1

Damir Hrelja / TRAGOVIMA PROŠLOSTIKulturno povijesna baština Varaždinske županije II.

2

Nakladnik: Državni arhiv u Varaždinu

Za nakladnika: Damir Hrelja

Autor izložbe i kataloga: Damir Hrelja

Prijevodi s latinskog jezika: Karmen Levanić

Digitalizacija gradiva: Kruno Sudec

Oblikovanje izložbenih plakata: Kruno Sudec

Tehnički postav izložbe: Krešimir Lukinić, Nataša Skok, Kruno Sudec

Naklada: 300 primjeraka

Katalog je financiran sredstvima Ministarstva kulture i Grada Varaždina.

ISBN: 978-953-6075-45-4

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

3

Damir Hrelja

Varaždin, 2018.

TRAGOVIMA PROŠLOSTIKULTURNO POVIJESNA BAŠTINA VARAŽDINSKE ŽUPANIJE II.

4

5

VARAŽDINSKA ŽUPANIJA

Varaždinska županija je prema povijesnim izvorima jedna od najstarijih hrvatskih županija i postoji vrlo vjerojatno već krajem 11., odnosno početkom 12. stoljeća.

No, prisutnost ljudi na ovim prostorima seže u mnogo dalju prošlost, pa materijalne tragove njihovog života, odnosno najstarije artefakte kulturno-povijesne baštine pronalazimo već u prethistoriji.

Najstariji nalazi potječu s lokaliteta Punikve kod Ivanca, gdje su pronađene kamene rukotvorine iz razdoblja paleolitika, odnosno acheuléenske kulture, koja je u Europi trajala približno od 500 000 do 250 000 godina prije sadašnjosti.

Iz razdoblja musteriena tj. srednjeg paleolitika, koji traje od 200 000 do 30 000 godina prije sadašnjosti potječu dva, svjetski poznata, špiljska nalazišta: Velika Pećina na Ravnoj Gori i špilja Vindija kod Donje Voće.

Arheološki nalazi svjedoče o kontinuitetu življenja na ovim prostorima i u doba mlađeg kamenog doba – neolitika. Naime, na više je mjesta na području Varaždinske županije, i to uglavnom kao slučajni nalazi, pronađeno kameno oruđe, koje pripada razdoblju neolitika i eneolitika.

Tijekom trećeg tisućljeća prije Krista i na ovo područje prodiru indoevropska plemena, koja sa sobom donose upotrebu metala, lijevanje bronce, a zatim i kovanje željeza. I ova su prethistorijska razdoblja ostavila brojne materijalne tragove života ljudi na području Varaždinske županije, a najimpozantniji je grobni humak –tumul, koji se uzdiže istočno od naselja Jalžabet i predstavlja jedan od najvećih grobnih humaka iz starijeg željeznog doba (halštata) u srednjoj Evropi.

Najznačajnije tragove rimske civilizacije predstavljaju rimske ceste, ali i urbana naselja. Najvažniji arheološki lokaliteti iz tog vremena su Iovia i Aquae Iasae, a sve rimske naseobine naznačene su i na karti Tabula Peutingeriana.

Kraj antičkog svijeta, kojeg donosi seoba naroda, i razdoblje ranog srednjovjekovlja dokumentirani su tragovima nasilnog prekida života u rimskim naseljima, ali i materijalnim tragovima novopodignutih naselja novih etničkih zajednica, kojima će završni pečat dati dolazak Hrvata početkom 7. stoljeća. Za razdoblje do prve polovice 12. st. još uvijek ne raspolažemo pisanim izvorima, pa se povijest ovog područja može rekonstruirati uglavnom iz materijalnih nalaza, koji potječu iz okolice Ludbrega, Sigeca, Svetog Petra Ludbreškog, Zbelave i okolice Varaždina.

Dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje donosi čvršću i složeniju upravnu organizaciju, koja će svoj izraz pronaći u županijskom sustavu. Već postojeću organizaciju starohrvatskih rodovskih župa Arpadovići zamjenjuju upravno-teritorijalnim ustrojem po uzoru na Ugarsku u kojem županije i župani postaju predstavnici kraljevske vlasti u čije ime obavljaju upravne, sudbene i druge poslove. Sve to zahtjeva složeniju upravnu organizaciju, a

6

svaki je pravni čin posvjedočen ovjerovljenim pisanim dokumentom. Upravo zahvaljujući tome, i na ovim se prostorima od sredine 12. st. susrećemo sa pisanim izvorima, koji postaju prvorazredni povijesni izvori. No, te srednjovjekovne isprave, privilegije, spisi, nisu samo povijesni izvori, oni su sami po sebi dio kulturne baštine, materijalna svjedočanstva o društvenim prilikama i okruženju u kojima nastaju.

Najstariji spomen Varaždinske županije pronalazimo u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. od 20. kolovoza 1181.g. U ovoj se ispravi spominju varaždinski župani Belec i Mutimir.

U ispravi Andrije II. iz 1209.g., kojom daje Varaždinu status slobodnog kraljevskog grada, spominje se i župan Zaharije. Sjedište Županije varaždinske je varaždinska tvrđa (castrum Varasdinense) u kojoj stoljećima stoluje župan ili njegov kaštelan. Vrlo je vjerojatno da je već u doba prvih nam poznatih varaždinskih župana iz 12. st. njihov kastrum bio tvrdo sijelo izgrađeno barem djelomice od kamena. Pod županijskim utvrđenim gradom nastala je naseobina – podgrađe ili suburbium. Njegovi su stanovnici u početku obavezni na razne službe županu. No, već 1209.g. poveljom Andrije II. oslobođeni su većine obaveza i tako nastaje slobodni kraljevski grad Varaždin.

Nedostatak povijesnih izvora onemogućava da se sa sigurnošću odrede granice Županije varaždinske u prvim stoljećima njezina postojanja. No, pretpostavlja se da se jednako kao i na cjelokupnom prostoru srednjovjekovne Slavonije i granice Županije varaždinske poklapaju s granicama varaždinskog arhiđakonata što znači da su županijske granice išle od Borla na zapadu i slijedile uglavnom tok rijeke Drave, dopirući na istoku do područja današnjeg Martijanca. Odatle se granica spušta na jugozapad prema Jalžabetu i Varaždinskim Toplicama. Granica dalje ide obroncima Varaždinbrega i dolinom Bednje, te skreće na sjeverozapad prema maruševačkom i voćanskom kraju i ponovno izbija na rijeku Dravu kod Borla.

Reorganizacijom županijskog sustava, koja započinje u drugoj polovici 14. st., područje Županije varaždinske znatno je prošireno, te će obuhvatiti i područje nekadašnje Zagorske županije. Tako će osim najvećeg dijela današnje Varaždinske županije obuhvaćati i gotovo cijelo područje današnje Krapinsko-zagorske županije.

U nesigurnim vremenima srednjeg vijeka, poglavito u razdobljima slabljenja centralne vlasti, dolazi do čestih sukoba i svađa oko granica plemićkih posjeda, nasljednih prava između dviju ili više plemićkih obitelji, što je ponekad rezultiralo i oružanim sukobima. U nastojanju da stvore sigurno utočište, najmoćnije plemstvo gradi tvrde, dobro utvrđene gradove, bilo na dominantnim uzvisinama (Grebengrad, Pusta Bela, Vinica) ili kao nizinske burgove okružene teško pristupačnim, često močvarnim terenom i opkopima ispunjenim vodom (Martijanec, Bisag). Neki od njih zauvijek su nestali, od nekih su preostali tek više ili manje sačuvani dijelovi obrambenih kula i ziđa, dok su neki tijekom narednih stoljeća adaptirani sukladno novim arhitektonskim stilovima, ali i drugačijim potrebama i načinu života hrvatskih plemićkih obitelji. Upravo na prostoru sjeverozapadne Hrvatske nastaje na razmjerno malom prostoru značajan broj plemićkih gradova, dvoraca i kurija. Upravo će ovaj segment spomeničke baštine biti izložen najvećoj devastaciji tijekom 20. st. Razlog tome će u prvoj polovici 20. st. biti postupno slabljenje ekonomske moći plemstva, a nakon nacionalizacije sredinom 20. st. nebriga ili pak neadekvatna namjena.

7

U prvoj polovici i sredinom 18. st. i sam grad Varaždin postaje omiljeno mjesto okupljanja hrvatskog plemstva, što će se odraziti i na izgled grada, u kojem uz građanske kuće, niću i barokne palače viđenijih hrvatskih plemićkih obitelji. Sve to potencirano je i činjenicom, da je od 1767. do 1776.g. Varaždin sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća i kao takav glavni grad Hrvatske. U razdoblju od 1770. do 1772.g. u središtu je grada sagrađena i dvokatna palača Županije varaždinske, koja postaje županijsko sjedište umjesto varaždinskog Starog grada. S obzirom na ulogu Varaždina kao upravno-administrativnog središta sjeverozapadne Hrvatske, ovdje će sudbina reprezentativne arhitekture i tijekom 20. st. biti nešto bolja nego li sudbina ladanjskih plemićkih sijela.

Osim razmjerno bogate profane arhitektonske spomeničke baštine, Varaždinska se županija može dičiti i iznimno vrijednom sakralnom baštinom. Ovdje svoje samostane podižu gotovo svi najpoznatiji crkveni redovi. Neki od njih svoje prisustvo i danas svjedoče značajnim samostanskim kompleksima (pavlini, franjevci, isusovci, uršulinke …), dok nam prisustvo nekih svjedoče tek povijesni izvori ili usmena tradicija (templari, ivanovci, kartuzijanci …). Najreprezentativniji primjer ovog segmenta spomeničke baštine predstavlja fascinantan kompleks pavlinskog samostana u Lepoglavi, „zadužbina“ grofova Celjskih, jedne od najmoćnijih velikaških obitelji u gotovo milenijskoj povijesti Varaždinske županije.

No, vrijednu sakralnu spomeničku baštinu predstavljaju i župne crkve i kapele, koje će podizati i opremati vrijednim inventarom feudalne obitelji, patroni župe.

Osim profane i sakralne arhitekture, koja predstavlja najvidljivije, najdostupnije i najprepoznatljivije tragove prošlosti, neprocjenljivu kulturno-povijesnu baštinu pronalazimo i u arhivima, muzejima, knjižnicama i privatnim zbirkama. Ovaj, svakodnevnom pogledu nevidljivi dio kulturne baštine, neizostavan je segment u slaganju kulturnog mozaika svakog prostora, pa tako i onog Varaždinske županije.

8

9

GRAD LUDBREG

Najstariji tragovi prisutnosti čovjeka na ovom području potječu još iz prethistorije. Pritom je daleko najviše nalaza iz željeznog doba. U naselju Sigetec otkriveno je višeslojno naselje s nalazima iz starijeg i mlađeg željeznog doba, ali i iz antike i srednjeg vijeka. Iz željeznog doba ovdje su pronađeni brojni keramički predmeti (lonci, zdjelice, šalice), a pronađena su i dva fragmenta staklenih narukvica što ukazuje na keltske utjecaje.

U antici će upravo na mjestu današnjeg Ludbrega Rimljani najprije podići vojnu utvrdu, koja će vrlo brzo prerasti u civilno urbano središte Iovia-Botivo. U drugoj polovici 4. st. Iovia je vjerojatno i sjedište biskupa, budući da se u to vrijeme spominje biskup Amantinus iz Iovie.

U doba seobe naroda antički grad je razrušen, a na njegovim ruševinama naseljavaju se u 7. st. Hrvati, koji udaraju osnove srednjovjekovnog naselja. No, prva stoljeća u životu ovog naselja obavijena su velom tajne zbog nedostatka pisanih izvora. Prema legendi vlastelinstvo Ludbreg osnovao je oko 1100.g. burgundski plemić Lodbring za vrijeme Prvog križarskog rata. No, prvi pisani izvori koji spominju srednjovjekovno naselje potječu iz 13. stoljeća. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. 1244.g. vlastelinstvo Ludbreg daruje ivanovcima zbog zasluga koje su stekli u vrijeme provale Tatara.

U prvoj polovici 14. st. ludbreško je vlastelinstvo u vlasništvu Nikole Ludbreškog, a iz tog razdoblja potječe i prvi spomen ludbreškog srednjovjekovnog utvrđenog grada – castrum de Ludbreg. Nakon Nikole Ludbreškog, vlasnici ludbreškog vlastelinstva su obitelji Čuz, zatim Thuroczy, Erdödy, da bi 1695.g. u posjed ušao hrvaski ban Adam Batthyany. U posjedu obitelji Batthyany ovaj feudalni posjed ostaje do njegovog utrnuća 1945. godine.

Od 15. stoljeća izvori spominju i trgovište Ludbreg, što znači da su njegovi stanovnici postigli određeni stupanj autonomije u odnosu na feudalnog gospodara. Oppidum (trgovište) Ludbreg prvi se put spominje u oporuci gospodara ludbreškog vlastelinstva Jurja Čuza iz 1461.g., dakle pet desetljeća nakon događaja koji će poslužiti kao osnova za prerastanje Ludbrega u jedno od najznačajnijih prošteništa na ovim prostorima. Ludbreg postaje mjesto hodočašća na osnovu vjerovanja da se ovdje, u crkvi Presvetog Trojstva, 1410.g. dogodila čudesna pretvorba misnog vina u Isusovu krv. Vjerojatno je i ova činjenica utjecala na stjecanje statusa trgovišta. Bulom pape Leona X. od 14.04.1512.g. ludbreško proštenište dobiva potvrdu, a hodočasnicima koji na blagdan Tijelova, Male Gospe i sv. Tome posjete proštenište i poklone se Predragocjenoj Krvi Isusovoj podjeljuje se oprost grijeha. Uz ove se blagdane vezuje i održavanje godišnjih sajmova. Tako će se u prvoj polovici 16. st. oko vlastelinskog grada početi sve jasnije oblikovati urbana jezgra trgovišta.

10

SPOMENIČKA BAŠTINA

Iovia – Botivo

Počeci antičkog naselja datiraju se u I. stoljeće, a značajniji uspon Iovia će doživjeti krajem 1. i u 2. stoljeću, točnije u vrijeme careva Trajana i Hadrijana. Tada su izgrađeni obrambeni zidovi unutar kojih se zatim razvija antičko naselje sa stambenom zonom i javnim sadržajima od kojih se posebno ističe veliki termalni kompleks s tri bazena. Nakon što je stradala u vrijeme markomanskih ratova (166.-180.g.) Iovia će biti djelomično obnovljena, a najveći uspon dosiže u 4. st. kada je provedena temeljita urbanizacija. U ovom je razdoblju formirano i predgrađe tj. dio naselja izvan obrambenih zidina.

Dvorac Batthyany - Ludbreg

Barokni dvorac nastao je obnovom i transformacijom starog ludbreškog burga sredinom 18. stoljeća. Radi se o velebnoj zgradi četverokrilnog tlocrta izgrađenoj na četiri etaže. U novi, barokni dvorac uklopljena je i stara kapela, koja je mjesto hodočašća i štovanja Predragocjene Krvi Isusove. Barokizacija dvorca provedena je podizanjem novog, južnog krila koje se naslanja na staru kulu s kapelicom. U tom južnom krilu smješten je reprezentativni ulazni prostor i dvokrako stubište. Stara dvorska kapela također će dobiti barokni pečat te se u kuli formira svetište nadsvođeno kupolom, dok je u staroj dvorani u prizemlju uređena lađa kapelice sa svodovima kupolastog tipa. Kupola i zidovi kapelice ukrašene su kvalitetnim freskama. One u kupoli rad su nepoznatog majstora iz prvog desetljeća 18.st., dok su kvalitetnije freske u brodu kapelice rad Michaela Pecka iz 1753. godine. U prizemlju dvorca nalazi se još deset soba i zatvorska ćelija.

Na prvom katu se nalazilo jedanaest soba vlastelinske rezidencije i velika dvorana ukrašena štukaturom. Na drugom se katu nalazilo dvanaest soba za goste i jedna kuhinja, dok je u trećoj etaži petnaest soba s

kuhinjom i pušnicom za meso. Uz dvorac su na južnoj strani podignute dvije gospodarske zgrade u kojima su smještene vlastelinske žitnica,

kolarnica i konjušnica. U prizemlju zapadne zgrade nalazio se i stan gradskog suca s prostorijom ukrašenom kvalitetnim zidnim oslikom.

Svojim tlocrtom tj. zatvorenim četverokrilnim sklopom s unutrašnjim zatvorenim dvorištem ludbreški dvorac i u vrijeme baroka zadržava u osnovi renesansnu koncepciju, a ovaj je izvorni oblik dvorca sačuvan do danas.

11Kat. br. 3.2

Kat. br. 3.3

12

Župna crkva Presvetog Trojstva - Ludbreg

Ludbreška župa spominje se u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Župna crkva Presvetog Trojstva trobrodna je građevina koja današnji izgled najvećim dijelom dobiva sredinom i u drugoj polovici 17. stoljeća. Tada je tijekom četiri desetljeća (1640.-1680.g.) izvedena obnova već postojeće gotičke crkve, koja je najvjerojatnije bila jednobrodna građevina. Štovanje Predragocjene Krvi Isusove i pretvaranje Ludbrega u proštenište nametnulo je potrebu za proširenjem crkve te će dogradnjom dviju bočnih lađa, župna crkva Sv. Trojstva postati trobrodna, što je izuzetno rijetko na području sjeverozapadne Hrvatske. Isto tako, podignuto je novo poligonalno svetište te pročelni zvonik – kula.

Od crkvenog inventara u župnoj je crkvi do danas očuvana barokna propovjedaonica izvedena sredinom 18. stoljeća. Propovjedaonica je ukrašena reljefnim prikazima starozavjetnih tema. Nad propovjedaonicom se uzdiže raskošni baldahin s prikazom trojice arhanđela oko zemaljske kugle.

Zidovi i svodovi crkve ukrašeni su velikim fresco ciklusom koji je 1940.g. izveo Mirko Rački. Zidne su slike vezane uz legendu Čudesne Presvete Krvi Isusove, a ovaj se rad ubraja među najvažnije radove modernog sakralnog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj .

Današnje orgulje u župnoj crkvi nabavljene su početkom 20.st. od češke tvrtke braće Rieger. Godine 1779. oko crkve je izgrađen reprezetativni cinktor koji zatvara prostor na kojem se okupljaju

hodočasnici.

Kapela Žalosne Gospe – Ludbreg

Kapela je izgrađena u dvije faze. Najprije će sredinom 18. st. biti sagrađen nadsvođeni brod sa svetištem, dok je početkom 19. st. prigrađen pročelni trijem sa zvonikom. U kapeli je drveni oltar s velikom nišom u kojoj je kip Žalosne Gospe s mrtvim Isusom u naručju.

Kapela Sv. Antuna – Selnik

Kapela smještena u južnom dijelu naselja uz cestu prema Ludbregu prvi se put spominje u kanonskim vizitacijama 1680. godine. Radi se o kapeli pravokutnog broda s drvenim zvonikom na zapadu i užim pravokutnim svetištem okrenutim prema istoku. Obnovom kapele u 18. st. svetište dobiva polukružni završetak

13Kat. br. 3.4

Kat. br. 3.9 Kat. br. 3.10

Kat. br. 3.7

te je nadsvođeno, uz južnu stranu svetišta dograđena je sakristija, a na zapadnoj strani broda podignuto je zidano pjevalište. Istovremeno, brod je i nadalje natkriven izvornim drvenim tabulatom. Sredinom 19.st. drveni je zvonik zamijenjen zidanim, a nadsvođen je i brod kapele. U kapeli je sačuvana barokna propovjedaonica s poligonalnom govornicom ukrašenom reljefnim scenama iz Starog zavjeta. Historicistički glavni oltar ukrašen je kipovima Sv. Antuna Padovanskog, Sv. Roka i Sv. Florijana, a u niši atike je skupina Krštenja Kristova.

14

Kat. br. 3.11

Kat. br. 5 Kat. br. 6.1 Kat. br. 6.6

Kat. br. 3.15

15

Kat. br. 6.10 Kat. br. 7

Kat. br. 9 Kat. br. 10

16

17

GRAD VARAŽDINSKE TOPLICE

Područje Varaždinskih Toplica naseljeno je već u razdoblju prethistorije. Najstariji nalazi potječu s lokaliteta Gradišće, koje se nalazi na zapadnom rubnom dijelu Varaždinskih Toplica. Radi se o sedrenim stijenama u kojima se nalazi sustav pukotina, polušpilja i špilja u kojima je boravio čovjek već u vrijeme starijeg kamenog doba - paleolita.

U predrimsko vrijeme na ovom prostoru živi panonsko-ilirsko pleme Jasi, po kojima će Rimljani ovo mjesto nazvati Aquae Iasae. Rimljani će ovdje u razdoblju od l. do 4. st.n.e. sagraditi veliki termalni centar. Naselje je stradalo u drugoj polovici 2. st. u ratu s Markomanima. Nakon toga Aquae Iasae se postupno ponovno uzdižu, a u potpunosti su obnovljene za vrijeme cara Konstartina Velikog početkom 4. stoljeća. No, već krajem istog stoljeća seoba naroda donosi propast ovog rimskog naselja. Termalna će voda nekontrolirano plaviti cijelo područje taložeći sedru, koja će kroz nekoliko stoljeća debelim slojem prekriti cijelu antičku arhitekturu. Zbog nedostatka povijesnih izvora sljedećih nekoliko stoljeća obavijeno je velom tajne.

U pisanim će izvorima Varaždinske Toplice prvi put biti spomenute 1181.g. u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele III, koji nalaže varaždinskom županu Moćmiru da vrati zagrebačkom kaptolu posjed Toplice. Pritom se Bela III. poziva na darovnicu hrvatskog bana Aleksija, kojom oko 1116.g. daruje Kaptolu posjed Toplice za spas duše svog preminulog sina. Bela III. potvrđuje Aleksijevo darovanje, te se Kaptolu vraća ovaj posjed. Područje tadašnjeg kaptolskog posjeda obuhvaćalo je današnja mjesta: Varaždinske Toplice, Lukačevec, Vrtlinovec, Boričevec, Hrastovec, Petkovec i Črnile. Toplički posjed se znatno povećao darovanjem majke varaždinskog župana Moćmira. Darovana se zemlja nalazila uz istočnu granicu dotadašnjeg topličkog posjeda uz desnu obalu Bednje.

U mongolskoj provali 1242.g. teško je stradao i kaptolski posjed Toplice, pri čemu je vjerojatno stradala i toplička crkva. Nakon odlaska Mongola ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. darovnicama nagrađuje one koji su se istaknuli u obrani zemlje. Pojedini susjedi kaptolskog posjeda Toplice ulazit će u dugotrajne sporove s Kaptolom oko spornih graničnih dijelova posjeda. Stoga će tijekom sljedećih stoljeća Kaptol voditi brojne parnice pred kraljevskim i banskim sudovima u zaštiti svojih zemljišnih posjeda. Kaptolski toplički posjed značajnije se povećao i 1500.g. kada Lucija pl. Zampče Kaptolu poklanja svoje posjede između Plitvice na sjeveru i južnih obronaka Topličke gore. Tu se nalazi selo Kelemen i još nekoliko zaselaka u suhodolskoj župi.

U to vrijeme Toplice su već i značajno gospodarsko i trgovačko središte. Naime, samo naselje Toplice dobiva, vrlo vjerojatno, već u prvoj polovici 14. stoljeća status povlaštenog trgovišta. Naime, u jednoj tužbi koju je toplička općina podnijela 1779.g. protiv Kaptola navodi se, da je općina 1336.g. dobila pravo trga od kralja Karla Roberta. Ova je prava, prema tvrdnji Općine, proširio Ferdinand II. 1627.g., a Općina je posjedovala i originalne

18

listine. No, veliki sudac Županije varaždinske, Stjepan Matačić, uzeo ih je 1770.g. da ih prepiše, ali ih nikad nije vratio Općini. Za razliku od ovih isprava koje nisu sačuvane, sačuvana je isprava slavonskog bana Mikca, koji 1336.g. potvrđuje Zagrebačkom kaptolu pravo održavanja uobičajenog tjednog sajma. Sajam se održava svake subote oko crkve Sv. Martina. Godine 1456. kralj Ladislav će Toplicama dodijeliti i pravo na održavanje dva godišnja sajma.

Dobar glas o ljekovitosti topličkog vrela privlačio je ovamo na tisuće posjetitelja što će naročito doći do izražaja nakon prestanka turske opasnosti u 18. stoljeću. Popularnosti Toplica doprinijet će i činjenica da je 1709.g. vrhovni zemaljski liječnik dr. Johann Leopold Payer objavio knjižicu „Modicum medicum; sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varasdinensi comitatu… descriptio“ u kojoj opisuje koje bolesti liječi ovdašnja termalna voda. Godine 1756. u Toplicama je podignuta prva gostionica s prenoćištem, koja je omogućila kvalitetniji smještaj gostiju, dok je 1779.g. podignuto i prvo zidano kupalište.

SPOMENIČKA BAŠTINA

Rimski kompleks Aquae Iasae – Varaždinske Toplice

Rimsko naselje nastaje između 1. i 4. st.n.e. Ovo se naselje sastojalo od dvaju urbanističkih cjelina. Na gornjem platou, gdje se nalazilo najjače termalno vrelo, nastalo je reprezentativno rimsko kupalište. Kako je liječenje vezano uz kult, to je na istom platou podignut i forum s nimfejom i hramovima posvećenim Kapitolinskoj trijadi. Ovaj je dio antičkog naselja imao javni i reprezentativni karakter.

U južnom nizinskom dijelu naselja bili su smješteni trgovački sajmišni objekti, dok su na terasastim padinama smješteni stambeni objekti s okućnicama.

Ranocarsko kupalite (1.-2. st.) ima pravokutni raster u čijem se središtu nalaze dva četvrtasta bazena oko kojih se pravilno nižu razne prostorije. Tu je smještena i kupališna bazilika. U 3.st. sagrađena je sjeverozapadna grupa bazena kod kojih se pojavljuje kombinacija pravokutnih i polukružno svođenih prostora i bazena.

Arhitektonska razvedenost naročito dolazi do izražaja u vrijeme Konstantinove obnove kupališta. Kupališni je kompleks svojim trijemom bio povezan s forumom i hramovima Kapitolija. Forum je gotovo kvadratičan trg, koji je s tri strane okružen trijemovima, dok se na sjevernoj strani nalazi monumentalno stubište kao prilaz u kapitolinske hramove. Trijemovi su bili ukrašeni stupovima, pilastrima i konzolama i drugim ukrasnim arhitektonskim elementima.

Hramovi Kapitolija posvećeni su Jupiteru (središnji), Junoni (istočni) i Minervi (zapadni). U Minervinom hranu otkrivena je monumentalna statua božice Minerve i njezin postament s natpisom. U natpisu se spominje da je spomenik Minervi podigao Moderatus, a pridodaje joj i atribut „Medica“ (ljekarica). Nadaleko Junonina hrama pronađen je oštećeni postament s natpisom posvećenim Junoni i Fortuni od Ptujske općine.

19

Kat. br. 1.1

Kat. br. 2.5 Kat. br. 2.6

Kat. br. 2.2

20

Forum antičkog naselja Aquae Iasae imao je kultni karakter što naglašava i nimfej – mramorno svetište posvećeno nimfama, božicama zdravlja. Nimfej je bio bogato ukrašen reljefima i velikom natpisnom pločom u kojoj se spominje da je svetište podigla Općina Ptuj.

U trgovačko-stambenom i sajmišnom kompleksu u podnožju Topličkog brežuljka otkriveni su ostaci drvene i kamene arhitekture koja svjedoči o rimskoj prisutnosti od druge polovice 1. st. do posljednjih desetljeća 4. stoljeća.

Stari grad - Varaždinske Toplice

Kaštel je sagradio Zagrebački kaptol 1376.g. uz župnu crkvu kao centralnu točku obrane kaptolskog posjeda. Posebnu ulogu kaštel je imao u 16. st. za vrijeme najžešćih turskih provala. Kako bi se ojačala obrambena moć kaštel se u 16. st. dograđuje kulama, ojačava grabištem ispunjenim vodom te lančanim mostom.

Potkraj 17. st. kaštel je preuređen u barokni dvorac. Rušenjem nasipa i zatrpavanjem grabišta u 18. st. u potpunosti gubi fortifikacijsko značenje. Krajem 19. st. pročelje dvorca obnovljeno je u historicističkom stilu.

U kaštelu je danas smješten Zavičajni muzej Varaždinske Toplice osnovan 1937. godine.

Župna crkva Sv. Martina – Varaždinske Toplice

Crkva je gotička građevina sagrađena u osnovi u srednjem vijeku i barokizirana u 18. stoljeću. Od gotičke crkve sačuvan je tlocrt, zidni plašt i potpornjaci. Ovaj je objekt barokiziran 1762.g. kada umjesto oslikanog tabulata crkva dobiva visoke barokne svodove i bočnu kapelu Blažene Djevice Marije. Crkva je jednobrodna longitudinalna građevina s užim i nižim poligonalnim svetištem. Najvredniji inventar predstavljaju mramorni oltari sv. Katarine i sv. Barbare, koji su 1880.g. dopremljeni iz zagrebačke katedrale. Autor ovih oltara je vrstan barokni kipar Francesco Robba. Tu su i vrijedne orgulje, rad poznatog graditelja orgulja Antoniusa Römera iz Graza. Obnovu orgulja koje potječu iz 1765.g. izveo je 1993.g. njemački graditelj i restaurator orgulja Wolfgang Braun. Zahvaljujući kvaliteti ovih orgulja u crkvi Sv. Martina odvijaju se programi Varaždinskih baroknih večeri.

21Kat. br. 3.1

Kat. br. 6

Kat. br. 3.2

22

Kapela Svetog Duha – Varaždinske Toplice

Kapela Svetog Duha prvi se put spominje 1497. godine, a rekonstruirana je 1649. Godine. Pretpostavlja se da je izgrađena na ostacima stare župne crkve koja je stradala za vrijeme provale Mongola. Oko kapele je podignut obrambeni zid u kojem su sačuvane puškarnice. Do 19. st. oko kapele se nalazilo groblje, a tu je pokopan Antun Kukuljević Sakcinski,

Kurija Tonimir – Varaždinske Toplice

Kuriju Tonimir podigao je Antun Kukuljević Sakcinski na brdu Kamena Gorica. Ovdje će 1804.g. kupiti dio župnog vinograda od topličkog župnika, a 1824.g. i zemljište Ivana Ledinskoga. Na novostečenom obiteljskom imanju Antun Kukuljević poduzima opsežne radove na uređenju te počinje izgradnju kurije, koja je dovršena 1832. godine. Tonimir postaje mjesto okupljanja hrvatskih domoljuba i Iliraca, književnika, glazbenika i intelektualaca. Imanje su među ostalima posjetili: grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Metel Ožegović …

Uz Tonimir se vezuje i djelatnost Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je ovdje 1839.g. dovršio povijesnu dramu „Juran i Sofija“, a ovdje nastaju i neki od njegovih brojnih znanstvenih, književnih i političkih radova. Zbog financijskih poteškoća Ivan će posjed Tonimir prodati Zagrebačkom kaptolu.

Kurija Tonimir je uništena tijekom Drugog svjetskog rata.

Župna crkva Sveta Tri kralja - Svibovec

Današnja crkva nastala je u drugoj polovici 18. st. na mjestu stare. Radi se o jednobrodnoj građevini s polukružnim svetištem koje je uže od broda. Brod je nadsvođen bačvastim svodom, a nad svetištem je kupola. Uz sjeverno pročelje uzdiže se čvrsti toranj na kojem su očuvane puškarnice što navodi na zaključak da toranj potječe iz ranijeg razdoblja kada je crkva imala i obrambeni karakter.

23

Kat. br. 7

Kat. br. 8 Kat. br. 9.5

Kat. br. 9.1

24

Kapela Sv. Marije – Rukljevina

Crkva Sv. Marije u Rukljevini spominje se prvi put 1334.g. kao župna crkva u Poljani, a 1501. godine spominje se i župnik Ivan. Danas je to kapela u župi Svibovec.

Kapela je smještena na istaknutoj uzvisini i spada u skupinu crkvenih sakralnih objekata s izrazito fortifikacijskim karakteristikama. U osnovi radi se o gotičkoj građevini koja je barokizirana, a zatim i dograđena u 19. stoljeću. Kapela je jednobrodna građevina pravilnog tlocrta s polukružnim apsidalnim završetkom i zvonikom na pročelju. Lađa, svetište i sakristija nadsvođeni su baroknim svodovima. Uz sjevernu stranu u 19. st. dograđena je bočna

Kat. br. 9.7

Kat. br. 10.1

Kat. br. 11

kapelica poligonalnog završetka s kvalitetnim fresko oslikom.

U podnožju tornja koji je bio oštećen potresom pronađene su rimske cigle i gotički arhitektonski fragmenti što dodatno ukazuje na starost crkve.

25

Kat. br. 12

Kat. br. 18.2 Kat. br. 18.5

Kat. br. 13

26

27

GRAD NOVI MAROF

Iako je područje Općine nedovoljno arheološki istraženo, dosadašnji nalazi svjedoče o prisutnosti čovjeka već u prethistoriji. Radi se ponajviše o slučajnim nalazima iz dugog vremenskog razdoblja od starijeg kamenog pa do brončanog i željeznog doba. Nekoliko nalaza potječe i iz razdoblja antike.

Na srednjovjekovnoj pozornici ovo se područje pojavljuje početkom 13. stoljeća. Naime, u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. iz 1209.g. kojom Varaždin dobiva status slobodnog kraljevskog grada, spominje se i „castrum Gereben“ čiji je vlasnik knez Gardun. Njegovi potomci uzet će pridjev „de Gereben“ i držat će ga u svom vlasništvu, uz kraće prekide, sve do izumrća obitelji u muškoj liniji krajem 15. stoljeća.

Osim Grebena, ovdje u to vrijeme postoje još dva značajna fortifikacijska objekta. Na dominantnom položaju koji kontrolira prirodni put što povezuje varaždinsko polje i dolinu Bednje s južnim dijelovima ugarsko-hrvatskog kraljevstva, podignuta je negdje u drugoj polovici 12. st. utvrda Bela. Iako se utvrda Bela u pisanim izvorima prvi put spominje 1275.g. kada se kao poglavar Bele spominje opat Margarita, sasvim je sigurno da se njeni počeci vezuju uz drugu polovicu 12. st. i crkveno-viteški red ivanovaca koji su imali veliki zemljišni posjed u dolini Bednje i na sjevernim obroncima Ivančice. Prema nekim mišljenjima utvrdu Belu su prije ivanovaca držali templari, ali o tome za sada nema sigurnih dokaza. Ivanovci su Belu držali do četvrtog desetljeća 15. stoljeća. Kasnije su gospodari Bele grofovi Celjski, ban Ivan Vitovec, kralj Matija Korvin, Ivaniš Korvin, te naposljetku obitelj Pethö de Gerse koja će napustiti ovaj objekt negdje u prvoj polovici 17. st., pa se već 1653.g. Bela spominje kao ruševna utvrda.

Nešto je mlađa utvrda Paka, čiji je postanak datiran u drugu polovicu 13. stoljeća. Radi se o manjem burgu koji je bio jedan od utvrđenih objekata u obrambenom sustavu Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Na temelju arheoloških istraživanja utvrđeno je da je utvrda stradala u požaru u prvoj polovici 15. stoljeća nakon čega je i napuštena.

U srednjem vijeku, osobito u 14. i 15. st., pisani izvori često svjedoče o međusobnim sukobima pojedinih plemićkih obitelji, kao i sporovima koje vode s povlaštenim trgovištima i kraljevskim gradovima. Tako će se u prvoj polovici 14. st. sukobiti gospodari Grebengrada s ivanovcima, gospodarima belskog posjeda. Do sukoba je došlo u vrijeme kada bjesne sukobi oko hrvatsko-ugarskog prijestolja. Ivanovci su nakon smrti posljednjeg Arpadovića, Andrije III., 1301.g. stali na stranu Karla Roberta, papina štićenika. Pristaše protukandidata za prijestolje, Ladislava Napuljskog, a kasnije Otona Bavarskog, osvajaju burg Belu i teško ga oštećuju. No, vrlo brzo Bela je vraćena ivanovcima, a Nikola Ludbreški koji je iz Bele protjerao neprijatelje ivanovaca popravlja burg o svom trošku. U vrijeme unutrašnjih nereda dolazi i do sukoba ivanovaca s grebengradskim gospodarima koji će potrajati do 1322.g. kada uz posredovanje kralja Karla Roberta dolazi do njihovog izmirenja. Iz 1399.g. potječe

28

isprava o razdiobi grebengradskog vlastelinstva u kojoj se spominje i dvadesetak naselja na ovom vlastelinstvu. Grebengrad i Bela bili su važni fortifikacijski objekti i u vrijeme turske opasnosti. No već početkom 17. st. bit će napuštena Bela, a početkom 18. st. i Grebengrad.

Sjedišta plemićkih obitelji u to se vrijeme spuštaju u nizinu, gdje se podižu objekti koji omogućuju lagodniji život njihovim vlasnicima. Tako će obitelj Petheo de Gerse u podnožju utvrde Bele podići krajem 16. st. dvorac Belu (Bela 1), a nedaleko njega je u 18. st. stoljeću podignut i drugi dvorac (Bela 2).

Uz 17. st. vežu se i počeci Novog Marofa. Iako se uz Novi Marof prije svega vezuje obitelj Erdödy, ipak su počeci ovog mjesta vezani uz obitelj Patačić. Naime, prema podacima iz „Statusa familiae Patachich“ Novi Marof je stekao Nikola III. Patačić 1666.g. vjerojatno kao zalog za posudbu novca Jurju Erdödyu. Obitelj Erdödy otkupit će od Patačića ovaj posjed negdje u drugoj polovici 18.stoljeća. Vrlo je vjerojatno da su upravo Patačići ovdje podigli ladanjski objekt u kojem će posebno rado boraviti Baltazar II. Patačić. On će početkom 18. st. okrupniti novomarofski posjed pridružujući mu Granu i Možđenec, a Novi Marof pretvara u stalnu obiteljsku rezidenciju. Slikovni prikazi kurije Novi Marof, ali i Možđenca i Grane, nalaze se i u dragocjenom rodoslovnom albumu „Status familiae Patachich“ u kojem je opisana povijest obitelji Patačić sa zemljovidom i slikama pojedinih obiteljskih posjeda. Rukopis je rad grofa Aleksandra Patačića iz 1740.g., a album je dopunjavan i u razdoblju od 1747. do 1814. godine.

Zanimljive podatke o novomarofskom kraju sadrže i tajni vojni zemljovidi nastali u drugoj polovici 18. stoljeća. Novi Marof spominje se kao „vlastelinski, solidno građeni dvorac, kod kojeg se nalazi i jedna takva gostionica i neka staja“. U Remetincu se spominje kvalitetno građen franjevački samostan okružen čvrstim zidom. Solidno građena župna crkva okružena prstenastim zidom spominje se u Madžarevu. Zanimljivo je da ovi zemljovidi u Beli kao zidani objekt spominju tek jedan dvorac, koji se prema opisu odnosi na Belu 1. Dvorac je okružen vrlo jakim kružnim zidom, na četiri ugla okruglim tornjevima i vlažnim jarkom. Dvorac ima i pokretni most i mnogo puškarnica u zidu. Tu je i solidno građena kapela.

SPOMENIČKA BAŠTINA

Utvrda Grebengrad

Utvrda se nalazi 2 kilometra sjeverozapadno od Mađareva, na istočnom dijelu Ivančice. Radi se o ostacima jedne od najvećih utvrda u ovom dijelu Hrvatske. U drugoj pol. 13. st. Grebengrad je sjedište male Hrašćinske županije koja će već krajem tog stoljeća biti pripojena Križevačkoj županiji.

Utvrda se nalazi na 530 metara nadmorske visine. Spada u tip utvrda s čvrstom branič-kulom koja je ovdje okružena s nekoliko prstenova obrambenih zidina. Unutar branič-kule nalazio se i stambeni kompleks. Utvrda je

29

Kat. br. 1.2

Kat. br. 1.6

Kat. br. 1.4

30

sagrađena u četiri visinski različita nivoa, dužine 161 metar, a širine 49 metara. Na najvišoj točki utvrde smještena je branič-kula koja ima oblik nepravilnog trokuta. Ulaz se nalazio sa sjeverne strane, a brdska zaravan na kojoj se utvrda nalazi odvojena je od ostatka brda umjetno prokopanim jarkom.

Utvrda Pusta Bela

Ostaci utvrde nalaze se na strateški važnom položaju iznad Belskog prijevoja. Nastanak utvrde vezuje se uz crkveno-viteški red sv. Ivana Jeruzalemskog (ivanovaca) i njihov veliki posjed u dolini Bednje i na obroncima Ivančice. Prvi pisani spomen potječe iz druge pol. 13. stoljeća, ali je gotovo sigurno da utvrda postoji već i u 12. stoljeću. Prema nekim mišljenjima ovu su utvrdu zapravo podigli templari, pa će prema pučkoj predaji u Beli boraviti i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca na povratku iz III. križarskog rata krajem 12. stoljeća.

Burg je izgrađen na vrlo teško dostupnom vrhu, pa mu se moglo prići samo kružno. Po tako nepristupačnom položaju na kojem je sagrađen, burg Bela spada u skupinu najstarijih hrvatskih burgova iz 12. i početka 13. stoljeća. Burg je imao poligonalni oblik i maksimalno je prilagođen terenu na kojem je izgrađen. Dimenzije burga su bile 43x42 metra. Sa sjeverne strane se uz zid bedema nalazio višekatni stambeni kompleks, dok se na južnoj strani dvorišta nalazila velika četvrtasta branič kula. Danas su vidljivi samo ostaci pojedinih zidova bedema, a naziru se i ostaci još nekoliko unutrašnjih pregradnih zidova, najvjerojatnije branič-kule. Bedemi su s vanjske strane mjestimično očuvani u visini do 7 metara, no najvećim su dijelom urušeni, ponekad toliko da se ni ne nazire smjer njihova pružanja. Izvođenje arheoloških radova omogućilo bi otkrivanje brojnih pojedinosti o životu u ovom burgu kroz više od 5 stoljeća.

Bela I.

Dvorac je sagrađen početkom 17. st. u dolini Bednje, ispod sjevernih obronaka Ivančice. Budući da je to vrijeme u kojem je još jako izražena opasnost od turskih provala, obitelj Pethö de Gerse gradi ovaj objekt kao obrambeni s jarkom ispunjenim vodom, pomičnim mostom i pravokutnom branič-kulom na ulazu. U 18. st. utvrđeni kaštel bit će adaptiran u dvorac koji odgovara novim potrebama njegovih vlasnika. Danas je Bela I. pravokutni jednokatni objekt s trokatnom kulom na sredini zapadnog pročelja. Tijekom 18. st. dvor je okružen obrambenim zidom s malim okruglim kulama na četiri ugla. Oko dvorca se nalazi mali perivoj. Godine 1858. dvorac je kupio poznati hrvatski preporoditelj Metel Ožegović.

31Kat. br. 2

Kat. br. 3

32

Bela II.

Dvorac je sagrađen svega stotinjak metara od Bele I. Nije poznato tko ga je i kada sagradio, no pretpostavlja se da je podignut u drugoj polovici 17. stoljeća. Prvi spomen dvorca potječe iz 1738.g. kada se spominju „…razrušeni grad i dva dvorca“. Radi se o građevini izduženog pravokutnog tlocrta s cilindričnim kulama poduprtim kontraforama na uglovima sjevernog pročelja. Južno pročelje dvora otvoreno je arkadama na katu i u prizemlju. Postoje mišljenja po kojima se radi o nedovršenom dvorcu, zamišljenom kao višekrilni sklop.

U neposrednoj blizini dvorca nalaze se ostaci većih gospodarskih zgrada.

Kapela Blažene Djevice Marije – Bela

Kapela se nalazi u neposrednoj blizini dvorca Bela I., a prvi se puta u pisanim izvorima spominje 1649. godine. To je mala sakralna građevina s poligonalnim svetištem i bočnom kapelom. U unutrašnjosti se ističe kasnobarokni oltar s palom Uznesenja Majke Božje. Kapela je služila kao grobna kapela obitelji Ožegović, pa su u njezinoj unutrašnjosti sačuvane njihove nadgrobne ploče.

Najdojmljivija je nadgrobna ploča baruna Metela Ožegovića i njegove supruge Ivane rođ. grofice Sermage. Tekst ispisan na ovoj ploči latinskim jezikom u hrvatskom prijevodu glasi:

U ovome je domu združen u vječnom miruslobodni baron Metel Ožegović od Barlabaševca i Bele

rođen 04.05.1814., umro 09.02.1890.bliski savjetnik Carskog i kraljevskog apostolskog veličanstva, jedan od najzaslužnijih sinova ovoga stoljeća u Hrvatskoj, marljiv i neumoran bez obzira na napore duše i tijela, borac za domovinu koji je kao izaslanik hrvatskog sabora na ugarskom saboru 1848.g. branio slobodu i povlastice Dalmacije, Hrvatske i Slavonije,

koje su u to doba bile napadane snažnije no ikad, ne bojeći se opasnosti, iznimnom staloženošću duha i postojanošću tako da je izazvao divljenje svojih protivnika, a duhove zemljaka zapalio božanskim žarom, koji

je stekao zahvalnost cijeloga naroda u aktima Kraljevinske skupštine, proglašen počasnim građaninom gotovo svakog grada u Hrvatskoj, sve do kraja života branitelj prava domovine, pomagač svih ustanovitelja kulture i znanosti. može se istaknuti ne samo kao primjer najveće ljubavi prema domovini, vjeri i caru, nego i kao

svjetlo vjernosti prema obitelji, savjestan prema domovini, prema roditeljima, prema ljudskom rodu, čijom su smrću snažno potreseni svi ljudi u Hrvatskoj koji istinski vole domovinu i sav će narod slijediti njegovu slavu i

besmrtnu uspomenu prema ovim Tacitovim riječima:

33Kat. br. 4.1

Kat. br. 6 Kat. br. 7.2

Kat. br. 5

34

Što god smo kod njega voljeli, čemu god smo se divili, ostaje i ostat će u duhu ljudi, u vječnosti vremena, u slavi stvari.

zajedno s ljubljenom suprugomIvanom rođ. groficom Sermage od Susedgrada i Medvedgrada

rođena 13.12.1811., umrla 14.02.1878.vjerna i dostojna družica svoga muža, dijeleći s njime slavu i čast, njegova pomagačica i u najnemirnijim

vremenima u državi, vjerna supruga, izvrsna majka, slika integriteta i vrline, čiju su smrt svi koji su je poznali popratili brojnim suzama, kao i neutješan muž i tužna djeca.

Združenima u vječnosti na ovome svetom mjestu svjetlost vječnu daruj im, Gospodine. Amen!

Utvrda Paka

Paka je srednjovjekovna utvrda i sjedište istoimenog posjeda na sjeverozapadnim obroncima Kalnika. Pretpostavlja se da ju je u prvoj polovici 14. st. sagradila porodica Grebengradskih kao novo sjedište obiteljskih posjeda u Hrvatskome zagorju, najvjerojatnije u vrijeme kada su zbog vjerolomstva prema Kruni u dva navrata izgubili Grebengrad. Sudeći po arheološkim nalazima, napuštena je u prvoj polovici 15. stoljeća.

Utvrda je sagrađena na 310 metara n/m na brdu Gradišće, a oblik skučenog platoa odredio je veličinu i nepravilni šesterokutni tlocrt burga. U zapadnom uglu utvrde nalaze se ostaci pravokutnoga palasa, za koji se pretpostavlja da je imao najmanje tri etaže. U preostalome dijelu utvrde nalazilo se usko i dugačko dvorište s ostacima drvenih građevna uz zidine.

Burg je kontrolirao prirodni prolaz dolinom potoka Pake i put prema Kalničkom gorju.

Dvorac Erdödy – Novi Marof

Dvorac je jednokatno kasnobarokno-klasicističko zdanje, tlocrta u obliku četverokuta s unutrašnjim dvorištem. Na glavnom pročelju dvorca ističe se klasicistička altana s tri arkadna otvora u prizemlju i s četiri jonska stupa na katu koji završava atikom.

Prostorije u unutrašnjosti ukrašene su štukaturnim dekoracijama na stropovima. Oko dvorca nalazi se zaštićeni perivoj podignut vjerojatno potkraj 18. stoljeća.

35

Kat. br. 7.4

Kat. br. 8

36

Kao graditelj dvorca spominje se Ljudevit Erdödy i 1776. godina. No, i prije izgradnje ovog dvorca, ovdje postoje još dva starija objekta za koje pisani izvori koriste isti naziv – Novi Marof.

U drugoj polovici 17. st. pisani izvori spominju kuriju „Novi Maroff seu Lepenye“. Ova se kurija nalazila u blizini današnjeg Novog Marofa, u nekadašnjem Lepenju, koji danas kao toponim više ne postoji, već je dio Podevčeva. U dokumentu iz 1664.g., koji se čuva u Državnom arhivu u Varaždinu, navodi se da Aleksandar Erdödy posuđuje 10000 forinti od Suzane Oršić, udovice Stjepana Pethö de Gerse, te joj kao garanciju zalaže, između ostalih posjeda, i Novi Maroff seu Lepenye.

Krajem 17. st. Patačići ovdje podižu dvorac Nova curia, kojoj se pridružuju i dobra Grana i Možđenec, a s vremenom se za ovu kuriju počinje upotrebljavati ime Novi Marof.

Godine 1747. obitelj Erdödy otkupom vraća u svoje vlasništvo ovaj posjed, te uskoro podižu današnji dvorac.

Župna crkva Blažene Djevice Marije Kraljice Svete krunice – Remetinec

Crkva i samostan smješteni su na brežuljku iznad naselja Remetinec i okruženi su niskim obrambenim zidom. U literaturi se najčešće navodi da su crkvu i samostanski kompleks za franjevce u drugoj polovici 15. st. gradili

hrvatski ban Ivan Vitovec, odnosno herceg Ivaniš Korvin. No, postoje i mišljenja da su se franjevci ovdje smjestili u kompleks koji je prije pripadao templarima ili pak ivanovcima. Zbog turske opasnosti franjevci napuštaju samostan sredinom 16. st., pa umjesto franjevaca samostanski kompleks preuzima vojna posada. Vojska će ovdje ostati do 1639.g. kada se ponovno vraćaju franjevci. Sredinom 17. st. samostanski kompleks obnavljaju Juraj Erdödy i njegova supruga Elizabeta Batthyany. S južne strane samostanske crkve prizidana je barokna kapela, koju je 1704.g. dao podići Baltazar II. Patačić kao obiteljsku grobnicu. Godine 1789. postaje županom crkvom.

U 19. st. srušilo se zapadno samostansko krilo, sjeverni zid i zapadne prigradnje. Tako je do danas sačuvano samo istočno krilo srednjovjekovnog samostana. Crkva je danas jednobrodna longitudinalna građevina s užim i nižim poligonalnim svetištem s potpornjacima. Na svodu svetišta sačuvani su grbovi grofova Celjskih, Grebenskih i Batthyanya, koji su vezani uz gradnju kompleksa. Bočna kapela bogato je ukrašena štukaturom, radom Johanna Antona Quadrija.

37

Kat. br. 8.1

Kat. br. 9

Kat. br. 8.4

Kat. br. 12.2

38

Kat. br. 12.5

Kat. br. 14 Kat. br. 15

Kat. br. 13

39

Kat. br. 21.1

Kat. br. 21.7Kat. br. 21.10

Kat. br. 21

Kat. br. 21.4

40

41

GRAD IVANEC

Povoljni geografsko-prirodni uvjeti pružaju od davnina povoljne uvjete za povremeni boravak, ali i stalno naseljavanje ljudskih zajednica. Ovim područjem kretali su se paleolitski lovci u potrazi za plijenom, a kasnije se stalno nastanjuju zemljoradničke zajednice.

Najstariji arheološki nalazi stari su oko 500 000 godina. Radi se o nalazima s područja sela Punikve, gdje je postojalo paleolitičko naselje. Ovdje su pronađeni grubo obrađeni tipovi udarnog kamenog oruđa, ali i obostrano obrađeni kameni klinovi i šiljci.

Osim područja Punikva, paleolitski nalazi pronađeni su i u špilji Vindija i Velikoj Pećini na Ravnoj gori. Na ovom je području pronađen veći broj kamenih sjekira i batova iz vremena mlađeg kamenog i bakrenog doba.

Na temelju arheoloških nalaza može se sa sigurnošću ustvrditi da je šire područje Ivanca bilo vrlo dobro naseljeno i u razdoblju eneolitika, pri čemu su posebno značajni nalazi lasinjske kulture iz naselja s nastambama tipa poluzemunica s krovovima na dvije vode na lokalitetu Krč u Cerju Tužnom i na obližnjem Draguševcu. Karakteristični nalaz iz ovog razdoblja je polirano kameno oruđe i oružje i keramičko posuđe raznih oblika i kvalitete izrade.

Iako su nalazi iz razdoblja brončanog i željeznog doba, pa i antike razmjerno rijetki sasvim je sigurno da je ivanečko područje nastanjeno i u tom vremenskom razdoblju. Vrlo je vjerojatno da su ovim područjem prolazile i rimske prometnice i to dolinom Bednje, kao sjevernim obroncima Ivančice.

Postanak srednjovjekovnog Ivanca vezuje se uz crkveno-viteški red Sv. Ivana Jeruzalemskog tj. ivanovaca, koji se pojavljuju u Hrvatskoj sredinom 12. stoljeća. Već na početku 13.st. ivanovci su u posjedu velikog područja uz lijevu i desnu obalu Bednje. Sjedište ivanovaca je utvrđeni grad Bela, koji se u pisanim izvorima prvi put spominje 1275.g. kada na skupu preceptora reda u Mađarskoj prisustvuje i brat Margarita, preceptor Bele. Poglavare belskog grada spominju i isprave 14.st. kada oni daju u zakup ili pak zbog vjerne službe daruju dijelove svog posjeda pojedinim plemićima. Naposljetku, godine 1396. Ivan od Paližne, prior Bele, izdaje ispravu u kojoj se prvi put spominje Ivanec i to kao „...libera villa Sancti Johannis...“ tj. „slobodna vila Svetog Ivana“. Ova nam je isprava poznata iz prijepisa vranskog priora i bana Hrvatske i Dalmacije Alberta de Nagmihala iz 1421. godine. U ispravi Ivan Paližna se poziva na „sloboštine i isprave“ koje su stanovnicima Ivanca podijelili njegovi predšasnici na mjestu velikog priora. Prema odredbama ove isprave Ivančani su morali plaćati godišnji porez od 20 denara, što je jedino novčano podavanje. Stanovnici su davali i desetinu vina i žitarica, a imaju i radnu obavezu da za jednu ral oranice moraju tri dana orati, žeti, te donositi žito u belsku utvrdu. Doseljenici koji su izgradili kuće u Ivancu bili su oslobođeni svih davanja kroz pet godina. Stanovnici Ivanca u ispravi se nazivaju „cives“, a gradski sudac je „villicus“, no o njegovim ovlastima isprava Ivana Paližne ništa ne govori.

42

Nakon ukidanja crkveno-viteškog reda ivanovaca u prvoj polovici 15. st. posjed Ivanec prelazi u posjed Krune, a zatim pojedinih plemićkih obitelji. Početkom 16. st. Ivaniš Korvin prodaje ovaj posjed mađarskoj obitelji Pethö de Gerse, koja ostaje u posjedu sve do 1728. godine. Već sredinom 16.st. oni će središte posjeda prenijeti iz Bele u Ivanec gdje grade kaštel kao obrambenu i stambenu utvrdu.

Nakon izumrća obitelji Pethö de Gerse, posjed će 1742.g. biti prodan grofu Ladislavu Erdödyju. On je obnovio zapušteno imanje i sam ivanečki Stari grad, koji je dogradio. No, 1763.g. nasljednice obitelji Pethö de Gerse po ženskoj liniji, pokrenule su parnicu protiv preuzimanja imanja od strane Erdödyja, te su nakon pune 54 godine dobile parnicu. Tako će posjed biti podijeljen na petnaest plemićkih obitelji.

Godine 1867. kaštel Ivanec s pripadajućim posjedima kupio je Ladislav Kukuljević, koji je preuredio ivanečki Stari grad i u znatnoj mjeri unaprijedio gospodarstvo. Njega će 1896.g. naslijediti Božidar Kukuljević, najmlađi sin Ivana Kukuljevića. Tijekom II. svjetskog rata grad je zapaljen i teško oštećen, a budući da nakon toga nije obnavljan ubrzo propada, te će se 1959.g. srušiti dvije preostale kule.

SPOMENIČKA BAŠTINA

Na području Grada Ivanca postoji nekoliko važnih sakralnih objekata, dok je najvažniji spomenik svjetovne arhitekture, ivanečki Stari grad, srušen sredinom 20. stoljeća, te postoji tek kao arheološki lokalitet.

Utvrda Cukovec – Gradišće

Brežuljak Gradišće, odnosno Cukovec, nalazi se sjeverozapadno od sela Margečan. Na brežuljku se danas mogu vidjeti ostaci utvrde. Na istočnome, nižem dijelu nalaze se ostaci četvrtaste kule

koja je kontrolirala prilaz, veličine oko 11x11 m (vanjske dimenzije), a ostaci obrambenih zidova pružaju se od nje prema zapadu u obliku vrlo izdužene elipse velikih dimenzija: dužina joj iznosi 152,70, a prosječna širina oko 28 metara. Utvrda se ne spominje u povijesnim dokumentima, a ni njen srednjovjekovni naziv nije poznat.

Po pričanju mještana okolnih sela, utvrda je pripadala bijelim fratrima, vjerojatno templarima ili pak ivanovcima.

Prema načinu gradnje i strukturi ziđa može se pretpostaviti da je utvrda nastala u drugoj polovici 13. st. tj. u razdoblju nakon mongolskih provala. Gradišće se nalazi usred belskog preceptorata vitezova ivanovaca, nedaleko od ivanovačkog sjedišta u Beli. Dok je Bela mogla biti sigurnim i udobnim sjedištem preceptora odnosno kaštelana

43Kat. br. 1

Kat. br. 5 Kat. br. 6.1

Kat. br. 3.3

44

s nužno potrebnim prostorima za skladištenje opreme i hrane za potrebe samoga burga, utvrda na Gradišču mogla je biti nešto poput majura u kojem su se spremali prinosi podložnika s područja cijeloga preceptorata, a u slučaju potrebe mogla je poslužiti i kao sigurni zbjeg za okolno stanovništvo.

Stari grad – Ivanec

Plemićki dvor obitelji Pethö de Gerse sagrađen je na mjestu današnjeg Ivanca u prvoj polovici 16. stoljeća, a kasnije je u vlasništvu Erdödyja i Kukuljevića te naposljetku Ladislava Šabana. Dvor je spaljen u Drugome svjetskom ratu nakon čega je prepušten zubu vremena te će biti srušen 1959. godine, a na njegovom je mjestu uređen gradski park.

Arheološkim istraživanjima u novije su vrijeme otkriveni temelji pojedinih dijelova kaštela. Posebno se ističu obrambeni zid s četiri kule, temelji zapadnog i jugozapadnoga krila i barokne kapele u istočnom dijelu.

Početkom 20. st. Božidar Kukuljević je uz kaštel oblikovao engleski perivoj, današnji gradski park.

Župna crkva Sv. Marije Magdalene - Ivanec

Crkva je podignuta u drugoj polovici 17. st., a današnji oblik dobiva adaptacijom 1894. godine. Radi se o crkvi križnog tlocrta s prostranim svetištem i bočnim kapelama. Prilikom obnove 1894.g. prozori crkve ukrašeni su vitrajima, koji su prema narudžbi Ladislava Kukuljevića izrađeni u bečkoj radionici Karla Seylinga. Najljepši su vitraji u svetištu s figuralnim prikazima. Vrijednošću se ističu vitraj s likom svete Marije Magdalene i vitraj sv. Rafaela s Tobijom.

U crkvi su i dva vrijedna klesarska rada, koja potječu iz starijih faza izgradnje crkve. Radi se o krstionici čije podnožje čine dvije kamene skulpture lavova u sjedećem položaju. Oni na glavama nose posudu krstionice koja ima na prednjoj strani kamenu gredu ukrašenu s dvije glavice anđela.

U crkvi je i nadgrobna ploča Ivana Pethö de Gerse iz 1616. godine. Na nadgrobnoj je ploči prikazan sredovječni muškarac u oklopu, koji u desnici drži buzdovan, a ljevicom rukohvat sablje. Na desnoj strani je stolić na kojem je kaciga s perjanicom, dok mu je kraj glave uklesan grb obitelji. Na ploči iznad lika muškarca je latinski natpis, koji navodi da tu leži Ivan Pethö de Gerse, koji je umro u četrdesetoj godini života.

Crkvu je zidnim slikama 1779.g. oslikao Anton Dovečer. Ove su zidne slike kasnije prekrivene novim, manje kvalitetnim oslikom, ali su dijelom ponovno otkrivene u novije vrijeme.

U crkvi su sačuvani i vrijedni obredni predmeti i crkveno posuđe iz 17. i 18. stoljeća.

45

Kat. br. 6.2

Kat. br. 6.3

Kat. br. 6.4 Kat. br. 6.5

46

Kapela Sv. Duha iznad Prigorca

Kapela je jednobrodna gotička građevina izvorno sagrađena vjerojatno krajem 14. stoljeća, a kasnije je doživjela određene adaptacije. Izvorni gotički prozor sa šiljastim lukom sačuvan je na sjevernom zidu svetišta. U unutrašnjosti crkve nalaze se dva drvena oltara sa stupovima, figurama u kamenoj plastici i slikama. To su oltar Svetog Duha u svetištu, oltar Krunice Majke Božje lijevo u crkvenoj lađi, te najvećim dijelom uništeni oltar Svetog Vida s desne strane broda. Ovi su oltari radovi domaćih majstora iz prve polovice 17. stoljeća.

U kapelici se nalazi lijevano brončano zvono iz 17. stoljeća izliveno u Celju.

Kapela Blažene Djevice Marije - Radovan

Crkva je smještena na istaknutom brežuljku u središtu sela. To je građevina križnog tlocrta s visokim tornjem i bočnim kapelama izgrađena u baroknom stilu te preuređena u 19. stoljeću. Od inventara posebno je vrijedan drveni oltar iz 18. st. s gotičkom Madonom u središnjoj niši. U crkvi su sačuvani i ostaci starijih zidnih slika s prikazima Navještenja, Susreta Marije i Elizabete i Čuda Majke Božje Radovanske.

Župna crkva Svete Margarete - Margečan

Crkva se prvi put spominje 1431.g. pod tvrđavom Bela. Danas je to barokna, jednobrodna uzdužna građevina polukružno zaključenoga svetišta sa sakristijom na južnoj strani. Sa zapadne strane broda je trijem u čijem je jugozapadnom uglu zvonik. Historicistički glavni oltar sv. Margarete, pobočne oltare i propovjedaonicu po nacrtima Hermanna Bolléa izradio je stolar Ivan Peruzzi.

Crkva posjeduje i vrijedne obredne predmete i crkveno posuđe iz 17. i 18. stoljeća, a u svetištu je uzidana spomen ploča s latinskim natpisom koju je podigao Metel Ožegović u spomen svom ocu Stjepanu, umrlom 1837. godine.

47Kat. br. 6.8 Kat. br. 7.1

Kat. br. 7.3 Kat. br. 8.1

48Kat. br. 8.3

Kat. br. 8.7 Kat. br. 8.8

Kat. br. 8.5

49

Kat. br. 8.9

Kat. br. 9.1 Kat. br. 9.2

Kat. br. 8.10 Kat. br. 9.4

50

51

GRAD LEPOGLAVA

Područje koje danas obuhvaća Grad Lepoglava bilo je naseljeno još od pretpovijesti o čemu svjedoče brojni, doduše uglavnom slučajni, nalazi materijalnih ostataka prethistorijskih kultura. Tako su kamene sjekire, koje se upotrebljavaju u dugom vremenskom razdoblju od neolitika pa do brončanog doba, pronađene na lokalitetu Čret nedaleko Lepoglave, na području Donje i Gornje Višnjice, u Žarovnici i Lepoglavi.

Osim toga, pokusnim arheološkim istraživanjem izvedenim na lokalitetu Kukelj, na području Donje Višnjice, na platou stožastog brda, otkriveni su materijalni ostaci koji svjedoče o postojanju naselja u vrijeme kasnog brončanog i željeznog doba, a ovdje su pronađeni i materijalni ostaci iz razdoblja antike.

Ostaci naselja gradinskog tipa iz kasnog brončanog doba (10-8.st.p.n.e.) otkriveni su i na lokalitetu Kameni vrh, koji je nažalost godinama uništavan eksploatacijom kamena.

Nekoliko slučajnih nalaza (novac, oruđe) potječe i iz razdoblja antike, što svjedoči o kontinuitetu naseljenosti ovog područja.

U pisanim izvorima lepoglavsko se područje prvi put spominje u srednjem vijeku, a zanimljivo je da će od svih naselja prvo biti zapisano ime Zlogonja. Ovo se naselje spominje u darovnici Bele IV. iz 1244.g., kojom varaždinskom županu Mihajlu poklanja posjede Lobor, Veliku, Klenovnik i Zlogonje.

Sama Lepoglava prvi se put spominje 1399.g. u darovnici kojom hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburški podjeljuje čitavo Zagorje grofu Hermanu Celjskom i njegovim nasljednicima. Među gradovima koji se nalaze na tom području, u darovnici se navodi i Lepoglava, što ukazuje da je ovo srednjovjekovno naselje osnovano daleko ranije, iako ga do sada poznati povijesni izvori ne spominju. U prilog tome svjedoče i materijalni ostaci srednjovjekovne utvrde koja se nalazila na brdu Gorici iznad današnjeg naselja Lepoglave, na strateški vrlo važnom mjestu, koje kontrolira zapadni ulaz u dolinu rijeke Bednje. No, dolazak Lepoglave u posjed Celjskih obilježit će čitavu njenu daljnju povijest. Naime, već 1400.g. Herman Celjski osniva pavlinski samostan u Lepoglavi, upravo ispod utvrde na Gorici. S obzirom na moćne pokrovitelje, koji samostanu daruju znatne posjede, lepoglavski samostan postaje najvažniji pavlinski samostan u hrvatskim zemljama. Njegov status još se više uzdiže kada krajem 15. st. pokroviteljstvo nad samostanom preuzima Ivaniš Korvin. Tada on postaje i administrativno sjedište pavlinske provincije Hrvatske i Slavonije.

U razdoblju razvijenog srednjeg vijeka na području koje danas obuhvaća Grad Lepoglavu svojim se značenjem izdvaja još jedno naselje – Kamenica. I ovdje se, prema sačuvanim materijalnim ostacima, nalazila srednjovjekovna utvrda i to na uzvišenju iznad današnje župne crkve. O značaju ovog naselja u kasnom srednjem vijeku svjedoči i činjenica da ima status trgovišta. Trgovište Kamenica nastalo je vjerojatno još u 14. st., a godine

52

1483. u njemu su živjele 23 purgerske obitelji. Čini se, da su svoj status, a time i status Kamenice kao trgovišta, ove obitelji sačuvale do kraja 16. st. kada u procesu refeudalizacije bivaju pretvorene u kmetove trakošćanskog vlastelinstva.

I dok će trgovište Kamenica u 16. st. postupno gubiti na značaju, Lepoglava zahvaljujući pavlinskom samostanu postaje žarište prosvjete, kulture i umjetnosti. Nakon što su Turci 1479.g. opustošili Lepoglavu, kada je samostan spaljen i razoren, zahvaljujući Ivanišu Korvin samostan je brzo obnovljen, te 1503.g. postaje sjedište gimnazije za redovnike, ali i svjetovnu mladež. Ovo je prva takva gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj. Nakon Mohačke bitke 1526.g. pavlinska gimnazija u Lepoglavi prestala je djelovati, no 1582.g. ponovno je obnovljena, te nastavlja rad do 1637. godine. No, 1656.g. u Lepoglavi se organizira visokoškolska nastava filozofije, koja ima dva odjela: za hrvatske i za mađarske studente.

Od 1683.g. u Lepoglavi djeluje i studij teologije. Papa Klement X. priznao je 1671.g. sveučilišni stupanj lepoglavskog učilišta, a kralj Leopold I. odobrio ga je 1674. godine. Pavlinski samostan u Lepoglavi djelovao je gotovo četiri stoljeća, sve do 1786.g. kada ga ukida Josip II. Kroz ta četiri stoljeća samostan je snažno kulturno žarište u kojem djeluju povjesničari i pisci: Hilarion Gašparotti, Ivan Krištolovec, Nikola Benger, Šimun Bratulić, a naposljetku i Ivan Belostenec, povjesničar, leksikograf i pisac hrvatsko-latinskog rječnika „Gazophylacium“ . Rječnik je tiskan 1740.g. i to na sva tri hrvatska jezična idioma.

Zanimljive i vrijedne podatke o ovom području u 18. i početkom 19. st. pružaju austrijski tajni vojni zemljovidi. U naselju Kamenici spominje se da je „…na blagoj uzvisini čvrsto građena crkva pored župnog dvora“ i ovo su strateški važne točke iz kojih se može zapriječiti put prema Žarovnici. U samoj Žarovnici „nalazi se čvrsto građena kapela, zvana Marija Snježna“. No, za kapelu se navodi da je „već napola propala“.

Najveća pažnja bit će posvećena samoj Lepoglavi, a za lepoglavski se samostan navodi da je „…čvrst, visok je tri kata, prostran…“ Značajno mjesto dobio je i opis sela Purge, koja za razliku od većine ostalih naselja na ovom području „…leži na okupu na visokom brdu, ima zidanu župnu crkvu …“. Prema broju čvrsto građenih objekata, ovo je područje pri samom vrhu u Varaždinskoj županiji krajem 18. i početkom 19 .st., što se i danas ogleda u izuzetno vrijednoj i bogatoj kulturno-povijesnoj baštini.

Tijekom 19. st., poglavito na njegovom kraju, kao i početkom 20. st., Lepoglava doživljava afirmaciju i kao središte izuzetnog čipkarskog umijeća, koje su prema nekim mišljenjima u ove krajeve donijeli upravo pavlini. Čipkarstvo je uhvatilo korijenje kod domaćeg stanovništva, prenosilo se s pokoljenja na pokoljenje, da bi doživjelo procvat upravo krajem 19. st. djelatnošću Zlate pl. Šufflay. Ona će pokrenuti organizirani rad lepoglavskih čipkarica, te po preporuci i uz podršku zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt u čipkarske radove sve više unositi narodne ornamente. Nakon I. svjetskog rata ovaj rad nastavlja Danica Brössler, a čipkarstvo postaje izvor dodatnih prihoda većeg broja obitelji s ovog područja.

53

Kat. br. 1

Kat. br. 2.2 Kat. br. 2.3

Kat. br. 2.1

54

SPOMENIČKA BAŠTINA

Utvrda Kamenica

Ostaci utvrde nalaze se na povišenju, sjeverno od župne crkve Sv. Bartola. Radi se o objektu manjih dimenzija. Sastoji se od pravokutne kule (branič kula?) i zidova koji se pružaju uokolo nje.

Utvrda se prvi put spominje 1311.g., a krajem 14. st. postaje vlasništvom Celjskih. Od druge polovice 15. do kraja 16. st. promijenit će više vlasnika, pa su tu Vitovci, Sekelji, Ivaniš Korvin, Gyulayi i napokon Draškovići, koji napuštaju utvrdu krajem 16. stoljeća.

Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije (bivši pavlinski samostan) -Lepoglava

Monumentalni sklop nekadašnjeg pavlinskog samostana čine samostan i crkva. Samostan je oko 1400.g. osnovao Herman Celjski, a nakon turskih pustošenja i oštećenja na temeljima srednjovjekovnoga podignut je novi samostan.

Tri krila samostana zajedno s hodnikom uz crkvu zatvaraju pravokutni klaustar. Gotička crkva Blažene Djevice Marije podignuta je u prvim desetljećima 15. st., a u baroku dobiva današnji izduženi oblik i bočne kapele. Najstariji sačuvani dio crkve je gotičko svetište koje završava zvjezdastim svođenjem. Na ključnim kamenima svetišta nalaze se grbovi obitelji Celjskih. Ivaniš Korvin, koji je pomogao obnovu crkve i samostana nakon turskog pustošenja 1479.g., sahranjen je u svetištu crkve ispred glavnog oltara. Kasnije je nadgrobna ploča Ivaniša Korvina izvađena s poda i uzidana u zid s lijeve strane glavnog oltara. Na njoj je lik vojnika s mačem u oklopu s oružjem. Do nje je spomen-ploča Ivana Pethö de Gersse.

U drugoj polovici 17.st. izvedeno je povećanje i barokizacija stare gotičke crkve. Crkva je produljena za nešto više od 12 metara prema zapadu, te crkva dobiva novo pjevalište i novo zapadno pročelje s portalom (danas u ulaznom predvorju) na kojem je zapisana godina 1676.g. i grb obitelji Erdödy.

Uz crkvu su dograđene i kapele, donacije hrvatskih plemićkih obitelji. Barunica Judita Balogović, udovica Ivana Pethö de Gersse, s desne strane dala je podići Kapelu Muke Gospodnje. Nasuprot nje grof Ivan Drašković daje podići Lauretansku kapelu.

Do svetišta, s desne strane, grofica Sofija Rozina Ratkay podiže kapelu Sv. Josipa, a uz nju Ladislav Patačić kapelu Presvetog Trojstva, ukrašenu bogatom štukaturom.

Početkom 18.st. došlo je do gradnje novog zapadnog pročelja crkve, a povišen je i zvonik na današnju visinu. Pročelje crkve predstavlja izuzetan projekt. Izduženo je pročelje raščlanjeno s četiri pilastra, a u nišama pročelja smješteni su kipovi svetaca.

55

Kat. br. 2.4

Kat. br. 2.6

Kat. br. 2.5

Kat. br. 2.7

56

Iako je nekadašnja pavlinska crkva u cijelosti neprocjenjivo kulturno-povijesno blago, posebnu vrijednost predstavlja bogato oslikano svetište, rad Ivana Rangera. Posebno je bogato oslikan svod svetišta, koji je djelomično oštećen 1880.g. prilikom potresa. U središnjem dijelu svoda je prikaz Marijina uznesenja na nebo, dok su u okolnim poljima likovi anđela, arhanđela i evanđelista. Na zidovima svetišta su još dvije Rangerove freske: s lijeve strane je prizor na kojem Isus tjera trgovce iz hrama, dok je s desne strane prikaz Isusa u hramu sa svećenicima. Rangerove se freske nalaze i na pjevalištu, a Ranger i članovi njegove škole oslikali su i naslone korskih klupa.

U lađi su vrijedni oltari sv. Križa, sv. Pavla, sv. Ane i sv. Anđele, dok je glavni oltar u gotičkom svetištu posvećen čudotvornoj Crnoj Madoni.

Izuzetnu vrijednost predstavljaju i orgulje iz 1649. godine. Nasuprot crkve, na zapadnoj strani 1720.g. podignut je gostinjac, vrijedan primjer svjetovnog graditeljstva u kojem je danas smješten župni dvor.

Kapela svetog Jurja u Purgi

Kapela je podignuta na pavlinskom posjedu u selu Purgi sredinom 18. stoljeća. Na skromnoj vanjštini kapele ističu se tek manji zvonik koji izlazi iz krova zabatnog pročelja i sakristija uz sjevernu stranu svetišta. Nasuprot skromnoj vanjštini, unutrašnjost kapelice će 1750.g. Ranger bogato oslikati iluzionističkom arhitekturom, sakralnim temama vezanim uz sv. Jurja koji ubija zmaja, ali i svjetovnim likovima i slikama iz prirode. Apsidu svetišta u potpunosti ispunjava prikaz sv. Jurja koji ubija zmaja. Osim zidova i svodova, oslikan je i inventar kapele – crkveni namještaj, propovjedaonica i orgulje, te sve zajedno predstavlja izuzetno skladnu i zaokruženu umjetničku cjelinu.

Kapela Svetog Ivana Krstitelja na Gorici, Lepoglava

Kapela je smještena na brežuljku iznad Lepoglave, na mjestu gdje se nekad nalazila srednjovjekovna utvrda. Radi se o ranobaroknoj kapeli izgrađenoj početkom 17. stoljeća. To je jednobrodna građevina s užim peterostranim svetištem, masivnim tornjem na zapadnom pročelju, te naknadno dograđenim predvorjem.

Kapela je opremljena vrijednim baroknim inventarom i freskama Ivana Rangera.

57

Kat. br. 2.8 Kat. br. 2.10 Kat. br. 2.12

Kat. br. 4.1

58

Župna crkva Sv. Bartola i kurija župnog dvora, Kamenica

Župna crkva i župni dvor smješteni su na uzvišenom platou u središtu naselja. Današnja crkva sagrađena je u 17.st., no obnovljena je i uređivana i tijekom 18. i 19. stoljeća. Crkva je jednobrodna građevina na čijem se pročelju nalazi dominantan zvonik, a s desne strane sakristija. U crkvi je vrijedan inventar kasnobarokno-klasicističkog stilskog razdoblja, a to su ponajprije glavni oltar sv. Bartola, te oltari Majke Božje, Sv. Križa i sv. Donata, kao i propovjedaonica i krstionica.

Kapela Majke Božje Snježne, Žarovnica

Na brdu Jelenac iznad Kamenice nalazi se kapela Majke Božje Snježne. Današnja je kapela sagrađena na mjestu starije sredinom i tijekom druge polovice 18. st., a gradnja je nastavljena i u 19. i početkom 20. stoljeća. Najprije je dovršeno svetište, koje je 1751.g. oslikao Ivan Ranger. On je apsidu svetišta oslikao iluzionističkom arhitekturom oltara, a iluzionistički su izvedeni i bočni oltari.

Vrijedan dio inventara predstavljaju i orgulje iz 18. stoljeća.

Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije i kurija župnog dvora, Donja Višnjica

Župna crkva i župni dvor smješteni su na uzvišenom platou, pri čemu je crkva okružena zidanim cinktorom. Crkva je građena između 1640. i 1666.g., a do 1705. g. to je filijalna kapela župe Kamenica. Dograđivana je i u 18.st. kada je sa zapadne strane dograđena kapelica sv. Josipa, s istočne kapelica sv. Valentina, a podignut je i novi toranj.

Crkva je oslikana freskama, koje su rad Rangerove slikarske radionice. Freskama su oslikane zidne i svodne površine, a na njima su prikazi biblijskih motiva, mučenici i sveci.

Župna kurija je kvalitetna i skladna gradnja s kraja 18. stoljeća.

59

Kat. br. 3

Kat. br. 4.3

Kat. br. 5.1

60

Kat. br. 6.1

Kat. br. 6.3

Kat. br. 5.3

61

Kat. br. 7.1

Kat. br. 7.2

Kat. br. 8.1

62

Kat. br. 8.3 Kat. br. 8.4

Kat. br. 8.2

63

KATALOŠKI POPIS

LUDBREG

1. Panorama Ludbrega2. Iovia Botivo3. Dvorac Batthyany - Ludbreg

3.1 Grad Sttratman Batyany, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica 3.2 Dvorac Batthyany, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica 3.3 Dvorac Batthyany, glavni četverokrilni korpus i bočna gospodarska zgrada3.4 Dvorac Batthyany, glavni četverokrilni korpus3.5 Dvorac Batthyany, bočna gospodarska zgrada3.6 Dvorac Batthyany, unutrašnje dvorište3.7 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove3.8 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Presveto Trojstvo u slavi, svodna slika u

kupoli3.9 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Čudotvorna pretvorba, svodna slika nad

lađom3.10 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Pokaznica s ampulom Čudotvorne Krvi

Kristove, svodna slika nad lađom3.11 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Papa Leon X. nosi pokaznicu s Čudotvornom

Krvlju Kristovom kroz Rim, svodna slika3.12 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Božje oko3.13 Dvorac Batthyany, barokna kapela Čudotvorne Krvi Isusove, Portret muškarca s molitvenikom, zidna

slika 3.14 Dvorac Batthyany, velika dvorana3.15 Dvorac Batthyany, zapadna gospodarska zgrada, zidna slika3.16 Dvorac Batthyany, zapadna gospodarska zgrada, svodna slika

4. Adam Batthyany, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br.255. Karlo Batthyany, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br.26

64

6. Župna crkva Presvetog Trojstva – Ludbreg6.1. Župna crkva Presvetog Trojstva - zvonik6.2. Župna crkva Presvetog Trojstva - cinktor 6.3. Župna crkva Presvetog Trojstva – cinktor, razglednica iz vremena I. svjetskog rata6.4. Župna crkva Presvetog Trojstva – glavna lađa6.5. Župna crkva Presvetog Trojstva – svetište6.6. Župna crkva Presvetog Trojstva – zidna slika Presvetog Trojstva, slika Procesija s relikvijom Krvi u Rimu6.7. Župna crkva Presvetog Trojstva – bočna kapela, zidna slika Majke Božje zaštitnice sa svecima6.8. Župna crkva Presvetog Trojstva – oltar Majke Božje u bočnoj lađi6.9. Župna crkva Presvetog Trojstva – oltar sv. Barbare6.10 Župna crkva Presvetog Trojstva – orgulje, poč. 20.st.

7. Kardinalski zbor na molbu Bernarda Thuroczya podjeljuje oproste župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Ludbregu, 05.04.1510., Restauratorski centar Ludbreg, Zbirka sakralne umjetnosti

8. Knjiga o čudesnim uslišanjima na zavjet Krvi Kristovoj u Ludbregu, Restauratorski centar Ludbreg, Zbirka sakralne umjetnosti

9. Kralj Sigismund osuđuje radi ogluhe Jurja, Andriju i Nikolu od Ludbrega u parnici s gradom Varaždinom. Požun, 15. 05. 1429.g., HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-33

10. Čazmanski kaptol izvješćuje kralja Sigismunda da je kraljev izaslanik pozvao pred kralja za 29.9. – 6.10.1429. Jurja, Nikolu i Andriju od Ludbrega u sporu glede međa posjeda njihovih i grada Varaždina. Čazma, 06.08.1429.g. HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-35

11. Kapela Žalosne Gospe – Ludbreg12. Kapela Sv. Antuna - Selnik

12.1. Kapela Sv. Antuna – lađa i oltar

VARAŽDINSKE TOPLICE

1. Varaždinske Toplice, panorama, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br.1735-152. Aqae Iasae

2.1. Aqae Iasae – portal (fragment), posvetna ploča s dijelovima nimfeja 2.2. Aqae Iasae – ostaci foruma s kapitolijem

65

2.3 Aqae Iasae – rekonstrukcija foruma s trijemovima i kapitolijem 2.4 Aqae Iasae – ostaci kapitolija s hramovima Jupitera, Junone i Minerve2.5 Aqae Iasae – ostaci termi2.6 Aqae Iasae – freske u kupalšnoj bazilici2.7 Aqae Iasae – freske u kupalšnoj bazilici

3. Stari grad – Varaždinske Toplice3.1. Stari grad – pročelje, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica 3.2. Stari grad – barokni portal3.3. Stari grad – unutrašnje dvorište

4. Bela III potvrđuje darovnicu bana Aleksija za posjed Toplica i dosuđuje ga Kaptolu Zagrebačkom, kolovoz 1181.g., HDA, Arhiv Zagrebačkog kaptola, ACA, fasc.52, No.4

5. Bela IV potvrđuje svoju ispravu iz 1255.g. kojom potvrđuje darovnicu Moćmerove majke, Zagreb, 15. 09. 1247.g., HDA, Arhiv Zagrebačkog kaptola, ACA, fasc.52, No.5/3

6. Sigismund Luksemburški potvrđuje reviziju međa između posjeda grada Varaždina i Toplica, posjeda Zagrebačkog kaptola. Budim, 20.02.1431.,DAVŽ, R.a. VI-67

7. Čazmanski kaptol odgađa uređenje međa posjeda grada Varaždina i posjeda Zagrebačkoga kaptola radi odsutnosti kraljevog izaslanika do 15.9. 1429.g. Čazma, 13.08.1429.g., HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-36

8. Čazmanski kaptol odgađa uređenje međa posjeda grada Varaždina i posjeda Zagrebačkoga kaptola radi odsutnosti kraljevog izaslanika do 15.9. 1429.g. Čazma, 13.08.1429.g., HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-37

9. Župna crkva Sv. Martina – Varaždinske Toplice 9.1 Župna crkva Sv. Martina – pogled s juga9.2 Župna crkva sv. Martina – fragment ugaonog gotičkog pilastra9.3 Župna crkva Sv. Martina – klesarski znak na gotičkom pilastru 9.4 Župna crkva Sv. Martina – barokni portal9.5 Župna crkva Sv. Martina – oltar sv. Katarine9.6 Župna crkva sv. Martina – oltar sv. Barbare (detalj)9.7 Župna crkva Sv. Martina – orgulje, druga pol. 18.st.

10. Kapela Svetog Duha – Varaždinske Toplice10.1 Kapela Svetog Duha, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica

66

10.2. Kapela Svetog Duha – pročelje10.3. Kapela Svetog Duha – oltarna freska10.4. Kapela Svetog Duha – grobnica Antuna Kukuljevića Sakcinskog

11. Kurija Tonimir, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica12. Isprava Kaptola zagrebačkog o odobrenju prodaje vinograda Kamena Gorica Antunu Kukuljeviću, Zagreb,

08. 09. 1806.g., HR-DAVŽ-532 Obitelj Kukuljević13. Izjava topličkog župnika Andrije Golubića o prodaji vinograda Kamena Gorica Antunu Kukuljeviću,

Varaždinske Toplice, 03. 12. 1806.g., HR-DAVŽ-532 Obitelj Kukuljević14. Izjava topličkog župnika Jakoba Bujanića o potpunoj predaji posjeda Tonimir ili Kamena Gorica Antunu

Kukuljeviću, Varaždinske Toplice, 20. 03. 1843.g., HR-DAVŽ-532 Obitelj Kukuljević15. Antun Kukuljević Sakcinski16. Ivan Kukuljević Sakcinski17. Župna crkva Sveta Tri Kralja – Svibovec18. Kapela Sv. Marije – Rukljevina

18.1 Kapela Sv. Marije – uzvisina s kapelom i grobljem18.2 Kapela Sv. Marije – sjeverna strana18.3 Kapela Sv. Marije – južna strana 18.4 Kapela Sv. Marije – poligonalno svetište18.5 Kapela Sv. Marije – freska „refugium pecatorum“ 18.6 Kapela Sv. Marije – propovjedaonica s bočnim oltarom

NOVI MAROF

1. Grebengrad1.1 Grebengrad – izgled početkom 20.st., Gradska knjižnica i čitaonica Novi Marof, Zavičajna zbirka1.2 Grebengrad – sjeverozapadna strana utvrde1.3 Grebengrad – unutrašnji plato 1.4 Grebengrad – ostaci okrugle kule1.5 Grebengrad – sjeveroistočna strana utvrde1.6 Grebengrad – pravokutna kula

67

2. Kralj Sigismund nalaže varaždinskom županu i plemićkim sucima da pošalju svoga izaslanika koji će istražiti istinu o napadaju Andrije od Grebena na varaždinskog građanina Barnabu. Požun, 07.06.1429., HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-34

3. Kralj Sigismund osuđuje radi ogluhe Ivana i Jurja, sinova Antuna od Grebena, u parnici s gradom Varaždinom. Požun, 12.11.1429.g., HR-DAVŽ-2 Poglavarstvo grada Varaždina, R.a. V-42

4. Pusta Bela4.1. Pusta Bela – istočna strana4.2. Pusta Bela – južna strana

5. Ladislav Pethӧ de Gerse, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br.659 6. Bela I – kaštel iz početka 17.st., zapadno pročelje7. Bela II

7.1 Bela II – barokni dvorac, 18.st7.2 Bela II – sjeveroistočna strana7.3 Bela II – sjeverno pročelje s cilindričnim kulama7.4 Bela II – južno pročelje 7.5. Bela II – unutrašnjost sjeverozapadne cilindrične kule

8. Bela – panorama, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica9. Kapela Blažene Djevice Marije – Bela

9.1. Kapela BDM – pročelje9.2. Kapela BDM – poligonalno svetište i bočna kapela9.3 Kapela BDM – svetište s oltarom9.4 Kapela BDM – nadgrobna ploča baruna Metela Ožegovića i njegove supruge Ivane rođ. grofice Sermage9.5 Kapela BDM – nadgrobne ploče baruna Metela i Ljudevita Ožegovića 9.6. Kapela BDM – nadgrobna ploča baruna Ivana Ožegovića 9.7 Kapela BDM – grb obitelji Ožegović

10. Metel Ožegović, ulje na platnu, GMV-GS 469 11. Metel Ožegović, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br. 62712. Utvrda Paka

12.1 Utvrda Paka – panorama12.2 Utvrda Paka – zračni snimak12.3 Utvrda Paka – zračni snimak

68

12.4 Utvrda Paka – plato s utvrdom12.5 Utvrda Paka – istraživanje unutrašnjeg dvorišta12.6 Utvrda Paka – sjeverozapadni zid12.7 Utvrda Paka – struktura ziđa12.8 Utvrda Paka – maketa

13. Dvorac „Lepenye seu Novi Maroff“, NSK, Zbirka rukopisa 4086, Status familae Patachich14. Grof Aleksandar Erdӧdy zalaže Novi Marof ili Lepenie Suzani Oršić, udovici Stjepana Peteo de Gerse, kao

garanciju za povrat posuđenih 10 000 forinti. 31.05. 1664. HR-DAVŽ-530 Obitelj Erdӧdy 15. Rodoslovlje obitelji Patačić, HR-HDA-888 Zbirka rodoslovlja, inv.br.4416. Rodoslovlje obitelji Erdӧdy, HR-HDA-888 Zbirka rodoslovlja 17. Dvorac obitelji Erdӧdy – Novi Marof

17.1 Dvorac obitelji Erdӧdy, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica17.2 Dvorac obitelji Erdӧdy – zapadno pročelje17.3 Dvorac obitelji Erdӧdy – pogled na jonske stupove altane i park, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica

18. Novi Marof – panorama, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica19. „Allodium Moschenczi“(Možđenec), NSK, Zbirka rukopisa 4086, Status familae Patachich20. „Residentia Grane“ (Grana), NSK, Zbirka rukopisa 4086, Status familae Patachich21. Župna crkva Blažene Djevice Marije – Remetinec

21.1 Župna crkva BDM – panoramski pogled na crkvu21.2 Župna crkva BDM – južna strana21.3 Župna crkva BDM – portal21.4 Župna crkva BDM – unutrašnjost21.5 Župna crkva BDM – svetište21.6 Župna crkva BDM – neogotički oltar21.7 Župna crkva BDM – barokna kapela sv. Antuna Padovanskog21.8 Župna crkva BDM – grb obitelji Patačić u kapeli sv. Antuna Padovanskog21.9 Župna crkva BDM – ključni kamen s grbom Grebengradskih21.10 Župna crkva BDM - ključni kamen s grbom Ivana Vitovca21.11 Župna crkva BDM - ključni kamen s grbom Batthyanija21.12 Župna crkva BD M – spomen ploča Balthazara Pathachicha i Terezhie de Gereczy, 1722.

69

IVANEC

1. Utvrda Cukovec – Gradišće2. Hrvatski ban Albert de Nagmichal potvrđuje ispravu Ivana Paližne ml. iz 1396.g, 22.02.1421.g., HR-HDA-25

NRA fasc. 207 br. 263. Stari grad Ivanec

3.1. Stari grad Ivanec - panorama grada Ivanca sa Starim gradom i župnom crkvom, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica

3.2. Stari grad Ivanec, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica3.3 Stari grad Ivanec, HR-DAVŽ -975 Zbirka starih razglednica3.4 Stari grad Ivanec – područje Starog grada danas

4. Ladislav Kukuljević, GMV-GS5. Božidar Kukuljević, HR-HDA-903 Grafička zbirka, inv.br.21976. Župna crkva sv. Marije Magdalene - Ivanec

6.1 Župna crkva sv. Marije Magdalene – crkva i kurija župnog dvora6.2 Župna crkva sv. Marije Magdalene – svetište6.3 Župna crkva sv. Marije Magdalene - vitraj s likom sv. Marije Magdalene 6.4 Župna crkva sv. Marije Magdalene - vitraj s prikazom arhanđela Rafaela i Tobije6.5 Župna crkva sv. Marije Magdalene - oslikano pjevalište s orguljama iz 19.st6.6 Župna crkva sv. Marije Magdalene - oslik svoda6.7. Župna crkva sv. Marije Magdalene - sv. Augustin, zidna slika6.8. Župna crkva sv. Marije Magdalene - krstionica6.9 Župna crkva sv. Marije Magdalene - nadgrobna ploča Ivana Petheo de Gerse

7. Kapela Svetog Duha - Prigorec7.1. Kapela Svetog Duha – panorama7.2 Kapela Svetog Duha 7.3 Kapela Svetog Duha – unutrašnjost s drvenim oltarom Svetog Duha u svetištu i oltarom Krunice Majke Božje7.4 Kapela Svetog Duha – svetište

8. Kapela Blažene Djevice Marije – Radovan8.1 Kapela BDM – sjeverno pročelje sa zvonikom

70

8.2 Kapela BDM – svetište s apsidalnom sakristijom, južna strana 8.3 Kapela BDM – svetište 8.4 Kapela BDM – glavni oltar s gotičkim kipom Majke Božje s Isusom8.5 Kapela BDM – propovjedaonica8.6 Kapela BDM – ostaci starijeg zidnog oslika8.7 Kapela BDM – ostaci starijeg zidnog oslika8.8 Kapela BDM – ostaci starijeg zidnog oslika8.9 Kapela BDM – spomen ploča velečasnog Jurja Gorupića, radovanskoga župnika8.10 Kapela BDM – nadgrobna ploča Dragutina Baloga od Galante, podžupana Varaždinske županije8.11 Kapela BDM – grb obitelji Balog od Galante na nadgrobnoj ploči

9. Župna crkva Sv. Margarete – Margečan9.1 Župna crkva Sv. Margarete – pogled s jugozapadne strane9.2 Župna crkva Sv. Margarete – svetište9.3 Župna crkva Sv. Margarete – propovjedaonica9.4 Župna crkva Sv. Margarete – spomen ploča Stjepana Ožegovića koju podiže njegov sin Metel

LEPOGLAVA

1. Utvrda Kamenica – ostaci ziđa2. Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – Lepoglava

2.1 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – južna strana2.2 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – barokno pročelje2.3 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – trijumfalni luk i svetište2.4 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – glavni oltar Mar.ije Čenstohovske 2.5 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – svod svetišta s ključnim kamenom s grbom obitelji Celjskih2.6 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – svetište, zidna slika Isus u hramu2.7 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – svetište, zidna slika Krist tjera trgovce iz Hrama2.8. Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – kapela Svetog Trojstva2.9. Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – orgulje

71

2.10 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – nadgrobna ploča Ivaniša Korvina2.11 Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – natpis nad nadgrobnom pločom Ivaniša Korvina2.12. Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM – nadgrobna ploča Ivana Petheo de Gersse

3. Isprava o osnivanju Hrvatske pavlinske provincije, HR-HDA-650 Pavlinski samostan Lepoglava fasc. 8 br. 1 4. Kapela Sv. Jurja – Purga

4.1 Kapela Sv. Jurja - zračna snimka4.2 Kapela Sv. Jurja – glavno pročelje4.3 Kapela Sv. Jurja – unutrašnjost4.4 Kapela Sv. Jurja – pogled na svetište

5. Kapela Sv. Ivana Krstitelja na Gorici – Lepoglava5.1 Kapela Sv. Ivana Krstitelja – pročelje s trijemom5.2 Kapela Sv. Ivana Krstitelja – poligonalno svetište5.3 Kapela Sv. Ivana Krstitelja – zidni oslik svetišta5.4 Kapela Sv. Ivana Krstitelja – oslik svoda, sv. Ivan papa5.5 Kapela Sv. Ivana Krstitelja – sv. Ivan Nepomuk

6. Župna crkva Sv. Bartola Apostola – Kamenica6.1 Župna crkva Sv. Bartola Apostola – pogled s istočne strane6.2 Župna crkva Sv. Bartola Apostola – zvonik6.3 Župna crkva Sv. Bartola Apostola – unutrašnjost6.4 Župna crkva Sv. Bartola Apostola – glavni oltar6.5 Župna crkva Sv. Bartola Apostola – propovjedaonica

7. Kapela Majke Božje Snježne – Žarovnica7.1 Kapela Majke Božje Snježne – pogled s jugoistoka7.2 Kapela Majke Božje Snježne – iluzionistički oltar

8. Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije – Donja Višnjica 8.1 Župna crkva Pohođenja BDM - pogled na crkvu preko poligonalne ograde8.2 Župna crkva Pohođenja BDM – svetište s oltarom Blažene Djevice Marije8.3 Župna crkva Pohođenja BDM – istočna kapela s oltarom sv. Valentina8.4 Župna crkva Pohođenja BDM - propovjedaonica

72

73

FOTOGRAFIJE

Najveći dio fotografija nepokretne kulturne baštine nastao je tijekom ljeta i jeseni 2016.g., a njihov je autor Daniel Bubnjarić.

Osim toga u katalogu su korištene i fotografije sljedećih autora:

Ivana Peškan LUDBREG: 1, 10.1, 10.2VARAŽDINSKE TOPLICE: 18.4., 18.5., 18.6NOVI MAROF: 7.1, 8.3, 4.1IVANEC: 1, 7.3, 7.4LEPOGLAVA: 1, 4.1, 4.3, 4.4, 5.1, 5.2, 5.3, 5.4, 5.5, 8.1, 8.2, 8.3, 8.4

Kruno SudecIVANEC: 6.9VARAŽDINSKE TOPLICE: 2.1, 2.2, 2.3, 2.4, 2.5, 2.6, 2.7, 3.2, 3.3, 9.1, 9.2, 9.3, 9.4, 9.5, 9.6, 9.7, 10.2,

10.3, 10.4

Marina ŠimekNOVI MAROF: 12.4, 12.5, 12.6, 12.7

Tihomir TrubićNOVI MAROF: 12.2

Mirko VukovićNOVI MAROF: 12.1, 12.3

74

75

POPIS LITERATURE

Adamček, J. i sur., Ludbreg, Ludbreg 1983.Belošević, S., Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926.Đurkan, J. Proštenište Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu, Ludbreg 2011. Enciklopedija Hrvatskog zagorja, Zagreb 2017.Filipan, B., Varaždinske Toplice i naselja, svezak 1., Varaždinske Toplice 2005.Filipan, B., Varaždinske Toplice i naselja, svezak 2., Varaždinske Toplice 2010.Gradovi i općine Republike Hrvatske, Zagreb 2004.Horbec, I., Jukić, I., Valentić, M., Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. st. – Varaždinska županija, Zagreb 2005.Horvat. A., Matejčić R., Prijatelj K., Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982.Umjetnička topografija Hrvatske – Ludbreg i Ludbreška Podravina, Zagreb 1997. Hrelja, D., Varaždinskom županijom kroz stare razglednice – katalog izložbe, Varaždin 2014.Hrelja, D., Tragovima prošlosti 1, Varaždin 2017.Jagić, S., Krznar, S., Miljan, Z., Peharda, I., Poljak. S., Ivanec kroz stoljeća (1396.-2016.), Ivanec 2017. Jakopović, K., Pascuttini-Juraga, V., Peškan, I., Šiša-Vivek, M., Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – V. Varaždinska županija, XX. Međimurska županijaLet iznad vremena – na crti epoha Varaždinske županije, Varaždin 2013.Levanić, K., Analitički inventari, Varaždin 2009.Marković, Z. i sur., 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 1986.Novi Marof nekad i danas, Novi Marof 2015.Obad Šćitaroci, M., Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja, Zagreb 2005.Szabo, Gj., Hrvatsko zagorje, ZagrebŠimek, M. i sur., Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Varaždin 1990. Vukičević-Samaržija, D., Gotičke crkve Hrvatskog zagorja, Zagreb 1993.Zbornik 600 godina Ivanca, Ivanec 1997.

76