CRKVA U SREDNJEM VIJEKU

1. RAZDIOBA I NAZIV

Povijest je tkivo ili struja ili rijeka. Ona ne poznaje sjeckanja i prekide i zbog toga su svi pokušaji podjele na razdoblja problematični. Njima obuhvaćamo samo jedan vid, a nikad čitavo razdoblje.

Naziv «srednji vijek» za razdoblje između otprilike 500. i 1500. nesretan je i bez sadržaja. To je poetičan izraz i zasniva se na nepoznavanju pravih vrednota toga vremena. Reformatori u 16. st. vraćaju se nazad i idu na početke te kažu da se Crkva nakon Konstantina iskvarila. Bili su uvjereni da su tek oni ostvarili novo vrijeme plemenitog izražavanja. Prozvali su ga «barbarskim srednjim vijekom». U tom smislu je Kristof Cellarius iz Hallea prvi zasnovao svoje povijesno djelo na podjeli: stari vijek, srednji vijek i novi vijek. Prosvjetiteljstvo je kasnije tu sliku još mračnije ocrtalo.

Tek su se u doba romanike (19. st.) ponovno otkrila velika djela srednjeg vijeka, napose u umjetnosti i književnosti. Tada se počinje zanimati i za povijest domovine. Djelom «Monumenta Germaniae historica» počelo je intenzivnije istraživanje tog razdoblja. Danas s divljenjem gledamo na to razdoblje, tako da samo oni koji su u neznanju i dalje govore o «mračnom srednjem vijeku».

Međutim i dalje ostaje sporno kako da se to razdoblje ograniči. Ako se uzme kao prelomnica (između starog i srednjeg vijeka) propast Zapadnog Rimskog Carstva (476) i seoba naroda, onda se može prigovoriti da nijedan od tih događaja nije mnogo pridonio stvaranju onog novoga. Ni provala Arapa na područje Sredozemlja ne može se smatrati važnim događajem za novo oblikovanje Europe. Ta provala je zadala smrtni udarac sredozemnoj kulturi, ali nije zasnovala novu, srednjovjekovnu. Jedina je katolička Crkva ostala vezom između antike i srednjeg vijeka. Tek u trenutku kad je sklopljen savez između katoličkog kršćanstva i germanstva, ostvarena je jedna od najbitnijih pretpostavki za nastanak zapadnjačke zajednice naroda i kultura koja daje obilježje srednjem vijeku. Katoličko krštenje Klodviga (496) presudno je za to razdoblje. Obraćenjem Franaka na katoličanstvo omogućeno je kulturno usađivanje i religiozno stapanje s domaćim romanskim stanovništvom.

Teško se može odrediti i svršetak srednjeg vijeka. Ni renesansa ni pad Carigrada (1453.) ne mogu se smatrati tako dubokim lomovima da bi se stvorilo novo razdoblje. Radije treba bitnom prelomnicom smatrati crkveni razdor u 16 st. jer je on konačno razorio crkveno jedinstvo.

Povijesni razvoj zapadnog svijeta počiva na 3 stvari: 1. germanski dinamizam2. kršćanska vjera i moral3. romanski smisao za organizacijuU to vrijeme poprište crkvene povijesti je pomaknuto iz područja Sredozemlja prema

sjeveru. Napose se snažno odrazio ulazak mladih germanskih naroda u Crkvu. Krivo je zamišljati Germane kao neke divljake ili poludivljake. Oni su bili ljudi druge, primitivnije kulture. Ta silna suprotnost bez sumnje je morala utjecati i na život Crkve i na čitav kulturni razvoj srednjeg vijeka. Što su se germanstvo i kršćanstvo prisnije uzajamno prožimali, to su nužno snažnije jedno na drugo utjecali.

1. razdoblje – susret s misionarima (500 – 700)Zbio se tek površan susret s vjerovjesnicima. I poslije Klodvigova krštenja održali su se poganski običaji, poganske navike i predodžbe. Masovna krštenja nisu ostvarila još zadugo nikakvo unutarnje obraćenje. Narodi koji su pokršteni tada su ostali u uvjerenju da prihvaćanje kršćanstva za njih ne znači nikakav prekid sa starim načinom življenja.

1

2. razdoblje (700 – 1050)Sv. Bonifacije i Karlo Veliki stvorili su preduvjete za stvaranje kršćanskog Zapada, time što su pomogli da Crkva i franačko carstvo sklope savez. Najprije je prevladavao fizički snažniji germanski prirodni činilac. Događa se asimilacija i stapanje. U tom stapanju germanizacija je ostavila utjecaja na kršćanstvo u organizacijskom smislu.

- Germani su bili seljački narod, a Crkva je bila u gradovima. To je prvi susret sela i grada. Crkva je prihvatila nadarbine i podjele na seoske župe. Bila je podjela i na plemiće i kmetove što se odrazilo i u Crkvi – visoki i niži kler.

- Germansko shvaćanje o pravu vlasnika na zemlju i zemljište odrazilo se na osnivanje crkava u privatnom vlasništvu; po tom sustavu crkva koja je bila izgrađena na nečijem posjedu pripadala je njemu.

- Germani su bili skloni za rat i borbu što je dovelo do stvaranja kršćanskog viteštva i pokretanja križarskih vojni.

- Kraljevska čast je smatrana kao nešto mistično. Pomazanje Pipina (751), krunidba Karla Velikog (800), krunidba Otona Velikog za kralja i cara služili su da pojam vladara zadobije sakralno značenje. Ubrzo je postalo svećenik – kralj.

- Takvo uplitanje kralja u Crkvu dovelo je do investiture. Borba protiv «laičke investiture» i simonije postala je bojni poklik reformatora 11. st.

3. razdoblje (1050 – 1300)Crkva sada stupa u prvi plan. Javljaju se sukobi između papinstva i carstva. Sukobi Henrika IV s Grgurom VII i Fridrik s Inocentom III (1198 – 1216) predstavljaju vrhunac tog obračuna. Pod Inocentom III papinstvo postaje ustanovom koja vlada svijetom. Na Zapadu je nastala nova zajednica koja je ujedinjena pod vodstvom Crkve. Redovnički život cvate. Javljaju se franjevci, dominikanci, nastaju sveučilišta. Međutim šire se i krivovjerja, napose u 12. st. Srednji vijek svoj uzvišeni izraz nalazi i u umjetnostima romanike i gotike.

Sve to traje do pape Bonifacija VIII i tad započinje dekadencija papinstva. Time započinje 4. razdoblje (1300 – 1500). To je vrijeme raspadanja zapadnjačke zajednice naroda. Radi se o jedinstvenom nazoru na svijet i religiju, postojala je samo jedna istina koja je obvezna za sve, jedan moralni zakon. Unutrašnji život te zajednice naroda bio je određen životnom vezom Crkve i države. Crkva je bila najsnažnija obrazovna moć koja je posjedovala monopol obrazovanja. «Duhovni stalež» vodio je pisarnice na kraljevskim dvorovima.

1.1. Crkva kao prethodnica Zapadnog svijeta koji nastaje

U prvi mah Crkvi nije bilo lagano prići Germanima. Od konstantinovskog preokreta navikla se ona da bude jedan od stupova Rimskoga Carstva. Nastala je opasnost da se Crkva manje ili više poistovjeti s državom ili da je drugi, tj. Germani poistovjete s njome.

Germanska su plemena nastupili kao neprijatelji i rušioci Carstva i Rim je pod njima teško trpio. Sve je započelo provalom Huna (375) kad su iz Azije prešli u Europu. Pokrenuli su sve narode. Najprije su granicu Carstva prešli Zapadni Goti koje je car Valent prihvatio kao saveznike. Ali Zapadni Goti se usprotive Carstvu te ga napadnu. Valent je ubijen i na vlast dolazi Teodozije Veliki. Zapadni Goti ponovno su napali i ovaj puta dolaze pred Rim (401). Tada Rim prvi puta pada te je ovaj događaj potaknuo Augustina da napiše djelo «De civitate Dei».

Od tog se trenutka više nije mogla zaustaviti propast Zapadnorimskog Carstva. Još od 425. Vandali pustoše Španjolskom i sjevernom Afrikom. Huni ponovno napadaju, ali avaj puta ih zaustavlja papa Leon Veliki. No, samo 2 godine nakon ovoga Vandali napadaju

2

Rim. Leon Veliki ovaj puta nije mogao zaustaviti pljačkanje, ali je spriječio ubijanje pučanstva. Polovicom 6. st. i Istočni Goti napadaju Rim i ubrzo to čini i Bizant (vojskovođa Narses).

Još 476. godine germanske čete su skinule posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula i postavile Odoakara i od tada Germani vladaju Zapadom. Od 493 – 526. Teodorik Veliki uređuje istočnogotsko carstvo u Italiji. Tek je Justinijanu pošlo za rukom da dokrajči Istočne Gote. Međutim već 568. godine prodiru Langobardi iz Skandinavije. Položaj Rima i Crkve u Italiji bio je jadan i čemeran; sa svih strana Crkvu su pritiskali Langobardi te arijevska germanska plemena te naravno njihova nauka. Arijevstvo na Zapad je donio Vulfila koje je propovijedao najprije Gotima, a poslije su ga prihvatila sva germanska plemena. To su plemena: Zapadni Goti, Istočni Goti, Vandali, Gepidi, Svevi, Tirinžani, Heruli, Bavarci… Sam istočnogotski kralj Teodorik Veliki smislio je plan kako bi povezao sva germanska plemena i napao Rim i Grčku te osnovao veliku arijevsku germansku državu. Da mu je to uspjelo vjerojatno bi nestalo katoličke Crkve na Zapadu.

Mladog franačkog kralja Klodviga nisu uspjeli pridobiti pa se on krsti na Božić 496. u Reimsu. To je jedan od najvažnijih događaja u cjelokupnoj povijesti. On je stopio germanstvo s kršćansko – antičkom kulturom i ostvario preduvjet za rađanje kršćanskog Zapada. Sada je rimska Crkva imala najveći zadatak u povijesti da zajedno s naviještanjem vjere kod Franaka započne privođenje ostalih germanskih plemena katoličkoj Crkvi.

1.2 Prvi susret germanstva s Crkvom

Izvanjski tok tog susreta može se razmjerno lako prikazati, ali mnogo je teže ispravno shvatiti unutrašnji razvoj kršćanskog života. Prva središta bili su stari rimski gradovi. U svojim provalama Germani nisu baš sve uništili do temelja. Jake biskupske ličnosti natjerale su osvajače da ih poštuju i time su zaštitili domaće stanovništvo. Tako su gotovo sva od 125 galskih biskupskih sjedišta preživjela provalu Germana. Istakli su se biskupi: Martin iz Toursa, Severin iz Koelna, Remigije iz Reimsa (krstio Klodviga), Avit iz Vienne, Cezarije iz Arlesa. Zaslužni su što se rimsko stanovništvo još dugo održalo po gradovima, iako je sva zemlja već bila naseljena Germanima. Rimski gradovi su oko 400. godine stajali kao oaze rimske kulture i kršćanstva. Germani su izbjegavali gradove. Rimski gradovi imaju svoja vlastita prava i zakone. Dakle, rimsko pravo ostaje na snazi u franačkom carstvu kao osobno pravo romanskog pučanstva.

Crkva živi po rimskom pravu – «Ecclesia vivit lege Romana». Sve do 6. st. još su gotovo sve biskupske stolice bile popunjene biskupima rimskoga podrijetla. Na pariškoj sinodi susrećemo po prvi put veći broj germanskih imena. Krajem 7. st. većina je imena germanskog podrijetla. Proces stapanja Romana i Germana se završio.

Avit iz Vienne radio je revno na obraćenju Burgunđana. Remigije iz Reimsa posvetio se obraćenju Franaka. Klodvigovi sinovi su pokorili Alemane, turinško carstvo te Provansu, koju su oteli Istočnim Gotima i tako otvorili vrata kršćanstva i u tim zemljama.

Katolička vjera dala je franačkom kraljevstvu unutrašnju čistoću i ugled u ostalom svijetu. Klodvig se razlikovao od ostalih germanskih država po tome što je sada imao uza se i domaće katoličko stanovništvo, biskupe i uživao je naklonost istočnorimskog cara. Klodvig je imenovan i počasnim rimskom konzulom te je on izgledao kao zakoniti namjesnik. Franci su se ponosili svojom katoličkom vjerom i smatrali su se posebnim Kristovim štićenicima (Primogenita filia Ecclesiae). «Lex salica», koja je nastala za posljednjih godina Klodvigove vladavine i koja je zapisala staro salijsko – franačko narodno pravo, počinje ovim riječima: «Živio Krist, koji ljubi Franke! Štitio njihovo kraljevstvo, svjetlom svoje milosti ispunio njihove upravljače, branio njihovu vojsku, podupirao im vjeru, udijelio im mir, radost i sreću, on, Gospodar gospodara, Isus Krist».

3

Već se u to vrijeme javila misao za koje se borio i Karlo Veliki da su Franci nov carski narod koji je nakon propasti starog Rima nasljednik toga Carstva. Grgur Turški piše u svom djelu «Historia Francorum» da je obraćenje čitavih naroda bilo površno. Prije krštenja nije bilo katekumenata kao ni kršćanske pouke. Merovinška kraljevska kuća je davala loš primjer. Ubojstva i svađe u kraljevskoj kući, rat i pljačka među velikašima, nizak stupanj obrazovanja i ćudoredno izopačenje u narodu značajke su Franaka u 6. i 7. stoljeću.

Za franačku Crkvu je bilo sudbonosno što se kraljevska kuća bezobzirno upletala u poslove Crkve i tako ometala njenu djelatnost. Kralj je bio gospodar Crkve, on je postavljao biskupe, sazivao sinode i određivao kako će se živjeti. Crkveni život je poprimio zakržljale oblike prožete poganskim ostacima. Sve je više franačka Crkva izgledala kao osamljena i odrezana narodna Crkva. Sve se više odaljavala od Rima i sveopće Crkve.

1.3 Irsko – škotska Crkva

Čini se da je prvo kršćansko vjerovjesništvo u Irsku došlo u 5. st. Vjerojatno su to bili redovnici Martina Turškog. Najpoznatiji misionar Irske je svakako sv. Patrik (+461). Britanca Patrika su najprije irski pljačkaši odvukli u Irsku kao zarobljenika i ondje se upoznao sa zemljom i jezikom. 407. godine se vraća u domovinu, a kasnije se je postao redovnik u južnoj Galiji i klerik u Auxerreu. 432. g. Ponovno odlazi u Irsku i postaje biskup vjerovjesnik. U Irskoj nije bilo gradova, nego je središte bilo u Armagu.

Otok je bio poznat po monaškom značaju cjelokupnog crkvenog života. Velike samostanske zajednice predstavljale su ono pravo crkveno – religiozno središte. Veliki i sveti osnivači samostana (Finijan, Kolumban, Kevin, Kolumban mlađi) uživali su velik ugled u Irskoj. Opati su bili nosioci crkvene jurisdikcije. Za službe posvećivanja, koje pripadaju samo biskupu, odredili bi jednog između sebe te ga imenovali i posvetili biskupom.

Kršćansko oduševljenje zahvatilo je čitav narod i redovništvo je cvjetalo kao nikad prije ni kasnije. Samostani su rasli i cvali; bile su to škole duhovnog života i pobožnosti. Otok je uskoro nazvan: «insula sanctorum» i «insula doctorum». To zlatno doba irske Crkve trajalo je do polovice 8. stoljeća.

Samostanski utjecaj je primjetljiv na svim područjima. Redovnici su bili dušobrižnici, vodili su škole i vršili službu. Preko irskoškotskih misija razasutih po Europi te su značajke prešle i na kopno. Prihvaćen je asketski način života; postojali su strogi isposnički propisi i pokore.

Svećenici – redovnici promicali su osobnu ispovijed te osobnu i tajnu pokoru. Do tada je u praksi postojala samo ispovijed u slučaju teških grijeha i ispovijed je bila samo jedanput u životu. Sada je ispovijed uključivala neposredno (izravno) odrješenje. Ta ispovijed je bila «ispovijed na uho», pred svećenikom i mogla se u svako vrijeme ponoviti. Kao sredstvo duhovnog vodstva tu su ispovijed laici sve češće tražili i vršili. U 6. i 7. st. ta praksa se počela primjenjivati i u zapadnom svijetu te je na kraju imala golem utjecaj na pobožnosti čitave Zapadne Crkve. Pojavljuju se i «pokorničke knjige» (Libri poenitentiales), koje su se sastojale od popisa grijeha s točno naznačenom pokorom. Od 7. st. to su bile glavne knjige svakog svećenika.

Redovnici se nisu zatvarali pred svijetom, nego su imali želju za radom i akcijom. Tjeralo ih je da idu u svijet, a sve poradi Krista. Prolazili su kroz Galiju, Italiju, Germaniju, pa čak su išli i do Panonije. Bili su neugledni, bradati, sa štapom u ruci, s vrećom punom knjiga i relikvijama bili su hodočasnici za Krista. Nisu se zadržavali nigdje, nego su neprestano žurili dalje. Njihovo djelovanje donijelo je velike plodove.

Kolumban Mlađi (+615) bio je najznačajniji od tih irsko – škotskih putujućih vjerovjesnika i osnivača samostana na Kontinentu. Osnovao je samostane u Francuskoj. Napisao je strogu regulu i oko sebe je okupljao čete mladića koje je oduševio za redovnički

4

život. Poslije je osnovao još 50 samostana koji su živjeli po Kolumbanovoj reguli. Oko 610. g. neustrašivo se oborio na nećudoredan i razuzdan život kralja Teuderika. Naravno, bio je protjeran i neko je vrijeme djelovao na Bodenskom jezeru, a poslije odlazi u Italiju i osniva samostan Bobbio. Ondje i umire 615. godine. Njegovi učenici nisu bili baš svi Irci – bilo je i domaćih monaha koji su prenosili njegov duh. Većina ih je živjela u divljini kao nepoznati pustinjaci te djelovali su kao kvasac.

1.4 Kršćanstvo u Britaniji i Anglosaksonske misije

Još je u vrijeme Rimljana (kraj 4. st. i početak 5. st.) postojala crkvena organizacija u Britaniji. Na jednoj sinodi u 4 st. spominju se biskupi Yorka, Londona i Lincolna. Kako se povlače Rimljani to koriste drugi narodi i naseljavaju to područje. Najpoznatiji su: Angli, Sasi i Jiti. Bili su pogani i protjerali su kršćansko stanovništvo na sjever (Wales) i na Kontinent. Ova tri plemena polovicom 5. st. osnivaju sedam pokrajina:

- Angli: Merciju, Sjev. Umbriju, Ist. Angliju- Jiti: Kent- Sasi: Essex, Sussex, Wessex

S ovim plemenima kršćanstvo je posve propalo.Krajem 6. st. irski misionari i Rim počinje vjerovjesnički rad među Anglosasima.

Papa Grgur Veliki (590 – 604) šalje priora jednog samostana s još 40 redovnika u Englesku. Primio ih je kralj Kenta Ethelbert i već do Božića je kralj kršten i s njime 10 000 ljudi. Papa Grgur je i sam živo sudjelovao u misijama. Bio je to prvi papa koji se okrenuo Germanima, zato je kasnije i prozvan Velikim jer je prepoznao mjesto za širenje kršćanstva. Ostao je dokument kada papa piše misionarima i govori da oni trebaju postupati blago s novim narodima. Treba im ostaviti njihove bezazlene radosti, a ispunjavati ih kršćanskim duhom i sadržajem.

Kraljevina Kent prva se obratila na kršćanstvo, a zatim slijede Wessex i Sjev. Umbrija. Posebnu ulogu je odigrao Teodor iz Tarza, biskup Canterburyja. Donio je procvat anglosaskoj Crkvi i usko se povezao s Rimom. Bio je odličan organizator i veoma obrazovan.

Stroga askeza i irska pokornička disciplina postavile su u mnogim novim samostanima osnove za bujni duhovni život. Otvarali su se samostani i samostanske škole. Taj procvat trajao je do 11. st. to se odrazilo na sve, tako da su 33 kralja i kraljice završili u samostanu. Čak 23 kralja i preko 60 kraljica se štuju kao sveci. Beda Časni je svom djelu «Historia ecclesiastica gentis Anglorom» pokazao kako je njegov narod prihvatio kršćanstvo.

U irskim redovnicima ne nestaje žara za misijskim djelovanjem te uskoro neki odlaze na kopno među Sase i Frižane. Anglosasi su za razliku od irsko – škotskih misionara radili planski i sustavno. Njihov rad je trebao odobriti papa i da im pomaže franački vladar.

Prvi značajni anglosaski misionar bio je Wilfried, biskup u Yorku. Djelovao je među Frižanima. Nekoliko godina poslije onamo je pošao i Willibrord s još 12 drugova jer je dobio od Rima dopuštenje. Izabran je za biskupa Utrechta gdje je i umro. Pod njegovim vodstvom započeo je svoj vjerovjesnički rad i Winfried (poznatiji kao Bonifacije). Djelovali su među Frižanima, ali su imali velikih problema. Frižani su se htjeli osamostaliti od Franaka te nisu htjeli ništa «njihovo», pa čak ni kršćanstvo. S osnivanjem Utrechta krenulo se nabolje. Sv. Bonifacije i Karlo Veliki djelovali su (ponekad i silom) da Frigija postane kršćanska zemlja, što im je i uspjelo u drugoj polovici 8. st.

1.5 Obraćenje Alemena, Bavaraca i Turinžana

Pleme Alemani (Švabe) – čisto germanske krvi. Pripadali su arijevskoj sljedbi, ali i pogani. Bili su pod vlašću Franaka tako da su se sve više približavali kršćanstvu. Na prostoru

5

koje je pripadalo franačkoj kruni, počeli su graditi crkve i kapele. Veliki napredak je uspostava biskupskog središta u Konstancu oko 600. g. Karlo Veliki je ovo sjedište podvrgnuo metropoliji u Mainzu. Veliki utjecaj imali su irsko – škotski monasi. Tu je djelovao i sv. Kolumban, a njegovo djelo je nastavio sv. Gal. Biskup misionar Pirmin osnovao je 725. godine benediktinsku opatiju Reichenau, koja je postala religiozno središte. Osnivao je širom današnje Njemačke samostane s benediktinskim pravilom.

Bavarci – polovicom 6. st. došli su s područja Češke te su morali priznavati franačku vlast. Među njima su djelovali misionari od kojih je najpoznatiji Eustazije – učenik sv. Kolumbana . Prvo ime je svako sv. Rupert (apostol Bavarske). Umro je oko 722. godine. Djelovao je i sv. Bonifacije koji ustanovljuje biskupije: Passau, Regensburg, Salzburg i Freising. Salzburg je uzdignut u metropoliju za vrijeme pape Leona III. Upravo iz Bavarske su krenuli mnogi misionari među Slavene i Mađare.

Turinžani – podvrgnuti su za vrijeme Klodvigovih sinova tako da i tu djeluju franački misionari, ali nije uspostavljena prava crkvena organizacija. To je učinio sv. Bonifacije ustanovivši biskupiju u Wurzburgu.

Sv. Bonifacije je rođen 673. g. i bio je Englez. Oko 716. g. odvojio se od svoje domovine te odlazi po nalogu pape Grgura II u Frigiju (istočno od Rajne). U Rimu dobiva ime Bonifacije te svoj rad započinje u Hessenu 721 g.

722. g. postaje biskup – misionar, ali bez stalnog sjedišta. Njegov rad postaje sve vidljiviji tako da osniva nove samostane. Postaje čak i nadbiskup te ga papa imenuje legatom i daje mu zadatak da u Bavarskoj, Alemaniji i Hessenu provede čvršću crkvenu organizaciju. Osniva novu biskupiju – Hessen. U Turingiji je osnovao biskupiju Erfurt; i posebnu biskupiju Eichstatt. Reformu je provodio u tijesnoj suradnji s franačkim vladarima. Bonifacijevo djelo je urodilo plodom. Na jednoj sinodi Koeln je postao nadbiskupija i Bonifacije je trebao nju preuzeti, ali to nikad nije učinio. Postao je biskup Mainza i pokopan je u Fuldi. Predaja govori da je ubijen mučenički s još 52 suradnika u Frigiji 754. godine. Iste je godine sklopljen i tako značajan ugovor između papinstva i franačke države, kojemu je Bonifacije položio temelje. Poslije smrti je nazvan apostolom Njemačke, a ubrzo se počeo častiti kao mučenik u Engleskoj i Njemačkoj.

Obraćenje Sasa

Sasi su, kao ni jedno drugo germansko pleme, pružali otpor kršćanstvu, tako da su nakon Bonifacijeve smrti ostali jedini Nijemci koji nisu primili kršćansku vjeru. Već krajem 7. st. i početkom 8. st. anglosaski misionari djelovali su među Sasima, ali s malo uspjeha. Karlo Veliki je odlučio uništiti i okupirati Sasku. Upotrijebio je silu te je ovaj potez bio više politički, nego vjerski. Tako je saski rat postao i «misionarski rad s mačem». Taj rat trajao je preko 30 godina počevši od 722. godine.

Slomljen je otpor Sasa te je vrlo brzo počeo organiziran crkveni život. Ustanovljen je čitav niz novih biskupija: Minden, Osnabruck, Halberstadt, Bremen, Werden, Paderborn i Munster. Tako su stvoreni preduvjeti za stvaranje jedinstvenoga njemačkog kraljevstva. Sasi se bili na čelu svih njemačkih plemena.

Obraćenje Sasa otvorilo je kršćanstvu put prema sjevernim Germanima, koji su još bili pogani. Za vrijeme Ljudevita Pobožnog (814 – 840) kršćanstvo je primila Danska te osniva nadbiskupiju u Hamburgu. Bremen je odvojen od Koelna i pripojen Hamburgu i od tada ta nadbiskupija nosi ime Hamburg – Bremen. Lund je 1104. uzdignut na dostojanstvo metropolije koja je obuhvaćala Dansku, Švedsku, Island i Grenland.

6

1.6 Misionarski rad među Slavenima i Mađarima

Seoba germanskih naroda ostavila je ogromne prazne prostore u Europi. Te su prazne prostore naselili Slaveni. Došli su sve do Elbe, gornje Majne i Dunava te od istočnih Alpa do Jadranskog mora. Kršćanstvo su među njima širili rimski i bizantski misionari što je ostavilo neizbrisiv trag.

Kršćanstvo zapadnoga tipa među Slavenima raširilo se posebno u vrijeme franačke države. Slavenski narod u Karantaniji (Koruška, Kranjska, Štajerska) primio je kršćanstvo u 8. st. od misionara iz Salzburga i Passaua. I Avari zajedno s Hunima koji su nastanjivali Panoniju, nakon franačke okupacije 796. g. brzo su prihvatili kršćanstvo. U 9. st. su nestali i utopili se u slavenskim narodima. Moravsko kraljevstvo je Karlo Veliki učinio ovisnim o franačkom carstvu, te su među tim narodom djelovali franačko – bavarski misionari. Međutim knez Rastislav poziva misionare s Istoka i Focije (bizantski patrijarh) mu šalje braću Ćirila i Metoda. Moravsko kraljevstvo je iščezlo krajem 9. st. Moravsku su napali Mađari koji su bili pogani. Ova se zemlja 100 godina poslije toga pojavila kao pokrajina Češke.

Jedan dio Čeha se podložio Karlu Velikom pa je tako bio otvoren put kršćanstvu i prema Češkoj. Kršćanstvo je i ovdje bilo rašireno krajem 9. st., a širili su ga moravski misionari jer je Češka u to vrijeme ovisila o Moravskoj.

Iz Češke je kršćanstvo došlo i u Poljsku, koja je u vrijeme Otona I. bila u vazalskom odnosu prema njemačkom kraljevstvu. Prva poljska biskupija uspostavljena je u Poznanu 986. godine, a prva dvojica biskupa su bili Nijemci.

Ugri ili Mađari, ratnički narod ugrofinskog porijekla. Ušli su na avarsko područje uz Dunav i Tisu krajem 9. stoljeća. Razorili su crkve koje su postojale u Panoniji iz rimskih vremena. Konačno ih je umirio Oton I. 955. godine pobijedivši ih u bitci kod Augsburga. Cijelo njemačko kraljevstvo je sudjelovalo u tom ratu, koji je bio od velikog značaja za Europu. Mađari su postupno primali kršćanstvo, da bi u vrijeme kralja Stjepana I. (krajem 10. stoljeća) uspostavili nacionalnu kršćansku državu.

1.7 Pravoslavlje među Slavenima istočne Europe

Najveći dio Slavenskog svijeta kršćanstvo je primio preko grčke Crkve, te je tako politički i kulturno usko vezan uz Bizant. Ti se narodi nalaze na granici između Istoka i Zapada pa su se oko njihova prostora često vodile borbe za prevlast. Poslije kad je grčka Crkva ušla u raskol, i ovi su narodi pošli za patrijarhom u Carigradu te se i danas tamo nalaze.

Srbi su kršeni u vrijeme cara Heraklija (sredina 7. st.), da bi se početkom 9. st. ponovno vratili na poganstvo. Po toj teoriji taj je narod ponovno kršten u drugoj polovici 9. st., u vrijeme cara Bazilija I. Srpsku pravoslavnu crkvu, kao zasebnu vjersku zajednicu, pratimo od 13. st. kad je Sava Nemanjić ovoj Crkvi udario temelje autokefalnosti.

Stevan Nemanja je osnivač srpske dinastije Nemanjića, koja je vladala od 12. do 14. stoljeća. Od 1169. uspio je organizirati jaku srpsku državu i uredio je crkvenu organizaciju. 1196. odriče se vladavine i najprije odlazi u samostan Studenicu, a onda na Goru Atos, gdje mu najmlađi sin Rastko već živio kao monah Sava. Nemanja je vlast predao svome drugom sinu Stevanu.

Kad su Zapadnjaci u 4. križarskoj vojni 1204. zauzeli Carigrad, veliki raški župan Stevan II. okrenuo se Zapadu. Priznao je papin primat te od pape Honorija III. Traži kraljevsku krunu. Papa je udovoljio njegovoj molbi i 1217. je Stevan Prvovjenčani okrunjen za srpskoga kralja. Tim činom je srpska država postala potpuno neovisna država.

Njegov mlađi brat Sava Nemanjić (otišao u mladosti na Goru Atos) vraća se u Srbiju i od bizantskog patrijarha, koji je tada stolovao u Niceji, dobiva suglasnost da osnuje srpsku autokefalnu Crkvu. Postao je prvim srpskim nadbiskupom i stolovao je u Žiči. Umro je u

7

Bugarskoj, a tijelo u je preneseno u Mileševo. Turci su njegovo tijelo spalili u Beogradu. Njegov nasljednik Arsenije I. nadbiskupsko sjedište je prenio u Peć, gdje je ostalo kroz duga stoljeća.

Bugari – među njima su djelovali grčki misionari u drugoj polovici 9. stoljeća. Knez Boris se pokrstio 864. g. uzevši ime svoga gospodara Mihajla. Naredio je svom narodu da se svi moraju krstiti. U želji da se prikloni Zapadu, zamolio je papu Nikolu I. da mu pošalje misionare, što je ovaj i učinio. Ubrzo sav narod prihvaća kršćansku vjeru. Boris također želi da papa imenuje posebnog bugarskog patrijarha, ali to papa odbija i Boris se ponovno vraća grčkoj Crkvi. Od tada je njegova zemlja ostala u zajedništvu s carigradskim patrijarhom. Ohrid je postao sjedište bugarske nadbiskupije. Bugarska je 1018. g. izgubila svoju neovisnost i postala grčkom pokrajinom. Jezik su primili iz Moravske, a liturgijski obred je grčko – bizantski kojega upotrebljavaju i danas.

Rusi – za postojanje svoje države duguju zahvalnost skandinavskim Vikinzima iz plemena Rus, koji su se pod vodstvom Rurika naselili u Novgorodu i u Ukrajini. Sjedište im je bio Kijev. Dva bizantska patrijarha Focije i Ignacije su se zauzimali oko obraćenja ovih naroda. Olga, udovica vojvode Igora, krstila se polovicom 10. st. i uzela ime Helena. Njezin sin Svjetoslav ostao je poganin, a njezin nećak Vladimir poslije je čašćen kao svetac i apostol poput Konstantina Velikog. Bio je oženjen sestrom bizantskog cara Bazilija II., koja se zvala Ana. Njegovom naredbom odbačeni su idoli, u Dnjepar je bačeno njihovo glavno božanstvo Perun, i narod je kršten masovno bez posebne priprave. Ipak, Crkva je dobro napredovala, tako da je krajem 10. st. u zemlji bilo već 8 biskupija.

Vladimirov sin Jaroslav organizirao je rusku nacionalnu Crkvu, koja je bila kćerka Bizantske crkve tako da ju je i slijedila tijekom raskola. Kijev je postao metropolija ovisna o Carigradu.

2. ZAČETAK CRKVENE DRŽAVE I SAVEZ PAPINSTVA S FRANCIMA

U drugoj polovici 6. st. kad se dogodila invazija Langobarda, bizantska vlast je oslabila. Tome je pridonio sve veći utjecaj papinstva. Još od prije papa je u Italiji i na otocima imao posjede koji su nazivani Patrimonium Petri, kojem je papa Grgur Veliki udario solidne temelje. Tako su pape postajale neovisni i polako su preuzimali vodstvo talijanskog naroda. Takve pape su bili Grgur II. i Grgur III. Podržavali su Bonifacijev misijski rad. Ikonoklastička borba, koju je poticao bizantski car Leon III. naišla je na veliko negodovanje u Italiji, tako da se došlo do pred sam raskid odnosa između papinstva i Istočnog Rimskog Carstva. Rim se ponovno našao pod prijetnjom Langobarda u 8. st. Papa Grgur III. prvi puta traži pomoć od franačkog vladara Karla Martela. To je prvo skretanje politike prema Francima, a okretanje leđa Bizantu. Karlo Martel nije mogao puno pomoći, jer su mu Langobardi bili potrebni u borbi protiv Saracena. Papa Zaharija sklopio je mir s Langobardima, nakon čega se činilo da je papa svjetovni vladar rimskog vojvodstva. Za vrijeme njegova pontifikata udareni su stabilni temelji suradnje papinstva s Francima. Sin Karla Martela Pipin Mali (741. – 768) bio je ambiciozan čovjek, religiozan i odan Crkvi. Bila mu je potrebna potpora pape, kao najvišeg moralnog autoriteta na zemlji. Papa je pristao na savez, te je Pipin 751. g. izabran za kralja.

Pipin je veoma brzo uzvratio ljubav papi. 751. g. Langobardi su zauzeli Ravenu i zaprijetili Rimu. Papa Stjepan II. traži pomoć od Pipina i Pipin osobno kreće preko Alpa. Papa ga ponovno posveti, ovoga puta s njegovim sinovima: Karlom i Karlomanom, dodijelivši im počasni naslov «patricius Romanorum», koje ga su nosili upravitelj Ravene i vojvoda Rima. Ovim je sklopljen obrambeni savez između pape i kralja. U dva navrata Pipin je porazio Langobarde te je područje od rijeke Po do Ancone predao papi.

8

«Pakt ljubavi» koji je tada sklopljen bio je okosnica cjelokupne povijesti Zapada. Iako «Crkvena Država» nije još uvijek bila jasna, najprije je zaživjela kao politički čimbenik i bilo je samo pitanje vremena kad će se potpuno osamostaliti od Bizanta.

2.1 Karlo Veliki i obnova Zapadnog Rimskog Carstva

Karlo Veliki (768 – 814), moćni sin Pipina Malog, za franačku državu od velike važnosti, pod čijim je vodstvom kraljevstvo doživjelo najveću slavu. Svoju državu je izgrađivao na kršćanskim temeljima, formirajući tako veliki «Imperium Christianum».

Posvuda je promicao vjeru i kršćansku kulturu, ali njegova vojna borba nije se oduvijek podudarala s kršćanskim načelima. Uz Bizant i Arape postat će 3. svjetska sila. Silom je porazio neke narode: Sasi, Frižani, Danci, Avari… U Njemačkoj su osnovane 4 nove nadbiskupije: Mainz, Koln, Trier, Salzburg. Ojačao je moć biskupa u biskupijama, sazivao je biskupske sinode i stvorio je solidnu ekonomsku osnovu biskupijama pomoću desetine. Reforma je zahvatila i bolju naobrazbu svećenika te odgoja naroda. Osnivao je škole uz katedrale, samostane i župne crkve. Laike je poticao na življenje vjere, a svatko je morao znati napamet Oče naš i Vjerovanje. Cvjetale su također i crkvene znanosti i umjetnost. Uz ovu svjetlu stranu postoji i ona tamna u njegovom privatnom životu. Njegovo vrijeme je «prvo proljeće germanskih zemalja».

Odnosi između Crkve i države u Karlovo vrijeme bili su tijesno vezani, štoviše isprepleteni. Vladar je gospodar države i Crkve, on ju brani i nadzire i nazvan je kraljem i svećenikom. Često su ga zvali i David, Justinijan ili Konstantin Veliki. Izravno se uplitao u crkvene poslove i teološke rasprave. Sazivao je i vodio nacionalne sinode, ali to ipak nije bio cezaropapizam poput onoga na Istoku. Davao je ipak prednosti duhovnoj vlasti. Njegova uprava je bila na liniji teokratizma.

Talijanska politika Karla Velikog, čini se, u prvo vrijeme nije bila u interesu Crkvene Države. Zahvaljujući spletkama njegove majke i usprkos velikom nezadovoljstvu pape Stjepana III., došlo je do sporazuma između Franaka i Langobarda. Taj se sporazum očitovao u braku kad se Karlo oženio kćerkom langobardskog kralja Deziderija. Ali godinu dana poslije, Karlo se razveo i ponovno vratio Rimu. Langobardi se osvećuju i napadaju posjede Sv. Stolice, paleći sve pred sobom. Papa traži pomoć od Franaka, koji ponovno interveniraju 774. g. i osvajaju langobardsku prijestolnicu Paviju. To je bio konačni kraj njihovog kraljevstva. Iste godine Karlo dolazi u Rim i priznaje prostor Crkvene Države koji joj je udijelio njegov otac Pipin.

Bizant je 781. g. potpuno izgubio vlast nad Crkvenom Državom, tako da se ta godina uzima kao pravi osnutak Crkvene Države. Papa je počeo kovati novac sa svojim imenom i likom te izdavati dokumente prema godinama svoga pontifikata. Ali papa ni tada nije bio potpuni vladar Crkvene Države, jer su Bizantince zamijenili Franci. Karlo je sebe smatrao posljednjom instancom u pravnim i administrativnim pitanjima.

Papa Leon III. nakon izbora 795. g. odmah se javio Karlu i poslao mu ključeve groba sv. Petra i zastavu Rima. Novi je papa bio u lošem položaju. Naime, nećaci prethodnog pape optuživali su ga zbog njegova prijašnjeg ponašanja pa su ga čak jednom za vrijeme procesije i maltretirali. Uputio se papa preko Alpa u Paderborn tražeći od Karla pomoć. Ovaj ga 800. g. osobno doprati u Rim želeći u Rimu zavesti red. Te godine bila je sinoda kojom je predsjedao sam Karlo. Zaključeno je da Sv. Stolici nitko ne može suditi. Na Božić 800. g. u crkvi sv. Petra Leon je okrunio Karla za rimskoga cara. Time je rođeno Sveto Rimsko Carstvo koje je trajalo do 13. stoljeća. Ovo krunjenje nije povećalo vanjsku moć franačkoga vladara, ali je Karlu povećalo moralni i politički autoritet. On je bio zaštitnik papinstva i Crkve. Također pozitivna strana ovog krunjenja je i u tome što su se svi zapadni narodi okupili oko

9

Franaka tvoreći neku vrstu Augustinove «Božje države». Po toj zamisli papa i car trebali su tijesno surađivati, ali ovaj ideal nije u praksi dostignut.

Vrhovništvo Karla Velikog nad Rimom i Crkvenom Državom bilo je priznato od samog pape kad ga je okrunio. Sloboda izbora papa ostala je Rimljanima. Caru je ostalo pravo suradnje oko imenovanja papa. Tako je papa nakon izbora mogao biti posvećen samo ako je prije toga položio zakletvu vjernosti caru. Papa je jedini imao pravo kruniti cara.

Novo carstvo imalo je sjedište u Aachenu. Međutim, ovo je carstvo bilo veliko dok je njime upravljao Karlo Veliki. Vrlo brzo je započela karolinška dekadencija. To se najviše očitovalo kroz teritorijalno cijepanje i slabljenje. Slabljenje crkvene vlasti dovelo je do anarhije. Prijetila je opasnost od Normana, Saracena i Mađara. Pučanstvo je bilo najugroženije. Plemići su se zaštitili unutar zidina, a obični puk su pustili na milost i nemilost protivnicima. Tako običan narod traži pomoć i zaštitu od plemića. Plemići ih uvjetuju tako da će oni pomoći njima ako običan narod bude služio plemićima. Već to uvjetovanje vodilo je stvaranju feudalnog društva. Ono nije nasilno nastalo, nego iz potrebe siromašnih ljudi. Gradile su se crkve i tako je sve vodilo sekularizaciji. Najbolji pokazatelj je taj da se to vrijeme nazivalo i «željezno doba papinstva». To znači kad je neko carstvo potonulo, Sveta Stolica je ostala na cjedilu pa su se tako događale čudne stvari u Crkvi. Za pape su birani nedorasli ljudi. U tako teškim vremenima nije bilo baš sve mračno.

Radi se o podizanju samostana Cluny (Klini) kojeg je osnovao Wilhelm Pobožni 910. godine. Obnovu je provodio Benedikt iz Aniane. Samostan je imao slobodan izbor opata i nije bio podvrgnut biskupskoj jurisdikciji. Doprinijelo mu je poštivanje Benediktova pravila, poslušnost, stroga askeza i briga za službu Božju. Tako je u vrlo kratkom vremenu klinijevski samostan postao jednom od najvećih duhovnih snaga u Crkvi. Ovom samostanu su se pridružili mnogi tako da je lanac ovih samostana brojio oko 1200 samostana. Često se govorilo o redovničkom carstvu.

2.2 Propadanje karolinškog carstva

Već u vrijeme Ljudevita Pobožnog (814 – 840), sina Karla Velikog počelo je slabljenje carstva. Odmah nakon Karlove smrti počele su obiteljske borbe za prijestolje. Ljudevit je bio sklon Crkvi, ali preslab da očuva baštinu na okupu. Carstvo je već 817. g. podijelio svojim sinovima. Najstariji sin Lothar dobio je područje od Italije do Atlantika (po njemu je i nazvano područje – Lotaringija). Pipin je dobio zapad franačke države, a Ljudevit koji je poslije nazvan «Njemački», dobio je istok s Bavarskom kao središtem. Ipak, njihova područja su ostala podložna ocu.

Kad je caru (Ljudevitu Pobožnom) njegova druga žena Judita rodila još jednog, četvrtog sina, kojeg su prozvali Karlo Ćelavi. Judita je zatražila da i on nešto dobije pa tako car i njemu dade neka područja. Protiv te odluke se pobune ostala braća te tako započne rat među braćom, koji je vodio rasapu carstva.

Umro je ubrzo jedan od braće – Pipin. Tako je Ljudevit Pobožni 839. g. u Wormsu podijelio franačko carstvo između Lothara i Karla, a Ljudevit Njemački dobiva samo Bavarsku.

Nakon smrti Ljudevita Pobožnog carstvo se ponovno dijeli i to na 3 dijela: istočni dio dobio je Ljudevit Njemački, zapadni dio pripao je Karlu II. Ćelavom, a središnji dio i Italija Lotharu I. Međutim, Lothar I. je prije smrti podijelio svoj dio sinovima. Prvi sin Lothar II. umro je veoma rano, a drugi sin Ljudevit II. borio se protiv Saracena. On se još i nije snašao na vlasti, a stric mu se Karlo Ćelavi okruni za kralja Lotaringije. Time je otvoren put ponovnoj podjeli carstva. 870. godine Ljudevit Njemački i Karlo II. Ćelavi međusobno su podijelili Lotaringiju. Tako je franačko carstvo sjeverno od Alpa podijeljeno na njemački i francuski dio. Ovim događajem stupilo je novo razdoblje za franačko carstvo.

10

S obzirom na tijesnu vezu između države i Crkve, ova zadnja nije mogla ostati nezainteresirana prema tužnim događajima toga vremena. Papinstvo je ostalo bez potrebne pomoći u obrani od lokalnih gospodara u Italiji. Sve je to negativno utjecalo na imenovanja papa i vođenje Svete Stolice.

Papa je sredinom 9. st. na poziv Lothara I. otišao u Njemačku kako bi pomirio carske obitelji. Od toga nije bilo nikakve koristi. U vrijeme pape Sergija II. Saraceni su došli do Rima te opljačkali bazilike sv. Petra i sv. Pavla izvan Zidina. Da se to više ne bi ponovilo papa Leon IV. (847 – 855) sagradio je zidine oko Vatikana, osnovavši prekotiberski kvart Rima. Doživio je ovaj papa poraz Saracena. 850. godine Leon je pomazao Ljudevita II. za kralja Italije. Nakon Leona IV. za papu je izabran Benedikt III. (855 – 858). Ovdje se smješta i ona čudna priča o papisi Ivani. Prema ovoj legendi na papinskoj stolici između Leona IV. i Benedikta III. dvije i pol godine bila je neka mlada djevojka. Priča dalje nastavlja da je ova prijevara razotkrivena kad je za vrijeme procesije u Lateran ta djevojka rodila dijete i na mjestu umrla. Neodrživost ove teorije znanstveno je dokazana samim tim što nije bilo «praznog prostora» između već navedenih papa. Ta legenda se proširila tek u 13. stoljeću. Kako je došlo do ove legende, nije potpuno jasno.

Poslije Benedikta III. papom je postao Nikola I. (858 – 867), najugledniji papa ne samo 9. st., nego cijelog razdoblja od Grgura I. do Grgura VII. Iako nije mogao riješiti sve probleme, zacrtao je osnovni smjer Svete Stolice. Bio je kao drugi prorok Ilija, koji je «zapovijedao i kralju i tiranima». Prvotni cilj mu je bio priskrbiti Crkvi potpunu neovisnost i isključiti uplitanje državne vlast u crkvene poslove. Ovdje po prvi puta u srednjem vijeku imamo činjenicu da je papa vrhovni poglavar Crkve u religiozno – moralnim pitanjima.

Pontifikat Nikole I. bio je ispunjen nesporazumima i borbama, u kojima se uvijek borio za kršćanska načela i prava sveopće Crkve. Međutim, neoprezno se upleo u spor između bizantskih patrijarha Ignacija i Focija, ne poznavajući tamošnje prilike. Nikola je 863. g. izopćio Focija, a ponovno ustoličio Ignacija. Focije je zato na sinodi u Carigradu 867. g. izopćio papu. Tako je nastao Focijev raskol. To je bio jedan od tragičnih nesporazuma koji su pogoršavali odnose između istočne i zapadne Crkve. Focije je vjerojatno umro pomiren s Rimom.

Nasljednici Nikole I. nisu uspjeli održati papinstvo na prijašnjoj razini, te je ono uvučeno u nerede u Italiji. Ivan VIII. Bio je sličan Nikoli I., ali nije uspio ovladati poteškoćama koje su se javljale na Istoku i Zapadu. Od njegova vremena samo je papa nekoga mogao «učiniti kraljem». Nažalost ni jedan od dvojice vodećih vladara na Zapadu nije pružao papi zaštitu, niti od talijanskih velikaša, niti od Saracena. Car Karlo III. Debeli pokušao je 885. g. ujediniti sve karolinške zemlje, ali pokazavši nesposobnost u borbi s Normanima, zbačen je s prijestolja, nakon čega se kraljevstvo Karla Velikog raspalo na 5 dijelova: Njemačka, Francuska, G. Burgundija, D. Burgundija i Italija.

Čini se da je papa Ivan VIII. bio ubijen od nekoga svoga rođaka. Papa Formoz pozvao u pomoć njemačkog kralja Arnolfa, koji je okupirao Rim i primio kraljevsku krunu. Međutim, on se brzo razbolio i naslijedio ga njegov sin Ljudevit, koji je imao samo 7 godina. On je posljednji od karolinškog roda. Sveta Stolica nije računala na njega jer je njemačko kraljevstvo proživljavalo teška vremena.

Nasljednik pape Formoza bio je Bonifacije koji je vlado samo 2 tjedna da bi nakon njega došao papa Stjepan VI., žestoki neprijatelj Franaka. Dao je ekshumirati tijelo pape Formoza i na jednoj sinodi izvršio je jezovito suđenje na tim lešom. Tijelo je bačeno u Tiber. Rimski se puk zbog ovog oskvrnuća papina groba razjario i papu Stjepana bacio u tamnicu. Na njegovo mjesto je izabran papa Roman (897), a nakon njega Teodor II (897) i Ivan IX. (898 – 900). Na rimskoj sinodi (898) je utvrđeno da posveta pape, kojeg izabiru biskupi i rimski kler, treba biti u nazočnosti carskih legata.

11

2.3 Mračno doba papinstva

Nastavljen je nered u Rimu i na većem dijelu Zapada, štoviše i povećao se. Zato je 10. st. prozvano «mračnim dobom», jer je to vrijeme nazatka na svim poljima života. Nasilje i teror su vladali posvuda. Plemići su postali vlasnici crkava, a biskupije su bile vlasništvo velikaša. Nered je vladao klerom, a papinstvo je postalo ruglo. Dok su Italija i Francuska ostale u općem neredu, Njemačka je nadvladala anarhično stanje u koje je bila zapala poslije nestanaka karolinške dinastije. To poboljšanje treba zahvaliti vrsnom plemstvu iz saske kuće.

Prvi vladar bio je Henrik I., koji je uspješno radio oko preporoda Njemačke, a također i njegov sin Oton I. Veliki (936 – 973). I njega će poslije smatrati velikim graditeljem kršćanske Europe. Stvorena je jaka centralna vlast, a uz kolonijalnu politiku nije zaostala ni misionarska djelatnost. Imali su potporu Crkve i biskupa te je tako Crkva mogla doživjeti oporavak.

Sredinom 10. st. Otonu I. se ukazala prilika da intervenira u Italiji. Prešao je Alpe i u Paviji se proglasio kraljem Italije. Papinstvo je u to vrijeme bilo potpuno srozano da je spalo na gradsku ustanovu. To je doseglo kad je papom postao Oktavijan, raskalašeni 17-godišnjak. Uzeo je ime Ivan XII (polovica 10. st.), te je bio prvi papa koji je promijenio ime. On je Otona I. okrunio za cara 962. godine u crkvi sv. Petra nakon što je dao prisegu da će braniti prostor Rimske Crkve. Ovim činom je obnovljeno carstvo Karla Velikog, koje se od 13. st. naziva Sveto Rimsko Carstvo. Otona je vodila kršćanska ideja kao i Karla Velikog. Paktom iz 962. godine Oton se obvezao da će čuvati i «Patrimonium Petri».

Nakon što je Oton otputovao iz Rima, papa Ivan XII. okrenuo se protiv njega. Oton se ponovno vraća u Rim i smjenjuje papu Ivana XII. Na njegovo mjesto dolazi Leon VIII., laik koji je u jednom danu primio sve redove. Kad je Oton ponovno otišao iz Rima, vrati se Ivan XII. i otjera Leona VIII. Nakon toga iznenada umire Ivan XII, nakon čega za papu biva izabran Benedikt V. (964). Oton ponovno dolazi u Rim i ponovno postavi Leona za papu, a Benedikta protjera.

Nakon smrti Otona Velikog 973. g. izbili su neredi u Rimu koji su trajali u prekidima do kraja 10. stoljeća. Naslijedio ga je sin Oton II., koji je umro godinu poslije. Pokušao je protjerati Saracene iz južne Italije, ali je doživio težak poraz. Poslije njega dolazi Oton III. koji je imao svega 3 godine. Za svoju vladavinu Oton III. se ima zahvaliti svećenstvu, koje je upravljalo Carstvom umjesto njega.

Tada je na papinsku stolicu došao prvi papa Nijemac koji se zvao Grgur V. (996 – 999). Međutim, protiv njega je dignuta pobuna, pa je protupapa postao Ivan XVI., kojega je Oton otjerao u samostan. Nakon Grgura papom je postao Francuz Silvestar II., koji je imao podršku cara Otona, ali su ubrzo morali obojica otići iz Rima.

Budući da je njemački car neko vrijeme bio daleko od Rima, pape su ponovno pali pod utjecaj rimskog plemstva. Na vlast dolazi Henrik II. Sveti (1002 – 1024). Okupio je i učvrstio carstvo koje je bilo u rasulu. Bio je unuk Otona Velikog i posljednji car saskog porijekla. Kler je bio snažan oslonac njegove moći. Nije imao djece, pa je poslije njega na vlast došla salijska kuća (1024 – 1125).

Na papinsku stolicu dolazi Ivan XIX., koji je svoj položaj kupio novcem. Okrunio je Konrada II. za cara – praunuk Otona I. po ženskoj lozi. Njegov sin Henrik III. naslijedio je kraljevstvo od oca i doveo ga do vrhunca. U Rimu se u to vrijeme nastavlja sramotna igra velikaških obitelji. Nakon Ivana XIX. Papom postade 18-godišnji mladić pod imenom Benedikt IX. Njegovo ponašanje 1044. g. je izazvalo pobunu, nakon koje je za protupapu izabran Silvestar III. Benedikt IX. je svoje papinstvo prodao Grguru VI. Benedikt se ponovno vraća u Rim tako da se sada trojica papa bore za prijestolje. Sva trojica su svrgnuti 1046. g. Sljedeće pape je predlagao car, pa možemo reći da je on imao najodlučniju riječ. Carstvo je tada doseglo najveću moć, veću i od one za vrijeme Karla Velikog.

12

3. CRKVENA KULTURA I ZNANOST

Ova djelatnost odvijala se uglavnom u krilu Crkve, koja je bila nositeljica znanstveno – kulturnog razvoja. Prvi germanski teološko – znanstveni učinci pokazali su se u Engleskoj. Kanterberijski nadbiskup Teodor iz Tarza, radio na duhovnoj izgradnji Anglosasa. Kultura je širena iz katedralnih škola i benediktinskih samostana. Između ostalih monaha koji su udarili temelj anglosaskoj kulturi svakako je Beda Časni. Poznato djelo mu je Povijest anglosaske Crkve.

U franačkom kraljevstvu prvi kulturni procvat bio je u vrijeme Karla Velikog, koji je u kulturnom napretku i obrazovanju svećenstva i naroda vidio jednu od osnovnih zadaća Crkve i države. Već pri svom prvom nastupu zapovjedio je suspenziju neukih svećenika, jer «oni koji ne poznaju zakon Gospodnji, ne mogu ga naviještati drugima». Sve katedrale morale u otvoriti škole, određene za odgoj svećenika. Kandidati za svećeništvo morali su položiti ispit iz stečene kulture. Karlo je pozvao mnoge učenjake, pjesnike i umjetnike iz drugih zemalja, posebno iz Italije. Najznamenitije škole bile su: Scola Palatina, određena za formaciju visokih državnih i crkvenih dužnosnika; škola u Toursu, Fuldi, Reichenauu…

Ova kulturna djelatnost urodila je bogatim literarnim plodovima, posebno na teološkom području.

Najznamenitija osoba učenoga svijeta u 9. st. je Irac Ivan Skot Eriugena (umro 877), ravnatelj palatinske škole Karla Ćelavog. U 11. st. javilo se nekoliko uglednih ljetopisaca i povjesničara. Jedan od njih je monah Humbert, kojega je papa Leon IX. doveo u Rim, a 1050. postao je biskup kardinal. Bio je glavni papin poslanik u Carigradu 1054. godine. Poznat je i njegov prijatelj Petar Damjanski – kardinal Ostije. Proslavio se kao propovjednik pokore i poticao je crkvenu obnovu.

3.1. Rasprave na Zapadu o Filioque

Razvijeni srednji vijek je razdoblje čvrste i sigurne vjere. Za razliku od Istoka, na Zapadu nije bilo krivovjerja. Ikonoklazam na Zapadu nije uhvatio široke korijene, te relativno brzo prevladan.

Filioque (ex Patre Filioque procedit), obrazac na Zapadu uveden u Vjerovanje, kojim se pokazuje izlazak Duha Svetoga od Oca i Sina i primijenjen je među Francima u 8. stoljeću. Upotrebljavali su ga i franački monasi blizu Jeruzalema, pa su ih Grci prozvali hereticima. Papa Leon III. je prihvaćao taj obrazac, ali zbog mira s Grcima, izbacio ga je iz Vjerovanja. Početkom 11. st. ovaj je obrazac ponovno prihvaćen u Rimu. U borbi bizantskog patrijarha Cerularija protiv Rima, ovo pitanje donijelo je nesagledive posljedice. Na Istoku Filioque je glasio ovako: «ex Patre per Filio».

3.2 Bizantska crkva

Tijekom cijelog ovog razdoblja Bizantska crkva sve se više udaljavala od Zapada. Na Istoku nije bilo napretka u nauku i životu Crkve. Tamo nije bilo srednjega vijeka, nego je nastavljeno ustrojstvo kršćanske starine. Kršćanstvo je na Zapadu išlo za univerzalizmom, dok se na Istoku zadržao karakter nacionalnog i državnog. Istočna Crkva usko se vezala uz naciju i državu. Car je bio predstavnik Božji na zemlji, kralj svećenik na zemlji. Upravljao je Crkvom u cijeloj njezinoj djelatnosti. Ovaj sustav cezaropapizma oduzeo je Bizantskoj crkvi svaku autonomiju.

Za razliku od Zapada, Grcima je nedostajala plodna djelatnost u kulturi. Oni nastoje bit svoga crkvenog života pronaći u tajni liturgije. Tako je u drugi plan otišlo poslanje Crkve kao voditeljice duša. Stara krivovjerja zadržala su se na Istoku, te su se još razgranala.

13

Najveći i najutjecajniji teolog Bizantske crkve toga vremena bio je Ivan Damaščanin, «posljednji grčki otac», koji je više prerađivao prijašnju građu, nego što je sam stvarao. Umro je 749. g. Od njegovih brojnih spisa najvažniji su oni koji su napisani u obranu štovanja svetih slika, a životno djelo mu je «Izvor znanja». U ovom djelu se iznosi kršćanska dogma, a sve se to temelji na odlukama dotadašnjih sabora.

3.3 Borba protiv svetih slika – ikonoklazam

Štovanje svetih slika je uhvatilo dubok korijen u istočnoj Crkvi. Ovo su poticali najviše monasi te je ova pobožnost postala bitni dio religije. Međutim bilo je i onih koji su u ovom običaju vidjeli popuštanje poganstvu. Kod pojedinih kršćana su slike i kipovi štovani uistinu kao božanstvo. Uz vjerski problem to je postalo i politički problem te je državna vlast stala na stranu protivnika štovanja slika. Izbila je žestoka borba koja je trajala preko 100 godina, a izazvala je teške sukobe između Istoka i Zapada. Ta ružna stranica povijesti otvorena je u vrijeme cara Leona III. On je ediktom 726. g. naredio da se uklone ili prekriju sve svete slike. Ovu odluku je zasnivao na Bibliji: «Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom». (Izl 20, 4). Ali tu je bio i utjecaj židovstva i islama, kao i nekih kršćanskih sekti. Car je ovo činio samo da bi se on dočepao vlasti nad Crkvom. Car Leon je 730. g. izdao još jedan edikt, kojim zapovijeda da se odmah unište sve svete slike.

Takve odluke cara su morale uključiti i Zapad u borbu. Tako je papa Grgur II. dva puta žestoko opomenuo cara, napomenuvši mu da se to pitanje tiče biskupa. Njegov nasljednik papa Grgur III. je sazvao sinodu i osudio borbu protiv svetih slika. Nakon toga Leon se okrenuo protiv pape, okupirao prostor koje je Crkva imala u južnoj Italiji te pripojio Carigradu.

Ikonoklastička borba na Istoku je bila još žešća za vrijeme Leonova sina Konstantina V., koji saziva sinodu 754. godine s 338 biskupa, nazvavši je ekumenskim saborom. Po carevoj želji prihvaćen je ikonoklazam, a pobožnost prema svetim slikama proglašena je «djelom sotone». Zagovornici štovanja slika udareni su anatemom. Posvuda su uništavane svete slike, a jedini koji su se suprotstavili tome bili su monasi. Bilo je čak i pravih mučenika ikonoklazma. Papa Stjepan III. je na sinodi u Lateranu 769. g. suspendirao carigradsku sinodu.

Na vlast je došao Leon IV., sin Konstantinov. Ikonoklazam je i dalje ostao na snazi. Odlučujuća borba se povela nakon smrti Leona IV. kad je carstvom upravljala carica Irena. Kako bi vratila mir u Crkvu, odlučila je sazvati sabor u suglasju s carigradskim patrijarhom i papom. Sabor je održan u Niceji 787. godine. Sabor je proglasio nevaljalom sinodom iz 754. g., a odredio je da se mogu paliti svijeće i tamjan te da se mogu častiti svete slike. Mi se klanjamo slikama jer one predstavljaju što prikazuju.

Ikonoklazam na Zapadu nije imao jačih posljedica. Karlo Veliki se usprotivio Nicejskom saboru jer se protegnuo i na franačko carstvo. U Frankfurtu je 794. g. na jednoj sinodi je odbijen Drugi nicejski sabor. I na samom Istoku počelo se sumnjati u ispravnost nicejskih zaključaka. Car Leon V. obnovio je 815. g. ikonoklazam. Oživio je dekrete iz 754., a patrijarha protjerao. Zaokret od ikonoklazma donijela je carica Teodora, koja je uvijek bila sklona štovanju svetih slika. Na sinodi u Carigradu 843. ponovno je odobreno štovanje slika. Kao trajni spomen na pobjedu protiv ikonoklazma uspostavljen je «blagdan pravovjerja», kojega sve do danas grčka Crkva slavi na 1. korizmenu nedjelju.

14

3.4 Sporovi u vrijeme patrijarha

Naime, od 847. g. patrijarh u Carigradu bio je Ignacije, čovjek pobožan, ali slab političar. Zbog neslaganja s nekim ljudima iz državnog vrha svrgnut je, a na njegovo mjesto imenovan je Focije. Bio je laik te je samo za 5 dana primio sve stupnjeve svetoga reda. Tada je započela borba između Ignacija i Focija.

Car Mihajlo pozvao je papu da on pošalje legate u Carigrad kako bi riješili taj spor. Papa Nikola I. ne prihvaća Focija jer je on bio brzo promaknut za patrijarha, a i biskup koji ga je posvetio bio je sumnjivog statusa. Papa hoće pomoći, ali najprije traži područje koje mu je oduzeo car Leon III. Papini poslanici su prekoračili svoje ovlasti i potvrdili su Ignacijevo svrgavanje. Ignacijeve pristaše pošalju izvještaj u Rim, na osnovu kojeg papa sazove sinodu u Rimu, koja izopći Focija i pristaše, a proglasi Ignacija patrijarhom. Međutim, to nije imalo nikakvog praktičnog učinka, jer je dvor i dalje podržavao Focija. Ubrzo nakon toga i Bugarska je pripojena Rimu, što je razbjesnilo Bizant i Focije se upušta u borbu protiv Rima. U svom pismu iz 867. g. Focije optužuje latinske misionare u Bugarskoj da tamo prakticiraju: post subotom, celibat, ne priznaje krizmu koju su podijelili grčki svećenici. Udario je i po nauku da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. Istim pismom pozvao je patrijarhe Istoka na veliku sinodu u Carigrad. Ta sinoda je izopćila papu Nikolu. Tako je nastao Focijev raskol.

Focije je mislio trijumfirati, ali iste godine na vlast dolazi Bazilije I. Makedonac. Odmah nakon ustoličenja car je natjerao Focija na ostavku, a za patrijarha postavio Ignacija. U dogovoru s papom Hadrijanom II. u Carigradu je sazvan osmi ekumenski sabor 869 – 870 pod vodstvom trojice papinskih poslanika. Na tom saboru Focije je osuđen i izopćen, a one koje je on zaredio svedeni su na laički status. Mnogi se nisu pokorili ovim odredbama. Bugarska je ponovno pripojena carigradskom patrijarhatu te su opet nastali zategnuti odnosi između Rima i Bizanta. Papa Ivan VIII. opominjao je Ignacija i prijetio mu izopćenjem ako ne odustane od Bugarske, ali sve je bilo uzalud.

Poslije Ignacija 877. g. Focije se vraća i postaje patrijarh u Carigradu. Ovog puta ima podršku i ostalih istočnih patrijarha. Izmirio se s pristašama Ignacija i odrekao se jurisdikcije nad Bugarskom. Ova promjena je bila dovoljna da papini legati odu na sinodu 879 – 880. Focije nije imao namjeru uzmicati te je na svoju stranu uspio pridobiti i papine legate. Osmi ekumenski sabor bio je odbačen iz 869 – 870. Zbog toga danas Istočnjaci i danas osmim ekumenskim saborom smatraju onu sinodu iz 879 – 880. Papa Ivan VIII. i njegovi sljedbenici priznali su Focija carigradskim patrijarhom. Car Leon VI. svrgnuo je Focija, a na njegovo mjesto postavio svoga brata. Focije je protjeran u samostan 892. g. gdje je i umro. Već od 10. st. Istočnjaci ga slave kao sveca. To je bio čovjek koji se znao boriti za svoj vlastiti interes, pripravljajući tako put žalosnom istočnom raskolu.

3.5 Istočni raskol 1054. godine

Poslije ovih napetosti, koje sam spomenuo u ranijem odlomku, nikad više neće biti dobrih odnosa između istočne i zapadne Crkve. Međusobna udaljenost postala je prekomjerno duboka. Razlike su se jasno očitovale u jeziku i karakteru, crkvenom ustroju, disciplini, bogoštovlju pa i teologiji, što je učinilo nemogućim jedinstvo Istoka i Zapada. Uz ove crkvene razlike, bitnu ulogu igrale su i političke prilike.

Međutim, raskol je počeo veoma ranije. Sama podjela Rimskog Carstva na vidjelo je iznijela razliku između Rima i Carigrada. Dakle, «Kristova haljina» počela je pucati puno ranije. Ovaj dualizam imao je odjeka i na crkvenom području. U 7. st. širi se islam, a pritom su širenju pala 3 od 4 velika istočna patrijarhata (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem). Pad Egipta i Sirije doveo je do jačeg udaljavanja monofizita i nestorijanaca od Crkve. Kršćanske

15

zajednice na Istoku, sa sjedištem u Carigradu, činile su grčku Crkvu, a imale su zategnute odnose s Rimom.

Klasično je Rimsko Carstvo izgradilo jedinstvenu državu, ali je ona u sebi krila duboku podvojenost kultura Istoka i Zapada. Kršćanstvo je najviše trpjelo zbog ovih razlika. Zapadnjaci su više bili praktični, a istočnjaci spekulativni ljudi. Isto tako problem je bio i u komunikaciji i razumijevanju.

Glavni uzrok napetosti između Istoka i Zapada bilo je uzvišenje carigradskog patrijarhata. Njemu je 28. kanon iz Kalcedona dao vlast nad svim dijelovima bizantskog carstva. Tako se Carigrad počeo smatrati novim Rimom te se tako on pretvorio u patrijarhat kršćanskog Istoka, a time i suparnik Rima. U tom zahlađenju odnosa naznačio se dugotrajni proces slabljenja jedinstva crkvene zajednice.

Krajem 5. st. (484. g.) dogodio se prvi prekid odnosa Rima i Carigrada – Akacijev raskol. Aleksandrijski patrijarh Petar Manga i carigradski patrijarh Akacije ujedinili su se u osudi monofizitizma i nestorijanizma te odbace Kalcedonski sabor. Prihvaćaju samo Niceju (325) i Efez (431). Car Zenon ove odluke prihvati kao henotikon – državni stav prema religiji. Papa Felix II. iste godine izopćuje Akacija i Manga. Ovo je potrajalo do 519. g. kada papa Formizda ovaj raskol privodi kraju.

Velike borbe su se vodile i oko štovanja svetih slika. Kršćani su se podijelili u 2 nepomirljiva tabora:

1. ikonodul – štovatelj svetih slika2. ikonoklast – protivnik štovanja slikaRivalstvo između Istoka i Zapada osjetilo se u slučaju Bugarske, kada se umiješao i

papa Nikola I. Za taj slučaj karakteristično je i prevrtljivo ponašanje cara Borisa.Jedan od važnijih događaja, što je dovelo do raskola, bio je Focijev raskol. Focije je

uvidio da postoji problem između Istoka i Zapada te je ponovno pokrenuo pitanje «Filioque», i proglasio Zapadnjake hereticima. Ovim činom crkveno jedinstvo nepopravljivo je narušeno.

Istočnjacima je smetalo što se Zapad sve više okreće Njemačkoj i zapadnim zemljama. Bizant je izgubio svoj posjed u središnjoj i sjevernoj Italiji (Ravena), pape su se povezali s Francima, osnovana je Crkvena Država, okrunjen je Karlo Veliki za cara, uspostavljeno je Zapadno Rimsko Carstvo. Sve je to pojačavalo mržnju Grka prema Latinima. U tom stanju svaki incident nužno je vodio konačnom raskolu.

Početkom 11. st. u vrijeme patrijarha Sergija (+1019), bio je jasan raskol između dvije Crkve. U to vrijeme iz liturgije na Istoku izbrisano je papino ime. Poslije njega patrijarh Eustazije približio se Rimu, ali njegov nasljednik Mihajlo Cerularije (1043 – 1058) napetost je doveo do vrhunca. Bio je ambiciozni i lukavi političar. Iako je raskol već neko vrijeme «mirisao», ipak je iznenada došao. Već 1050. g. optužio je Latine kao «heretike». Po njegovu nalogu 1053. g. zatvorene su sve crkve Zapadnjaka u Carigradu. Glavna optužba protiv njih bila je uzimanje beskvasnog kruha za pričest. Išli su dotle da su nijekali pretvorbu, a Latine su nazivali pola Židovima pola poganima.

Zapad nije mogao ostati ravnodušan na takve optužbe. Po nalogu pape Leona IX. kardinal Humbertus de Silva Candida (kardinal Humbert), papin tajnik, i Fridrich Lotarinški preuzeli su zadaću obrane načela Zapadne Crkve. 16. srpnja 1054. g. papini legati položili su bulu o izopćenju patrijarha Cerularija na oltar u crkvi Svete Mudrosti. Na sinodi koju je sazvao Cerularije 24. srpnja 1054. g., bili su izopćeni legati i oni koji su ih poslali. Međutim, žalosni raskol ostade, a konačno je potvrđen u križarskim ratovima, kada su križari zauzeli Carigrad, što je dovelo do još veće mržnje Istoka prema Latinima. Primjer Carigrada slijedili su i ostali patrijarhati Istoka. Pokušalo se vratiti jedinstvo na saborima u Lyonu i Firenci, ali nažalost raskol traje sve do danas.

Međutim, sve do danas ostalo je otvoreno pitanje je li kardinal Humbert za svoj dalekosežni korak imao ovlaštenje. Naime papa Leon IX. umro je 19. travnja 1054., a njegov

16

nasljednik Viktor II. nastupio je tek u travnju 1055. g. Upravo zbog toga nameće se zaključak da Cerularije nije izopćio ni papu ni Rimsku Crkvu, nego samo one poslanike. Izopćenja su formalno skinuta na koncu Drugoga vatikanskog sabora 1965. To su učinili papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I. Ipak, posljedice toga žalosnog čina očite su i danas.

4. USTROJ I BOGOŠTOVLJE ZAPADNE CRKVE

Neke od ustanova germanskih naroda veoma su utjecale na ustrojstvo Crkve i na kanonsko pravo. Crkva je dotad živjela po rimskom zakonu, da bi se tada u taj kršćanski sustav umiješao germanski osjećaj i način razmišljanja. S druge strane, između kanonskog i germanskog prava postojale su znatne razlike, što je dovodilo do sukoba. Staro rimsko pravo naglašavalo je neovisnost i univerzalnost Crkve, dok germansko pravo Crkvu smatra sastavnim dijelom državnog ekonomata.

4.1 Svećenstvo i biskupijska organizacija

U ovo vrijeme biskupije na Zapadu kao i na Istoku zauzimale su puno veći prostor, nego u vrijeme Rimskoga Carstva. Osnivanje gradskih župa bilo je od velike važnosti. Na prostoru prijašnjih matičnih župa, osnivane su nove župe s pravom krštavanja i vođenja pokopa. Posebna oznaka u vrijeme evangelizacije barbara, bili su biskupi misionari, koji nisu imali svoje stalno sjedište. Biskupije su bile podijeljene na arhiđakonate, a ovi na đakonate.

U više navrata svećenicima je ponavljana zabrana nošenja oružja i ratovanja. Međutim ova odredba često nije poštovana. Vojni kapelani postojali su još u 8. st.

U to doba često je prakticiran i pastoralni pohod, koji je biskup vršio svake godine. Također tada je postojao i «sinodalni sud», sastavljen od sedam uglednih ljudi. Ovi sudovi veoma su doprinijeli uništenju poganskih običaja kod novoobraćenih naroda. Za cjelokupni crkveni život važne su bile biskupijske i pokrajinske sinode.

U 8. st. ponovno je uspostavljen način zajedničkog života svećenika. Ovaj način življenja zvao se kanonički život, a oni koji su tako živjeli – kanonici. Imali su svaki dan zajedničku svetu misu, molitvu časoslova i čitanje Svetoga pisma. Ovaj način života podupirao je i Karlo Veliki te se ubrzo raširio i u većim župama na čijem je prostoru živjelo više svećenika.

Crkvena imovina među Francima se povećavala, tako da je krajem 7. st. predstavljala oko trećinu nacionalnog prostora. Od karolinškog vremena Crkva je ubirala desetinu od poljskog uroda. Doduše, desetina je poznata još u stara vremena, a sada je Karlo Veliki za naplatiše uveo čak državne kazne.

Germanski pravni mentalitet donio je Crkvi jednu posebnost u tzv. sustavu privatnih crkava. Korijen nalazimo kod starih Germana, a poslije je srećemo i u franačkom kraljevstvu, Italiji i Španjolskoj. Kad bi neki bogataš na svom zemljištu sagradio crkvu ili kapelu, to je smatrao svojim privatnim vlasništvom. U 8. st. ovaj sustav privatnih crkava toliko se razvio da je ostalo veoma malo crkava podložnih biskupu. Ova pojava dovela je do gradnje crkava i po selima, što nije bio slučaj u prijašnja vremena. Zbog toga su vladari tražili načina da zaštite svećenike, koji su služili u tim privatnim crkvama, od samovolje gospodara. U vrijeme borbe za investituru u 11. st., pape su zabranili bili kakvo miješanje laika u namještanje svećenika. Tek je konkordatom iz Wormsa 1122. g. postignut sporazum između Crkve i države, po kojem laici ne mogu namještati crkvene osobe.

U ovo vrijeme postojao je visoki i niži kler. Visoki kler ili prelati su bili pozivani kao savjetnici na dvor. K tomu prelati su zadobili povlasticu trgovine i carine. U vrijeme Otona I. razvio se crkveni feudalni sustav. U 13. st. biskupi i opati često su upravljali državnim

17

uredima, diplomacijom, a ponekad i vojskom. Tako su biskupi i opati u njemačkom kraljevstvu postali pravi zemaljski knezovi. Takvo stanje trajalo je sve do 1803. godine.

Te prilike Crkvi su donijele veliku korist. Naime, ona je mogla bez nekih poteškoća financirati sve misijske pothvate. Ova je praksa nužno dovela do toga da biskupi i opati nisu bili birani po kanonskom pravu, nego ih je imenovao kralj. «Đavo je poderao puno cipela noseći mitre i biskupske štapove onima koji toga nisu bili dostojni». Naravno, u tom stanju dovođeni su politički podobni ljudi na visoke crkvene položaje, iako možda nisu bili prikladni za tu službu.

4.2 Bogoštovlje i Sveta pričest Sjeverno od Alpa bila je raširena rimsko – galska liturgija, a u 10 st. čak je

prihvaćena i u Rimu. U Milanu se ljubomorno čuvao ambrozijanski obred. U prva vremena svi liturgijski čini slavljeni su sa zajednicom. Od 6. st. na Zapadu se

počela slaviti tzv. privatna misa, na kojoj je trebao biti barem jedan vjernik. Zbog toga se počelo graditi više oltara po crkvama kako bi se u isto vrijeme moglo slaviti više misa. I liturgijska odjeća u to vrijeme doživljava svoj razvoj. Do 8. st. upotrebljavana je samo bijela boja, da bi od tada rabljene i druge.

Nakon što je u prethodnom razdoblju česta pričest izašla iz uporabe, sad je važio propis da se kršćanin treba pričestiti najmanje tri puta godišnje (Božić, Uskrs i Duhovi). Od kraja 8. st. na Zapadu se upotrebljava beskvasni kruh, čemu su se Grci žestoko protivili.

Propovijed je uvedena još u kršćanskoj antici. Tako se gotovo u svim zajednicama propovijedalo svake nedjelje i blagdana, i to na materinskom jeziku.

U rimsku liturgiju u Francuskoj uvedeno je i crkveno pjevanje. U tu svrhu Karlo Veliki osnovao je dvije pjevačke škole. Izgleda da su zvona prvi put uvedena u sjevernoj Africi u 6. stoljeću.

I kršćanska umjetnost je doživjela svoj procvat. Zadržani su osnovni elementi kršćanskih građevina, ali se razvio novi primitivni romanički stil. Najčuvenija je kapela Karla Velikog u Aachenu, gdje je i grob toga cara.

Javna pokora, koja je bila u praksi u kršćanskoj antici, zadržala se i u srednjem vijeku, tako da su veliki grijesi trebali biti ispovjeđeni pred zajednicom. Ispovijedalo se prije svete pričesti. Za pokoru je obično davan post, novčani dar, hodočašća, bičevanje… Zabrana ženidbe ukinuta je na sinodi u Wormsu 868. g. Najčešće za pokoru je davan post od 40 dana. Tako su ekskomunikacija i interdikt ( zabrana vršenja bogoštovlja) postali sve češća pojava. Začeci ovih kazni sežu u 6. st., ali u 8. st. dobivaju svoj pravi oblik.

Već smo govorili da je monaštvo Crkvi i kršćanskom svijetu ostavilo neprolazne vrijednosti. Veliko crkveno bogatstvo narušilo je samostansku disciplinu, a za pojedine samostane borili su se ili crkveni ili svjetovni gospodari. Tako se pojavila zvijezda na obzorju koja će donijeti važnu obnovu – osnutak samostana – Cluny. Bio je izuzet od biskupske jurisdikcije te je živio po Benediktovu pravilu. Tako je ubrzo postao najveća snaga u Crkvi. U 11. i 12. st. brojio je preko 2000 zajednica, koje su bile povezane u lanac samostana. Tako je klinijevska obnova potaknula grgurovsku obnovu. Iz ove obnove je proizišao i Grgur VII.

Religiozni život – Posebna pažnja posvećena je obitelji i porodu, jer je abortus i ubijanje djece u pretkršćansko doba bilo dozvoljeno. Crkva je naglašavala dostojanstvo žene i njezinih prava. Sve u svemu može se reći da je Crkva bila velika odgojiteljica i učiteljica srednjega vijeka.

Naravno, od velike važnosti za život Crkve bilo je vladanje i život klera. Posebnu poteškoću predstavljao je zakon o crkvenom celibatu, koji je bio na snazi još od 4. st. odnosno 5. stoljeća. U Španjolskoj je početkom 8. st. celibat bio čak i ukinut, a u Italiji su svećenici u 11. st. bili obično oženjeni.

18

4.3 Pape i reforma Crkve u 11. stoljeću

Izborom pape Klementa II. (sredina 11. st.) počelo je novo puno bolje razdoblje za papinstvo. Klement je na jednoj sinodi strogo zabranio simoniju, a nakon njegove prerane smrti, njegovi nasljednici nastavili su djelo obnove. Papinstvo je sve više težilo za punom slobodom i samostalnošću.

Od velike važnosti bio je pontifikat Leona IX. Usko se povezao s klinijevcima, sazivao sinode, bio protivnik simonije i svećeničkog braka. Za njegovog vremena dogodio se istočni raskol. Nastojao je Crkvenu Državu proširiti na jug te je tako ušao u rat s Normanima. Izgubio je rat i završio je čak i u zatvoru, gdje je bio 9 mjeseci, ali je nakon izlaska ubrzo umro. Jedan je od slavnih papa i štovan je kao svetac.

Kardinalski zbor u to vrijeme dobio je na značenju. U prvo vrijeme njega su sačinjavali svi svećenici Rima, a od 6. st. u kardinalski zbor su ulazili samo svećenici 25 titularnih crkava – presbyteri cardinales. U 11. st. bila su 53 kardinala: 7 biskupa, 28 svećenika i 18 đakona. Njihov ugled je porastao 1059. g. kad je samo za njih rezerviran izbor pape. Nakon Leona dolazi papa Viktor II.

5. PAPINSTVO I CARSTVO

To su bila dva stupa na kojima je počivalo srednjovjekovno kršćanstvo. Papa je zastupao nebesku, a car ovozemaljsku vlast. Ideal je bio razumijevanje i sklad između te dvije vlasti, ali je rijetko bio postignut.

U srednjovjekovnoj Europi pod kršćanstvom se podrazumijevalo jedinstvo naroda koji su povezani istom vjerom u jednu zajednicu. Politička misao tog razdoblja vidjela je kršćanstvo kao mehanizam na čijem su čelu stajali papa i car. I jedan i drugi imali su poslanje voditi puk prema istom cilju, svaki na svoj način. Osjećaj jedinstva prevladao je u Europi sve do ranoga srednjeg vijeka.

U kršćanskoj zajednici odnosi između dviju vrhovnih vlasti bili su teški te je često dolazilo do sukoba. Na razini teorije trebao je biti sklad i razumijevanje. Car se brinuo da izbor pape bude kanonski. Nesklad je nastao kad je jedna strana prigrabila svu vlast u kršćanskom svijetu.

Henrik III. je odigrao vrlo važnu ulogu, jer je pokušao smiriti ove odnose. Uvijek je za pape postavljao njemačke biskupe i oni su uspjeli vratiti ugled papinstvu. I ovako papinstvo nije prestalo biti ovisno o caru. Naime, njemački pape tražili su obnovu Crkve tako da se ona uvijek treba reformirati. To se pokušalo učiniti na čelu sa sv. Petrom Damjanskim i njegovim sloganom: «Libertas Ecclesiae».

Prerana smrt Henrika III. oslobodila je papinstvo od cara. Sada je ovo oslobođenje trebalo proširiti na cijelu Crkvu, što je bio program grgurovske reforme. Prema sudu grgurovskih reformatora 3 su zla pritiskala kler:

1. nikolatizam – ne poštivanje celibata2. simonija – trgovanje crkvenim položajima3. laička investitura – sastojala se u iskorištavanju crkvenih položajaTo je bila zlouporaba crkvenim dobrima i ona je bila korijen i uzrok svih ostalih zala

pa ju je bilo nužno dokrajčiti. Tako je došlo do otvorenog sukoba između pape Grgura VII. i cara Henrika IV.

Investitura je bila svakako neprihvatljiva, jer je jedan laik mogao dijeliti crkvene službe. Ona je najviše moralno srozavala kler. Borba oko investiture nadišla je živote njenih glavnih sudionika.

19

Problem je riješen konkordatom u Wormsu (pactum Calistinum) 1122. godine. Od sada izbor biskupa vršen je kanonskim izborom. Biskup kao znak duhovne vlasti dobiva prsten i štap. Postojala je i dalje dvojaka investitura, jer je kralj zadržao pravo na laičku investituru. Vrijeme je pokazalo da ni to nije bilo najsretnije rješenje. Njemačko plemstvo je i dalje biralo biskupe.

Papinstvo i carstvo bijahu dvije vrhovne institucije u kršćanskom, političkom i doktrinarnom sustavu. Poprište tih sukoba bio je njemačko – talijanski konglomerat. Problemi su izašli na vidjelo u sukobima pape Aleksandra III. i Fridricha Barbarose u 12. stoljeću. Ujedinjenje donjeg dijela Italije razljutilo je papu koji se osjećao ugrožen između sjevera i juga.

5.1 Papa Grgur VII. i njegova reforma

Poslije smrti Aleksandra III. za papu je izabran arhiđakon Hildebrand, koji uze ime Grgur VII (1073 – 1085). Njegov životni zadatak je bio vraćanje reda i zakona u Crkvu. Već na početku pontifikata osuđena je simonija i svećenički brak.

Borio se i protiv laičke investiture, a u tom nastojanju bio je poduprt i od reformske struje u Crkvi. Zbog toga programsko načelo reformske struje bilo je «libertas Ecclesiae», što je značilo kanonski izbor biskupa i slobodu Crkve u upravljanju svojom imovinom.

Grgur VII. izložio je svoj političko – crkveni program, a misli je uskladio sa sv. Augustinom, Grgurom Velikim i Nikolom I. u postavkama «Dictatus Papae». Tu se kaže da je papa vrhovna glava kršćanstva. On ne samo da stoji iznad biskupa, nego iznad i careva i kraljeva, koje može čak i svrgnuti.

Njegove postavke najviše su se odnosile na njemačko kraljevstvo, gdje je vladao mladi kralj Henrik IV., koji je s 15 godina proglašen punoljetnim. Bio je sposoban, energičan, ali slabo odgojen. Već je papa Aleksandar II. izopćio njegove savjetnike zbog lošeg utjecaja na mladoga kralja. Na korizmenoj sinodi u Lateranu 1075. g. Grgur je napravio veliki iskorak: uz simoniju i svećenički brak, zabranio je svako uplitanje laika u crkvena pitanja. Cilj ovoga poteza bio je kanonski izbor biskupa i opata. To je pogodilo vitalni interes države. Zbog toga se digla oporba, posebno u njemačko – talijanskom kraljevstvu.

Na to se nije puno obazirao Henrik IV. te je pristupio imenovanju nekoliko talijanskih biskupa, među kojima i onoga u Milanu. Papa mu je uputio opomenu, ali mu je zaprijetio i izopćenjem i svrgnućem. Nato je kralj stupio u otvorenu borbu: na sinodi u Wormsu 1076. g. proglasio je papu Grgura svrgnutim, što je potpisalo i 26 biskupa. Kralj je uputio jedan polemički spis na «lažnog monaha» Hildebranda, koji je «uzurpirao papinsku stolicu». Papa je odmah izopćio Henrika IV., te oslobodio njegove podanike obveze vjernosti i poslušnosti. Biskupi koji su pristali uz kralja bili su suspendirani ili izopćeni. Izopćenje je postiglo svoj cilj, iako su mnogi govorili kako je pravno nevaljano. U tim okolnostima njemački izborni knezovi odlučili su 1076. svrgnuti kralja i izabrati novoga kralja ako on ostane u izopćenju više od godinu dana. Henriku nije preostalo ništa drugo, nego moliti od pape oproštenje. Tako Henrik krene preko Alpa na pokornički put u Canossu. S njim je išla samo najuža obitelj. Papa je u isto vrijeme pošao iz Rima u Njemačku. Henrik je pred dvorcem, u kojem se nalazio papa, u pokorničkoj odjeći čekao 3 dana (26.-28.1.1077) da ga papa primi. Tu je kralj od pape primio odrješenje.

Iako se činilo da je Henrik postao pobjednik, ipak se poslije vidjelo da je on pravi gubitnik. Naime, vođom zapadnog svijeta postao je papa. Njemački knezovi izabrali su Rudolfa Švapskog za protukralja. Ovaj je odmah obećao papi poslušnost i slobodu kanonskih izbora za crkvene službe. Tako je došlo do građanskog rata. Henrik je bio nadmoćan, te je nakon pobjede tražio od pape priznanje njegove vlasti. Međutim, papa je na korizmenoj sinodi

20

1080. ponovio izopćenje i Henrikovo svrgnuće, a priznao Rudolfa kraljem. Papa je k tomu ponovio zabranu laičke investiture. Nato je Henrik postavio protupapu, nadbiskupa Ravene, koji uze ime Klement III. Henrik je s vojskom krenuo na Rim, a papa Grgur bježi na jug k Normanima. U povijesti će ostati njegova izreka: «Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu. Zbog toga umirem u progonstvu». Umro je u progonstvu 1085. godine. Grgur je bio pravi pobjednik jer su njegovi nasljednici ubirali plodove njegova rada.

Odvajanje Crkve od države tada nije bilo moguće, to dokazuje jedan konkordat Henrika V. i pape Paskala II. Njemački car je tražio da papa vrati sve posjede caru, a car se neće miješati u investituru. U svim tim raspravama naučilo se kako treba razlikovati duhovnu službu od vanjskih svjetskih zadataka. Ovo se zove temporalia ili ragalia, i jedno od drugoga ne treba se raskinuti. U wormskom konkordatu 1122. pokušalo se o ove dvije investiture, duhovnoj – kanonski izbor biskupa; te svjetovnoj investituri – regalia, temporalia.

Međutim ni to nije pomoglo u rješenju. Feudalna povezanost postojala je cijeli srednji vijek sve do Francuske revolucije. U svojim počecima klinijevska reforma težila je isključivo za slobodom i za samostalnošću Crkve. A onda je grgurovska reforma iz ovoga izvukla zaključak i tražila ravnopravnost pape i cara. Grgur je znao da je duhovno nadređeno tjelesnom – Crkva nad državom. Napisao je 27 stavaka i to je objavio u Konstantinovoj darovnici, gdje se zalaže za apsolutnu prevlast Crkve.

Kad je car Fridrich Barbarosa (12. st.) htio carsku vlast snažno razviti, usprotivio se tome papa Aleksandar III. Ova borba je trajala 20 godina. U međuvremenu bila su postavljena 4 carska protupape. Došlo je do krvoprolića i ratova koji su donijeli puno jada kršćanskom svijetu. Car je bio odriješen izopćenja.

Za one ljude Krist je bio gospodar kršćanstva. Oni su zaključivali da postoje 2 sile te su izvukli novu teoriju o 2 mača. Ta će dva mača vladati svijetom. Jedan mač je u papinim rukama, a drugi u carevim. Papin mač je crkveno izopćenje.

Kao posljedica grgurovske reforme za duhovni život Crkve dogodio se rast papinskog ugleda u Crkvi. Počevši od Leona IX. pape su držali uzde crkvene vlasti u svojim rukama. Oni su imali u rukama sinode te su tako mogli provoditi svoj utjecaj. Metropoliti su morali od 11. st. dolaziti u Rim po svoj položaj, a od 12. st. morali su polagati zakletvu poslušnosti. Od tada je uvedena i Ad limina – svake 4. godine biskupi jedne biskupske konferencije idu u posjet papi.

Desakralizacija političkog elementa imala je tu posljedicu da je crta razdvojnica između klerika i laika oštro povučena.

U prosjačkim redovima, koji su počeli djelovati od 13. st., papinstvo je dobilo novu potporu svoje moći. Zato je sveopća Crkva dala Zapadu novu svijest zajednice. Snažni religiozni pokret koji je potekao iz Klinija zahvatio je uskoro sveukupni život. Nije lako shvatiti koji su to kriteriji za kršćanski značaj toga vremena. Taj se značaj ne mjeri vidljivim mjerilom, nego po unutarnjem zanosu kojim je prihvaćena radosna vijest.

5.2 Redovništvo

Oduvijek je stanje redovničkog života i težnja za savršenošću bila mjerilo duhovnog života nekog razdoblja. Srednji vijek donio je raznolikost novih oblika redovništva i među klerom i laicima. Bila je to težnja za savršenijim oblikovanjem duhovnog života. Ali nisu bili svi zadovoljni ponuđenim. Neki su željeli nešto stroža pravila kao što su pustinjaci. Drugi su putovali propovijedajući u siromašnim područjima.

U Italiji je djelovao sv. Romualdo – religiozni duh i karizmatik. Živio je pokorničkim duhom. Ispočetka je otišao u samostan, zatim odlazi u šume Venecije. Nije se zadovoljio ni time te odlazi u Klinijevski samostan. Kad je osjećao da ima što ponuditi ljudima išao je među njih propovijedati. Očarao je svijet riječima pa je oduševio i cara Otona III. Mnogi su

21

ga ljudi poslije slijedili. Osnovao je i nekoliko samostana te iz tih samostana proizašla su mnoga poznata imena – Petar Damjanski. U južnoj Italiji djelovao je sv. Nilo. Osnovao je bazilijanski samostan Grottaferrata. U Toskani djelovao je sv. Ivan Gualbertus, stvorio središte duhovne obnove kod Firence.

Na sjevernoj strani Alpa susrećemo se s ozbiljnim reformatorima. To su bili sv. Robert i Vitalis. Sveti Bruno Kolnski osnivač je kartuzijanskog reda. Imao je sjajnu karijeru u biskupiji Reims, gdje je njegov učenik bio budući papa Urban II, povukao se sasvim iz javnog života. Osnovao je Veliku Kartuziju kod Grenobla. Podigao je samostan i u Kalabriji. Umro je 1101. godine. Šutljivi kartuzijanci ostali su uvijek malobrojni, ali su molitvom sačuvali duh prave religioznosti. Reformaciju su preživjeli, a da se nisu trebali reformirati. Još istog stoljeća, u kojem je prodorni duh reforme obnovio Zapadnu Crkvu, osjetio se u klinijevskim redovima poticaj na obnovu benediktinskog redovništva. Nastali su cisterciti.

Opat Robert, pod kojim je i Bruno Koelnski započeo, osnovao je samostan u Citou na osami. Njegovi nasljednici sastaviše pravila – Charta caritatis. U tim samostanima je istaknuto apostolsko siromaštvo, samotna molitva i stalan, naporan ručni rad. Odrekli su se feudalnog poretka, jer su se bojali bogatstva, jer bogatstvo uvijek dovodi do opasnosti. Čovjek koji je pomogao da se taj novi ideal ostvari bio je Bernard iz Clairvauxa.

Bio je jedna od snažnih ličnosti kojoj ljudi nisu mogli odoljeti. 1112. doveo je 30 – ak drugova u samostan sa sobom. Samostanu je dao snažan poticaj i novu snagu širenja. Već 1115. krene s još 12 redovnika u Clairvaux (Klervo) da osnuje novi samostan. Do svršetka života podigao je 68 samostana. U godini njegove smrti 1153. red je porastao na 350 samostana, a oko 1500. g. red je brojio 700 muških i 900 ženskih samostana. Naglašavanje ručnog rada dali su redu veliko značenje za civilizaciju.

Pravi Bernardov zadatak bio je na duhovnom području. Ciljevi su bili posvećenje i produhovljenje benediktinskog redovništva i obnova cijele Crkve. Templarima je napisao regulu njihova reda. Križarska vojna 1147. ostvarena je velikim dijelom zahvaljujući njegovoj propovijedi. Bio je velik reformator i teolog, ali ujedno svetac i mistik.

Tako je poznato da je kanonički reformni pokret bio snažan i težio je za obnovom svećeničkog duha. Reforma je najprije zahvatila članove stolnih kaptola. U vrijeme kad je bilo malo župa izvan biskupskih središta, bilo je važno da se za kanonički zbor dobro uredi život. Postojalo je više staleža od kojih su poznatiji kanonički stalež te redovnički stalež. Lebdio je kršćanski ideal po uzoru na apostole. Kanonicima nije bilo zabranjeno imati privatni posjed, dok je to redovnicima bilo zabranjeno.

Grgurovska reforma ponovno je postavila stare zahtjeve. Rimska sinoda (1059) traži od svih stolnih i zbornih klerika da se odreknu privatnog posjeda. Kanonici koji su se tome pokorili zvali su se regularni kanonici, a ostali su se zvali svjetovni kanonici. U srednjem vijeku postojalo je oko 4500 takvih zbornih kaptola s regularnim kanonicima. Središta su bila: u Lateranu, kanonici sv. Bernarda, kongregacija sv. Viktora u Parizu, korska gospoda Svetog Groga u Jeruzalemu… Svi su oni težili da tim da kler privedu apostolskim idealima. Grgurovska reforma ispisala je na svojim zastavama lozinku: «posvećenje svjetovnog klera». To znači ponovno isticanje sakramentalnog svećeništva i njegova položaja u Crkvi. Trebalo je da novi dušobrižnici budu urešeni apostolskim siromaštvom, celibatom i teološkom izobrazbom.

Papa Urban II. (1088 – 1099) – bio je klinijevski redovnik. Smatrao je ipak hitnijom reformom klera, nego redovništva. Neki su biskupi tražili od cjelokupnog klera, koji nije pripadao redovnicima, da prihvate redovničku regulu.

Najveća zajednica koja je osnovana bila je red premonstrata. Osnovao ju je Norbert von Xanten. Imao je veliku karijeru u službi Henrika V., ali je odlučio promijeniti život. Odlazi u benediktince, a zatim kod jednog pustinjaka. Shvatio je da je nužna reforma svjetovnog klera. On je 1120. osnovao samostan Premontre, koji nije trebao biti redovnička,

22

nego kanonička zajednica. Živjeli su po reguli sv. Augustina. Težili su reformi klera, a preduvjet za to bilo je obrazovanje.

1156. novi red premonstrata imao je više od 100 zajednica. Norbert je postao i biskup Magdeburga. U svoju biskupiju uveo je kanonike i dao im nove zadaće. Oni su pridonijeli u mnogome, u misionarenju i prosvjećenju zemalja na istoku. Ova je reforma zahvatila i laike. Odražavalo se to i u križarskim ratovima i pokretu siromaštva. Grgurovska reforma izazvala je reforme, ali dovela je i do napetosti i sukoba.

5.3 Novi papinski raskol

Spomenut ćemo razdoblje za vrijeme pape Inocenta II i Anakleta II (1130). To su dvojica papa koji u isto vrijeme vladaju. Anaklet je bio na strani Normana te je na Siciliji proglasio kralja Ruđera II. Inocent je bio za njemačkog kralja Lotara III, kojeg je okrunio u Lateranu. Lotar je pobijedio Normane, a osvojeno područje stavio pod upravu «svoga pape».

Poslije Lotarove smrti, Ruđer ponovno osvaja južnu Italiju. Anaklet je ustrajao na svome putu, stoga papa Inocent II. sazove II. lateranski sabor 1139. ( I. lateranski bio je 1123. i tada su potvrđene odluke iz Wormsa. To je ujedno i prvi sabor na Zapadu.). Na II. lateranskom saboru izopćen je južnotalijanski kralj Ruđer II.

Papa je mislio da je toliko moćan te krene s vojskom na Normane. Ubrzo izgubi borbu, Normani ga zarobe i prisile ga da skine izopćenje te prizna kraljevsku vlast Ruđera II.

Tek što je raskol bio uklonjen, Crkvenu Državu pogodile se nove nevolje. Javljaju se republikanske ideje o slobodi. Time je bio ugrožen papinski posjed. Nakon smrti Inocenta II. dvojica sljedećih papa Celestin II. i Lucije II. nisu uspjeli vratiti mir u narod. Papa Lucije je tražio pomoć od njemačkog kralja, ali mu on nije mogao pomoći. Papi nisu pomogle ni Francuska ni Njemačka. Na koncu nećak i nasljednik Konrada III. Fridrich I. Barbarosa obećava papi pomoć i zaštitu protiv Normana ugovorom u Konstancu 1153. U zamjenu papa ga kruni i pomaže mu u borbi protiv neprijatelja carstva.

5.4 Fridrich I. Barbarosa

Fridrich I. Barbarosa (1152 – 1190) vratio je punu moć i ugled njemačkom carstvu. Bio je pobožan čovjek, ali u isto vrijeme i svjetovni čovjek kojemu nije odgovarala askeza. Nije se zadovoljio samo državničkom moću, nego je poput svoga uzora Karla Velikog htio vladati i Crkvom u Njemačkoj, a k tomu nastojao je sebi podrediti i papin autoritet. Pape su bili odlučni sačuvati duhovno nad svjetovnim, koje je postignuto još u vrijeme Grgura VII., bio je neizbježan sukob dvojice vođa zapadnoga svijeta. Borba je započela u vrijeme pontifikata Hadrijana IV (sredina 12 st.), jedinog pape Engleza. Kad je Fridrich došao prvi put u Rim primiti carsku krunu, odmah je pokazao kako ne želi biti «papin vazal».

Nakon krunidbe Fridrich I. se vrati u Njemačku, ne pruživši papi pomoć protiv Normana. Napadnut od Wilhelma I, kralja Napulja i Sicilije, Hadrijan je bio prisiljen sklopiti ugovor s njim. To je značilo vraćanje politike na vremena Grgura VII., kad je on dao potporu Normanima protiv cara. To je ogorčilo Fridricha te je to bio glavni razlog za sukob, koji se toliko strašno zaoštrio. Hadrijan je naumio izopćiti Fridricha, ali ga je smrt u tome spriječila.

Nakon prethodnih borbi nije mirisalo na normalan izbor pape. Izabere se protupapa Viktor IV, koji uze ime već jednoga bivšeg protupape. S druge strane, većina kardinala izabere Aleksandra III. On izopći protupapu Viktora, što je Fridrichu dalo povoda za intervenciju. Car saziva sinodu u Paviji 1160. na kojoj se odlučuje za Viktora, a izopćuje Aleksandra. Papa Aleksandar je proglasio sinodu nevaljanom, izopćio cara i protupapu. Žalosna borba između papinstva i carstva trajala je kroz 20 godina. Dok je Fridrich I. svome

23

papi izborio prava, uz Aleksandra su stale sve ostale zemlje, pa čak i dio Njemačke. Zbog krvavih borbi u Italiji, papa je morao pobjeći u Francusku, gdje je ostao tri i pol godine.

Nakon smrti Viktora IV. novi protupapa postaje Paskal III. Svi crkveni i svjetovni knezovi, pod pritiskom cara, morali su priznati Paskala za papu. Da bi stvar bila gora, engleski kralj Henrik II. prekinuo je sve odnose s Aleksandrom III. i pristao uz protupapu Paskala. Car Fridrich nije potpuno vladao situacijom u Njemačkoj. Da bi pridobio njemačko javno mnijenje proglasio je Karla Velikog svecem (1165), što je učinio uz suglasnost protupape Paskala.

Ni u Italiji prilike nisu išle caru Fridrichu I. na ruku. Papa se vraća u Rim 1165. iz Francuske, a Fridrich I. izravno krenu na papu. Papa je morao pobjeći u Benevent, a Fridrich je u bazilici sv. Petra ustoličio svoga papu, koji ga ponovno kruni carskom krunom. Naime, strašna pošast malarije pokosi mu preko 2000 konjanika, te velik broj crkvenih i svjetovnih uglednika. U ovom se događaju mogao vidjeti prst Božji. Ipak, ni to caru nije bilo dosta, te je nakon smrti Paskala izabran novi protupapa Kalist III. Pokušaji mira nisu uspjeli. Štoviše, došlo je do još jednog vojnog obračuna. Ovog puta doživljava poraz tako da je došlo do potpisivanja mira u Veneciji 1177. godine. Razriješen izopćenja, Fridrich I. je morao napustiti protupapu, a priznati Aleksandra III., kojemu je u znak odanosti poljubio noge. K tomu se obvezao vratiti sva oduzeta crkvena dobra i priznati Crkvi njezina prava.

Za hrvatsku povijest ovdje je vrijedno spomenuti da je papa Aleksandar III. na svom putu u Veneciju 13. 3. 1177. pohodio Zadar. Papu je u Zadru dočekalo svećenstvo i puk s pjesmama na hrvatskom jeziku.

Da bi svečano proglasio sklopljeni mir, papa je 1179. otvorio III. lateranski sabor. Ovaj sabor odredio je da su za kanonski izbor pape potrebne dvije trećine glasova.

Od velike važnosti bila je politika Fridricha Barbarose prema južnoj Italiji. Već u vrijeme Urbana III. stanje se opet zaoštrilo. Car Fridrich je okupirao neke papinske zemlje i prekinuo svaki dodir s papom. Urban je naumio izopćiti Fridricha, ali su ga uspjeli odvratiti njemački biskupi. Popuštanju napetosti svakako su doprinijele i teške prilike u Svetoj Zemlji. Car Fridrich I. je stao na čelo 3. križarske vojne. Utopio se u rijeci Salef u Ciliciji 1190. godine.

5.5 Prilike u 12 i 13. stoljeću

U ovom se razdoblju dogodio procvat kršćanstva, osobito koncem 12. stoljeća kada na prijestolje dolazi papa Inocent III (1198 – 1216). Ova se moć Crkve očitovala u ekumenskim saborima. Ovo je vrijeme osnivanja sveučilišta, osnivaju se veliki crkveni redovi, a znak ovoga vremena su svakako križarski ratovi. Ovo se razdoblje može nazvati i klasika kršćanstva, čiju puninu pokazuje najviše papa Inocent III.

Prvenstvo duhovne vlasti, koje je toliko isticano grgurovskom reformom, ostvarilo se za vrijeme pape Inocenta III. Svoju vlast je provodio čvrsto i sigurno, a svojim autoritetom intervenirao je kad je to bilo potrebno. Udario je Francusku interdiktom, zbog kraljeve bračne nevjernosti. Pridobio je engleskog kralja Ivana bez Zemlje, a sudjelovao je i u Njemačkoj pri izboru cara. Svagdje je postigao podložnost.

Srednjovjekovno je kršćanstvo imalo veliku životnu snagu, bilo je puno stvaralačkog duha. Ovu eksploziju odražavaju i koncili koji su se zbili u tom vremenu. U prvih 1000 godina na Zapadu nije održan niti jedan koncil. Međutim, u ovom razdoblju održano je 6 koncila na Zapadu, 4 lateranska, 2 lionska, a blizu je bio i koncil u Vieni – 1311. godine. Sada koncile saziva papa te njime i predsjeda. Koncili su se bavili disciplinskim pitanjima koja su se odnosila na život Crkve i laika.

4. lateranski koncil 1215. sazvao je Inocent III. u trenutku kad se kršćanstvo i papinstvo nalaze na svom vrhuncu. Na tom koncilu sudjelovalo je više od 400 biskupa. Jedan

24

od znakova svježine bili su klinijevski redovnici. Oni su bili velika redovnička snaga, na koje je uvijek mogao računati papa. Sveti Bernard je svakako osoba koja je obilježila 12. stoljeće. Izvršio je veliki utjecaj na kršćanski svijet.

Ako su 11. i 12. st. bili vrijeme monaštva, onda je 13. st. pripalo siromašnoj braći – fratres. Sveti Franjo i Dominik javljaju se u vremenu kad kršćanstvo doživljava svoju puninu, papinstvo je na vrhuncu, a težnja za bogatstvom zanosi mladu buržoaziju. Ovi siromasi živjeli su samo od milostinje vjernika te su odbijali svaku vrstu dobara – prosjački redovi. Pojavljuju se na Zapadu i tvore novo ozračje. Neki od osnivača velikih redova su: sv. Bernard – cisterciti; sv. Franjo – red male braće (ordo fratrum minorom-OFM). Nisu gradili samostane na osami, nego u srcima gradova.

Malo je nedostajalo da dominikance potvrdi Inocent III, ali je to učinio Honorije III. Njihov izvorni poziv bila je obrana vjere jakim teološkim studijem. Nastajali su novi prosjački redovi: karmelićani, augustinci i redovi za otkupljivanje zarobljenih kršćana u muslimanskim zemljama – mecedari.

Ovo su vremena i svetih nauka (teologija i kanonsko pravo). Skolastička teologija nastaje krajem 11. st. s ciljem stvaranja slike svijeta koja je utemeljena na naravnoj i nadnaravnoj spoznaji. Njihova je metoda uvijek završavala sintezom. Rana skolastika: sv. Anselmo, Petar Abelard, Petar Lombardski. Zlatno doba skolastike bilo je u 13. st. kada se stvara kršćanski aristotelizam. Najpoznatiji predstavnici su: sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski. Ovaj posljednji zasigurno je najveći svjetionik teologije. Glavno djelo mu je «Summa Teologiae». To djelo daleko je nadmašilo sva ostala djela tako da je papa Leon XIII. u svojoj enciklici rekao da je sv. Toma nadmašio sve ostale naučitelje. Trebaju se spomenuti i sv. Bonaventura i Ivan Duns Scot. Na području kanonskog prava javlja je Gracijan. Sa svojim dekretom napravio je sustav crkvenoga prava. Prvi puta nastaje CIC (corpus iuris canonici) 1917. godine.

Srednjovjekovno kršćanstvo stvorilo je ustanove za razvoj kulture i širenja znanosti – sveučilište. Pariško sveučilište 1215. postaje neovisno.

6. ŠIRENJE KRŠĆANSTVA U SJEVEROISTOČNOJ EUROPI I BORBA PROTIV ISLAM A

6.1 Križarski ratovi

To je bio najkarakterističniji poduhvat za to vrijeme. Nije to bila pojedinačna inicijativa, nego zajednička koju je probudila grgurovska reforma. Tijekom stoljeća vojne su trajale te se taj prizor često ponavljao kad su se plemići s narodom upućivali na Istok. To nam je ozbiljan dokaz religioznog osjećaja srednjeg vijeka. Jedino kršćanski idealizam može opravdati križarske ratove pred povijesti.

Započinju misije u muslimanske zemlje, tako da je sve oružana borba polako prepustila mjesto miru. Zapadni je viteški svijet misao o ponovnom osvajanju Svete zemlje i borbi protiv islama shvatio kao nešto duboko kršćansko i vjerovjesničko. Kršćanski svijet je bio najosjetljiviji kad je u pitanju bio Kristov grob.

Nakon što su muhamedanci 637. okupirali Svetu Zemlju, hodočasnici su i dalje, doduše uz velike poteškoće, mogli obilaziti sveta mjesta. Stanje se promijenilo kad je u 10. st. zavladala dinastija Fatimida. Domaće je kršćansko stanovništvo podnosilo svakovrsno tlačenje i ponižavanje, a hodočasnici su riskirali goli život. Cijeli kršćanski svijet ovo je stanje smatrao sramotom, te je bila sve veća želja za ponovnim oslobađanjem Svete Zemlje. Jeruzalem je konačno i zauvijek pao u ruke muslimana 1244. godine.

Križarski ratovi nisu bili samo oni koji su se vodili protiv muslimana, nego i protiv svih nekršćana na granicama Svetog Carstva. Križarska vojna se vodila protiv Venda 1147.

25

g., protiv Prusa, protiv Saracena – zauzeli Španjolsku i južnu Italiju, te protiv heretika: Albigenzi, Bogumili, Husiti.

Religiozna srž križarskih pohoda neosporna je. Međutim, česta su bila zastranjenja s prvotnog cilja. Često je bilo nepotrebnih krvoprolića tako da je to križarske ratove učinilo najokrutnijim događajima srednjeg vijeka.

Kad su muslimani zaprijetili i Carigradu, Bizant je pozvao Zapadnu Crkvu u pomoć. Papa Urban II. (1088 – 1099) je raspalio i probudio goleme snage. S vatrenim povikom «Bog to hoće» povukao je papa mase za sobom i sam stao na čelo pokreta. Bilo je to vrijeme kad su car Henrik IV i francuski kralj Filip I bili izopćenici izvan kršćanske zajednice. Papinski poziv naišao je na neslućen odaziv. Razvio se masovni religiozni pokret koji je živio stotinama godina.

1. križarska vojna (1096 – 1099) – bila je pod vodstvom Francuza i Normana. To je bio pokret neorganiziranih i neprosvijećenih seljačkih četa, koji su putem izginuli i već ih je prvi seldžučki juriš gotovo uništio. Ova je vojna postigla cilj i oslobodila Jeruzalem 1099. godine. Strašno krvoproliće koje su učinili teško opterećuje njihove herojske napore. Odmah su se javile želje za osnivanjem nekakvih državica na tom prostoru. Osnovano je jeruzalemsko kraljevstvo, kneževina Antiohija, grofovije Edesa i Tripolis. Stvorena su nepotrebna politička rivalstva, što je uzrokovalo i slabljenje tih državica.

2. križarska vojna (1147 – 1149) – ovu vojnu vode Francuzi i Nijemci. Za ovu vojnu najviše se zalagao Bernard iz Klervoa. Nastala su savezništva u kojima s jedne strane stoji Francuska i Normani, a s druge Nijemci i Bizant. Vojna je završila teškim porazom, jer su Turci u nekoliko bitaka uništili njemačko – francusku vojsku. Godine 1187. Jeruzalem je ponovno izgubljen.

3. križarska vojna (1189 – 1192) – da bi natrag vratili Sveti grad, krenula je na Istok golema, dobro organizirana križarska vojska pod vodstvom cara Fridricha Barbarose. Sjajno je krenulo kod Ikonija kad su Turci poraženi, ali se sijedi car utopio u rijeci Salef, tako da vojska nije imala nikakvih daljnjih uspjeha. Engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i Filip II. nisu osvojili Jeruzalem, nego samo postigli primirje sa sultanom Saladinom 1192. godine.

4. križarska vojna (1202 – 1204) – sazvao ju je papa Inocent III. Tom prilikom se posljednji put u povijesti ujedinilo zapadno kršćanstvo u jednom pothvatu. Unatoč žestokom papinom protivljenju, venecijanski su trgovci okrenuli vojnu na Zadar pa na Carigrad. Carigrad je strašno opljačkan i opustošen. Osnovano je Latinsko carstvo 1204. koje je postojalo sve do 1261. godine. Taj surovi postupak još je jače produbio pukotinu između Istočne i Zapadne Crkve.

Besmislenost pothvata probudila je u zapadnim zemljama sumnju ima li smisla nastaviti oružane vojne pohode u kojima sudjeluju muškarci. Počela se širiti misao da će se Bog prije poslužiti bespomoćnim djevicama i djecom negoli krvožednim ratnicima. Tako je došlo do dječje križarske vojne (1212). Tisuće dječaka i djevojaka pošlo je iz Njemačke i Francuske u Svetu zemlju. Predvodila su ih dva djeteta, Stjepan iz Francuske i Nikola iz Koelna. Kao što se moglo i očekivati, taj pothvat je završio katastrofalno. Već u Italiji povorka se raspršila. Mnogo djece je prodano u ropstvo, a mnogo njih nije moglo dalje.

5. križarska vojna (1228 – 1229) – bio je to osobni pothvat cara Fridricha II, koji je u to vrijeme bio izopćen. Pregovorima s egipatskim sultanom postigao je da su Jeruzalem vratili kršćanima. Godine 1244. izgubljen je konačno Sveti grad.

6. križarska vojna (1248 – 1254) – francuski kralj Luj IX. htio je najprije osvojiti Egipat, a onda osloboditi Svetu zemlju. Zaglavio je odmah u Egiptu jer je poražen kod Kaira. Poveo je on još jednu vojnu (7. križarska – 1270), ali i ta je propala jer je poginuo u Tunisu.

Usprkos tomu što križarske vojne u mnogim stvarima nisu ostajale na visini svoga zadatka, ne možemo ih okarakterizirati kao «ludi fanatizam». Križare je krasio duboki religiozni osjećaj te kulturno i crkveno jedinstvo Zapada. Zahvaljujući križarskom duhu

26

ponovno su vraćene južna Italija i Španjolska. Ako ovome dodamo i pozitivni arapski utjecaj na Zapad na području raznih znanosti, ekonomije i trgovine, onda vidimo da križarski pokret nije bio nevažan.

Viteški redovi – Najneobičnija pojava u srednjem vijeku bili su redovnici – vitezovi. Tri velika viteška reda zahvaljuju svoj postanak neposrednom iskustvu križara u Svetoj zemlji. U svoje pravilnike preuzeli su ti redovnici – vitezovi pored triju običnih redovničkih zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti, još i obvezu da će služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te da će štititi sveta mjesta protiv nevjernika.

1. ivanovci – red osnovan 1099. g. kao bratovština u bolnici sv. Ivana u Jeruzalemu. Odjeća: crni ogrtač s bijelim križem. Poslije im je sjedište premješteno na Cipar, a onda na Maltu, gdje je red ivanovaca dobio ime «malteškog reda».

2. templari (božjaci) – osnovani su 1118. g. kod Salomonova hrama; odatle mu i ime. Osnovala su ga osmorica francuskih vitezova. Odjeća: bijeli ogrtač i crveni križ. Red je premješten na Cipar, te je na saboru u Vieni raspušten 1311. godine.

3. Njemački red – osnovan 1189/90. godine u Bremenu i Lubecku kao bolnička bratovština. Red je svoju djelatnost prenio u Prusku. Zadaci su mu: širenje kršćanstva na Baltiku. Odjeća: bijeli ogrtač i crni križ. 1525. godine Albrecht Brandenburški prisvojio je čitavu zemlju kojom je red vladao i zatim je taj red pretvorio u svjetovnu protestantsku vojvodinu.

Najdublje i najtrajnije tragove ostavile su vojne na zapadni život pobožnosti. Križari koji su polazili na vojnu i vraćali se kući, pridonijeli su da se i u domovini shvati vrijednost nasljedovanja Krista. Osobna pobožnost zamijenila je religiozno doživljavanje u zajednici. Sveto se pismo počelo čitati novim očima te se ujedno probudio i pokret siromaštva.

7. RELIGIOZNI I CRKVENI ŽIVOT, UMJETNOST I KULTURA

7.1 Struktura kršćanskog društva

Kršćanstvo je prožimalo sve slojeve društva pa tako nije zaobišlo ni ratnike. Od ratnika su nastali vitezovi, a iz vitezova viteški redovi. Obrtnici se vežu u udruge i bratstva. To je vrijeme graditeljstva i vrijeme hodočašća.

Bilo bi nepotrebno zamišljati kršćanski srednji vijek kao zlatno doba jer se sve zasnivalo na evanđelju. Ta su vremena obilovala bijedom, grijehom i neredima. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su ljudi i obitelji bili prožeti kršćanstvom. Poslije borbenih vremena nastalo je feudalno društvo, koje je bilo nesavršeno, ali ipak kršćansko društvo. Ono je napravilo vidni napredak na kulturološkom planu. U čemu se vidi napredak?

1. Srednjovjekovno kršćanstvo je cijenilo mir i pronicalo ga u društvu. U to vrijeme vladalo je ozračje nasilja, samovolje, obiteljskih osveta i privatnih ratova, koji su bili pravilo, a ne iznimka. Ovdje mir postaje institucija, kao i pokret koji želi ostvariti mir. To je onaj mir Božji koji zabranjuje nasilje. Crkva je promicala mir, a vlastodršci su im u tome pomogli.

Postojale su i prijeteće sankcije na religioznom planu, ali i na svjetovnom planu. Obnova života u gradovima dovela je do građanskog sloja ljudi koji su bili slobodni, međutim, skromnog socijalnog stanja. Među takvim ljudima širio se duh kršćanske inspiracije. U takvim građanskim slojevima došlo je do stvaranja mnoštva bratstava ili bratovština. Obrtnici su se vezali u strukovna udruženja te se uspostavljaju bratski odnosi u kojima se pomaže jedni drugima. Obrtnici najčešće se stavljaju pod zaštitu nekog sveca jer je to bilo učinkovito u profanim sredinama društva.

27

Karakteristika koja krasi kršćane je upravo kršćanska pobožnost. Ona je oblikovala mentalitet, a sastojala se u pribivanju Svetoj misi nedjeljama i propisanim blagdanima. 4. lateranski koncil je propisao da je svatko obvezan godišnje se ispovjediti i pričestiti. Pokore su bile teške i stroge, a za crkvu se izdvajala desetina od uroda ljetine.

U 13. st. osnovana je velika kršćanska svečanost – Corpus Christi. To je blagdan Tijela Kristova – Tijelovo. U 11. st. ispjevana je i «Salve Regina», a poslije se širi i molitva krunice. Štovanje svetaca imalo je veliku ulogu koja je ostala sve do danas. U hrvatskom narodu vjerojatno najdraži svetac je sv. Anto.

2. hodočašće – vjernika su uvijek privlačila Sveta mjesta pa su ih oni uvijek i pohađali, usprkos opasnostima. Na hodočašćima bile su česte bolesti, nevolje pa i smrti. Centar je uvijek bila Sveta zemlja, a tek onda Rim. Hodočašća su uvijek bila znak pokore za vlastite grijehe. Njihov smisao ne bi trebao biti drugačiji ni danas. Papa Bonifacije VIII. proglasio je 1300. godinu svetom godinom. Te godine je svim hodočasnicima koji su pošli u Rim dan potpuni oprost. Do tada potpuni oprost mogli su dobiti samo križari.

Naravno, srednjovjekovna pobožnost svoje tragove je utkala i u umjetnosti. Može se ustvrditi da je srednjovjekovna umjetnost bila uglavnom kršćanska i religiozna. Tada su se po Europi izgradile veličanstvene katedrale i crkve. Slikarstvo, kiparstvo, vitraji i mozaici bili su sredstvo katekizacije. Sadržaji takve umjetnosti trebaju biti istine vjere i epizode iz povijesti spasenja koje će jednako govoriti obrazovanom svijetu i nepismenim ljudima.

7.2 Crkvena umjetnost: romanika i početak gotike

Stil bazilike iz vremena kršćanske starine prevladavao je i u ranom srednjem vijeku. Od umjetnosti iz vremena Karla Velikog razvio se stil romanike. Tako je nazivan od 19. st. po paralelnom nastanku i formiranju romanskih jezika. Romanika se najviše razvila gdje su živjeli Germani. Njezini širitelji bili su uglavnom benediktinci i cisterciti. Model građevina ostala je i dalje stara bazilika, ali s važnim novostima.

Najvažnije građevine u to doba su katedrale: Speyer, Mainz i Worms. Resili su ih lukovi koji su šiljasti i rebrasti.

Za razliku od romanike u 13. st. imamo prijelaz na gotiku. Takve građevine nalazimo u Španjolskoj i Francuskoj – katedrala Notre-Dame u Parizu iz 12. stoljeća. Kiparstvo je bilo zaduženo za unutarnji prostor. Tek od 12. st. kipovi postaju sastavni dio crkvenog ukrasa.

Slikarstvo je pojavom romanike doživjelo svoj veliki razvoj, jer su romanički zidovi bili veoma pogodan prostor za tu granu umjetnosti. Uz freske veoma su vrijedne i minijature. Jedan od najpoznatiji minijaturista je Juraj Klović.

7.3 Bogoštovlje i sakramentalni život

Pojam sakrament nije uvijek imao isti značaj kroz povijest. Za neke teologe u povijesti sakrament je bio i pranje nogu. Naziv sakrament je bio i ono što je obavijeno tajnom. S razvojem znanosti pojam sakramenta se mijenjao.

U to vrijeme neki teolozi su govorili da sakramenata ima 9, ali su se ujedinili oko broja 7. Euharistija je doživjela velike promjene, a isto tako i drugi sakramenti. U ispovijedanju polako su nestajali tragovi javne pokore. Ublažene su pokore za ispovijed.

Najjasniji teolog 12. st. bio je Hugo od sv. Viktora. Uz skolastiku nastao je i pokret mistika – zasnovan na osjećaju. To je osobno iskustvo Boga, koje se očituje u 3 stupnja:

1. via purgativa2. via illuminativa3. via unitiva

28

8. KRIVOVJERJE I HEREZA, VELIKI PROSJAČKI REDOVI, TEOLOŠKA ZNANOST I SVEUČILIŠTA

8.1 Krivovjerje i hereza

Religiozni pokreti i religiozne struje koje imaju korijene na Istoku također se presađuju na jug Francuske. A reakcija Crkve na sva krivovjerja i hereze bila je inkvizicija. Imala je za cilj da se suprotstavi krivovjerju i da zadrži jedinstvo vjere. Svi ostali nauci mogli su se smatrati protestantskom prethodnicom.

Jedinstvo vjere bilo je obilježje religioznog života na Zapadu tijekom prvih stoljeća srednjeg vijeka. Tijekom tog razdoblja iskorijenjen je germanski arijanizam i pogani su obraćeni. Često puta u Crkvi vidimo paradokse. Kršćanstvo je trebalo doživjeti vrhunac kad je gotovo sve cvjetalo, a onda se u krilu Crkve pojavljuje fenomen krivovjerja. Neki od krivovjerja su povezani sa snažnom strujom prenaglašenog siromaštva (12. i 13. st.). Pozitivni plod te težnje su prosjački redovi. Ali i franjevački pokret je imao ekstreme – humiliati.

Neke od tih grupa prešli su na krivovjerje – Valdenzi. Vuku korijene od bogatog lionskog trgovca Petra Waldesa. Razdao je svoj imutak da bi se od tog trenutka dao u strog apostolat siromaštva i propovijedanje pokore. Njegove se pristaše prozvaše «lyonski siromasi». Propovijedi su bile dobronamjerne te su tako nosile opasnost za vjeru. Lyonski biskup ih je zabranio, jer kao laici nisu bili ovlašteni govoriti o pitanjima vjere. Waldes se obrati papi i papa Aleksandar III. na III. lateranskom saboru pohvali njegov ideal siromaštva, ali uz uvjet da ne naviješta vjeru. Biskup ih je zabranio i po drugi put pa se Waldes obrati papi i drugi put. No ovaj put papa Lucije III. postupi oštro te 1184. g. potpuno mu zabrani propovijedanje i osudi mu čitav pokret.

Waldes se papi usprotivi i papa mu uskoro odgovori izopćenjem i progonom. Pokret je zauzimao sve više neprijateljski stav prema Crkvi. Waldes je umro 1217., a ostaci njegova pokreta prešli su kasnije na talijanske protestante.

Ipak veliko srednjovjekovno krivovjerje bilo je katarsko – albigenško. Izrasli su iz manihejsko – dualističkog korijena. Po njima svijet je stvorio đavao, tj. zloduh Starog zavjeta i taj zloduh vlada svijetom i duše su zatočene u tu zlu materiju. Dobri Bog poslao je jednog od svojih anđela, Isusa Krista, da bi ljude poučio kako da se oslobode zla i postanu čisti – katari. Da se to postigne potrebna je askeza. Čovjek postaje nečist kad dođe u dodir sa zlom materijom. «Savršeni» moraju izbjegavati ne samo brak i uzdržavanje mesa, nego i svaku vrstu ručnog rada i posjed imovine.

Križari su donijeli te ideje u 12. st. i one se brzo raširiše po Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj i Italiji. Pristaše tog pokreta imali su svoju hijerarhiju i razdijelili zemlju u biskupije. 1167. održao se veliki katarski sabor. Bogatoj i grešnoj Crkvi suprotstavili su svoju siromašnu Crkvu, koja odbacuje svaki posjed. Željeli su biti radikalni reformatori koji su sanjali o evanđeoski siromašnoj Crkvi. Uspjelo im je da priprostom puku svoj nekršćanski prijezir svijeta prikažu kao idealnu sliku kršćanske askeze. Katolička Crkva je za njih Sotonina sinagoga, svećenici licemjerni grešnici, a sakramenti đavolja rabota.

Jednako su se borili i protiv Crkve i protiv države. Pape su to pokušale riješiti religioznim mjerama i misijama.

Kad su se pokušaji obraćenja albigenza izjalovili, a papinski legat bio ubijen, pozove Inocent III. na križarsku vojnu. U toj vojni pomiješali su se religiozni i svjetovni interesi. Plemstvo se borilo na strani albigenza kad su htjeli zaštiti svoje interese. Ono što nije završila križarska vojna, to je učinila inkvizicija. Od ove sekte vjerojatno je nastalo i «bosansko kršćanstvo» (bosanski krstjani).

Zato se nastajanje inkvizicije i njezin rad mogu promatrati pod ovim vidom. Srednjovjekovni čovjek je u heretiku vidio onoga tko ugrožava i Crkvu i državu. Inkvizicija je

29

bila nešto normalno u to vrijeme. Npr. Fridrich II. donio je zakon 1220. o spaljivanju heretika, a papa Grgur IX. ustanovio je papinsku inkviziciju. Vjera je smatrana najvećim javnim dobrom kršćanskog svijeta te je zato inkvizicija imala velikog maha.

Inocent IV. je dao vlast inkvizitorima 1252. da izvlače priznanje, ako treba, i udaranjem na muke. Tako je započelo jedno od najžalosnijih poglavlja u crkvenoj povijesti. Međutim, pokazalo se da je bilo još krivovjerja kao što je Wiklifovo krivovjerje. Neka od tih krivovjerja djelovala su na Jana Husa koji je bio ubijen na lomači.

8.1 Veliki prosjački redovi

Veliki sveci su redovito Božji odgovor na izvanredne teškoće i nevolje nekog vremena. To su pokazali Franjo Asiški i Dominik po unutrašnjem pozivu i milosti. Crkva, koja je postala bogata i moćna, našla se u opasnosti da podlegne svome bogatstvu. Moć i sila nisu mogli spasiti jedinstvo.

Sv. Franjo je rođen 1182. u Asizu i on je zasigurno najpoznatije ime u hagiografiji. Nakon bezbrižne mladosti, Franju obuze želja za siromaštvom 1205. godine. Bilo je to na ratnom pohodu, kamo je pošao da stekne viteški čin. Od toga časa živio je samo za odricanje i pokoru. U crkvici sv. Porcijunkule upozna svoj životni put: treba da svim ljudima propovijeda poruku o milosrdnoj ljubavi Spasitelja i da ih potakne neka se obrate Bogu. Tada mu se priključilo i nekoliko učenika i on s njima krene 1210. u Rim da bi od Inocenta III. dobio potvrdu za svoj način života i propovjedničko poslanje. Papa odobri i jedno i drugo. Čini se da ga je papa tada zaredio za đakona. Tada poče njegova djelatnost i velikom brzinom raširi se njegova ideja. Proputovao je Italiju, Francusku i Španjolsku. Htio je obratiti i katare, ali ne silom oružja i moći, već da ih kao mlađi brat (fratres minores) obrati ljubavlju i radošću.

Već zarana se njegov red jako širio. Franjina pojava je svugdje dala zamaha snažnom pučkom pokretu, koji je obuhvatio sve slojeve. Uživao je povjerenje priprostog puka, a jednako i povjerenje pape i biskupa. Kad je pratio križarsku vojnu u Egipat, usudio se i sultanu govoriti o Spasiteljevoj ljubavi.

Godine 1221. dao je Franjo svom redu regulu, koja potpuno izvire i iz njegova duha i iz evanđelja. Red se proširio preko pola Europe. Sam Franjo se povukao i prepustio vodstvo drugima, da bi živio samo za svoje ideale. Od 1224. boluje od teške bolesti želuca i očiju. Iste godine u jesen, dok je u mističnoj vezi s Kristom promatrao križ – primio je Gospodinove rane po tijelu (stigme). Tako je postao Kristu najsličniji kršćanin. Na kraju života, usred svojih muka, spjevao je divnu pjesan «Vijek hvaljen budi». Ležeći na podu, siromašan i gol, ali pjevajući sa subraćom, umire Franjo 3. listopada 1226.

Njegova povezanost s pukom prešla je na njegovu subraću te oni ostadoše pučki misionari srednjeg vijeka. Franjo je Crkvi ponovno utisnuo ljubav prema siromaštvu i vratio Crkvi povjerenje. Njegovi učenici održavaju ideal siromaštva, u kojem žive sve do današnjeg dana.

Sv. Dominik je rođen 1170. u Kastilji. Po svojoj naravi posve se razlikovao od Franje, ali mu je ipak bio blizak po onome za čim je težio. Kao regularni kanonik vidio je na svom putu 1204. strašne posljedice pokreta katara u južnoj Francuskoj pa je odlučio da se kao propovjednik – putnik posveti u apostolskom siromaštvu njihovom obraćenju (OP – ordo predicatorum). Dodao je još nešto: da bi netko postao dobar propovjednik, mora biti dobro teološki obrazovan. Tražio je 1215. od pape Inocenta III. potvrdu svog novog «svećeničkog reda», a papa od njega zatraži da prihvati Augustinovu regulu. Inocent III. potvrdio je novi red 1216., a već 1217. podigao se i prvi samostan dominikanki. Kasnije im se pridružio treći red za svjetovnjake, sličan franjevačkom trećem redu.

Bezuvjetni ideal siromaštva prihvatila su još dva reda: 1. augustinci – pustinjaci – potvrđeni 1256.

30

2. karmelićani – potvrđeni 1228.Ovom se posljednjem redu 1452. priključila i ženska grana, karmelićanke.

Ta četiri prosjačka reda zadobila su veliko značenje u crkvenom životu. To nisu samo bili omiljeli pučki dušobrižnici, nego i najznamenitiji teolozi razvijenog srednjeg vijeka.

8.2 Teološka znanost i sveučilišta

Dok se rani srednji vijek zadovoljavao time da teologiju Pisma prenosi i njeguje u duhu patristike, snažniji crkveni život u 11. st. urodio je i snažnijim grananjem teološke misli u 12. i 13. stoljeću. Što se kršćanski Zapad tjesnije ujedinjavao, to je i duhovno prometovanje između naroda bivalo sve živahnije. Izmjena misli pobuđivala je ljude na to da se mnogo svestranije bave onim što je iz starine do njih doprlo. Od samostana je težište znanstvenog rada prešlo na sveučilište.

Ruprecht von Deutz pripadao je još potpuno staroj tradiciji. Ali, Berengar iz Toursa pošao je već svojim putem. U svoj nauci o Posljednjoj večeri osporavao je stvarnu prisutnost Kristovog tijela. Prema njemu, kruh i vino samo su simboli. 1079. njegova nauka je osuđena. Četvrti lateranski koncil odlučio je 1215. da posvećenje u svetoj misi proizvodi stvarnu promjenu biti – transsupstancijacija.

«Ocem skolastike» smatramo Anselma iz Canterburyja. Pokušao je razumom nanovo prožeti i obraditi čitavo područje vjere. Razum može vjeri pomagati – fides quaerens intellectum. Postojanje Boga se može spoznati iz stvorenja, razumom. Uveo je ontološki dokaz o Božjem postojanju. Najznamenitiji teolog rane skolastike bio je Petar Abelard. Imao je svoju metodu «sic et non». Pokušao je prodrijeti u sve dubine; pri tom je po neki put pomutio granicu između vjere i znanosti.

Godine 1140. pokušao je Gracijan skupiti i srediti razbacane crkvene pravne propise. Njegovo djelo «Decretum Gratiani» postalo je osnovnom zbirkom za «Corpus iuris canonici». Gracijana zovu «ocem kanonistike».

Obilaznim putem, preko arapskih i židovskih mislilaca, upoznao se zapadni svijet s Aristotelom. Tada nastade moderna filozofsko – teološka metoda, koja je uskoro naišla na velik odaziv, naročito kod prosjačkih redova. Albert Veliki, Toma Akvinski bili su najznačajniji dominikanci, a Aleksandar Haleški, Bonaventura i Duns Scot bijahu najznačajniji franjevci visoke skolastike.

Sv. Albert je bio učenjak univerzalnog obrazovanja – doctor universalis. Predavao je u Koelnu i Parizu. Učenik mu je postao Toma Akvinski. Albert je prvi primijenio aristotelovsku metodu na kršćansku teologiju. Toma Akvinski je rođen 1227. ušao je u dominikanski red. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Uz svoje djelo «Summa theologica» - najcjelovitiji prikaz kršćanske vjere, napisao je još mnoga djela. Prozvan je doctor angelicus. Bonaventura – doctor seraficus. Dao je snažan pečat mistici. Duns Scot je nastavio njegov teološki pravac. Nazvan je posljednjim velikim likom visoke skolastike.

Središta teoloških studija i znanosti bila su u to vrijeme novoosnovana sveučilišta. Oko 1200. g. okupili su se magistri različitih škola u Parizu u jedno tijelo, u «universitas magistrorum», koje je uskoro dobilo i crkveno i državno priznanje kao samostalna korporacija. Grgur IX. oslobodio je tu korporaciju ovisnosti o biskupu i dao joj je brojne povlastice. I u Bologni se razvila u to vrijeme takva «universitas», ali su ovdje glavni nosioci zajednice bili studenti. Uskoro su takve zajednice izrasle na mnogim mjestima. Ubrzo su postali slavni znanstveni centri: Italija – Bologna, Padova, Napulj; Francuska – Pariz, Montpellier; Engleska – Oxford, Cambridge; Španjolska – Valencia i Salamanca. Njemačka ih je dobila tek sredinom 14. st. To su bili: Prag, Beč, Koeln.

Najveći ugled imao je Pariz koji je često nazivan i «majka znanosti». Sredinom 13. st. (1258) osnovao je u Parizu Robert de Sorbon kolegij za siromašne studente teologije. Ime

31

Sorbona prešlo je na čitavo pariško sveučilište. U Parizu su se napose njegovale teologija i filozofija, dok je u Bologni prevladavala pravna znanost. Svi su studenti morali najprije završiti filozofski fakultet, a tek onda birati određenu struku za studij. Tri viša fakulteta bili su teološki, pravni i medicinski.

Od mjesnih škola razlikovala su se sveučilišta time što su studenti dolazili sa svih strana i što su njihovi stupnjevi bili priznati po čitavom kršćanskom Zapadu (studium universale). U sveučilištima je blistala općenitost jedinstvenog zapadnjačkog duha. Uz sacerdocij i imperij računao se još studij kao samostalna, treća «svjetska služba». Jedan koelnski kanonik napisao je u svojoj pjesničkoj paraboli kako Talijani imaju sacerdocij, Nijemci imperij, a Francuzi studij. Jedan student bio je izjednačen s plemićem.

9. PAPINSTVO ZA VRIJEME INOCENTA III (1198 – 1216)

Razvoj koji je počeo s Grgurom VII doveo je papinstvo pod Inocentom III na vrhunac svjetske moći. U njemu je «papinstvo kulminiralo na vrtoglavoj visini». Sad više nije bio car, nego je papa priznati poglavar zapadnog kršćanstva.

Do promjene je došlo kad je Henrik VI umro u 32. godini i ostavio dvogodišnjeg sina, kao nasljednika. U Rimu je nekoliko mjeseci kasnije ostarjelog Celastina III naslijedio odlučni 37-godišnji Inocent III, najmoćniji papa srednjeg vijeka. U Njemačkoj su izbile borbe oko nasljedstva; te borbe dovedoše do sloma carstva. U Crkvi je upravo tada papinstvo uspjelo izgraditi svoj vodeći položaj nad cijelom Zapadnom Crkvom, a ujedno u društvu europskih država postići središnji, vladalački ugled.

Sve ono što je grgurovska reforma željela i što je Grgur VII u svojem «Dictatus papae» tražio, ostvarilo se pod Inocentom III. On je kao najviši zakonodavac, sudac i upravljač držao «plenitudo potestatis»: suverenom je sigurnošću držao potpunu vlast nad svom Crkvom. Augustinovska misao o Božjoj državi, izgrađena na tada općepriznatoj Konstantinovoj darovnici, davala joj je izgled pravog Rimskog Imperija, papinskog svjetskog gospodstva. Ta je ideja bila duboko ukorijenjena u misli onog vremena te je izvirala iz kršćanske odgovornosti koju je reformirano papinstvo osjećalo prema zapadnom kršćanstvu. Taj «Populus christianus» (kršćanski narod) bio je nadnaravna i nadnacionalna zajednica svega naroda – Crkve. Papa je tako postao glava i vođa zapadnog svijeta – «caput christianitatis».

Novija istraživanja ocrtavaju Inocenta III kao duboko religioznog i asketski strogog čovjeka, koji je rođen kao vladar i imperator, ali je ipak u prvom redu svećenik i dušobrižnik. Počevši od njega, kao «vicarius Christi», vršio je svoju službu sasvim u duhu odgovornosti pred Bogom.

Rođen je 1160 pod imenom Lothar iz Segnija u staroj grofovskoj obitelji. Studirao je u Parizu i Bologni teologiju i kanonsko pravo, a za vrijeme Klementa III postao je član kardinalskog zbora. Bio je silna duha, oštrouman, razborit i umjeren, a što je najvažnije, visoko je shvaćao službu sveopćeg papinstva. Nije bio crkveni fanatik, naprotiv, pokazivao je velik smisao za sve probleme svoga vremena.

Kad se Inocent miješao u svjetovne poslove, radio je to s osjećajem odgovornosti i uvjerenjem da se stvari ovog svijeta moraju podvrći poretku koji je Bog stvorio. Za njega je svijet bio hijerarhija, tj. sveti poredak. Pritom ono istančano razlikovanje između posve političkog i posve duhovnog nije još bilo toliko izgrađeno. Papa se osjećao dužnim da se uplete gdje je god taj poredak moralnom krivnjom ili objektivnom nepravdom poremećen, jer je bio glava kršćanstva.

Tako se godine 1198. upleo u spor o njemačkom carskom nasljedstvu. On pri tom nije tvrdio da ima pravo odobriti izbor, već samo to da ima pravo suditi o moralnim odlikama izabranog kandidata. Štaufovca Filipa Švapskog najprije je odbacio jer ga je držao silovitim, a bio je i opasan jer je htio ujediniti južnu Italiju i Siciliju s carstvom. Kad se Filip nakon

32

pobjede nad Otonom IV pokazao umjerenim, pa dao jamstva s obzirom na sicilijansku politiku, Inocent je odmah popustio. Ali je Filip ubrzo ubijen (1208), a Oton IV stekao priznanje, Inocent ga je bez oklijevanja okrunio za cara 1209. godine. Papa je bio razočaran kad Oton nije održao riječ, nego se 1210. vratio na staru štaufovsku politiku prema Siciliji. Papa mu je zbog tog postupka poricao pravo na carsku krunu i suprotstavio mu sad već odraslog Fridricha II ( sin Henrika VI). Fridrich se papi morao zakleti da nikad neće pokušati ujediniti Siciliju s njemačkom krunom.

Što je papu navelo na to da toliku važnost pripiše južnotalijanskoj politici njemačkih careva? Problem nije bio samo teritorijalan već se odnosio na svu Crkvu. Da se Sicilija ujedinila s njemačkim carstvom, postao bi papa podređeni carski biskup, i to bi mu oduzelo samostalan značaj. Nestalo bi tipičnog zapadnog dualizma.

Međutim, Inocent je imao i svoju vlastitu zamisao o izgradnji europskih država. U skladu s prvenstvom što ga duhovna vlast ima pred svjetovnom, imale su se sve države Europe povezati u jednom višem poretku pod papinskim vodstvom. A nije pri tom bilo osnivanje neke hijerokracije. Christianitas, kojoj papa stoji na čelu, ne treba biti država, nego vremenom uvjetovani odnos papinstva prema tadašnjem kršćanskom svijetu. Papa je tražio da se priznaju najviše norme kršćanske vjere i moralni autoritet papinstva.

Inocent je izgrađivao papinsko lensko vrhovništvo. Kraljevi Engleske, Aragonije, Portugala, Danske, Hrvatske i drugih manjih zemalja primili su od pape leno (pravo). Čuvanje prava i mira prešlo je time na papinstvo i stvorila se zavisnost od pape.

Unutar Crkve Inocent se je koristio značenjem primata. Energično se uplitao u biskupske izbore ako ne bi bili kanonski provedeni. Poduzeo je reforme za uređenje papinske uprave, redovništva i klera. Nastupao je protiv nedostojnih prelata i biskupa, pozivajući ih na svoj inkvizicijski sud. Prema krivovjercima je bio iz početka blag i popustljiv. Tek kad su se njegovi blagi pokušaji izjalovili, organizirao je križarsku vojnu 1209. godine.

Slavan će Inocent III ostati zbog toga što je oštrovidno spoznao značenje i domet pokreta siromaštva u Crkvi. Brinuo se za lombardijske humilijate i osnovao je udruženje «Katoličkih siromaha». Značajno je što je Franju Asiškog primio kad je ovaj došao u Rim da bi izmolio papinsko odobrenje za svoju malu zajednicu. Unatoč svojem silnom utjecaju Inocent je ipak u svom srcu imao s njima nešto zajedničko: otklanjanje bogatstva i sjaja, kojima nikad nije podlegao.

Vrhunac Inocentova pontifikata predstavlja 4. lateranski sabor 1215. godine. Prisustvovalo mu je oko 500 biskupa i 800 opata. Nije to bio samo veličanstveni pregled cijelog kršćanskog Zapada, nego i vrhunac crkvenog života na razmeđi srednjeg vijeka. Odredbe o reformi pridonijele su da se Crkva iznutra obnovi i učvrsti, a djelovanje se još dugo osjetilo u pokrajinskim saborima. Definicija o transsupstancijaciji i odredbe o uskršnjoj ispovijedi i pričesti ostale su na snazi sve do danas.

Nažalost, taj vrhunac značio je ujedno i obrat. Inocent umrije 1216. godine. Njegovi nasljednici nisu mogli održati položaj koji je on papinstvu bio stekao. Svjetsko gospodstvo ne može nikada biti zadatak Crkve. Trpi religija ako se miješa s politikom. Služba pape gubi na ugledu ako se upotrebljava za svjetovne ciljeve. Kod nasljednika Inocenta III sve su više stupale u pozadinu uzvišene općecrkvene ideje dok konačno nisu teritorijalno-politički problemi prevladali u vrijeme renesanse.

U onom velikom obračunu između regnuma i sacerdotiuma između cara Fridricha II i papa, u prvo vrijeme je još bilo pitanje koja od dviju univerzalnih vlasti ima prvenstvo. Kad je car ponovno obnovio štaufovsku politiku, izopći ga papa Grgur IX godine 1228. kao izopćenik krene Fridrich u križarsku vojnu, koja je ipak imala uspjeha: ugovor sa Sultanom o posjeti kršćana Svetoj zemlji. Ali, uskoro se pojave one prave razlike u gledanjima te tako car opkoli Crkvenu Državu. Godine 1241. krene car s vojskom iz Napulja prema Rimu. Htio je osvojiti

33

grad i učiniti ga prijestolnicom Carstva. To bi značilo isto što i potpuno uništenje univerzalnog papinstva. Za papinstvo je to značilo biti ili ne biti.

Inocent IV uvidio je opasnost. Na I. lionskom saboru 1245. godine Fridrich bude ponovno izopćen. Da bi zauvijek izbjegao opasnosti da ga Štaufovci opkole preda Inocent IV južnu Italiju i Napulj kao papinsko leno Karlu Anžuvincu. U Italiji je vladao Konrad IV. On je umro sa svega 26 godina pa tako vlast pokuša očuvati posljednji Štaufovac Konradin. 1267. Konradin je pokušao osvojiti južnoitalsko kraljevstvo, ali je potučen od Karla Anžuvinca. Time je štaufovski rod tragično završio 1268.

Ali i papinstvo je bilo teško pogođeno. Više nije imalo podrške protiv poletnih nacionalnih država i njihovih interesa. Zapadna se zajednica počela brzo osipati. Sad je Francuska bila najmoćnija sila u Europi. Uskoro je papinstvo moralo svoje prvenstvo ustupiti francuskom nacionalnom kraljevstvu; palo je na sramotnu ovisnost o Francuskoj.

Tek je papa Bonifacije VIII pokušao još jednom ostvariti papinske težnje. On je bio željan previše vlasti i moći, ali bez dubljeg vjerskog osjećaja. Zaratio je sa svim i svačim te je tako započela dekadencija papinstva.

Priredio:Siniša Jozić

Sarajevo, 2006

34

Pregled crkvenih sabora

1. Sabor u Niceji godine 325. koji je sazvao car Konstantin. Prihvaćen je nicejski obrazac vjerovanja i osuđen arijanizam. Određena je i Isusova istobitnost s Ocem.

2. Sabor u Carigradu godine 381. koji je sazvao car Teodozije. Potkrijepio je božanstvo Duha Svetog i rečeno je da on proizlazi «od Oca i Sina». Nerazumijevanje o ovom pitanju bilo je jedan od osnovnih razloga kasnijeg raskola Istoka i Zapada godine 1054.

3. Sabor u Efezu godine 431. sazvao je car Teodozije II. Na njemu je proglašena hipostatska unija obiju naravi u Kristu. Nestorije je isključen iz biskupskog dostojanstva. Prihvaćen je i naziv «theotokos» za Mariju.

4. Sabor u Kalcedonu godine 451. sazvao je Marcijan. Najveći koncil starog vijeka. Svrgnut je Dioskur. Potvrđena je hipostatska unija u Kristu. Izglasan je i kanon da Carigrad treba uživati iste povlastice kao Rim.

5. Sabor u Carigradu godine 553. sazvan je od cara Justinijana. Saboru nije htio prisustvovati papa Vigilije, ali je pod pritiskom prihvatio zaključke koncila. Najviše se raspravljalo o «tri poglavlja».

6. Sabor u Carigradu godine 680./681. – trulski sabor. Sazvao ga je car Konstantin III. Osuđen je monoteletizam, a raspravljalo se i o pitanju pape Honorija I.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

7. Sabor u Niceji godine 787. g. sazvala je carica Irena, a na njemu su oboreni argumenti protiv obožavanja slika.

8. Sabor u Carigradu godine 869./870. sazvao je car Bazilije, kako bi se otklonila shizma nastala između Focija i pape. Još jednom je potvrđeno pravo štovanja slika.

9. Sabor u Lateranu (I. lateranski) godine 1123. Na tom su saboru potvrđene odluke iz Wormsa. Ovo je ujedno i prvi ekumenski sabor na Zapadu.

10. Sabor u Lateranu (II. lateranski) godine 1139. Od 30 kanona sabora većina njih prenosi i dalje misli gregorijanskog reformskog pokreta. Od velikog značaja za provedbu celibata postao je kanon 7, koji proglašava nevažećim brak klerika.

11. Sabor u Lateranu (III. lateranski) godine 1179. Ovaj sabor odredio je da su za kanonski izbor pape potrebne dvije trećine glasova kardinala izbornika.

12. Sabor u Lateranu (IV. lateranski) godine 1215. Prisustvovalo mu je oko 500 biskupa i 800 opata. Definicija o transsupstancijaciji i odredbe o uskršnjoj ispovijedi i pričesti ostale su na snazi sve do danas.

13. Sabor u Lyonu (I. lionski) godine 1245. Fridrich II je radi kršenja zakletve, narušavanja mira i hereze svrgnut kao njemački kralj i kao rimski car.

14. Sabor u Lyonu (II. lionski) godine 1274. Na njemu su donesene kazne za one osobe koje budu prodavale oružje muslimanima.

35

Pregled građe:

- Razdioba i naziv

- Crkva kao prethodnica Zapadnog svijeta koji nastaje- Prvi susret germanstva s Crkvom- Irsko – škotska Crkva- Kršćanstvo u Britaniji i Anglosaksonske misije- Obraćenje Alemena, Bavaraca i Turinžana - Misionarski rad među Slavenima i Mađarima

- Začetak Crkvene Države i savez papinstva s Francima- Karlo Veliki i obnova Zapadnog Rimskog Carstva- Propadanje karolinškog carstva- Mračno doba papinstva

- Crkvena kultura i znanost- Rasprave na Zapadu o Filioque- Bizantska crkva- Borba protiv svetih slika – ikonoklazam- Sporovi u vrijeme patrijarha- Istočni raskol 1054. godine

- Ustroj i bogoštovlje Zapadne Crkve- Svećenstvo i biskupijska organizacija- Bogoštovlje i Sveta pričest- Pape i reforma Crkve u 11. stoljeću

- Papinstvo i carstvo- Papa Grgur VII. i njegova reforma- Redovništvo- Novi papinski raskol- Fridrich I. Barbarosa- Prilike u 12. i 13. stoljeću

- Širenje kršćanstva u sjeveroistočnoj Europi i borba protiv islama- Križarski ratovi

- Religiozni i crkveni život, umjetnost i kultura- Struktura kršćanskog društva- Crkvena umjetnost: romanika i početak gotike- Bogoštovlje i sakramentalni život - Krivovjerje i hereza- Veliki prosjački redovi- Teološka znanost i sveučilišta

- Papinstvo za vrijeme Inocenta III (1198 – 1216)

36