Filozofski fakultet u SplituOdsjek:Hrvatski jezik i književnostGodina studija:2010/2011Semestar:VI

Dobriša Cesarić, pjesnik malih ljudi Seminarski rad

Naziv kolegija: Hrvatska književnost 20. stoljeća

Nositelj kolegija:Doc. dr. sc. I. Bošković

Studentica:Jelena Torti

Split, 6. lipnja. 2011

„ A prolaze kao i dosada ljudi,

I maj već miriše-

A njega nema, i nema, i nema,

I nema ga više...."

1U ovom seminaru ću veću pažnju posvetiti tzv. „socijalnoj fazi“ Dobriše Cesarića. Budući

da su lirski zapisi iz predgrađa : o vagonašima, zidarima, prosjacima, pijancima,

praljama, bludnicama, skitnicama, verglašima, zatvorima, bolnicama itd. nastali upravo

tridesetih godina, Cesarića valja uistinu promatrati u paradigmi socijalne literature u

Hrvatskoj tih godina, ali i „kao tip socijalna lirika u nas“. Na njegovom udaru su se našle

bijeda, nepravda, malograđanština i svekolika ljudska ograničenost, izazvana bilo

čovjekovom krivicom ili jednostavno njegovim usudom. Kao pjesnika i kao čovjek

pokazao je da suosjeća sa „malim ljudima“i da piše za njih.

Životopis

Dobriša Cesarić rođen je 10. siječnja 1902. g. u Požegi, no grad njegova djetinjstva je

Osijek, kamo je obitelj preselila 1904.g. U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede

gimnazije i napisao prve stihove. Ljepota, mir i tajnovitost Slavonije utjecala je na

Cesarićev izražaj u pjesmi te su gotovo sve njegove pjesme prožete emocijama vezanim

za ove atribute. Godine 1916. obitelj seli u Zagreb. Tu je Cesarić završio gimnaziju a u

zagrebačkom omladinskom časopisu ''Pobratim'' objavio svoju prvu pjesmu ''I ja

ljubim''.

Prvu zbirku pjesama ''Lirika'' objavio je 1931. g. Zatim objavljuje zbirke pjesama

''Spasena svjetla'', ''Izabrani stihovi'', ''Pjesme'',''Osvijetljeni put'', ''Goli časovi'', "

Izabrane pjesme'', ''Moj prijatelju'' i ''Slap''. Nakon rata sve do umirovljenja 1958.g. radio

1 Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost, Enciklopedija hrvatske književnosti. str. 13

je u Nakladnom zavodu Hrvatske, uređujući biblioteke ''Slavenski pisci'', ''Jugoslavenski

pisci'' i ''Suvremeni pisci Hrvatske''. U 78 godina životnog puta Dobriša Cesarić postigao

je mnogo. Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj

lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Nizu

književnih nagrada pridružila se i Nagrada ''Vladimir Nazor'' za životno djelo 1969. g.

Bio je i predsjednik Društva književnika Hrvatske 1962. - 1963.g. Dobriša Cesarić jedan

je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu

prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski,

turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

Suputnici u Cesarićevom životu bili su priznati pjesnici Miroslav Krleža i Tin Ujević , no

Cesarić je stvorio vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o

modernom hrvatskom pjesništvu, ne možemo a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao

jednog od temelja toga pjesništva.Ponekad je nostalgičan, ali rijetko kada sumoran,

Cesarić je pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija,

estet koji je odnjegovao svoj stil. Pisao je između dva svjetska rata, a njegova lirika iako

je u pjesmama često opisivao smrt je prožeta slavljenjem života. Za njega je rečeno da je

''čarobnjak stiha; maštoviti tragač za predjelima odbjegle sreće; nadahnuti slikar

krajolika; mag jezične glazbe u kojoj se pogasle želje, tjeskobe i nespokoji pretvaraju u

čisto zlato poetskog govora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.

O lirici Dobriše Cesarića

Lirski izraz Dobriše Cesarića potekao je iz najboljih sokova matoševsko-vidrićevske

tradicije koju je uzdignuo do razine nesumnjive originalnosti i autentičnosti osobnoga

pjesničkoga iskaza. A taj je iskaz utemeljen na brižnome autorovu odabiru „neistrošenih“

riječi, na muzici njegova stiha i ritma, na gradnji klasičnih strofa.

Bogato naslijeđe impresionističko-simbolističke poetike ugrađeno je u cesarićeve

stihove koji su naoko jednostavni no u koje su zgusnute brojne vizualne i akustičke

impresije, raskošne slike, ali i sentenciozno zgusnute spoznaje o životu. A kroz taj je

život prolazio otkrivajući najčešće njegove male i nezamjetne radosti i ljepote., poput

skrome voćke u nekome vrtu, rose na nekoj stabljici, zamaha leptirova krila ili sićušnih

pokreta i koraka kosa. Zaokupljala ga je pri tom upravo čarobna preobrazba iz običnoga

u neobično, više trenuci života nego njegovi veći vremenski isječci, više pojedinosti nego

cijele pojave.

Vješto se znao koristiti antitezama, simbolima, običnim epitetima, a s profinjenim

estetskim osjećajem izgrađivao je do savršenstva sklad svojih pjesama u kojima je

glazbom riječi znao ostvariti savršene tonove. Bio je pjesnik grada, njegovih urbanih

pejsaža i ozračja, pjesnik ljubavi i odanosti životu, pjesnik vedrine koja je nadvladala sve

njegove sumornije kompozicije. Znao je međutim uz zvjezdane ushite doprijeti i do dna

bola, sumnje, a i socijalne bijede koju je u nekoliko svojih pjesama iznio najživljim

slikama i najdubljim osobnim suosjećanjem. Jednostavnost u njegovoj lirici jednako je

rezultat lirske spontanosti, koliko i rafiniranog pjesničkog postupka- umijeća da se

pronađu prave riječi za uvijek iskren doživljaj. Ne pjevajući mnogo, dokazao je da je bio

brižljiv graditelj svojih stihova koji su doista proistjecali iz srca i urezivali se u srca

čitatelja kojima se obraćao da im nešto priopći, na nešto ih uputi i prema nečemu,

lijepom i uzvišenom ustremi.

Interpretacija pjesama:

Oblak

misaona lirska pjesma

dvije razine značenja:

-doslovno ( ljepota oblaka koji se pojavljuje i nestaj

-alegorijsko ( oblak kao simbol izdvojenog pojedinca koji „krvari“ ljepotu).

Poetska poruka pjesme je da su stvaratelji usamljeni u svom bolnom rađanju

ljepote i oni ne mogu očekivati »publiku« jer su oni dvije različite društvene

kategorije koje imaju različite predmete interesa.

U pjesmi postoji napetost koja izvire iz suprotnosti snažne, tragične spoznaje i krhke

lirske forme kojom je ona izrečena.

Napetost izvire i iz čitateljeva očekivanja »što će se dalje dogoditi«.

Pjesma ima i epske značajke (narativnost) i dramske (napetost).

Doslovna razina pjesme ukazuje na prirodni fenomen, a alegorijska na društveni:

nezainteresiranost ljudi za duhovne vrijednosti što je univerzalno, odnosno

svevremensko, ali i svojstveno dobu kad je pjesma nastala – između dvaju svjetskih

ratova. Oblak je simbol tragične izdvojenosti, odnosno stvaralačke usamljenosti. Ljudi su

zaokupljeni materijalnim vrijednostima i ne mare za duhovne vrijednosti.

Pjesma je ispjevana u perfektu što ukazuje na prolaznost trenutka u kojem se oblak

pojavio, tako pjesma djeluje poput neke vijesti, ali to je jači alegorijski impuls njezina

tumačenja.

Prema Anti Stamaću: „Oblak svojom simbolskom dubinom upućuje na tragičnu sudbinu

svega što je individualno i izvrsno, slobodno i zato lijepo.“

Balada iz predgrađa

Pjesnik o tome kako je nastala pjesma :

2„ Zametak Balade iz predgrađa je stara ulična petrolejska lampa, koja je nekada stajala

na uglu jedne neobično zapuštene uličice. Sve oko nje bilo je veoma žalosno, beznandno.

Iz te teške atmosfere sam je od sebe iskrsnuo blijedi lik nesretnog čovjeka, koji svake

večeri prolazi kraj te lampe, dok na kraju ne legne u postelju i ne iščezne zauvijek.

Pjesmu sam, ako se ne varam, napisao u nekoliko noćnih sati. „

- socijalna lirska pjesma

- kontrast: svjetlost – mrak

život – smrt

radost - tuga

-Kružni tijek vremena: usamljenost siromašnih, vertikala: dubina (zemaljsko, nepravedno, tužno) i visina (nebesko, pravedno, svijetlo, lijepo).

Riječ balada u naslovu ukazuje na temeljni ton pjesme: tužan i tragičan (iako je odmak

od balade u smislu sadržaje – Balada iz predgrađa nema ljubavni sadržaj).

-Socijalni motivi u pjesmi: motiv sirotinje s licem punim briga, koja brzo prođe ispod

lampe; sam izgled krajolika (debelo blato, stari plot, dvije-tri cigle na putu);

ponavljanje prve strofe ukazuje na ponavljanje, na kružni tijek vremena, život se

ponavlja, usprkos nestajanju jednoga čovjeka.

-U pjesmi se prepoznaju motivi boli i svjetlosti (bol kao dubina ljudskoga osjećaja, a

svjetlost kao visina, u ovom slučaju svjetlost kao oznaka boljega života, topline,

ljudskosti, ljepote koja samo na trenutak obasja pojedinca, a da on tu toplinu i ne osjeti).

-Na planu izraza vidljiva je učestalost polisindetona čime se ukazuje na tijek vremena (i,

i, i,…), isto kao i trotočje koje ukazuje na nedovršenost, na to da tijek vremena ide dalje.

-„Baladu iz predgrađa“ može se usporediti s „ Povratkom“ po motivu cikličnosti (u

Povratku on ukazuje na ograničenost ljudske spoznaje u svezi s temeljnim pitanjima

2 Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost, Enciklopedija hrvatske književnosti. str 109.

života i smrti, ali i kao u Baladi iz predgrađa na kružni tijek vremena: ostaje pesimističan

ton koji izvire iz mirenja s takvom sudbinom: i s ograničenošću i s činjenicom da naša

smrt neće ništa promijeniti u svijetu).

Povratak

Ovo je zacijelo najpoznatija i Cesariću najdraža pjesma.

Kao što sam već spomenula cijelu pjesmu prožima cikličnost. Cikličnost kao kružno

kretanje vremena, ali i cikličnost u formi pjesme ( ponavljanje prve strofe na kraju

pjesme ). Pjesnik obrađuje temu razapetosti lirskoga subjekta između istine i snova,

čežnju ljubavi za vječnošću i nastavkom ljepote te sumnja u mogućnost ponovnoga

ostvarivanja sreće, ljubavi, ljepote.

Pjesnik naglašava ograničenost ljudske spoznaje.

Interpretacija pjesme prema Anti Ćosiću.3

Prema Ćosiću originalnost Cesarićeve pjesme Povratak nije u ideji vječnog povratka, nego u činjenici da se dvoje zaljubljenih, pošto se nađu u vječnosti, neće uopće prepoznati.

U početnoj i završnoj strofi (koje su kao takve misaone, za razliku od ostale četiri u ko-

jima prevladavaju emocije) zamjećujemo skepsu ( „tu vječitu pratilju neumorna

čovječjeg duha“) kao poetsko-misaoni lajtmotiv, pomalo sokratovski stiliziran („Znam

da ništa ne znam“), a koja predstavlja tužnu konstataciju ograničenosti ljudske spo-

znaje. Autor u tome ne prepoznaje pesimizam, nego rezignaciju (tragično mirenje s postojećim).

Dominantan osjećaj koji čitatelja prati do posljednje strofe je pjesnikova razapetost

između istine i sanjarije. Ćosić navodi primjere u kojima se javlja ideja o ponovnom

viđenju, o ponovnim povratcima.

Osim što pjesnik na planu sadržaja ukazuje na ponavljanje (života), on to čini i na

planu izraza (ponavljanje riječi: možda, vječito, opet, vječnost, No vrijeme se kreće,

3 Ćosić, Anto.( 1994). Cesarićev kanconijer. Zagreb: Marulić, hrvatska književna revija, br. 4, str. 276.-281.

No vrijeme se kreće..)

Poruka pjesme je implicirana i u naslovu – čeka nas, dakle, povratak.

Pjesma je i grafički (crticama) podijeljena na dva dijela: one odvajaju prvih pet strofa od

šeste strofe čime se ukazuje na odvojenost života i smrti (jer ponavljanje prve strofe na

kraju pjesme ukazuje na relativnost ljudske spoznaje i nemogućnost određivanja granice

između života i smrti).

4Za Cesarića se može reći da je zatočenik grada. Po njegovim stihovima, grad je jedna

neminovnost ovog vremena, ali i čvorište gdje se ljudska zla i sudari, ogoljeni i raspršeni,

zrcale u punom svom sjaju. Urbanizacija kao da je samo sredstvo da se čovjek još više

osami, zagradi i otruje, da modernizira i usavrši strasti i životne nagone u sebi.

Predgrađe

5Cesarić : „ Napisana je u vrijeme kada sam mnogo polazio na Trešnjevku, koja je imala

izraziti karakter predgrađa i tek je nastajala. Ova pjesma je sinteza mnogih opažanja i

utisaka, koje sam doživljavao više godina na raznim mjestima trešnjevačkih ulica i

uličica. Povezuju ihu cjelinu struja jedne depresivne emocije..“

Mrtvačnica najbjednijih

6„Jedna uistinu bijelo okrečena soba na Mirogoju, u kojoj sam se nekoga jesenjeg

popodneva našao s jednim mojim prijateljem. Bia je to mrtvačnica, ali ne mrtvačnica

trećeg razreda, nego ona najnižeg razreda. Blizu prozora bila su dva stola, a na jednom i

drugom neoblanjan lijes od jelovine. Obuzela me neka jeza. Možda je jakosti utiska

pridonio i tmuran jesenji dan. To je sam, goli doživljaj!..“

Pjesnik nam u ovoj pjesmi prikazuje galeriju mrtvaca na svom posljednjem putu „ daleko

od arkada „.4 Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost, Enciklopedija hrvatske književnosti. str 102.5 Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost, Enciklopedija hrvatske književnosti. str 1096Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost, Enciklopedija hrvatske književnosti. str 108.

„ Stanovahu na kraju grada,

U prljavome kvartu roblja,

Počivat će na kraju groblja,

Daleko od arkada „.

Pjesma mrtvog pjesnika

- misaona lirska pjesma

- doslovno značenje: pjesnikova želja da ga čitatelj probudi

- alegorijsko značenje: pristup pjesništvu – važnost čitanja otvorena srca kako bi se mogle osjetiti piščeve misli i osjećaji

Pjesma o smrti

Još jedna u nizu Cesarićevih pjesama koja se bavi tematikom smrti. Govori o dva svijeta

zauvijek odijeljena nepremostivom pregradom. Svijet života i svijet smrti. Nikakvih veza.

Biti sam u skupu ljudi. Sam za vječnost. U toj jezi osjetit ćemo profinjenost pjesnika koji

kao da u smrti vidi vrhunac diskrecije, krajnji domet težnje za tišinom. Nema u ovoj

pjesmi jadikovanja, nema očaja. Samo tvrdnje izrečene sigurno, bez kolebanja, ali i bez

nada ili utjehe. Ogoljena smrt izvanredno konkretizirana slikama godišnjih doba lišenih

svih elemenata što ta doba inače obilježavaju: jesen bez uvelih grana, bez kiše, bez vina,

bez tuge; zima bez snijega; proljeće bez sunca. Sve je potpuno izjednačeno, bez boja,

okusa i mirisa. Vrijeme koje ne prolazi. Sve zaustavljeno zauvijek. I tu je Cesarićeva

snaga. Pronaći izraz za nešto što je na nekin način izvan života, što nije prisutno skupa s

nama. Smrt postaje umjetnički toliko stvarna da je potpuno otrgnuta od stvarnosti.

Cesariću ponekad kao da je smrt oslobođenje od tereta života. Oslobođenje od životnog

umora i osjećaja da je sva radost izvan njega, kao što kaže u pjesmi „ Proljeće koje nije

moje „.

Vagonaši

- socijalna lirska pjesma

- obilježenost siromašnih u društvu u kojem žive

Ovo je slika ljudske bijede u svoj svojoj konkretnosti. Ta bijeda ostaje i onda kada u

ljudskom društvu više bijede neće biti, ili je neće biti u ovom obliku. Pjesma je uvijek

sadašnja, u njoj je i vrijeme sadašnje. Mi stanujemo, znamo da alkohol škodi, sada je ljeto,

naše oči dalje gasnu. Neprava sadašnjost, vječita sadašnjost. Prezent je organski dio

duha čitave pjesme. Ovdje bjeda sama priča o sebi, ona nam se predstavlja, dokazuje da

je bijeda. Bijeda će u dva navrata progovoriti onim sugestivnim očajničkim stihovima:

„Znamo, o znamo...“.To su stihovi roblja rada, onima kojima je i nedjelja tužna. I onda ti

nepomični vagoni na napuštenoj pruzi. Ova pruga je pravi istinski život. Oni nepomični

vagoni-stanovi što su nekad putovali svijetom, izgubili su svoju bit-kretanje. Napuštena

pruga s tim nepomičnim vagonima ista je kao i život roblja rada. Živjeti, a ne moći živjeti

potpuno, biti kao vagon, i ne moći se kretati. Napuštena pruga- život bez punine, život na

rubu života, život lišen svoje biti.

Citat :

„ A naša ulica je duga,

Duga,

I čudno ima ime:

Napuštena pruga. „

ZAKLJUČAK

Činjenica da večina Cesarićevih pjesama intenzivno živi, govori nam o tome da njegova

lirika ima unutrašnju snagu, snagu poezije koja dulje živi što je snaga jača. Cesarić je

mnogo pjevao o svom vremenu, ali općeljudski značaj njegove lirike, njen humani

karakter, nadrasta vremenske i prostorne okvire. Najveći dio njegove poezije govori o

svakodnevnom životu, o konkretnom, istinskom životu. Tako Cesarić pjeva o bubici,

maloj voćki, o dvije-tri cigle na putu, o traku svjetla, o svjetlima lađe, o valku, o ptici, o

oblaku. On pjeva i o vječnim problemima kao što su smrt, ljepota, smisao života, ali ni o

tome ne govori na filozofski način. Konkretnost je nesumnjivo bitna osobina svake dobre

lirike, ali je bitna osobina Cesarićeve konkretnosti jedonostavnost i neposrednost.

Cesarić jednostavnim riječima govori o jednostavnim stvarima, a umije da na taj način

često kaže duboke istine o životu.

Poezija Dobriše Cesarića osvaja odmah, samo je pitanje što je to što nas privlači u

njegovim pjesmama. Je li to ritam, osjećaji koje dijelimo, precizne slike ljudskog života,

jesu li to dobre i duboke misli o nama i o čovjeku uopće?

Svjesni smo da je pjesnik uočio društvene nepravde svoga vremena, da je suosjećao s

onima koji pate, svjesni smo da je izrazio i svoje neslaganje s poretkom, ali ta naša svijest

neće nam pomoći da dublje doživimo njegovu socijalnu poeziju nego što bismo je

doživjeli da nam sve to nije poznato. Ili, baš zato što je i Cesarićeva socijalna poezija

konkretna kao i njegova poezija uopće, mi ćemo društvenu nejednakost doživjeti iz

samih njegovih socijalnih pjesama, a da ih i ne povezujemo s određenim vremenom.

Literatura :

Cesarić, Dobriša. (2008). Izabrana djela. Zagre: Matica hrvatska

Brešić, Vinko. (1984). Dobriša Cesarić. Zagreb: Zavod za znanost i književnost,

Enciklopedija hrvatske književnosti.

Ćosić, Anto.( 1994). Cesarićev kanconijer. Zagreb: Marulić, hrvatska književna revija.,

br. 4.

Derossi, Julije. ( 1966).Cesarić. Rijeka: Novi list.