIJA “MAČKE”

x je mačka ako važi slučaj (a*) i x je trešnja*; ili ako važi slučaj (b*) i x jemačka*; ili ako važi slučaj (c*) i x je trešnja*. (Obratite pažnju da se u svimslučajevima mačke pojavljuju kao mač ke.)

DEFINICIJA “OTIRAČA” x je otirač ako i samo ako važi slučaj (a*) i x je drvo* ; ili ako važi slučaj (b*)i x je otirač*; ili ako važi slučaj (c*) i x je kvark*. (Pod pretpostavkom da jekvark* tako definiran da u slučajevima tipa (c*) kvarkovi* su otirač i, u sva trislučaja otirači se pojavljuju kao otirač i.)

Odatle slijedi da gledamo li iz perspektive jezika koji uzima “mačka*”,“otirač*” itd. kao prvobitne osobine, onda upravo “mačka” i “otirač” refer-iraju na “ekstrinzične”osobine čije definicije spominju predmete druk čije



DIJALOG58

nego što je x; dok u odnosu na “normalan” jezik, jezik koji uzima “mačku”i otirač” da referiraju na mačstvo i otiračstvo (znate na koje osobine mis-lim, vi dragi čitaoče!), upravo “mačka*” i “otirač*” su ti koji referiraju na“ekstrinzične” osobine. Tačnije rečeno, biti “intrinzičan” ili “ekstrinzičan”

povezano je s tim koje osobine ćemo uzeti kao temeljne; nijedna osobinanije intrinzična ili ekstrinzična sama po sebi.

„PREŽIVLJAVANJE” I EVOLUCIJADanas je popularna pretpostavka da je sam evolucijski proces nekako

proizveo podudarnost između naših riječi i mentalnih predstava i vanjskihstvari; kaže se da ne bismo preživjeli da nije bilo te podudarnosti, i da je ta

podudarnost, makar na rudimentaran način, odnos referencije.

Ali kakve veze imaju “podudarnost” i “referencija” sa preživljavanjem?Iz istog razloga, kakve veze ima istina sa preživljavanjem?

Ovdje se mišljenja razilaze. Neki filozofi vjeruju da ne bismo preživjelida naša vjerovanja (u dovoljno velikom broju) nisu istinita. Drugi filozo-fi tvrde da čak i naša najbolje ustanovljena znanstvena vjerovanja nisu is-tinita ili da barem nemamo razloga da vjerujemo da jesu. Thomas Kuhn jesugerirao da naša vjerovanja samo “referiraju” na predmete unutar tih vje-rovanja (nešto kao kad “Hamlet” referira isključivo na osobu u kazališnom

komadu); uspjeh znanosti se objašnjava pokušajem-i-pogreškom, a ne bilokakvom podudarnošću između njenih predmeta i stvarnih stvari, kaže Kuhn.Bas van Fraassen u svojoj novoj knjizi tvrdi da uspješna teorija ne treba da

bude istinita već samo “opservacijski adekvatna”, tj. korektno predviđenaopservacija. On također objašnjava uspjeh (ili “opservacijsku adekvatnost”)znanosti kao proizvod pokušaja-i-pogreške.

Ako su ovi filozofi u pravu, onda je cijela ideja korištenja evolucije kaoopravdanja vjerovanja u objektivni odnos referencije potkopana. Prema tak-vim instrumentalističkim gledištima, evolucija jedino uspostavlja podudarnost

između nekih pojmova (opservacijskih pojmova) i “stalne mogućnosti osjeta”.Takva podudarnost nije referencija, osim ako nismo voljni napustiti ideju dasu vanjske stvari (koje se mogu promatrati) više od konstrukcija osjeta.

Međutim, vjerujem da su oni drugi filozofi u pravu (oni koji kažu da ne bismo preživjeli da dovoljno veliki broj naših vjerovanja nije bio istinit ).

Vjerujem u ovo zato što pokušaj-i-pogreška ne objašnjava zašto su našeteorije “opservacijski adekvatne”; to se jedino može objasniti referiranjem nakarakteristike interakcije čovjek-okolina, koja objašnjava zašto je pokušaj-

i-pogreška uspješna stvar . (Pokušaj-i-pogreška ne uspijeva u svim pothvati-ma, na kraju krajeva!). Ustvrdimo li da interakcija u našim umovima proiz-vodi lažne teorije kojima se samo dešava da imaju uspješna predviđanja



HILARY PUTNAM 59

kao posljedice, to bi značilo zastupati posve neobjašnjiv niz koincidenci-

ja. Ali kako činjenica da su naša vjerovanja (približno) istinita objašnjavanaše preživljavanje?

Neka naša vjerovanja su intimno vezana sa akcijom. Ako vjerujem da je rečenica: “Dobit ću nešto što veoma cijenim ako pritisnem ono dugme”(pretpostavimo da ovu rečenicu razumijem na normalan način ili da barems njom povezujem normalno “u-zagrade-stavljeno” ili “pojmovno” vjero-vanje), tada ću ispružiti svoju ruku i pritisnuti dugme. Nazovimo vjerovan-

ja tipa: “ako učinim x, dobit ću...” gdje tri tačkice opisuju cilj koji djelatnikima, direktivnim vjerovanjima. Ako je suviše naših direktivnih vjerovanja

pogrešno, izvršit ćemo suviše neuspješnih akcija; tako da je istina (dovoljnog broja) naših direktivnih vjerovanja neophodna za preživljavanje.

No naša su direktivna vjerovanja i sama izvedena iz mnogih drugih vje-rovanja; vjerovanja o karakteristikama i kauzalnim moćima vanjskih stvarii vjerovanjima o našim vlastitim karakteristikama i moćima. Ako su ovavjerovanja većinom pogrešna, ne bi li to bila čista slučajnost ako su ona us-

prkos tome vodila do tačnih predviđanja iskustva i do istinitih direktivnihvjerovanja? Prema tome, budući da je (dovoljno veliki broj) naših direk-

tivnih vjerovanja istinit, a najbolje objašnjenje ove činjenice leži u tomeda su mnoga od naših drugih vjerovanja (onih koja sačinjavaju našu “teor-iju svakodnevnog svijeta”) makar aproksimativno tačna, onda je opravda-no naše vjerovanje da je naša teorija svakodnevnog svijeta barem aproksi-mativno tačna i da ne bismo preživjeli da to nije slučaj.

Zamislite sada da neki od nas u stvari referiraju na stvari koje su našimterminima doznačene putem nestandardne interpretacije J (opisane u Do-datku). Ova se interpretacija slaže sa standardnom interpretacijom o termi-nima koji referiraju na naš pojmovni svijet, naša osjetila, naša htijenja itd.Tako: “Doimam se samome sebi da pritišćem dugme”, kada se razumije u“zagrađenom smislu” (kao da znači da imam određeno subjektivno iskust-

vo o hotimičnom pritiskanju dugmeta) nema samo iste istinosne uvjetenego istu interpretaciju pod J i pod “normalnom” interpretacijom I , a takoi: “Doimam se samome sebi da imam zadovoljstvo koje sam očekivao”.

Sada pak, ako je dovoljno veliki broj naših direktivnih vjerovanja istinit pod nestandardnom interpretacijom J , tada ćemo sigurno biti uspješni i sig-urno ćemo preživjeti (jer da nismo živi, ne bismo mogli postizati ove ciljeve)i imati potomstvo (jer da nisu živi, oni ne bi mogli postizati ove ciljeve).Ukratko, J -istina (dovoljno velikog broja) direktivnih vjerovanja je jednakodobra za “evolutivni uspjeh” kao i I -istina. Ustvari, to i jeste I -istina, budućida su istinosni uvjeti za svaku rečenicu (ne samo za direktivna vjerovanja)isti i pod I i pod J . Moja direktivna vjerovanja nisu samo povezana sa sub-



DIJALOG60

jektivnim iskustvom pod interpretacijom I i pod interpretacijom J ; ona imajuiste istinosne uvjete. Sa te tačke gledišta (ili sa ne-tačke gledišta) “evolucije”,sve što je neophodno jeste da dovoljan broj mojih vjerovanja bude istinit podbilo kojom interpretacijom koja povezuje ova vjerovanja sa relativnim akci-

jama. Evolucija može u meni proizvesti tendenciju da imam istinita vjerovanja (određene vrste); ali to samo znači da evolucija utječe na jezički ili koncep-tualno posredovano preživljavanje putem svoje tendencije da u nama proiz-vede predodžbeni sistem čije rečenice ili rečenične analogije imaju izvjesneistinosne uvjete (i određene akcijske uvjete ili “pravila izlaska iz jezika”). Ali

istinosni uvjeti za cijele reč enice, kako je upravo pokazano, ne određ uju refer-

enciju za reč enič ne dijelove (niti dodavanje jezičkih izlaznih pravila pomaže, jer su ova sačuvana pod J ). Odatle slijedi da je naprosto pogrešno smatrati da

evolucija određuje izuzetnu podudarnost (ili čak razumno uski raspon podu-darnosti) između referirajućih izraza i vanjskih predmeta.

I NTENZIJE: ČISTE I NEČISTEVidjeli smo da priroda posebno ne izdvaja nijednu podudarnost između

naših termina i vanjskih stvari. Priroda nas navodi da razvijamo riječi imisaone znake na takav način da dovoljan broj naših direktivnih vjero-vanja bude istinit, tako da će dovoljan broj naših djelanja doprinijeti našoj

“inkluzivnoj genetičkoj uklopljenosti”, ali ova ostavlja referenciju uvelikeneodređenom. W. V. Quine je isticao da je upravo to ono što referencija ust-

vari jeste – neodređena! Puka je iluzija, misli on, da termini u našem jezikuimaju određene valjano ustanovljene pandane. Njegovim riječima:

Zato razmotrimo ponovo našu standardnu, strogo ustrojenu notaciju, sa rječnikominterpretiranih predikata i nekim fiksiranim rasponom vrijednosti za varijablekvantifikacije. Rečenice ovog jezika koje su istinite ostaju istinite u nebrojnimreinterpretacijama predikata i revizijama raspona vrijednosti varijabli. Doistasvaki raspon jednake veličine može se prilagoditi svrsi putem odgovarajuće re-

interpretacije predikata. Ako je raspon vrijednosti beskrajan, onda se svaki besk-rajni raspon može prilagoditi svrsi; ovo je Skolem-Löwenheimovq teorema. Is-tinite rečenice ostaju istinite pri svim takvim promjenama.Možda se onda naše glavno zanimanje radije tiče istine rečenica i njihovih is-tonosnih uvjeta nego referencije termina.

U narednom poglavlju ispitat ću ovdje naznačenu alternativnu mogućnostodustajanja od ideje koja je do sada bila premisa čitave diskusije: da riječistoje u odnosu jedan na prema jedan spram (o diskursu neovisnih) stvari i

skupova stvari. Moglo bi međ

utim izgledati da postoji mnogo jednostavni- ji izlaz: zašto jednostavno ne reći da su naše intencije, implicitne ili eks- plicitne, to što učvršćuju referenciju naših termina?



HILARY PUTNAM 61

Na početku diskusije u prethodnom poglavlju odbacio sam tu mogućnostkao neplodotvoran odgovor na temelju uvida da imati intencije (relevantnevrste) već pretpostavlja sposobnost referiranja. Na ovom stupnju bi moglo

biti korisno da proširimo ovu kratku primjedbu.Problem je u tome što pojmovi “intencija” i “mentalno stanje” sadrže

određenu dvosmislenost. Nazovimo mentalno stanje č istim mentalnim stanjem ukoliko njegovo prisustvo ili odsustvo ovisi samo od toga šta se zbiva“unutar” govornika. Prema tome, da li imam ili nemam bol zavisi samo odtoga šta se zbiva “unutar” mene, ali da li znam ili ne znam da je snijeg bijelne zavisi samo od toga da li se nešto zbiva ili ne zbiva “unutar” mene (vje-rovati ili biti uvjeren da je snijeg bijel) nego također i od toga da li je ili nije snijeg bijel, pa je to nešto “izvan” mog tijela i uma. Stoga je bol čisto men-

talno stanje, ali je ( sa) znanje neč isto mentalno stanje. Postoji (čisto) mental-no stanje kao sastavni dio (sa)znanja, ali postoji i sastavni dio koji ni u komslučaju nije mentalni: ovo je komponenta koja odgovara preduvjetu da onošto vjerujemo nije (sa)znanje ukoliko takvo vjerovanje nije istinito. Nisamu “stanju” (sa)znanja da je snijeg bijel ako nisam u odgovarjućem čistommentalnom stanju; ali biti u odgovarajućem čistom mentalnom stanju nijenikad dovoljno za (sa)znanje da je snijeg bijel; i svijet tu mora sarađivati.

Šta je sa vjerovanjem? Definirali smo u-zagrade-stavljeno vjerovanje (“pojmovni svijet”) na taj način da imati takvo vjerovanje da [tamo imavoda na stolu] ili imati pojmovni svijet koji uključuje da tamo ima voda nastolu jeste čisto mentalno stanje. No, u skladu s maloprije rečenim, vjerovati

da tamo ima vode na stolu (bez ikakvog stavljanja u zagrade) pretpostavljada naša riječ “voda” zbilja referira na vodu, a to ovisi o konkretnoj prirodiodređenih “paradigmi”, o našim direktnim ili indirektnim kauzalnim vezamasa ovim “paradigmama”, itd. Kad vjerujem da je voda na stolu moj dvojnikna Zemlji Blizanki ima isto u-zagrade-stavljeno vjerovanje ali ne i isto vje-rovanje, jer njegova riječ “voda” referira na vodu-sa- etilnim alkoholom a

ne na vodu. Ukratko, vjerovati da je voda na stolu jeste neč isto mentalnostanje. (Mozgovi u bačvi ne mogu biti u ovom stanju, premda mogu biti uodgovarajućem u-zagrade-stavljenom stanju.)

Što kažemo za vjerovanje odnosi se i na intenciju. Čista mentalna stanja intendiranja – npr. kada intendiramo da termin “voda” referira na vodu u

našem pojmovnom svijetu - uopće ne učvršćuje referenciju stvarnog svije-ta. Nečista mentalna stanja intendiranja – npr. kada intendiramo da termin“voda” referira na konkretnu vodu – pretpostavljaju sposobnost da refer-iramo na (stvarnu) vodu.

Nekifilozofi su predlagali da se vjerovanje može definirati u terminima stanja koje sam nazvao “u zagrade-stavljeno vjerovanje” i referencija. Tako:



DIJALOG62

John vjeruje da je snijeg bijel = John vjeruje da

[ snijeg je bijel ](tj. snijeg je bijel u Johnovom pojmovnom svijetu)a riječi “snijeg” i “bijel” u Johnovom mišljenju (ili bilo koje druge riječi da on

koristi da bi izrazio ovo vjerovanje) referiraju na snijeg i na osobinu bijel.

Ne usvajajući ovo kao tačnu i potpunu analizu toga šta znači vjerovatida je snijeg bijel, možemo prihvatiti da ovaj prikaz ukazuje na nešto što jezasigurno tačno: da vjerovanje pretpostavlja sposobnost da se referira. A ina potpuno isti način, intendiranje pretpostavlja sposobnost referiranja! In-tencije nisu mentalni događaji koji uzrokuju da riječi referiraju: intencije (uobičnom “nečistom” smislu) imaju referenciju kao integralnu komponen-

tu. Objasniti referenciju u terminima (nečiste) intencije bilo bi cirkularno.

A problem kako č ista mentalna stanja intendiranja, vjerovanja itd. mogu (usvojstvenom kauzalnom okviru) sačinjavati ili uzrokovati referenciju jesteupravo to što nam se pokazalo toliko zagonetnim.

PORIJEKLO ZAGONETKE Na prvi pogled ništa ne izgleda očiglednije od toga da naše riječi i men-

talne predodžbe referiraju. Kad mislim ili kažem “Mačka je upravo izašla”,ta misao je obično o našoj mački Mitty; riječ “mačka” u rečenici koju mis-

lim ili kažem referira na skup entitetačiji je Mitty

član. No upravo smo vi-djeli da je priroda ovog odnosa “biti-o-nečemu” ili referencije zagonetna.

Razlika između stvarnog i pojmovnog svijeta (i odgovarajuća razlikaizmeđu vjerovanja i u-zagrade-stavljenih vjerovanja ili između intencija iu-zagrade-stavljenih intencija) sama po sebi objašnjava dio ove zagonetke.Razlog, čije je otkriće iznenađujuće i uznemirujuće, da postoje nenamjerne“prihvatljive interpretacije” našeg jezika (gdje pod prihvatljivom interpret-acijom mislim naprosto na interpretaciju koja zadovoljava odgovarajuća op-eracionalna i teorijska ograničenja), leži dijelom u tome da se nikakva takva

“neodređenost” ne pojavljuje u “pojmovnom svijetu” govornika. U mom poj-movnom svijetu mačke i mačke* su prilično različite (zapravo u mom poj-movnom svijetu mačke* su trešnje). “Mačka je na otiraču” i “Mačka* je naotiraču*” mogu biti logički ekvivalentne, ali one sadrže termine sa priličnorazličitim pojmovnim referencijama; prema tome, čini se uistinu čudnim da

bi trebala postojati bilo kakva konfuzija između referenata stvarnog svijeta jednog vjerovanja i referenata stvarnog svijeta drugog vjerovanja.

Ali ako bi se desilo da broj mačaka bude jednak broju trešanja, tada sli-

jedi iz teorema u teoriji modela (kao što je to Quine naznačio u gore nave-denom odlomku) da postoji reinterpretacija cijelog jezika koja ostavlja sve

rečenice nepromijenjene u istinosnoj vrijednosti, pri čemu je došlo do per-



HILARY PUTNAM 63

mutacije ekstenzija “mačka” i “trešnja”. Upravo putem spomenutih tehnikamogu ovakve reinterpretacije biti konstruirane sa ciljem da se sačuvaju svaoperacionalna i teorijska ograničenja (a putem tehnika koje smo ilustrirali sa

primjerom “mačka / mačka*” one mogu biti tako proširene da pribave “in-tenzije” ili funkcije koje određuju ekstenziju u svakom mogućem svijetu, ane samo ekstenzije u konkretnom svijetu). Ovo nije u protivrječ ju sa upra-vo izrečenim stavovima o “pojmovnom svijetu” ili subjektivnom sistemuvjerovanja iz slijedećeg razloga: činjenica da u našem sistemu vjerovanjaili “pojmovnom svijetu “ nijedna mačka nije trešnja znači da u svakoj pri-hvatljivoj interpretaciji tog sistema vjerovanja (svakog doznačavanja ref-erenata vanjskog svijeta terminima, slikama i drugim predstavama kojimase služimo u našem mišljenju) referenti “mačke” i referenti “trešnje” mora-

ju biti razdvojeni skupovi. Ali razdvojenost ovih skupova je usporediva sa(značajnom) činjenicom da ono što je skup “mačaka” u jednoj prihvatljivojinterpretaciji može biti skup “trešanja” u nekoj druk č ijoj (ali jednako prih-vatljivoj interpretaciji). Zbog činjenice da su pojmovne mačke posve različiteod pojmovnih trešanja slijedi jedino to da su stvarne mačke posve različiteod stvarnih trešanja ako je broj prihvatljivih interpretacija tačno jedan. Ako

postoji više od jedne prihvatljive interpretacije čitavog jezika (kao što ćeto biti ako su prihvatljive interpretacije izdvojene samo putem operaciona-lnih i teorijskih ograničenja), tada dva termina koja referiraju na različiteskupove u svakoj pojedinoj prihvatljivoj interpretaciji mogu imati iste po-tencijalne referente kada se razmatra cjelokupnost svih prihvatljivih inter-

pretacija. Zbog činjenice da su pojmovne mačke različite koliko to uopćemogu biti od pojmovnih trešanja ne slijedi da postoje određeni razdvojeniskupovi mačaka-po-sebi i trešanja-po-sebi.

Ono što sve ovo čini tako uznemirujućim jeste to da operacionalna plus teorijska ograničenja predstavljaju prirodan put da se uopće dopusti stvar-nom empirijskom kontekstu da odredi prihvatljivu interpretaciju (ili inter-

pretacije) našeg sistema predstava. Takva ograničenja mogu do izvjesnogstupnja odrediti koje rečenice su u nečijem jeziku istinite a koje lažne; noizmeđu istinosnih uvjeta i referencije uže i dalje ostaje sasvim labavo.

Kao što smo vidjeli Quine bio bi voljan da se pomiri sa ovom labavošćui da jednostavno prihvati da je referencija neodređena. Mladi filozof HartryField98 nedavno je predložio druk čije gledište. Prema njegovom viđenju ref-erencija je “fizikalistička relacija”, tj. složeni kauzalni odnos između riječiili mentalnih predstava i predmeta ili skupova predmeta. Na empirijskoj jenauci da otkrije šta je ta fizikalistička relacija, predlaže Field.

9 Field, H., “Tarskijeva teorija istine”, The Journal of Philosophy, vol. 69. Fieldovo stajalište jerazmatrano u mom djelu Meaning and the Moral Sciences,Routledge and Kegan Paul, 1978.



HILARY PUTNAM 65

Ova vrsta prvobitne, nepojmljive metafizičke istine, ako već takva treba da bude, ne smije biti pobrkana sa onom vrstom “metafizički nužne” is-tine koju je nadavno uveo Saul Kripke109.

Kripkeov argument, usko povezan sa gore navedenim argumentima oreferenciji termina prirodnih vrsta (npr. termini za životinje, biljke i miner-alne vrste) sastojao se u tome da ako je dato, kao činjenično stanje,

(2) Voda je H2O

(tj. pretpostavimo li da je (2) istinito u aktualnom svijetu) i ako je dato (ističeKripke) da govornici intendiraju da će termin “voda” referirati na samo ove st-vari koje imaju isto zakonito ponašanje i isti konačni sastav kao razni standardni

primjerci aktualne vode (tj. govornici imaju takve intencije čak i kada govore o

hipotetičnim slučajevima ili “mogućim svjetovima”), onda slijedi da (2) takođermora biti istinito u svakom mogućem svijetu; jer da bismo opisali hipotetičkutečnost koja nije H

2O ali koja ima neke sličnosti sa vodom, treba samo opisa-

ti hipotetičku tečnost koja nalikuje vodi a ne opisati neki mogući svijet u kojemvoda nije H

2O. Upravo je “metafizički nužno” (istinito u svim mogućim svjetovi-

ma) da je voda H2O; no ova “metafizička nužnost” je objašnjena hemijom ovogasvijeta i svakodnevnim činjenicama o govornikovim namjerama da referira.

Ako postoji određena fizikalistička relacija R (pa bila ona ustanovljiva u jeziku prirodne znanosti u konačnom broju riječi ili ne) koja je upravo refer-

encija (neovisno o tome kako ili da li opisujemo tu relaciju), ova činjenicane može po sebi biti konsekvenca naše namjere da referiramo; prije će biti,kao što smo u više navrata primijetili, da ona ulazi u određivanje onoga štonaše intencije ka referiranju znače. Kripkeovo gledište da “voda je H

2O”

jeste istinito u svim mogućim svjetovima moglo bi biti ispravno čak i ako je referencija u aktualnom svijetu učvršćena jedino operacionalnim i teorijskim ograničenjima; ovo gledište pretpostavlja pojam referencije, no nekaže nam da li je referencija ustanovljena ili šta je referencija.

Za mene, vjerovanje da neka korespondencija koja je intrinzično valjana jeste referencija (ne kao rezultat naših operacionalnih ili teorijskih ograničenjaili naših intencija nego kao jedna krajnja metafizička činjenica) okončava unekakvoj magičnoj teoriji referencije. Po tom viđenju sama referencija post-aje ono što je Locke nazvao “supstancijalnom formom” (naime entitet kojiintrinzično pripada određenom imenu).Čak iako je neko voljan da razmišlja otakvim neobjašnjivim metafizičkim činjenicama, epistemološki problemi kojisu vezani uz takvo metafizičko gledište izgledaju nesavladivi. Jer, pretpostavi-mo li svijet umno-neovisnih, diskurzivno-neovisnih entiteta (a to je pretpostav-

10 Vidi njegovo djelo Naming and Necessity, Harvard University Press, 1980. (Izvorno predočenokao predavanja tokom 1970. godine)



DIJALOG66

ka gledišta koje razmatramo), ona ima, kao što smo vidjeli, mnogo različitih“korespondencija” koje predstavljaju moguće ili kandidirane relacije referen-cije (u stvari ima ih beskonačno mnogo, ako postoji beskonačno mnogo stvari

u univerzumu).Č

ak i kada zahtijevamo da (1) bude istinito pod bilo kojim poj-mom istine, a što korespondira sa metafizički izdvojenom “stvarnom” relaci- jom referencije, ne isključuje bilo kojeg od ovih kandidata, ako je samo (1)empiristič ki prihvatljivo (prihvatljivo s obzirom na naša operacionalna i teorijs-ka ograničenja). Ali onda postoji beskonačno mnogo različ itih mogućih “nep-ojmljivih metafizičkih istina” oblika “ R je stvarna (metafizički izdvojena) rel-acija referencije”. Ako zagovornik ovog gledišta dopušta da je moguće zamislitida njegovo gledište nije sasvim ispravno i da referencija može biti metafizičkiizdvojena a da ne bude potpuno određ ena (metafizički izdvojeno R može do-

pustiti mnoštvo prihvatljivih interpretacija), onda je čak moguće zamisliti da je gledište-o-operacionalnim- plus-teorijskim ograničenjima na kraju krajevaipak metafizički ispravno! Jer zašto to ne bi mogla biti nepojmljiva metafizičkačinjenica da referencija jeste relacija: x referira na y u barem jednom prih-

vatljivom modelu M . Ne zaboravite da su sve ove nebrojne metafizičke teorijekompatibilne sa istim rečenicama koje su istinite, sa istom “teorijom svijeta”i istom optimalnom metodologijom za otkrivanje onog što je istinito!

Preveo s engleskog: Bakir Demir Redakcija prijevoda: Ugo Vlaisavljević

ABSTRACT

A problem about referenceHilary Putnam

What makes the question of reference so distressing is that operational plus theoretical constrains are the natural way in which to allow the actual

empirical context to determine the admissible interpretation (or interpreta-tions) of one’s representational system. Such constrains can to some extentdetermine which sentences in one’s language are true and which false. Still,it is the slack between truth-conditions and reference that remains. Kripke’sview that “water is H20” is true in all possible worlds, could be right evenif reference in the actual world is fixed only by operational and theoreticalconstrains. This view presupposes the notion of reference, it does not tell uswhether reference is determinate or what reference is. The metaphysicallysingled-out ‘real’ relation of reference may allow for a plurality of admis-

sible interpretations. Infinitely many metaphysical theories are compatiblewith the same sentences being true, the same ‘theory of the world’, and thesame optimal methodology for discovering what is true.



Svjetlana Nedimović

Zajednica činjenja: Poimanje političkezajednice u djelu Hannah Arendt

Istorija političke filozofi je ili, uopštenije govoreći, promišljanja političkog

prostora i djelovanja može se pojmiti ili kao kontinuirani sukob između

mislilaca slobode i mislilaca poretka, ili kao dugi niz pokušaja da se jednom

zauvijek definiše nepredvidljiva dinamika slobode i nužnosti u političkom prostoru, pri čemu je svaki takav pokušaj odgovarao na otvoreno pitanjekakvo konkretna političko-istorijska zbilja uvijek jeste za mislioce. Kojojstrani unutar spektra između totalne slobode (koja se možda može izjednačiti

s anarhijom) i totalnog poretka (koji se možda može poistovjetiti s totalirariz-

mom) se određeni mislilac priklanjao, zavisilo je prije svega od toga je li udatim istorijskim okolnostima u opasnosti bila sloboda ili poredak.

U smislu ovakvog, istoričnog pristupa političkoj filozofi ji, kakav predlaže

P. Wagner,1 djelo Hannah Arendt se može tumačiti kao odgovor na ono što je bila istorijska konkretnost za nju samu, dakle politički život nakon total-itarnih režima pri svijesti da nestanak jednog oblika totalitarizma ne značinužno prevazilaženje totalitarizma kao takvog. Dakle, pitanje političkog kao

utjelovljenja pluraliteta se filozofskoj generaciji Arendtove nameće usljedistorijskog iskustva kolektiviteta ili, možda tačnije, poretka utemeljenog na

potpunoj homogenizaciji.Za samu Arendtovu kao političkog mislioca može se otud reći da je

locirana između konkretne prijetnje totalitarizma kao istorijsko-političkog

izvora njenog rada i, s druge strane, određenog pojmovnog vakuuma. Poj-movni vakuum Arendtova tumači kao rezultat nemoći moderne političketeorije koja uspijeva proizvesti tek osiromašenu i ograničenu definiciju

političke zajednice. Ta definicija zasniva se na poistovjećenju politike i ad-ministracije kakvo se zbiva unutar okvira individualističkog liberalizma,

koji “pravima obdarenog pojedinca (vidi) kao jedino moguće ontološko imetodološko utemeljenje.”2 Za Arendtovu su i ta politička prijetnja i taj poj-

movni vakuum simptomi opsesije kontrolom i anihilacijom neizvjesnosti

1 Wagner, P. Theorizing Modernity: Inescapability & Attainability in Social Theory, Londoni New York, SAGE, 2001.

2 Ibid, str. 43.



DIJALOG70

i uslovljenosti i to opsesijom koja karakteriše cjelokupnu političku istoriju i istoriju političke misli.

Odgovarajući tako na prijetnju totalitarizma, a istovremeno pokušavajući

da istupi iz paradigme liberalizma u promišljanju političkog, Hannah Ar-endt pokušava iznaći drugačije shvatanje političke zajednice, naslanjajućise pri tome na pojam starogr čkog polisa. Arendtova svakako o polisu pišeu bitno drugačijem tonu nego o modernoj državi, za koju se najviše zanimatek u njenoj totalitarnoj formi. Interesatno, a i indikativno u tom pogledu

je da, dok totalizaciju politike u totalitarnim režimima Arendtova u Kori-

jenima totalitarizma smatra devijacijom i izopačenjem političkog, totali-

tarna država nije opisana kao deformacija države. Čini se, naprotiv, da sedjelima Hannah Arendt provlači poimanje moderne države kao same po

sebi istorijske deformacije političke zajednice. Utoliko bi se Hannah Ar-endt mogla složiti sa Schmittovom kritikom Hobbesove i, uopšte, mod-

erne liberalne koncepcije države kao “ključnog faktora u četiri stotine dug-om procesu mehanizacije” politike,3 iako bi Arendtova pri tome vjerovat-no otišla korak dalje i ustvrdila da sama država po sebi jeste mehanizova-na politička zajednica. Drugim riječima, za razliku od Schmitta koji izgu-

bljenom smatra teološku potku legitimiteta države, gubitak koji je državuučinio “ispraznom i iznutra mrtvom”,4 Arendtova dijagnosticira gubitak

cjelokupne političke sfere kao “prostora pojavljivanja”5 u smislu pojavljiva-

nja političkih aktera i prostora koji nastaje upravo tim pojavljivanjem, dak-le po definiciji nesupstantivnog.

Utoliko je jasnije odsustvo pojma države iz većine djela Hannah Arendt,

ili tek sporadično prisustvo, osim već pomenute istorijske analize u Kori-

jenima totalitarizma. Ovo distanciranje eksplicirano je u objašenjenju ge-nealogije tog pojma u Machiavellijevim djelima. Machiavelli pojam lo sta-

to derivira iz spoja tri termina – status, posjed i stanje, gdje sva tri termi-na upućuju na stabilnost kao mirovanje. Machiavelli naravno nije prvi koji

upotrebljava ovaj pojam iako bi razvoj modernog poimanja države treba-lo pripisati njemu i ostalim renesansnim političkim misliocima, kako tvr-di Quentin Skinner. Skinner takođe ističe da, kao i ostali autori njegovogdoba, Machiavelli još uvijek povezuje institucije sa ličnošću vladara: “Kada

3 Schmitt, C. The Leviathan in the State Theory of Thomas Hobbes: meaning and failure ofa political symbol, Westport, Conn, Greenwood Press, 1938/1996, str. 41-42.

4 Ibid, str. 61] Za Schmitta je politička teologija temelj supstantivne spone između države i

njenih podanika, čime se odbacuje izmještaj unutrašnjih uvjerenja građana u privatnu sferu,što je odlika liberalne države.

5 Arendt, H. The Human Condition, Chicago i London, The University of Chicago Press,1958/1998, str. 199.



SVJETLANA NEDIMOVIĆ 71

koristi termin u smislu administrativnog aparata, (Machiavelli) je najčešćena mukama da pokaže kako taj aparat treba da ostane u rukama vladara: lo

stato u tom smislu, kako često navodi, jeste ekvivalent vladarevom lo sta-

to odnosno njegovom položaju kao vladara.” 6

Za Hannah Arendt, korijeni moderne države u ovom jazu između vladara

i podanika odnosno između struktura vlasti i društva čine pojam države ne- prihvatljivim za njen konceptualni instrumentarij u svjetlu njenih nastojanja

da političkoj sferi povrati nekadašnji značaj kao prostora za djelovanje svih,

ne samo kaste izabranih bili oni vladari ili predstavnici. U tom smislu treba shvatiti i neprestano vraćanje Arendtove na narativ polisa kao temeljnog

starogr čkog iskustva političkog, tj. političkog kao činjenja. Taj narativ, i

pored ozbiljnih nesavršenosti principa vrlo ograničene inkluzije, podsjeća

na istorijsku mogućnost političke zajednice koja ne podrazumijeva rascjepizmeđu individualnog (građana) i kolektivnog (političke jedinice).

Za Arendtovu se poimanje političke zajednice ne smije zasnivati na tomeda je zajednica nešto drugačije i odvojeno od njenih članova, građana i nji-hove interakacije. U tom smislu, pojam za koji se Arendtova odlučuje kako bi označila dinamičnost političke spone, kao spone između zajednice i njenih

članova te unutar zajednice, jeste pojam body politic7. Ovaj termin višeznačno

objedinjava supstantivno i dinamičko utoliko što naznačava stvarnost, materi-

jalnost, čvrstoću i jedinstvo, istovremeno upućujući na kretanje, jer body tj.tijelo ili tjelesnost podrazumijeva unutrašnje i vanjsko kretanje. Kretanje jeuvijek prisutna i uvijek odmah aktualizovana potencijalnost tijela. Odsustvokretanja tijela i unutar tijela zapravo je smrt, kao apsolutno mirovanje.

Hannah Arendt upozorava da, mislimo li političku jedinicu, kolek-

tiv ili zajednicu, odvojeno od njenih članova, mi zapravo nismo u sferi

političkog već govorimo o javnoj upravi ili vladanju, čime zapravo prista- jemo na prikrivenu platonističku dihotomiju između vladara i podanika. U platonističkom smislu, vladar je znalac, onaj koji vidi kud politička jedinica

treba da ide i kako, dok podanici srastaju u jednu nedjeljivu masu sljedbe-nika. Ta jednolična masa, upozorava Arendtova, može samo da se ponaša iizvršava naređenja ali ne može učestvovati u političkom djelovanju.

Body politic kao politički pojam potiče iz organicističke paradigme i rane

moderne fascinacije percipiranim analogijama između sfere ljudskog dje-lovanja i prirodnog svijeta odnosno sličnošću između načina funkcionisan-

6 Skinner u: Ball, T, J. Farr i R.L. Hanson [urednici]. Political Innovation and ConceptualChange, Cambridge, Cambridge University Press, 1989, str. 97.

7 Termin u našem jeziku bi bio političko tijelo, ali imajući u vidu da u našem javnom diskursuto najčešće upućuje na konkretnu instituciju ili organizaciju, ovdje ćemo koristiti originalniizraz, ne gubeći ipak nadu da će društvenim naukama u nas s vremenom uspjeti da izgrade

pojmovni jezik primjereniji savremenim prilikama.



DIJALOG72

ja ljudske zajednice i toka prirodnih procesa. Arendt međutim je izuzetnonepovjerljiva prema tendenciji moderne nauke da povlači paralele izmeđutvorevina ljudskog djelovanja i prirode, a naročito prema pokušajima da se

prirodni zakoni primjenjuju na ljudsko djelovanje.8 Dalje, korporealne ko-notacije upućuju na savršeno funkcionišuću cjelinu, ne samo u smislu har-monije već i totalnog jedinstva svih dijelova kolektiva koji smisao i vlasti-te uloge dobijaju iz cjeline. Stoga se ovim pojmom na izvjestan način sin-tetizira pojam naturalizovano shvaćene politike i ideja politeje kao organi-zma u kojem svi dijelovi funkcionišu s istim ciljem održanja organizma naživotu. Na koncu, sam termin donekle asocira na rusoovska strujanja u po-litičkoj misli gdje se body politic uistinu shvata tjelesno, organski, a pro-

past tako shvaćenog kolektiva prijetila bi upravo od centrifugalnih sila u

njenim česticama. Drugim riječima, propast tijela kao cjeline vreba iz pov-lačenja čestica u vlastiti partikularitet.9 Body politic u Rousseauvoj inter-

pretaciji prožeta je njegovom idejom opšte volje i utoliko je suprotstavlje-na samoj srži shvatanja političkog kod Hannah Arendt kao onoga što se nedešava djelovanjem ili voljom naroda, uniformnog singulara mase u kojemse briše distanca između jedinstvenih bića kakva su ljudska, već ono što sezbiva među ljudima, u pluralu dakle, koji podrazumijeva i ‘mrežu ljudskihmeđuodnosa’10 i neizbrisivu raznolikost ljudskih bića.

No, uvodeći ponovo pojam body politic, Arendt zapravo nastoji povratiti

pojmovnom repozitoriju političke misli donekle zaboravljeno ili bar prene-

bregnuto shvatanje političkog i političke zajednice kao res publica, nečegašto nije stvar vladajuće klase ili kaste već javna stvar od značaja i interesaza svakoga. Body politic u političkom idiomu Hannah Arendt tako sugerišene da su građani ujedinjeni u jedan poslušni, sasvim jedinstveni entitet već da politička zajednica jeste njeni građani i njihovi odnosi, da su ti odnosi injihovo uređenje tkanje političkog zajedništva. Govoriti o postojanju body

politic ima smisla samo ako se pod tim podrazumijevaju ljudi koji djelu-

ju u zajedničkom svijetu, a samo ukoliko ti ljudi nisu po sebi nego za dru-ge ta zajednica jeste zbiljska. Pretpostaviti zbiljnost politeje u bilo kojemdrugom smislu neminovno generiše problem rascjepa između struktura vlas-

ti i onih iznad kojih je ta struktura postavljena, a taj rascjep nije ništa drugodo kriza legitimiteta političke jedinice koju moderna politička teorija do

8 Arendt, Human Condition, str. 262.

9 Tumačeći njegovo djelo, Arendt smatra da Rousseau upravo odgovara na pitanje uspostavljanja

i održavanja političkih spona konstruišući tu tjelesnu sliku politeje kao “množine ujedinjene uistom tijelu, pod vodstvom jedne volje... čudovišta s mnogim glavama, mase koja se kreće kao jedno tijelo.” On Revolution, London i New York, Penguin Books, 1965/1990, str. 94.





dana današnjeg pokušava prevazići ili reduciranjem političke zajednice nanjene funkcionalističke i proceduralne dimenzije, kao što je to slučaj u lib-eralizmu, ili raznoraznim vidovima priklanjanja transcendentalnim izvori-ma zajedništva, kao što to čine ideologije etnonacionalizma.

Za Hannah Arendt, preobražaj političke zajednice u administrativno-

teritorijalnu jedinicu, a političkog u vladanje znatno je ozbiljniji fenom-

en nego puko odumiranje određene istorijske forme političkog prosto-

ra. Politička zajednica posreduje između svijeta i ljudskih bića odnosno,

možda i tačnije, svijet se ljudskim bićima prikazuje kroz zajednicu. Iakonužno situirani u svijet, to kako bivaju u njemu i kako ga primaju za ljude

je definisano političkom zajednicom. Politička zajednica je onaj dio svije-ta za koji su članovi te zajednice odgovorni. Otuđenjem institucija zajed-

nice kao moderne države od građana, otuđen je zapravo svijet i građanskamoć djelovanja u tome svijetu. To je ključni problem države kao Levijata-na koji Schmitt ne uspijeva dokučiti u svojoj kritičkoj interpretaciji: nijedržava ta koja je tek prazna ljuštura bez moći već su to njeni građani, sada

podanici Levijatana.11

Besadržajnost i bespomoćnost građana ostavlja neispunjenim politički

prostor u koji prodiru državne institucionalne strukture, a one počinju dažive nezavisno od ljudske interakcije na kojoj su utemljeni, samodovoljan

i zatvoren, gotovo autističan mehanizam. Za takve fosilizovane strukture,

ljudska inerakcija sada postaje prijetnja, izvor nepotrebnih, čak, štetnih previranja, uznemirujući izvor nestabilnosti. Otud je stalna i stvarna

mogućnost, realizovana u totalitarnim državama, da se te strukture okrenu

protiv ljudskog djelovanja i da, u nastojanju da stabilizuju taj vječiti vrt-log različitosti u sukobu, otpočnu projekat homogenizacije, a kako upo-zorava Hannah Arendt, uspije li takav projekat svođenja mnoštva na jed-no i isto, ljudi na Čovjeka, i taj bi jedan Čovjek mogao postati suvišan, jer

samom mehanizmu nikakvo ljudsko činjenje nije potrebno već isključivo

programirano izvršavanje.12

Strah od ovakvog preobražaja političke zajednice u mehanizam kakvom

su Arendtova i njeni savremenici bili svjedoci je, možda, prije nego čisto te-

11 Bonnie Honig govori o odbijanju H. Arendt da supstantivno utemelji političku zajednicukao i sponu između zajednice i njenih članova: “Iz perspektive Arendtove, politička zajed-nica koja se konstituiše na osnovu prethodnog, zajedničkog i stabilnog identiteta prijeti dazatvori prostor politike, da homogenizuje ili suzbije pluralitet i multiplicitet koji političkodjelovanje zahtijeva... štiteći političke prostore kroz neidentičnost, heterogenost i diskonti-

nuitet političkih zajednica, i takođe kroz otpor sopstva normalizujućim konstrukcijama subjektiviteta i nametanju autonomije...” U Butler, J. i J. W. Scott [urednice], Feminists Theo-rize the Political, New York i London, Routledge, 1992, str. 227.

12 Arendt, H. Origins of Totalitarianism, New York, Harcourt, 1950/1994, str. 467



DIJALOG74

oretski interes, ono što Hannah Arendt približava republikanskom13 pojmubody politic. Taj pojam upućuje na političku zajednicu nenadređenu svojim

građanima koji jesu njen corpus, tijelo građana u njihovim međusobnim od-

nosima, niti je od tih građana i na koji način otuđena ili odrođena.Ovakvo poimanje političke zajednice, sasvim u skladu sa primarnom

namjerom cjelokupnog opusa Hannah Arendt, obnavlja vrijednost i značajljudskog djelovanja za politiku, a u cilju prevazilaženja opasne situacije ukojoj se “ljudski kolektiv vlastitim djelovanjem onemogućava da efektiv-no rješava probleme koji iz tog djelovanja proizlaze.”14 No, kritika mod-erne političke teorije koju nudi Hannah Arendt svakako je pod jakim utica-

jem vlastitog iskustva misliteljice, utoliko što su upravo istorijske okolnos-ti nastanka moderne političke teorije zahtijevale da težište rada teoretičara

ne bude konceptualizacija političke zajednice kao neotuđive i neodvojiveod ljudskog djelovanja, već kontrolisanje pogubnosti ljudskog djelovan-

ja manifestovane u vjerskim sukobima za koje se jedinim lijekom činila

neutralna, bezlična nadstruktura suverene države. Mise-en-scène nastankačudovišne strukture Levijatana kao pojma i kao modela, naime, jeste ko-laps političkih subjekata u vjerskim sukobima oko transcendentalnog izvo-ra legitimizacije političkog autoriteta i same forme političke jedinice. Levi-

jatan je utoliko prije tampon-zona između različitih nivoa političkih subjekata nego vezivno tkivo.

U tom smislu, ako Arendt namjerava iznova i drugačije konceptualizova-

ti političku zajednicu u svjetlu izmijenjenih istorijskih okolnosti i političkesituacije, ona mora ili uzeti u obzir probleme koji su motivisali ideju Levi-

jatana ili pretpostaviti da su ti problemi prevaziđeni. Paradoks aktuelnog is-

torijskog momenta jeste međutim da novi problemi nisu zamijenili stare već

i jedni i drugi koincidiraju, definirajući našu političku zbilju. Stoga bi pojam

body politic morao utjeloviti određeno zajedništvo građana usklađeno samodernim stanjem, u suprotnom bi to bio pojam odvojen od istorijske zbilje

kao i mnogi drugi pojmovni konstrukti filozofske tradicije koje je sama Ar-

13 Arendtovu često dovode u vezu sa tradicijom građanskog republikanizma “koji seže do političkemisli Jean-Jacquesa Rousseaua u Društvenom ugovoru iz 1743, gdje je on zagovarao radika-lnu koncepciju građanstva kao opštenarodne participacije u politeji.” Delanty, G. Communi-ty, London i New York, Routledge, 2005, str. 81. M. Canovan ističe međutim bitnu distinkcijuizmeđu Arendtove i republikanske tradicije utoliko što je “ona, npr, znatno manje zaintereso-vana nego većina njenih prethodnika kako za vojničke vještine tako i za institucionalni diza-

jn, a znatno više za slobodnu diskusiju.” Arendt ipak preuzima klasično republikansko shva-tanje “političke slobode [ne kao] nešto dato prirodom ili istorijom” već nešto što zahtijeva da

građani čine i čine uvijek iznova. Canovan, M. Hannah Arendt: A Reinterpretation of Her Po-litical Thought, Cambridge, Cambridge University Press, 1995, str. 203.

14 Pitkin, H.F. The Attack of the Blob: Hannah Arendt’s Concept of the Social, Chicago i Lon-don, The University of Chicago Press, 1998, str. 239.




endtova uporno kritikovala. Drugim riječima, ukoliko je izvorište, legitim-itet i postojanje body politic u ljudskoj interakciji i zajedničkom djelovanjuna određeni dio svijeta, Arendtova mora odgovoriti na pitanje šta članovezajednice okuplja, održava na okupu i veže za samu tu zajednicu kao tak-vu. Odakle izvire to zajedništvo koje se manifestuje zajedničkim djelovan-

jem ako s javnom sferom više ne počinje put ka besmrtnosti, kako je to bilou antičkoj Gr čkoj, i ako je nepovratno izgubljen transcendentalni osnov le-gitimiteta zajednice i svih njoj pripadajućih spona?

AUGUSTINOVSKI KORIJENI PERFORMATIVNE TEORIJE ZAJEDNICEOvo je pitanje Arendtovu proganjalo od prapočetaka njenog naučnog

rada; u svom prvom radu, disertaciji o Augustinu, Arendtova se bavi de-

taljnim iščitavanjem Augustinove interpretacije božje zapovijesti: ‘Voli svog bližnjeg ’.15 Augustin je Arendtovoj naročito bitan kao rimsko-hrišćan-

ski mislilac koji je i sam iskusio radikalno otuđenje od svijeta, ali je ipaku svojim djelima sačuvao helensko naslijeđe brige za ovozemaljski svijet.Utoliko je Augustinovo pitanje zašto voljeti svog bližnjeg analogno pitan-

ju koje Hannah Arendt postavlja u savremenom političkom kontekstu – pi-tanju šta upućuje ljudska bića na svijet i jedne na druge ne u smislu nužno-sti već u smislu odgovornosti i brige za njih.

Augustin daje ontoteološki odgovor: Ono što ljude povezuje jedne sdrugima i s ovim svijetom, što preobražava nevoljan i neželjen pad u svijetsvih nas u ukorijenjenost u tom svijetu jeste zajednica zasnovana na pori-

jeklu i usudu koji su nam zajednički sa cijelim Adamovim porodom. Svi jesmo rođeni i svi ćemo umrijeti:

Biti ukorijenjen znači da niko ne može pobjeći od svog porijekla kojim je

data ključna odrednica ljudske egzistencije za sva vremena. Stoga ono što jezajedničko svim ljudima nije slučajna sličnost.16 Dakle, sličnost je nužno zasno-

vana na zajedničkom porijeklu od Adama i istorijski je fiksirana u tom porijek-

lu i srodstvu koje nadilazi okvire obične sličnosti. To srodstvo je osnova ravnopravnosti ne karakteristike niti talenata, već situacije. Svima je zajednički istiusud. Pojedinac nije sam na ovom svijetu. On im sudruge po usudu, ne samou jednoj ili drugoj konkretnoj situaciji, već za cijeli život. Njegov cijeli život jeste sam posebna sudbonosna situacija, stanje smrtnosti.17

15 Arendt, H. Love and St. Augustine, priredile Joanna Vecchiarelli Scott i Judith Chelius Stark,Chicago, University of Chicago Press, 1929/1996.

16 Dakle, ne u smislu trećeg tipa prijateljstva kod Aristotela, koje je zasnovano na sličnosti povrlinama. Aristotle, Ethics, 1156a27-b17.

17 Arendt, Love and Saint Augustine, str.100.



DIJALOG76

Ono što je iz ovoga bitno za Hannah Arendt, bez obzira na vremenskudistancu, u njenoj posebnoj istorijskoj, filozofskoj i političkoj situaciji je-ste Augustinovo shvatanje srodstva među ljudima u smislu istovjetnosti nji-

hove situacije, ljudskog stanja rođenja, tog pasivnog pojavljivanja budućeg

subjekta na svijetu, pojavljivanja koje rođeno biće zapravo trpi, i smrtno-sti, pri čemu je pojavljivanje na svijetu potpuno van domašaja ljudske vo-lje i utoliko je svaki stanovnik svijeta stran18 i sve straniji biva pred prizo-rom ljudskih djela i samih ljudi koji se urušavaju u ništavilo.19

Ali srodstvo ili jedinstvena prošlost i budućnost za sve sinove Adama krista-

lizuje se u ljubav samo posredno, alhemijskim djelovanjem božanske milosti.Izvor hrišćanske ljubavi za bližnjeg svog u ovom svijetu leži van tog svijeta, u

božanskom stvaraocu svih bića, koja se vole da bi voljela Njega i ta ljubav je

njihova spona s Njim.20 Ono što spaja bližnje, dakle, nije ovozemaljska sponaveć je plod transcendentalnog apsoluta, od kojeg potiče i na koji je upućena.

U tom smislu, na duboko političko pitanje, koje Arendtova u svom prvom

djelu postavlja tek implicitno, pitanje zašto se vezati za svijet i zašto aktiv-no postojati u svijetu, ne može se naći odgovor u Augustinovom teološkomokviru, osim ako se ne pristane na pretpostavku da je svijet čovjeku nebitan

sam po sebi, a to je ono što Arendtova ne želi učiniti ni u prvoj disertaciji.Pitanje koje Arendtova postavlja, dakle, jeste politički projekat, potraga zaovozemaljskim izvorom življenja zajedno u momentu kada se čini da se ra-spalo sve – politički, vjerski i moralni kodovi – što je svijet, i sve svjetoveunutar njega kroz koje se svijet ‘kao cjelina’21 pojavljuje, držalo na okupu.Ono što će H. Arendt u svojim kasnijim radovima ponuditi umjesto ovogstatičnog koncepta zajedničkog kao zajedničkog porijekla, jeste politički

reinterpretiran, dinamičan pojam zajedničkog kao zajedničkog činjenja iličinjenja u zajedništvu koje spaja članove političke zajednice.

18 “... biti rođen uvijek znači biti rođen u svijet naseljen ljudima, biti od njih rođen, pridružiti se porod-ici, narodu, političkom subjektu itd, koji su svi bili prije nas i spram kojih smo svi tek pridošlice.”Arendt, H. Philosophy and Politics: What is Political Philosophy?, lectures and seminar, 1969,Library of Congress, Hannah Arendt Papers, Series: Subject File, 1949-1975, str. 26.

19 “... opšta priroda tuge koja ne traži nikakvog izgovora jer se pojavljuje iznenada iz bilo čijegunutarnjeg sopstva, jer je duboko ukorijenjena u činjenici da nismo sami sebi dali život i nis-mo ga slobodno izabrali.” Arendt, H. Rahel Varnhagen: The Life of a Jewess, priredia LilianeWeissberg, Baltimore i London, The Johns Hopkins University Press, 1957/1997], str. 137.

20 “Ipak, vjernik se kroz ljubav odnosi spram ove individue... jedino zato što je na djelu u nje-mu božanska milost. Nikada ne volim svog bližnjeg zbog njega samog, nego samo zarad

božanske milosti... Ova posrednost moj odnos spram mog bližnjeg pretvara u puki medij za

direktnu vezu sa Bogom samim... Ova posrednost razara društvene odnose pretvarajući ihu nešto usputno.” Arendt, Love and Saint Augustine, str. 111.

21 Heidegger, M. The Basic Problems of Phenomenology, Bloomington i Indianapolis, Indi-ana University Press, 1927/1982, str. 5.




Paradigmatičan istorijski primjer ove spone kroz činjenje za Arendto-vu je Američka revolucija i stvaranje nove političke jedinke – SjedinjenihAmeričkih Država. U tom smislu je revolucija u Americi bila radikalno

drugačije političko iskustvo nego druge moderne revolucije i za Arendto-vu zapravo jedina istinski politička revolucija utoliko što je njeno osnov-no značenja bilo ustanovljavanje ‘prostora slobode’ a ne puka destrukci-

ja starog poretka. Kao takva, ova revolucija je najznačajniji primjer per-

formativnog poimanja zajedničkog, kao novog početka ili erupcije novogu svijetu, te zato prožima sva djela Arendtove. Ovaj događaj svjedoči o

zajedničkom činjenju ljudi koje prevashodno povezuje specifična istorijs-ka situacija, konkretan istorijski trenutak kao izvor mogućnosti i momen-tuma zbivanja.

Američki ‘oci’ našli su se u istinski posebnoj istorijskoj situaciji uspostavljanja apsolutno nove politeje nasuprot svim već postojećim struk-turama, okoštalom poretku, i to uspostavljanje se moglo temeljiti ni na čemu

drugom do njihovim vlastitim akcijama.Kao što je Arendtova često ponavljala, međutim, upravo ta neutemelje-

nost jeste neizbježni problem svakog novog početka, ta proizvoljnost koja proizvodi potrebu da se nastalo opravdava, jer to nastalo nije tek nešto ra-zličito od onoga što je bilo ili već jeste, nego je otvaranje sasvim novog pro-

stora u svijetu, tamo gdje ničeg nije ni bilo. Kako kaže Machiavelli: “Nema

ničeg težeg i opasnijeg, ili rizičnijeg, od pokušaja da se uvede novi poredak

stvari u bilo kojoj državi.” Machiavelli dalje objašnjava da novi poredak jeste problematičan zato što uvijek ima onih koji su profitirali zahvaljujućistarom, ali još i više zbog “nevjerice ljudi koji ne vjeruju ničem novom štonije rezultat uveliko dokazanog iskustva.”22

U slučaju Američke revolucije, kao i drugih konstituirajućih činova, tek je manji problem davanje zakonodavnih ovlaštenja narodu preko njihovih predstavnika u legislativnim tijelima. Bitno veći problem je vidjeti u naro-

du, kojem su i same vođe Revolucije pripadale, izvor ‘višeg zakona’ i uči-niti da narod sam sebe vidi kao one koji daju legitimitet i kontinuitet no-voosnovanoj političkoj jedinki kao i njenim zakonima, čime bi se politički

povezali ili spojili građani, do tada svjesnim sebe tek kao mnoštva ‘poda-nika Krune’, u novu političku zajednicu kojoj se ne duguje tek odanost već dužnost učestvovanja u njenoj istoriji. Čin bez presedana uvijek je problemza uvriježeno shvatanje politike kao “politike nezamislive bez temelja, beztemeljnih pretpostavki”23, a upravo tako su američki revolucionari shvata-

22 Machiavelli, The Prince, Knjiga VI:32.

23 Butler, u Butler i Scott, Feminists Theorize the Political, str. 3.



DIJALOG78

li politiku. Njihov pojmovni instrumentarij i njhovo razmišljanje, za razli-ku od njihovih djela, vezuje ih za ono što Arendtova smatra striktno judeo-hrišćanskom tradicijom zakona kao božje zapovijesti, dakle zakona kojilegitimitet duguje transcendentalnom autoritetu.

Utoliko je postignuće američkih vođa revolucije veće. Detaljnom anali-zom Jeffersonove izjave: “Mi ove istine smatramo očiglednim”, Arendto-va uspijeva da uhvati ili, tačnije, rasvijetli svu višeznačnost i ambivalent-nost istorijskog momenta revolucije i uspostavljanja nove politeje. Bon-

nie Honig iščitava tu analizu H. Arendt u potpunosti kroz performativnudimenziju politike.24 Međutim, iako legitimno, takvo čitanje prenebrega-

va drugi pol analize koju je uradila H. Arendt, a koji je prožet njenim ra-zumijevanjem nemjerljive i nerješive ambivalentnosti kojom odiše sam

čin proglašenja Deklaracije, oklijevanje revolucionara da obznane apso-lutnu novinu onoga što rade – apsolutno novo kao sasvim novo, bez prese-dana i van domašaja slutnji i predviđanja, ali apsolutno i kao apsolvirano,razriješeno, bez korijena, u bilo čemu osim samom tom činu rađanja no-vog; na kraju, nesposobnost samih aktera, kao autora čina, da pojme onošto čine usljed njihove zatvorenosti u pojmove tadašnje političke filozofi jekoja nije mogla ponuditi nikakvu analogiju, pa zato i nikakvo objašnjenjeonoga što im se dešavalo.25

24 “Usredsredivši se na slavnu frazu, ‘Mi ove istine smatramo očiglednim’, Arendtova tvrdi dase moć novog poretka, i u krajnjoj liniji njegov autoritet, izvodi iz ovog performativnog ‘mismatramo’, a ne iz konstativnog upućivanja na očigledne istine. Istovremeno dramatično inereferencijalno, ovo performativno stvara novu političku zajednicu, ono konstituiše to ‘mi’.Ovaj govorni akt, kao i svo činjenje, stvara, što je i ovog puta bio slučaj, samog aktera iliaktere, u trenutku ili trenucima samog govora i ponavljanja.[...] Zarad politike, zarad slo-

bodnog političkog čina, Arendt iz čina deklaracije i osnivanja nove zajednice eliminiše nji-hove nasilne, konstativne momente, neodoljivog utemeljenja u Bogu, očiglednim istinamai prirodnom zakonu. Iza tog čina nema da bude nikakvog Bitka. Čin, sam performas je sve.

U tumačenju H. Arendt, pravi izvor autoriteta novonastale republike jeste performativni, nesupstantivni momenat, zajedničko činjenje a ne izolovana akviescencija, ono ‘mi smatra-

mo’ a ne očigledna istina. Konsekventno, pravi izvor autoriteta u republici od tada jeste samstil njenog održavanja, njene otvorenosti ustanovljavanju uvijek iznova i obnavljanju.” B.Honig, u Butler i Scott, Feminists Theorize the Political, str. 216-217.

25 Ipak, Honigova nudi tumačenje koje, iako možda nepotpuno, ne čini nasilje nad duhom uk-upne političke misli H. Arendt. Za razliku od nje, međutim, navoditi kao primjer za potrebu

prisustva religije u trenutku ‘rađanja novog političkog poretka’ upravo ove opservacije Ar-endtove na temu Američke revolucije, kako to čini M. Viroli u svojoj novoj knjizi, svjedočio nerazumijevanju njenog poimanja političkog, kao i njenog tumačenja Američke revolucijekao istinski modernog političkog događaja koji, uz svo oklijevanje i zbunjenost aktera, pred-stavlja izlazak, bez povratka, iz srednjevjekovih transcendentalnih okvira političkog djelo-vanja. Nerazumijevanje je tim veće i ozbiljnije ako se uvaži da za Arendtovu Američka revo-lucija nije tek ilustracija teoretske argumentacije već otjelovljenje njenog poimanja poličkog,zajednice i činjenja. Viroli, M. Il Dio di Machiavelli e il problema morale dell’Italia, Bari iRoma, Laterza, 2005.




Pozivati se na Istine, kao što to čine ovi političari iz doba Prosvjetiteljst-

va, u jednu ruku sugeriše da se prisustvo transcendentalnog u političkomnastavlja. Kako su očigledne, ove Istine su otporne na ljudsku intervenci-

ju i ljudi nad njima nemaju vlasti. Međutim, ono što Arendtova s pravomističe jeste glavni stub ove izjave: “mi držimo”, što je značajno otvaranje

prema spoznaji da političke istine ne mogu “posjedovati istu obavezujućumoć kao izjava da dva i dva čine četiri.”26 Njima kao akterima bilo je, dak-le, jasno da se novi zakon i novi poredak uspostavljaju ne božanskom in-tervencijom niti neutralnim zakonodavstvom kakvog stranca s one stranezidina ‘polisa’, već njihovim vlastitim djelovanjem koje je, baš kako se de-silo, moglo i da se ne desi, a može i da se, djelovanjem drugih ili kakvim

preokretom unutar sebe a protiv sebe, poništi. U tom smislu, činjenje jeste

temelj samog sebe.27

Tako je Arendtova kao politički mislilac, slijedeći nit koju je nasluti-

lo njeno rano, izraženije teološko čitanje Augustina, u znatnoj mjeri pre-radila i reinterpretirala ideju zajedničkog i osnove zajedničkog u smis-

lu spone čovjeka sa svijetom kao brige za njega. Distancirajući se od pa-sivnosti istovjetne egzistencijalne situacije, Arendtova se okreće dinamizmu

zajedničkog činjenja – od Augustinovog poimanja zajedničkog porijekla u božjem stvaranju, kao aristotelovskoj koncepciji građanskog udruživanjakroz zajedničke akcije, koje Arendtova prepoznaje u situaciji američkih

revolucionara ispunjenih ‘čistom radošću’ djelovanja u odsudnom trenutku

konstituisanja njihove političke zajednice, gdje je ta radost bila uzrokova-na ničim drugim do učestvovanjem u ‘javnoj stvari’ (res publicae) ili stva-rima od javnog značaja sa svojim sudruzima. Kroz zajednički čin, a ne natemelju istog stanja ili porijekla, nastaje spona među građanima i izmeđugrađana i politeje, odnosno nastaje politička zajednica. Spona ne prethodičinu, niti je spona izvor čina već postoji kroz sam čin i kroz činove koji sli-

jede se uvijek iznova uspostavlja i obnavlja.

Ovim Arendtova razvija dinamičan koncept političke zajednice koja sekonstituiše i postoji činjenjem. Čin je ujedno i čovjekova spona sa svijetom

i čovjekova spona s drugim ljudima. Zajednica koja nastaje u trenutku akci-

26 Arendt, On Revolution, str. 193.

27 U okviru svog interpretativnog eseja u posthumno objavljenim predavanjima H. Arendt o Kan-tu, Beiner u ovom i sličnim opisima momenta političkog čina u djelu H. Arendt vidi paralelusa shvatanjem samodovoljnog trenutka kod Nietzschea, trenutka koji je sam svoje značenje.Ukazujući na tu analogiju, Beiner otkriva bitnu nit poimanja političke akcije kod H. Arendt –akcija koja je početak je sama nosilac svog značenja. Ono što bi se moglo, i kod Nietzscheai kod Arendtove, protumačiti kao cirkularnost, Beiner tumači kao egzistencijalnu ‘autonomi-

ju’ momenta: “on nema svrhe van sebe samog, ne vodi ničemu no sebi samom. Bitak je cirku-laran. Stoga ništa van momenta ne može poslužiti kao opravdanje za njega...” Beiner, R. u Ar-endt, H. Lectures on Kant’s Political Philosophy, Brighton, Harvester, 1982, str. 148.



DIJALOG80

je, kako kaže Kharkhodin, jeste zajednica akcije, nasuprot zajednici kojase zasniva na supstantivima28 što je, kroz razne teorije nacije, tj. teorije ek-stremnijeg komunitarizma, bio najčešći odgovor moderne političke teorijena krizu legitimiteta i zajedništva politeje. Ovaj arendtovski, aktivni prin-cip zajednice nalazimo danas u političkoj teoriji agonističke demokratije:“Ova moderna forma političke zajednice opstaje ne na temelju supstan-

tivne ideje zajedničkog dobra već zajedničke spone, javnog angažmana.

Stoga je to zajednica bez definitivnog oblika ili definitivnog identiteta, ustalnom činjenju.”29

Dakle, zajednica akcije je istovremeno i zajednica u akciji, jer postojikroz stalno kretanje odnosno političku aktivnost. Značenje takve zajednicene krije se u nekakvom nevidljivom Bitku već je uvijek u kretanju, u nasta-

janju. U krajnjoj liniji, nikakvog više smisla ne može biti u diskursu o ‘bit-ku’ zajednice, u supstantivnom diskursu, jer zajednica jeste kroz djelovan-

je. Činjenje je ‘način bivanja zajedno’,30 štaviše, to je istinski politički način

bivanja zajedno, jer “politička sfera ne nastaje automatski, kad grupa ljudiživi zajedno”. 31 Takva zajednica nije potpuno sjedinjenje u kojem nestajusingulari, niti je u pitanju ikakav supstantivni entitet. To je zajednica “nasta-

la samo beskonačnim otporom svakom prisvajanju esencije, kolektivnom ili

individualnom, njenog zajedništva ili njenog temelja, i zarad tog otpora.”32

Utoliko zajednica nije zajedništvo objektifikovano u kakvom biću, nego jesama trenutak ili događanje zajedništva koje se ne može svesti na statičnudržavnu strukturu, niti se s njom poistovijetiti.

Arendtova, dakle, smatra da body politic, kao i svako tijelo (body),

nužno jeste samo kroz stalnu promjenu i kretanje, bilo da se radi o vlas-titim, unutarnjim transformacijama ili o vanjskim uticajima. Ovo shvatanje

glavnog principa politeje kao principa kretanja i promjene Arendtova nal-azi u djelima Montesquieua kao mislioca kojeg nisu zanimale institucije

koje kontrolišu kretanja i promjene, već samo to kretanje i mijenjanje. Sa

Montesquieuom, Arendtova dijeli svijest o protivrječnosti inherentnoj sva-koj političkoj strukturi, sasvim suprotno bilo kojem drugom djelu ljudskihruku, da “ne nadživljava kretanje koje ju je ustanovilo i nestaje ne tek sa

28 Kharkhodin, O. ‘Nation, Nature and Natality: New Dimensions of Political Action’ u Euro- pean Journal of Social Theory, 4 (4), 2001, str. 471

29 Mouffe, C. Dimensions of Radical Democracy, London, Verso, 1992, str. 233.

30 Arendt, H. History of Political Theory (Montesquieu), predavanja, 1955 [Library of Con-gress, Hannah Arendt Papers, Series: Subject File, 1949-1975], str. 3.


32 Nancy, J-L. The Experience of Freedom, Stanford: Stanford University Press, 1988/1993,str. 95.




nestankom ljudi... već sa prestankom ili zaustavljanjem samih aktivnosti.”33

Montesquieuove opservacije o političkoj zajednici kao o nečemu što se

kreće a ne obustavlja kretanje Arendtova vidi kao najznačajniji korak kamodernoj reinterpretaciji antičkog iskustva polisa, koji je nastao kao ok-vir za ljudsko djelovanje a ne utočište ili odbrana od njega: “vid uređenjakoje je ljudima dalo prostor za pojavljivanje u javnosti gdje mogu djelova-ti...” 34 [BPF, 154]

POLITEJA IZMEĐU PROMJENE I STABILNOSTIIpak, ostaje otvoreno pitanje šta ovaj prostor za pojavljivanje u javnos-

ti drži na okupu, a to je više no puko teoretsko pitanje, kako za Montes-quieua tako i za Arendtovu. U pitanju je veoma ozbiljan problem za sva-

ko doba koje karakteriše povlačenje ili propadanje transcedentalnog auto-riteta u političkoj sferi. U potrazi za lijekom, Arendtova nastavlja da slijeditragove Montesquieua, koga vidi kao rijetkog mislioca koji prethodi mo-dernim revolucijama, dakle koji nema neposredno iskustvo radikalnog ra-skida sa starim i ustanovljavanja radikalno novog, a koji ipak ne pokušava

pribjeći rješenju zasnovanom na prisustvu “apsolutne, božanske ili despot-ske moći u političkoj sferi.”35

Specifičnost rješenja koje nudi Montesquieu tiče se pojma različitih kate-

gorija ili redova zakona koji se međ

usobno ne dotiču, odnosno ne smiju uti-cati jedni na druge jer su različiti “po svom porijeklu, predmetu i prirodi.”36

Ljudski zakoni, koji predstavljaju jednu od kategorija, su historicizirani i podložni promjenama, za razliku od religijskih zakona, koji dolaze iz vječ-nosti i vječno traju. Ljudski zakoni su relacioni, govori Montesquieu, ob-navljajući u pravnoj teoriji starorimski korijen riječi zakon, koji upućuje

upravo na tu ključnu dimenziju relacije u zakonu i zakonitosti, kao odnosai kao relativnosti, čime se bilo kakvo pozivanje na apsolutni autoritet čini

bespredmetnim. Naime, zakon nije supstanca, materija ili objekat, zakon je

odnos, razdvajanje, razlikovanje i razgraničavanje, ograničavanje.37


34 Arendt, H. Between Past and Future: Eight Exercises in Political Thought, New York i Har-monsworth, Penguin Books, 1977, str. 154.


36 Montesquieu, The Spirit of the Laws, New York i London, Hafner Publishing, 1966, KnjigaXXVI.

37 Duh zakona počinje rečenicom u kojoj se zakoni definišu kao ‘nužni odnosi.’ Montesquieudalje razvija tezu ne samo o relacionoj prirodi zakona, utoliko što su oni sami odnosi/relaci-

je, već govori i o njihovoj relativnosti utoliko što zavise od različitih faktora – klima, pop-ulacija, drugi zakoni, običaji itd. Montesquieu, The Spirit of the Laws, Knjiga I.



DIJALOG82

Odbijajući tako uticaj ili upliv transcendentalnog u politički oblik ovoze-

maljskog, Montesquieuovo bavljenje političkom sferom i njenim institucijama uzima vrlo specifičan kurs u odnosu na istraživanja njegovih savre-menika, ali i mnogih koji će doći nakon njega. Kako Arendtova vidi nje-govo djelo, i kako ga usvaja u svojim radovima kroz poimanje zakonskogokvira političkog i same politeje kao dinamičnih entiteta, Montesquieuo-vo glavno pitanje postaje pitanje šta može biti spiritus movens političkogčinjenja koji bi živio u zakonima, kao formalnom okviru tog činjenja, a ne

bivati prigušen ili suzbijen tim zakonima:

Nužno kretanje politeje se nikad ne može naći u njenoj suštini, ako ni zbog

čeg drugog a ono zato što je ta suština – opet, od Platona – oduvijek definisanau smislu permanentnosti. Trajanje se činilo kao jedan od najpouzdanijih arši-

na za mjerenje dobre vladavine... Stoga je ono što je uvijek manjkalo definicijioblika vladavine ono što Montesquieu naziva ‘princip akcije’ koji bi, posebanza svaki oblik vladavine, inspirisao vlast i građane jednako u njihovim javnimaktivnostima i služio kao kriterij, bitniji od pukog negativnog kriterija zakoni-tosti [djelovanja], za prosuđivanje svih akcija u javnim poslovima.38

U osnovi ove potrage za principom akcije jeste svijest da su zakoni nami- jenjeni regulisanju najnepredvidljivijeg i najprolaznijeg vida ljudskih aktiv-nosti, činjenja. Ono čemu bi zakoni trebali postavljati granice, gdje granica

podrazumijeva i kontrolu i predviđanje i spre

čavanje, jeste sasvim otvoren,iznenadan, čak silovit događaj. U tom smislu, i Arendtova kao i Montesqui-

eu ne vjeruje u moć zakona da, sasvim apsurdno, postave granice onome što“ima inherentnu tendenciju da probija sve barijere i prelazi sve granice.” Nakraju krajeva, zakoni su nepouzdani utoliko što svaka nova generacija koja do-

lazi na svijet, na taj svijet i njegove norme vrši pritisak vlastitim, sebi i svomvremenu svojstvenim zakonima: “Nepostojanost ljudskih institucija i zakona

kao i, uopšte, svega što se tiče življenja u ljudskoj zajednici, proizlazi iz ljud-skog stanja rodnosti i ne zavisi od nestalnosti ljudske prirode.”39

Ono što slijedi iz ovoga jeste da čovjek ne može graditi trajnu politejuna temelju pretpostavki o univerzalnoj ljudskoj prirodi, a što je upravo za-datak kojem se posvećuju moderni teoretičari politike, i očekivanja da će,kad je jednom ta priroda poznata i utvr đena, odgovarajući zakoni predvi-djeti tok događaja te tako očuvati političku konstrukciju od nepredvidljivihudara i destruktivnih poriva ljudskog djelovanja.

38 Arendt, H. Origins of Totalitarianism, str. 467.

39 Arendt, Human Condition, str. 190-191. Ovom se može dodati i Montesquieuova ontološka postavka: “... s jedne strane, ova posebna inteligentna bića su po prirodi konačna i stoga podložna greškama, a s druge – njihova je priroda takva da moraju djelovati kao slobodna bića.” Montesquieu, The Spirit of The Laws, Knjiga I, sekcija 2.




Dakle, za razliku od drugih modernih teoretičara politike, Montesquieu kao

polazište ne uzima razmatranja o ljudskoj prirodi kako bi iznašao odgovarajući

skup normi radi kontrole ljudskog djelovanja već polazi od osnovne pretposta-

vke da samo ‘moć svladava moć’ te se, shodno tome, mora misliti i konstitu-cija političkog entiteta. U korijenu je ovakvog razmišljanja sačuvana original-na spona moći i kretanja, dalje shvatanje moći kao potencije. Moć ni-je, moć

pokreće. U svijetu se moć pojavljuje kroz kretanje, gdje kretanje uključuje ikretanje u smislu postajanja ili nastajanja, dakle promjene. Svladati moć otudznači zaustavljanje, umirivanje onoga što se kreće, mijenja i biva mijenjano.Ako se, dakle, politeja definiše ne samo na temelju svoje normativno-institu-cionalne strukture već i kroz kretanje/djelovanje ljudi, štaviše – ako su “sve

političke institucije manifestacije i materijalizacije moći... ” te tako i same na-

staju kretanjem, svladavanje moći mora biti u direktnoj suprotnosti sa očuvan- jem politeje, utoliko što se bez kretanja njene institucije “okamenjuju i uruša-vaju čim ih prestane (p)održavati živa moć [kurziv S.N.] ljudi.”40

Na koji način onda moć može biti svladana a da ne bude uništena? Mon-

tesquieuovo insistiranje na moći kao jedinom pandanu sebi samoj te osnovna

premisa njene vlastite fenomenologije akcije da moć postoji samo u akciji,Arendtovu upućuje na to da lijek za potencijalno destruktivne neumjerenos-

ti ljudskih akcija leži u akciji samoj. U suprotnom, akcija bi se morala po-drediti nekoj drugoj, ‘višoj’ sposobnosti čovjeka, što bi značilo da akcijanije locus slobode već je realizacija unaprijed utvr đenih planova, a što je

protivno cjelokupnom učenju Arendtove o činjenju kao jedinom istinskomizrazu praktičke slobode koja je ontološki specificum čovjeka.

Odgovor se krije u samoj fenomenologiji akcije: princip akcije je sloboda, a uslov akcije je ljudska pluralnost. Slično o moći rezonuje i Mon-tesquieu. Za razliku od Hobbesa, Montesquieu čovjeka u prirodnom stan-

ju vidi bez ikakve moći. Moć nije svojstvo niti posjed jednine već se rađau akciji, među mnogima. Iako se ne upušta u bilo kakve esencijalističke

rasprave o ljudskoj prirodi i ograničava se na termin ljudsko stanje defini-sano u smislu ograničenja i potencijala koji proizlaze iz činjenice da je neko

rođen kao ljudsko biće, Arendtova usvaja ovo stajalište o moći kao poten-cijalu isključivo množine, međutim, njeno shvatanje neumitne uslovljenos-

ti akcije pluralnošću ima korijene u egzistencijalističkoj ontologiji utolikošto je izvedeno iz shvatanja čovjeka kao konačnog bića, koje je istovreme-no uvijek nedovršeno. Čovjek nikada nije suveren jer je uvijek samo inci-

jator, ali nikada neprikosnoveni vlasnik onoga što čini. Krajnji ishod bilokojeg čina uvijek je rezultanta mnogih činova i niti jedan akter nikada nijesuvereni gospodar svih posljedica i implikacija.

40 Arendt, H. On Violence, San Diego, New York i London, Harcourt and Brace, 1970, str. 41.



DIJALOG84

Upravo u toj nedovršenosti i nesuverenosti pojedinca krije se lijek zadestruktivne potencijale svakog pojedinog čina. Svaka akcija je procesu-alnog karaktera, što ne znači da je treba izjednačiti s automatskim proce-som već da treba prihvatiti kako niti jedna akcija “nema kraja ni konca”.41 Procesualni karakter se zapravo bolje može shvatiti ukoliko se poredi sa

mrežom, a ne linearnim tokom. U toj mreži, ono što može da neutrališe jed-

nu našu akciju jeste druga akcija, naša ili nekog drugog. Svaki naš čin ne pada u vakuum već u svijet koji mu odgovara na različite načine. Tako moć koja se rađa u akciji postaje moć-da-X tek u mnoštvu akcija koje jedne dru-ge podržavaju ili se sukobljavaju ili, u krajnjoj liniji, potiru, što omoguća-va Arendtovoj da tvrdi, kao vijekovima prije nje Montesquieu, da najboljimenhanizam kontrole djelovanja jeste djelovanje samo.

Ipak, u slučaju kakve konkretne, istorijske politeje ovakav zaključak sene doima zadovoljavajućim i čini se manje zaključkom, a više sjemenommnogobrojnih aporija. Najbitnije možda jeste kako to prevesti u održive po-

litičke institucije. Upravo je to pitanje neprestano proganajalo Machiavellija

kao izučavatelja promjene i inovacije, pri čemu je cilj njegovih izučavanja bila stabilnost i postojanost političkog entiteta. Naime, motivacija Machia-vellijevih razmatranja pojma virtù kao političkog odgovora na nepredvid-ljivost Fortune jeste nastojanje da se političkoj strukturi obezbijedi posto-

janost kakvu Fiorentinska republika nikad nije uživala. Utoliko su njegoviinteresi bliski interesima Arendtove koja nikada nije prestala vjerovati u toda je “jedna od poenti politike ustanovljavanje institucija koje traju”.42

Suština problema koji zaokuplja Machiavellija i Arendtovu jeste ono

što se čini inherentnim i nerješivim sukobom u srcu politike – sukobom

između reda, kao institucionalnog poretka, i slobode, koja se manifestujeu akciji. Već u svojoj kritici klasične filozofi je, Arendtova je tvrdila da je

politička filozofi ja od svojih prapočetaka rastrgana između konzervativne,stabilizujuće uloge zakona i institucija i, s druge strane, eksplozivne spon-

tanosti i nepredvidljivosti ljudskih akcija. Politički entitet se neminovno projicira u budućnost i postoji za budućnost, ne u smislu programiranja imodeliranja budućnosti po nekakvom prototipu, već u smislu trajnog imanja

svijeta u najelementarnijem značenju: “[P]oliteje su oduvijek bile pravljene

da traju...”43 Body politic je čuvar budućnosti kao mogućnosti za određenuskupinu i mora se shvatati ne samo u prostornom smislu nego i u smisluspecifičnog temporaliteta, trajanja kao protežnosti i postojanosti, paradok-


42 Honig, B. Political Theory and the Displacement of Politics, Ithaca i London, Cornell Uni-versity Press, 1993, str. 112.





salno – kao nešto što postoji u istorijskom vremenu a istovremeno na njegamora biti otporno, brana protiv destruktivnog protoka vremena:

Da bi u svijetu postojao javni prostor, taj se prostor ne može stvoriti samo za

jednu generaciju i planirati samo za živuće u tome momentu; taj prostor moratrajati duže od vijeka smrtnika. Bez te transdendencije u potencijalnu ovoze-maljsku besmrtnost, ne može biti politike, striktno govoreći, ne može biti nizajedničkog svijeta niti javne sfere... [Z]ajednički svijet je ono u što ulazimorođenjem i ono što ostavljamo iza sebe kad umremo. On transcendira naš životni

vijek jednako u smjeru prošlosti i u smjeru budućnosti jednako; bio je tu prije no smo došli i nadživjeće naš kratki boravak u njemu. On je ono što nam jezajedničko ne samo s onima koji s nama žive već i s onima koji su tu bili prije nas i onima koji će doći poslije nas.44

No, ovaj zahtjev za postojanošću protivan je pojmu politeje kao kon-stantnog kretanja. Body politic se ovdje pokazuje kao klupko protivrječnosti:

prestanak kretanja uništava ono što je definisano kretanjem; s druge strane,kretanje podrazumijeva promjenu i stoga prijeti stabilnosti i postojanostikoje politeja treba da i utjelovljuje i garantuje. Zaključak, dakle, mora bitida ovim nije riješen problem postojanosti političke zajednice.

ČIN OBEĆANJA KAO INSTITUCIJA

Protivno institucionalističkom pristupu koji institucije suprotstavlja akciji,ali i protivno onim teorijskim okvirima koji čine obrnuto, Arendtova se hvata

u koštac sa problemom postojanosti politeje na temelju njenog shvatanja spe-

cifičnog vida akcije kao institucije – akta obećanja. Dakle, lijek za nepredvid-

ljivost i destruktivne tendencije akcije “ne proizlazi iz kakve druge i eventu-alno više sposobnosti, već je jedna od mogućnosti same akcije”.45

Obećanje nije model na osnovu kojeg se oblikuje budućnost i nije pouz-dano kao program i plan djelovanja, ali jeste preuzimanje određene odgo-vornosti za budućnost svijeta ne samo kao nužnosti u vremenskom toku,

već kao mogućnosti trajanja svijeta u obećanom obliku. Obećanje nije predviđanje, ali jeste osnova za budućnost. To je akt koji se dešava ne samo

među savremenicima aktera već i među onima koji tek dolaze i čije akcijeće biti odgovor na akt obećanja.

U davanju i održavanju obećanja postoji element čovjekove sposobnosti

da gradi svijet. Baš kao što se obećanja i dogovori tiču budućnosti i osigu-ravaju stabilnost u okeanu buduće neizvjesnosti, gdje nepredvidljivo možeizbiti sa svih strana, tako se i konstituisanje, utemeljivanje i sposobnost iz-


45 Ibid, str. 236-237.



DIJALOG86

gradnje svijeta tiču ne toliko nas samih i našeg vremena na zemlji kolikonaših ‘nasljednika’ i ‘potomstva’.46

Kao politički čin, dati obećanje znači dati riječ, vlastitu riječ i dati je

drugom čovjeku, ili dati samima sebi, čemu smo samo mi sami svjedoci ini na kakav autoritet osim ljudskog prisustva, tj. svjedočenja ne možemo se

pozvati. Spona koja se time uspostavlja između ljudi u akciji, s jedne stra-ne, i s druge – između njih i njihove politeje, dakle, utjelovljena je u riječiobećanja, kao garanta i dogovora da se određeni zajednički poduhvat oču-va i slijedi uprkos svim neizvjesnostima budućnosti nad kojim čovjek nema

nikakve moći osim date riječi.47

Obećanje spada u riječi koje se direktno tiču svijeta, za razliku od npr.riječi ispovijesti, i ne dolaze iz vlastite intime, nekog ličnog osjećanja

ili raspoloženja, one nisu znak koji naša unutarnjost upisuje na vanjsko, nisu otisak naše posebnosti na svijetu.48 Riječi obećanja su uvijek umeđuprostoru, odatle dolaze i tu se vraćaju, a međuprostor je svijet koji je i

predmet obećanja i svjedok i horizont ostvarenja. Obećati, latinski promit-tere, znači ujedno i staviti nešto i odaslati, baš kako je riječ obećanja stavlje-

na i odaslana u svijet bez ikakve zaštite do sebe same. Utoliko su obećanjatek “usamljeni otoci sigurnosti u okeanu neizvjesnosti”, a pokušati “pokri-ti cijeli teren budućnosti i locirati stazu osiguranu u svim pravcima“ pred-

stavlja zloupotrebu obećanja. Obe

ćanja su tek orijentiri, miljokazi kojimase možemo vraćati, uvijek iznova da se podsjetimo na namjere koje su nas

dovele na taj put, ona su trag našeg prisustva na terra incognita, kakva je budućnost, ali obećanja budućnost ne čine ništa manje nepoznatom i višegovore o onima koji ih daju nego o samoj budućnosti, jer svjedoče o tome

46 Arendt, On Revolution, str. 175. Ovako Arendtova rješava jedan od dva esencijalna prob-lema akcije, njenu nepredvidljivost. Drugi je problem nepovratnost, odnosno neizbrisivostakcije – što je učinjeno je učinjeno. Lijek tome Arendtova nalazi u oproštaju, činu koji ‘iz-nevjerava’ očekivanja i remeti automatizam događanja, suprotstavljajući se tragičnoj irever-

zibilnosti ljudskog čina: “Opraštanje.. je jedina reakcija koja nije tek re-akcija već jeste akcija iznova, neočekivana, neuslovljena aktom koji ju je izazvao i koja stoga oslobađa i ono-ga koji oprašta i onoga kome je oprošteno posljedica prethodno učinjenog akta”. Osveta jetek još jedan korak u istom lancu očekivanih i predvidljivih zbivanja. Oprostiti, međutim,znači prekinuti lanac i otočeti novi slijed događaja. Arendt, Human Condition, str. 241.

47 Političko obećanje kojim se uspostavlja zajednica i ljudi obavezuju na izgradnju te zajednice,nije mrtva riječ, već je izvor političke moći, o čemu Arendtova govori razlikujući politeju zas-novanu na obećanju od poretka zasnovanog na pristanku podanika: “Dok se akt pristanka ili,o kojem svaka osoba sama za sebe odlučuje, zbiva uistinu samo “u prisustvu Boga”, akt uza-

jamnog obećanja se po definiciji dešava “u obostranom prisustvu”; u načelu je taj akt neza-visan od vjerskog sankcionisanja. Štaviše, body politic koja je plod povelje i ‘kombinacije’

postaje sama izvor moći za svakog pojedinca, koji van ustanovljenog političkog prostora bivanemoćan; vlast koja, s druge strane, jeste rezultat pristanka zadobija monopol nad moći takoda oni kojima se vlada postaju politički nemoćni... Arendt, On Revolution, str. 171.

48 Arendt, H. Men in Dark Times, New York, Harcourt, 1968, str. 25.




za kakvu budućnost čine to što čine.49 Obećanje nije utvr đeno odredište nitiucrtan put već polazište i, donekle, mjera prema kojoj će oni koji obećanjedaju mjeriti budućnost. Oni koji daju obećanje mogu se samo obavezati,

predvidjeti ne mogu ništa. Budućnost zajednice je smisleno razmatrati samokao potencijal koji svaka nova akcija njenih članova može pretočiti u stvar-

nost ili, pak, sasvim raspršiti.Obećanjem ljudi svijetu koji nisu izabrali tako daruju dar imanja budućnosti

koja nije tek puki nanos bujice vremena. Budućnost iz obećanja je neštona što se akteri obećanja obavezuju, budućnost je projekat, rizičan i neiz-vjestan, a ne automatski nastavak sadašnjosti. Jedini garant obećanja su

sami oni koji ga daju i njihovo djelovanje.Iz pojma obećanja vidljiva je snaga egzistencijalističkih strujanja u

misli Hannah Arendt. Ideja odgovornosti za budućnost je duboko heideg-gerianska, utoliko što Heidegger uvijek vrlo pedantno i predano razluču-

je ono-što-još-nije-bilo od onoga što naziva autentičnom budućnošću koja proističe iz odluke Tu-bitka (Dasein).50 Koliko je budućnost pojedinca kao jedinke nekakva biološka prirodnost, toliko je budućnost zajednice, uvi-

jek izložene centripetalnim i centrifugalnim silama, čisto čudo koje, para-doksalno, čine sami ljudi. Svijet kakav jeste, odsustvo budućnosti je uvi-

jek veća izvjesnost za ljude i njihove zajednice nego budućnost. Budućnostza ljudsku pluralnost, kao zajednicu a ne puko mnoštvo, nije tek ono štoneumitno dolazi, nije odsječak ili dionica vremenskog toka u koji zajedni-ca po inerciji uplovljava. Budućnost u potpunosti zavisi od ljudskog djelo-vanja. Obećanje je u tom smislu otvaranje ka budućnosti kao mogućnosti.Obećanje jeste obećanje budućnosti.51

U pojmu obećanja, dakle, sadašnjost se prelijeva u bazen budućnosti,

“raspolažući budućnošću kao da je ona sadašnjost, tj. ogromno i istinski

čudnovato uvećanje same dimenzije u kojoj moć može biti djelotvorna.”52


50 Heidegger, M. Being and Time, New York, State University of New York Press,1927/1996.

51 Sam sadržaj ovih riječi obećanja za Arendtovu nije predmet nikakvih teoretskih razmatranja. Stoga je Arendtova često optuživana za određenu teoretsku fluidnost, pa čak i za odsustvoikakvog koherentnog sistema koji bi svjedočio o postojanju političke teorije u njenim djeli-ma. Međutim, u pitanju je striktna filozofska odluka kojom se Arendtova distancira od repub-likanske, poslije komunitarističkefilozofske tradicije preokupirane utvr đivanjem zajedničkogdobra. (Delanty, Community, str. 90-91) Naime, Arendtova smatra da je supstanca političkog,

djelovanja i institucija, stvar konkretnih političkih aktera u datoj istorijsko-političkoj situaciji, a da je zadatak političkog mislioca da se bavi konturama političkog, ocrtavanjem prostoraunutar kojeg će se specifični problemi, akcije i zbivanja pojavljivati kao politički.




DIJALOG88

Nije, dakle, u pitanju preuzimanje odgovornosti za sadašnjost, već za sa-dašnjost kao ljusku iz koje će se izleći budućnost.

Ukoliko sa akcijom, kako je shvata Arendtova, otpočinje novi vremen-ski serijal, obećanjem se ljudi obavezuju na nastavak, iako ne u pojed-

nostavljenom smislu konzervacije kontinuitetom, tog serijala, na njego-

vo trajanje. Ako se akcija shvata kao raskid i prekid, kao suprotnost kon-tinuitetu istog, obećanje trajanja je takođe prekid u smislu otpora nepre-

dvidljivosti ljudskih akcija i kretanja svijeta, otpor koji svijet ne erodira

nego dograđuje. Reklo bi se da obećanje na pojmovnom nivou daje nadu u pomirenje destruktivnih i konstruktivnih potencijala akcije, utoliko što si-loviti udar koji čin novog jeste postaje proboj u novo a ne samo razbijačkinaboj rušenja postojećeg.

Spona između ljudi i njihove politeje, kao i između samih članova po-liteje, pomalja se kroz samu akciju, ne prethodi akciji kao kakva supstancaveć se uspostavlja i ustanovljava kako se ustanovljavaju dvije pojedinačnerazličitosti i uzajamno se potvr đuju riječima koje izmjenjuju, shvaćeni,

razlučeni i prihvaćeni u svijetu kroz igru izolacije, distinkcije i situacije.U ovom govoru zajedničkog, koje je istovremeno neminovno govor

različitosti, iz i o različitosti, svako se od nas potvr đuje kao distinktivno svoj,

baš kao što se meni samoj potvr đuje prisustvo same sebe u svijet u vlasti-

tom odrazu koji nalazim u zjenici onog drugog. To je prvobitna i osnovna potvrda našeg mjesta u dijeljenoj zbilji kao zasebnog i prepoznatljivog el-ementa zajedničkog svijeta kroz prisustvo ovog svjedoka koji svjedoči ozbilji mene kao mene i svijeta kao našeg.

Kroz ove riječi obećanja, kojim se gradi svijet, mi ne samo da referiramo

na ono što nam je zajedničko i što dijelimo a što se svakom od nas vjerovat-

no prikazuje u nešto drugačijoj formi: mi to zajedničko donosimo u svijet ina svijet i to kroz zajedničku akciju kojom stvaramo nešto novo. Utemeljen-

jem novog, koje jeste čin obećanja utoliko što je nešto novo stavljeno u svi-

jet na brigu i odgovornost svojih stvoritelja, nastaje naše zajedničko, stranosvakom od nas pojedinačno ali blisko nama kao zajednici. Zajedničko i za-

jednica se mogu pojmiti tek dijalektički, jer nastaju uvijek jedno kroz drugo

i jedno u drugom, a ne jedno kao temelj drugom, što bi bilo tumačenje jed-nako fundamentalističkih kao i funkcionalističkih teorija.

TRAGIKA ZAJEDNICA KAO ČINJENJAMeđutim, tumačiti arentovsku konceptualizaciju obećanja kao pojmov-

nu rekoncilijaciju značilo bi iznevjeriti speci

fičnu poziciju H. Arendt u od-nosu na dominantne struje u istoriji političke filozofi je, koja se nikada nije

odrekla dihotomije između ‘duha novog’ i političke stabilnosti. Istorijski




primjer koji, sudeći po frekvenciji referenci u djelima H. Arendt, najbolje ilustruje dijalektiku promjene i trajanja utjelovljenu i u pojmu obećanja jeste Američka revolucija, koja je demonstirala da su novina i kontinuitetmožda suprotstavljene kao filozofske kategorije, ali da su u svijetu one tek“dvije strane istog događaja”. Američka revolucija je dala i odgovarajuću

političku formu toj dijalektici kroz instituciju ustava i amandmana na ustav,

svrha kojih je da održavaju i utvr đuju politeju – mijenjajući je. 53

Arendtova smatra da se stabilna politička konstrukcija ne može mislitimimo akcije. Stabilnost se uspostavlja, obnavlja i održava činjenjem. Nije,dakle, političko pitanje svih pitanja kako duh revolucije pretočiti u trajnu in-

stituciju već razumijevanje i prihvatanje tog duha kao po sebi institutivnogutoliko što istinsko očuvanje svijeta, koji se nama prikazuje prevashod-

no kroz političku zajednicu, nije konzerviranje već stalno obnavljanje, da-vanje, unošenje novog. No to je zadatak kojem je rijetko koja politička za-

jednica bila dorasla. Kako primjećuje Arendtova u zaključnim stranicamatraktata O revoluciji, Američka revolucija jeste samom sobom kao činomslobode načinila novi politički prostor, ali je i ona, u epilogu, pribjegla za-tvaranju ‘prostora slobode’. Nad tim ‘izgubljenim blagom’ revolucija Ar-endtova lamentira. Sve političke zajednice ili pokreti koji su utjelovaljava-li princip slobode kao svoj temeljni princip a na koje Arendtova redovnoreferira ili su iznevjerili svoja polazišta (Američka) ili su ugušeni bez traga(Mađarska, 1956) ili su istorijski neponovljivi (atinski polis).

Arendtova će pokušati ponuditi rješenje za gubljenje revolucionarnog impul-

sa, tj. “očuvanje revolucionarnog duha i po okončanju revolucije”.54 Rješenjese oslanja na instituciju savjeta kao ‘prostora slobode’, koje Arendtova vidi kao

suprotnost sistemu zasnovanom na političkim partijama utoliko što je temeljni princip savjeta participacija, a partijskog sistema – reprezentacija.55

Teorija savjeta kao ‘organa poretka koliko i organa akcije’,56 iako nedovoljno

razvijena u djelu H. Arendt, mogla bi se kritikovati kao politički romanticizam,

slabašan eho nepovratnog iskustva polisa, odraz filozofske nemoći. Takav sedojam pojačava s obzirom da su ova, nedovršena i nesistematočna teoretskaistraživanja H. Arendt o savjetima kao političkoj formi instituisane slobode udubokoj sjenci njenog tragičkog zaključka raspravi o revolucijama:

[U]koliko je utemeljenje cilj i kraj revolucije, onda revolucionarni duhnije samo duh početka nečeg novog već i zasnivanja nečeg stalnog i tra-

53 Arendt, On Revolution, str. 200-202 i 223.

54 Ibid, str. 239.

55 Ibid, str. 273.

56 Ibid, str. 263.



DIJALOG90

jnog; trajna institucija, koja bi utjelovljavala ovaj duh i podsticala ga na

nove podvige, bila bi samouništavajuća. Iz toga, nažalost, čini se slijedi daništa ne prijeti postignućima revolucije opasnije i neposrednije nego samduh koji ih je tvorac.57

Tonovi zaključka su donekle heideggerianski utoliko što svijest Arendtoveo neizbježnom povlačenju slobode iz ‘prostora slobode’ odražava Heidegge-rove misli o neumitnom skrivanju Bitka kojeg je svako otkrivanje tek ponov-no zatvaranje. U traktatu The Essence of Human Freedom58 Heidegger, naime,govori o temeljnom pitanju filozofi je kao pitanju slobode, koja se takođe nazi-va i transcendencijom. Tu Heidegger takođe otkriva da njegova razmatranja o

bitku i vremenu imaju smisla tek u kontekstu pitanja svih pitanja, pitanja slobode. Drugim riječima, Heideggerovo istraživanje Bitka bića jeste istraživanje

slobode. Utoliko je skrivanje i otkrivanje ili razotkrivanje Bitka zapravo igra ukojoj se sloboda neumitno preokreće u svoju suprotnost: jedna odabrana for-ma otkrivanja Bitka negira mogućnost otkrivanja u drugim formama u datommomentu. Jedna odabrana kapija je zapravo zatvaranje svih drugih.

Istovjetna je dijalektika političke slobode koja se u svijetu pojavljuje

kroz akciju kojom donosi nešto novo na svijet ali očuvanje tog novog zahti-

jeva prigušenje i povlačenje slobode stvaranja, kako bi se mjesto ustupilostabilnom trajanju.

Ovaj kratki osvrt na pojam političke zajednice kroz prizmu djela Han-nah Arendt stoga završava tragično dijalektičnim pojmom činjenja. S jedne

strane, Hannah Arendt ukazuje na to kako zaobići nerazrješivi čvor u koji su

se zapetljale pojmovne tendencije koje definišu temeljni dualizam moderne

političke misli, podvojenost između građanina/pojedinca i politeje/kolekti-va. Izlaz iz tog zamršenog klupka jeste da se politička zajednica misli upra-

vo kao body politic – ne kao sistem pravila i institucija odvojenih od civita-sa i prema njemu čak neprijateljski nastrojenih, već kao fina mreža građan-skih interakcija u javnoj sferi u kojoj neke forme bivaju konstantnije nego

druge i prerastaju u institucionalne strukture, koje opet bivaju mijenjane iodržavane upravo međudjelovanjem političkih aktera u javnoj sferi.

Ovakvo poimanje institucija, međutim, upućuje i na još jednu dimenziju

misli H. Arendt, kojom ona ukazuje ne izlazak iz još jedne sveprisutne diho-

tomije u tradiciji razmišljanja o političkom – dihotomije između institucije i

akcije. Drugim riječima, Arendtova na zauzima jednu ili drugu stranu u debati između institucionalista i političkih teoretičara usredsređenih na ljud-sku aktivnost, već nastoji pokazati kako institucije jesu činjenje. Zajedni-

57 Ibid, str. 232.

58 Heidegger, M. The Essence of Human Freedom: An Introduction to Philosophy, London i New York, Continuum, 1930/2002.




ca se uspostavlja i održava kroz činjenje, činjenjem se formira veza međučlanovima zajednice, građanima i činjenjem se ta veza održava.

Činjenje, dakle, jeste ono što se mora misliti kad se misli političko u aren-

tovskom poimanju ove sfere. Utemeljivši poimanje političkog kao onoga štooblikuje svijet kao svijet, institutivno i konstitutivno, na pojmu činjenja, Ar-

endtova negira mogućnost svođenja političkog na puki poredak, regulativnu

formu koju život u zajednici ima u određenom, dakle svakom istorijskomtrenutku. Ono što Arendtova želi demonstrirati umjesto tog administrativnog

shvatanja političkog jeste političko kao locus slobode u svijetu, koja jestekroz činjenje a koje, opet, jeste ustanovljavanje novog u svijetu.

ABSTRACT

A community of labour, work and action:The concept of the political community

in the works of Hannah ArendtSvjetlana Nedimović

The conception of political community in Hannah Arendt’s thought doesnot correspond to the prevalent conceptualization of polity by political theory

insofar it incorporates a rather rudimentary and non-systematic theory of in-stitutions, which is considered the inevitable, fundamental component of thetheory of polity, alongside the theory of its normative framework. In contrastto the procedural and substantive theories of political community, Arendt un-derstands community through action, offering a performative concept of pol-ity. This paper attempts to investigate the potentials of such understanding ofcommunity as a possible way to overcome the theoretical tension generated

by the dichotomy institution-action/stability-change/order-freedom, which

characterizes the dominant theoretical currents in political philosophy.



MARIJAN K RIVAK 93

U svojoj knjizi Politika identiteta, Žarko Paić opisuje tzv. “biopolitičkostanje”.3

Najvećim dijelom to čini oslanjajući se na Giorgia Agambena, najpro-

minentnijeg “glasnogovornika” suvremene “biopolitičke teorije”.Trijumf Zapada u Europi i krvavo gušenje pokreta otpora u Kini dvije

su strane iste ideologijske iluzije o ulasku u postideologijsko/postpolitičkodoba.4 Ovaj drugi “trijumf” povezan je sa samorazvitkom Jednog i unive-rzalnog – postmodernog kapitalizma u doba globalizacije. Bljesak nastan-ka novih društvenih pokreta u okružju totalitarne moći Kine, kao paradig-me revolucije građanskog svijeta iz sfere kulture, otvorio je temeljni prob-lem odnosa između ekonomije, politike i kulture globalizacije.

“Radionice znoja” dalekog Istoka, poput globalne emigracije svugdje

po svijetu, označuju tek jednu stvar. Ne preostaje ništa drugo nego “golo biopolitičko stanje”.

Njega karakterizira, latentno proklamirana, besmislenost borbe za političku slobodu u okviru vladavine globalizacije. No, na djelu se pojav-ljuje i druga vrsta borbe: ona između Imperija, kao transnacionalne su-verenosti, i č ovječ anstva.

Imperij i čovječanstvo subjekti su borbe koja se zbiva kao biopolitič ko

stanje.

Za kraj povijesti važnije je nešto drugo od užitka potrošnje i iluzije slobodeizbora pojedinaca. Možda je to sve ono što Badiou naziva “generičkim pro-

cedurama” spoznaje istine (matem, poem, politička invencija, ljubav).5

Biopolitičko stanje pouzdani je pokazatelj ideologijske iluzije “post- politike” globalizacije. Hannah Arendt pronašla je – prije Foucaulta – iz-raz subjekta ili figure prevladavanja svake apoteoze identiteta iz kulture.Ta je figura/subjekt izbjeglištvo kao fenomen rasapa politike nacija-država20. stoljeća.

Agamben će tome dodati da je “raskorijenjenost i bezdomovinstvo”,

odnosno gubitak državljanstva “paradigma nove historijske svijesti”.6 Onoo čemu je govorila H. Arendt – dakle, “propast nacionalnih država i kraj

3 Vidi: Žarko Paić, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, antiBARBARUS, Za-greb 2005.

4 Giorgio Agamben, La comunità che viene, Bollati Boringhieri, Torino 2001.

5 Generičke procedure su kao kategorije i ključni sadržaj djela Bitak i događ aj. Dakle, pos-

toje jedino znanstvena, umjetnič ka, politič ka i ljubavna Istina. Filozofi ja se ovdje pojavljuje kao “nezbiljska istinolikost pod uvjetom zbiljnosti istinitog”! - Alain Badiou, L’être etl’événement. L’ordre philosophique, Seuil, Paris 1988.

6 G. Agamben, “Au-delá des droits de l’homme”, Libération, 9-10. VI 1993.



DIJALOG94

ljudskih prava”7 – svoje uobličenje ima u detektiranom “biopolitičkom sta-nju”. Stoga je nužno promišljanje mogućnosti rekonstrukcije pojma kultu-re, identiteta i nacije iz obzorja tog stanja.

Biopoliti č ko stanje valja razumjeti kao suvremenu vezu između globali-

zacije, biotehnologije i postliberalne politike identiteta.8 Biotehnologija je,u tom kontekstu, politička ekonomija života kao “nove prirode”. Genetske promjene, kloniranje u terapeutske svrhe i nadzor nad ljudskim/životinjskim

“životom i smr ću” čine postindustrijsko društvo laboratorijem i eksperimen-

tom determinističke shvaćene slobode kao “spoznate nužnosti”.Kakva je, pak, uloga bioetičkih savjeta u državi?! Ono što je bioetički

dopušteno, a ne univerzalno moralno, određuje savez religije, prava i bio-

medicine. Upravo zato ovdje nastupa biopolitika kao kritika suvremenog

društva iz aspekta nove ontologije moći.Postavlja se pitanje, ima li ljudski život (humanizam) neku višu vrijed-

nost i dostojanstvo u doba globalizacije osim svođenja na biopolitič ku robu?

Biopolitičko stanje svojevrsni je Underworld (reći će to i suvremeni američki

pisac Don DeLillo, kao i globalno utjecajni filmski redatelj Emir Kusturica).9

Izbjeglištvo/izgnaništvo znak su osebujnog biopolitičkog stanja.U tom sklopu sadržano je dvoje: 1) stanje ljudi bez kulturnog identiteta

nacije-države i 2) samoproizvodnja-potrošnja života pod nadzorom slobode

genetske tehnike u stvaranju novog proizvoda. Biopolitičko stanje, dak-le, negativni je put dekonstrukcije pojma identiteta uopće. No, je li iskust-vo golog života i onog transhumanog u strukturama suvremenosti razlogoproštaju od pojma kulture kao identiteta?

Subjekt stanja izbjeglištava/izgnaništva današnjice jest figura nepriznatog

stranca unutar političkog obzorja suverenosti: radi se o uključenosti, odnos-

no isključenosti!Biopolitičko stanje u doba globalizacije ne znači tek proširenje pojma čovjeka

kao “antropologijskog stroja”. Proširenje tog poimanja nudi nam Giorgio Ag-

amben, uvođenjem kategorije sukoba unutar tog “biopolitičkog stanja”:“Odlučni sukob u našoj kulturi, koja nadvladava sve ostale, jest onaj između animal-

nosti i humanosti. Politika zapadnih država stoga je istoznačna s biopolitikom.”10

7 Vidi, posebice: H. Arendt, The Origins of Totalitarianism, Harcourt Brace Jovanovich, NewYork 1979.

8 Žarko Paić, Politika identiteta, str. 172.

9 Vidi njegov opsežan roman na 800 stranica: Don deLillo, Underworld , Picador, New York1998., kao i istomeni film Emira Kusturice iz 1995.

10 G. Agamben, Aperto. L’uomo et l’animale, Bollati Boringhieri, Torino 2001., str. 89.



MARIJAN K RIVAK 95

U savezu genetske tehnologije, globalne ekonomije i etike humanita-rizma odvija se hegemonijska igra trijumfa kraja povijesti. Pojavljuje se“raspeti Bog milosr đa u doktrini militarnog humanitarizma”.11 Novi svjets-ki poredak stoga je univerzalni put ozbiljenja ideologije globalizacije kaoekonomije ljudskoga kapitala, biopolitike identiteta i kulture milosr đa pre-ma Drugome (Chomsky, Žižek).12

* * *Utemeljitelj “rađanja biopolitike” svakako je Michel Foucault. Nje-

gova dijagnoza 70-tih godina prošlog stoljeća bila je da moć znanstveno-tehnologijske proizvodnje života stvara razdoblje biopolitike. Biopolitikaznači ulazak života i njegovih mehanizama u područ je svjesnog računanja

i reguliranja moći-znanja svih agenata promjene ljudskog života. Stanov-ništvo postaje predmetom političkih intervencija (statistika, nadzor u drža-vnim ustanovama, klinikama, zatvorima, školama) već od kraja 18. i počet-

ka 19. stoljeća. U savezu sa starijim institucijama discipline – ekonomija, politika, vojska – konstuiran je sklop biopolitike stanovništva. Riječ je omoći upravljanja i ovladavanja pravom na život i smrt.13 Biopolitika stano-vništva se artikulira u modernoj naciji-državi kao suverenoj moći, koja na-domješta kraljevsku vlast s podrijetlom u krvnom srodstvu, ona je rezultat

promjena u Moderni. Proizlazeće “desubjektiviranje slobode” jest organi-zirana moć institucija nad životom uopće, a ne mogućnost racionalnog iz-

bora pojedinca.Biopolitika, dakle, za Foucaulta jest novi oblik državnog nadzora/represi-

je nad životom državljana. Država funkcioniora kao biomoć, kulturno/represivnog karaktera. Slogan Live and let die pretvara se u “pusti živjetii nadziri smrt!”. Biopolitika u potpunosti preuzima funkcije moći i struk-ture opstanka ljudske zajednice. Primjerice, mapa ljudskog genoma, don-acije organa, implantacije, terapeutsko kloniranje i eutanazija fenomeni su

biopolitičkog stanja. Sve je to, pak , sukladno fikciji dobrog života i zbilji globalne ekonomije pro fita!

Biopolitika se nameće kao nova ideologija “kulture života”, koja nije su-

protnost “kulturi smrti”. Ona je onkraj života i smrti, zato što je ista prev-

11 “Etika militantnog humanitarizma” ponajbolje je obrađena od Slavoja Žižeka, u tekstu“NATO kao lijeva ruka Boga”, Arkzin d.o.o., Zagreb 1999.

12 Vidi: N. Chomsky, A New Generation Draws the Line: Kosovo, East Timor, and the Stan-dards of the West, Verso, London/New York 2000.; također Slavoj Žižek, O vjerovanju. Ne-milosrdna ljubav, Algoritam, Zagreb 2005.

13 M. Foucault, Znanje i moć, Globus, Zagreb 1994.



DIJALOG96

ladavanje humanizma/animalizma iz duha “redizajniranja ljudi kao našeneizbježne genetske budućnosti”.14

S druge strane rasprave, pak, evolucijska biologija i bioetika slažu se u jednome: zahtijeva se posredovanje države pri zabrani i ograničavanju znan-

stvenih istraživanja. Tako se zabrana kloniranja ljudi smatra kulturnim po-stignućem. To znači da savez biopolitike, globalne ekonomije i humanita-rizma djeluje u smjeru artikulacije kraja čovjeka. Na taj je način Foucaultzapravo realiziran u zbilji suvremenih informacijskih društava Zapada!15

Zabrana kloniranja tek je kratkotrajni trijumf volje suvremenih društava.

Maksime poput: Dobar život = zdrav život; smisao života = uvećanje sreće(odnosno, užitka), zapravo su nastavak reproduktivne biologije. Jer, bioge-netika u praktičnom smislu znači želju za porobljavanjem prirode drugim

sredstvima i u iste svrhe: uvećavanja moći kapitala kao biomoći.16

Nadalje, pràva životinja također su dio korpusa biopolitike s onu stranuanimalizma/humanizma. “Antropologijski stroj” za ubijanje Drugog (ovdježivotinja) u svrhu preživljavanja pretvara se u samosvrhu estetizacije životnog

stila. Bioetičke granice bivaju tek prolaznim hirom na putu redizajniranogčovjeka i prirode.

Kako biopolitičkom stanju izopćenih vratiti “ljudsko dostojanstvo”? Iz-među klonova i kiborga, s jedne strane, i “ljudi bez svojstva” s druge, pos-toji bitna sveza.

Stoga su istinske teme naše suvremenosti nakon 11. rujna 2001., bioge-netika i teror. Uz njih, tu je i treća tema – problem migracije. Isti još radikal-

nije otvara polje – biopolitike.Agamben u knjizi Homo Sacer radikalizira fundamentalno-ontologijski

Foucaultov koncept biopolitike.17 U kritici ideologije postmodernog kas-nog kapitalizma kao sklopa globalne ekonomije, biopolitike i militantno-etičkog humanitarizma, Agambenov je argument političke naravi. Pravno-institucionalni poredak zapadnih liberalnih demokracija počiva na dijalektici

uključenosti–isključenosti, što znači: suspendiranja suverenosti poretka na-cija-država, koje se dešava isključenjem politički nepriznatih i pravno neu-ključenih ljudi. Sve što potonje čini živim bićima jest posjedovanje “golog

14 Vidi G. Stock, Redesigning Humans. Our Inevitable Genetic Future, Houghton Mif flin Com- pany, Boston/New York 2002.


16 U tom smislu imamo zanimljiv primjer bliskosti biogenetike i “heideggerijansko-kršćanskih

prispodoba”. “Pastir bitka” (Heidegger), u vrlom je novom svijetu tehnologije “čuvao” klon-iranu ovcu Dolly (biogenetika)! Čovjek se pojavljuje kao biopolitički gospodar stada, na-dziratelj i uzgajatelj!

17 G. Agamben, Homo sacer. Il potere sovrano e la nuda vita, Giulio Einaudi Editore, Torino 1995.



MARIJAN K RIVAK 97

života”, odnosno svodivost na golu, biologijsku egzistenciju. To je raskorijenjenost i bezdražavljanstvo izbjeglice, azilanta, apatrida, migranta.

Moderna je na taj način u kontinuiteteu s Rimskim pravom: homo sac-

er se određuje kao sveti izgnanik ili “živi mrtvac (zombi!)” isključen iz političke zajednice. Suverena se, pak, moć moderne države pojavljuje učinu uključenja i isključenja. Razlika između arhaičnog i modernog u pojmu

biopolitike tek je u tipu isključenja.

“Goli život nije više ograničen na neko posebno mjesto ili na neku definiranu ka-tegoriju, nego nastanjuje biologijsko tijelo svakog živog bića”.18

Biopolitika je ključ za razumijevanje suvremenog raspolaganja količi-nom moći. Agamben polazi od politike iz gr čko-rimske tradicije, u kojoj ra-

zlikovanje golog života ( zoe) i političke zajednice (bios) zna

či razlikovanje prirodnog poretka i pravnog uređenja zajednice. Homo Sacer u toj tradi-

ciji znači svođenje čovjeka na fizičku egzistenciju. On nije rob, nego ljud-sko biće isključeno iz zajednice! Čak je i nepriznat kao posve živo biće suskraćenim pravom na ljudski dostojanstvenu Smrt! Povijest homo sacera

proteže se od rimskog Imperija, preko srednjovjekovnih utočišta za prib- jegare i izbjeglice, sve do nacističkih koncentracijskih logora. To je logikaisključenja svega izvan kategorija urođenosti, podrijetla, krvi i tla. U rim-skom pravu, po prvi se puta karakter svetosti povezuje s ljudskim životom

kao takvim. Za homo sacera vrijedi nekažnjivost njegova ubojstva i zabra-na žrtvovanja. Agamben pokušava ipak izvući sam smisao pojma, vezanouz tradiciju žrtve i žrtvovanja. Pita se: omogućuje li sacratio, možda onorazjašnjenje izvorne politič ke strukture, koja svoje mjesto ima u područ jukoje prethodi razlici između svetog i profanog, religioznog i pravnog? Homo

sacer , kao bespravno stvorenje začeto u rimskoj pravnoj i političkoj termi-nologiji, obitava i u globalizacijskoj suvremenosti. Ono što je za Foucaulta bila institucija zatvora kao prostora zatočenja osuđenika, Agambenu je kon-

clager kao skrivena matrica političkog prostora moderne.

19

Logor je, premanjemu, u srcu zapadne civilizacije kao mjesto obitavanja isključ enih. Pri-mjer Guantanama i svih suvremenih logora u procesu globalizacije i oslo-

bađanja od lokalnosti pojavljuju se kao paradigma unutarnje nedovršeno-sti ideje slobode, jednakosti i pravednosti političkog poretka liberalne de-mokracije. To je i mjesto reprodukcije golog života. Agamben u tome viditemeljno unutarnje proturječ je zapadne kulturne tradicije (logor iz bîti de-mokracije!?) – Auschwitz nije eksces!

18 Isto, str. 148.

19 Vidi: U. Bröckling, “Menschenökonomie, Humankapital: Eine Kritik der biopolitischenÖkonomie”, http:www.his-online.de/mittelw/lese103.pdf.



DIJALOG98

Agamben govori i o “unutarnjoj solidarnosti između demokracije itotalitarizma”.20 Prigovor mu se može uputiti, jer on ne izvodi eksplicitno političke razlike između totalitarizma, diktature i demokracije. Marcuse, primjerice, suprotstavlja totalitarizam kao ideologiju liberalizmu.21 Agam- ben izjednačuje demokraciju i diktaturu, istodobno prevrednujući rezultateu korpusu ljudskih sloboda demokratskog pravnog poretka.

Jednako u funkcioniranju demokracije i diktature jest upravo to biopolitič ko

stanje stvari s golim životom kao osnovom. Iz toga proizlazi da logori zaafričke urođenike i naci-konclageri u ontologijskom pogledu nisu različiti!Razlika je samo u načinu konstrukcije političkog poretka demokracije i total-

itarizma. Dok je za demokraciju konclager eksces, za nacizam ili staljinistički

totalitarizam to je “nužnost u djelovanju”.

Prema Agambenu, biopolitičko stanje jest novo stanje isključenosti. Ta-kozvana “demokratska biopolitika” izvršila je ontologijsko-političku per-verziju. Pojam isključenja sada se ne provodi na temelju biomoći rase iliorganskog državotvornog Naroda, nego na temelju puke politič ke odluke o

pravu državljanstva.Agambenova kritika ideologije kulture kao identiteta Zapada jest i kriti-

ka biopolitike homo sacera. Nova granica – prijatelj-neprijatelj (uključenje-

isključenje) – u bîti je antropologije politike moderne. Moderna biopoliti-ka nije drugo nego udvostručenje prostora na civilni i pravni poredak slo-

bode, te necivilni i nepravni poredak logora.Pojam identiteta, dakle, izvodi se isključenjem Drugog!Dogma suvremene “zapadne kulture” sastoji se u tome što se sakralizacija

golog života kao vrhunske vrijednosti ljudske egzistencije suprotstavlja pra-znini uzvišenosti ideologije ljudskih prava.22 Između svetosti (homo sacer )golog života i ideologije ljudskih prava nalazi se raspuklina. Bit biopolitičkog

stanja kao trojstva – genetske tehnologije, globalne ekonomije, te humanita-rizma kao ideologije – proizlazi iz oč ovječ enja onog animalnog i animalizi-

ranja humanog .23 To je istinska “posthistorijska situacija”, ne pûko zbivanjeideje slobode u vremenu liberalno-demokratskih poredaka.24

Nadalje, istinska politika života suvremenih društava jest i njihova opsesija

smr ću. Dakle, biopolitika jest i tanatopolitika. Nasuprot Foucaultu, kod Agam-

20 G. Agamben, Homo sacer , str. 20.

21 Vidi, posebice: H. Marcuse, Um i revolucija. Hegel i razvoj teorije društva, Veselin Masleša, biblioteka “Logos”, Sarajevo 1966.

22 G. Agamben, La comunità che viene, str. 80.

23 Vidi: G. Agamben, Aperto.




MARIJAN K RIVAK 99

bena, normiranje više nije pitanje istih mogućnosti u svijetu, nego istraživanje

razloga produžetka logike isključ enja Drugog . Isključenje Drugog pojavljuje se kao samoobrambeni čin “Otvorenih društava”. Trojstvo genetske teh-nologije, globalne ekonomije i ideologije humanitarizma, kao biopolitičkostanje otuda je simbolič ko-imaginarni i zbiljski sklop moći Zapada u odnosu

na Treći svijet . Ideologiju znanstveno-tehničkog napretka, ekonomije ljud-skoga kapitala i etike milosr đa, kao jedinstveni sklop “ideologije globalizaci-

je” potkopava samo biopolitičko stanje “ljudi bez svojstava”.Jedan je od filozofi jsko-političkih vođa borbe za “treći identitet” – ako

tako možemo nazvati situaciju u biopolitičkom stanju suvremenih europskih

liberalnih demokracija – Alain Badiou, kada se bavi ljudima u Francuskojkoji su sans papiers (bez isprava). Njegovo je zalaganje vezano uz aktiv-

izam koji je opravdao svojedobnu “oktobarsku pobunu”, što je rezultirala pošašću paljenja automobila i golemom materijalnom štetom u pariškombanlieu-u kao i drugim francuskim predgrađima tijekom listopada 2005.

Problem izbjeglištva jest i problem dekonstrukcije europskog kulturnogidentiteta. Agamben neskriveno upućuje na bit stvari i odnos kulture kaonove ideologije prema globalizaciji. Kultura kao nova ideologija identitetau vezi je kako s političkom tako i s ekonomskom sferom društva! Političkakonstrukcija identiteta (repolitiziranje kulture) izvodi se negativno iz bîtiizgradnje nacija-država.25 “Goli život” ( zoe) kao temelj ideologije ljudskih

prava postaje biopolitički prostor intervencije države! Nacija je temelj su-verene moći, a država koja nastaje iz nacije kulturalno je određeni identi-tet. Neurođenost i nepripadništvo, dakle, izbjeglištvo dovodi u pitanje smi-sao pojma kulture kao sredstva identiteta. Partikularnost nacije-države mora

sada sve mjeriti drugom vrstom “realne i idealne univerzalnosti”.26

Za Agambena, izbjeglica kao subjekt ifigura homo sacera u suvremenim uv-

jetima nepriznanja preuzima funkciju unutarnje kritike nevjerodostojnosti ideo-logije liberalizma i ljudskih prava. Imanentna odredbačovjeka iz biologijske sfe-

re kao golog života potirefikciju univerzalnosti ljudskih prava. Identitetčovjekai građanina/državljana ne smije se svesti na urođenost podrijetla! Dakle, kulturau uvjetima globalnog kapitalizma postaje imanentno samoodređenje; ona je zaAgambena “antropologijski stroj”. “Integralno humaniziranje životinje koinci-dira s integralnim animaliziranjemčovjeka”.27 Izbjeglica dekonstruira trijadu su-

verene moći: država – nacija – teritorij. On predstavlja figuru borbe za kozmo- politizam i transnacionalno državljanstvo, iznad suverenosti i teritorijalnosti!

25 Isto, str. 182.

26 Vidi: Étienne Balibar, “Ambiguous Universality”, Differences, vol. 7, br. 1.

27 G. Agamben, Aperto, str. 86.



DIJALOG100

Agamben promišlja homo sacera iz bîti suvremene biopolitike. On pri-donosi raskrinkavanju ideologije novog svjetskog poretka i navlastite eu-ropske ideologije. Agamben, dakle, radikalno stavlja u pitanje načela na-cionalne države kao sredstva/svrhe kulturnog identiteta. Time traži jednunovu “političku filozofi ju”!

Rješenje problema državljanstva za sve ili nikoga ono je na čemu pada,odnosno prolazi kredibilnost globalizacije kao vladavine genetske tehnolo-

gije, globalne ekonomije i biopolitike. S druge strane, etika sućuti i milosr đ a

prema Drugome potvr đuje isključenje logike univerzalnog. Kulturalizam ihumanitarizam samo su dvije strane iste ideologije opravdavanja status quo

-a. Kulturalizam je ideologija priznavanja Drugog i “kulturnih razlika” bezintegracije. Humanitarizam je, pak, etička ideologija žrtvovanja iz kršćans-

kog milosr đa za sve koji pate. Dok kulturalizam slavi pravo na razlike, hu-manitarizam milosrdno blagoslovljuje – potonji je nova religija univerzal-nog kvijetizma! Kultura i etika postaju depolitiziranom religijom humani-tarizma za globalni kapital.28

“Moralno metapolitičko milosr đe” (poput koncerta Band Aida iz 1985.),

suprotstavlja se re-politizaciji i pokušajima “nove političke filozofi je”.Unatoč deklariranoj “otvorenosti društva” pojavljuju se strogo čuvane gra-nice, primjerice, “Sanitarni kordon Schengenske granice EU” protiv migra-

nata. Dakle, na primjeru izbjeglice pokazuju se sva ograničenja i iluzije mul-

tikulturalizma, migracije i kulturnog identiteta. Rađaju se novi oblici sta-re “sablasti” koncepta nacionalno-kulturnog identiteta: ksenofobija prema

strancima; rasizam desnog populizma protiv neeuropske kulture useljeni-

ka; mržnja i netolerancija prema Drugome.

Agamben potiče i pokušaje izgradnje alternativne strategije kozmopolitske

politike uključenja. To je dekonstrukcija kulture kao ideologije iz aspekta

nadilaženja biopolitič kog stanja. Umjesto etike milosrdnog humanitarizma

i policijskog nadzora sigurnosti europskih država od mafi jaške ekonomi-

je i biopolitike neljudskog kapitala – Agamben rješenje vidi u nadilaženju prostora utočišta, kampova i logora za Druge.

Je li to utopija?

* * *Kako smo vidjeli, temeljni subjekt biopolitike jest “goli život”. Za Fou-

caulta, to je značilo da su, nasuprot disciplini i dresuri, regulacija i nad-zor stanovništva postali središnji elementi moderne biopolitike. Niz tije-

lo-organizam-disciplina-institucija nadomješten je nizom stanovništvo-biologijski procesi-mehanizmi regulacije-država. Ovo predstavlja zatvore-

28 Vidi: Alain Badiou, L’éthique. Essai sur la conscience du Mal, Seuil . Paris 1993.



MARIJAN K RIVAK 101

ni krug biopolitičkog odnosa prema tijelu u Moderni. Biopolitika je total-ni nadzor i regulacija života pomoću znanosti (biomedicine), tehnologije(biotehnologije) i etike (bioetike). Bioetika, s druge strane, ustanovljuje nove

granice odnosa života i smrti kao etički dopustive ili nedopustive odnose.Agambenova kritika ideologije identiteta nastavak je Foucaultove kritike

suverene moći države nad ljudskim tijelom. Ona se može okarakteriziratikao politič ka antropologija otvorene posthumane budućnosti č ovjeka.29

Agamben, ali i Hardt i Negri govore o nestanku razlike između kulture i prirode.30 Stroj nadomještava prirodu konstrukcijom znanosti i tehnike kaokulture u značenju biotehnologijske tvorevine života. Biopolitika ukazujena obzorje promijenjene hibridne subjektivnosti “čovjeka”. Stroj postajeintegralna sastavnica novog koncepta subjektivnosti – dešava se promjena

antropogenetskog odnosa. Cjelokupni sklop postmodernog kasnog kapita-lizma funkcionira kao “autopoetički stroj” (Hardt/Negri).

Agambenova teorija produbljenje je i Foucaultove biopolitike integral-nog tijela. Biopolitika se odsad usmjerava na druk čiju vrstu antropogeneze.

U toj se tezi iskazuje “tajna veza” između Agambena i Donne Haraway.Dok Haraway ističe dihotomiju – duše i tijela; životinje i čovjeka; organiz-ma i stroja; prirode i kulture; muškarca i žene; primitivnog i civiliziranog

– Agamben, na tragu Heideggera, dokida i posljednju razliku, onu života

i smrti.

31

Sein-zum-Tode, otvara dimenziju epohalne konačnosti tu-bitka;dakle, impliciran je gubitak smisla pojma identiteta. Smrt se u suvremen-

im biopolitičkim strategijama pojavljuje kao fiktivna granica života ( zoe).Transplatacija organa s mrtvog čovjeka na živog pokazuje biopolitičko dok-

idanje granica života i smrti. Biopolitika, nasuprot kulturnom identitetu,dovodi u pitanje mistiku podrijetla, krvi i tla, te organsku, rasnu i etničkusolidarnost.32

Može li kultura doprijeti do bîti “trijumfa volje” suvremene biopolitike?

Biopolitika prelazi granice (nacionalno-državno) konstruiranog kulturnog

identiteta.33 To, prema Paiću, ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Poz-


30 Vidi: Michael Hardt & Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, Cambridge, Mas-sachussets/London, Engleska 2000.; u hrvatskom prijevodu (Živan Filippi), Imperij, Arkzin& Multimedijalni institut, Zagreb 2003.

31 Vidi Donna Haraway, “Manifesto za kiborge. Znanost tehnologija i socijalistički femini-zam u 1980-im”, u: L. J. Nicholson (ur.), Feminizam/Postmodernizam, Liberata i Centar zaženske studije, Zagreb 1999.

32 “Ako je antropologijski stroj bio motor za historiziranje čovjeka, to znači kraj filozofi je idovršenje epohalnog određenja bitka, sada se taj stroj nalazi u stanju mirovanja.” – G. Ag-amben, Aperto, str. 88.

33 Vidi: Žarko Paić, Politika identiteta, str. 187.



DIJALOG102

itivna ukazuje na nemogućnost tvorbe identiteta u kategorijama urođenosti,

homogenosti i etničke čistoće; također, ista vidi problem “izbjeglice” kao paradigme post-historijske situacije. Negativna je strana biopolitike u tome

da ona kao nova strategija neoliberalnog kapitalizma svodi tijelo na živo-mrtvi “antropologijski stroj”, na organ samoreprodukcije kapitala. Perver-zija biopolitike vidljiva je u trgovanju ljudskim organima i genima. Posljed-

nja je metafizička mutacija tijela vidljiva kroz živo tijelo u prostituciji ilitrgovini bijelim robljem; s druge strane, mrtvo tijelo pojavljuje se kao za-liha organa u medicinske svrhe. Tijela bez organa ili organi bez tijela činetemelj nove (bio)politič ke ekonomije globalnog kapitalizma. Sve posta-

je robom, kao univerzalni znak perverzije veze čovjeka sa svijetom života(Lebenswelt). Tehnologijska revolucija prirode pojavljuje se kao ljudska

evolucija od “antropologijskog stroja” do “posthumane genetike”.Optimizam biopolitike umjetnog života kao “digitalne demokracije” su-

protstavlja se realnosti smisla čistoće tehnologijske revolucije podjarmlji-vanjem svijeta života novim oblicima barbarstva. “Goli život” istodobnose proizvodi kao kultura genetske manipulacije i kao (bio)politička ekono-mija žrtve.34

Biopolitički prostor otvara se kao mogućnost dekonstrukcije kulturnogidentiteta uopće! Život se estetski stilizira kroz “lyfestile” u uvjetima post-moderne. Između glamurozne travestije i karnevalizacije tijela u medij-skom posredovanju društvene zbilje, te njegova svođenja na “goli život”u čistom biopolitičkom stanju logora za azilante – leži nova granica razli-kovanja. Nema više ničeg subverzivnog u estetiziranju tijela i u narcizmuqueer-culture! Priča o diskriminaciji rodno-spolnih razlika već je dugo ne-ligitimna s obzirom na hegemoniju transnacionalnog ili globalnog kapita-lizma. Partikularne politike identiteta ne potkopavaju sustav. Dapače, onelegitimiraju nerepresivnu toleranciju.35

Biopolitičko stanje stoga je vrhunac izgradnje hibridnih i transkulturnih

identiteta u PoMo kasnom kapitalizmu, ali i zbiljska mogućnost njegovasamodokidanja. Ako je biopolitika zbiljski dekonstruirala kulturni identitetkao zamišljenu zajednicu ili kao izmišljeni poredak sjećanja time što je na-ciju-državu razvlastila moći totalnog upravljanja nad “golim životom” mi-granata, je li time i samo društvo ostalo bez svojeg identiteta?

Biopolitičko stanje, to je sigurno, prevladava koncept kulture kao “dru-ge prirode”.

34 Isto, str. 188.

35 Vidi: Slavoj. Žižek, “Multikulturalizam, ili, kulturna logika multinacionalnog kapitalizma”(I, II i III), Arkzin 04, 05 i 06, Zagreb 1997-1998.



MARIJAN K RIVAK 103

IZVAN BITKAAgambenovom teorijom “Antropološkog stroja” posebice se bavi slo-

venska autorica Marina Gržinič, u knjizi Estetika kibersvijeta i uč inci de-

realizacije.36

Sama Agambenova teorija, kako je već bilo spominjano, razvijena je unjegovoj utjecajnoj studiji Otvoreno, koja radikalizira koncepciju “Izvan-rednog stanja” iz knjige Homo sacer .37 Agambena, nadasve, zanima procesočovječenja. To je i priča o antropogenezi i biopolitici, s pitanjima o učin-cima antropoloških strojeva što su ih proizveli metafizička tradicija i za-

padna znanost. Agamben traži osvješćivanje razlike/jaza između životinjei čovjeka, naspram njihove navodne fuzije. U Oblicima života (Forma-di-Vita),38 Agamben ocrtava sudbinsku vezu: zajednica-sveto-prokleto-suve-

renost-politika-životinjskost , a već je u Homo saceru govorio da je temelj-ni akt svake suverene vlasti proizvodnja gologa života kao političkog ele-menta, koji istodobno predstavlja i artikulaciju razlike između prirode i kul-

ture, zoe i bios. Način života ujedno je i sam život; prije toga imamo jed-nadžbu goli život=gola potpora ili biološki supstrat života.39 Suverenovase vlast temelji na golome životu. Homo sacer jest čovjek koji je istodob-no svet i proklet, lišen svih građanskih prava. Goli je život, prema Agam-

benu, nešto što dopušta legitimaciju vlasti u vremenu, a što se suprotstav-

lja Batailleovu konceptu suverenosti.Agamben govori o svijetu u kojemu gospodari autoritet utemeljen ne uzakonu, nego u golome životu, te odlučuje o pitanjima života i smrti, iz-van zakona. Danas smo svjedoci proizvodnje gologa života u tzv. Trećemsvijetu.

Afganistan, Irak, Libanon... svi su ti ljudi umrli zato jer im je oduzeto

temeljno pravo: da budu zaštićeni kao građ ani. Primjerice, rat u Iraku nije puko ponavljanje Afganistana, nego je iznimka koja ukazuje na izvanred-

no stanje u samom američkom ustavnom ustroju. To je takozvani “preven-

tivni rat”. Dakle, rat za ispravljanje nepravdi.40

36 Marina Gržinič, Estetika kibersvijeta i uč inci derealizacije, Multimedijalni institut, Zagreb& Košnica – centar za komunikaciju i kulturu, Sarajevo 2005.

37 Vidi, ponovno: G. Agamben, Aperto. L’uomo et l’animale, Bollati Boringhieri, Torino 2001.,kao i G. Agamben, Homo sacer. Il potere sovrano e la nuda vita, Einaudi editore, Torino1995.

38 Uvodna studija knjige: G. Agamben, Mezzi sensa fine. Note sulla politica, Bollati Borin-ghieri, Torino 1996.

39 Isto, str. 13.40 O tzv. “etičkom, militantnom humanitarizmu”, odnosno o vojnoj akciji protiv suverene zem-

lje, a sve u svrhu, navodno, “ispravljanja nepravdi”, vidi ponovno: Slavoj Žižek, “NATOkao lijeva ruka Boga”.



DIJALOG104

Rasprava o životu i njegova ontologizacija vode nas ka genealogiji moći

zapadnog svijeta i njegove filozofi je. Izvanredno stanje oblik je uvođenja itransakcije golog života. Sličnost između stavova Agambena i Carla Schmit-

ta, sastoji se u tome što obojica tvrde da suverenost znači suverenovu od-luku o uvođenju izvanrednog stanja.41

Prema Agambenu, biopolitička paradigma sadašnjosti više nije grad, nego

koncentracijski logor. Auschwitz je trajna matrica našeg društva. Paralel-no s današnjom proizvodnjom “svetoga čovjeka”, biološki se život uspo-stavlja kao neka vrsta nevidljivog suverena. Biopolitika gospodari oduzi-manjem života i egzekucijama, uključivanjem i isključivanjem svih stra-nih tijela, tuđinaca i emigranata, doseljenika i ostalih, čime briše ili kob-no hibridizira pojmove kakvi su: teritorij, identitet, vlasništvo, “naše, do-

maće” i “njihovo, tuđe”. Nadalje, prema Agambenu, antropogeneza jest geneza procesa očov-

ječenja, procesa ljudskog razvoja, i rezultat je artikulacije zapreke izmeđuljudskog i životinjskog. Ta je zapreka prije svega posljedica razgraničen-

ja, koje ne razdvaja čovjeka i životinju kao dva suprotna pola, nego cijepasamu čovjekovu unutrašnjost.42 Jedino rješenje u situaciji – kraja povijesti,čovjeka, filozofi je – dakle, vrtnje antropološkog stroja u prazno – jest da iživotinja i suvremeni rob (izbjeglice, bjegunci i dr.) budu izvan bitka.

Historija je povijest oč ovječ enja, proces ulančavanja u model zapadnecivilizacije.43

Čovjek je

“... polje dijalektičkih napetosti, koje je oduvijek ispresijecano antagonizmimakoji u njemu svaki put ponovno razdvajaju – možda tek virtualno – ‘antropo-mor fičku’ životinjskost i ljudskost koja se u toj vrsti utjelovljuje”.44

Bespravnost na Istoku uvijek iznova omogućuje SAD i Europi da ig-raju ulogu dežurnih spasitelja. Ovdje smo svjedoci svojevrsnog paradok-

sa. Isti je sadržan u tome da prirodna prava – da se budečovjek – prethodegrađanskim pravima! Oni koji su “prirodno” najljudskiji uzimaju si za pra-

vo da tu ljudskost odrede i drugima, koji su manje ljudski, te koji nisu sk-rojeni prema slici modernog i klasično liberalnog modela svijeta. Dakle,

postavlja se problem imenovanja onoga što jest, ali što nije ljudsko!Očovječenje je sadržano u imperijalističkoj logici, koja slobodu ne ra-

zumijeva samo kao slobodu zaštite građanskih prava nego i kao slobodno-

41 Vidi, primjerice: Carl Schmitt, Verfassungslehre, München/Leipzig 1928.

42 Marina Gržinić, Estetika kibersvijeta i uč inci derealizacije, str. 177.

43 Isto, str. 178.

44 G. Agamben, Aperto, str. 19.



MARIJAN K RIVAK 105

društvenu proizvodnju i kruženje kapitala, s u njemu uključenim vrijednosti-

ma. S krajem historije (Kojève) spremni smo ući u posthistorijski svijet.45

Što se tu zbiva sa životinjskom dimenzijom čovjeka ako je animalnost

ono što u svjetlu suvremene biopolitike dolazi u prvi plan? Postoji stanovitašizma između Batailllea i Kojèvea – što će preostati nakon čovjeka (neka-kva suverenost ili životinja)? Agamben kaže da je tijelo roba onaj nedjelji-vi ostatak što ga zapadni idealizam uvijek ostavlja nepromišljenim; dak-le, antropoforična životinja nesvodivo je napeta između animalnog i ljud-skog. Prirodni život postaje úlogom onoga što zovemo Biopolitika i što jeFoucault nazvao biomoć.

Stoga moramo ispitati praktički i politički aspekt razdvajanja i razlikečovjeka i životinje. Čovjek je životinja koja se tek mora prepoznati kao

čovjek da bi to mogla postati. Razlika između čovjeka i majmuna leži utajanstvenoj sposobnosti produkcije ljudskoga. Ovu sposobnost Agambennaziva “antropološki stroj”!

Antički, ali i suvremeni antropološki strojevi rade kroz isključivanje iuključivanje... i vice versa. Odluka je to koja uvijek znači izvanredno stan-

je. Ljudskost čovjeka proizvodi se isključenjem onog neljudskog, dakle,nije određena poživinčenjem ljudskog nego oč ovječ enjem životinje.46 Ži-vot odijeljen, isključen iz samoga sebe, jest goli život .

Razlika izmeđučovje

č jeg svijeta (Umgebung ) i životinjskog okoliša (Um-welt ), sadržana je u opreci “otupjelosti i dosade”. Prema Heideggeru, “ka-

men nema svijet, životinja je uboga na svijetu, a čovjek ga oblikuje”. Ljud-sko je stanje, stanje duboke dosade, blisko sa životinjskom otupjelošću. Tu je njihova “mračna srodnost”. Suspenzijom ili odlaganjem mogućnosti akti-

vira se prijelaz iz bijede svijeta k svijetu, iz životinje do čovjeka. Čovjek se proizvodi kroz suspenziju, privremenim zaustavljanjem otvara mogućnostizlaska iz životinjske otupjelosti.

Agamben u Aperto piše kako Heidegger vjeruje da antropološki stroj –

koji odlučuje o sukobu između čovjeka i životinje, između otvorenog i za-tvorenog – proizvodi sudbinsku historiju naroda.

U ime pobjede ekonomije, svi su historijski zadaci na najbanalniji nač in

svedeni na funkcije domaće ili međ unarodne policije! Prirodni život i nje-gova zaštita postaju historijskom logikom, dok se poezija, religija i filozo-fi ja pretvaraju u kulturne spektakle ili osobna iskustva bez ikakve moći.

45 Alexandre Kojève, Introduction a la lecture de Hegel (1947.), navedeno prema: Agamben,Aperto.

46 Isto, str. 43. - “Istinski čovječno ono je mjesto odluke koje se neprestano ažurira, čime se rezo-vi koje ta odluka pravi, kao i reartikulacije te odluke, uvijek iznova dislociraju i pomiču.”



DIJALOG106

Konačno, Gržinič, na tragu Agambena, dolazi do svoje izvorne post-avke o životu izvan bitka. Integralno upravljanje, po Agambenu, spoj je:ovladavanja ljudskim genomom, globalne ekonomije i zapadne humani-tarne ideologije. U prvoj mogućnosti, čovjek za svoje konačno poslanst-vo uzima vlastitu fiziologiju! U drugoj, ostat će otvoren za svoju neskriv-enu životinjskost.

To je nešto što još nije ni čovjek niti životinja. Isto znači neki novi i blaženiji život, ni životinjski niti čovječ ji, nego je svojevrsni život izvan bit-

ka. To predstavlja i konačno opraštanje od razuma i njegove historije.Artikulirati točku nespoznaje, dopustiti da se bude životinja! Agamben

naglašuje da najviša Heideggerova ontološka kategorija jest pustiti da se

bude. Ako se kapitalistički stroj oslanja na odgodi, suspenziji svih svjeto-

va izvan prvog svijeta kapitala, onda možemo reći da upravo zbog najdu- blje logike kapitala i proizvodnje viška vrijednosti, prvi svijet , zapadni svijet kapitalizma ne može “pustiti” drugi i treći svijet “da budu”. Provodi seneprestano civiliziranje za treći svijet (Afrika, Azija, Latinska Amerika) iažuriranje za drugi svijet (bivše zemlje realnog komunizma). Postojanje jeto koje se postavlja s onu stranu Heideggerove ontološke razlike; životinjise tek dopušta da bude. Antropološki stroj, danas u temelju globalizacije,djeluje na osnovi nekakvog tajanstvenog sjedinjenja čovjeka i životinje.Čovječnost koja pripisuje humanost i u čije se ime stvara tajanstveni savezčovjeka i životinje, velika je “zapadna priča o očovječenju”.

Jedino rješenje za ljude u drugom i trećem svijetu jest da ih ostavimoneodriješene. Oni mogu biti spašeni samo u situaciji nemogućeg ne-spasenja!

* * *“Biopolitička teorija”, kao svojevrsni filozofi jski novum što ga uvodi

Michel Foucault, a u svojim ga djelima sustavno razlaže Giorgio Agam- ben, nudi oslobađajući prostor za neku novu politiku koju najvećim dije-

lom tek treba iznać i . Na neki se način ova “nova politička filozofi ja” vra-ća aristotelovskom jedinstvu etike i politike. Etika i politika dva su pojmakoja se danas često smatraju odvojenima, iako su povijesno povezani i pri-

padaju istome misaonom sklopu. Novum Agambenove “biopolitičke teorije”, njezin presudni čimbenik,

pak, stavlja u kušnju samu formu odnosa i pita se: da li je moguće misli-ti političku činjenicu s onu stranu odnosa suverenosti i izopćenja, dakle neviše u formi odnosa uopće, i u tome se razilazi s Aristotelom.

Kako pokušati misliti političko-društveni factum koji više nije u formiodnosa? Za Agambena: ne jednostavan prirodan život, nego život izložen

smrti (goli život ili sveti život) jest izvorni politi č ki element.



MARIJAN K RIVAK 107

Politika se već odavna pretvorila u biopolitiku i jedini je ulog samo

još u određenju koji se organizacijski oblik pokazuje najučinkovitijim

pri jamčenju skrbi, nadzora i uživanja golog života. Zbog toga je logor

sama paradigma političkog prostora u času kada politika postaje bio-

politikom, a homo sacer se virtualno stapa s državljaninom.

Primjerice, tijelo bosanske žene u Omarskoj, kao prag indiferencije iz-među biologije i politike, vrlo je slično vojno-humanitarnoj intervenciji,u kojoj ratne operacije postavljaju biološke ciljeve kao prehranjivanje ililiječenje epidemija – što je isto tako bjelodan slučaj neodlučnosti između

politike i biologije.Počevši od tih neizvjesnih i bezimenih terena, od tih mučnih područ ja

indiferencije, trebat će misliti putove i načine nove politike.

No, da bismo doista iz “biopolitičke teorije” prešli u jednu doista novu“filozofi ju politike” – trebat će napustiti “normativnost politike”, te iz samoga

biopolitičkog tijela, samoga golog života učiniti mjesto na kojemu se kon-stituira i usidrava životni oblik koji je posvema pretočen u goli život, bios koji je sam svoja zoe.

Cijeli je Agambenov pothvat posebice, te “biopolitičke teorije” uopće,zasad tek jedan nacrt za “novu političku filozofi ju”, kojoj njegov rad po-maže dati tek naslućujuće obzore, svakako ne bez nade u mogućnost pro-

mjene postojećeg.

ABSTRACT

What is “Biopolitical Condition”?Marijan Krivak

The paper deals with the question of biopolitics, that is of the biopolit-ical condition. The biopolitical condition is understood as a contemporary

link among globalization, biotechnology and post-liberal politics of identi-ty. For Foucault, biopolitics is a new form of state control/repression overthe lives of the citizens. Therefore, the state functions as biopower of a cul-turally/repressive character. While bioethics is engaged in moral decisionswhich should be made in connection with new possibilities of “biotechnol-ogy” and does not have the intent of marking ethics that is globally found-ed on bios; biopolitics is ethically-social-political contemplation of prob-lems brought up by biological techo-science, with an emphasis on the po-litical power involved in biotechnological possibilities.

Giorgio Agamben’s books Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life

(1995) and The Open: Man and Animal (2001) – introduced the biopoliticsinto the problem area of contemporary philosophical and theoretical dis-



DIJALOG108

course, forming biopolitics as the new political philosophy of modernitythrough a series of theses from that book. With his theory of “homo sacer”,“state of emergency”, as well as the thesis of “the concentration camp as a

paradigm of western society”, Agamben gives foundation to “biopoliticalcondition”. Paper, in conclusion, tries to show that the new “biopolitical

theory” leads towards a practical rethinking of the “political field”, to a re-

af firmation of philosophy and towards rehumanization of the living world .The applicability of these conceptions means distinctive rethinking of prac-

tical philosophy. Restructuring the practical, political space underlines the possibility of change in the ever more intolerable world of today.



Mensur Kustura

Politička moć i problem upravljanjakompleksnim socijalnim sistemima

1. POLITIČKA MOĆ KAO UPRAVLJAČKI RESURS1.1 CIVILIZIRANJE POLITIČKE MOĆI

1.1.1 POLITIKA, POLITIČKI SISTEM I MOĆ:POLITIKA KAO PROŠIRENJE BORBI ZA MOĆ I BEZGRANIČ NA BORBA ZA MOĆ

U. modernom društvu, koje sistemsko teorijska rasprava (Luhmann;

Willke) shvata kao jedan u funkcionalne subsisteme diferenciran

globalni sistem, političkom sistemu pripadaju funkcije donošenja kolektivnoobavezujućih odluka i njihovog inplementiranja. Iz ovog razloga politički

subsistem preuzima na sebe za moderno društvo bitne funkcije: stvaranja,

upravljanja i kontrole politič ke moći. Obzirom da je jedno funkcionalno dife-

rencirano društvo, da ne bi završilo u anomiji, upućeno na ispunjenje funkcija

svakog pojedinačnog društvenog subsistema, otuda ne pripada ni jednom

pojedinačnom subsistemu, a posebno ne političkom subsistemu, ili političkoj

moći, jedna centralna ili čak univerzalna funkcija upravljanja društvom.1

Na pozadini ovih premisa razvija Willke “judicial restraint” model kaonajprikladniji osnovni model za opisivanje međusobne uslovljenosti specijali-

ziranih funkcionalnih subsistema u kontekstu kompleksnog društva: umjesto

vanjske prisile (vanjske reference) ovaj se model zasniva na samovezivanju

(samoreferenciji) i “institucionalizuje postojanost u interaktivnim odnosi-

ma istovremeno autonomnih i uzajamno zavisnih socijalnih sistema.”2

Pritome se sistemska kontingencija i funkcionalna diferencijacija kroz raciona-

lni izbor kompatibilnih opcija od strane sistema podvrgavaju kontroli. To je

tačnije beskrajno mnoštvo opcija koje sa jedne strane djeluje na jedan vrlosložen unutrašnji kompleksitet, na unutrašnju diferencijaciju i sistemsku

specijalizaciju i, saglasno tome, označava razvijen organizovan komplek-sitet i, na drugoj strani, beskrajno bogatstvo opcija stvara netransparent-

nost i nepredvidivost dinamike sistema i, saglasno tome, rizike i negativneeksternalitete za postojeće kontekste datih sistema. Zato služi ovo bogat-

1 O tome usp. Luhmann, 1985, str. 159.

2 Willke, 1992, str. 331.



DIJALOG110

stvo opcija kao kristalizaciona tačka za strategije kompatibilizacije dife-

renciranih funkcionalnih sistema. Politika kao anticipacija mogućeg tre-

ba tada biti zamijenjena mogućnostima politike – i ovo komparativno važiza sve društvene funkcionalne sisteme. U logici operativne autonomije toznačajno ima više smisla, ako jedan sistem u okviru procesiranja diferen-cijacija sebi određuje “constraints”, koje sistem prema njegovoj percepcijikonteksta drugih njemu susjednih sistemima smatra za kompatibilne, negosebe ograničiti od drugih sistema, čiji jezik i racionalitet sistem ne može

prosuditi.3 Willke je ukazao na to, da suštinu problema intersistemske ko-munikacije čini jedva moguća vjerojatnost (nevjerojatnost) uspjele ko-

munikacije između autonomnih, samoreferencijalnih operirajućih cjelina.Stepen uspjele komunikacije pretpostavlja da dijelovi (podsistemi) inter-

aktivno jedni za druge tako saopštavaju informacije, da one mogu biti ra-zumljive i od drugih sistema. Osnovni je problem, da različite semantičkestrukture budu svodljive na jedan za sve subsisteme razumljiv jezik. Isto tovaži za kompleksne sisteme, da su organizacijske strukture njihovog poret-ka vezane za gramatiku prenošenja razumljivih informacija. Ova pravila,koja organizuju prenosivost razumljivih informacija između autonomnih

sistema, označava Willke kao pravila prenosivosti (Transferenz-Regeln).

Ovim pravilima se određuju način i kvalitet internih korelacija između au-tonomnih sistema; dalje ona definišu stepen spajanja i otvorenosti izdifer-enciranih dijelova i na kraju data pravila determinišu kvalitet usaglašavanja

i koordinacije između subsistema.4

Ovaj osnovni model transakcijskih odnosa između autonomnih samoref-

erentnih sistema znači za legitimnu politiku traženje (zahtijev), da se koddosadašnjih, posebno za društva blagostanja karakterističnih strategija in-tervencije u kompleksne durštvene problemske sfere, ugrade mjere za osig-

uranje od političkog samoograničavanja, da bi sa tim sistem u vlastitom in-teresu u nosivim transakcijskim odnosima sa drugim finkcionalnim sistemi-

ma mogao sebi “oktroirati” kontrolu vlastite kontingencije.5 Oblikovanjeznačenja i identiteta autonomnih i intedependentnih funkcionalnih sistemautemeljeno je u samoreferenciji samoga sistema. Ovo determiniše pret-

postavke za moguće kontakte sa kontekstualnim okruženjem. Funkcional-ni sistem nameće sebi restrikcije, koje proizilaze iz sistemske kontingenci-

je i funkcionalne diferencijacije. Sistemska kontingencija je pri tome kroz

racionalni izbor određ enih alternativa unutar podsistema podređ ena jed-

3 Ibid., str. 331.

4 Ibid., str. 346.

5 Ibid., str. 332.



MENSUR K USTURA 111

noj kontroli kroz samoreferenciju. U tom smislu je mnoštvo alternativa pret-

postavka za strategije kompatibilnosti funkcionalno diferenciranih sistemai uslovljenosti društvenog poretka moći. Primjena samoreferencije na ad-ministrativno politički kompleks samo pokazuje da se politički sistem treba

podvrgnuti kontroli vlastite kontingencije, da bi mogao participirati u sop-stvenom interesu interaktivno sa drugim funkckonalnim sistemima u flek-sibilnim transakcijskim odnosima. Pri tome se poglavito radi o instituciona-

lizovanim formama kontrole političke moći, kako je politički sistem sa nje-

govim političkim opcijama sposoban kontrolisati ostale društvene podsiste-

me. Iz ovoga Willke zaključuje: “Kod tačnijeg uvida se pokazuje, da je nor-

mativna politika sebi postavila mnoštvo “neprirodnih” barijera, da bi time povećala vjerovatnoću, da u jednom kasnijem vremenskom momentu pod

pritiskom problema – mjereno na vlastitim dugotrajnim uslovima za oper-acije – ne bi iracionalno djelovala: funkcionalna podjela moći, federalnadiferencijacija zadataka i kompetencija, priznanje principa subsidijariteta ili

uspostavljanje ‘odbrambenih zona’ prema drugim funkcionalnim sistemima,

kao npr. centralne banke za osiguranje autonomije ekonomije, uspostavljan-

je autonomnih institucija za podsticanje naučnih istraživanja kao zaštite od političkog upravljanja naukom etc.”6 Ovi primjeri nedvosmisleno pokazuju,

da su ove forme samovezivanja političkom sistemu morale biti u političkim

borbama iznuđene i institucionalna politika bila je tako izvanjski prisiljenana stazu moralnih vrlina kao osiguranje protiv vlastite iracionalnosti.7 Dok

je borba oko ograničenja institucionalne moći administrativno političkogkompleksa, vođ ena istovremeno u vezi sa odbranom u model funkcion-

isanja institucionalne politike instaliranog absolutnog prava u pitanjima

moći, dotle je mogla legitimna politika prema njenim utilitarističkim sk-

lonostima (koristima) računati sa emancipatorskim otporom i prevratničkim

osvješćivanjem odnosnih društvenih interesnih grupa, organizacija i funk-cionalnih sistema. Do ove situacije bio je jedan korigirajući negativni feed-

back u društveno diferenciranje institutionalne politike involviran. Tačno je da ovi uslovi u sadašnjosti nisu više dati, nego su se preokrenuli u je-dan pozitivan feedback, otkako politika isto tako sa finansijski (ekonoms-ki) zasnovanom infrastrukturom sarađuje, dakle novac je postao jedan bi-tan faktor ispoljavanja (vršenja) političke moći. Jer, sada više ne odgovararacionalitetu društvenih aktera kada se protiv aspiracija moći instituciona-lne politike pruža otpor ili se institucionalna politika ograničava; socijalniakteri mnogo više teže jednom aktivnom unapređenju i proširenju državne

6 O tome usp. Ibid., str. 332-339.

7 Ibid., str. 333.



DIJALOG112

politike blagostanja do jedne ravni, na kojoj se sve više društvenih grupa(aktera) organizira sa glavnim ciljem, da bi njihove zahtjeve za maksimali-

zaciju grupnih interesa u procesima obrazovanja mjenja i politič kih odlu-

ka mogli e ficijentnije artikulisati.

Nasuprot jednom, na autonomiji zasnovanom ograničenju instituciona-lne politike dolazi, sa promjenama karaktera politike u društvu blagostan-

ja do proširenja i diferencijacije politike u kontekstu jednog “rent-seek-

ing society.”8 Ovo prisiljava legitimnu politiku u modernim industrijskimdruštvima prema jednom aktivnom samoograničenju, što znači, da politički

akteri u jednom nasuprot očekivanjima doživljenom preokretu tragaju zaizgubljenim opcijama djelovanja i stečenim sistemskim opcijama. Na rav-ni sistemskih operacija, dakle u procesu političkih komunikacija i u struk-

turama regulacije njihovih funkcionalnih tokova, su sada ugrađene i pretpostavke za sistemsku refleksiju, koje političke aktere dovode u stanje, dagranice jedne ničim organičene politike promatraju i opisuju.9

1.1.2 K ONTROLA MOĆI I INSTITUCIONALIZOVANI KONTROLNI MEHANIZMI UNUTAR POLITIČKOG SISTEMA

Sekularni poredak moći i vlasti nastao je kao funkcionalni ekvivalent jednoj tradicionalnoj, prvobitno transcendentalno pojmljenoj legitimnostidruštvenog poretka. Kasnije je problem institucionalne legitimacije organi-

zovan u sistem refleksivnih tokova kontrole i moći i najzad doveden u seku-larnu formu legitimnosti legaliteta. Politički sistem sa njegovom unutrašnjom

diferencijacijom u politiku, upravu, političke partije i glasačku publiku st-vara institucionalnu legitimnost, dok je pravni sistem nadležan za reprodukc-

iju legaliteta. Iz autonomije i preplitanja oba podsistema nastaje jedan oblik

samolegitimacije institucionalne politike. Problem samolegitimacije legit-imne politike razmatra Willke sa stanovišta organizacije jedinstva društva,tada kada jedinstvo globalnog društva ne može biti više reprezentovano od

strane političkog sistema.

10

O ovom pitanju biće iscrpno raspravljano u na-rednom dijelu o pojmu civiliziranja političke moći.

Civiliziranje političke moći počinje sa internim funkcionalnim diferen-ciranjem u oblasti političkog sistema, uprave i pravnog sistema. Političkisistem se za to specijalizirao, da ispuni specifičnu funkciju generiranja i

donošenja kolektivno obavezujućih odluka u obliku “opšteg” zakona. Im- plementacija i sprovođenje ovih odluka postaje zadatak državne uprave,

koja djeluje prema građanima. I odnos između glasačke publike i političkog

8 Ibid., str. 334.

9 Ibid., str. 335.

10 Willke, 1992, str. 334.



MENSUR K USTURA 113

sistema organizovan je preko uloga glasača i izglasanih i preko profesion-aliziranih organizacija političkih partija, na osnovu diferencijacija izmeđuvlade i opozicije prema pravilima postupka – prije svega prema pravilimavećine i prema pravilima zaštite manjina.11

Sa tim u administrativno političkom kompleksu postojeće “dvostruko kružno

kretanje moći” vraća kroz medijum političke moći oblasti partijske politike,

javne uprave i glasačke publike, sa ravni jednog autonomnog, samoreferen-

cijalnog i operativno zatvorenog ukupnog sistema nazad na ravan društvenih

podsistema. Dalje, ovaj razvoj nalazi njegove paralele u sebi potpuno razvi-

jenom samoreferencijalitetu drugih društvenih podsistema: ekonomije, obra-

zovanja, nauke ili prava. U ovom odnosu je pravnom sistemu utoliko prip-isan veliki značaj, samim tim što u trijadi podjele vlasti judikativi pripada

funkcija, “da obezbijedi kontrolu kontrole moći.”12 Institucionalna politikasa monopolom suverene moći odlučivanja kontroliše preko ovog monopola

definiciju prava i obaveza u jednom društvu; i to je pravni sistem koji ovajmonopolisierung kontroliše, i koji se otuda specijalizirao, da funkcionalnekonflikte o sastavu, sprovođenju i ostvarivanju prava procesuira.13 U tokuove specijalizacije i diferencijacije pravni sistem je sa svoje strane post-

ao jedan samoreferencijalni, operativno zatvoreni društveni sistem sa svimznačajnim obilježjima: sa profesionaliziranim ulogama (sudije, advokati),sa specijaliziranim organizacijama (sudovi) i sa ekskluzivnim kodiranjem(legalno/ilegalno) njegovog medijuma moći. Ne samo zajedništvo mediju-ma, nego isto tako zajednička refleksija na fizičku prisilu dokazuju još je-danput nužnu uzajamnu vezu političkog i pravnog sistema iz geneze seku-larne politike i njene podjele u različite “vlasti”.14

Vodeća diferencijacija, koja je projektovana na institucijama struktural-nih promjena arhitekture današnjih industrijskih društava, da bi upravo

ova strukturalna promjena odnosa između političkog sistema i društva kaoi zajednička refleksija normativne politike i prava na fizičku prisilu, a koji

još jedanput opravdavaju tijesan odnos političkog i pravnog sistema iz raz-voja sekularne politike, bila pojmljena, potrebno je utvrditi diferencijaci-

ju između hijerarhijske i policentrične strukture društva. Najprije treba bitirazumljivo da je upravo izgradnja jednog hijerarhijskg poretka, bila ta koja

je, sa legitimnom politikom kao hijerarhijskim vrhom moći i odlučujućominstancom ove hijerahrije, tek uopšte omogućila proces civiliziranja moći

11 Ibid., str. 32.

12 Ibid., str. 33.

13 Ibid., str. 33.

14 Ibid., str. 34.



DIJALOG114

u njenoj osnovi, proces ograničenja i povećanja kontrolisane moći sa

svrhom regulacije fizičke prisile. Istina, sa trijumfom ovog načina poretkau apsolutistićkoj monarhiji postali su isto tako troškovi ovog civilizacijskog

progresa prepoznatljivi; ipak važi kod odgovarajućih mjera – posebno kod postojeće pluralno kompetitivne interne diferencijacije političkog sistema – do danas, da još uvijek hijerarhijska struktura kao i posebna pozicija in-stitucionalne politike omogućavaju kroz odgovarajuće podređivanje svih

drugih društvenih sfera političkom sistemu jednistvo jednog interno paci-fikovanog društva i, saglasno tome, njegov civilni racionalitet.15 Civilni

racionalitet društva – što Willke pravilno primjećuje – manje se osobno u političkom sistemu, a mnogo više u konfliktu i disenciji sa političkim sist-emom ostvario. Ovo važi u prvoj liniji za pozitiviranje osnovnih i ljudskih

prava i sa tim stvorenim prostorima autonomije duštvenih subsistema, kojisu za ozbiljenje osnovnih i ljudskih prava nezamjenjljive pretpostavke: one

se protežu od religije (sloboda vjeroispovijesti), preko ekonomije (garanti-ranje svojine, autonomija profesije) i udruženja (sloboda okupljanja, slobo-

da mišljenja i sloboda participacije) do nauke (sloboda istraživanja i obra-zovanja), komuna (lokalna autonomija, subsidijaritet) i do familije (dosto-

janstvo, princip slobode). U osnovnim i ljudskim pravima se ogleda “dile-ma monopolizacije legitimne moći. Iako je povezivanje ljudskih prava i le-gitimne moći uslovno nužno, da bi se difuzna i svuda rasprostranjena dom-inacija fizičke prisile prekinula; ipak civiliziranje moći pretpostavlja da se

primijeni jedna suprotna, iako onda organizovana i normativno kontrolisa-na distribucija moći, koja garantira prije svega zaštitu manjina i zaštitu hi-

jerarhiski podređenih socijalnih sistema.”16 Dovde je Willke pravilno promatrao uzajamnu vezu između političkog

subsistema i drugih društvenih subsistema; ipak odnos između društvenihstruktura moći i političke moći nije dovoljno uvažen u analizi problema

moći. Jer legitimacijska osnova političkog sistema zavisi prvenstveno od pi-

tanja, kako output svakog postojećeg političkog sistema utiče na reduciran- je autonomije društvenih sistema i kako otuda može novu ravnotežu za au-tonomiju dijelova i umrežavanje dugotrajnije stabilizovati. Sa ovim os-

taju pitanja moći i legitimacije vezana za funkcionalne uslove političkogsistema, iako pri tome dinamiziranje perspektiva (rast unutrašnjeg potenci-

jala subsistema) može za konkretne subsisteme značiti modernizaciju ovog

funkcionaliteta kroz jednu formu “civilnog” racionaliteta. U tome leži es-encija svođenja kategorije političke moći na status jednog medija u okviri-ma sistemsko teorijske pozicije moći. Nasuprot funkcionalnoj logici difer-

15 Ibid., str. 57.

16 Ibid., str. 58.



MENSUR K USTURA 115

encijacije subsistema može utoliko, iako još ne tako dinamična koncepcijaredukcije autonomije, tematizirati promjenu sistemskih odnosa samo kaočisti problem moći. Ipak je teorija sistema uspjela čiste pozicije (funkcije)moći preformulisati u sistemska pitanja funkcija. Ali kod svih relativizira-nja normativne moći pomjera se otuda tematika najzad u jedan principi-

jelan diskurs o sistemsko imanentnom racionalitetu.Preraspodjela političke (normativne) moći poslije njene monopolizaci-

je inicira u političkom sistemu jedan diskontinuiran proces modernizacijedruštva, koji se treba završiti sa političkom autonomijom civilno političkog

sektora društva. Civiliziranje modernog društva zasniva se na jednom para-

doksalno doživljenom rezultatu političkog sistema, sa jedne strane političku

moć monopolizirati i u kompetenciji ovaj monopol zadržati, a sa druge

strane monopol povezati sa samoograničenjem u vršenju moći u interesuautonomije prostora slobodnog djelovanje i sprovedenih pravnih pozici-

ja.17 Ovaj proces preraspodjele moći pretpostavlja razvoj potencijala civil-nog društva u modernom društvu. Naprotiv, politički sistem se ne može

odreći činjenice, da ograniči njegovu vlastitu normativnu moć, mada svako

samoograničenje vršenja moći označava istovremeno i jedan gubitak moćiinstitucionalne (normativne) politike. Otuda je presudna funkcija političkemoći u procesima funkcionalne integracije oslabljena i to ne samo na rav-ni globalnog društva nego i globalnog socijalnog sistema.

U vezi sa ovim premisama razvija Willke modul civiliziranja normativne

politike koji se zasniva na refleksiji. (Samo)refleksija donosi dva nova mo-menta u interaktivnom odnosu između političkog sistema i drugih socijalnih

sistema: “Sa jedne strane upućuje paradigma refleksije na to, da se o civi-liziranju normativne moći u smislu dehijerarhizacije može samo onda mis-liti, kada su u svim društvenim podsistemima za to stvorene pretpostavke,da implicitno ukidanje spoljašnje (hijerarhijske) prisile a uz prilagođavanje

na društvena ograničenja može biti kompenzirano kroz jednu funkcional-

no ekvivalentnu samoprisilu.”18 Zato, da raspadanje vanjskog upravljanjane bi u haosu trebalo završiti, moraju se mehanizmi (samo)upravljanja u

podsistemima angažovati za stvaranje potrebnog kompatibiliteta sa drugim

elementima subsistema i za decentralizirano stvaranje jednog zajedničkogokvira kontekstualnih uslova. Izgradnja kapaciteta za refleksiju pretpostav-

lja da je autonomni, operativno zatvoreni subsistem sposoban, preko nje-govih sistemskih granica kontrolisati uzajamne veze cjeline i varijablu slo-

bode (autonomiju) sopstvenog načina funkcionisanja tako koristiti, da seumjesto lokalnog maksimiranja subsistemskog racionaliteta inauguriše jedna

17 Ibid., str. 58.

18 Ibid., str. 73.



DIJALOG116

strategija (samo)upravljanja, koja u svakom slučaju dopušta optimalizaciju

društvenog racionaliteta. Na drugoj strani, refleksija proizvodi da se opsegrelevantnih događaja kroz uključivanje kontekstualnih utjecaja, prije svega

negativnih eksternaliteta i neintendiranih posljedica, u planiranje sistemsko

imanentnih operacija značajno proširio za sistem.19 Pored toga, proširuje Willke koncepciju civiliziranja političke moći u

smislu da se jedna intermedijarna organizacijska i interakcijska struktu-

ra sa različitim formama upravljanja izmedju političke i ekonomske sferedjelovanja etablira, jedna paradigma, koja sa mnoštvom različitih organiza-

cijskih struktura – od paradržavnih organizacija do organizacija civilnog

društva – raspolaže. Sa tim može jedno nehijerarhijsko, između političkogsistema i drugih društvenih aktera usklađeno djelovanje isto tako tamo

uspješno ispoljavati njegov utjecaj, gdje bi državno autoritarna politička in-tervencija ili bila neuspješna ili bi prije svega izazvala otpor različitih akte-ra. Ove promjene shvata Willke kao momente jednog procesa civiliziran-

ja političke moći, sa tim je pojmljeno, da na mjesto jedne spoljašnje prisi-le nastupa mogućnost, da se (samo)upravljanje, (samo)organizacija i pre-ma tome isto (samo)određenje subsistema jednog društva koristiti za obra-zovanje poretka (legitimacijske osnove) ovog društva.20 Ideja jednog nehi-

jerarhijskog policentričnog društvenog poretka se odnosi na to kako bi ta-kav društveni poredak trebao izgledati (Soll-Aussagen), u okviru kojeg bi

bilo ostvareno civiliziranje političke moći. U takvoj perspektivi civiliziran-

ja političke moći višeslojno se modificira problem moći. Kod sistemsko te-orijske rasprave radi se u bitnom o tome, da se u odnosima moći između

političkih elita koje se biraju na određeno vrijeme i izbornog demosa osi-

gura kontrola moći od strane građ ana protiv njene zloupotrebe i koncen-

tracije i za ovu svrhu ogranič e funkcije legitimnih nosilaca moći. Na drugoj

strani ostaje problem odnosa društvene i politič ke moći nedotaknut, osobito

što je u ovoj teorijskoj koncepciji problematika ogranič avanja i koncentra-

cije moći isključ ivo raspravljana na ravni institucionalne moći, što pred-stavlja jedan reducirani koncept analize moći, koji je uz ostalo veoma po-godan, postojeće socijalne odnose kao nepromjenjljive opravdati.

1.1.3 DRUŠTVENO (SAMO)UPRAVLJANJE I PROBLEM CIVILIZIRANJA POLITIČKE MOĆI

U modernim, visoko kompleksnim sistemima, prema Willkeu, upotreba političke moći ispoljava se na paradoksalan način: što je preduzeta odmjere-

nija i opreznija upotreba moći, utoliko je ona efikasnija. Willke je to pokušao

objasniti, da je upotreba političke moći u kontekstu autonomnih, operativno

19 Ibid., str. 75.

20 Ibid., str. 80.



MENSUR K USTURA 117

zatvorenih sistema ne proizvodi samo konformitet nego i “otpor”. Trivijal-na i trivijalistička upotreba političke moći otkriva kao prvo “arogantnost”

političke moći i razara neprimjetno njenu sferu djelovanja. Generalizacijinormativne ili političke moći kao intervencionog mehanizma čini se da suna isti način postavljene imanentne granice, kako je to kod generaliziranjafizičke prisile kroz centralizovanu političku moć moglo biti pokazano. Will-

ke misli da svaka primjena državne fizičke prisile demonstrira odgovarajuću

slabost moći (prisile). Razvijena društva blagostanja zasnivaju se istina ugenetičkom smislu na uspjehu generalizovane političke moći, ali se ona nemogu više kroz političku moć kontrolisati i integrisati.21 Iz toga proizilazida su takva društva u raznolikim oblicima već mogla dospjeti izvan kon-trole i čini se otuda dopuštenim orijentisati se na prikladnije forme uprav-

ljanja visoko kompleksnim sistemima. “Genetički kod” političke moći semože promijeniti, ali ipak ostaje djelovanje generalizirane političke moćina društvene podsisteme neznatno.

Odnos između političke moći i sistemskog upravljanja u razvijenim

društvima Willke shvata, oslanjajući se na koncpet američkog sociolo-

ga A. Etzionia kao jedan politički proces, u kome aktivna sposobnost up-ravljanja političkog subsistema pretpostavlja istovremeno povećanje kon-senzusa i kontrole. Ciljni pravac ovog povećavanja moći administrativno

političkog kompleksa ne sastoji se u tome da ovaj kompleks ponovo ovla-da društvom i uspostavi kontrolu nad njim. Ovo je naravno zbog pluralite-ta, diferencijacije i autonomije društvenih aktera isključeno. Prije se radio tome da se institucionalna politika može nezavisnije oblikovati i saglas-no tome drugim društvenim subsistemima nasuprot ravnopravno nastupiti,da bi na osnovi interaktivne nezavisnosti i zavisnosti pokrenuli sistemskediskurse donošenja odluka i upravljanja. Politička moć u modernom difer-enciranom društvu otuda se karakteriše, da je normativna moć samo jedanod resursa upravljanja među mnogim drugim resursima; da institucional-

na moć u kompleksnim sistemima više nije hijerarhijski organizirana; da je primjena političke moći u socijalno i tehnički diferenciranim sistemimariskantna i kontraproduktivna i da se moć političkog subsistema u diferen-ciranim društvima, mjereno prema njenoj funkciji (efikasnosti), prije defici-

tarno (umjereno) nego pretjerano ispoljava.22 Određivanje cilja, reduciran- je asimetrije kod raspodjele društvene moći, je u ovom konceptu ukup-

no povezano sa povećanjem političke (normativne) moći, ali ipak ne i sa jednom tendencijalnom (idealnom) egalitarnom distribucijom moći. Dak-le, isto tako nije se mislilo na jednu moguću promjenu karaktera politič ke

21 Willke, 1989, str. 131.

22 Ibid., str. 132.



DIJALOG118

moći. Egalitarna distribucija društvene moći zahtijeva nasuprot tome jed-no aktivno razumijevanje funkcija moći u odnosu na ciljnu orijentaciju

društvenog poretka, što opet indirektno involvira proširenje opsega legit-imacijskih procesa kao i mobiliziranje moći. U prvom planu treba se nal-aziti pitanje kako strukture društvene moći djeluju na strukture i procese

političke moći i kako na osnovu toga jedan društveni poredak moći i vlas-ti oformiti ili isto tako relativizirati.

1.1.4 POLITIČKA MOĆ, KOMUNIKACIJSKE MOGUĆ NOSTI SUBSISTEMA I OPCIJSKA POLITIKA

Proces civiliziranja političke moći zasniva se bitno na tome, da se za tostvaraju psihičke i socijalne pretpostavke, koji omogućavaju (dopuštaju), da

“spoljašnja prisila” bude zamijenjena kroz “samoprisilu”. Ovo se može ovdje posmatrati kao suština pojma (samo)vezivanja sistema: eksterne prisilesubsistema moraju se, ako treba osigurati civilitet jednog visoko komplek-snog društva, transformisati u interne prisile subsistema. Spoljašna refer-enca kao relacija između diferenciranih kompleksnih sistema ne samo da

je kontraproduktivna, jer ona razara kompleksitet i trivijalizira obilje opcija, nego je ona i nee ficijentna, jer kompleksni sistemi ne mogu spolja bitiadekvatno upravljani, što je samo moguće po cijenu njihove simplifikaci-

je. Isključivi neuspjeh spoljašnjih referenci, bilo to kao posljedica troškova

prisile, bilo kroz netransparentnost (kao što je u zapadnim društvima kroz pojmove krize vlada, deficite u sprovođenju prava, državi koja je zakaza-la potvr đeno), prepušta specijalizirane funkcionalne sisteme njihovoj neo-slabljenoj vlastitoj dinamici i proizvodi problem jedne nekontrolisane i

neusmjerene konkurencije subsistemsko specifičnih strategija maksimiran-

ja.23 Iz toga proizilazi samoreferencija kao racionalna strategija za komplek-

sne sisteme, kada je na troškovnim posljedicama neusmjerene sopstvene di-

namike funkcionalnih sistema utvr đeno da je sve moguće, ali se ništa više

ne dešava. Subsistemi se uzajamno blokiraju u njihovom mnoštvu operacija, jer oni sami uvećano stvaraju inkompatibilitete, pri čemu se produkci- ja negativnih eksternaliteta i na taj način djelimični racionalitet funkcio-

nalnih sistema uvećavaju, no ipak treba uzeti u obzir povećani iraciona-

litet cjeline. (Samo)referencija u smislu opcijske politike znači, da se opas-nost izbora ikompatibilnih i skupih opcija reducira kroz jednu na osno-

vu samoograničenja zasnovanu opcionu politiku, tako što će iz količine

raspoloživih mogućnosti one biti izabrane, koje se dakle kroz komparaci- ju između planiranih izdataka – očekivanih koristi, odnosno između mak-

23 Willke, 1992, str. 329.



MENSUR K USTURA 119

simalne i optimalne opcije kao najkompatibilnije dokažu.24 Sa tim nastaje problem, da li se kod opravdavanja legitimiteta može polaziti od zbiljskoguticaja izabranih strategija, gdje ipak svaka odabrana strategija reflektujeinteresne stavove odnosnog sistema, tako da svako usaglašavanje na opštojravni društva postaje otežano ili uopšte nemoguće. Izbor između različitihopcija ili strategija kod povećang kompleksiteta otežava ponašanje u odno-sima izmedju različitih susbistema. Pri tome mora biti između komunikaci-

jskih mogućnosti poduzet izbor, koji je za operacioni način funkcionisanjadatog sistema dovoljno visoko zahtjevan, kao i da podržava stabiliziranjefunkcionalne diferencijacije između političkih i pravnih sistema.25 (Samo)referencija rješava dilemu povezanosti između autonomije i interdependen-

cije tako da umjesto jednog neoperativnog i netoleriranog eksternog deter-

miniranja granica u odnosnom pojedinačnom posebnom slučaju nastupa princip internog (samo)vezivanja za samostalno definisano suzdržavanje od

političkih tema. U ovom pogledu institutionalna moć se posmatra u vezi saadministrativno političkim kompleksom, jedno gledište, u kojem zahtjevidrugih društvenih subsistema za njihovom mogućom participacijom u pro-cesima odlučivanja ostaju nezapaženi.

1.2 PROBLEMATIKA HIJERARHIJSKI I HETERARHIJSKI ORGANIZOVANIH FUNKCIONALNIH SISTEMA

1.2.1 DISKREPANCIJA IZMEĐU POTREBA ZA AUTONOMIJOM SUBSISTEMA I REZULTATA UPRAVLJANJA POLITIČKOG SISTEMA

Konfliktni odnos između parcijalne autonomije funkcionanlno diferen-ciranih društvenih subsistema i nužnosti njihovog zajedničkog interaktivnog

djelovanja i zajedničkog prilagođavanja u okvirima modernog društva sadruge strane označava Willke kao temeljitu dilemu modernog društva. Dva

principa evolucije (razvoja) modernog društva postaju uzajamno očigledno

problem: sa jedne strane princip funkcionalne diferencijacije, prema komese sa povećanom specijalizacijom i tematskim ograničavanjem funkcija

povećavaju njihove interdependencije, jer svaki pojedinačni društveno funk-

cionalni sektor djelovanja i prema tome svaki društveni subsistem mogusamo u vezi sa svim drugim dijelovima konstituirati jedno funkcionalno

održivo društvo. Drugi je princip operativne zatvorenosti, prema kome sa povećavanjem autonomije, indiferencije i rekurziviteta rastu i interdepen-dencije između funkcionalnih sektora, jer ovi dijelovi sa fundamentalnimcirkularitetom, samoreferencijom i samoprodukcijom čitavog sistema tek

postaju sistemi (podsistemi), na koje mogu kontekstualna dešavanja samo

24 Ibid., str. 329.

25 Ibid., str. 330.



DIJALOG120

vrlo selektivno utjecati.26 Jedna iskustvena okolnost za gore opisanu dil-

emu rastuće zavisnosti i nezavisnoti jeste i konstatacija da subsistemi zajedno kao npr. ekonomija, nauka, tehnologija, armija poizvode stabilne

negativne eksternalitete (eksterna dešavanja) za uvijek druge subsisteme

ili za životni svijet (Lebenswelt), tako da svako interno uzimanje u obzirznačenja datih negativnih eksternaliteta ili sama senzibilnost za njihovo

značenje komplikovano se pojavljuje. Sa ovim shvatanjem problema kaodiskrepance između potreba za autonomijom subsistema i rezultata uprav-ljanja političkog sistema nastaje jedan mehanizam civiliziranja političke

moći. Ovo vodi prelazu od (spoljne)referencije prema samoreferenciji, ilitačnije: prema preuređenju interakcijske matrice socijalnih sistema i socijetalnih (asocijativnih) subsistema sa ciljem, jednostavne forme hijerarhijski

struktuirane spoljne referencije (oblici državno organizovane politike) zamijeniti kroz jednu prikladniju formu decentralne samoorganizacije i (samo)upravljanja subsistema.27 Sa povećanim kompleksitetom globalnih društava

sužava se u tom pogledu i prostor za djelovanje političkog sistema, osobito pošto svi subsistemi globalnog društva sa funkcionalnim diferenciranjemrazvijaju vlastite zakonitosti. Politički sistem se ranije i održivo izdiferen-cirao iz ukupnog društvenog societas civilis. Ovaj proces stvorio je za civil-

no društvo dopunsku nezavisnost od političke sfere. Civilno društvo za nje-

govo djelovanje zahtijeva političku autonomiju, a nikako primat političkogupravljanja globalnim društvom. Politički sistem se ne može odreći togada interveniše u druge funkcionalne sfere, jer bez toga ne bi postojala nitistabilnost niti integriranost globalnog društva. Političkom sistemu se otu-da pripisuju nužni zadaci, koordinacije i posredovanje ne samo između au-tonomnih subdijelova političkog sistema, nego isto tako autonomnih sferadjelovanja, subsistema globalnog društva.

Pojam autonomije pojavljuje se u ovom kontekstu kao posebno pogo-dan, da bi se sa njim izrazilo jedinstvo diferencija između operativne zat-

vorenosti jednog sistema i kontekstualnih odnosa, samoreferencije i spoljnereferencije. Jer, u doslovnom smislu riječi, autonomija izražava vlastitu za-konitost načina funkcionisanja sistema, koja od sada može biti definisanakao kontekstualno nezavisna organizacijska struktura (auto)upravljanja jed-

nog sistema. U suprotnosti sa pojmom autopoisis (Autopoiesis) autonomija nije ograničena na unutrašnji horizont sisema. Autonomijom trebaju up-ravo oba horizonta, endogeni i egzogeni horizont sistema, biti povezani i

pri tome naglašena interakcija između samoreferencije i spoljašnje refer-encije. Jedan autonomni sistem je, prema tome, onaj sistem koji na osnovu

26 Willke, 1989, str. 48.

27 Ibid., str. 61.



MENSUR K USTURA 121

autopoietičkog upravljanja a kroz njegove vodeće selekcione kriterije kaoi njegov mehanizam funkcionisanja uspostavlja imanentne odnose premadrugim sistemima u kontekstu (okruženju).28

Suština ideje jednog na decentraliziranoj autonomiji subsistema zasno-vanom sistemskom interakcijskom odnosu različitih socijalnih aktera sastoji

se u teorijskom pogledu u tome, da se kompleksnim sistemima ne može više

akekvatno upravljati sa hijerarhijskog vrha. Nasuprot tome razvija Haber-mas koncept civilnog društva, koje raspolaže sposobnošću samoorganizaci-

je unutar jednog globalnog društva. Institucije civilnog društva više se nezgušnjavaju otuda kao jedan upravljački centar, koji sve socijalne sfere

kontroliše; prema tome akteri civilnog društva ne raspolažu političkom

moći, nego samo utjecajem (komunikacijskom moći).

1.2.2 R ESURSI DJELOVANJA CIVILNOG DRUŠTVA I PROMJENE U PRINCIPIMA PORETKA FUNKCIONALNO DIFERENCIRANOG DRUŠTVA

Politička država se začudo dugo i vrlo uspješno mogla potvr đivati kaohijerarhijski vrh globalnog društva, iako je hijerarhijska struktura moći već odavno postala za odnos između funkcionalnih sistema anahrona. Političkom

sistemu bila je i sada jeste pripisana sposobnost da za poredak moći i vlastii za upravljanje globalnim društvom potrebne informacije ne samo agregiranego i implementira. Ovaj proces sigurno vodi jednom postepenom, ali irever-

zibilnom raspadanju fikcije o hijerarhijskoj državi, koje je isto tako međutim postalo neminovno i za teoriju države i društva, da se zanima sa oslobađanjem

(uklanjanjem) začaranosti države i posljedicama uklanjanja hijerarhije.29 Will-

ke je ukazao na to, da je hijerarhija kao princip organizacije poretka zapad-nih industrijskih društava već odavno iscrpljen. Ovdje postavljena premisa

je sa tim objašnjena, da sada organizovani akteri i sistemsko specifični funk-

cionalni imperativi u značajnoj mjeri oblikuju politički proces. Organizovani

i kolektivni akteri izborili su za sebe mogućnosti samoodlučivanja, partic-

ipacije i upravljanja, jer su upravo ovi akteri kod takvih odluka nezamjenjljivi, pri čemu su ove pod pritiskom socijalnih aktera usvojene odluke rele-vantne za tematske i problemske situacije razvijenih industrijskih društava.Početna hipoteza je pri tome teorijska pozicija da su kolektivni i organi-

zovani akteri u dvostrukom smislu nezamjenjljivi: sa jedne strane u njiho-

vom kapacitetu generiranja i procjene karakteristič nih struč nih (sistem-

skih) informacija i drugo u njihovoj sposobnosti, da paradigmu vladajućeg

poretka i strategije upravljanja u njihovim vlastitim sferama implementira-

ju i sprovedu kao i prije svega, da proizvedu kod svojih č lanova masovnu

28 Ibid., str. 48.

29 Ibid., str. 118.



DIJALOG122

podršku (lojalnost) i, zaključno, da za ovo uspostave potrebne procedure zadonošenje odluka i stvore za to nužne legitimacijske strukture.30 Sa tim suodnosnim sferama i njihovim organizacijama (akterima) priznata prava par-ticipacije u oblikovanju konkretne politike. Pri tome se radi sa jedne straneoko procesa povezivanja i preplitanja između funkcionalno diferenciranihdruštvenih subsistema, koji su kao jednako ravnopravni akteri uvaženi, a sadruge strane radi se o pravima suoblikovanja postojećih politika. U jednomkompleksnom odnosu između subsistema nalazi se mogućnost za upravljan-

je cjelinom kod subsistema, jer u jednom funkcionalno diferenciranom i in-terdependentnom odnosu subsistema, ne može niti jedan sistem a priori zasebe zahtijevati primat ili kompetencije upravljanja. U odjeljku o osnova-ma legitimacije političkog sistema ukazano je na to da sistemsko teorijska

pozicija problem upravljanja globalnim društvom i njegovim djelovima potpuno re fl ektira kroz politič ki sistem. U ovoj pozicji su elementi pojma moći političkog sistema posebno naglašeni; strukture i interakcije su u sistemskoteorijskoj poziciji, koja uostalom perspektive aktera progresivno prepušta ukorist prespektive sistema, važnije nego kauzalno orijentisani iskazi o utje-cajima i posljedicama djelovanja.

Tako su odluke u sferama upravljanja naučnom i tehnološkom politi-

kom, podsticanjem ekonomije, zdravstvenim sistemom, energetskom poli-tikom, mirovnom ili čak militarnom upotrebom atomske energije etc. do-nose, ukupno bez uzimanja u obzir tradicionalnih birokratskih kompeten-cija državno organizovane politike. Gore postavljenu tezu pokušao je Will-ke sa tim dalje potvrditi, da kod provođenja politike blagostanja u indu-strijskim društvima ipak ostaje potreba za administrativnim djelovanjem uovoj sferi. Ne može tako jedno organizovano djelovanje biti potpuno smis-leno izvedeno, ako se odnosnim sferama i njihovim organizovanim akte-rima ne dopuste prava suoblikovanja konkretnih politika. Pri tome se ne

radi o podruštvljenju državne organizacije a još manje o podržavljenu glo-

balnog društva – jer oboje bi značilo dokidanje diferencijacije u okviru iizmeđu socijalnih sistema. Više se radi oko jednog za kompleksna društvaneizbježnog procesa umrežavanja i preplitanja svih društvenih subsistema

– po poziciji u socijalnom poretku jednakih aktera. To je ova principijelna jednakopravnost aktera kod jedne mreže nezamjenjljivih funkcija, koja pro-

ces jedne nehijerarhijske proizvodnje društvenog poretka moći i vlasti činiuslovno nužnim – jedan proces, koji se fundamentalno razlikuje od modelaodlučivanja i naredbodavnog modela unutar hijerarhijski oblikovanog po-retka. Ovdje se radi o jednoj policentričnoj distribuciji socijalne moći, satendencijom da svi subsistemi mogu participirati u procesima obrazovanja

30 Ibid., str. 119.



MENSUR K USTURA 123

identiteta sistema i javnog mnijenja. Ali u posljednjoj instanci administra-tivno politički kompleks ipak ima jedan odlučujući utjecaj na ove procese, i

to u smislu, da politička država definiše stvarne, vremenske i socijalne pre-mise procesa odlučivanja.31 Habermas vidi naprotiv u razvoju deliberativne

demokratije mogućnost, da se politička i administrativna moć ekonomsko- političkog kompleksa i sistemskih medija upravljanja ograniči. Pri tome senalazi politički sistem pod pritiskom komunikativne moći civilnog društva.

Ali u modernim društvima ostaje između komunikativnog praksisa svakod-

nevnice sa jedne strane, kapitalističke ekonomije i političke administracijesa druge strane jedan asimetričan odnos. Budući društveni razvoj je, pre-ma Habermasu, povezan sa komunikativnim preokretom u pravcu jednog

po modernom poimanju kompleksnog društva. U sljedećem odjeljku bit će

raspravljana središnja obilježja procesa stvaranja jednog nehijerarhijskog poretka i društvenog upravljanja. Pri tome se radi o diskursu civiliziranjanormative moći u visoko razvijenim industrijskim društvima.

1.2.3 O NDOS IZMEĐU LEGITIMITETA, HETERARHIJE I POLITIČKOG SISTEMA U RAZVIJENOM INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

U dosadašnjem društvenom razvoju bila je predominantna hijerarhi-

ja kao forma organizacije društvenog poretka. Tako je bio društveni pro-gres od multicentričnih, segmentarno diferenciranih društava prema strati-

ficiranim visoko razvijenim društvima samo moguć kada su se različitislojevi inkor porirali u jedan hijerarhijski poredak sa jasno prepoznatljivimzaposjednutim “vrhom” – klasično izražen u kastinskom sistemu Indije saBramanima – koji se u razlićitim socijalnim sferama nalaze na vrhu pira-mide moći. Evolutivna prednost hijerarhijske forme društvenog poretka

potekla je iz njenog dominantnog kompatibiliteta u “komunikaciji” sa ne-sigurnostima i promjenama, iz njenog znatno enormnog rezultata u “prera-di” društvenog kompleksiteta nasuprot jednoj segmentarno diferenciranoj

formi društva. Sa prelaskom od hijerarhijskih formi organizacije društvenog poretka prema jednom modernom društvu sa dominacijom funkcionalne

diferencijacije kao principa strukture otpalo je jedno iz operativnog načinafunkcionisanja sistema proisteklo objašnjenje za hijerarhiju. Tačnije rečeno,

ovo mora biti čak i preciznije formulisano u smislu da funkcionalno difer-enciran kompleksan sistem mora obrazovati jedan autonoman unutrašnji

poredak, koji je jasno u antinomiji prema principima hijerarhijski organizo-

vanog poretka. Jer koji dio jednog interdependentnog odnosa treba za sebezahtijevati prednost u odnosu na ostale dijelove? Ako su ukupni pojedini

rezultati i funkcije specijaliziranih podsistema nezamjenjljivi za održanje i

31 Ibid., str. 119.



DIJALOG124

samoreprodukciju jednog društva, koji dijelovi trebaju tada biti favorizira-ni ili zavisni? Umjesto toga, Willke piše o osnovnoj normi heterarhije i satim o konkretnom interdependentnom odnosu dijelova, koji su za održanjei samoreprodukciju jednog poretka nezamjenjljivi. Inspirišući se normamaHeinz Foerstera, Willke obuhvata pojam heterarhije kao “princip latentnog(potencijalnog) upravljanja”: u jednoj kompleksnoj strukturi autoritet za

vođenje ili upravljanje cjelinom se nalazi kod funkcionalnog sistema, kojiu datoj situaciji raspolaže optimalnim informacijama. Ovo vodi računa otome da u funkcionalno diferenciranim, interdependentnim sistemima ni-

jedan subsistem ne može za sebe zahtijevati a priori primat ili kompeten-cije upravljanja.32 Willke razmatra problem upravljanja decentralizovanimdijelovima iz pozicije organizacijske moći, pri čemu se organizacijska moć

odnosi na probleme održanja i reprodukcije cjeline. Upravljački vrh orga-nizacije treba sam odlučiti, koliko autonomije treba pripisati decentralizo-vanim dijelovima. Organizacije se odlikuju prije svega kroz stvaranje orga-

nizacijske moći. Unutar organizacije su socijalne koristi vezane za članstvo,

koje je opet povezano sa priznavanjem organizacijskih interno definisanihnadležnosti. Kao negativna sankcija djeluje isključenje iz članstva i gubi-tak sa članstvom povezanih socijalnih koristi. Za organizacionu moć važi

pri tome isto kao za svaku utjecajno moćnu komunikaciju: drugi tok komu-

nikacije mora od socijalnih aktera potčinjenih moći u mnogo jačoj mjeri iz-

bjegnut nego od aktera koji raspolažu sa moći. Ali, ako su upotrebljivi ljud-

ski resursi vrlo ograničeni, mora otuda svako isključenje iz članstva pri-

je biti izbjegavano od nosilaca moći, nego od moći potčinjenih aktera, jertada organizacijska moć dostiže granice njenog djelovanja.

Kada je učlanjivanjem u jednu organizaciju vrlo uopšteno najavljena

spremnost za potčinjavanje moći, tada se u organizacijskoj komunikacijimoći može sasvim odreći na uvažavanje motiva moći podređenih aktera.Pronalaženje za pokoravanje moći spremnog partnera otuda nije u takvim or-

ganizacijama značajni problem. Na ovaj način mogu u organizacijama “pros-tor i vrijeme” obrazovati sveobuhvatne nizove moći, u kojima mogu biti date

sasvim različite upute. Svakako takvo povećanje moći nije moguće central-

izirati, jer takve upute u njihovoj kompleksnosti isto tako preopterećavajunosioce moći na vrhu niza moći. Nosioci moći su u ispoljavanju njihovemoći upućeni na informacije i kooperaciju sa njima podređenim akterima.33

Otuda mogu podređeni akteri sa njihove strane sa informacijskim i koop-eracionim sistemom ponuditi jedan drugi tok komunikacije, koji mora bitiizbjegavan prije od nosilaca moći nego od ovih drugih. Luhmann označava

32 Ibid., str.118.

33 Usp. posebno Brodocz, 1998, str. 190.



MENSUR K USTURA 125

ovu formu moći, koja se zasniva na poziciji formalno moći podređenih ak-tera, kao suprotna moć ili informalna moć.34

1.2.4 PRETPOSTAVKE ZA POLICENTRIČ NO DRUŠTVO I STRUKTURE TAKO OBLIKOVANOG DRUŠTVA

Jedna policentrična ili heterarhijska struktura jednog kompleksnog si-stema pretpostavlja da dvije suprotstavljene krajnosti budu izbjegnute, sa

jedne strane potpuna samostalnost dijelova, dakle njihova autonomija u

smislu autarhije; a sa druge strane stapanje dijelova međusobno ili dijelo-va sa cjelinom. Ovo posljednje svodi se na dokidanje diferencijacije, odno-sno stvaranje undiferenciranosti. Stvaranje undiferencijacija je jedna veo-ma riskantna strategija, ne samo zbog toga jer ona produktivne prednosti

podjele rada i specijalizacije isključuje, nego isto tako jer ona imanentnuinteligenciju i ekspertize decentraliziranih dijelova ne dopušta. Integrati-

vo umrežavanje za razliku od undiferencijacije obilježava stepen koji bivadostignut između independencije i interdependencije. Nužno policentričnoumrežavanje pretpostavlja jednu parcijalnu autonomiju dijelova. Parcijal-na autonomija implicira ipak zavisnost između sistema i konteksta, u koji-ma sistemi djeluju, ali istovremeno isto tako takve stepene slobode sistemai podsistema, koji su od vlastitih zakonitosti operacionog načina funkcioni-

sanja sistema dopušteni.35 Ali unutar sistema kao cjeline postoji između di-

ferenciranih dijelova ne samo zavisnosti, nego nezavisnosti i indiferencije.Ove karakteristike obrazuju osnovne pretpostavke porekta i upravljanja jed-

nog kompleksnog sistema. Više autora je u okviru sociologije organizacijeukazalo na to, da uspješno obrazovanje poretka ili integracija zahtijeva nesamo integraciju uzajamno zavisnih aktivnosti, nego isto interdependenciju

između uzajamno nezavisnih aktivnosti.36 Ali, kako bi jedno policentričnodruštvo moglo biti ostvarljivo, kada se integracija policentričnog društvasprovodi samo preko države? Administrativno politički kompleks treba sa

jedne strane da reprezentira hijerarhijski vrh i centar jednog društva, kojezahtijeva državni nadzor i kontrolu, da bi se centrifugalnoj dinamici mno-gih ciljno različito orijentiranih društvenih parcijalnih interesa i parcijal-nih racionaliteta inaugurisao jedan drugi suprotno orijentiran način uprav-ljanja. Na drugoj strani, trebao bi politički subsistem ova autoritativna, hi-

jerarhijska ovlaštenja kontrole i odlučivanja napustiti, da bi sa tim bila

omogućena autonomija i samoorganizacija jednog moćnog i samosvjes-

nog civilnog društva.

34 Luhmann, 1981, str. 45.

35 Willke, 1992, str. 69.

36 Ibid., str. 70.



DIJALOG126

Koncepcija države kao supervizora (posmatrača) stremi ka tome da

politički sistem jednog društva uzdigne na jednu instancu za superviziju ilireviziju u odnosu na fundamentalne odluke drugih društvenih subsistema.Razlog zašto kod principijelne ravnopravnosti svih funkcionalnih sistemau jednoj funkcionalno diferenciranoj demokratiji treba biti es just norma-tiva politika, koja zauzima ulogu instance suspervizora, ne treba tražiti u

jednom još tako anahronističkom obliku prednosti institucionalne politike,nego u imanentnim funkcijama institucionalne politike: u odgovornosti in-

stitucionalne politike za (re)produkciju i osiguranje za globalno društvo ne-

zamjenjljivih kolektivnih dobara. Ovo funkcionalno obrazloženje implici-ra dvije elementarne premise političke supervizije: 1. političkoj supervizi-

ji pripisane su samo takve odluke koje omogućavaju produkciju i osigu-

ranje kolektivnih dobara. 2. Politička supervizija ne zamjenjuje doneseneodluke kroz vlastite, nego se u slučaju diskurzivno spoznate nedostatnostinejasnih odluka na to ograničava, da funkcionalni sistem upozori na reviz-

iju njegovih opcija (odluka), na provjeru njegove opcione politike.37 Bitnamogućnost za političku superviziju postoji otuda u jednom ciljnom proma-tranju drugog reda – dakle u promatranju promatranja prvog reda. I funkci-

ja političke supervizije, kao promatranja drugog reda sadržana je onda utome da se izrazi ono šta socijalni akteri u prvobitnom procesu odlučivanjasami nisu mogli uvidjeti. I onda se, po shvatanju Willke, pojavljuje ad-

ministrativno državni kompleks u smislu organizovanja političko savjeto-davnih i političko obrazovnih kampanja svake vrste i intervenira u poceseodlučivanja. Za institucionalnu politiku osobno politička supervizija sadrži

dakle refleksiju političke intervencije i prije svega preceptoralnih strategijana pozadini postojanja samoreferencijalnih, operativno autonomnih funk-cionalnih sistema u diferenciranom društvu. Pored toga, politička superviz-

ija vodi ne samo u pravcu otklanjanja trivijalnosti intervencionističkih para-

digmi, nego takođe i prema otklanjanju trivijalnosti paradigmi za promjene.

Korigirajući sistem se može samo osobno promijeniti. I ovo tada postaje jed-no pitanje sasvim drugog stepena kompleksiteta, koju bi mogućnost mogladržava imati, da adekvatno inducira samopromjene u društvenim tematskim

i problemskim sferama. Sa druge strane, politička refleksija istovremenoznači da se participirajući sistemi međusobno promatraju u njihovoj ulozikao socijetalni akteri i za sebe isto tako zahtijevaju slobodu alternativnihoperacija. Politička supervizija primjenjuje se tamo gdje je ova pretpostav-ka (zahtjev) upućena na egzogenu podršku. Ona cilja na jedno reaktiviran-

je latentno postoječih mogućnosti. Dalje, ona upotpunjuje jednu društvenu praksu, koja je kao praksa bila uvijek prisiljena, u postojećoj sadašnjosti

37 O tome usp. Ibid., str. 336.



MENSUR K USTURA 127

reducirati mnoštvo opcija na jednu jedinu. Jedna zatvorena praksa ne može biti korigovana. Ipak, postojane posljedice jedne određene prakse nastav-ljaju se i u budućnost i otuda su one potom uvijek dostupne jednoj nep-

ostojanoj praksi, kada politička kontigencija ne samo upravo jednu prak-su zamjenjuje kroz drugu, nego i kada politička kontingencija kontingen-ciju svake prakse smatra kontingentnom.38 Dok se preceptoralne strategi-

je u smislu političko savjetodavnih i obrazovnih kampanja trebaju usmjer-avati na djelatnu paradigmu diferencijacije između društvene patologije i političkih (korigirajućih) formi intervencije, dotle se forma normativne poli-

tike pretvara u državi kao supervizoru u novu intervencionu formu, u čijimse okvirima politička intervencija kroz instrumente pravno kodirane moćiostvaruje u problemskim sferama, da bi zbog toga funkcionalni imperati-

vi ovih emergentnih komunikacijskih sistema (problemske sfere) bili kon-trolisani. Za razliku, osim toga, bit je u tome: shvatiti da političke interven-cije kontekstualnog i diskursivnog načina u dinamičkim i veoma komplik-ovanim problemskim sferama mogu biti vrlo uspješne. Jer zadaci državeu društvima blagostanja ne mogu biti smanjeni, nego sa društvenim raz-

vojem nastaju nove rizične zone i kritična funkcionalna područ ja, ali istoi novi načini dodjele uloga (diferencijacija funkcija), koji mogu biti savla-dani samo kroz političku (normativnu) moć kao resurs upravljanja. Iz toga

proizilazi pitanje kako može ovo društvo, koje je vrlo konkretno kroz cen-trifugalnu dinamiku, totalnu specijalizaciju i nedostajajući kompatibilitetsistemskih opcija karakteristično i koje otuda upravo zbog njegovog vi-

sokog kompleksiteta više ne raspolaže centralnom instancom za integraciju cjeline, izgraditi jedan “logički” identitet i na čemu se zasniva integracija funkcionalnih sistema u istom društvu?

Pod kakvim uslovima funkcionalno diferencirana društva mogu obrazo-

vati njihov “logički” identitet, ovo pitanje postavlja Willke vrlo eksplicitno;

on odgovara na dato pitanje oslanjajući se pri tome na Hegelovu poziciju:

to je Hegel u svoj jasnosti vidio, kada je on na to ukazao, piše Willke, da jemoderno društvo u suverenoj ustavnoj državi njegov razumni identitet već ostvarilo,39 ili da je državna organizacija level, na kojem društva obrazujunjihov identitet. Ovo pitanje se usmjerava prema predstavama sadržanim ukoncepciji države kao supervizora, da to, skoro 200 godine poslije Hege-la, ne može biti više suverena ustavna država u svojoj klasičnoj hijerar-

hijskoj formi, koja identitet njenog društva omogućava. Istina, ona ostajenezamjenjljiva pretpostavka svakog liberalno demokratskog društva, kakomoderni procesi političkih promjena u Istočnoj Evropi jasno pokazuju, gdje

38 Ibid., str. 337.

39 Ibid., str. 354.



DIJALOG128

državno politič ko djelovanje djelimič no samostalno stvara kontekstualne

uslove za razvoj civilnog društva. Hegelovu premisu treba, prema Willke,za modernu demokratiju dalje nastviti razvijati: “Umjesto društva oblik-

ovanog kroz ustavnu državu nastupa jedna druga forma društva, ustavno

društvo, koje se zasniva na temeljnim demokratskim idejama društvenogugovora i ustavne države; ideja jednog sveobuhvatnog konsenzualno insti-tucionaliziranog, obaveznog ustava ali proširena od njegovih građana kaoautonomnih individua na njihove organizacije, korporativne aktere i funk-cionalne sisteme.”40 Ovo ustavno društvo involvira dopunska proširenja uodnosu prema dosadašnjim društvima; sa jedne strane ono zahtijeva jed-nu unutrašnju konstitucionalizaciju svih funkcionalnih sistema i korpora-tivnih aktera, kada ovi imaju neposredne mogućnosti djelovanja na “tije-

lo i život” svojih članova – i time oni raspolažu nenadano brzo i vrlo te-meljito; sa druge strane, ustavno društvo zahtijeva jednu konstitucional-

izaciju odnosa između organizovanih socijetalnih aktera, da bi omogućilosopstvenu autonomiju i osiguralo interaktivnu podnošljivost ovih odnosa.Iz ovoga proizilazi da visoko kompleksna društva sebe samo onda moguoznačiti kao demokratska, kada ova ideja bude konkretizirana za ukupnodruštvo (generalizirana) i imanentna ustavnost društva (ustavom definisandržavni poredak) to dozvoljava i podržava, da je autonomija i diferencira-nost građana isto tako osigurana kao autonomija i diferenciranost njegov-ih funkcionalnih sistema.41

Sa paradigmom ustavnog društva (državnog poretka) Willke ima namjeru,

da postojeće društvene odnose opravda, bez davanja mogućnosti autonom-nim akterima, da ovi kroz njihove sistemske opcije, funkcionalne imper-ative mogu značajnije modelirati procese stvaranja javnog mnijenja i pro-cese donošenja odluka; Willke je saglasan na višoj teorijskoj ravni sa Haber-

masom o tome, da autonomni akteri mogu na političko administrativni kom-

pleks samo uslovno vršiti utjecaj. Ali niti Willke niti Habermas ne spoznaše

da podsistemi raspolažu sa dovoljno mogućnosti za vršenje utjecaja na sub-sisteme društva (komunikativna moć), za modeliranje političkih procesa. Pri

tome je pojam institucionalne (normativne) moći kod Willkea veoma uskozasnovan. Pored institucionalne moći o kojoj je ovdje raspravljano, pos-

toje isto tako i drugi oblici ispoljavanja moći, kao npr. socijalna moć; ovatematika utjecaja socijalne moći na ukupnu institucionalnu politiku je kodWillkea ostala nezapažena i sa tim mogu biti legitimacijski resursi mobiliz-

irani samo za (samo)održanje i (samo)reprodukciju institucionalne politike.

40 Ibid., str. 357.

41 Ibid., str. 358.



MENSUR K USTURA 129

Protiv toga govori činjenica da je akterima podređenim moći u određenimvremenskim intervalima potpuno data mogućnost da kroz političke izboreostvare njihova participaciona prava, iako se otuda ne može fundamental-nije ostvariti utjecaj na institucionalnu politiku.

LITERATURA:

Brodocz, Andre 1998: Mächtige Kommunikation in Niklas Luhmans Teoriesozialer Systeme, in: Imbusch, Peter (Hrsg.) 1998: Macht und Herrschaft.Sozialwissenschaftliche Konzeptionen und Theorien, Opladen: Leske-Budrich

Luhmann, Niklas 1981: Politische Theorie im Wohlfahrtsstaat, München-Wien,Günter Olzog Verlag

Luhmann, Niklas 1985: Soziale Systeme: Grundriß einer allgemeinen Theorie,Frankfurt am Main: Suhrkamp

Willke, Helmut 1989: Systemtheorie entwickelter Gesellschaft: Dynamik undRiskant moderner gesellschaftlicher Selbstorganisation, Weinheim, München:Juventa Verlag

Willke, Helmut 1992: Ironie des Staates, Grundlinien einer Staatstheorie polyzentrischer Gesellschaft, Frankfurt am Main: Suhrkamp

APSTRAKT

Politische Macht und Steuerungsproblemvon komplexen sozialen Systemen

Mensur Kustura

In diesem Text sollen die theoretisch relevanten Fragestellungen, die zur

Begründung einer Konzeption der Macht - und Legitimationsbildung in Be-

zug auf das politische Subsystem führen, erörtert werden. Das politischeSubsystem steht unter dem Druck der unterschiedlichen Alternativen (Op-tionen) auf denen das Kontingenzproblem beruht. Um die chaotische Ent-wicklung des politischen Systems zu vermeiden, wird die Kontingenz unt-er die Kontrolle des politischen Systems gebracht. Legitimationsbildung ist

Aufgabe des politischen Systems, das die wichtigsten Entscheidungen füreine komplexe funktional differenzierte Gesellschaft trifft. Andere Funk-tionsbereiche sind von Legitimationsproblemen entlastet.



Odgonetanje

kolektivnih zločina



Jasna Balorda

Uloga alteriteta, stereotipiranjai dehumanizacijskih procesa

u realizaciji kolektivnih zločina

Z NAČENJE ALTERITETA U SOCIJALNIM KONTEKSTIMA

Bogoljub Petrović je u Helsinškoj povelji1 svojevremno ustvrdio

da se intergrupne relacije trebaju formirati isključivo na osnovu pozitivnih identifikacijskih karakteristika neke grupacije, dakle podrazu-mijevajući ono što grupa za sebe smatra da jeste, zahvaljujući sopstvenim

imanentnim karakteristikama koje je čine posebnom. Umjesto toga, sama

kultura funkcionira na jedan posve drugačiji način. Ideja o sopstvenoj

vrijednosti, promatrano u sociološkom kontekstu ne formira se u odnosuna nekakvo objektivno shvatanje sebe (kako bi se takva objektivnost

uopšte mogla dokučiti?), već, upravo suprotno, samoshvatanje pojedinca,

kao i grupe formira se u kontinuiranim identitetskim pregovaranjima ivaganjima između onoga što bismo željeli biti i onoga što drugi o namamisle. Mišljenje drugih od nepobitne je važnosti za samoshvatanje ne

samo podređenih i potlačenih identitetskih grupacija, iako u njihovom

slučaju utoliko više, već svih identitetskih kategorija, ličnih i grupnih, namikro i makronivou.2

Na koji način ustvr đujemo bazu za društvena shvatanja sebe i drugih?Koji je to sociološki mehanizam koji nas usmjerava da identitetsko težište

plasiramo na ove ili one elemente? Odgovor je jednostavan. Ona najos-novnija spona, ona presudna karika na osnovu koje se formiraju grup-

ne i individualne relacije zasnovana je isključivo na imaginarnoj razli-

ci između “Nas” i “Njih”, dakle sopstvenog “insider” identiteta i načinana koji isti uspostavlja odnose sa bitnim vanjskim “outsider” identiteti-

1 B. Petrović, DELIKATNOST PROSTORA I TRENUTKA, Helsinška povelja, br. 95-96,maj-jun 2006., str. 36

2 H.Tajfel, HUMAN GROUPS AND SOCIAL CATEGORIES, Cambridge University Press,1981, S. Hall, REPRESENTATIONS: CULTURAL REPRESENTATIONS AND SIGNIFY-ING PRACTICES, Sage Publications, London, 1997, R. Jenkins, RETHINKING ETHNI-CITY, ARGUMENTS AND EXPLORATIONS, Sage Publications, London, 1997.



DIJALOG134

ma.3 “Ovaj alteritet”4 (drugost) nije koncept koji je isključivo bitan za

formiranje grupa markiranjem imaginarne granice između njih, već pred-

stavlja različitost prisutnu u mnogim drugim aspektima života, ali nje-

gova je socijalna uloga isključivo uloga razdvajanja onoga što je naše

od onoga što je njihovo, onoga što je pozitivno od onoga što je negativ-no i onoga što je poznato od onoga što je nepoznato. Alteritet je koncept

baziran na potrebi ljudi da pripadaju, te da se od ostalog svijeta ogradei sakriju, koncept baziran na vječitom nepovjerenju prema onome što jedrugačije, koncept koji ne trpi miješane i hibridne kategorije, zamulja-

na ili nejasna područ ja. Alteritet jeste jedna jasna, oštra i nepermeabil-na granica između prostora u kojem se osjećamo sigurnima i prijetećeg,vanjskog, nepoznatog; produkt svijeta koji značenja konstruira između bi-

narnih opozicija: dobrih “Nas” i loših “Njih”. S obzirom da je tako jasnu,čistu i rigidnu granicu između kategorija često nemoguće povući, procesuspostavljanja alteriteta, najčešće je redukcionistički, te zasnovan na gr-ubim generaliziranjima, odnosno stereotipiranjima.5

Ipak, alteritet ima svoju nedvojbeno važnu kulturološku ulogu, a kao

koncept ‘drugosti’ u sociologiji je preuzet iz modernih lingvističkih teorija6

koje smatraju jezik ultimativnim sociološkim prostorom u kome se formirakultura i cjelokupna realnost kao takva, te dijelom Frojdove psihoanalize,koja ističe značaj drugosti za formiranje ega. Alteritet je tako prije svegaiznimno važan jer funkcioniše kao ključni faktor za konstrukciju značenja7.

Znamo šta crno znači, ne zato što crno ima suštinsko značenje samo po sebi,

već zato što jedino i možemo shvatiti koncept crnog kao suprotnost onomešto je bijelo8. Lično poimanje svijeta se tako formira isključivo kroz binarne

opozicije, tako da niti koncept crnog niti koncept bijelog nije ono što samo po sebi daje smisao, već je upravo razlika među njima ta koja je presudnaza formiranje značenja. Kada primijenimo ovu ideju na procese kreiranja

3 H. Tajfel, INTRODUCING SOCIAL PSYCHOLOGY, Harmondsworth, Penguin, 1990, str. 79

4 Termin “alteritet” – drugost, prevod je Hallovog termina “otherness: različitost između dvaidentiteta koja istovremeno funkcioniše kao linija razdvajanja, pa tako i osnova za identitets-ka formiranja.

5 Hall, Ibid, str.72

6 Od Vygotskog do Sausseurea

7 Hall je ovdje inspirisan lingvističkim teorijama Saussurea.

8 Hall, kao crnac koji je većinu života proveo u Velikoj Britaniji, a porijeklom je sa Jamajkeističe kako nikada nije bio svjestan da je crn, dok nije postao dijelom svijeta bijelaca. U njeg-

ovoj domovini boja kože se definisala u poređenju sa raznim vrstama koštuničavog voća, primarno u svim nijansama smeđe...boja lješnika, boja badema itd. Bjelački termin “crnac”generalizuje sve tamnopute u istu kategoriju odričući im pravo na međusobnu različitost,gdje je rasna hegemonija više nego očigledna.



JASNA BALORDA 135

grupa, možemo reći da se naš pojam o tome šta znači, na primjer, ‘engle-sko’, ne bazira na nekakvim engleskim nacionalnim karakteristikama kojesu same po sebi neovisne od ostalog svijeta, već se ‘englesko’ definira u su-

protnosti sa ‘francuskim’, ‘njemačkim’ ili ‘arapskim’, dakle značenje poj-mova se stvara u konstantnom poređenju sa ‘drugima’.9, pa tako socijalnekategorije izolovane od stalne interakcije s vanjskim svijetom, kao ni bilokakva druga vandiskursna realnost, ne mogu postojati.

Kultura10 je tako ovisna o ‘alteritetu’, s obzirom da ‘drugost’ daje pojmovima značenje klasifikacijom istih u različite grupe u sistemu. Marki-ranje različitosti funkcionira dakle kao baza za kulturalna značenja. Alte-ritet je nužan za klasificiranje koncepata stoga što nije moguće klasificiratinešto što nije jasno razdvojeno od ostalog. Problemi nastaju kada se poja-

vi predmet, kojeg je teško klasificirati, pa stoga egzistira u opasnom, mar-ginalnom svijetu (na primjer mulati).11

“Kultura je uznemirena materijom koja nije na svom mjestu – kršenjemnepisanih pravila i šifri. Prljavština u vrtu je uredu, ali prljavština u spavaćoj

sobi je materija koja tu ne pripada, znak zagađenja, prelaženja simboličkihgranica, slamanja tabua. Ono što činimo s materijom koja nije tamo gdje

pripada jeste to da je pokupimo, izbacimo i povratimo prvobitni red i nor-malno stanje stvari. Manjak volje u mnogim kulturama da se prihvate stran-

ci, uljezi i ‘drugi’ je dio istog procesa čišćenja.”12

Izgleda, dakle, da su simbolički okviri važni za sve kulture. Različitost je često shvaćana kao opasna i prijeteća za društveni red i strukturu, tako da

pokušaji da se stvari dovedu u prvobitno stanje nisu začuđujući, a ova nasrazmišljanja direktno uvode u teoriju o osnovnoj društvenoj ulozi alteritetai načinu na koji se ovaj upotrebljava u etničkoj svakodnevnici.

9 S. Hall, REPRESENTATIONS: CULTURAL REPRESENTATIONS AND SIGNIFYINGPRACTICES (Reprezentacije: Kulturološke reprezentacije i značenjske prakse), Sage Pub-lications, London, 1997., str.234

10 Implicitna definicija kulture koje se u ovom radu pridržavam svojstvena je teoretičarimazačetnicima kulturoloških studija, poput Halla, te uključuje procese reprezentacije, odnos-no komunikacije određenih značenja između dva pripadnika iste kulture. S obzirom na toda je jezik, koji se ovdje definiše kao istovremeno verbalno i neverbalno ponašanje, osnovnimedij kulture, kroz koji se značenja prosljeđuju i komuniciraju, osobe pripadaju istoj kulturiukoliko su u stanju da dekodiraju verbalna i neverbalna ponašanja iz ‘onoga što ja kažem’u ono ‘što ti razumiješ’. Kultura dakle ne mora nužno biti vezana za konkretnu naciju, već u okviru jedne nacije mogu postojati različite vrste kulture, odnosno skupovi značenja, kao

na primjer rock kultura, radnička kultura, univerzitetska kultura itd.

11 S. Hall, navedeno djelo, str. 236 – 237

12 J. Kristeva, citirano prema S. Hall, navedeno djelo, str. 236



JASNA BALORDA 137

na granici ‘Nas’, u kontaktu ili konfrontaciji s ‘Njima’. Kako se osjećaj

‘Nas’ mijenja, tako se i granica između ‘Nas’ i ‘Njih’ pomjera. Ne samo dase granica pomjera, nego se i kriteriji koji je markiraju mijenjaju.19

Ipak, alteritet i njegovo postojanje u socijalnim interakcijama ne treba shvatiti kao nužno negativnu pojavu, s obzirom da i on sam nije ništadrugo do prosto okvir za konotacije, premda svakako redukcionističke,čija polarnost ovisi o svijesti i namjeri onih koji ga koriste. Tako je soci-

jalnu drugost, zahvaljujući njenoj specifičnoj društvenoj funkciji mogućeupotrijebiti za negativnu kategorizaciju, pa čak i za osmišljavanje, orga-nizovanje i sprovođenje simboličke ili fizičke agresije nad ‘drugim’, ali

je također moguće upotrijebiti je i kao sredstvo pozitivne diskriminacije koja, premda diskriminacija u svakom pogledu, ne mora nužno biti

društveno nepoželjna.20 Čini se, ipak, da na svjetskoj političkoj sceni pre-ovladava upotreba ‘drugosti’ u njenom negativnom kontekstu, usprkos

zakonima o diskriminaciji i poveljama o ljudskim pravima. Alteritet’ sekao takav masovno koristi od strane političkih lidera za stvaranje iluzi-

je o nacionalnoj homogenosti, te u svrhe nacionalne kohezije, što se pre-vashodno postiže potenciranjem straha od ‘drugog’. Kako nacionalne stran-

ke u Bosni i Hercegovini osiguravaju svoje izborne pobjede potpirujućimržnju i strah od drugih etniciteta, tako i republikanska Amerika osigura-

va svoje glasove kontinuirano igrajući na kartu straha od terorizma/isla-ma, a slični slučajevi manipulacija glasačkim tijelom prisutni su u cijelom

svijetu. Stoga, ‘alteritet’ ne mora uvijek biti prirodan način identitetskogkreiranja sopstvene grupacije putem definiranja ‘drugih’ kao drugačijih,već se koncept također često koristi u svrhe manipulacije, za ostvariva-nje različitih političkih ciljeva. Razmišljanja sociologa o ovakvoj upot-rebi moći, etabliranjem i utvr đivanjem društvene hegemonije, veoma su

bitna za ovu problematiku, s obzirom na to da je dominantna grupa, to jeste ona koja ima pristup resursima, zakonodavstvu i medijima upravo

ona koja ima pravo i mogućnost definisanja sopstvene uloge, pa tako iuloge podređenih društvenih grupacija. Na ovaj način, i grupa koja do-

19 Wallman, citirano prema Jenkinsu, navedeno djelo, str. 20

20 Dobar primjer društveno poželjne pozitivne diskriminacije jesu političke odluke nekih ze-malja da u borbi protiv društvenog poretka u kojem uticaj na djecu imaju isključivo majke iosobe ženskog spola, favorizuju muškarce na konkursima za pedagoge u vrtićima i školama.Djeca koja mahom odrastaju u porodicama sa jednim roditeljem, i to mahom ženskim, iličak u homoseksualnim zajednicama sa dva ženska roditelja, s obzirom da je vještačka op-lodnja homoseksualnih roditelja ženskog spola u jednom broju zemalja već dozvoljena, takomogu dobiti priliku da ostvare bliske kontakte sa osobama muškog spola, te da se kroz iden-tifikaciju i druženje izgrade u cjelovitije ličnosti.



DIJALOG138

minira i grupe kojima se dominira, uhvaćene su u ovaj ciklus cirkulacijemoći21 u društvu, samo na posve različitim premisama.

Iako ‘alteritet’ može biti percipiran i kao negativan i kao pozitivan, činise da je u velikom broju zemalja svijeta korišten od strane vladajućih struk-

tura u svom negativnom obliku. Na mikro nivou, određena količina na-

cionalizma i rasizma zasigurno je uvijek prisutna, ali u strukturama kojeimaju potencijal širenja ideja, na primjer u medijima, ‘alteritet’ je prečestokorišten s ciljem da se ‘drugi’ definira i fiksira u ulozi negativca. Iako sedoima da se u mnogim državama iznalaze novi načini za prihvatanje ono-ga što je drugačije, slučajevi u kojima se ‘alteritet’22 definira kao primord-ijalno negativan, kako bi dominantna grupacija mogla da konstruira sop-stveni identitet kao binarnu opoziciju/ultimativnu pozitivnost, iznimno su

česti. Skandinavska štampa, na primjer, puna je vijesti u kojima se etnici-tet počinitelja nekog kriminalnog djela ističe samo u slučaju da je ovaj pri-

padnik nekog manjinskog identiteta, npr. Tur čin ili Somalijac. Ove su vijesti najčešće potkrepljivane sumnjivim statistikama i amaterskim socio-

biološkim teorijama koje etničke manjine ili podređene grupacije prikazuju kao nasilne, barbarske, primitivne i sklonije kriminalu, s obrazloženjemda ove sklonosti leže imanentno ili u njihovoj kulturi ili su rezultat njiho-vih genetskih predispozicija, pa se stoga i štampa prema njima povreme-no postavlja na jedan podsmješljiv, patronizirajući način. Pozitivni primjeri

pripadnika marginaliziranih grupacija koje su se uspješno izborile za svojemjesto u društvu i pri tom postigle izvrsne rezultate, smatraju se medijskineinteresantnima, te ih je u štampi prosto nemoguće naći. Tako se Dancisamodefiniraju kroz stereotip civilizovane, liberalne, napredne nacije kojaživi u toleranciji i nenasilju, za razliku od islamskih manjina koje se prika-zuju kao nazadne, nasilne, netolerantne, neobrazovane, necivilizovane itd.Drugim riječima, pokušaji kreiranja pozitivnog samoshvatanja grupa ma-hom se svode na prikazivanje ‘drugog’ u negativnom i nečasnom svjetlu.

Kao što vidimo, korištenje alteriteta, kao osnovnog alata i fundamentadruštvenih podjela, od presudne je važnosti za bilo koji politički pohod, koji

za cilj ima potčinjavanje, zloupotrebu, manipulaciju, zlostavljanje ili isko-

21 Termin moć prijevod je Hallovog termina “Power”, koji, osim svakodnevnih značenjskihvarijacija uključuje i snagu, odnosno silu u smislu prisupa bitnim društvenim resursima, fi-nansijama, medijima, ali primarno moć jedne dominantne grupacije da javno predstavi idefiniše dominirane društvene grupe, onako kako smatra za shodno. Moć reprezentacije, uskladu sa Hallovom teorijom, najčešće se prakticira putem medija. Hall je ovdje očito in-

spiriran Foucaultovom “diskursnom analizom”.22 ‘Alteritet’ u evropskim zemljama, na društvenom nivou najčešće predstavljaju drušvene

manjine ili podređene društvene grupacije kao što su crnci, Turci, Indijci, Romi, muslima-ni generalno itd...



JASNA BALORDA 139

rjenjivanje ‘drugog’. Na makro nivou vidljivo je da propagandne mašine,one koje na identičan način učestvuju u formiranju nacionalnih identitetau zapadnoj Evropi, kumuju i etničkim konfliktima, ratovima i genocidima,u Africi, Bliskom Istoku ili bilo gdje drugo na svijetu. Alteritet je tako ul-timativno oružje, čijim se ciljanim korištenjem može podići na noge do-voljna količina doborovoljaca da se otpočne rat sa bilo kojom drugom

prikrivenom svrhom (kao u Bosni) ili da se uspostavi hegemonija u kojoj će

potčinjena grupacija nakon stotina godina ovakve propagande razviti men-talitet koji i sam ide u prilog aparthajdu (kao u Južnoafričkoj Republici).23 Kraće sročeno, alteritet kao koncept jeste osnovno sredstvo bilo kakve

socijalne podjele, uključujući etničke, nacionalne, religijske i druge, a

čijim ciljanim korištenjem se veoma lako može realizovati bilo kakva

namjerna agresija ili etnički sukob.Ciljevi ove vrste postižu se uz pomoć stereotipirajućih i dehumanizirajućih

mehanizama, procesa koji ‘alteritet’ koriste planski i ciljano kao osnovnooružje protiv ‘drugog’. Oba ova mehanizma teže da negativnu različitost‘drugog’ preuveličaju, reducirajući predstavnike podređene grupe na neko-licinu pojednostavljenih negativnih karakteristika i gradeći tako stereotip-ne osobine koje se prikazuju kao normalne i prirodne (urođene) kroz natu-ralizaciju, a koje mogu evoluirati tako daleko da individui u potpunosti ne-giraju njeno pravo na ljudskost, gdje onda govorimo o mehanizmima de-humanizacije.

Na koji način ‘svakodnevni’ stereotipirajući mehanizam bez kojeg bi

bilo teško uopšte izustiti bilo koje mišljenje, s ozbirom da svaki stav u

suštini zahtijeva izvjesnu generalizaciju, evoluira u takvom smjeru da po- jedincu atribuira neljudske kvalitete, odnosno, individuu razljuđuje bazi-rano isključivo na njenoj grupnoj pripadnosti? Bez namjernog i strateškogkorištenja sterotipirajućih i dehumanizirajućih procesa u političke svrhe,

manipulacije istima od strane političkih lidera i elite uz pomoć medija i

propagande, niti jedan kolektivni zločin kao takav nikada ne bi mogao bitirealizovan, obzirom da populacija koja je ciljana za izvršenje zločina ni-kada ne bi mogla biti ubijeđena, pripremljena, organizovana i mobiliziranaza izvršenje istog. Stereotipi i predrasude karakteriziraju ovaj proces iden-titetskog definiranja, a najvažnija karika leži zapravo u tome da identitets-ki atak na drugog u suštini ne nosi u sebi lični konflikt sa dotičnim drugim.Upravo suprotno, ideja o ‘drugom’ je potpuno imaginarna, i da nije takvakakva jeste, bila bi izmišljena druga, slična. Ona je samo prijeko potreb-no oruđe našeg sopstvenog identiteskog definiranja, ono što čini da se ‘Mi’kao grupa osjećamo uspješnijima i jačima.

23 Psihoanalitičar Frantz Fanon govori o fenomenu robovskog mentaliteta.



DIJALOG140

Stereotipiranje je tako strategija bazirana na separaciji. Ono što se sma-tra za normalno i prihvatljivo odvaja se od onog što je nenormalno i nepri-hvatljivo, da bi se na kraju odstranilo sve ono što ne pripada datom kon-

tekstu (genocid kao koncept poč

iva na identič

noj ideji o eliminiranju el-emenata zagađenja iz neke sredine). Proces stereotipiranja fiksira granicekoje je sam postavio. Štaviše, on održava socijalni i simbolički red izmeđudruštvenih kategorija. Potrebno je također spomenuti da osnova stereotipane funkcionira na nivou realnosti već isključivo na nivou fantazije. Nemaništa racionalno, niti razumno u strahu od ‘drugog’, a uzrok svakog zaziran-

ja od nepoznatog, te potrebe da se ‘drugi’ stereotipira kao negativan, svaka-

ko je strah. Stvari neizgovorene, dublje, skriveno značenje stereotipa nikadnije artikulirano, već isključivo fantazirano.24

Slabije, ili potčinjene društvene grupacije, koje su kontinuirano izloženeovakvim uticajima, mogu trpiti ono što zovemo “identitetsko porican-

je”, gdje je drugost korištena za političke svrhe, a kategorizacijski procesisu tako jaki, da potčinjena grupacija kao posljedicu doživljava jake iden-titetske konflikte25. Ovakvi procesi, u kojima je kategorizacijski uticaj to-liko jak da podređena grupacija gotovo u potpunosti gubi osjećaj sebstvaili se na kraju počne poistovjećivati sa agresorskom grupacijom, tipični suza postkolonijalno naslijeđe. U zemljama Latinske Amerike, čiji su iden-titeti pretrpili španska vojevanja i stotine godina nametanja španskog kul-turnog naslijeđa, grupama se iznimno teško vratiti na one predkolonizator-ske kulturološke vrijednosti i naslijeđa, osobito stoga što je i većina doka-za o drevnim praksama već iščezla. Identitetska zaostavština koja je ovimnarodima prezentirana kao identifikacijski okvir mahom je kolonizatorskog

porijekla, čak i samo lice Isusa, sina božijega, koji je smeđokos i plavook,te time ni u najmanju ruku ne nalikuje na one koji ga obožavaju, već upra-vo suprotno, ima evropski oblik i crte lica. Ove činjenice uzrok su ozbiljnih

identitetskih konfuzija na ovim prostorima, da i ne pominjemo različita

afrička plemena koja žive u državama čiji je zvanični jezik engleski, ili pak

24 Hall vjeruje da su svi stereotipi faktički bazirani na strahu od prirodne nadmoći i domina-cije “drugog”. U “Reprezentaciji i značenjskim praksama”, on razvija teoriju o bjelačkomstrahu od crnačke fizičke superiornosti i seksualne nadmoći, za šta prilaže veliki broj doka-za u vidu fotografi ja, crteža i reklama, od vremena kada su afrički robovi počeli pristizati uAmeriku do danas. S. Hall, navedeno djelo, 1997, str. 263

25 Korištenje negativnog alteriteta za definiranje i fiksiranje “drugog” u podređenoj poziciji,može se ilustrovati historijskim primjerima diskriminacije nad ženama, kojih ima istinskiširok dijapazon: od onih koji stereotipiraju ženu kao biološki inferiornu i manje intelignet-nu, onih koji reduciraju ženu isključivo na njenu reproduktivnu funkciju (kakvi su u velikojmjeri prisutni i na Balkanu), do mitova o ženskoj korumpiranosti, prevrtljivosti i sklonostiizdaji. Ovakvi i slični mitovi korišteni su i u takozvanom modernom svijetu, čak i u drugoj

polovini 20-og vijeka, da bi se žena zadržala u podređenoj poziciji, daleko od sfera gdje sudonošene važne političke odluke.



JASNA BALORDA 141

onim, gdje se i sami Afrikanci nazivaju francuskim ili engleskim imenima,te stasaju s kolonizatorskim jezikom kao maternjim. Naslijeđe kolonijal-izma identitetski gledano teško je svarljivo, pa stoga nije ni čudno da semnoge od ovih skupina služe svim mogućim sredstvima u pokušaju da seostvari povratak identitetskoj autentičnosti, te da se rekonstruiraju ključneidentitetske vrijednosti.

Kao što smo vidjeli, od identiteta poricanog i opstruiranog, proces stereo-

tipiranja i dehumaniziranja može evoluirati u otvoreni atak koji ima za cilj potpuno brisanje identiteta, i ne samo to. U iznimno agresivnim slučajevima

dehumanizacije, cilj ovakvih mehanizama nije samo da značenjski odstra-ni sve ljudske kvalitete pripadnika ciljane grupacije, već i da osigura pot-

puno istrebljenje populacije ciljane za uništenje, i to ne samo u sadašnjem

vremenu, već i uništenje svake uspomene i dokaza da je ta grupacija ikada postojala u širem historijskom kontekstu.

DEHUMANIZACIJSKI MEHANIZMI U KOLEKTIVNIM ZLOČINIMA – GENOCIDStereotipiranje je, dakle, simbolička srž svake zločinačke nakane; bez

značenjske kičme dehumanizirajućih predrasuda bilo bi nemoguće ostva-riti bilo kakvo nasilje. S obzirom da, po Tajfelu, svaki pojedinac, kao i sva-

ka grupa incijalno uvijek teži da uradi ono što je dobro, pa tako i ono što je “dobro” po naciju/grupu/etnicitet, tako pojedincima čiji se identiteti ra-sprostiru u samo nekolicini površno osmišljenih sfera, nije teško plasira-ti medijske falsifikate historije ili racionalizirati sumnjive patriotske cilje-ve. Mit o ugroženosti naroda najčešći je pokretač kojim se propagandna

mašinerija služi za mobiliziranje velikih grupa ljudi za kolektivne zločine.Ovakav slučaj vidimo danas u Izraelu, gdje se mit o ugroženom narodu

pažljivo koristi i zloupotrebljava za maligne političke ciljeve vezane za ter-itoriju i prirodne resurse, a koji za posljedicu imaju iz dana u dan sve više

rastući broj mrtvih i ranjenih, o povredama ljudskih i građanskih prava dai ne govorimo. Mit o ugroženosti kao takav jeste i veoma logično oružjeza ovakve svrhe, osobito s obzirom da svaka etnička/nacionalna grupacijaima barem jedan važan historijski trenutak koji je nepovratno fiksira u ulozi

žrtve, pružajući joj tako istovremeno i motivaciju za osvetu. Dorađen i iz-manipuliran, ovakav historijski falsifikat, odnosno vid mitologizirane his-torije, kakvu smo imali prilike beskonačno proučavati na balkanskim pros-torima, postaje nepresušnim izvorom mržnje i obnavljanog prezira prema

“drugima”, koji postajufi

ksirani u ulozi vječnog neprijatelja, onog koji predstavlja ‘našu’ suštu suprotnost.



DIJALOG142

Čini se da je relativno mali broj onih ljudi na svijetu koji su odgojem ilimanjkom istog toliko lišeni kategorije savjesti da ne osjećaju nikakve emo-

cije kad ubijaju nedužnu osobu. Učesnici u masovnim pokoljima, genoci-dima i drugim zvjerstvima obično su planski i kontinuirano pripremani uz pomoć suptilnih sredstava, te na takav način ubjeđivani da je ono što planira-

ju počiniti moralno opravdano i dobro, gledano i vjerski i svjetovno. Da biučestvovali u masovnim silovanjima, ubistvima i drugim masovnim ispol-

javanjima agresije, pojedinci koji djeluju u svojstvu predstavnika grupe26,a koji su obilno bombardovani dehumanizirajućim mehanizmima koje nji-hova grupa propagira o drugima, morali su prije svega biti ubijeđeni da nji-hove žrtve i nisu u potpunosti ljudska bića. Između ostalog, ovo je moglo

biti ostvareno u koncentracionim logorima, gdje su žrtve mjesecima, nekad

i godinama držane bez hrane i vode, liječničke brige, izložene svim vrsta-ma tortura, pa su tako nakon izvjesnog vremena zaista prestajali da liče naljude, dok je sama dezintegracija socijalnih identiteta27 u ovakvim prilika-ma činila da i samo ponašanje počne poprimati karakteristike animalnog,što je počiniteljima umnogome olakšavalo stvar. Još jedna stvar koja je

korištena za realiziranje terora nad ‘drugim’ zasigurno su maske, koje pripadnici nasilnih grupacija često koriste da bi svoje lične identitete sakrili pred žrtvom. Na ovaj način, počinitelji su mogli biti učesnici u dvostrukimidentitetima. Po danu su mogli biti svakodnevni prolaznici, radnici, seljaci,mogli su čak biti i učesnici u etnički miješanoj i tolerantnoj svakodnevni-ci, dok su se po noći i pod maskama pretvarali u nacionalne heroje, borceza domovinu i pravdu, osvetitelje i časne pravednike.28 U Bosni i Herce-govini, kao i u Ruandi, tipični su recentni primjeri ovog metoda nacional-nog razračunavanja između komšija i prijatelja.

Terminologija korištena u dehumanizacijske svrhe raznovrsna je i raširena,

a za krajnji cilj nerijetko ima konkretan kolektivni zločin/genocid. U Ruandi,za Tutsi populaciju koja je bila predviđena za istrebljenje od strane njihovih

Hutu komšija, koristio se u radijskoj propagandi dehumanizacijski termin:žohari. U Bosni i Hercegovini, bošnjačka populacija ciljana za istrebljenjeidentificirana je sa stogodišnjim turskim okupatorom, koji je u narodnim ep-skim pjesmama često poređen sa troglavim aždajama i drugim nemanima,

26 Po Tajfelovoj teoriji socijalne psihologije, u grupnim identitetima dobrovoljno učestvujusamo oni pojedinci čiji su lični identiteti slabi i nerazvijeni. Učešćem u prodornom i ekspon-iranom grupnom identitetu, oni zapravo kompenziraju za onaj manjak identitetske afirmaci-

je koji im nedostaje u svakodnevnici. H. Tajfel, Ibid, str. 79

27 Po mnogim psihološkim teorijama, pojedinac u koncentracionom logoru, zaista biva re-duciran na ono animalno, pri čemu su socijalni identiteti oni koji su prvi podložni procesudezintegracije.

28 M.Sells, THE BRIDGE BETRAYED, 1996, str. 77



JASNA BALORDA 143

zmijama, sotonom i mitskim zlom uopšte. Jedan od najočiglednijih primjeradehumanizacijskih mehanizama, svakako je propagandna mašinerija Trećegrajha koja je za cilj imala uništenje evropskih Jevreja i drugih genetski “in-feriornih”, a koja je ovu skupinu opisivala terminima kuga, napast, bolest ilizaraza društva, virus itd. Nisu nimalo zanemarivi ni generalni primjeri ras-nih netrepeljivosti koje se u Americi kontinuirano služe poređenjem crne rase

sa životinjama, posebno majmunima, ili pak prešućeni genocid poput onogameričkog nad Indijancima u kojem je žrtva također smatrana za primitivniju

i animalniju od “civilizovanog” bijelog ubice. Jedan od najočitijih konkretnih

primjera dehumanizacijskog mehanizma na djelu, i to onog koji za cilj imaistrebljenje bošnjačke grupacije u minulom ratu u BiH jeste jedna od nekoli-cine sličnih izjava generala Ratka Mladića:

“Nemojte bombardovati fabrike, mašine nam trebaju, samo bom-bardujte meso”.29

Teorije o genetskoj inferiornosti ‘drugog’ također su veoma popularne u

ovakvim dehumanizirajućim elaboratima. Srpski nacionalista Dragoš Kalajić

svojevremeno je tvrdio da su slavenski muslimani u Bosni naslijedili inferi-

orni gen, koji su im proslijedile Osmanlije, a koji potiče od sjeverno-afričkih

Arapa. Ruandski Tutsiji su, od strane belgijskih kolonizatora proglašavani za

genetski superironije, te više nalik Evropljanima, zahvaljujući izduženijimlicima i pravilnijim nosevima, dok su Hutui poređeni sa majmunima, što jeu velikoj mjeri i proizvelo inicijalni razdor među grupacijama.30

Osim etničkih i nacionalnih identiteta, rodni su također oni koji najčešće

pate pod teretom dehumanizacijskih mehanizama. Tretiranje žene kao mašine

za rađanje i dojenje i danas je posve uobičajeno u mnogim krajevima svije-ta, dok je mračni srednji vijek svjedočio čitavom jednom pohodu na žene,kada je rodna mržnja definitivno dosegla najstrašniji mogući vrhunac, koji

je za posljedicu imao potpuno istrebljenje žena iz velikih dijelova današnje Njemačke i Skandinavije. Ovi, kao i brojni drugi slučajevi ubijanja pripad-

nika jedne od rodnih grupacija31, rezultirali su u sociologiji, kao i rodnimstudijama novom kategorijom – rodoistrebljenja.32 Dehumanizacijski me-

29 Citirano u Boylu, 2000

30 Nije zgoreg obratiti pažnju da je postkolonijalizam tematika koja se nepogrešivo provlačikroz sve fenomene vezane za konfliktna područ ja.

31 Ovdje se u teoriji rado spominje primjer Srebrenice, obzirom da je grupacija ciljana za istrebljenje bila sastavljena isključivo od muškaraca u vojnosposobnoj dobi. U okviru ovakvihdiskusija također se može govoriti o masovnim i genocidnim silovanjima, gdje se žensko ti-

jelo koristi kao koverta u kojoj jedna grupa muškaraca šalje poruku drugoj grupi mušakaracao izgubljenoj teritoriji, časti i potenciji.

32 Gendercide – Istrebljenje roda – Rodoistrebljenje, teorija Jones, Adam, GENDERCIDEAND GENOCIDE, 2004.



DIJALOG144

hanizmi određenog društva samo su ponekad, i to kada je u pitanju nekakonkretna kampanja koja teži istrebljenju, okrenuti samo jednoj specifičnoj

grupaciji. Obično su oni usmjereni prema svemu onome što je drugačije

od prosjeka, i što se nečim izdvaja iz cjeline, a to može biti sve, od seksu-alne orijentacije do inteligencije i obrazovanja. Stereotipiranje je mehani-zam uz pomoć kojeg se oni manje sposobni i pametni bore protiv onih čijese nadmoći panično boje.33

Dikotomija ovakvih stereotipa i dehumanizirajućih mehanizama razaraindividualni identitet žrtve, postavljajući počinitelja u ulogu Boga i bran-itelja istine, religije, kodeksa, predaka, tradicije, časti itd, što su sve osnov-ni elementi propagande u koju su počinitelji učeni da vjeruju. Simbolički,

pa tako i fizički atak na ‘drugog’ nije ništa drugo do prečica do površnog

i na brzinu skrojenog pozitivnog samoshvatanja, koje realno može trajatisamo dok traje sam pohod na ‘drugog’.

Za genocid je tipično da dehumanizacijski mehanizam često ide daljeod samog svog incijalnog cilja da istrijebi grupu. On ide i prema tome daistrijebi i svako sjećanje na istu. Tako, na primjer, u Bosni imamo slučajdžamija koje nisu samo rušene onako kako to već biva u borbama ili granat-

iranjima, već je i samo kamenje iz temelja sistematski i planski odvoženo isakrivano na mjestima gdje se nikada neće moći pronaći. I ubijanja su im-ala svoju ljestvicu priroteta. Prije svega su ubijane bitne ličnosti iz svijetakulture, sporta i politike, drugim riječima identitetski važne ličnosti. Osimljudi, uništavani su i svi dokazi o postojanju grupacije, od umjetnina do do-kumenata i arhitektonskih uradaka, tipičnih za grupaciju ciljanu za istre-

bljenje. Ovaj proces čišćenja kulture od onoga što je “prlja”, kao u navede-nom citatu Kristeve, najbolje objašnjava samu suštinu genocidnog poduhva-

ta, a prljavština kao termin jeste ona dehumanizacijska kategorija koja najbolje prikazuje simboliku žrtve – ono što remeti čistoću i genetsku nadmoć grupe.34 Ultimativni cilj genocida tako nije samo fizičko uništenje ‘drugog’.

Genocidni pohod mnogo je per fidniji od toga, i on, umjesto fizičku indi-viduu, zapravo primarno cilja apstraktne identitetske kategorije koje grupučine onim što ona jeste. Izrabljivanje rodnih stereotipa u svrhu istrebljenja

33 Na isti ovaj način odvija se školsko zadirkivanje onih učenika koji su uspješniji. Zadirkivačisu najčešće djeca koja pokazuju manje uspjeha i potencijala, a čiji su socijalni uvjeti za raz-voj slabiji, pa tako i samopouzdanje limitiranije.

34 Eugenika, 3. –ci gr č (eugenes – plemenita roda) nauka o metodama poboljšanja tjelesnih iduševnih osobina pojedinih individua (ljudskih, životinjskih) ispituje uvjete pod kojima senasljedni nedostaci otklanjaju, a vrijedne osobine potomaka usavršavaju. Eugenika se po-

javljuje gotovo paralelno sa procvatom darvinizma i teorije o genetici i nasljednim osobi-nama, postaje popularna početkom dvadesetog vijeka, da bi se zanimanje za nju radikalnosmanjilo nakon Hitlerovog pokušaja da na osnovu teorije o genetskoj superiornosti arijeva-ca istrijebi one koje je smatrao inferiornima.



JASNA BALORDA 145

dobar je primjer identitetskog razaranja grupe iznutra, pri čemu se računana više faktora. Kod masovnih silovanja, prije svega se računa na to da ćesilovana žena postati marginalizirana i time izgubljena kao reproduktivni

potencijal za svoju etničku grupu. Demaskuliniranje muškaraca kao rezul-tat njihove bespomoćnosti da zaštite reproduktivni korpus etniciteta, dru-gi je faktor bitan za identitetski atak. Također, demaskuliniranje koje se

vrši sporadičnim primjerima silovanja muškaraca još je jedan dokaz da

uništavanjem i remećenjem rodnih okvira, koji su stereotipni modeli bezkojih bilo koji patrijarhalni etnicitet kao takav ne može da funkcioniše, geno-

cidna nakana može da bude ostvarena mnogo efikasnije nego da se naprosto

pobiju svi pripadnici grupe. Izbijanje pripadnika grupe iz identitetskih ok-vira njihovog etniciteta, u suštini je jednako kao da su već pobijeni. U sva-

kom slučaju ovakve individue se nikada više neće predstavljati kao bran-itelji grupnih vrijednosti niti će u njima učestvovati.

Kako se boriti protiv dehumanizacije? Kako se uopšte boriti protiv meha-nizama stereotipiranja koji su društveno sveprisutni i nužni za samo poimanjekulture u kojoj obitavamo. Smiješno bi bilo postulirati da se ovakvih strategi-

ja možemo riješiti preko noći, a pitanje je i da li sistemi razumijevanja uopštemogu da postoje bez ovakvih generalizovanja. Za početak mislim da mediji

mogu odigrati ogromnu ulogu u dekonstrukciji stereotipnih kategorija, upra-vo na onaj način na koji odigravaju i ogromnu ulogu u formiranju istih. Samostavljanje ljudi u kontekste u kojima nismo navikli da ih vidimo može odigratiogromnu ulogu u formiranju svijesti pojedinca, odnosno u razbijanju uvriježenih

društvenih predrasuda. Zašto je u reklamama za deterdžent uvijek žena ta kojadokazuje postojanost i kvalitet prodavanog proizvoda? Da li bi žene manje

kupovale reklamirani prozivod da ga reklamira muškarac? Možda bi im čak kao

takav bio još interesantniji. U Velikoj Britaniji svojevremno je veliku pompu,ali i oduševljenje izazvala reklama na kojoj vrsni sprinter na 100 i 200 metaraCarl Lewis pozira spreman za početak trke, pognut, sa dlanovima na startnoj

crti, ali umjesto trkaćih cipela, obuven u najženstvenije lakirane crvene cipelesa štiklom. Ovakvo poigravanje rodnim stereotipima, sasvim sigurno može do-

prinijeti nastanku jednog novog razumijevanja koje muškarcu dozvoljava sek-sepil, čak i ako egzistira van uobičajene mačo kategorije. Kako su mediji ti kojiigraju nezamjenjivu ulogu u mobiliziranju grupa na kolektivne zločine, širećiupravo propagande o kojima smo govorili, tako se ta ista medijska moć možeiskoristiti u svrhe educiranja, širenja horizonata i razbijanja stereotipa. Dovekampanja, koja je nedavno izbacila reklamu za gel za tuširanje koji prodaju tridjevojke, za televizijske prilike nesvakidašnjih tjelesnih proporcija, naišla je na

veliko odobravanje i ogromnu podršku široke publike, pojašnjavajući još jed-nom da ljepota kao takva ne mora i ne smije biti jednoznačna.



DIJALOG146

Osim uloge medija, bilo bi dobro u osnovne škole uvesti obavezno obra-

zovanje koje potencira prihvatanje i toleranciju različitosti, predmet koji

bi se na primjer mogao zvati: “Tolerancija različitosti i kultura ponašanja igovora u javnosti”. Na ovakvim časovima, kroz igru i zabavu, djeca bi semogla učiti prihvatljivom ponašanju u javnim kontekstima, kao i činjenicida bilo koja vrsta ataka na drugoga isključivo odaje sopstvenu nesigurnosti nezadovoljstvo, pa se tako i fokus pri rješavanju problema treba okrenu-ti prema unutra a ne prema vani. Predmeti poput ovog zasigurno bi imaliviše smisla i svrhe od na primjer vjeronauka, koji izvjesne društvene pre-drasude neumoljivo reproducira i jača.

BIBLIOGRAFIJA:

1. Allen Beverly, Rape warfare, The Hidden Genocide in Bosnia and Herzegovinaand Croatia, University of Minesota Press, MIneapolis, 1996

2. Anzulović Branimir, Heavenly Serbia, from Myth to Genocide, New YorkUniversity Press, New York, 1999

3. Butler Judith, Raščinjavanje roda, Šahinpašić, Sarajevo, 2005

4. Bloom William, Personal identity, National identity and International relations,Cambridge University Press, Cambridge, 1993

5. Bojl, Frensis, Bosanski narod optužuje – Genocid, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2000

6. Campbell David, National Deconstruction – Violence, Identity and Justice inBosnia and Herzegovina, University of Minesota Press, 1998

7. Giddens Anthony, Sociologija, Polity Press, Cambridge, 2001

8. Giddens Anthony, The consequences of modernity, Polity Press, Cambridge, 2004.

9. Gilroy, Paul, Without Guarantees, In Honour of Stuart Hall, Verso, London 2000

10. Godišnjak, BZK preporod, Bošnjački identitet u XX stoljeću 9-152. st.,Bošnjačka zajednica kulture «Preporod», Sarajevo, 2003.

11. Hall Stuart, Representations: Cultural Representations and Signifying Practices;Sage Publications, 1997

12. Hall Stuart and Paul du Gay, Questions of Cultural Identity, Sage Publications,London 1996

13. Holzkamp. K, Mennesket som subjekt for videnskabelige metodik, Dekommunistiske studenter pǻ psykologi ved KØbenhavns Universitet,KØbenhavn, 1985

14. Jenkins, Richard, Rethinking Ethnicity, Arguments and Explorations, SagePublications, London 1997

15. Jones, Adam, Gendercide and Genocide, Vanderbilt University Press, Nashville, 2004



JASNA BALORDA 147

16. Liebkind K., Minority identity and identification processes: A social psychological study, Finish society of sciences and letters, Helsinki 1984

17 Liebkind K., New identities in Europe, Immigrant Ancestry and the EthnicIdentity of Youth, Eorpean Science Foundation, 1989

18. Petrović Bogoljub, Delikatnost prostora i trenutka, Helsinška povelja, br. 95-96,maj-jun 2006

19. Seifert Ruth, War and Rape, Analytical Approaches, in Women’s InternationalLeague for Peace and Freedom, 1992

20 Sells, Michael, The Bridge Betrayed, 1998, University of California Press

21. Smith, Walser Helmut, The Holocaust and Other Genocides, History,Representation, Ethics, Vanderbilt University Press, Nashville

22. Tajfel. H., Human Groups and Social Categories, Cambridge University Press, 1981

23. Tajfel. H and C. Frazer, Introducing Social Psychology, Harmondsworth,Penguin 1990

24. Wachtel, Baruch Andrew, Making a Nation, Breaking a Nation, Literature andCultural Press, Stanford California, 1998

25. Wicker Hans – Rudolf, Rethinking Nationalism and Ethnicity; The Struggle forMeaning and Order in Europe, Oxford New York, 1997

ABSTRACT

The role of otherness, stereotyping and dehumanizing processes in realization of collective crimes

Jasna Balorda

The author discusses how social groups are being constituted, not by de-veloping a positive, inner, self image, but through marking a key differencethat distinguishes one group from the other and thereby defines each of them

as separate and unique. However, this process, regardless of how naive it maysound, more often then not uses this “otherness” in order to establish one

group’s identity as positive, active and af firmative, solely through definingthe other (subordinate) as the binary opposite: negative, passive and primi-tive. The stereotyping of the other, based primarily on the fear of the imagi-nary threat the other represents, can evolve with the proper use of propaganda

and focused media attention into serious dehumanizing strategies which maylead to aggression, brutality and collective crimes. The author analyses thesemechanisms, defines their role in the creation of eugenic society orders and

illustrates dehumanizing processes by giving examples of strategic violencethroughout the world. The author considers political propaganda and manip-ulation of power the key ingredient in all types of strategic violence cases.



Ismet Dizdarević

Crte ličnosti počinitelja krivičnih djela

K rivično djelo u svojoj biti je ishod djelovanja mnogobrojnih, složenihi dinamičkih faktora između kojih, u različitim situacionim okolno-

stima, imaju prevagu jedni a, u drugim, drugi faktori. Sticaj pogodnihokolnosti ili načini ponašanje žrtve (ako je, naprimjer, u pitanju ubistvo)

ili nagovještaj promjena koji, uz manju pripremu osoba sklonih krininalu,omogućavaju ostvarenje kriminalnih namjera ili pak spoznaja o slabimmjerama zaštite tamo gdje je ta zaštita jako potrebna (banke, trezori, kre-tanje blagajnika ili načina prenosa novca) mogu biti odlučujući podsticajiu izvršavanju određenog krivičnog djela. Sve ove okolnosti, same po sebi,ili u okvirima drugih pogodnih činilaca mogu dovesti do krivičnog djela.Međutim, bez obzira koje su, kakve su i koliko je ovakvih “pogodnih”okolnosti, ipak u njima uvijek sudjeluju pojedinci ili grupa pojedinaca kojinose u sebi različite motivacione pobude, različitog su temperamenta i

različitog nivoa sposobnosti.U raznim psihološkim disciplinama, a posebno u socijalnoj psihologiji i

psihologiji ličnosti, se i prije osamostaljivanja psiholoških disciplina bliskih pravnim znanostima (forenzička psihologija, kriminalna psihologija, penološka psihologija), pisalo o strukturama ličnosti učinioca krivičnog djela, o razlozi-ma za njihovo delikventno ponašanje i o kriminogenim karakteristikama užihi širih socijalnih sredina iz kojih učinioci krivičnih djela potiču.

POČ

INITELJI KRIVIČ NIH DJELASocijalni psiholozi svoja naučna interesovanja nisu usmjerili samo u pravcu

proučavanja kriminaliterta kao individualne pojave, već i na proučavanje psi-hosocijalnih izvora kriminaliteta. Učinioci krivičnih djela krše moralne ili (i)

legalne norme društva. Psiholozi su ukazali i na činjenicu da se jedno ponašanjeu jednoj društvenoj sredini tretira normalnim a u drugoj, to isto ponašanje,delikventnim. Razlog je: normativni relativizam. Učinioci (počinitelji)krivičnih djela snose odgovornost za svoje kriminalno ponašanje, ali ra-zlozi za njihovo asocijalno ili antisocijalno ponašanje ne nalaze se samo u

njima, u njihovoj ličnosti, već i u njihovim obiteljima i u užim i širim druš-tvenim sredinama. Socijalni psiholozi, u objašanjenju uzroka kriminalnog

ponašanja pojedinaca, ne zanemaruju uticaj faktora izvan njih na njihove



ISMET DIZDAREVIĆ 149

postupke, ali im, u odnosu na faktore ličnosti, pridaju manji značaj. Dva brata koji su odgojeni u istoj obitelji i relativno u identičnom socijalnomokruženju, mogu ispoljiti potpuno suprotna ponašanja: jedan normalna adrugi kriminalna. Razlika u ponašanja, dvojice braće je ilustracija brojnihsličnih slučajeva kriminalnog ponašanja pojedinaca.

Osobenost u strukturama ličnosti, a posebno u karakteru i smjeru motivacije, je zapažena i kod nekih počinitelja krivičnog djela koji su rođeni i odga- jani u zdravim obiteljskim uvjetima i koji su imali sve ono što je za normal-no i srećno življenje potrebno. Mladen Zvonarević, dugogodišnji istraživač individualno-psiholoških aspekata psihokriminalnog ponašanja, nastoji odgo-voriti na centralno pitanje kriminalne motivacije: zbog kojih psihosocijal-nih razloga u istim društvenim uvjetima jedni postaju delikventi, a drugi ne.

Zvonarević tvrdi da “ključnu kategoriju za razumijevanje čovjekove motivacije predstavlja, kako znamo, pojam želje, koja ujedno predstavlja onu točku umotivacionom ciklusu koja ga dijeli u dva oštro podijeljena dijela: prvi dio(faza želje) obuhvaća one biološke, socijalne i psihološke procese koji do-vode do pojavljivanja želje u našoj svijesti (potreba, osjećaj, želja), a drugidio (faza akcije) obuhvaća one procese koji dovode do poduzimanja (ili nepo-

duzimanja) akcije u kojima će se neke želje realizirati (Zvonarević, M., 1981.,str.777) Zašto neki ljudi postaju delikventi nije zato što imaju zle, nastrane ilinepoštene želje (takve ili druge želje se pojavljuju i u svijesti nedelikventnihosoba, ali se one ne realiziraju već zaboravljaju ili potiskuju), već zato što ihučinioci krivičnog djela realiziraju, ostvaruju u tim djelima.

U teorijiskim i iskustvenim tumačenjima razloga za kriminalno ponašanjeodređenih pojedinaca najčešće se pitamo “Zašto neka osoba postaje de-likvent? “, a ne i “Zašto najveći broj ljudi ne postaju delikventi?” MladenZvonarević u odgovoru na pitanje zašto najveći broj ljudi ne vrši krivičnadjela, ukazuje na sedam mogućih psiholoških razloga: nemaju “grešnih”

želja, nemaju prilike, nemaju energije i upornosti, nemaju emocionalne

č vrstine, imaju sistem moralnih normi i imaju strah od sankcija i kazni.

POJAVNI OBLICI KAŽNJIVIH PONAŠANJAPsihologija je prvenstveno zainteresirana za kriminalitet kao individual-

nu pojavu. Psiholozi, primjerenim metodama i tehnikama, nastoje da ispiti-vanjem sposobnosti i crta ličnosti počinitelja delikta, posebno motivacionihi analizom uvjeta i načina njihove socijalizacije otkriju moguće, psihološkei psihosocijalne faktore, koji su uzrokovali kriminalno ponašanje određenog

pojedinca. Dosadašnji, teorijski i empirijski, nalazi psihologa su značajno pomogli kriminolozima i sudskim organima da uspješnije rješavaju slučajeve

koji su u domenu njihovih profesionalnih interesovanja.



DIJALOG150

Međutim psiholozi koji rade u područ jima posebnih psiholoških disciplina (Psihologija ličnosti, Socijalna psihologija, Klinička psihologija), anaročito u područ jima usko povezanim sa pravnim naučnim disciplinama(Forenzička psihologija, Kriminalistička psihologija i Penološka psihologi-

ja) danas ispoljavaju izrazitiji interes za proučavanjem i primjenom u psi-hologiji spoznaja do kojih su, naučnim istraživanjima ili analizama veri-ficiranih praktičnih iskustava, došli istaknuti kriminolozi. Podaci o raširenostikriminaliteta, o porastu ili opadanju određenih vidova krivičnih djela, onačinima njihovog izvršavanja i o uticaju problema “tamnih brojki” (darknumber) na validnost statističkih podataka o kriminalitetu omogućavaju psi-holozima u njihovim nastojanjima da dublje i svestranije razjasne lič nost

poč initelja krivič nog djela.

Kriminolozi ukazuju i na razlike u određivanju kažnjivih ponašanja i narazlike u visini kazne za ista krivična djela u različitim državama. Analiza

propisa o kažnjivim ponašanjima sadržanih u pravnim dokumentima svakedržave ukazuje na prirodu i visinu tih razlika. Ove kriminološke spoznaje susaglasne sa gledištima socijalnih psihologa o razlikama u ponašanjima ljudiu različitim društvenim uređenjima. Psiholozi tvrde da su ove razlike uzrok-ovane razlikama u sistemima vrijednosti i standardima kulture koji su formu-lirani u pravnim propisima ili su utkani u običajima ljudi tih sredina. Ali krim-inolozi, takođe, ukazuju na činjenicu da je, i pored očiglednih razlika izmeđudržava, moguće uočiti i zajednič ke karakteristike kažnjivih ponašanja.

O kojim se zajedničkim karakterstikama radi? Nećemo ulaziti u širaobrazloženja svake karakteristike zasebno, već ćemo ih opisati onako kakoih opisuje Željko Horvatić: precizno, jasno i obuhvatno. Upravo je zbogtoga moguće spoznati u njima ono što je, za psihološku interpretaciju,važno. Obilježja zajedničkih karakteritstika kažnjivih ponašanja su: mas-

ovnost kažnjivih ponašanja i kažnjavanja, tendencija porasta totaliteta de-

likvencije, uč estalost i brojnosti novih pojavnih oblika, internacionalizacija

kažnjivih ponašanja, pojava većeg broja mladih ljudi, maloljetnika pa djece kao počinitelja kažnjivih ponašanja, značajno mjesto zauzimaju nehatni de-

likti, kažnjiva ponašanja ostvaruju organizirane skupine poč initelja i visoki stupanj profesionalnosti u izvršavanju određenih krivičnih djela.

U ovom psihološkom razmatranju struktura ličnosti i ponašanja počinitelja ižrtava krivičnih djela su, za nas, od posebnog značaja i precizne kriminološkede finicije fenomena kriminaliteta kao i ishodi dubljih kriminoloških razjašnjenja

uzajamne povezanosti između općeg i individualnog pristupa u kriminalitetu.Kakav i koliki značaj imaju ove kriminološke spoznaje za psihologiju, naj-

bolje ćemo ilustrirati pokazateljima kojih, u kriminološkoj literaturi, imadosta. Tako, u objašnjenju termina “pojavni oblici” (kojeg smo, pod uti-




cajem spoznaja o njegovom značenju, stavili u naslov ovog dijela teksta)Željko Horvatić ističe da ovaj pojam obuhvata “prije svega, opise zabranjenih

ponašanja iz područ ja krivičnog, prekršajnog, prestupnog i disciplinskog prava. Radi se o ubojstvima, silovanjima, uvredama, prevarama, krađama,upravljanju motornim vozilima pod uticajem alkohola, zaključivanje štetnihugovora, kršenju propisa o cijenama, neizvršavanje radnih obaveza i zada-taka u službi itd. Ne radi se o interpretaciji opisa tih ponašanja, jer to spa-da u predmet odgovarajućih disciplina, već o izučavanju realnosti, tj. da li

se i koja od zabranjenih ponašanja i kako stvarno događaju.Osnovne infor-macije o pojavnim oblicima kažnjivih ponašanja kao masovne društvene

pojave mogu se saznati ponajprije iz statističkih podataka o sastavu (struk-turi) i gibanju, pokreljivosti, promjenljivosti (dinamici) kažnjivih ponašanja.

Budući da su kažnjiva ponašanja ne samo društvena već i individulna poja-va, proučavanje pojavnih oblika ne može se zadržati samo na podacima kojisu kvantitativni pokazatelji pojave, već se mora proširiti i na pojedinačne,individualne slučajeve. Ako promatramo delikventna ponašanja kao cjeli-nu, vidimo najprije opću sliku u kojoj pojedinosti ostaju više ili manje u

pozadini. Ali taj pogled, ma kako točno obuhvaćao opći karakter slike pojave, nije dovoljan da objasni pojedinosti iz kojih je sastavljena cjelokup-na slika, a dok njih ne znamo, nismo načisto ni s cjelokupnom slikom.Proučavanje statističkih podataka pruža mogućnost odgovora na prva dva

pitanja kojim se bavi fenomenologija: da li se i koja zabranjena, kažnjiva

ponašanja zbivaju u realnosti, a proučavanje pojedinačnih slučajeva takvih ponašanja daje materijal za odgovor na pitanje: kako se ponašanje ostvar-

uje? Bez odgovora na ta tri pitanja kriminologija ne može izvršiti zadatakda odgovori i na pitanje zašto se uopće i u svakom pojedinom slučaju ost-varuju kažnjiva ponašanja? (Horvatić, Ž., 1993., str. 40.)

Za praćenje masovnih pojava u kriminologiji, kao i u drugim naukama,naravno i u psihologiji, statistički podaci su glavni izvori informacija. To su

statistički podaci o stanju, rastu i opadanju, kriminalitetu u jednom društvu,o većoj ili manjoj ispoljenosti ove ili one vrste krivičnog djela, o polnoj istarosnoj strukturi počinitelja krivičnih djela, zapravo o svim relevantnimčinjenicama koje moguće kvantitativno prikazati. Iako je statističke podat-ke moguće relativno ažurno prikazati i korisno upotrijebiti za uspoređivanjestanja kriminaliteta u raznim vremenskim periodima i između raznih ze-malja, ipak kriminolozi ukazuju i na njihove nedostatke. Statistički poda-ci pokazuju da se počinitelji krivičnih djela, u različitim omjerima, nalazeu svim slojevima (i među siromašnim i među bogatim), u svim razvojnim

periodima (i među mladim i među starim), u različitim razinama obrazo-vanja i zanimanja (i među visoko obrazovanim i nepismenim, među zem-



DIJALOG152

ljoradnicima i profesorima) kao i među muškarcima i među ženama. Ne-sumnjivo je da ovi podaci dosta govore, jer pružaju opće informacije o stan-

ju, kretanju i strukturi kriminaliteta, ali kada se uzmu u obzir njihove manjkavosti, ne mogu biti tretirani, ističu kriminolozi, potpuno pouzdanim po-dacima. Kriminolozi, kada govore o manjkavostima statističkih podataka,

posebnu pažnju obraćaju na dva nedostatka. Jedan vid manjkavosti je vezanza praksu različ itog pristupa raznih organa u toku evidentiranja podatakao kriminalitetu, a drugi je povezan sa problemom “tamne brojke.”

Poznati kriminolog, Mladen Singer, ukazuje na prirodu ovih nedostata-ka. On ističe da “provjerene tekovine kriminologije upućuju na zaključakda je stanje, kretanje i struktura kriminaliteta kao društveno negativne pojave na nekom područ ju rezultat složenog i višestruko isprepletenog

međusobnog djelovanja brojnih objektivnih i subjektivnih, makro i mikro-socijalnih čimbenika. Od vrlo stabilnih čimbenika možemo, primjerice,navesti društveno-ekonomske prilike, socio-demografske karakteristike,socio-kulturnu klimu, tradicionalni način ponašanja, migracijska kretanja,gospodarska kretanja, industrijalizaciju, urbanizaciju, ekonomske i stambenekrize i teškoće, stanje i djelovanje raznovrsnih institucija, infrastrukturei drugo.” (Singer, M., 1994., str. 120.) Autor prezentira i druge činjenicakoje pokazuju da statistički podaci o kriminalitetu nisu dovoljno pouz-dani, jer ne obuhvataju sav kriminalitet i sve počinitelje krivičnih djela. Ustatističkim podacima se polazi od konstantnog odnosa između poznatogi nepoznatog kriminaliteta, a ne uzima se u obzir problem “tamne brojke”koja značajno utiče na očekivane odnose. Statistički podaci ne pokazu-

ju stvarno stanje i u koliziji su sa rezultatima ispitavanja “tamne brojke”kriminaliteta koje je “pokazalo da maloljetne osobe znatno češće počineneko krivično djelo nego što bi to prizilazilo iz službenih statistika kri-minaliteta. Znatna je i “tamna brojka” kriminaliteta muškaraca u dobi oddvadeset do trideset godina života. Ispitivanje izvršeno u SAD na repr-

ezentativnom uzorku od 2.150 muškaraca u dobi od dvadeset do tridesetgodina života (O’ Donnel 1976., 81) pokazalo je da je 60% njih barem jed-nom u pijanom stanju upravljalo motornim vozilom, 44% je počinilo krađuu samousluzi, 13% provalnu krađu, 3% čekovnu prevaru, a 1% oružanorazbojstvo. Pri tome je 70% počinitelja krađe u samoposluzi i 60% pro-valnika djelo izvršilo već prije osamnaeste godine života. Međutim, samo8% ispitanika našlo se pred sucem za maloljetnike, a samo je 12% uopće

bilo suđeno zbog nekog delikta. Ova, kao i neka druga ispitivanja “tamne brojke” upućivala bi na zaključak da je gotovo normalno u dobi do osam-naest godina počiniti delikt, a nenormalno je biti otkriven i za to odgova-rati.” (Singer, M., 1994., str. 123.)




K RITERIJI ZA KLASIFIKACIJU POJAVNIH OBLIKA KAŽNJIVIH PONAŠANJAStavovi sudionika sudskog postupka, šire javnosti, stručnjaka i laika nisu

isti za različita krivična djela. Socijalni psiholozi, na osnovu empirijskihspoznaja, ističu da su, naprimjer, stavovi šire javnosti, pa i stavovi ruko-vodioca sudskog postupka, potpuno drugačiji prema silovateljima, a osob-ito prema djevojčicama nego prema jednom maloljetnom kradljivcu. Oni,u reagiranju prema silovatelju, pokazuju da je, za njih, ovaj delikt gnusan,grozan i životinjski i da je, zbog toga, svaki vid najoštrije sankcije jedinaispravna pravna mjera. Takve reakcije, iako je i krađa delikt, ni teorijski,a kamoli praktično, nije moguće očekivati prema maloljetnom kradljivcu.Zločin genocida, i po grozomornom načinu izvršenja i po teškim posljedi-

cama koji iz njega rezultiraju, je zločin koji izaziva vrlo široke i opravdanereakcije, posebno kada žrtve tih zločina spoznaju da su počinitelji geno-cida blago kažnjeni. Reagiranja na presude u Hagu su najbolja ilustracijatakvih reagiranja.

Izvršenje različitih krivičnih djela ukazuje na moguću pojavu različitihreagiranja ne samo laika, već i stručnjaka koji su profesionalno zaintereso-vani za uzroke, procesuiranje i presuđivanja njihovih počinitelja. Za psiholo-ga je spoznaja o vrsti izvršenog krivičnog djela značajan podatak o ličnosti

počinitelja. Izvršenje složenih i kompliciranih krivičnih djela nije mogućeočekivati od osoba u kojih je razina inteligencije niska, koji ne pokazuju veću razinu stvaralačkih sposobnosti i koji se karakterziraju “poželjnimkrimnalističkim” crtama ličnosti (hrabrost, istrajnost, emocionalna stabil-nost). Zato i klasifikacija pojavnih oblika kažnjivih ponašanja omogućava

psiholozima da, analizom kriminološkog opisa elemenata koji najbolje kara-kteriziraju određenu vrstu krivičnih djela, sagledaju koji “profili počinitelja”su mogli vršiti ta krivična djela.

Kriminolozi govore o raznim kriterijama klasifikacije pojavnih oblika

kažnjivih ponašanja. Pojavni oblici kažnjivih ponašanja, kako ističe ŽeljkoHorvatić, se mogu podijeliti prema: vrstama (krivična djela, prekršaji, privred-ni prestupi, disciplinska djela), težini, zaštitnom objektu (objektu napada iliugrožavanja), prostoru u kojem se događa delikt, polu i kalendarskom uz-rastu počinitelja. Određivanje pojavnih oblika kažnjivih ponašanja prema

težini, bez obzira da li se polazi od kriterija visine propisane kazne ili od prirode okolnosti (olakotne ili otegotne), je jedan od posrednih psihološkihnačina tumačanja ponašanja ličnosti počinitelja.

Mladen Singer šire razmatra pojam, značenje, kretanje i opseg u nasil-ničkom, seksualnom, prometnom, imovinskom, privrednom, organizira-nom i međunarodnom kao i kriminalitetu vezanom uz narkomaniju i al-



DIJALOG154

koholizam. Ako ovim “konvencionalnim” oblicima kriminaliteta doda-mo i “nove” oblike kriminaliteta (terorizam, genocid, zagađivanje okoli-ne) slika o raširenosti, specijaliziranosti i o njegovom rastu postaje jasnija.U psihološkim teorijama i u rezultatima empirijskih istraživanja nalazimomnogo, praktično primjenljivih spoznaja, o nasilničkom i seksualnom krimi-nalitetu, a praktično vrlo malo o drugim oblicima kriminaliteta. GledištaSigmunda Freuda, Ericha Fromma, Conarda Lorenca o korijenima agresi-

je nisu izgubila na svojoj aktualnosti. U posljednje vrijeme povećano je in-teresovanje psihologa za istraživanje psihosocijalnih uzroka, načina ispolja-vanja i posljedica terorizma i genocida.

CRTE LIČ NOSTI POČINITELJA KRIVIČ NIH DJELA

Ko su počinitelji krivičnih djela? Da li je moguće govoriti o tipologiji počinitelja ili, pak, nije zbog velikih individualnih razlika između njih? Dali su razlike u načinu izvršenja krivičnog djela uvjetovane razlikama u osobinama ličnosti između počinitelja ili pak razlikama u njihovim društvenimi okolinskim uvjetima? Da li između počinitelja krivičnih djela i čestitihgrađana postoje razlike u motivaciji, inteligenciji, emotivnim osobinama imišljenjima o sebi i o drugima i društvu u cjelini i kolike su te razlike?

Na pitanje ko su počinitelji krivičnih djela nije lahko odgovoriti. Teorij-

ski bi se moglo kazati da koliko ima izvršenih krivičnih djela da ima tolikorazličitih struktura ličnosti počinitelja. Relacije između ličnosti i izvršenja

krivičnih djela moguće je potvrditi posmatranjem ove relacije u drugomhipotetičkom kontekstu. U takvom kontekstu je sadržana pretpostavka da

je moguće na temelju poznavanja karakteristika ličnosti predvidjeti da li ćeona i u kojim uvjetima ispoljiti kriminalno ponašanje. Teorijska osnova per-sonologa je utemeljena, i pored njihovih razlika u tumačenju strukture, dina-mike i razvoja ličnosti, na dva bitna svojstva ličnosti, na svojstvima indivi-

dualnost i dosljednosti. Serioznom analizom crta ličnosti se može pouzdani-

je utvrditi zašto je određeni pojedinac ispoljio kriminalno ponašanje a druginije, da li je ispoljena sklonost za kriminalitet izvršitelja krivičnih djela uv-

jetovana djelovanjem heriditarnih ili sredinskih uvjeta i da li su nepovoljne,kriminogene okolnosti (krizne društvene situacije) važni motivacioni razloziza kriminalna ponašanja različitih struktura ličnosti osoba koji se nalaze u timsituacijama. Poznavanje ličnosti bi, isto tako, omogućilo predviđanje budućih

ponašanja počinitelja krivičnih djela: koji bi motivacioni razlozi mogli imati presudnu ulogu u izvršavanju određenog delikta u određenoj situaciji, kakav

bi se tok i ishod izvšenja krivičnog djela mogao o

čekivati (obzirom na “indi-vidualnu obojenost i upečatljivoist” krivičnog djela) i da li će kriminalci koji

su osuđeni za određena krivična djela nakon izdržavanja kazne ispoljiti ne-




g.p.n.e.), “oca medicine.” Njegovo gledište o preovladavanju jedne od četiritečnosti u organizmu – krvi, crne žući, žute žući ili sluzi – poslužilo je kaoosnova za klasifikaciju temperementa. Podjela na četiri temperamenta –

sangvinik, kolerik, fl egmatik i melanholik – je i danas u psihologiji prisut-na. Razlika je samo u promjeni temeljnih osnova klasifikacije. Umjesto“tjelesnih sokova” (plod Hipokratove mašte) danas se u klasifikaciji polaziod načina funkcioniranja živčanog i endokrinog sustava. U kriminološkoj praksi se i danas, u tumačenju razlika u temeperamentu izvršilaca delik-ta, koriste opisi koje su koristili Hipokrat i Galen a početkom dvadesetogstoljeća i ruski fiziolog i psiholog Ivan Pavlov.

Tek u kasnom periodu devetnaestog stoljeća se nastavlja davno započetointeresovanje za crte ličnosti. Potreba za objašnjenjem razlika između krim-

inalaca i nekriminalaca je postakla naučnike toga vremena da otkriju osnoveiskustveno zapaženih razlika. U tim vremenima iskristalisano je gledište dase na osnovu tjelesnih osobina ličnosti mogu dokazati razlike između krim-inalaca i nekriminalaca. Cesare Lombroso (l835-1909) ja začetnik teorije o“urođenm kriminalcu”, zapravo da je moguće na temelju proučavanja oblikalobanje utvrditi da li je novorođenče potencijalni kriminalac ili pak nije. Ovoshvatanje Lombrosa nije rezultat samo njegovih istraživanja, već i “duga” pre-ma frenologiji koja je, u njegovo vrijeme, bilo vrlo popularno shvatanje o veziizmeđu oblika lobanje i crta ličnosti. Neki savremenici Lombrosa, posebnoCharles Goring, su kritikovali njegovu frenološku teoriju. Charles Goring jeanalizirao tjelesne osobine ličnosti zatvorenika u engleskim zatvorima i ofici-ra i nije našao statistički značajnu razliku između njih u tjelesnim karakter-istikama. Međutim, razlika u intelektualnim sposobnostima je bila statističkiznačajna. Goringova kritika Lombrosove teorije nisu svi naučnici njegov-og vremena a, i kasnije, primili sa odobravanjem. Antroplog E.A.Hooton jeizvršio ispitivanje na velikom uzorku ispitanika (14.000 zatvorenika i 3.000ispitanika kontrolne grupe) i utvrdio razlike između kriminalaca i nekrimi-

nalaca u crtama lica, veličini tijela, mentalnim sposobnostima, vrsti krimina-la i kriminalnim osobinama. Rezultati Hootonovih istraživanja osporavani sunajviše zbog neprimjerene metodologije.

Ugledni psiholog sa Harvarda, William Sheldon, je takođe ukazivao navezu između tjelesnih karakteristika ličnosti i kriminalnog ponašanja. Svo- ja shvatanja o tjelesnoj konstituciji kao bitnoj determinanti kriminalnog ponašanja je temeljio na Hootonovim istraživanjima i na gledištima Emi-la Kreschmera, njemačkog psihijatra, o četiri tjelesna tipa (piknički, lepto-somni, atletski i displastični). Sheldon je tvrdio da se, na osnovu tri tjele-sne konstitucije (endomorfna, mezomorfna i ektomorfna), može predviđatikriminalno ponašanje pojedinaca. Tvrdio je da je mezomorfni tjelesni tip



DIJALOG158

karakterističan za maloljetne prestupnike. Osobe ekotomorfne tjelesne kon-stitucije nisu sklone delikventnom ponašanju. Sheldonova teorija o tjele-snim tipovima i povezanosti određenih tipova tjelesne konstitucije sa krim-inalom je naučno osporena.

Kriminal i ljudska priroda je problematika koja, sama po sebi, a ne samozbog društvenih posljedica koji sobom donosi kriminalno ponašanje većegili manjeg broja potencijalnih ili ispoljenih kriminalaca u jednom društvu,motivira ne samo kriminologe, već i druge istraživače u traženju uzrokakriminaliteta. U knjizi “Psyhology of Crime”Shoham G. i Seis M. analizi-raju shvatanja i kritiku shvatanja James Q.Wilsona, politologa, Richarda J.Herrnsteina, psihologa, Michaela Gottfredsona i Travis Hirschia. Wilson iHerrnstein su, u objašnjavaju uzroka kriminalnog ponašanja, koristili dva

značajna psihološka pojma: potkrepljenje i crte lič nosti. Osnovni razlogkriminalnog ponašanja je sadržan u percepciji ishoda koji izabrani postupak sobom nosi. Koncept izbora je utemljen na principu potkrepljenja. Ako je izbor postupka, aktivnosti ili životnog usmjerenja povezan sa ostvaren- jem osobnog zadovoljstva, odluka pojedinca će biti u skladu sa prirodom posljedice koja će rezultirati iz nje. To znači da će očekivanje zadovoljst-va, a ne moralnost, nositi u sebi glavnu motivacionu snagu. Izbor krimi-nalne aktivnosti je rezultat osobne procjene pojedinca da će, od toka i isho-

da kriminalnih aktivnosti, ostvariti materijalnu, socijalnu i (ili) psihološku

korist (više novca, bolji socijalni status, emocionalnu sigurnost, seksualno

zadovoljstvo i druge moguće dobiti). Wison i Herrnstein tvrde da kriminalciispoljavaju atipične crte ličnosti: impulsivnost, ekstrovertnost, neustrašivost,slabu sposobnost uvjetovanja, agresivnost, hiperaktivnost, nekonvencional-nost i nižu inteligenciju. Ove “atipične” karateristike ličnosti mogu uzroko-vati kriminalno ponašanje ali samo onda ako će njihovo ispoljavanje dove-sti do stanja zadovoljstva. U kritici teorije Wilsona i Herrnesteina je uka-zano na njene metodološke propuste (neadekvatnost uzorka, upitnost teh-

nika mjerenja) i na predrasude promatrača.Gottfredson i Hirschi takođe, u objašnjavanju kriminalnog ponašanja,

polaze od principa ugode. Ljudi nastoje da u životu ostvare zadovoljstvo.Međutim, mnogi ne postaju kriminalci, počinitelji krivičnih djela, iako bikriminalnim djelovanjem mogli ostvariti svoju primarnu potrebu, potrebuza zadovoljstvom. Osnovni razlog za nečinjenje delikta je u visokoj razini

samokontrole. Osobe sa nižom razinom kontrole ispoljavaju crte ličnostikoje, kada su jače izražene, mogu uzrokovati kriminalno ponašanje. Gottfred-son i Hirschi smatraju da su to ove crte ličnosti: impulsivnost, neosjetlji-vost, preuzimanje rizika, neverbalnost i kratkovidnost. Osobe sa nižom razi-nom kontrole mogu ispoljiti neka druga ponašanja. Konzumiranje alkoho-




la, narkomanija, kockanje, seksualni poroci se mogu objašnjavati i niskomrazinom samokontrole. S obzirom da je samokontrola važan činitelj ljud-skog ponašanja, Gottfredsoni Hirschi ukazuju na potrebu razvijanja osjećanjasamokontrole u procesima socijalizacije. Oni ističu da je “niska samokontro-la rezultat neučinkovitog podizanja djece koje se pojavljuje kada su prisut-ni neodgovarajući uvjeti socijalizacije. Oni sugeriraju tri obavezna uvjetaza adekvatnu socijalizaciju: 1. posmatranje djetetovog ponašanja; 2. pre po-znavanje devijantnog ponašanja kada se pojavi; 3. kažnjavanje takvog po-našanja.” (Shoham, S.G., Seis, M., 1993., str. 54).

SLOŽEN SPLET UZROČ NIKA PONAŠANJA POČINITELJA KRIVIČ NIH DJELA

Nepoznavanje ili zanemarivanje psiholoških karakteristika ličnosti je jednostran i pojednostavljen pristup u tumačenju složenog spleta uzročnika ponašanja počinitelja krivičnih djela. Jednostran pristup sadržava u sebi idruge zablude. Jednu od zabluda ispoljavaju oni pojedinci koji misle ili vje-ruju da je lahko otkriti razloge, posebno psihološke, delikventnog ponašanja

pojedinaca. Drugu vrstu zabluda pak ispoljavaju oni koji misle ili vjeruju dase kriminalno ponašanje može proučavati kao jednoobrazna pojava, kao po-

java koja odražava jednolično, šematsko i rigidno ponašanje počinitelja. Ova

zabluda je utemeljena na shvatanju da ljudi imaju jednake strukture ličnosti,a ne da je ljudski rod svijet individualiteta koje je, upravo zbog toga, jedinoindividualnim pristupom moguće protumačiti. Ustvari, treba stalno imati naumu da “uzroci kriminalnog ponašanja leže, i moraju ležati, u skupu činilacaod kojih zavisi svako ponašanje, a to su psihičke karakteristike od kojih zavisi

procesuiranje informacija i donošenje odluka, i naročito, psihičke karakteris-tike od kojih zavisi regulacija i kontrola svih funkcija nervnog sistema i kojesu, stoga, u osnovi, fiziološke prirode. “Veze između tih činilaca i devijant-nog, delikventnog i kriminalnog ponašanja pokazuju se suviše složenim da bi

se mogle utvrditi jednostavnim matematičkim i statističkim postupcima, jed-nima koje većina psihologa i kriminologa poznaje, razumije i primenjuje; čaki najprostiji odnosi između psihičkih karakteristika i kriminalnog ponašanjamogu se na valjan način opisati samo primenom nelinearnih matematičkih istatističkih modela ili, barem, primenom složenih postupaka za multivarijant-nu analizu podataka, ako se kao prva aproksimacija realnosti, primeni gener-alni linearni model. Sve ovo može kod mnogih izazvati ili čuđenje, ili supros-tavljanje, i dobro je što je tako; jer i bez jednog i bez drugog nema nikakvog

napretka u nauci.” (Radovanović, D., 1998., str. 5)Ukazivanju na potrebu korištenja naučno provjerenih psihometrijskih

tehnika u ispitivanju psiholoških i psihosocijalnih karakteristika počinitelja



DIJALOG160

krivičnih djela uvjerljivo govori o greškama koje mogu, u ispitivanju ličnosti počinitelja, rezultirati iz pristupa koji nisu zasnovani na prethodno validi-ranim tehnikama. Koliko se mogu na valjan način opisati relacije između

psihičkih karakteristika i kriminalnog ponašanja pokazuju rezultati dobijeni primjenom nelinearnih matematičkih modela. U jednom, metodološki dobrozasnovanom istraživanju uticaja konativne dezorganizacije, agresivnosti iamoralnosti na intenzitet kriminalnog ponašanja, tim istraživača (Konstan-tin Momirović, Ankica Hošek, Dobrivoje Radovanović i Danka Radulović)su utvrdili da se kriminalci, kvantitativno i kvalitativno, razlikuju po inten-

zitetu kriminalnog ponašanja i po stepenu regulativnih funkcija, amoralnosti

i agresivnosti. Utvrdili su, takođe, da su konativne funkcije kod višestrukihrecidivista, u usporedbi sa kriminalcima koji su izvršili samo jedno krivično

djelo ili sa kriminalcima sa relativno malom frekvencijom recidivizma, više poremećene a poremećena je i veza izmeđ u pojedinih konativnih regulatora.

S obzirom i da je, kako autori (Momirović, K., Hošek, A., Radovanović, D.,Radulović, D.) tvrde, uticaj psiholoških faktora na kriminalno ponašanjeznatno veći nego uticaj socioloških faktora, neopohodno je da “svaki pokušajsprečavanja i suzbijanja kriminala mora biti zasnovan na detekciji rizičnih pojedinaca i grupa sa prokriminalnim sklopom ličnosti i na primeni sankcija koje će pre svega zavisiti od strukture ličnosti počinilaca krivičnih dela i procene verovatnoće da se nekom sankcijom ta struktura promeni, a tek se-kundarno od vrste i težine počinjenog dela.” (Radovanović, D., 1998., str.27.) Rezultati ovog istraživanja, dobijeni primjenom nelinearnog modelakanoničke diskriminativne analize na uzorku od 314 punoljenih kriminal-aca muškog pola su pokazali i da je, zbog složenosti uticaja konativne de-zorganizacije, agresivnosti i amoralnosti na kriminalno ponašanje, nužno da“psihološka analiza ličnosti kriminalaca bude učinjena na način koji možeda otkrije i ne samo neposredno jasne karakteristike njihovog konativnogfunkcioniranja. To međutim zahteva mnogo intenzivniji proces i psihometri-

jske i statističke edukacije psihologa koji se bave ili nameravaju da se bavetretmanom, forenzičnom psihologijom, i bitno veće i potpunije psihološkoi metodološko obrazovanje pravnika, defektologa, lekara i svih onih koji se bave tretmanom osuđenih kriminalaca ili prevencijom kriminalnog ponašanja.Jer, kao i svako ponašanje, i kriminalno ponašanje zavisi, i mora zavisiti,

pre svega od kognitivnih i konativnih faktora; besmisleno je očekivati makakav stvarni efekat od mera koje se preduzimaju da bi se ublažio trend po-rasta opsega i intenziteta kriminalnog ponašanja ako se o stvarnim zakon-itostima tog ponašanja zna onoliko koliko sada zna većina onih koji prop-isuju i provode te mere.” (Radovanović, D., 1998., str.27)




O promašijma u prevenciji i resocijalizciji zbog nepoznavanje psihološkihosobina ličnosti kriminalaca i zbog primjene neprimjernih mjera sankcije jeukazivao i poznati engleski psiholog H.J.Eysenck. Hans Eysenck je, u svojojintegrativnoj i generalnoj teoriji kriminala, kombinacijom biološke funkcijesa klasičnim procesima uvjetovanja objašnjavao kriminalno ponašanje. Po-lazi od razlika u genetskim predispozicijama, ali dispozicije ne tretira jed-inim determinantama ponašanja.U objašnjavanju bilo kojeg aspekta krimi-naliteta, pa i smisla kažnjavanja, Hans Eysenck polazi od svojih teorijskihi empirijskih spoznaja (rezultati faktorskih i kliničkih analiza) o strukturi,dinamici i razvoju ličnosti U razmatranju uticaja kažnjavanja na ponašanjekriminalaca H.J, Eysenck ističe da “ponekad kažnjavanje nema nikakvogefekta, ni u kom slučaju, i nije čak moguće reći da se jake i slabe kazne

međusobno razlikuju u bilo kojem prediktivnom smislu. Zbog toga nijeiznenađujuće da su empirijska istraživanja efekata kažnjavanja kriminala-ca dovela do još veće konfuzije, tako da se ne mogu naći nikakve pozitivnetvrdnje. Rečeno je da okorjeli kriminalac, recidivist koji iza sebe ima mnogezločine i bez ikakve naznake neke promjene u obrascima ponašanja, jakoliči frustriranom štakoru zbog svojih stereotipnih shema, samokažnjavanjai maladaptivnog ponašanja. Time što ga povremeno šalje u zatvor i što gakažnjava za svaku kriminalnu epizodu, društvo na taj način jedino podržavaovaj tip ponašanja i ne radi ništa da bi obratilo ovog pojedinca u koris-nu jedinku, osobu koja je voljna slušati zakon. Možda je potreban sasvimdrugačiji pristup da se ovaj cilj ostvari.” (Eysenck, H. J., 1965., str. 147)Eysenck se pita o svrsi društvenog kažnjavanja kriminalaca. Da li društvo

kažnjava kriminalca zbog osveta, ili zbog zaštite poštenih ljudi ili, pak,

zbog sprječ avanja novih zloč ina. Eysenck tvrdi da su svi razlozi društveno

“prihvatljivi”. Kriminalac je uvrijedio društvo i zbog toga treba da osje-ti posljedice svoga čina (osveta). Delikti kriminalca su opasni po građanei zato ga treba zatvoriti (zaštita poštenih ljudi). Kažnjavanje kriminalca je

važan uvjet nenastavljanja započetih zločina i pouka drugim građanima dase kriminalno ponašanje “ne isplati” (sprječavanje zločina). Mala ili sko-ro nikakva izmjena načina mišljenja i ponašanja “okorjelih kriminalaca” ivisoki recidivizam mogu poslužiti kao ilustraciju, a možda i kao psihološkidokaz Eysenckovih stavova o društvenoj svrhi kažnjavanja.

U svojim kasnijim radovima, a naročito u teoriji kriminaliteta (Ey-senck, 1977; Eysenck i Gudjonsson, 1989.) Eysenck iskazuje svoj generalnistav o crtama ličnosti kao primarnim uzrocima kriminaliteta. Udio društvenih iekonomskih faktora u objašnjenju kriminaliteta je, u odnosu na udio biološkihi psiholoških faktora, mnogo manji a, naročito, u nasilnim deliktima. Koliki jeudio psiholoških faktora u objašnjenju kriminaliteta pokazuju rezultati njegovih



DIJALOG162

faktorskih istraživanja osobina ličnosti. Faktorskom analizom osobina ličnostiEysenck je identifikovao temeljne dimenzije ličnosti. U prvom istraživanju(1947) Eysenck je utvrdio postojanje dvaju osnovnih dimenzija ličnosti – di-

menzije ektraverzije-introverzije i dimenzije neuroticizma odnosno emociona-

lne stabilnosti. Kasnije (1952) Eysenck će, na osnovu faktorske analize rezul-tata koji su postigili psihijatrijski bolesnici na testovima ličnosti, ekstrahiratinovi faktor, ustvari treću osnovnu dimenziju ličnosti- psihoticizam. Dokazeo postojanju dimenzije psihoticizma Eysenck nalazi u genetičkim podacimao porijeklu funkcionalnih psihoza i u ponašanjima psihopata, alkoholičara ikriminalaca. Empirijska primjena skale psihoticizma (P-skala) pokazuje i da

psihopati na ovoj skali postižu znatno više rezultate u odnosu na normalne.Psihopatija je važna konativna determinanta delikvencije. Psihološki opisi

osobina ličnosti i ponašanja psihopate ukazuju na tu činjenicu. Za ilustraciju, iz tih oipsa, navodimo samo neke osobine, koje same po sebi, govore onjihovom krimogenom karakteru. To su: antisocijalnost, agresivnost, im-

pulsivnost, patološka sklonost laži, odsutnost empatije, neodgovornost, ne-

dostatak grižnje savjesti ili stida, emocionalno siromaštvo, nemogućnost kon-

trole nagona, nedostatak morala, egocentrič nost itd . Psihološka ispitivanja su takođe pokazala da psihopate na testovima postižu iznad prosječne re-zultate u inteligenciji, a niske u anksioznosti. Pretpostavlja se da je sniženaagresivnost razlog značajnog uspjeha koje pokazuju psihopate u rješavanjusloženih problema u stresnim situacijama. Neosporno da tome doprinosi isnižena razina kortikalnog uzbuđenja koja podstiče psihopatu da traži nesva-kodnevna, rizična i emocionalno “šokantna” događanja. Očito je da krimi-nalitet, u svojoj suštini, sadržava takva događanja. Milko Mejvošek, u širemtretmanu značajnih doprinosa Roberta D. Harea teoriji i istraživanju psiho-

patije, ističe da “ u jednom kasnijem radu Hare (Hare,1996) piše o psihopati- ji kao o socijalno harajućem poremećaju koji opisuje sklop afektivnih, interpersonalnih i ponašajnih obilježja, među kojima se posebno ističu:

1. egocentričnost,2. impulzivnost,3. neodgovornost,4. plitkost emocija,5. pomanjkanje empatije i grižnje savjesti,6. patološka sklonosti laži,7. sklonost manipulaciji drugim ljudima,8. uporno kršenje socijalnih normi i očekivanja.Hare kaže da se psihopati mogu opisati kao grabežljivci koji koristeći

šarm, manipulaciju, zastrašivanje i nasilje kontroliraju druge ljude i zadovol- javju svoje sebične potrebe. Hladnokrvno uzimaju ono što zažele i ponašaju




se kako im se svidi, kršeći socijalne norme i očekivanja drugih ljudi bezikakvog osjećanja krivnje ili žaljenja. Zato ne začuđuje, kaže Hare, da sve-ga oko 1% psihopata koliko se procjenjuje da ih ima u općoj populaciji,čine od 15 do 25% zatvoreničke populacije i odgovorni su za nerazmjernoveliki broj teških delikata, razne oblike nasilja i socijalne probleme u sva-kom društvu. Psihopate se mogu naći u svim zanimanjima.” (Mejvošek,M., 2002., str. 109)

U tretmanu osnovnih dimenzija ličnosti “Eysenck smatra da u njegovomtrodimenzionalnom modelu lič nosti psihopati trebaju biti locirani u područ jukoje omeđuju visoki bodovi na P-faktoru ili ljestvici, visoki bodovi ili rezul-tati na E-ljestvici (ekstraverzija) i visoki rezultati na N-ljestvici. To znači da

je na osnovi te tri dimenzije moguće dijagnosticirati psihopatiju kao uosta-

lom i druge poremećaje ponašanja odnosno druge tipove ličnosti.” (Fulgo-si, A., 1981., str. 396) Eysenck, u definiranju osnovnih dimenzija ličnosti,navodi vidove ponašanja koji su karakteristični za svaku pojedinačnu di-menziju. Kasnija, brojna istraživanja su uglavnom potvrdila Eysenckovogledište o osnovnim dimenzijama. U dubljem rasvjetljavanju važnosti Ey-senckovog tumačenja introverzije-ekstraverzije, neuroticima i psihoticiz-ma u objašnjavanju kriminalnog ponašanja, rezultati dobijeni primjenomskala za mjerenje ovih dimenzija su vrijedni pokazatelji o vezi izmeđukonativnih osobina ličnosti i kriminaliteta. U prvim (neposredno nakon kon-strukcije instrumenta za ispitivanje dimenzija ličnosti, EPQ-skale) i kasni-

jim istraživanjima autora kao i drugih psihologa, relacija između kriminal-nog ponašanja i dimenzija ličnosti- ekstraverzija-introverzija, neuroticizami psihoticizam – utvr đeno je da, na skalama kojima se mjere ove dimenzije(P-skala za psihoticizam, E-skala za ispitivanje ekstraverzije -introverzije i

N-skala za ispitivanje neuroticizma), postoji razlika između delikventnih inedelikventnih ispitanika. Delikventi postižu više rezultate na sve tri skale,mada ne u jednakom omjeru. Najviši su na skali psihoticizma. Iako rezul-

tati dobijeni primjenom skala pokazuju razlike između počinitelja krivičnihdjela i osoba koje ne ispoljavaju kriminalna ponašanja, ipak treba imati naumu da visoke rezultate postižu “tipični” počinitelji krivičnih djela, a ne svi

počinitelji. Eysenck je moguća odstupanja objasnio razlikama u struktura-ma ličnosti počinitelja i razlikama u vrstama krivičnih djela koja su počinili.Kriminalna populacija je heterogena pa je, zbog toga, moguće očekivati os-cilacije, posebno u neuroticizmu i ekstraverziji-introverziji. Eysenck tvr-di i da pol i kalendarski uzrast počinitelja može uticati na razlike u rezulta-tima prilikom primjene skala. Mlađi počinitelji pokazuju više rezultate naskali ekstraverzije, a stariji na skali neuroticizma. Na skali psihotizma žene

postižu, u odnosu na muškarce, niže rezultate.




hologa iz Hrvatske. I rezultati istraživanja dobijeni primjenom NEP skale,koja je konstruirana na temelju Eysneckove teorije ličnosti, ukazuju na ra-zlike između počinitelja delikta i opće populacije. Podaci o korelacijamaizmeđu tri skale (EPQ, NEP i MMPI) takođe pokazuju “da ne samo da jesmjer korelacija između dimenzija mjerenih NEP-om i istih dimenzija mje-renih EPQ-om i skala MMPI uvijek isti, već da su i veličine koeficijentakorelacije vrlo slične. To ukazuje da korespondentne skale NEP-a I EPQ-astvarno mjere iste konstrukte, što ne vrijedi sasvim za P-skalu.

Primjetno je da su u pravilu nešto više korelacije između EPQ-a i MMPI,nego korelacije između skala NEP-a i MMPI, što se možda može objašnjavatitime da EPQ više zahvaća u sklop patoloških osobina ličnosti, ali bardonekle i sličnošću tehnika ispitivanja. Naime, i EPQ i MMPI su po formi

klasični upitnici ličnosti tipa DA – NE, za razliku od NEP-a.” (Knezović,Z., Kulenović, A., Šakić, V., Zarevski, P., Žužul, M., 1989., str. 49)

I NTELIGENCIJA POČINITELJA KRIVIČ NIH DJELAŠta je inteligencija? Od konstrukcije prve skale za mjerenje inteligencije

(prvu verziju skale za mjerenje inteligencije konstruirali su A. Binet i Th. Si-mon 1905. godine) prošlo je skoro jedno stoljeće. U ovom periodu izvršenasu brojna, eksperimentalna i neeksperimentalna, istraživanja njene prirode

i njene važnosti u ljudskom ponašanju. Formuliran je veliki broj poznatihi priznatih teorija inteligencije. Iako postoje brojne knjige i brojne studijeo inteligenciji, ipak još uvijek, među psiholozima, ne postoji saglasnost onjenoj prirodi i o njenom operativnom određenju. I danas se vode diskusi-

je, u stručnim i laičkim krugovima, o njenoj prirodi, o pouzdanosti njenogmjerenja i o njenim socijalnim implikacijama.Pojam inteligencije jeste vrlokontraverzni psihologijski konstrukt. Međutim, i pored te činjenice, u teorijii praksi inteligencija se definira u različitim, operacionalnim određenjima,ali i sa zadržavanjem onog značenja koji je sadržan u latinskoj riječi in-

telegere (shvatiti, razabrati, razumjeti). U svim danas najčešće upotreblja-vanim definicijama inteligencije – sposobnost adaptacije na okolinu, spo-

sobnost uč enja, pamćenja i mišljenja, sposobnost uspješnog snalaženja jed-

inke u novim okolnostima, sposobnost uviđ anja bitnih odnosa u problems-

kim situacijama- sadržano je njeno suštinsko određ enje.

Boris Petz ističe da je “različite pokušaje pobližeg određenja inteligen-cije moguće uvjetno podijeliti na “psihometrijske” i “alternativne” koncep-cije. Prema tradicionalnom i danas preovladavajućem “psihometrijskom”

shvaćanju i. je sposobnost (snalaženje u novim situacijama, rješavanje prob-lema, aptstraktno mišljenje itd.) o kojoj ovisi mogući intelektualni doseg

pojedinca, odnosno razina njegovih obrazovnih i profesionalnih dostignuća.



DIJALOG166

Pojedinci se razlikuju u stupnju razvijenosti te sposobnosti, odnosno razinenjihovih obrazovnih i profesionalnih dostignuća, a njihove individualne ra-zlike su relativno stabilne i mogu se mjeriti pomoću odgovarajućih testova

inteligencije.” (Petz, B.,2005., str.177) Sve faktorske teorije sposobnosti suutemeljene na rezultatima mjerenja sposobnosti testovima. Charles Spear-man je, faktorskom analizom, ekstrahirao jedan generalni i više specifičnihfaktora. Thuerston, na temelju rezultata faktorske analize, izdvaja sedamgrupnih faktora (sedam primarnih sposobnosti). Rezultati do kojih je došaoCattell u svojim istraživanjima sposobnosti faktorskom analizom su naišlina šire prihvatanje. Za razliku od Spearmana koji je tvrdio da postoji samo jedan opći kognitivni faktor (“G” faktor), Cattell je izdvojio i preciznoopisao dva generalna kognitivna faktora: fl uidnu i kristaliziranu inteligen-

ciju. Prva je determinirana nasljeđem i razvija se do 16 godine, a drugu je,u toku cijelog životnog vijeka, moguće razvijati učenjem.

Tokom 60-ih i 70-ih godina pojavile su se nove, “alternativne” koncep-cije inteligencije. U kritici “psihometrijskog” pristupa prirodi i mjerenju in-teligencije osporavano je: heriditarno porijeklo inteligencije, konstantnostkoličnika inteligencije, nesigurno predviđanje ponašanja pojedinca u stvar-nom životu, naglašavanje jedinstvenog tumačenja pojma inteligencije a nespecifičnog, određenoj kulturi prilagođenog tumačanja inteligencije, negi-ranje mogućnosti razvoja inteligencije učenjem. U okviru “alternativnog” pristupa inteligenciji posebna pažnja se danas, u savremenoj psihologiji, posvećuje drugačijoj, komplementarnoj sposobnosti – emocionalnoj inteli-

genciji. Uspjeh u obrazovanju, radu i životu uopće se ne može, kako ističeD.Goleman, dovoditi u vezu, samo sa uticajem logičke, računarske inteli-gencije, već je neophodno imati na umu i emocionalnu inteligenciju. Prem-da “visoki um nije nikakvo jamstvo za uspjeh, prosperitet ili životnu sreću,naše su škole i kultura opsjednute akademskim sposobnostima, zanemarujućiemocionalnu inteligenciju, sklop osobina – netko bi ih možda nazvao kara-

kterom- koje su također silno važne za individualnu sudbinu. Emociona-lni život je područ je u kojem netko, jednako kao u matematici ili čitanju,može biti više ili manje uspješan, dok neko drugi, jednakih intelektualnihsposobnosti, završava u slijepoj ulici: emocionalna vještina je metasposob-

nost koja određuje koliko se uspješno možemo koristiti ostalim sposobnos-tima kojima raspolažemo, ma o kojoj da je riječ, među njima i golim in-telektom.” (Goleman, D., 1997., str.36) U pojmu “emocionalna inteligen-cija” sadržane su i konativne osobine ličnosti: sposobnost samokontrole,sposobnost pravilnog ocjenjivanja vlastitih mogućnosti i emocionalnihstanja, samouvjerenost, empatičnost, sposobnost procjenjivanje namjera i postupaka drugih, umješnost rješavanja interpersonalnih konflikata. Robert




Sternberg ističe da su otkrivanje valjanih rješenja s pomoću analitičke in-teligencije, otkrivanje valjanih problema s pomoću kreativne inteligencije iuspješna primjena rješenja s pomoću praktične inteligencije ključ ni elemen-

ti uspješne inteligencije. U jednom od dvanaest razlika izmeđ

u uspješne in-teligencije i konvencionalnih gledišta Robert Sternberg ukazuje na suštinusvog poimanja uspješne inteligencije. “Uspješna inteligencija, kako je javidim, sadrži analitičke, kreativne i praktične aspekte. Analitički aspekatse koristi pri rješavanju problema, kreativni pri odlučivanju koje problemetreba riješiti, a praktični pri formuliranju učinkovitih rješenja. Ti su aspek-ti razmjerno neovisni jedan o drugome. Ispitivanje konvencionalne inteli-gencije mjere samo analitički aspekat inteligencije, i to samo djelimice.”(Sternberg, R., 1999., str. 53)

U kriminologiji se, u odnosu na ulogu socioloških faktora, daleko manje posvećuje pažnja inteligenciji kao mogućem etiološkom faktoru kriminalnog ponašanja. Isticanje dominatne važnosti socioloških činitelja delikventnog ponašanje a zanemarvianje kognitivnih, pa i konativnih faktora, posebnoličnosti, nije utemeljno na spoznajama do kojih su psiholozi došli u područ jukriminalističke psihologije. Dva istraživača, “Hirschi i Hinderlang (1977)u preglednom članku raspravljaju o nelogičnosti isključivanja inteligenci-

je iz socioloških teorija i udžbenika kriminologije. Sve više primjera poka-zuje da je važnost inteligencije za objašnjavanje delikvencije barem jedna-ka onoj koju u sociološkim teorijama imaju klasa i rasa. Također, smatraju neupitnim sniženu inteligenciju delikvenata, što potkrepljuju rezultatimaviše istraživanja. Autori ističu mišljenje da je uspjeh u školovanju modera-tor varijabla u utjecaju inteligencije na delikventno ponašanje.” (Mejvošek,M., 2002., str. 135)

Od početka dvadesetog stoljeća do početka dvadeset i prvog izvršeno jeviše istraživanja radi utvr đivanja karaktera veze između inteligencije i de-likvencije. Sintetički pregled rezultata empirijskih istraživanja pokazuje: (1)

da je inteligencija delikvenata niža od inteligencije nedelikvenata, (2) daizmeđu različitih skupina delikvenata najnižu inteligenciju ispoljavaju sk-upine nasilnih delikvenata, (3) da je, udio mentalno nedovoljno razvijenihosoba u delikventnoj populaciji oko 10%, (4) da je, na osnovu niže razineinteligencije, moguće pretpostaviti neurofiziološki poremećaj kod njih i (5)da delikventi pokazuju niže rezultate na testovima kojima se ispituju ver-

balne sposobnosti i apstraktno mišljenje nego na testovima kojima se ispituju neverbalne sposobnosti. Kako objasniti ove odnose? U tumačenju povezanosti između niske razine inteligencije i delikvencije ukazuje se naškolski uspjeh kao posrednu varijablu. Niža inteligencija uvjetuje slabijiuspjeh u školi. Posljedice slabijeg uspjeha u školi se mogu manifestirati u



DIJALOG168

“blažim” ili “težim” oblicima predelikventnog ponašanja (bježanje iz školeili iz kuće, skitnja, “sitne” krađe, povezivanje sa “iskusnijim kriminalcimai slično). Buikhuisen, kako ističe Milko Mejvošek, psihološki objašanjavarezultatima istraživanja u kojima je utvr đeno da niska inteligencija dovodido lošeg školskog uspjeha, a neuspjeh do pada osjećanja samopoštovanja.

Niže verbalne sposobnosti takođe onemogućavaju uspješnu socijalnu adap-taciju i u sticanju moralnih normi društva. Osim navedenih činjenica kojeukazuje zašto slab uspjeh u školi, koji je uvjetovan nižom inteligencijom(ustvari nižim verbalnim sposobnostima), dovodi do delikventnog ponašanjaBuikhuisen i saradnici ističu i da su “verbalne sposobnosti važne i u kontro-li ponašanja. “Unutarnji govor” povezuje potencijalne reakcije s potencijal-nim posljedicama, a to zatim olakšava odabir adekvatne reakcije. Kod im-

pulzivnih osoba (psihopata) taj “unutarnji monolog” ne funkcionira. Ovd- je treba istaknuti da je Lurija (1961, prema Mof fitt, 1993) predložio teorijuo izuzetnoj važnosti auditivnog verbalnog pamćenja i verbalnog apstrakt-nog rezoniranja za razvoj samokontrole (ponašanja) i općenito procesa so-cijalizacije, povezujući te sposobnosti s funkcioniranjem frontalnih dijelo-va mozga i lijeve hemisfere. (Mejvošek, M., 2002., str. 139) Istraživačiukazuju i na druge činjenice važne za razumijevanje odnosa između nižeinteligencije i kriminaliteta. Osobe nižih intelektualnih mogućnosti lakše

podliježu nagovoru starijih i iskusnijih kriminalaca, agresivniji su zato štose osjećaju zapostavljeni i izolirani od svojih vršnjaka i zato što oni, zbognižeg količnika inteligencije, teže pribavljaju sredstva za biološko održanje.Otpor prema zapošljavanju mentalno nedovoljno razvijenih osoba praktičnoih spriječava da ne mogu, radom, pribaviti novčana sredstva za svoju egzi-stenciju. Nezaposlenost može biti razlog njihovog ispoljenog delikvent-nog ponašanja.

Vidjeli smo da rezultati brojnih istraživanja pokazuju da su osobe nižeinteligencije češći izvršioci kriminalnih djela nego osobe prosječne ili više

inteligencije. Ali ako se ove spoznaje temeljitije, logički i metodološki, an-aliziraju moguće je utvrditi i njihove nedostatke. Logička analiza komplek-snih i složenih krivičnih djela koja se, i pored primjenjenih odgovarajućihkriminalističkih metoda i tehnika, skoro praktično nikada ne otkriju, nelogično

je izvršioce takvih djela uvrstiti u skupine osoba niske pa, čak, prosječneinteligencije. Danas se teroristička djela njihovih planera i pravno i mor-alno osuđuju ali se, u njihovom otkrivanju, polazi od pretpostavke da su u

pitanju osobe visoke inteligencije. I psihološke analize inteligencije falsi-fikatora, pronevjeritelja i preveranata ne ukazuju na osobe niske inteligen-cije. Počinitelji nasilja, posebno seksualnog nasilja su, najčešće, pojedinciniskih intelektualnih mogućnosti.




Nađene razlike između delikventnih i nedelikventnih osoba mogu biti uvjetovane i upotrebom neadekvatnih mjernih instrumenata ili pak činjenicomda su podaci dobijeni isključivo testiranjem delikvenata u zatvorima ili od-gojno popravnim domovima. Zapravo, kako neki tvrde, ispitivani su onikoji se, zbog nižih intelektualnih mgućnosti lakše otkrivaju i hvataju. Toznači da “može lako biti da su nađene razlike u inteligenciji na štetu deli-kvenata samo artefakt. U tome smislu najviše se ističe da su delikventi, nakojima se takva mjerenja inteligencije provode, a to su oni u raznim ka-znenim i odgojnim ustanovama, zapravo negativno selekcionirana skupi-na s obzirom na inteligenciju. Naime, ističu ti autori, uhvaćeni bivaju samomanje inteligentni, a oni koji su inteligentni imaju veću šansu da izmaknu“rukama pravde”, upravo zato što su inteligentni. No, čak i ako prihvati-

mo gledište da su nađene razlike na štetu delikvenata realan odraz njihoveinteligencije, one su ipak tako malene da se smanjeni stupanj inteligenci-

je nikako ne može smatrati nekim bitnim, generalnim kriminogenim fak-torom. To, dakako, ne isključuje da u nekim konkretnim, individualnimslučajevima njezina nedovoljna razvijenost nije djelovala u kriminogenom

pravcu.” (Zvonarević, M. 1981., str. 776)Savremene psihološke spoznaje, posebno spoznaje svjetski poznatih psiho-

loga Danijela Golemana i Robereta Strinberga, omogućavaju da se izmijeneili, bar, kritički preispitaju pogrešna gledišta i zablude o inteligenciji izvršiteljakrivičnih djela. Pogreške i zablude rezultiraju iz nepoznavanja složenosti

psiholoških procesa sadržanih u pripremi i toku izvršenja krivič nog djela,

u uvjerenju struč njaka u prognostič ku vrijednost konvencionalnih nač ina

mjerenja inteligencije, u umanjivanju visine inteligencije izvršitelja krivič nih

djela zbog njihovog kršenja pravnih i moralnih normi ili zbog duševnih

poremećaja (naprimjer, psihopatije)u kojima se mogu nalaziti i iz nepozna-

vanja prirode i upliva ključ nih dimenzija uspješne inteligencije izvršitelja

krivič nih djela posebno kod onih koji izvršavaju krupna krivič na djela a koji

se rijetko ili skoro nikad ne privode sudu pravde. Serioznija psihološka anal-iza ličnosti izvršitelja krivičnih djela i psiholoških radnji koje su sadržane utoku priprema i izvršenja bi nam, najvjerovatnije, pokazala ne samo ono štose u primjeni konvencionalnih testova inteligencije nastoji utvrditi. Rezultatina konvencionalnim testovima pokazuju da ovi testovi ne mjere kreativne i

praktične sposobnosti koje, sudeći po toku i ishodu krivičnog djela, uvelikou ovim, složenim kriminalnim procesima, sudjeluju. Uspješan kriminalac jeusmjeren na ostvarivanje jasno definiranog cilja, prilagođen je raznovrsnimokolnostima u kojima se nalazi, zna ili nazire šta može a šta ne može učinitiu datoj situaciji i predviđa načine izlaska iz nepovoljnih okolnosti u kojimase može, u toku izvršenja krivičnog djela, naći.



DIJALOG170

K RITIKA KONCEPTA “KRIMINALNE LIČ NOSTI”U stručnoj literaturi, psihološkoj i kriminalističkoj, se nastoji odgovor-

iti na različita pitanja koja su vezana za strukturu i funkcioniranje ličnosti.

Brojna istraživanja na koja smo, u ranijim razmatranjima, ukazali pokazuju razliku u crtama ličnosti između delikvenata i nedelikvenata. Međutim,u nekim empirijskim istraživanjima, su utvr đene razlike u načinu funkcion-iranja a ne i u onim crtama ličnosti o kojima smo govorili prilikom analizerezultata teorijskih gledišta i empirijskih istraživanja. U odgovoru na pitan-

je da li postoje razlike u crtama ličnosti između počinitelja krivičnih djela i“normalnih” osoba i, ako postoje, kolike su, Celina Manita Santos prezen-tira rezultate iz kojih ne slijedi potvrda o postojanju “kriminalne ličnosti.”

Na izabranom uzorku kažnjenika Celina Manita Santos je primijenila Ror-

schachov test sa ciljem da utvrdi kako 47 delikvenata od 60 obuhvaćenihuzrokom (13 protokola nije uzeto u obzir jer nisu mogli, prema Exnero-vom sistemu, biti valjano interpretirani ) reagiraju, kako rješavaju probleme i kako donose odluke u složenim situacijama. U interpretaciji testa nije ko-ristila “psihodinamski”, već sveobuhvatni pristup kojeg je formulirao Exneri njegovi saradnici. U svojoj studiji autorica je, zapravo, nastojala utvrdi-ti strukturu ličnosti i načine funkcioniranja kriminalaca u sedam područ ja

ponašanja: u nač inu rješavanja problema, kontroli i podnošenju stresa, u

ispoljavanju inicijative, kognitivnoj kompleksnosti i uspješnosti obrade informacija, u medijacionim procesima, konvencionalnosti i perceptivnoj

prilagođ enosti, u nač inu oblikovanja ideja, u emocionalnom reagiranju i

u poimanju sebe i drugih. U interpretaciji dobijenih rezultata istraživanjaCelina Manita Santos ističe da ovi rezultati ne potvr đuju teorije o postojanju“kriminalne ličnosti” (koja je, kako ističe, sadržana u teorijima “ središnjeg jezgra” i “sindroma delikventne ličnosti”). Rezultati takođe pokazuju da“kod njih nema značajnijih poremećaja na razini oblikovanja ideja ili proc-esa razmišljanja te sposobnosti ulaganja u afektivne i međuljudske odnose”,

i da jedina područ ja iz studije u kojima se “opažaju disfunkcionalni aspek-ti, a koji bi mogli biti povezani sa problematičnim ponašanjem delikvenata,

jesu: (I) dosta nekonzistentan i ranjiv odnos prema okružju; (II) kognitiv-ni napor, kompleksnost i proces smislenog integriranja elemenata okružja;(III) poticanje kognitivnih mogućnosti te (IV) uključivanje afektivnih as-

pekata, zanemarenih pri donošenju odluka.” (Santos,M., C., 1998.)U široj interpretaciji Celina Manita Santos ukazuje na potrebu za “jed-

nom dubljom studijom o uvjetima, čimbenicima i procesima koji bi se mo-

gli povezati s manifestiranjem i razvojem transgresivnih oblika ponašanja.To pak zahtijeva nastojanje da se pokuša razumjeti kako pojedinac gradi i proživljava “očitovanje” stvarnosti. Zato se treba udaljiti od kauzalističke i




determinističke misli koja delikvenciju vidi kao posljedicu ili direktni rezul-tat nekakve dinamičke strukture osobina “kriminalne ličnosti” (tj. njezinihsocijalnih, bioloških i inih determinanti), te druk čije sagledati izdvajanja me-diatorskih procesa i logike koji vode transgresiji.” (Santos,M., C., 1998.)

U kritici koncepta “kriminalne ličnosti” Celina Manita Santos ne ospo-rava, kako na prvi pogled izgleda, ulogu ličnosti u genezi krivičnog dje-la. Ona, ustvari, naglašava holistički, a ne elementaristički pristup ličnostidelikventa. Kriminalno ponašanje izvršitelja krivičnih djela moguće jetumačiti dezintegriranošću i nefunkcionalnošću delikventa. Značajne poz-itivne promjene u ponašanju delikvenata nije moguće očekivati smanjivan-

jem negativnih osobina pojedinaca sklonih delikvenciji (naprimjer, redukcijaagresivnosti) niti pak povećavanjem emocionalne stabilnosti takvih pojedi-

naca. Promjene se mogu očekivati rekonstruiranjem funkcionalnosti ličnostiu cjelini i izgrađivanjem novih veza između slojeva sadržanih u strukturiličnosti. Celina Manita Santos naglašava potrebu istovremenog istraživanjastrukture ličnosti, njenog djelovanja i mikro-socijalnog sistema.

LITERATURA

Cutler, B.L., Penrod, S.D. (1995): Mistaken Identification – The Eyewitness,Psychology, and the Law, Cambridge University Press, New York

Dwyer, D. (2001): Angles on criminal psychology, LondonEysenck, H.J.(1965): Crime and personality, Routledge and Kegan Paul, LTD,

London Fulgosi, A. (1991): Psihologija ličnosti Teorije istraživanja, Školskaknjiga, Zagreb

Goleman, D. (1997): Emocionalna inteligencija, Mozaik knjiga, Zagreb

Kostić, M. (2000): Forenzička psihologija, Centar za primenjenu psihologiju, Beograd

Knezović, Z., Kulenović, A., Šakić, V., Zarevski, P., Žužul, M. (1989): Psihološkekarakteristike osuđenih osoba- evaluacija dijagnostičkih sredstava, Znanstvena

edicijačasopisa “Penološke teme”, Zagreb.

McCann, J.T., Dyer, F.J. (1996): Forensic Assessment with the Milion Inventories,The Guilford Press, New York

Olport, G.V. (1991): Sklop i razvoj ličnosti, Katarina, Bugojno

Petz, B., urednik (2005): Psihologijski rječnik, Naklada Slap, Zagreb

Radovanović, D. (1998): Psihologija kriminala, Institut za kriminološka i sociološkaistraživanja, Beograd

Santos,C.M. (1996): Postoji li “kriminalna ličnost”? – Studija o procjenjivanju

na područ ju kriminaliteta, Revue internationale de criminologie et de policetrechnique, 1, 1996.

Siegel,L.J. (1999): Criminology, Wadshvorth, Balmont



DIJALOG172

Singer, M. (1994): Kriminologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb

Shoham, S. G., Seis, C. M. (1993): Psychology of Crime, Harrow and Heston, New York

Staub, R. (1995): The roots of evil, Cambridge University Press, New York

Sternberg, J.R. (1999): Uspješna inteligencija, Zagreb

Zvonarević, M. (1981): Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb

ABSTRACT

Personality traits of crime perpetraitorsIsmet Dizdarević

In this work, different understandings of important researchers on theinfluence of individual personality traits on their display of criminal be-havior, is analyzed. In the analyses, the importance of H-Eysenck resultson the relation between personality dimensions and criminal behavior isemphasized. The author does not undermine the need to research the the-oretical roots of contemporary understandings of the role of personality inthe launching and development of criminal behavior of individuals, whichare contained in the views of scientifically recognized personologists andcriminologists. In the attempt to shade light on the complexity of the trig-gers of criminal behavior the author points out the character and the direc-tion in which the personality traits and criminal behavior are connected butalso the criticism of the concept “criminal personality” which Celina Man-ita Santos speaks of.



Intervju



Intervju

Budućnost filozofi je1

(Intervju sa Jean-Luc Nancyem2)

B. C. Hutchens: Profesore Nancy, postavio bih Vam nekoliko pitan-

ja o budućnosti filozofi je. U osnovi, šta je “kriza smisla” i kako Vi pristu- pate tom problemu?

Jean-Luc Nancy: “Kriza smisla” označ

ava da napuštamo doba u kojem je smisao zagarantovan određenim načelima (npr. bog, čovjek, povijest,

nauka, zakon, vrijednost) koje podupiru (ili barem ocrtavaju) mogućnostispunjenja smisla.

Ono što daje ovoj krizi perspektivu je iscrpljivanje takvih stajališta kojasu postavljena kao da su van ili iznad datog svijeta. Historija modernog svi-

jeta je poput Nietzscheovog “kraja izvanjskih svjetova”. Na smisao se nemože više upućivati iz vana: to je izvjesno. Međutim, ovo nije samo krizasmisla koja treba da bude prevladana. To je promjena: mi mijenjamo svi-

jet. Postojao je svijet mitova i rituala, zatim gradova i građana, i onda svijet beskonačnog znanja i želja. Danas postoji druga slika svijeta, svijeta zakoji nije moguće dati formulu: on će skovati vlastitu historiju.

Sam “smisao” je koncept čiji smisao treba ponovo promisliti. Ako je

smisao uvijek “upućivanje na...” (smisao X je upućivanje na Y, smisao mogživota je s onu stranu mog života, smisao svijeta je s onu stranu svijeta,

prema Wittgensteinu), kako je, onda, referenca smisla djelotvorna, ako ne postoji pojam ili instanca koji su s onu stranu svijeta - ili još bolje, ako se

“van” shvata isto kao i “unutra”. Ili, drugim riječ

ima: ako je istina oskudna,ako nije dovršena nego samo odložena i opozvana, šta se onda može reći

1 B. C. Hutchens, Jean-Luc Nancy and the Future of Philosophy, McGill University Press,2005., str. 161-167. Benjamin C. Hutchens je profesor filozofi je na James Madison Univer-sity i Virginia Military Institute.

2 Jean-Luc Nancy je jedan od najvažnijih predstavnika savremene filozofi je. Bio je profesor naUniverzitetu Marc Bloch u Strasbourgu, a trenutno predaje na European Graduate School uZürichu. Njegov filozofski rad dugo je bio vezan za saradnju sa Philippe-Lacoue Labartheomsa kojim je napisao nekolicinu knjiga ( Le titre de la lettre, L’absolue litteraire, Le mythe nazi)i pokrenuo Centre de recherches philosophique sur le politique. Područ je Nancyeva interes-ovanja se proteže od promišljanja tijela, subjektiviteta, odnosa politike i političkoga pa svedo koncepta zajednice, dekonstrukcije kršćanstava i mondijalizacije svijeta. Neka od njegov-ih najvažnijih djela su: La communauté désoeuvrée, Corpus, Être singulier pluriel, Le parta-

ge des voix, La declosion, La création du monde ou la mondialisation i dr.



DIJALOG176

o upućivanju na tu istinu? To nije samo problem nihilističke pozicije; to je pitanje o onome o čemu “ništa” ne može biti rečeno. “Ništa”, to je nešto,to je isto kao i ne-što: ništa nije ništa, ni-šta znači nijedna od mnogih st-vari u svijetu i nijedna zamišljena stvar izvan svijeta, već ni-šta kao takvo,“stvar” ništavila. “Smisao” znači upravo ni-šta, znači nešto što ne odgov-ara ničemu.

B. C. Hutchens: Koja su temeljna pitanja savremene filozofi je?Jean-Luc Nancy: Predložio bih odmah da to bude pitanje fundamen-

talne filozofi je: pitanje same filozofi je (koje, štaviše, nije nikad prestajaloda prati sva filozofska pitanja još od Platona). Šta je filozofi ja? Ovo pitanje

je sastavni dio same filozofi je. Na njega se obično upućuje izvjesnim odgo-vorima: na primjer, filozofi ja je znanje, ili dobro, ili racionalnost, ili je ar-

gumentacija ili je ona razjašnjenje pojmova, ili nagovještavanje vrijednos-ti, “vizija”. Ali nijedan od ovih odgovora ne bavi se pitanjem temeljne filo-zofi je: šta je “razum”, “vrijednost”, i tako dalje? Naposljetku, zar filozofi jane održava uvijek neodredljivost vlastitih pojmova “philo”, “philein”, onihkojima se bavi? Koje ljubavi i kojeg prijateljstva? Šta je vrijedno ljubavi ilizadovoljstva? Kojeg osjećanja? A “sophia”, šta je to onda: mudrost, znan-

je, znanost. Da li su takve riječi odgovarajuće?Danas moramo shvatiti da ova beskonačnost pitanja konstituira sredstvo

za prevladavanje samih takvih pitanja: filozofi ja ne mora čekati odgovor nasuštinska pitanja (“istinsko znanje”, “pravedna vrijednost”); prije, ona pro-

pituje samog propitivača: šta on želi. Šta on zahtijeva? On se pita, on sam pita: on traži mjesto, za sebe i za svoj svijet, ali ne samo drugi svijet koji je“drugosvijet” za koji može biti vezan (božanski, nadljudski, znanstveni iliidealni). Filozofi ja je čovjek u izolaciji. To je već bio slučaj sa Platonom;ali danas ova samoća je ogoljena, oživljena, učinjena predmetom interesa.Možda su sva od prihvaćenih značenja filozofi je postala nepraktična. Ipak,filozofi ja ima izvjestan dug pravde prema usamljenom čovjeku, koji je sam

u svijetu. I ova pravda je bez mjere, bez zakona, beskonačna.B. C. Hutchens: Može li se filozofirati o budućnosti filozofi je?Jean-Luc Nancy: Naravno: filozofiranje se uvijek okreće prema “na-

dolaženju” (a venir ) filozofi je. Ali ovo dolaženje nije doslovno budućnost.Budućnost je predvidljiva, izračunljiva, procjenljiva i zamisliva. “Dolaženje”

je neizračunljivo i neprocjenjivo. U nekom smislu, filozofi ja je uvijek, u

suštini, “na-dolaženje”. Nije nikada data, nikada već gotova, niti se dogo-dila. Ona uvijek počinje, kao suštinsko otpočinjanje nedovršenog mišljenjakoje se spoznaje kao takvo. Mišljenje nije samo drugi predmet misli (jertakav predmet je prekid filozofiranja). Filozofi ja koja dolazi će bez sumn-

je biti podjednako različita od Descartesova mišljenja kao što je ono bilo



I NTERVJU 177

različito od Aristotelovog ili Husserlovo od Hegelovog; oni su podjedna-ko strogo različiti među sobom kao što su veoma duboki i gotovo tajnovi-ti. To je, čini mi se, ono što je način dolaženja, bez sumnje mišljenje kaovježba i test nepojmljivog, obustavljenog smisla.

B. C. Hutchens: Koji su Vaši jedinstveni doprinosi debati humanizam – antihumanizam?

Jean-Luc Nancy: Na shvaćam značenje “jedinstven” u ovom kontek-stu. Ali ako to previdim, pokušat ću da odgovorim: jer, koliko god da “hu-manizam” označava predstavljanje čovjeka kao subjektivitet i određenu

supstanciju, odredljivu, čiji cilj i čija izvanrednost su jasno određene i

prisutne, “humanizmu” nedostaje čovjek, nedostaje mu ono što u čovjekune prekoračuje bilo koje određenje čovjeka ili čovječnosti. Humanizam,

stoga, ne uspijeva da oslobodi čovjeka od složenih odnosa sa življenjem ištaviše sa ne-življenjem, s božanskim ili čak sa totalitetom svijeta. U nekomsmislu, “humanizam” je znao svoje granice čim je Pascal napisao: “Čovjek beskonačno prevladava čovjeka”. Ali s druge strane, čovjek nije ništa drugodo moć postranjivanja: denaturiranja prirode, poništenja bogova, transfor-macija samog čovjeka. Čovjek je stranost u svijetu i stranost svijeta.

B. C. Hutchens: Često se tvrdi da filozofi ja doživljava krizu. Koji filo-zofi i koji filozofski koncepti ostaju praktično neistraženi i mogu pružiti iz-vore za oživljavanje filozofskog diskursa?

Jean-Luc Nancy: Mislim da sam već odgovorio na predmet suštine krize.To nije patološka epizoda, već stalno stanje filozofi je: kod Platona, Aristo-tela, Stoika, aristotelijanskih skolastičara kao i kod nominalista, Bacona,Descartesa, Kanta i Hegela. Ne uviđamo li da su oni samo odlagali krizu?Kriza je stanje filozofi je, ne epizoda. Ili prije, to je stanje koje je nemogućeiskorijeniti. Kartezijanska evidencija, hegelijansko apsolutno znanje ili hus-serlijanska intencionalnost su aspekti te krize: tj. oni ne obezbjeđuju nor-malnost, zdravstvenu trajnost, samo odskok, neuravnoteženost, opasnost

i rizik. Nema potrebe za “oživljavanjem” filozofi je koja je uvijek mlada iuvijek u stanju kritikovanja mladalaštva ili u ne-stanju iznalaženja, preduz-imljivosti, inauguracije. U nekom smislu, svi filozofi i svi njihovi koncep-ti su uvijek tu, svi zajedno, koliko spremno važeći, toliko i istrošeni. Ako

promatrate Platonova “prijatelja” s određene tačke gledišta, on je, danas, u potpunosti neučinkovit koncept. Ali s druge tačke gledišta, on uvodi neštonovo: smisao, istinu, i samo “tijelo” koji se pojavljuju u suprotnosti i neg-aciji. Platonov “prijatelj” nudi propitivanje tijela kao smisla.

B. C. Hutchens: U kojem smislu je “budućnost” filozofski koncept danas?Jean-Luc Nancy: U smislu koji sam već naveo. To znači da “budućnost”

nije samo koncept “sadašnje-budućnosti”, predstavljanje dolazeće sadašnjosti



DIJALOG178

koja sada izlaže pristup shemi i odrednici sadašnjosti. Riječ “budućnost” jesrodna gr čkoj physis koja se obraća ideji narastajućeg samoodređenja.

Zato se ponekad kaže, bez paradoksa, da svijet physis-a ne može biti bez budućnosti, jer “budućnost” dolazi kada physis ustupa mjesto techne-u. U

tom slučaju, budućnost zahtijeva predstavljanje physis-a techne-a kao poseb-nog samo-određujućeg (autonome)i kvazi-mehaničkog (quasi-automatique)rasta. Historija sposobna da zamisli svoj vlastiti kraj kao da je riječ o krajustabla je predstavljiva kao i njegov plod. Ali utoliko što možemo shvatiti datechne nije physis, da tehničko nije u ovom smislu fizičko, onda možemo sh-vatiti očaj zbog “budućnosti” (“nema budućnosti”, ako se smijemo podsjeti-ti na standardni stav pank pokreta); inače to postaje tehničko: to jest, ono seotvara i izlaže neodređenoj ne-ograničenosti samog tehničkog. Stoga bih vo-

lio zamijeniti budućnost “sutrašnjicom” (lendemain): “sutra” (demain), dan poslije, jutro poslije (mane, latinska riječ za sutra, jutro poslije, Morgen nanjemačkom, mañana na španskom) to jest, započeti novi dan: biti uvijek uneizvjesnosti (mala Humeova misao). Šansa i opasnost novog početka: načinna koji smo svakog jutra nesvjesni “šta će donijeti sutra”, kako se kaže, i kakosvako jutro onda počinje od nule. Sutrašnjica, to je “mjesto” “iščekivanja”(l’esperance) i “iščekivanje” – prema konceptu teološke vrline – to nije “nada”(l’espoir ) niti iščekivanje manje ili više izvjesne budućnosti, već način pre-davanja sebe mogućnosti da uopće nema budućnosti.

B. C. Hutchens: Predlažete da je “budućnost” prekoračivanje univerzal-nosti ponavljanjem singularnih događaja, “na-dolaženje” iz prošlosti. Kojeizvore “konačno mišljenje” ima da uputi ovoj “budućnosti”?

Jean-Luc Nancy: Sutrašnjica uistinu, dolazi kao ponavljanje posljednjegdana, ali kao ponavljanje prolazećeg same prošlosti, same starine, ako stari-na nije predstavljena nekim pamćenjem. To je apsolutna posljednja prošlostsamog početka, početka svih početaka, ako želite; ali preciznije, nema početka

početaka, jer početak je uvijek po sebi pad prošlosti u nepamtivo, u ne-sadašnjost

koja u isto vrijeme otvara drugu, ne-sadašnjost sutrašnjice. A između njih dvije ne postoji posredni prostor: postoji sadašnjost koja je uvijek ono što slije-di i što uvijek prethodi, koja je negdje ali čini našu situaciju uvijek singular-nom, u skladu s kojom čovjek oscilira između nepamtivog i nepredvidljivogi u skladu s kojom čovjek postoji ovdje i sada, takoreći, potpuno bez mjestaili sadašnjeg trenutka, ali upravo u egzistenciji (ek-sistence).

B. C. Hutchens: Predlažete da samo oprostorenje koje čini historiju i zajednicu mogućim dolazi iz budućnosti koja nije samo “buduća sadašnjost”.Ova budućnost je upravo razlika samog vremena, prostor kojim se vrijemerazlikuje i prostor zajednice u svojoj egzistenciji. Kako je “otvorenost” ili“nesupstancijalnost” zajednice budućnosna?



I NTERVJU 179

Jean-Luc Nancy: Upravo tako, mada možda se ne bi trebalo reći

“budućnosna” već “oprostorenje” skupa bitka i bitka-u-svijetu (to je ista st-var: mi nismo samo skupina pojedinačnih osoba, već bića, živih i neživih)koje se također sastoji od oprostorenja koje razdvaja “danas”, “jučer” i

“sutra”, oprostorenja koje obezbjeđuje neprestano ponovno stvaranje i

različitost. Prostor kojim se vrijeme razlikuje od samoga sebe je prostor uz pomoć kojeg ono luta prema ne-sadašnjosti dvije dimenzije ili dvije tenzije, jučer i sutra. Na ovaj način, ono za sebe zna da je suštinski srazmjerno,ili smješteno, izvjesnošću prošlosti bez porijekla (prošlost koju je mogućeidentifikovati i zapamtiti) i neizvjesnošću sutrašnjice bez budućnosti. To je prekidanje vremena vremenom: koje izlaže trenutnu sadašnjost kao početaknašeg govora koji nije ništa drugo do početak, to jest mjesto smisla, koje

je na taj način samo otvoreno. Konačno, to je pitanje smisla sadašnjeg tre-nutka: ništa drugo.

B. C. Hutchens: Šta je “iznenađenje” slobode? Da li je libertarijanizam prepreka mišljenju slobode?

Jean-Luc Nancy: “Iznenađenje” slobode znači da sloboda nikada nije“moja” sloboda već mi dolazi od drugdje, izvan svega što bi trebalo da

je “moje”. Sloboda je moć koja me izlaže samome sebi kao onom koji

prekoračuje “moje” sopstvo, izlazak. Sloboda nije vlasništvo, ona je bitak,egzistencijalnost. Stoga, kada djelujem, činim nešto, postoji uvijek neštonovo, neočekivano, u čemu ja djelujem i/ili u sebi kao djelatnik: tekst koji

pišem, riječi koje izgovaram, lice koje pokazujem svojim partnerima itd,uvijek me iznenađuju. Ne mogu reći “nisam namjeravao da ovo ili ono

uradim”; moram to uzeti kao “moje”, jer se to desilo “meni”, a “ja” samsačinjen upravo od tih događa-nja. Stoga, ova “iznenađujuća” sloboda nijelibertarijanska sloboda, koja pretpostavlja slobodni subjekt prije svakog

djelovanja. Može se reći da biti slobodan, prije svega znači biti oslobođenod samoga sebe.

B. C. Hutchens: Da li je dekonstrukcija kršćanstva nužna za budućnostfilozofi je?

Jean-Luc Nancy: Da, mislim da jeste. Mislim da je moderna filozofi javrlo istrajno i energično odbijala i vraćala velike kršćanske motive – ljubav,skrivenog boga, vjeru, nadu, jednakost, spasenje. Samo kršćanstvo preduzi-ma filozofsku re-elaboraciju prethodnih motiva: religija u njemu postajefilo-zofska i njegova filozofi ja postaje izloženost nezamisljivom. Dekonstruira-no kršćanstvo bi željelo da kaže: ponovno preispitajte uloge filozofi je kojesu podređivale filozofi ju ogromnim poteškoćama u vezi pojma potpune,

dosljedne i suštinske prisutnosti. Barem od Hegela, nije bilo pitanja o biločemu drugom. I to uopšte ne označava bilo koji oblik “povratka religioznom”.



DIJALOG180

Religija je dovršena kao sistem koji osigurava postojanje drugog svijeta. Krajreligije je identičan transformaciji filozofi je. Mada ostaje, upravo, nesamjer-ljiva ne-sadašnjost, izlaganje “spoljašnjosti” koje se čak i ovdje otvara. Os-taje da se “gleda i moli jer se ne zna ni dan niti sat”: ne znaš ništa, ništa nije

poznato proračunima vremena; pitanje se, naprotiv, ne tiče proračunavanja ineprestane molitve – koje, u privatnom smislu, treba da govori, ne o potrebiza sigurnošću već o obožavanju, ili drugim riječima, obraćanje, usklik, okre-tanje ka samoj spoljašnjosti. Možda ovo ne znači isto što i “dekonstrukcija”,ako ova riječ pretpostavlja građevinu sastavljenu od demonstracija i analiza.Možda bi se prije moglo govoriti o razotkrivanju: raščiniti skrivenost religi-

jskog, osloboditi ga njegovih granica (Bog je vrhovno biće itd.). Početno pi-tanje bi moglo biti ovo: šta je omogućilo kršćanstvu (ili trima monoteizmi-

ma, u sprezi s gr čkom filozofi jom) da izgradi čitavu jednu civilizaciju, dokga ono što stoji pod imenom “sekularizacija” nije povuklo unazad, povukloga u stranu i podredilo ga svim glavnim tradicijama moderne, humanističke iracionalističke misli? Šta ova represija znači, ako ne nešto što sugerira mno-go podzemniji i odlučniji proces?

B. C. Hutchens: U kojem smislu “ekotehnika” i tržišna demokracija

obez bjeđuju probleme kojima se filozofi ja budućnosti mora baviti?Jean-Luc Nancy: “Ekotehnika”je riječ (ili prije, prosta oznaka) koju ko-

ristim da bi sugerirao slijedeće: naš ekosistem (tj. naša ekologija, ekonomija u svakom smislu) je u potpunosti tehnička, i postalo je nužno sve kvanti-ficirati. To znači da mi ne posjedujemo datu i stabilnu referencu za “ekologi- ju” koja bi bila osigurana zakonima, načelima i konstantama “prirode”. Onaniti “ štiti prirodu” (jer milenijima smo bili zbrinuti ekotehnikom), niti reg-ulira načine proizvodnje koji su prirodni i izbalansirani (jer kapitalizam, to jest samo-proizvodnja vrijednosti je ekotehnika poduprijeta novcem i njiho-vim funkcionalnim sistemima), niti određuje grad, etiku i estetiku koje bi sereferirale na prirodni (ili natprirodni) red. Kada se sve uzme u obzir, izazov

koji nam je postavljen nije ništa manje od kantovskog izazova: može li sezaželjeti univerzalni zakon prirode kada je sama priroda povučena, zamijen-

jena i uklonjena neodređenim tehničkim transformacijama? Da li je Kantovmoralni zakon uistinu reguliran idejom “prirode” u tolikoj mjeri da bi bilaideja koja nije data sadržajima, nego u formi univerzalne zakonitosti koja

pretpostavlja motiv same “prirode”? Ne postoji priroda sa moralnim “na-crtom”, kaže Kant, nego samo sa “vrstom”, to jest, sa “analogijom nacrta”.Ali šta se sa tom “analogijom” želi reći? Šta znači govoriti “kakav” je mor-alni svijet (racionalni, juridički, etički, estetički) u analogiji sa “prirodom”,a da se ne čini da čovječnost postaje prirodna a priroda čovječna, kao što

je Marx želio? Zašto pretpostavljati apsolutno otkriće čovjeka (postojan-



I NTERVJU 181

je izumitelja čovjeka, i sve prirode) prema upravo onto-teo-logiji narušenesamo-konstitucije? Može li se misliti o paradoksalnoj autonomiji onoga štonije “po sebi”? Može li se misliti o slobodi Spinozinog Boga ( sive natu-

ra) kao istini ne-slobode ljudske egzistencije? Koju vrstu mišljenja, kul-

ture, zahtijeva ovo? Ova pitanja, ove tegobnosti, su značajne na isti način:kako vratiti svijet svijetu a ne Bogu, ni proračunima niti samo-određenjima“čovjeka” humanizma.

B. C. Hutchens: Da li tržišni demokratski svijet pokazuje znakove

nastajućeg totalitarizma?Jean- Luc Nancy: Da, zasigurno. Sva složenost savremenog svijeta

sačinjava veliku mrežu prinuda, potreba i sredstava kroz koje smo obaveznida prolazimo (na primjer, koliko smo ovisni o mašinama kao što su kompju-

teri, telefoni, televizori, DVD-ovi itd.). Postajemo nesposobni da djelujemo bez pomoći tehničara, a tehničari rade unutar prinuda firmi itd. Ali imamosjećaj, da u istoj mjeri, mogućnosti izbjegavanja “sistema” rastu (pronal-azimo druga sredstva da se nosimo sa svim tim prinudama – postajemo

sve osjetljiviji na ono što remeti sistem i date su nam prilike da ga otvori-mo na alternativne načine). A iznad svega, dolazimo možda u situaciju ukojoj će biti sve više i više “prinuđivanja” kao i remećenja sistema jer pat-nja u njemu postaje suviše velika. Mislim prije svega na patnju siromašnih,onih koji se smatraju čistim sredstvom sistema – ovo je postalo najočitijeu dešavanjima širom Afrike, u arapskim zemaljama, Indiji, Južnoj Ameri-ci. Mi sada znamo o tome kako društvo ili kultura, “sistem”, postaje total-itaran, i možda će ovo znanje biti korisno.

Prevod: Bernard Harbaš i Nada Jaćimović



Prikazi



Nijaz Ibrulj

Muhamed Filipović: Filozofski esejiSarajevo: Prosperitet, 2007.

K njiga “Filozofski eseji” akademika Muhameda Filipovića sadrži 296strana raspoređenih u 10 poglavlja kojim prethodi autorov Predgovor

i iza kojih slijedi Epilog. Eseji se mogu u formalnom smislu rasporediti u

dvije grupe: sedam kraćih eseja od kojih svaki iznosi oko 10-ak stranicateksta, u kojim autor govori o ljubavi, o smrti, o nadi, o istini, o smislu

života, o svijetu. Nakan toga slijede tri duža eseja koji govore o moralnomsadržaju mišljenja, o ljudima – veselim i tmurnim, o mračnim ljudima i

njihovim djelima, svaki od po 40-ak stranica teksta, u kojim autor ulazi umoralnu osnovu iz koje nastupa neposredna dnevno-rudimentarna, fizička,socijalna, psihološka, uže mentalitetna, idiomatska priroda pojedinaca i

ljudskih tipova u njegovom okruženju.Upravo taj raspored i dužina eseja pokazuje ritam duhovnog pulsa auto-

ra: neke teme su sve-vremenske, humanističke, klasične, o njima se čovjekobrazuje, one su dio programa ljudske kulture u čijem stvaranju je sud-

jelovao i sam autor kao filozof; druge teme su one koje autora ovdje i sada provociraju jer se u njima pojavljuje kao tema ontologija i znanje njegoveosobe, prvog lica ove knjige. Prva grupa eseja bavi se paradigmama, mor-alnim, znanstvenim i religijskim uzorima svijeta života; druga grupa ese-

ja bavi se ljudskim kontekstima, njihovom homogenizacijom i granulaci- jom, kroz koje se te paradigme potvr đuju ili skrnave, poštuju ili deformira-

ju, dograđuju ili dekonstruiraju i na zorni način pokazuju ljude, pojedincei tipove, i njihove dnevne i političke preferencije.Akademik Filipović u knjizi “Filozofski eseji” u nekom smislu rezimira

svoj životni put, prolazeći najprije kroz ideje koje su ga intelektualno obuz-imale i u koje je sam ulazio svojim darom mišljenja, a onda kroz ljudskelikove, kroz galeriju likova koji su ga na tom putu pratili, bilo da su išli je-dan dio puta s njim, bilo da su mu dolazili u susret s prijateljskim ili nepri-

jateljskim licem, bilo da su stajali kraj puta kao nijemi posmatrači, bilo dasu čekali kraj puta u zasjedi. Jedna, dakle, scenografi ja sastavljena od liko-va i ideja, koja mu je stalno visila nad glavom, kojoj je Muhamed Filipović bio podvrgnut ili koju je podvrgavao samom sebi, i jedna pozornica na kojoj



DIJALOG186

je intelektuano prisutan (a hvala Bogu i fizički) duže neko iko drugi, dužečak i od onih koji su bili u undergroundu te pozornice, onih koje je sistem ilivrijeme povremeno izbacivalo na površinu i koji su poslije havarija, ličnihili društvenih, dolazili, navodno, sebi i pitali se pred Filipovićem “Šta nam

je bilo? Pa Ti si naš najveći...”, da bi odmah poslije toga ponovo postajalidio pogona koji proizvodi i stvara hajku na njega.

U prvoj grupi eseja akademik Muhamed Filipović koristi filozofsko-hi-storijski pristup temama koje onda podvrgava preciznoj konceptualnoj i fe-nomenološkoj analizi. Stoga su u tim esejima dominatne definitorske spo-sobnosti profesora filozofi je koje slijede iz dedukcija, iz generalnih ili ak-siomatskih istina koje se ne mogu racionalnim sredstvima odbacivati, a zakojima slijede izvanredne sinteze karakterizacija pojedinačnih primjera ili

singularnih instanci. Ovdje studenti filozofi je i sociologije prepoznaju profe-sora Muhameda Filipovića i one darove njegovog duha zbog kojih su dola-zili na njegova predavanja. Na taj način se problematiziraju pitanja kojih sesvaki filozof kad tad dotakne, ta ga pitanja čekaju na putu kao razdvojenidijelovi sfinge koje treba povezati svojim vlastitim razumijevanja totalite-ta svijeta. Akademik Filipović je autor koji uvijek želi, za svaki fenomenkojeg se dotakne njegova misao, reći šta jest i zašto jest , ali više od toga,on snagom uma ili samo intuicijom zna da iznad definicije i dokaza pos-toji još nešto, a to je da jest nešto, egzistencija svijeta, ono mistično kojeimpresionira i pokreće naše biće, kako umno i teorijsko tako isto čulno i

praktičko.Autor pokazuje svojim načinom percepcije i svojim načinom mišljenja

da sve ono čega se filozof dotakne nije više ravnodušni, neodređeni pred-met čulnog razvrstavanja, niti samo polje demonstriranja puke analitičkesposobnosti da se isto kaže na različite načine. Ovdje pridjev “filozofski”,u naslovu djela, poput znaka ispred zagrade u matematici, mijenja odmah iformu i sadržaj: umjesto narativne ili literarne semantike teksta slijede defin-

icije, dokazi, derivacije konsekvenci postavljenih hipoteza, sva aparaturamišljenja koju donosi filozofsko razmatranje bilo čega. Šta je onda esejističkou ovoj knjizi koja se zove “Filozofski eseji”? Autor gleda u sebe, u svojuontologiju, u svoj moral, u svoju epistemologiju iz koje vrši karakterizaci-

je i opise ljudi, događaja i procesa; on vrši kritičku introspekciju ili umstv-enu inventuru jedne mreže pojmova koja se u njegovoj ontologiji učvrstilauz pomoć jezika kojeg upotrebljava, a taj jezik je racionalna konstrukcijanjegove uzročno-posljedične konstrukcije objašnjenja datosti.

U drugoj grupi eseja autor koristi kontrapunkt definitoriju: opis koji kara-kterizira, opis koji pogađa stvar u njenoj biti čak i onda kada nema najbližegroda i diferencije specifike i kada se mora ocrtati samo neki tip koji je vrsta



NIJAZ IBRULJ 187

slike, slike “stvarnosti onakve kakva jest”, skupa s onim što je u stvarima prej-udicirano i skupa s tim što je u relacijama stvari projektirano. Ali on u ovimesejima sjajno analizira ljudsku intencionalnu i djelujuću prirodu kroz njiho-va djela ili, bolje rečeno, kroz njihova nedjela, prodiruću u njihovu nedostat-nu naobrazbu, u njihovu izopačenu umnost, u njihovu nepostojeću stručnost,u njihovu moralnu sakatost. Ljudi mraka, kako ih imenuje autor, “su mračnii crni prije svega po svojim mislima, crni po naumima i onom na što smjera-

ju, crni po ciljevima i crni po načinu na koji nastoje ostvarivati svoje mračnenaume i ciljeve.” Zbog čega je to tako, godinama i decenijama? Moram dakažem jer sam to dužan reći, jer to nije samo moje mišljenje, ali sam se jausudio da ga formuliram u jednu tvrdnju: Muhamed Filipović , profesor filo-

zo fi je iz Bosne, uradio je više za utemeljenje i održivost intelektualne arhitek-

ture ili konceptualne mreže mišljenja bosanskog kulturnog bića nego što suto uč inili svi prirodoslovci, jezikoslovci i teološki autoriteti. Zbog toga je on

pokretna živa meta, u miru ili u ratu, u prošlom ili u budućem.

Možda je to za nekoga jaka tvrdnja i možda bi je trebalo interpretirati.Ali ovdje se govori o intelektualnoj arhitekturi, o tome kako se i od koga sei s koliko intelektualne sposobnosti u neki sadržaj unosio neki princip, nekaaksiomatska sigurnost, neka nužnost ispravnog, neki standard racionalnogkoji se ne može pobijati/negirati na racionalni način a da se ne ugrozi samomišljenje. On je u to često uspavano tkivo bosanskog duha unosio i unosi turacionalnu strukturu na prirodan, talentiran, neposredan način i zbog togaga ne vole oni koji se bore protiv prirode zdravog ljudskog uma.

Neki ljudi su u Bosni imali značajne rezultate u istraživanju, opisivanju idokumentiranju određenog ili ograničenog predmeta svojih istraživanja. Aliovdje se govori o intelektualnoj arhitekturi koju sačinjavaju relacije izmeđustvari i relacije između relacija bilo kojeg sadržaja na bilo kojem područ juistraživanja i o bilo kojem objektu znanstvenog interesa. Tu konceptual-

nu mrežu, tu kulturnu i mentalnu hijerarhiju, Muhamed Filipović s takvom

lakoćom uspostavlja u bilo kojem univerzumu diskursa, uspostavljajući čaki u nepoznatom sadržaju mrežu relacija neophodnih za njegovu konceptu-alizaciju, da ga jedni nazivaju enciklopedistom, a drugi, kojima se čini dau tom diskursu ima malo predmeta, napadaju i osporavaju. Ali u njegovomdruštvu uvijek šute, jer na svjetlu dana i to malo fiksiranog sadržaja kojegsu navodno istražili, postaje neznatno i nevidljivo.

Autor knjige “Filozofski eseji” sjajno povezuje historijsko-filozofsku,fenomenološku, konceptualnu i psihološku metodu analize fenomena koji-ma se bavi i koji se ne mogu svrstati u ovu ili onu kategoriju, nego su in-ter-kategorijalno razmješteni sadržaji njegove svjesne percepcije, objekti

njegovog mišljenja i njihove suprotnosti. On te fenomene i koncepte koji



DIJALOG188

su nastali oko njih posmatra kroz stupce suprotnosti, dijalektički i inter-

aktivno, ali ih uprkos svemu podvrgava snažnoj logičkoj aparaturi unutarkoje dominira deriviranje konsekvenci, logičkih, etičkih, estetičkih, histo-rijskih, spoznanoteorijskih, političkih, socijalnih, identitetskih komponen-ti koje formulira sam autor, njegovi sagovornici, njegovi oponenti, njegovineprijatelji, ili samo vrijeme, sam prostor, ontologija života koja se granu-lira pod pritiskom bilo individualnog bilo političkog sopstva.

Postoji još analiza atmosfere, svojstvenost ambijenta, analiza poruke

teksta, njeno moralno značenje, razlog pisanja ove knjige. O tome treba

reći sljedeće:U knjizi “Filozofski eseji” akademik Muhamed Filipović pokazuje da

je u ontologiju svijeta, kao u ćilimu života, utkana sjenka kao šara koja se

stalno ponavlja u varijacijama, koja se spoznaje kao relativnost prirodnih stanja, kao neodređ enost ljudske ćudi i kao nedokuč ivost sudbine. Ona se

vidi u percepciji sebe i drugog, u lišenosti simpatije ljudskih duša koje su

to samo zato jer dijele jednu svjetsku dušu, u djeljivosti uma koji je svugdje

i nigdje, i ta se sjenka nebića, sa svih strana otpoč eta, iz različ itih vremena

i generacija bač ena na svijet i u život, pruža prema najvišem Biću u kojem

se nalazi poč etak Brige za sve. Knjiga “Filozofski eseji” sjetno, i ponegd-

je rezignirano, kazuje da su svi koncepti koje je sagradio č ovjek u svom

duhovnom svijetu možda samo mrve neke apsolutne duhovnosti koje dobrim

ljudima osvjetljavaju put na zemlji a od koje zli ljudi zapinju č ineći grijeh

gaženja ljudskog dojstojanstva. Eto, tog se grijeha i tog se gaženja dostoj-

anstva, od strane onih koji ne poštuju ni život, ni dušu, ni um, ni kruh, na-

kupilo prema Muhamedu Filipoviću u ovim godinama, u kojima on, poput

neimara nevidljive ontologije ljudske pameti, gradi intelektualnu arhitekt-

uru bosanske duhovnosti koja bi mogla biti mapa svih naših puteva koji se

ne mogu preorati, ili zagraditi, ili zajaziti, sa kojima se ne može trgovati,

njih razmjenjivati ili premještati i za koje nema ulaznice osim č istog srca i

bistrog uma. To je njegova uloga u ovom svijetu koju je on i ispunio.Sve to je doprinijelo sudu koji se nameće: ova knjiga je pisani dokaz onog

backgrounda, onog tako snažno u tradiciji naroda usidrenog i istovreme-no mobilnog i modernog identiteta iz kojeg akademik Muhamed Filipović

posmatra ovaj i svaki mogući svijet; knjiga pokazuje njegovo unutrašnjeduhovno oko, kojeg ima svaki misaoni čovjek, ali koje kod njega ne gledada bi vidjelo, nego vidi i kad ne gleda. Eseji koje knjiga donosi nisu pauzeu promišljanju važnijih i težih problema, iako su nastajali paralelno s nji-ma, nego supstrat iz kojeg su ti važniji problemi crpili svoje rješenje. Ese-

ji otkrivaju logiku njegovog djelovanja, logiku njegovog mišljenja i logikunjegovih ljudskih preferencija, privatnih i javnih.



NIJAZ IBRULJ 189

Zbog svega navedenog, smatram da je ovu knjigu potrebno čitati iučiniti dostupnom drugim ljudima kako bi stekli pouzdanje u ljudsku pa-met, kako bi naučili kako se treba ponašati ne samo s one strane dobra i zlanego usred svijeta dobrog i zlog, svijetlog i mračnog, u zajedničkom lavir-intu koji je drugačiji za svakog čovjeka, iz kojeg nema izlaza, ali kojeg treba razumjeti kako bi se u njemu, dostojno ljudskog života, preživjelo nosećisvoju biografi ju uspravno.



Nevad Kahteran

Suhrawardijeva iluminacionistička filozofi jaSuhraward ī , The Philosophy of Illumination (Hikmat al- Ishr āq):1

uporedni bilingvalni arapsko-engleski tekst, engleski prijevod,

bilješke, komentar i uvodnik Johna Walbridgea2 & Hosseina Ziaia,3

Suhail Academy Lahore, Pakistan, 2005.

Uovom prikazu prijeko nedostajućeg djela kao što je H. Ziaijevodvojezično englesko-arapsko izdanje Shihā b al-D ī n Suhrawardijevog

(549.-1154.-587.-1191.) Hikmat al-ishr āq-a (“Iluminacionistička filozofi ja”),

želimo istaknuti da se objavljivanjem bilingvalnog izdanja ovog magnum

opusa njegovog djela nudi modernom zapadnjačkom recipijentu logičko

utemeljenje iluminacionističke epistemologije njezinog utemeljivača, ili

bolje kazano “Učitelja iluminacije” ( shaykh al-ishr āq, nažalost, i “smaknutog

Učitelja”, al-Shaykh al-maqt ūl ) kao jednog od predstavnika tri prevalirajuća

toka mišljenja kako su se iznjedrila u krilu islamske filozofske tradicije, toka

koji je, istini za volju, stjecajem okolnosti izmaknuo pozornosti ovdašnjih

istraživača i ostao biti na rubu njihovog zanimanja i istraživačkog poduhvata

sve do danas. Suhraward ī , izabirući pojam “iluminacionistički” (ishr āqī )

kao terminus technicus unutar svojeg sustava, uvodi jedan posvema novi

vokabular, gdje sami termin “iluminacionisti” (al-ishr āqiyyūn) opisuje

1 Postoji i ranije Ziaijevo izdanje ovog djela u izdanju Brigham Young University (april, 2000.,427 str.).

2 John Walbridge, rođen u Michiganu, doktorirao je na Sveučilištu Harvard na bliskoistočnim jezicima i sada je vanredni profesor bliskoistočnih jezika i filozofi je na Sveučilištu Indiana.Autor je sljedećih djela: The Science of Mystic Lights: Qutb al-Din Shirazi and the Illumi-nationist Tradition in Islamic Philosophy (1992.), The Leaven of the Ancients: Suhrawardiand the Heritage of the Greeks (2000.), kao i dvije knjige o Baha’i religiji i dva sveska pri-

jevoda arapskih kratkih pripovijesti i pjesama Kahlila Gubrana.

3 Hossein Ziai je trenutno direktor Iranskih studija na UCLA, gdje od 1988. predaje iranske iislamske studije i filozofi ju. Doktorirao je na Harvardu iz islamskefilozofi je 1976. Dr. Ziai je objavio nekoliko knjiga o islamskoj filozofi ji, napose iranskoj iluminacionističkoj tradiciji: Knowledge and Illumination: A Study of Suhrawardi’s Hikmat al-Ishraq (1990.); The Bookof Radiance (1998.; prijevod Suhrawardijeve Partow-nameh); te The Ball and Polo Stick,or the Book of Ecstasy, u suradnji sa W. M. Thackstonom (1999.; prijevod ‘Arifi jeve Hal-namah), Knowledge and Illumination: A Study of Suhrawardi’s Hikmat al-Ishraq, Atlanta,GA: Scholars Press, 1990. Danas predstavlja jamačno jednog od vodećih poznavatelja oveiluminacionističke tradicije u svijetu.



NEVAD K AHTERAN 191

one mislitelje čija je filozofska pozicija i metod različit od muslimanskih

peripatetičara (al-mashshā’iyyūn), među koje bismo mogli svrstati i glavne

iluminacionističke komentatore poput: Shams al-D ī n Shahrazūrija, Ibn

Kammūne i Qutb al-D ī n Sh ī r āzija, između ostalih.

Dakle, riječ je o različitom sustavu i matrici mišljenja od onog peripatetičkog

njegovog doba kako se manifestirao kroz jezik, metod i značenje, gdje

“iluminacionistička spoznaja putem prisustva” (al-’ilm al-hud ūr ī al-ishr āqī )

označava prioritet izravnog, atemporalnog i intuitivnog metoda spoznaje nad

vremenski protegnutim suštinskim definicijama koje su upotrebljavane kao

predikativne propozicije, tj. stajalištu koje je oprečno onom peripatetičkom

nalazu o “stečenom znanju” (al-’ilm al-husūl ī ), koje se kroz ovaj pomak i

uklon u mišljenju kojeg pronalazimo kod Suhrawardija ne niječe u cijelos-

ti, već premašuje i služi poput onih Wittgensteinovih ljestvi u našem iden- ju i uspinjanju ka višoj razini spoznaje, dakako, uz nužne korekcije na tom

putu. Otuda, njegovo djelo vrvi ovim novouvedenim terminima kao što su:

“iluminacionistička teorema” (qā’ida ishr āqiyyah), “iluminacionistička

pravila” (dawābit ishr āqiyyah), “iluminacionistička lemma” (daqī qah

ishr āqiyyah) i sličnih izraza4. Sretna je okolnost da u ovom Ziaijevom iz-

danju pored izvanrednog uvodnika u samo djelo, naporednog englesko-

arapskog kritičkog izdanja teksta i obilja podnožnih napomena na en-

gleskom i arapskom, pronalazimo i rječnik Suhrawardijevih

filozofskih

termina, dakako, uz dostatan popis literature za daljnja čitanja, što ga sve

postavlja u širi kontekst od pukog prevodilačkog poduhvata, budući da

nudi eksplikaciju filozofske naravi same iluminacionističke tradicije.

Shihā b al-D ī n Abu al-Futūh Yahyā ibn Habash ibn Am ī rak al-Suhraward ī

je u svojoj ličnosti objedinio drevnu egipatsku i perzijsku mudrost, pored

mudrosti gr čkih filozofa, te mu je u smislu vremenskog utjecaja (živio je

svega 36 godina!) usporediv iz indijske tradicije još jedino Sankara, koji je

živio otprilike isti broj godina, međutim, utjecaj koji su obojica mislitelja

ostavili iza sebe je neizbrisiv u obje tradicije i to u smislu sustavne filozof-

ske konstrukcije koju su ostavili u naslijeđe svojim nastavljačima.

Dakle, Suhrawardijeva filozofi ja iluminacije ili iluminacionistička filo-

zofi ja (al-hikma al-ishr āq), iako nije suštinski posvema nova s obzirom na

Ibn S ī naovu “istočnjačku filozofi ju” (al-hikma al-mashriqiyya), zbilja nas-

4 Iluminacionisti su razvili stajalište o zbiljnosti prema kojemu je esencija značajnija od egzis-tencije, a intuitivna spoznaja od one znanstvenog karaktera. Koristeći se pojmom svjetlosti irazvijajući čitavu ontologiju svjetlosti, oni su nastojali da objasne veze između Boga, Svjet-losti Svjetlosti ( N ūr al-anwār ) i njegovih stvorenja (Kur’ān, xxiv, 35: “Bog je izvor svjetlos-ti nebesa i Zemlje”). A rezultat je stajalište o cjelokupnoj zbiljnosti kao kontinuumu, gdje jecjelokupni postojeći svijet, svijet Zapada te ujedno aspekt božanskog, dok je svijet ovih svjet-losti, svijet Istoka, posve suprotno kontrapoziciji Istok-Zapad u geografskom smislu riječi.



NEVAD K AHTERAN 193

minacionista mogulske Indije. Za druge pak, među kojima je i sam Ziai,

Suhrawardijev je program temeljno filozofskog karaktera, za razliku od Corb-

inove interpretacije i inklinacija ka “teozofskim” i “orijentalnim” elementi-

ma. Dakle, sukladno ovom drugom stajalištu, ovdje je riječ o logičkim dis-

tinkcijama između peripatetičkih i iluminacionističkih sustava, te je kritika

peripatetičara središnja za njegov filozofski poduhvat. Otuda, principijelna

doktrinarna učenja Suhrawardija i njegove škole su: spoznaja po prisutnos-

ti (cjelokupna spoznaja, sukladno njemu, uključuje neposredovano suočenje

spoznavatelja i spoznatog, tj. on je općenito odbacivao posredne mehanizme

kao načine objašnjavanja različitih vrsta spoznaje); učenje o primatu štostva

(asālat al-māhiya), nasuprot Mullā Sadrinom isticanju primata egzistencije

(asālat al-wujūd ) jer, Suhraward ī je dokazivao da postojanje validne men-

talne distinkcije ne implicira korespondirajuće postojanje zbiljske distinkcije u konkretnim stvarima, tj. takovrsni metafizički entiteti kao što su egzis-

tencija, nužnost, jedinstvo, itd. su i’tibār āt ‘aqliya, “bića razuma”, a ne tek

konkretni individualni entiteti koji su zbiljski postojeći; pitanje platonič kih

oblika, budući da je posmatrao oblike ne kao epistemološke entitete, već kao

metafizička objašnjenja za poredak u svijetu, oblikujući ovo pitanje u termi-

nima broja imaterijalnih intelekta i, dok su peripatetičari prihvatali hijerarh-

iju samo deset takovrsnih umnosti, iluminacionisti su vjerovali da ih postoji

puno više, jednakih po položaju, a različitih po vrsti.

Dakle, “Filozofi ja iluminacije” se sastoji od uvodnika i dva dijela: logike

(u tri “rasprave”), te znanosti o svjetlosti (u petom). Poredak se dovodi u vezu

s onim konvencionalnijih filozofskih djela, ali se i razlikuje po određenim

važnim aspektima. Ziai ističe da bi se u avicennijanskoj tradiciji filozofski

kompendijum trebao sastojati od četiri dijela: logike, fizike, matematike i

metafizike, dok Suhraward ī izbacuje dva srednja elementa u ovom svoje-

mu djelu i matematiku u svim drugim.

Nedvojbeno, njegove ideje, jezik i metod imali su glavni utjecaj na kas-

niji model mišljenja u islamu (razvitak post-avicennijanske filozofi je), pokrivajući područ je filozofskog, mističkog, pa čak i političkog istraživanja

u Perziji, a potom i u mogulskoj Indiji, dok je najveći utjecaj njegove filo-

zofi je bio na područ ju epistemologije. Jer, epistemološki status koji je dat

intuitivnoj spoznaji suštinski je utjecao na ono što se u Perziji i perzijskoj

poeziji naziva “spekulativnim misticizmom” (irf ān-i nazar ī ) kao poetskim

medijem perzijske poetske ishr āqī mudrosti, kojoj se danas toliko divimo

dok čitamo njihove klasike.



Tonči Valentić

Ugo Vlaisavljević:Rat kao najveći kulturni događaj

Mauna-fe; Sarajevo, 2007.recenzija knjige

Parafrazirajući naslov knjige Rat kao najveći kulturni događ aj moglo

bi se također reći: svaka nova knjiga sarajevskog filozofa i etnopsi-

hologa Uga Vlaisavljevića sâma po sebi predstavlja izniman kulturni događaj.

Vlaisavljević je jedan od rijetkih autora s ovih prostora čije se knjige mogu

čitati višekratno i čiji je polemički naboj utemeljen na stručnim, pronicljivim

i, u filozofskom smislu, fundamentalnim uvidima. Ono što je uz interdisci-

plinarnu erudiciju najprivlačnije kod Vlaisavljevića njegov je autorski stav

i posve izvorna metodologija kojom pristupa analiziranim temama. Naime,

još od legendarne Lepoglave i univerziteta u kojoj uspostavlja temelje

političkoj epistemologiji razmatrajući konstituciju univerziteta kao oblikuzajamne proizvodnje političkog subjekta i subjekta znanosti u socijalizmu,

pa sve do prošle godine objavljenog djela Etnopolitika i građ anstvo u kojem

među prvima na ovim prostorima filozofi jski analizira nastanak etnonacio-

nalizma kao političkog subjekta, smatrajući da (unatoč uvriježenom stavu)

postoji kontinuitet etnopolitike koja je nastala još za vrijeme komunističke

Jugoslavije, Vlaisavljević karakterističnim epistemološkim rukopisom već

godinama analizira povijest zla na ovim prostorima, čineći to tako stručno,

precizno i hladnokrvno da zamalo graniči s ludošću. A to nas dovodi do

drugog razloga zbog čega on nadmašuje teoretičare koji se bave srodnim

temama: njegovo je autorsko pismo lišeno bilo kakvog oblika ressentimenta,

ono je u cijelosti uronjeno u krvavu bosanskohercegovačku stvarnost, ali

u potpunosti je nadilazi i kao da na neki način lebdi nad njom. Preciznije

rečeno, autor uspijeva duboko zarezati gnjilo tijelo etničkog nacionalizma,

ali se pritom ne zaraziti virusom akademske palanke: Vlaisavljevićeva su

metodologija i teorijski instrumentarij duboko ukorijenjeni u francuskom

kulturnom krugu, tako da vješto izbjegava najveće opasnosti koje mogu

zadesiti teoretičara s Balkana: pretjerana afektivnost, intelektualna lijenost,samodostatnost, improvizacija i već spomenuti ressentiment.



TONČI VALENTIĆ 195

Kao što je to često slučaj kod Vlaisavljevića, knjiga se sastoji od niza

članaka koji su prethodno bili objavljivani u domaćim i inozemnim pub-

likacijama; to međutim nije nedostatak jer djelo predstavlja koherentnu cjeli-

nu. Rat kao najveći kulturni događaj neka je vrsta “etnopsihijatarske skice”,

a metodski gledano (kako i stoji u podnaslovu), riječ je o semiotici etnon-

acionalizma. Devet tekstova i četiri intervjua uglavnom polaze od razdoblja

socijalizma za koje autor smatra da je, pojednostavljeno rečeno, sukrivac

za ratne strahote i etnička čišćenja. Naime, upravo je socijalizam ustoličio

rat kao “veliki povijesni događaj koji ima implikacije kulturne revolucije”

i time uspostavio veoma snažan narativni sklop koji je ostao isti i tijekom

rata u Bosni (ali i u Hrvatskoj) kad je ratna priča služila za naknadnu re-

konstrukciju same stvarnosti i nakon čega je (kao i u socijalizmu) ona post-

ala neka vrsta “kulturne ostavštine”. Stoga je, smatra Vlaisavljević, ratnoiskustvo uvijek specifično kulturno iskustvo koje ima izrazito socijalno-ra-

zlikovni smisao, to je iskustvo o “našoj” kulturnoj autentičnosti. U sklopu

toga se nalazi i socio-semiotička funkcija ratnog heroja koji ono neljudsko

pretvara u nadljudsko, čemu autor posvećuje dosta pažnje. Međutim, vrije-

di i obratno: Vlaisavljević analizira činjenicu da je na Balkanu svaka stvar-

nost (društvena, kulturna, politička, socijalna) uvijek u bitnom smislu rat-

na stvarnost te da je moderna povijest Balkana ujedno i povijest ratne kon-

stitucije subjekta koji se tek ratovanjem uspostavlja kao “moderan” sub-

jekt. Dakle, rat ima ponajprije kulturno-antropološko značenje, pa je up-

ravo to i sama srž autorovih analiza kojeg u osnovi ne zanimaju političko-

pravne formulacije nego ono mnogo važnije, a to je psihoanalitičko razma-

tranje etnonacionalizma kao modernog oblika kulta mrtvih, semiotičkog

režima dominacije vlastitih imena što ukratko znači da korijene sukoba tre-

ba tražiti u psihoanalizi i etno-semiologiji, a ne politologiji, sociologiji ili

povijesnim znanostima.

Takav kult mrtvih znači da se prirodna zajednica plemena/naroda na Bal-

kanu (a to je ujedno i moderna etnička zajednica) ne konstituira u javnoj sferi,nego na groblju, u društvu predaka gdje oni predstavljaju ono paradoksalno

“odsutno označeno”: s obzirom da su granice neke zemlje ujedno i granice

zavičajnog groblja, osnovna je težnja spriječiti prodor i upisivanje tuđih ime-

na na vlastiti teritorij. Stoga autor nekoliko poglavlja posvećuje upravo prob-

lematici zemlje (“geotropi diskursa”) i imenima (“kruženje vlastitih imena u

prirodi”). Jezik je, što i nije osobito nova teza, mjesto konstitucije političkog

subjekta. No autor je veoma precizno primjenjuje na bosansku stvarnost

razmatrajući načine na koje se etnička diferencija preslikava u jezik (utjecaj

francuske filozofske misli od Foucaulta i Leforta do Nancyja i Derride je više

nego očit). U tom smislu ispravno primjećuje kako je poistovjećivanje nacije



DIJALOG196

i jezika rezultat zakašnjelog romantičarskog koncepta nacije uvjetovane kul-

turom, političko-lingvističkom formulom herderovsko-rusoovske provenijen-

cije. Vlaisavljević je ovdje na određeni način i aristotelijanac, razumijevajući

subjekt kao neku vrstu potencijalnosti koja se tek treba aktualizirati (doduše,

slično bi se shvaćanje moglo naći i u novijoj francuskoj političko-filozofskoj

misli). Uz problematiku teritorija u kontekstu “agrikulturne” ukorijenjenos-

ti u zemlju putem jezika te temu ratne konstrukcije subjekta, ostatak knjige

čine razmatranja o socijalizmu pri kojem autora najviše zanima krah tog his-

torijskog projekta i poteškoće pri njegovu istinskom promišljanju. Iako se

tom temom ovdje ne bavi toliko ekstenzivno kao u prethodnim knjigama,

ona svejedno zauzima ključno mjesto jer služi kao neka vrsta epistemičkog

mosta prema etno-nacionalnim pitanjima.

Ponavljajući neke teze koje je već prethodno elaborirao, Vlaisavljević se ovdje ipak upušta i u jednu novu interpretaciju koja se usredotočuje na

socijalistički imperativ “blizine stvarnosti”, smatrajući pojam “stvarnost”

nečim što nije samorazumljivo nego ga je potrebno detaljnije metafizički

i epistemološki propitati. “Realni”, odnosno “stvarni” socijalizam nije se

raspao jer nije bio dovoljno stvaran, već posve suprotno, jer je bio suviše

realan: “stvarnost” socijalizma počivala je na kulturnoj politici kao što je

industrijsko-tehnološka stvarnost društva tražila svoj legitimacijski smisao

u znanstveno-teorijskom diskursu. To je autorova stara teza, poznata još iz

Lepoglave i univerziteta, koju ovdje pak nadograđuje semiotikom socijal-

izma, odnosno potrebom socijalizma da očuva simboličku vrijednost znaka

što će se pokazati presudnim za nastavak/nastanak sukoba na područ ju bivše

Jugoslavije. Naime, s obzirom da je historija socijalizma ujedno historija

postepenog iščezavanja stvarnosti, prijelaz na postsocijalistički etnonacio-

nalizam u kontekstu konstitucije stvarnosti kao simboličkog jezika posve

je očigledan. Povijest balkanskih naroda stoga je uvijek i (lingvistička) et-

nogeneza, a etničke zajednice na njegovom prostoru nisu se u stanju nika-

ko druk čije konstituirati nego ratovanjem. Rat kao najveći kulturni događ aj zbog toga je, kao što sam spomenuo u uvodu, iznimno vrijedna knjiga: ona

predstavlja rijedak pokušaj sustavnog filozofskog promišljanja etnogeneze

Balkana bez koje se uopće ne može istinski razumjeti sve ono što se događa

na ovim prostorima zadnjih dvadesetak godina. Ovakva semiotička reinter-

pretacija ratnog iskustva važan je pomak prema kulturnoj i socijalnoj an-

tropologiji koje nikad nisu bile zastupljene u intelektualnoj tradiciji ovih

prostora. Jedino iz takvog disciplinarnog i misaonog horizonta moguće je

istinski razumjeti zašto je na Balkanu kulturna politika uvijek i ratna poli-

tika, zašto je za cjelokupnu poslijeratnu politiku rat jedini izvor legitimite-

ta te, naposljetku, zašto je “mir za male narode gori nego rat”.

Dijalog [godina 13, broj 3; 2007.]

Documents

Transcript of Dijalog [godina 13, broj 3; 2007.]