C. S. Lewis PISMA STARIJEG ĐAVLA MLAĐEM

UVOD

Knjiga koju pružamo našim čitateljima svojevrsno je remek-delo briljantnog engleskog pisca C. S. Lewisa, kojeg mnogi zovu drugim Chestertonom, odnosno Chestertonovim nasljednikom. Ovo njegovo delo doživelo je do sada velike naklade: na engleskom već 26 izdanja, na njemačkom 15. Jedno od posljednjih engleskih izdanja donosi sljedeću napomenu: »Kad su se prvi put pojavila Pisma starijeg đavla mlađem1, delovala su kao prekretnica u povijesti popularne teologije i religioznog iskustva mnogih ljudi kojima je pristup vjeri bio opterećen sumnjama i oklijevanjima. Otada je prošlo 27 godina, a knjiga je doživela 26 izdanja i prodana u pola milijuna primjeraka uvrstivši se u popis klasične literature religioznog sadržaja.«

Cijela je kompozicija vrlo duhovita, teološki i psihološki profinjeno izrađena. Da bi se doživela tečnost i duhovitost izvornika, prevoditelj bi trebao biti jednak literat i virtuoz kao i pisac što, na žalost, ovdje nije slučaj. Dva glavna junaka Scretv-

1 Naslov izvornika: The Screivtape Lettcrs, Fontana Books, London. 1974.

tape i Wormwood već svojim imenima nagoviještaju bogate, psihološki i teološki dobro zahvaćene crte mladog i starog demona. Analiziramo li ime starog paklenog tajnika, ono je nastalo od screw = zavrtanj, smotak, profesor koji goni đaka, gnjavator, i tape = traka, činovnička vrpca, rakija; a njegov nećak worm = crv, glista, podmukao čovek, pasji jezik, i wood = šuma, drvo, bačva...

Za uvod ćemo samo ukratko naznačiti sadržaj. Wormwood ima nalog da upropasti mladog g. Spikea. Njegov stric Screwtape nije zadovoljan nećakovim izvještajima pa ga nizom pisama poučava kako će biti uspješan zavodnik ljudi. To se odvija na zanimljiv, duhovit, ironičan način, otkrivajući mnoge istine o čoveku, Bogu i zloduhu. Lewis jednostavno i snažno opisuje unutarnji život g. Spikea kao tipičnog predstavnika mnogih vjernika. Vidimo kako se iza mnoge vrline krije jaka sebičnost, ali s druge strane opažamo đavlov neuspjeh ako se čovek pošteno trudi oko dobra. Đavolski napor oko mladog obraćenika ostaje bez ploda, ali dok čitamo ovaj niz pisama, svatko od nas može otkriti »crne tragove« u sebi i oko sebe. Možemo se pomalo ironično smijati sami sebi, uviđati mnoge stvari i tako obračunavati s »demonom u sebi samima«. Lewisova knjižica nema namjeru iscrpno prikazati uvod u demonologiju, kako to vrlo marljivo nastoji M. Glavurtić1, nego dati popularne teološke obrise nekih najkarakterističnijih odnosa u trokutu: Gospod Bog – čovek – đavao.

Inače je Lewis, kad je držao niz teološko-popu-larnih predavanja na radiju, među ostalim svoju namjeru populariziranja teologije zgodno označio sljedečim riječima: »Teologija nalikuje zemljopisnoj karti... Doktrine nisu Bog, one su samo jedna vrsta karte. Ali ta se karta temelji na iskustvu... i tko želi dalje putovati, mora je koristiti. Neka maglovita religija – doživeti Boga u prirodi i slično – privlačna je jer se sastoji od osjećaja a ne iz djela... Vječni se život ne postiže samo tako da se osjeća Božja prisutnost u cvijeću ili glazbi. Svakako, ni samim studijem zemljopisnih karata neće se doći na cilj ako se ne odvaži poći na pučinu. Ali otisnuti se na more bez karte nikako ne bi bilo uputno.«

Iako je ostao anglikanac, vrlo se približio katolicizmu pišući gotovo samo o zajedničkim stvarima. Smatra da je zajednička baština kršćanstva tako velika i tolikim ponorom odijeljena od svega nekršćanskog da su i najveći rascjepi među kršćanima s te strane neusporedivo maleni. Iskusio je da su upravo najrevniji i najduhovniji članovi različitih kršćanskih Crkava ujedno i najbliži jedni drugima, to jest jedinstvu, i smatra da će upravo porast duhovnosti i revnosti utrti put jedinstvu. Njegovo duhovito i optimističko gledanje izraženo je i pogledom na suvremenu povijest:

»U usporedbi s razvitkom čoveka na našoj planeti čini se da je širenje kršćanstva bljesnulo kao munja nad ljudskim rodom, jer dvije tisuće godina nisu gotovo ništa u povijesti svemira. Ne zaboravimo da smo svi mi još 'rani kršćani'. Trenutni sukobi i neugodni rasq'epi među nama samo su, nadamo se, dječje bolesti. Još nismo dobili ni sve zube.

Svijet bez sumnje misli posve suprotno: da smo na umoru od staračke slabosti. No to je i prije često mislio.«

Ivan Šešo

PREDGOVOR

Nemam namjeru opisivati kako je korespondencija koju objavljujem dospjela u moje ruke.

Postoje dvije, podjednako zastupljene i oprečne pogreške u koje naš rod može upasti kad se radi o đavlima. Jedna je nijekati njihovo postojanje. Druga je vjerovati i pokazivati za njih pretjerano i bolesno zanimanje. Sami đavli jednako se vesele objema ovim zabludama i s jednakim zadovoljstvom pozdravljaju i materijaliste i poklonike crne magije. Spise poput ovih što ih donosimo može vrlo lako stvoriti svatko tko je jednom naučio tu vještinu; ali loše raspoloženi ili razdražljivi ljudi koji bi ih htjeli zloupotrijebiti nisu to naučili od mene.

Upozoravam čitatelje da se sjete kako je đavao lažac. Ne smije se sve što Screwtape kaže uzeti kao istinito čak ni s njegova stajališta. Nisam pokušao identificirati ni jedan ljudski lik spomenut u pismima, ali smatram vrlo nevjerojatnim da su opisi, recimo, oca Spikea ili pacijentove majke potpuno točni. Misli obojene željama postoje u paklu jednako kao i na Zemlji.

Na koncu moram još dodati da nisam pokušao odrediti kronologiju pisama. Čini se da je XVII. pismo napisano prije nego je ograničenje prodaje živežnih namirnica poprimilo ozbiljnije oblike; ali općenito izgleda da đavolsko datiranje nije ni u kakvoj vezi sa zemaljskim računanjem vremena, pa ga zato nisam ni pokušao prikazati. Očito da povijest europskog rata ne zanima Screwtapea, osim ukoliko taj rat utječe na duhovno stanje jednog ljudskog bića.

Magdalen College, 5. srpnja 1941.

C. S. Lewis

PISMO PRVO

Prnji fvivj Wprtnw7w({(

aznajem da ti svoga pacijenta navodiš na takvo čitanje i na takvo ponašanje da se što češće može naći u društvu svojih materijalistički nastrojenih prijatelja. Nisi li tu malo naivan? Čini se kao da vjeruješ da bi ga snagom dokaza mogao odvući od Neprijatelja. To bi zacijelo bilo moguće da je on živio nekoliko stoljeća ranije. Tada su ljudi još prilično jasno znali kad je nešto dokazano a kad nije, i stvarno su vjerovali onome što je bilo dokazano. Za njih je još postojala veza između mišljenja i delovanja, i oni su mijenjali svoj život ako im je to nalagalo uvjerenje. Međutim, kroz tisak, novine i druga slična oružja mi smo to sve iz temelja promijenili. Tvoj se čovek od djetinjstva

navikavao na to da mu u mozgu pleše najmanje tucet proturječnih filozofija. Te nauke nisu za njega »istinite« ili »lažne«, nego »akademske« ili »praktične«, »zastarjele« ili »suvremene«, »konvencionalne« ili »nemilosrdne«. Pomodne su riječi, a ne razumski razlozi, tvoji najbolji pomagači da svoga čoveka udaljiš od Crkve. Ne troši vrijeme na to da mu namećeš misao kako je materijalizam ispravan! Pusti ga da zaključi da je materijalizam, bio on jak ili prodoran, filozofija budućnosti. Takve stvari su njemu važne!

Poteškoća dokazivanja je u tome što se cijela borba prenosi na tlo kojim vlada Neprijatelj. I on zna razumno argumentirati, iako se u promidžbi onoga što se odnosi na stvarno praktičan život – kako je ja provodim – već stoljećima pokazuje slabijim od našeg Oca u podzemlju. Ali dokazivanjem ti budiš razum svoga pacijenta, a kad je taj jedanput budan, tko će sagledati posljedice? Ako i uspiješ njegov tijek misli zaokrenuti tako da se kreće po našoj volji, ipak ćeš

uskoro otkriti da si u svom pacijentu pojačao ne sretnu težnju da svrati svoju pozornost općevrijedećim spoznajama i da se udalji od struje neposrednih osjetnih saznanja. Međutim, tvoja se zadaća sastoji u tome da privežeš njegovu pozornost na tu struju. Nauči ga da to naziva »pravim životom«, suzbijaj u njemu svaki pokret kojim bi htio razmišljati, što on zapravo podrazumijeva pod onim »pravim«.

Misli uvijek na to da on nije čisti duh kao ti. Budući da sam nisi nikad bio čovek (o, ta grozna prednost Neprijatelja!), ti ni ne možeš potpuno shvatiti kako ta stvorenja strašno robuju pritisku navika. Imao sam jednog pacijenta, jednog rasnog bezbošca koji je dobar dio svoga vremena provodio u Britanskom muzeju čitajući knjige. Jednog dana, kad se opet bio zadubio u svoje čitanje, vidio sam odjednom kako su se njegove misli počele kretati u suprotnom pravcu. Naravno, Neprijatelj se odmah stvorio na mjestu. Prije nego sam shvatio kako mi se to dogodilo, vidio sam već skoru propast svog rada i muka kroz dvadeset godina. Da sam bio izgubio glavu i pokušavao spasiti situaciju razumnim dokazima, potpuno bih promašio. Ali nisam bio tako glup. Odmah sam se dohvatio onog mjesta na svom čoveku za koje sam znao da je u mojoj vlasti. Doveo sam ga na misao da bi zapravo bilo vrijeme misliti na jelo. Vjerojatno mu je Neprijatelj ulijevao misao da je ono što sad proživljava važnije od jela. (Ti, naime, znaš kako nitko ne može potpuno prečuti ono što im on kaže.) Barem mi se učinilo da se takvo nešto dogodilo jer kad sam mu rekao: »Sasvim sigurno! To je suviše važno da bi se započelo na kraju prijepodneva«, tada se pacijentovo lice vidno razvedrilo, i dok sam ja dodavao: »Bilo bi mnogo bolje vratiti se na stvar nakon ručka svježeg duha«, on je već bio napola kod vrata. Kad je jednom bio na ulici, bitka je bila dobivena. Pokazao sam mu prodavača novina koji je uzvikivao: »Podnevni list« i autobus br. 73 koji je upravo prolazio. Prije nego je stupio na gornju stepenicu, ulijevao sam mu čvrsto uvjerenje kakve sve nemoguće misli mogu prolaziti mozgom čoveka koji tako daleko od svijeta sjedi među knjigama, dok bi ga zdrava doza »pravog života« (pri čemu je on mislio na autobus i prodavača novina) dostatno uvjerila o zastranjenju »takvih ideja«. Bio je svjestan da je jedva izbjegao velikoj opasnosti. I u kasnijim godinama rado je pripovijedao o »neodređenom osjećaju za stvarnost koji je naša posljednja zaštita od zastranjenja čiste logike«. Sad je siguran u kući našeg Oca.

Slutiš li sada o čemu se radi? Zahvaljujući postupcima kojima mi već stoljećima susrećemo Ijude, oni smatraju gotovo nemogućim vjerovati u neuobičajene stvari sve dok je običnost svagdašnjost pred njihovim očima. Uvjeravaj ga uvijek iznova o »redovitosti« stvari. Iznad svega čuvaj se toga da se protiv kršćanstva boriš pomoću znanosti (tu mislim na pravu znanost).

Znanost bi ga bez sumnje potakla da razmišlja o istinama koje ne može ni dodirnuti rukama, ni vidjeti očima. Među modernim fizičarima ima u tom pogledu bolnih slučajeva. Ako se već mora plesti sa znanošću, navedi ga na područje ekonomije i sociologije. Ne daj nikako da se udalji od dragocjenog »stvarnog života«. Najbolje je, naravno, ako ga možeš potpuno odvratiti od čitanja znanstvenih djela. Daj mu radije veličanstveno, općenito mišljenje da sve zna i da je sve ono što je pokupio u slučajnom razgovoru ili prigodnom čitanju »rezultat najnovijih istraživanja«. Misli na to: ti si tu zato da svoga pacijenta držiš budalom. Ali kad slušamo kako neki od vas mladih zloduha govore, moglo bi se pomisliti da je naš posao poučavati ljude!

Tv<rj o&Mii stric StrtWtfcyt

PISMO DRUGO

velikim nezadovoljstvom saznao sam da je tvoj pacijent postao kršćanin. Nemoj si umišljati da ćeš umaći uobičajenoj kazni. Nadam se da to ne želiš. U međuvremenu moramo promotriti činjenice s najbolje strane. Još nema razloga za očaj. Stotine odraslih »obraćenika« opet su nam se vratile i sad su sigurno naši, nakon što su kratko vrijeme proveli u taboru Neprijatelja. Sve duhovne i tjelesne navike pacijenta još uvijek nam govore u prilog.

Jedan od naših najboljih saveznika trenutno je sama Crkva. Ali molim, shvati me ispravno! Ja naravno ne mislim na Crkvu kako je mi vidimo: proširenu u sva vremena i prostore i ukorijenjenu u vječnosti, strašnu kao vojska u nadiranju. Priznajem, pred takvom slikom Crkve i našim najhrabrijim napasnicima postaje neugodno. Ali, na sreću, ljudima je to nevidljivo. Sve što tvoj pacijent može vidjeti jest napola završena zgrada u lažnom gotskom stilu na zemljištu među novogradnjama.

Kad stupi u nju, sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim masnim rukama pruža otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih tekstova s najsitnijim slovima.

Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se u svom pothvatu snažno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli uspoređuju izraz »vi ste tijelo Kristovo« s licima što ih vidi u sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije važno kakvi su stvarno ti ljudi u sljedećoj klupi. Možda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki borac u redovima Neprijatelja. To nije važno. Zahvaljujući našem Ocu u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva, ili nosi cipele koje stalno škripe, ili ima dvostruki podvaljak, ili se neobično oblači; tvoj pacijent će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čoveka nešto nije u redu. U svom sadašnjem stanju, kao što vidiš, on o kršćanima ima predodžbu koju drži duhovnom, ali koja je stvarno daleko od prave slike.

Njegovo poimanje ispunjeno je togama i sandalama, siromaštvom i bosim nogama, tako da mu i samo moderno odijevanje onih što idu u crkvu postaje istinska, iako nesvjesna zapreka. Pobrini se zato da mu ta činjenica nikad ne dođe do svijesti. Ni pod koju cijenu on ne smije razmišljati kako bi zapravo kršćanin trebao izgledati. Pripazi da sve njegove predodžbe ostanu maglovite pa ćeš se svu vječnost moći zabavljati izazivajući u njemu izuzetnu jasnoću što je pruža pakao.

Svim snagama ističi razočaranja i proturječnosti koje će tvoj štićenik doživljavati u prvim nedjeljama svoje pripadnosti Crkvi. Kroz takva razočaranja Neprijatelj iskušava svako ljudsko nastojanje. To se događa čak i dječaku koji, oduševljen za Odisejevu povijest, odlučuje ozbiljno učiti grčki. To se događa i mladom paru koji nakon medenog mjeseca počinje zajednički doživljavati svakidašnjicu. U svakom području života događa se izvjesno razočaranje kod prijelaza od sanjanog ideala na mukotrpni rad. Neprijatelj preuzima taj rizik na sebe jer ima čudnu namjeru da sve te male, ogavne ljudske crve učini stvorenjima koja ga, kako sam kaže, »slobodnom voljom« ljube i služe mu po »slobodnoj odluci«, kao sinovi, kako on to naziva u svojoj nepopravljivoj želji, kako bi sav duhovni svijet ponizio nenaravnom vezom s tim dvonožnim životinjama. Kako želi njihovu slobodu, odriče se da ih pukom osjećajnošću ili običajima dovede do cilja koji im je sam postavio. Prepušta im da ga »sami postignu«. I tu leži naša povoljna prilika. Ali ne zaboravi da tu leži i najveća opasnost! Ako ti ljudi uspješno prevladaju početnu duhovnu sušu, postaju sve neovisniji o svojim osjećajima i sve sigurniji protiv naših napasti.

Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak zbilo – ako je tvoj štićenik u gospođi s nemogućim šeširom prepoznao fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikožu i lihvara – bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: »Ako ja, takav kakav jesam, držim sebe za kršćanina, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laž i pretvaranje?« Možeš se zapitati je li uopće moguće od čovekova razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, Wormwood, to je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa drugo nego papagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim »narodom«. Drži ga u tom duhovnom stanju što dulje možeš.

TVffj ofani stric Strtvfttkvt

PISMO TREĆE

Vrlo me razveselilo ono što si mi ispričao o ponašanju tvoga pacijenta prema svojoj majci. Ali moraš svoju prednost pametno iskoristiti. Nikad nemoj zaboraviti: Neprijatelj djeluje iz središta prema van i tako postupno uvodi pacijenta u nova pravila. Svakog časa može se dogoditi da se i ponašanje tvoga pacijenta prema staroj ženi promijeni. Ali ti to pod svaku cijenu moraš predusresti. Budi usko povezan s našim kolegom Glubozom koji je zadužen za majku. U zajedničkom dogovoru razradite u toj kući čvrste navike koje će biti povod za trajnu međusobnu uzrujanost: mala svakodnevna zabadanja!

Kao uspješne pokazale su se sljedeće metode: 1. Njegove misli drži usmjerene na nutarnji život. On misli da je njegovo

obraćenje nešto nutarnje i stoga je sva njegova pozornost sada usmjerena na njegovo nutarnje stanje – ili bolje na filtriranu verziju o svemu onome što ćeš mu dopustiti da vidi. Podrži ga u tome!

Odvrati ga od

KNJIŽNICA ZELINA

ispunjavanja najjednostavnijih dužnosti svakodnevnog života, a istodobno ga potiči na najnaprednije i najduhovnije stvari. Probudi u njemu korisno ljudsko svojstvo: odbojnost i zanemarivanje najočitijih stvari. Moraš ga dovesti do toga da cijeli sat ispituje a da ne otkrije najobičnije činjenice o sebi koje su savršeno jasne svakome tko je ikad živio s njim u istoj kući ili radio u istom uredu.

2. Svakako ga je nemoguće spriječiti da moli za svoju majku, ali mi imamo sredstva da te molitve učinimo neškodljivima. Trudi se da te molitve budu uvijek vrlo »duhovne«, da se on uvijek brine za njezino duševno stanje, a nikad za njezin reumatizam. Iz toga slijede dvije prednosti. Prvo, njegova će se pozornost zadržavati na onome što on smatra njezinim grijesima. Ako samo malo pomogneš, on će grijehom smatrati sve postupke ili izjave svoje majke koje mu idu na živce ili su mu neugodne. Tako ga čak i u molitvi možeš učiniti još osjetljivijim za rane koje mu je dotični dan donio. Takvo odvijanje nije nipošto teško; ti ćeš ga smatrati vrlo zabavnim. Drugo, kako njegov sud o njezinoj duši nije samo vrlo grub nego i posve kriv, on će u nekom smislu moliti samo za biće koje živi u njegovoj vlastitoj mašti. Tvoja će zadaća biti sada da taj zamišljeni lik jezičave stare dame za doručkom svaki dan sve manje odgovara pravom liku. S vremenom možeš jaz toliko produbiti da ni jedna misao ili osjećaj njegovih molitava ne prijeđe od zamišljene na stvarnu majku. Imao sam u svojoj praksi različite pacijente koji su neposredno nakon žarke molitve za »spas duše« žene ili sina tu istu ženu ili sina znali strašno

udarati ili psovati, a da nisu osjetili ni najmanje grižnje savjesti. 3. Kad dva ljudska bića godinama žive zajedno, događa se da izvjesni ton ili

izraz lica jednoga onom drugom postane jednostavno nepodnošljiv. Na tome moraš raditi. Dovedi svom pacijentu do pune svijesti ono osebujno treptanje očima kod njegove majke, koje ga je već u djetinjstvu mučno smetalo, i pusti da njime ovlada odvratnost što je pri tome osjeća. Učvrsti ga u shvaćanju da njegova majka zna kako mu je to odvratno i da ga time namjerno izaziva. Ako dobro razumiješ svoj zanat, on neće ni opaziti kako je ta pretpostavka nevjerojatna. I, naravno, ne dopusti mu da pomisli kako i on ima čudne navike koje bi njegovoj majci mogle biti na sličan način odbojne. Kako on sam sebe ne može ni čuti ni vidjeti, to je lako postići.

4. U obrazovanim krugovima fina mržnja izražava se obično tako da se kaže nešto što napisano djeluje posve bezazleno (same riječi nisu uvredljive), ali po izvjesnom tonu i u određenom trenutku djeluje kao šaka u lice. Da bi tu igru održavali, morate ti i Gluboza dobro paziti da svaka od ovih dviju budala mjeri stvari dvostrukim mjerilom. Sin će zahtijevati da se sve njegove izjave razumiju bez predrasuda i primisli, dok će istodobno svaku primjedbu svoje majke po njezinu tonu suditi s najvećom osjetljivošću i stalno povezivati s nekom potajnom namjerom. Majku morate navikavati da reagira na isti način. Tako će se nakon svake svađe razići u uvjerenju da su potpuno nedužni. Ti već poznaješ povode kao npr. »ja je samo pitam kad ćemo jesti, a ona se već žesti«. Uvriježi li se jednom takva navika, imat ćeš pred sobom izvanredno zabavnu situaciju čoveka koji govori stvari s izričitom namjerom da povrijedi, a opterećuje se kad se druei osieća povrijeđenim.

Na koncu, reci mi nešto o vjerskom stavu stare gospođe. Nije li ona pomalo ljubomorna na novi obrat u životu svog sina? Je li pomalo uvrijeđena zato što je on tako kasno od drugih naučio ono za što mu je ona po svom uvjerenju još u djetinjstvu dala tako dobru priliku?

Osjeća li ona da on preuveličava stvari ili sve to prima jednostavno? Sjeti se starijeg brata u onoj priči našeg Neprijatelja.

I odfcni stric 6cnvJt(kyt

PISMO ČETVRTO

Prnji trurj WprmWwc[!

/*estručni prijedlozi u tvom posljednjem pismu / » pokazuju mi da je krajnje vrijeme da ti jednom temeljito progovorim o, za nas tako bolnoj, temi molitve. Mogao si mirno prešutjeti primjedbu da su se moji savjeti u odnosu na njegovu molitvu »pokazali izričito nesretni«. To ne pristoji nećaku u saobraćaju sa stricem kao ni podaniku u odnosu prema šefu odjela. To također otkriva nemilu namjeru da se vlastita odgovornost svali na tuđa ramena. Morat ćeš naučiti sam ispaštati za svoje ludosti.

Najbolje će biti da svoga pacijenta, ako je moguće, odvratiš od svake ozbiljne nakane da moli. Ako je pacijent odrastao i tek se nedavno vratio u neprijateljski tabor, kao što je ovdje slučaj, tada ćeš najviše postići ako mu probudiš sjećanje ili tobožnje sjećanje na papagajski ponavljane molitve njegova djetinjstva. Kao reakciju na to možeš ga možda dovesti da teži za nečim potpuno spontanim, unutarnjim, bez forme i pravila. Za početnika to u stvarnosti znači trud da u svojoj nutrini izazove maglovito pobožno raspoloženje koje nema ništa zajedničkog sa stvarnom sabranošću volje i duha. Jedan od njihovih pjesnika, Coleridge, rekao je da on »ne moli pokretom usana i klečeći«, nego se stavlja »u stanje savršene ljubavi« i prepušta se osjećaju »klanjanja«. To je upravo ono što mi trebamo. Kako to molitveno držanje, površno gledajući, nalikuje na tihu molitvu onih koji su u službi Neprijatelja već daleko napredovali, možemo na ovaj način bistre i lijene pacijente kroz dulje vrijeme vući za nos. Barem mogu biti uvjereni da držanje tijela uopće nije važno za njihovu molitvu jer oni stalno zaboravljaju ono što ti ne smiješ nikako smetnuti s uma; naime, da su oni životinje i da sve što čini njihovo tijelo utječe i na njihovu dušu. Zaista je šaljivo kako ti smrtnici uvijek sebi umišljaju da im mi dodajemo izvjesne stvari, dok naši najveći uspjesi leže u tome što im izvjesne stvari oduzimamo.

Ako taj način ne uspije, moraš izabrati finija sredstva kako bi njegove dobre odluke usmjerio na krivi kolosijek. Kad god se njegova pozornost usmjeri na Neprijatelja, mi smo pobijeđeni, ali ima dosta načina da ga od toga odvratimo. Najjednostavniji put je da njegov pogled svratimo od Neprijatelja na vlastito ja. Zadrži ih kod toga da paze samo na vlastito duševno stanje i da u sebi vlastitim naporom izazivaju izvjesne osjećaje. Kad odluče da ga mole za ljubav prema bližnjemu, navodi ih da umjesto toga pokušaju stvoriti milosrdne osjećaje prema sebi samima, a da ne opaze što zapravo čine. Kad odluče moliti za jakost, navedi ih da se u stvarnosti i sami osjećaju jaki. Ako kažu da mole za oproštenje, neka se osjećaju kao da im je oprošteno. Uči ih da vrijednost svake molitve cijene prema zadovoljstvu što ga donosi osjećaj koji su sami izazvali. Nemoj nikako dopustiti da otkriju kako ova vrsta uspjeha ili neuspjeha ovisi o tome da li se trenutno osjećaju tjelesno zdravi ili bolesni, svježi ili umorni.

Naravno da ni Neprijatelj neće gubiti vrijeme. Gdje god netko moli, postoji opasnost da se on sam odmah umiješa. Ciničnom ravnodušnošću spram svom i našem dostojanstvu kao čistih duhova on te ljudske životinje, čim se spuste na koljena, na sasvim besraman način obasipa jasnom samospoznajom.

Međutim, čak ako on i omete tvoj prvi napad, stoje nam na raspolaganju dalja finija sredstva za borbu. Ljudska bića ne mogu izravno spoznati njegovu stvarnost koju mi, na nesreću, ne možemo izbjeći. Oni nikad nisu upoznali i onu jezivu jasnoću, onaj ubojni i gorući sjaj koji je u pozadini naše stalne muke. Ako ispituješ dušu svoga pacijenta dok moli, nećeš naći ništa od toga. Istražiš li pobliže predmet njegove molitve, otkrit ćeš da je to mješavina od nekih sasvim smiješnih dijelova. Npr. naći ćeš slike Neprijatelja koje potječu iz one

obeščašćujuće zgode poznate kao utjelovljenje. Uz to ćeš naći mnoge maglovite, možda upravo primitivne i djetinjaste, predodžbe koje su povezane s drugim dvjema osobama. Ta zgoda sadrži čak objektivaciju njegova strahopoštovanja i popratnih tjelesnih uzbuđenja koja on pripisuje predmetu svoga štovanja. Znam slučajeve kad je pacijent ono što je nazivao Bogom zapravo lokalizirao: gore u lijevom kutu spavaće sobe ispod stropa ili u vlasti toj glavi ili u raspelu na zidu. Kakve god naravi bio predmet njegove molitve, ti stalno pazi da se tvoj pacijent moli njemu – toj stvari koju je sam načinio, a nikada osobi koja ga je stvorila. Smiješ ga čak poticati da se što više trudi oko poboljšanja i dopune predmeta svoje molitve i da ga ne puštaš iz vida dokle god moli. Jer ako ikada dođe do toga da razlikuje, da postane svjestan: »ja se ne molim onome što sebi predočavam, nego onome kakav si Ti u sebi« – naš će položaj toga časa biti očajan. Kad jednom odbaci sve svoje zamišljene slike i predodžbe, ili ako ih zadrži s punom sviješću kao da su subjektivne naravi, a on se preda bezuvjetnoj, stvarnoj, nevidljivoj Prisutnosti koja postoji neovisno od njega, a koja je u istoj sobi s njim, premda je on nikad ne može spoznati kao što ona njega spoznaje – tada se mogu dogoditi nepredvidljive stvari. Kako bi, međutim, spriječio to potpuno uranjanje duše u molitvu, naći ćeš veliku pomoć u činjenici da ni sami ljudi to ne žele toliko kao što vjeruju. Može se naime dogoditi da čovek primi više nego što je želio.

/ ofani stric 5iriWt<Kvt

PISMO PETO

Prnji vnvj WoriwJooć(l

fomalo je razočaravajuće očekivati od tebe opširan izvještaj o radu, a umjesto toga primiti jednu zbrkanu rapsodiju kao što je tvoje posljednje pismo. Ti izvještavaš da si »lud od radosti« što su se Europljani uvalili u novi rat. Ali ja predobro znam što se s tobom zbiva. Nisi ti »lud«, nego si jednostavno »opijen«. Kad između redaka tvog neujednačenog izvještaja čitam o besanoj noći tvoga pacijenta, mogu si prilično jasno predstaviti tvoje duhovno stanje. Po prvi puta u svojoj karijeri smio si okusiti od onoga vina koje je nagrada za našu muku i rad – strah i smućenost jedne ljudske duše – i to vino ti je udarilo u glavu. Teško mi te je koriti. Ne mogu očekivati da se na

tvojim mladim ramenima nalazi stara iskusna glava. Je li tvoj pacijent reagirao na neke od tvojih zastrašujućih slika budućnosti? Jesi li ga doveo do toga da sam sebe sažaljeva kroz ponavljanje prizora iz svoje sretne prošlosti? (Jesu li se pridružila i fina probadanja u području želuca? Ti si svoj instrument fino svirao, zar ne?)

Da, da, dragi moj, sve je to sasvim prirodno! Ali ne zaboravi, dragi Wormwood, da je dužnost važnija od zadovoljstva. Ako nam zbog tvoje

sadašnje neobuzdanosti umakne plijen, ti ćeš kroz vječnost morati žeđati za pićem čiji te je prvi gutljaj tako omamio. Ako, međutim, svojom stalnošću, marljivošću i trijeznošću konačno okuješ njegovu dušu, bit će zauvijek tvoje vlasništvo – pehar do vrha napunjen očajanjem, užasom i čuđenjem, koji ćeš moći prinijeti usnama kad god zaželiš. Stoga ne dopusti da te ikoje prolazno uzbuđenje rastrese i odvrati od tvoje najvažnije zadaće: potkapati vjeru i sprječavati vršenje kreposti. Napravi mi u svom sljedećem pismu iscrpan izvještaj o reakciji tvoga pacijenta na rat kako bismo mogli biti nacistu hoćemo li doći prije do cilja ako od njega načiniš ekstremnog nacionalistu ili zagrijanog pacifistu. Pred nama stoje mnoge mogućnosti. Međutim, moram te ozbiljno opomenuti da ne polažeš previše nade u rat.

Naravno, rat je zabavna stvar. Trenutni strah i velike patnje ljudi su za nas, milijarde trudbenika, pravo i ugodno osvježenje. Ali kakvu trajnu korist imamo od toga ako tu priliku ne znamo iskoristiti: dovesti duše našem Ocu u podzemlje? Kad vidim vremenite patnje ljudi koji nam na koncu ipak izmiču, izgleda mi kao da mi se dopušta kušati prvo jelo na gozbi, a sve ostalo mi se uskraćuje. To je mnogo gore nego da uopće nisam okusio. Neprijatelj nam sa svojom grubom ratnom taktikom dopušta promatrati kratkotrajnu bijedu njegovih ljubimaca, da bi nam na koncu zadao Tantalove muke i veselio se zbog naše neutažene gladi koju nam je njegova blokada za vrijeme cijele te faze spremala. Radije mislimo na to kako možemo iskoristiti taj europski rat, nego kako da u njemu uživamo. On, naime, skriva određene planove koji za nas nikako nisu povoljni. Međutim, ako ne pripazimo, doživet ćemo da se u toj kušnji tisuće obraćaju Neprijatelju. A interes desetaka tisuća, koji možda ne idu tako daleko, bit će usmjeren na vrijednosti i ideje koje oni više cijene nego vlastito ja.

Znam da Neprijatelj ne odobrava mnoge od tih ideja. No, upravo je tu nepošten. Često svojata neke ljude, iako su oni dali svoj život za stvar koju on ne drži dobrom, i to s užasnim, sofističkim opravdanjem da su ljudi tu stvar smatrali dobrom i služili joj s najboljom namjerom.

Promisli isto tako koliko ima neželjenih smrtnih slučajeva u ratu! Ljudi umiru u službi u kojoj su svjesni smrtne opasnosti, pa još i ako slučajno pripadaju stranci Neprijatelja, spremni odlaze u smrt. Koliko bi povoljnije za nas bilo kad bi svi ljudi umirali u skupim klinikama, omamljeni lažima liječnika, sestara i prijatelja, koje smo mi tako obradili da umirućim obećavaju život i da ih potkrjepljuju u mišljenju da hrabro podnošenje bolesti sve oprašta i očeličuje. Budu li naši radnici znali svoj zanat, neće biti pozvan svećenik koji bi bolesniku mogao odati njegovo pravo stanje. Kako je grozno za nas to stalno znanje o blizini smrti, što ga rat nameće ljudima! Tada naime naše najjače oružje postaje bezvrijedna samodostatna ljubav prema svijetu. Dok traje rat, ni jedan čovek ne vjeruje da će stalno živjeti.

Znam da Scabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru. Ja međutim to mišljenje držim jako pretjeranim. Neprijatelj je svojim pristašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga što on naziva

otkupljenjem tako da vjera koja se može razoriti ratom ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja.

Govorim ovdje o dugotrajnoj patnji koja se za vrijeme rata samo još produljuje. Naravno, ti bi svoga čoveka u času užasa, iznenadnog gubitka ili tjelesne boli, dok mu je razum trenutno omamljen, mogao zaskočiti. Ali vidio sam da i takvi slučajevi skoro uvijek propadaju čim se čovek obrati za pomoć Neprijatelju.

j cfani stric 5crtWtfoyt

PISMO ŠESTO

radošću čujem da dob i zvanje tvoga pacijenta omogućuju da bude pozvan u vojsku, iako to još nije posve sigurno. Želimo ga zadržati u najvećoj mogućoj neizvjesnosti tako da mu glava vrvi od najoprečnijih predodžbi o budućnosti, od kojih svaka izaziva nadu ili strah. Ništa ne može tako delotvorno zatvoriti ljudsko srce pred svim nastojanjima Neprijatelja kao neizvjesnost i strah. On zahtijeva predanost čoveka njegovu sadašnjem zadatku. Naš posao je, međutim, njegove osjećaje i misli usmjeriti na ono što bi se moglo dogoditi.

Tvoj pacijent je, razumije se, stekao dojam da se u strpljivosti podlaže volji Neprijatelja. Neprijatelj naravno time, prije svega, misli da on treba strpljivo podnositi sadašnju muku: neizvjesnost i strah. Njima nasuprot treba reći: »Budi volja Tvoja«, i podnošenju svakodnevnog napora obećan je kruh svagdašnji. Sada je tvoja stvar da bdiješ kako tvoj pacijent u sadašnjoj tjeskobi ne bi nipošto gledao u križ, nego samo mislio na stvari kojih se boji. Učini da u njima gleda svoje križeve: daj da zaboravi na to kako nije moguće da mu se dogodi sve čega se boji i pusti ga neka pokušava zauzeti hrabar stav prema svim mogućnostima unaprijed. Neprijatelj, naime, ne daje obilnu pomoć onima koji se uvaljuju u muku zbog tuceta različitih hipotetičkih udaraca koji su nemogući u isto vrijeme. On mnogo lakše i obilnije daje svoju neposrednu pomoć za podnošenje sadašnjih i stvarnih boli, makar se one sastojale iz tjeskobnih stanja.

Ovdje se radi o jednom važnom zakonu duhovnog života. Objasnio sam ti da možeš oslabiti njegovu molitvu ako mu pozornost, dok moli, odvraćaš od Neprijatelja i usmjeravaš na vlastito duševno stanje u odnosu na Neprijatelja. S druge strane, bit će lakše svladati strah ako se pacijentova pozornost otkloni od predmeta njegova straha i okrene na sam strah kao trenutno nepoželjno stanje njegove vlastite duše. Iz toga slijedi opće pravilo: gdje god duhovna aktivnost pogoduje našoj stvari, potiči pacijenta na to da izbjegava svako razmišljanje o sebi a usredotoči se na predmet, a tamo gdje duhovna aktivnost pogoduje Neprijatelju, učini da njegove misli kruže oko vlastitog ja. Daj da se njegova pozornost pomoću neke povrede ili pogleda na žensko tijelo zaustavi na vanjštini tako da uopće ne dođe do rasuđivanja: »Ja sam u opasnosti da me svlada srdžba – ili da me obuzme požuda.« S druge strane, usmjeri njegovu pozornost ovakvim mislima: »moji osjećaji postaju sve stalniji u iskrenosti ili ljubavi«, tako da više ne može izići iz sebe i promatrati svijet našeg Neprijatelja ili svoje najbliže susjede.

Što se tiče njegova općeg stava prema ratu, ne smiješ se previše osloniti na osjećaje mržnje s kojima ljudi tako rado raspravljaju u kršćanskim i nekršćanskim novinama. Pacijent, naravno, može u svom strahu doći dotle da se u njemu stvore osvetoljubivi osjećaji prema vodećim ličnostima Njemačke i da poželi zadovoljštinu. To može biti dobro sve dok tako ide. Ipak, to je obično tek vrsta melodramske strasti koja je usmjerena prema zamišljenim žrtvenim jarcima. On te ljude u stvarnosti nikad nije sreo, stoga mu oni ostaju samo slamnate lutke stvorene iz građe novinskih izvještaja. Učinci takve umišljene mržnje vrlo često razočaravaju, a među svim ljudima u tom pogledu ističu se Englezi kao najjadniji mekušci. Oni pripadaju onoj bijednoj vrsti stvorenja koji tako glasno ističu da je muka još predobra za njihove neprijatelje i koji prvom ranjenom njemačkom pilotu koji pokuca na dvorišna vrta njihove kuće nude čaj i cigarete.

Radi što god hoćeš i uvijek ćeš u duši svoga pacijenta dobrotu i zloću naći jednu pored druge. Glavna stvar je da zloću usmjeriš na prvog susjeda kojega svakodnevno susreće, a dobrotu protegneš na najdalji horizont, prema ljudima koje uopće ne poznaje.

Na taj način zloća dobiva na stvarnosti, dok se dobrota velikim dijelom zadržava samo u mišljenju. Nema nikakve vrijednosti izazivati njegovu mržnju protiv Nijemaca ako između njega i njegove majke, njegova šefa i susjeda kojega susreće svaki dan, istodobno počinje rasti razorni običaj ljubavi prema bližnjemu. Predstavi si svoga čoveka kao skup koncentričnih krugova. U nutarnjem krugu nalazi se njegova volja, u sljedećem razum i, napokon, mašta. Jedva možeš očekivati da bi jednim udarcem mogao delovati na sve te krugo ve. Ali ne smiješ propustiti da vrline potiskuješ sve više prema rubu, dok se konačno ne nađu u području čiste mašte; a sva svojstva koja su korisna za nas tjeraj u područje volje. Samo ukoliko vrline dosegnu volju, učvrste se tamo i

postanu jake navike, opasne su za nas. (Naravno, kad govorim o volji, ne mislim na ono što naš pacijent shvaća

pod svojom voljom: povremeno, bučno donošenje njegovih odluka i stisnute zube, nego ono što je pravo središte bića, a što Neprijatelj naziva srcem.) Sve vrline koje on sebi slika u mašti ili koje njegov razum odobrava i koje on sam do neke mjere voli i divi im se, neće ni jednog čoveka spasiti od kuće našeg Oca. Naprotiv, on će ga za nas učiniti još zabavnijim kad nam dođe.

;' pfani stric ScrtWt<Kipt

PISMO SEDMO

Čudim se tvojem pitanju je li bitno da svoga pacijenta ostaviš u neznanju da ti postojiš. Vrhovni komandant je, barem za sadašnju fazu borbe, za sve nas odlučio u tom pitanju. Naša trenutna taktika jest držati se skrivenima. Naravno, to nije bilo uvijek tako. Mi stvarno stojimo pred užasnom dvojbom. Ako ljudi ne vjeruju u naše postojanje, gubimo sve one povoljne učinke izravne strahovlade i ne stječemo pripadnike crne magije. Ako, međutim, ljudi vjeruju u nas, ne možemo ih načiniti materijalistima i sumnjačima. Barem ne za sada. Ipak, ja se jako nadam da ćemo njihove znanosti s vremenom uspjeti toliko emocionalizirati i mitologizirati da se ono što je stvarna vjera u nas (naravno, ne pod tim imenom) ušulja, dok ljudsko srce ostane zatvoreno za vjeru u Neprijatelja. »Životne snage«, veličanje spolnosti, izvjesni pravci psihoanalize mogu nam tu vrlo korisno poslužiti. Uspije li nam jednom proizvesti majstorsko delo: materijalističkog magičara, čoveka koji ono što mu nije jasno naziva »silama«, ne koristi, već stvarno obožava te sile dok istodobno niječe postojanje »duhova« – bit će na vidiku kraj borbe. No do tada se moramo pokoravati primljenim naređenjima. Ne mislim da imaš poteškoća držati svoga pacijenta u neznanju o tvojem postojanju. Činjenica da su »vragovi« u predodžbi modernih ljudi smiješne figure bit će ti vrlo korisna. Probudi li se u srcu tvoga pacijenta i najtiši glas o tvom postojanju, pokaži mu tada u duhu sliku nekoga odjevenog u usko tijesno crveno odijelo, uvjeri ga tome da, budući da ne može vjerovati u to biće, ne može jednostavno vjerovati ni u tvoje postojanje. (Ta metoda smućivanja ljudi potječe iz jednog starog priručnika.)

Nisam zaboravio svoje obećanje da ću ispitati trebamo li iz tvoga pacijenta radije načiniti gorljivog nacionalistu ili pacifistu. Treba podržati svaku pretjeranost izuzev dragovoljnoga predanja Neprijatelju. Naravno, ne uvijek nego u sadašnjem trenutku. Ima vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni. Tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san. Druga opet vremena, kao npr. ovo naše, izbacuju ljude iz ravnoteže i naš je zadatak da ih tjeramo u stranke. Svaka mala klika, sabrana oko zajedničkog interesa koji ostali zabacuju ili ignoriraju, ima tendenciju da iznutra razvija uzajamno divljenje i pregrijavanje, a na van razvija oholost i mržnju, čega se uopće ne stidi jer se sve pokriva neosobnom zajedničkom »stvari«. Taj princip vrijedi čak i onda ako ta klika u početku služi svrhama Neprijatelja. Mi ne želimo Crkvu smanjivati samo tako što će manje ljudi upoznati Neprijatelja, nego i tako što će oni, koji se računaju kao njegovi, biti rascjepkani i stvarati napete zajednice za samoobranu i optuživanje. Naravno da je sama Crkva vrlo dobro zaštićena i još nam do danas nije posve uspjelo da joj prišijemo sve oznake obične stranke. Ali stranke unutar Crkve dale su vrlo često rezultate vrijedne divljenja; sve tamo od Pavlove i Apolonove stranke u Korintu, do visoke i niske Crkve u engleskoj Crkvi.

Ako se tvoj pacijent odluči da odbije ratnu službu zbog razloga savjesti, on

će se automatski naći kao dio jednog malog, glasnog, dobro organiziranog, nepopularnog skupa ljudi, i učinci na tog novog pripadnika kršćanstva bit će prilično dobri.

Ali to je samo otprilike sigurno. Da li je on od početka sadašnjeg rata ozbiljno sumnjao u opravdanost aktivnog sudelovanja u pravednom ratu? Je li njegova tjelesna hrabrost dosta velika tako da se ne može računati na primisli kod ocjenjivanja pravog razloga njegova pacifizma? Je li on pri svojem najvećem poštenju (ni jedan čovek nije posve pošten) potpuno uvjeren u to da ga u toj želji drži jedino namjera da u cijelosti bude poslušan Neprijatelju? Ako je stvarno čovek takva kova, njegov će nam pacifizam vjerojatno malo koristiti, a Neprijatelj će ga vjerojatno sačuvati od posljedica sektašenja. U tom slučaju najbolja bi taktika bila srušiti ga u naglu, zbrkanu krizu osjećaja iz koje bi on vjerojatno izišao kao nesigurni obraćenik nacionalizma. Takve stvari dadu se često izvesti. Ipak, ako je on čovek za kakvoga ga ja držim, pokušaj s pacifizmom.

Kakav god put izabrao, tvoja će glavna dužnost ostati ista. Navedi ga da odmah počne svoj nacionalizam ili pacifizam promatrati kao dio svoje religije. Zatim ga dovedi tako daleko da pod utjecajem duha stranke nju smatra najvažnijim dijelom svoje religije. Tada ga mirno, korak po korak, vodi do onog stupnja kad religija još ostaje samo dio »stvari« i u kojem se kršćanstvo cijeni uglavnom zato što pruža sjajne dokaze u prilog britanskih ratnih operacija ili pacifizma. No, stalno pazi da ne zauzme stav kojim bi svjetske poslove gledao prvenstveno kao priliku za poslušnost. Ako si jednom svijet učinio ciljem njegova života, a vjeru sredstvom, tada si svoga čoveka skoro dobio, i gotovo je svejedno kojem svjetskom cilju on teži. Kad mu jednom sastanci, pamfleti, politika, pokreti, provodi i križarski ratovi budu značili više nego molitve, sakramenti i ljubav prema bližnjemu, on će biti naš, i što je »religiozniji« (u spomenutom smislu), to sigurnije pripada nama. Mogao bih ti dolje pokazati jedan lijepi kavez pun takvih bića.

TvVi ođfcni stric Scrtvftlkvt

PISMO OSMO

Tako, ti imaš velike nade da je religiozna faza tvoga pacijenta u odumiranju, zar ne? Već dugo sam mišljenja da je školska akademija doživela propast otkad je stari Slubgob postavljen na njezino čelo: a sada imam i potvrdu za to. Jesi li ikad čuo nešto o zakonu valovitog gibanja?

Čovek je amfibija – pola duh, pola životinja. (Neprijateljeva odluka da stvori jednog takvog buntovnog mješanca bila je jedan od razloga koji su našeg Oca ponukali da mu otkaže poslušnost.) Kao duhovi oni pripadaju vječnom svijetu, a kao životinje prolaznom. Prema tome, dok se njihov duh može usmjeriti na vječni cilj, njihovo tijelo, njihove strasti, predodžbe, podvrgnuti su stalnim promjenama, jer živjeti u vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u njegovu životu: u njegovu žaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok živi na zemlji, izmjenjivat će se stanja duhovnoga bogatstva i životnosti sa znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj pacijent sada proživljava, nije tvoje delo kako si umišljaš. To je posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno iskoristiti.

Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda činiti suprotno. Tu te može iznenaditi činjenica da on u nastojanju da konačno osvoji jednu dušu polaže mnogo više na najniže točke nego na one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas je čovek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve pretopiti u našu, naš životni prostor proširiti na njegov račun. Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtijeva od ljudi nešto je posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o njegovoj ljubavi za čoveka i o čovekovoj slobodi u njegovoj službi nije (kako se rado želi vjerovati) čista promidžba, nego zapanjujuća istina. On stvarno želi ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe samoga – stvorenjima čiji život je u minijaturnoj mjeri bitno jednak njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo stoku koja na koncu postaje hrana. On traži sluge koji na koncu postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je svijet iz kojega naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe.

Neprijatelj, međutim, želi svijet ispuniti bićima koja su s njim povezana a ipak žive različito.

I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumiješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti

kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako i ne stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On čoveka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojega mu se čini da je iščezao i posljednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.

Ali, naravno, i ta vremena praznine pružaju nam mnogo mogućnosti. Tijekom sljedećeg tjedna dat ću ti neke upute kako da to vrijeme najbolje iskoristiš.

j odhni stric. 5cre.Wtfrvt

PISMO DEVETO

Nadam se da te je moje posljednje pismo uvjerilo o tome da ti razdoblja duhovne »suhoće« i tjeskobe, kroz koja tvoj pacijent sada prolazi, neće sama po sebi dati njegovu dušu, ali ih treba brižno koristiti. Sad ću izložiti kako bi se trebalo odvijati to korištenje.

Ponajprije imam iskustva da su razdoblja krize u valovitom gibanju ljudske duše izvanredna prilika za sve vrste sjetilnih napasti, a napose onih spolne prirode. To te može iznenaditi jer, naravno, u povoljnim razdobljima on raspolaže i s više tjelesne energije, pa, prema tome, ima i veću mogućnost požude. Međutim, ne smiješ zaboraviti da su u tim razdobljima i otporne snage najjače. Zdravlje i dobro raspoloženje, koje ti misliš koristiti da izazoveš požudu, mogu na žalost lako poslužiti i poslu, sportu, razmišljanju i neškodljivim radostima. Napad ima mnogo više izgleda za uspjeh ako je cijeli unutarnji život čovekov siv, hladan i prazan. I zapamti također da se spolna želja u razdobljima duševne krize suptilno razlikuje od spolne želje pri duhovnom i duševnom zdravlju. Ona je mnogo manje spremna za onu

sladunjavu pojavu koju ljudi nazivaju »zaljubljenost«, ona je mnogo bliža perverzijama, mnogo manje zatrovana onim plemenitim stvaralačkim, čak duhovnim popratnim stanjima koja ljudsku spolnost čine često tako razočaravajućom. Posve isto vrijedi i za druge tjelesne želje.

Mnogo prije ćeš uspjeti od svoga čoveka napraviti pravog pijanca ako mu alkohol prikažeš kao zaštitno sredstvo protiv dosade i osjećaja poraženosti, nego ako ga potičeš da alkohol uživa zbog ostvarenja dobrog raspoloženja među prijateljima, gdje je on sretan i otvoren. Nemoj nikad zaboraviti da se u izvjesnom smislu nalazimo na tlu Neprijatelja kad god se bavimo nekim zadovoljstvom u njegovu zdravom, normalnom i smirujućem obliku. Ja znam da smo po užicima već dobili mnoge duše. Usprkos tome, radost je njegov pronalazak, a ne naš. On ju je stvorio. Usprkos svem našem tako razgranatom istraživanju, do sada nam nije uspjelo proizvesti ni jednu jedinu pravu radost. Sve što mi možemo učiniti jest da ohrabrujemo ljude kako da radosti što ih je stvorio Neprijatelj uživaju u vrijeme ili na način ili u takvu stupnju kako on zabranjuje. Stoga ih mi stalno pokušavamo odvratiti od prirodnih uvjeta svake radosti tako da se što dalje odmaknu od naravi koja najmanje podsjeća na Stvoritelja i najmanje razveseljava. Formula glasi: sve jača požuda – sve manje veselja. Ona je sigurna i puna »stila«. Ono što najviše veseli srce našega Oca jest zadobiti dušu nekog čoveka, a ništa mu ne morati dati za uzvrat. A vrijeme duševne krize je upravo najpovoljnije za početak tog postupka.

Postoji međutim jedno još bolje sredstvo da iskoristimo krizne točke: to su pacijentova vlastita razmišljanja o njegovu stanju. Prvi korak je, kao uvijek, udaljavati od njega svaku spoznaju. Ne dopusti da otkrije zakon valovitog kretanja. Daj da zaključi kako je prvi žar njegova obraćenja morao trajati i ostati, a njegova sadašnja nutarnja praznina je trajno stanje. Uspiješ li ovo krivo shvaćanje jednom usidriti u njegovoj glavi, možeš dalje koristiti različite načine. To ovisi o tome da li tvoj čovek pripada malodušnim naravima koje se mogu mučiti do očajanja, ili pak onima kod kojih je želja otac mišljenja i koji se dadu uvjeriti da je sve u najboljem redu. Prvi tip je rijedak među ljudima.

Ako je tvoj pacijent te vrste, sve je lako. Ti moraš samo spriječiti da on sretne iskusne kršćane (to je danas laka dužnost), njegovu pozornost usmjeriti na posebno odabrana mjesta Pisma i navesti ga na beznadne odluke da će nekadašnje osjećaje moći opet steći vlastitom snagom volje: tako ćemo mi dobiti igru. Ako je on nadobudnija narav, tvoj se rad sastoji u tome da ga suživiš s nižom duševnom temperaturom te se napokon s njom čak zadovolji dok samom sebi bude govorio da ona zapravo i nije tako niska. Nakon jednog ili dva tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li možda prvi dani njegova kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o »umjerenosti u svim stvarima«. Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je »religija do izvjesnog stupnja sasvim dobra«, tada se smiješ mirno veseliti njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva – samo je mnogo zabavnija.

Postoji još jedna mogućnost da se njegova vjera otvoreno napadne. Dovedeš li ga jednom do toga da u svoju nutarnju prazninu vjeruje kao u

trajno stanje, zar ga ne možeš uvjeriti i u to da bi i »njegova religiozna faza« postupno isto tako presahla kao i sve prošle faze njegova života? Naravno da se ne može razumno proslijediti od izjave: »gubim interes u toj stvari« na drugu: »ta stvar je kriva«. Ali, kako sam već ranije rekao, ti se ne smiješ pouzdavati u razum nego u pomodne riječi. Jednostavna riječ »faza« ovdje će se vjerojatno pokazati kao dobar trik. Pretpostavljam da je to stvorenje već prošlo kroz različite faze – svi oni to čine – i da se nakon svake minule faze osjećao pobjednički i uzdignuto i to ne stoga što bi se stvarno bio dobro borio, nego jedino zato što je prošla. (Pretpostavljam da ga obilno kljukaš maglovitim idejama o napretku i razvitku i povijesnim stanovištima, a nadam se da mu daješ mnoštvo modernih biografija na čitanje. Njihovi junaci redovito su upravo izišli iz jedne faze, zar ne?)

Razumiješ li što mislim? Spriječi ga u tome da razmišlja o proturječju između »istinitog« i »neistinitog«. Nemoj zaboraviti ljupke, neuhvatljive izraze – »to je bila jedna faza« – »to je sve već iza mene« – i onaj blaženi pojam »doba razvitka«.

TVffj cfani stric 6crtWt(\>j>t

I

PISMO DESETO

io sam oduševljen kad sam od Triptweeze saznao da je tvoj pacijent sklopio nekoliko vrlo poželjnih poznanstava i da izgleda kako ti ovu priliku koristiš na način koji mnogo obećava. Imam dojam da sredovječni bračni par, koji ga je posjetio u njegovu uredu, predstavlja upravo takve ljude kakve možemo poželjeti: bogati, elegantni, površni intelektualci i otvoreno skeptični prema svemu i svakome na svijetu. Razabirem da su dapače pacifistički nastrojeni, doduše ne iz moralnih razloga, nego iz urođene navike da podcjenjuju sve što pokreće veliku masu njihovih bližnjih, a i zbog primjese pomodnog knjiškog komunizma. To je izvrsno. A ti si izgleda dobro iskoristio svu tu društvenu, seksualnu i intelektualnu taštinu. Ispričaj mi malo više o tome. Da li se on već dublje s njima povezao? Ne mislim riječima. Postoji fina igra pogleda, tona i smiješka, kroz koju smrtnik može drugima toliko značiti da se broji u skupinu užeg društva za razgovor. Tu vrstu izdaje trebaš posebno podupirati, budući da čovek nije sasvim svjestan svoga stanja – a kad spozna svoj položaj, ti ćeš mu otežati odstup.

On će bez sumnje uskoro shvatiti da je njegova vjera u izravnoj suprotnosti s postavkama na kojima počiva sav razgovor njegovih novih prijatelja. Doduše, ne vjerujem da bi mnogo značilo da ga zadržiš od svakog otvorenog priznavanja činjenice. To će uz pomoć stida, ponosa, skromnosti i taštine biti vrlo lako izvesti. Sve dok traje to odlaganje, on se nalazi u neugodnom položaju. Sutjet će kad bi trebao govoriti i smijat će se kad bi trebalo šutjeti. On će ponajprije uskoro, ali za sada samo riječima, poprimiti njihovo ponašanje, tj. sve one vrste ciničkih i skeptičkih pristupa koji stvarno nisu njegovi. Međutim, ako mu budeš znao dobro svirati, oni će ubrzo postati i njegovi pogledi. Svi smrtnici skloni su tome da se preobražavaju u ono što su bili poduzeli. To je elementarna stvar. Pravo pitanje je ipak da se spremimo na Neprijateljev protunapad.

Prva stvar koju moramo što je moguće duže odgađati jest trenutak kad će pacijent spoznati da je to novo zadovoljstvo napast. Budući da sluge Neprijateljevi već dvije tisuće godina propovijedaju kako je »svijet« jedna od najvećih napasti, taj zadatak može biti težak. No, na sreću, u posljednjih nekoliko desetljeća oni su vrlo malo govorili o tome. U modernim kršćanskim knjigama, premda vidim mnogo toga (doista više nego što volim) o Mamonu, nalazim malo starih opomena o svjetskoj taštini, o izboru prijatelja i vrijednosti vremena. Sve bi to tvoj pacijent vjerojatno svrstao u »puritanizam« – i, smijem li usput primijetiti, vrijednost koju smo mi dali toj riječi predstavlja jedan od najpouzdanijih uspjeha posljednjeg stoljeća. Zahvaljujući tom uspjehu, mi godišnje spašavamo tisuće ljudi od uzdržljivosti, čistoće i poštenog života.

Prije ili kasnije, međutim, mora mu postati jasna prava narav njegovih

prijatelja, a tada ti moraš svoju taktiku usmjeriti na pacijentovu inteligenciju. Ako je dosta glup, obradit ćeš ga tako da pravi karakter svojih prijatelja spoznaje samo kad su odsutni. Njihova prisutnost može biti udešena tako da uklanja svaku kritiku. Uspije li to, možemo ga dovesti do dvostrukog života, kako sam vidio da mnogi ljudi stvarno čine kroz dosta dugo vrijeme. Ne samo da će izgledati, nego će i biti drukčiji čovek u svakom društvu gdje se bude kretao. Ne uspije li to, preostaje nam još jedan rafiniraniji i poduzetniji put. Možemo ga dovesti do stanja kad će proturječje svog dvostrukog života doživljavati kao izvjesno zadovoljstvo. Tu ćeš pogoditi njegovu taštinu. Možemo ga dovesti da se zabavlja dok nedjeljom kleči pored mesara i da uživa u pomisli kako taj mesar nema ni mrve razumijevanja za fini, otmjeno podrugljivi svijet u kojem se on kreće subotom navečer. S druge strane, on će u besramnim i sablažnjivim razgovorima uz kavu sa svojim krasnim prijateljima uživati to više što više u svojoj nutrini bude svjestan »dubljeg« i »duhovnijeg svijeta« o kojem njegovi prijatelji ne mogu ništa znati. Ti znaš što mislim – svjetski nastrojeni prijatelji dodiruju jednu stranu, a mesar drugu stranu njegova bića, a on je savršen, uravnotežen, mnogostran čovek koji ih sve nadvisuje. Tako će on u svojoj stalnoj izdaji na dvije strane umjesto sramote osjećati neprestano, podsvjesno samozadovoljstvo.

Ako bi konačno sve to promašilo, tada ga možeš uvjeriti da, usprkos svojoj savjesti, i dalje njeguje novo poznanstvo s obrazloženjem da on tim ljudima čini jednostavno »dobro« već samim tim što pije njihove koktele i smije se njihovim šalama i tako prestaje biti »umišljen«, »netolerantan« i (naravno) »puritanac«. U međuvremenu ćeš, jasno, sa svom opreznošću nastojati da ga taj novi razvitak dovede do toga da više izda nego što si može priuštiti, kao i da zanemari posao i majku. Njezina ljubomora, njezin strah i njegovo sve češće izmicanje ili grubost bit će neprocjenjivi za pooštravanje kućne napetosti.

PISMO JEDANAESTO

Sve se dakle razvija vrlo dobro. Prije svega me raduje što čujem da su dvoje novih prijatelja upoznali tvoga pacijenta s cijelom svojom klapom. Prema podacima u našem registarskom uredu sve su to savršeno pouzdani ljudi: postojani, dosljedni izrugivači i svjetovnjaci, koji bez ikakva uočljiva prekršaja ipak mirno i udobno putuju prema kući našeg Oca. Ti govoriš o njima kao o izrazitim smijačima. Nadam se da to ne znači kako ti imaš dojam da smijeh kao takav govori uvijek nama u prilog. Ta stvar je vrijedna pobliže pozornosti.

Ja dijelim razloge ljudskog smijeha na: radost, šalu, pravi vic i podsmijeh. Radost ćeš naći kod prijatelja i osoba koje se vole kad zajedno sjede u blagdansko predvečerje. Odrasli trebaju obično bilo kakav povod da se šale. No, lakoća s kojom i najmanja dosjetka u takvim prilikama izaziva smijeh pokazuje da ona nije pravi uzrok smijeha. Pravi uzrok nam je nepoznat. Nešto slično izražava se u velikom dijelu one grozomorne umjetnosti koju ljudi

nazivaju glazba. I nešto vrlo slično događa se u nebu – besmisleno uzdizanje u ritmu nebeskog doživljaja – za nas posve neshvatljivo. Smijeh takve vrste ništa nam ne koristi i treba ga uvijek potiskivati. Usput napominjem da je ta pojava po sebi odvratna i izravna povreda smisla za stvarnost, dostojanstva i strogosti pakla.

Sala je vrlo srodna radosti. Ona je vrsta ushićenja i odgovara čovekovoj sklonosti za igru. Nama jako malo koristi. Doduše, može tu i tamo koristiti kako bi ljude udaljila od onoga što bi oni po želji Neprijatelja trebali osjećati ili činiti. Ali po sebi šala ima potpuno nepoželjne tendencije: ona pospješuje dobrotu, hrabrost, zadovoljstva i mnoga druga zla.

Pravi vic, međutim, koji nastaje nenadanim zapažanjem izvjesnih neusklađenosti, područje je koje mnogo više obećava. Ne mislim u prvom redu na nedolične, bestidne viceve, iako oni kod napasnika drugog reda visoko kotiraju, ali su konačni učinci često razočaravajući. U stvarnosti ljudi se, s obzirom na to, prilično jasno dijele u dvije skupine. Za jedne »ni jedna strast nije tako ozbiljna kao požuda«, i nečedna priča za njih prestaje u onoj mjeri u kojoj izaziva pohotnost koja poprima komično-šaljive oblike. Zatim postoje drugi kod kojih se smijeh i požuda javljaju istodobno i zbog istih stvari. Ako tvoj čovek pripada prvoj skupini, bestidni humor neće ti pomoći. Nikad neću zaboraviti sate (za mene sate nepodnošljive dosade) koje sam proveo s jednim od svojih ranijih pacijenata u barovima i gospodskim salonima dok nisam spoznao to temeljno pravilo. Istraži kojoj skupini ljudi tvoj pacijent pripada i pripazi da on to ne otkrije. Jedni viciraju o spolnim stvarima, jer ove daju povod za mnoge neurednosti, a drugi njeguju neurednosti, jer ove daju podlogu da se govori o spolnim stvarima.

Ispravna upotreba vica ili humora leži na sasvim drugom kolosijeku. To je posebno pogodno područje među Englezima koji svoj »smisao za

humor« uzimaju tako ozbiljno da nedostatak na tom području osjećaju kao gotovo jedini nedostatak kojega se stide. Humor im ne pomaže samo da prijeđu preko svega, on je (upamti to!) dar koji sve u životu ispričava. Stoga je on neprocjenjivo sredstvo da se razori osjećaj stida. Ako neki čovek jednostavno dopusti da drugi plaćaju za njega, tada je on »škrt«, a ako se on na šaljiv način hvali i zabavlja svoje prijatelje time što ih je »obrisao«, tada on više ne slovi kao »škrt« nego kao veseo momak. Kukavičluk kao takav jest sramota, ali ako se on izražava šaljivim pretjerivanjem i humorističnim grimasama, postaje »zabavan«. Okrutnost je sramotna sve dok je okrutan, čovek je ne zna prikazati kao praktičnu šalu. Tisuće bestidnih, ili čak sablažnjivih šala ne pomažu protiv čovekove osude koliko otkriće da gotovo sve što on želi učiniti želi izvesti samo kao vic na raspoloženje svoga društva. To iskušenje može pred tvojim pacijentom ostati potpuno skriveno zbog važnosti koju Englezi pripisuju humoru. Svaka primisao da je ipak negdje nešto prevršilo mjeru može mu biti prikazana kao »puritanska« ili kao znak »nedostatka smisla za humor« i tako mu se može izbiti iz glave.

Podsmijeh je najbolji od svega. Ponajprije, on je vrlo ekonomičan. Samo duhovitom čoveku uspijeva prava šala na račun vrline ili nečeg drugog, dok naprotiv vrlinu svatko može povući u podsmijeh. Među podsmješljivim ljudima sve izgleda kao vic. Doduše, nitko od njih ne stvara istinski vic, ali svako ozbiljno

pitanje tako zahvaćaju da ga uzimaju sa smiješne strane. Ustali li se običaj podsmjehivanja, stvara se oko čoveka najneprodorniji

oklop protiv Neprijatelja koji poznajem. A zadovoljstvo podsmijeha je potpuno lišeno opasnosti koje inače postoje kao uzroci smijeha. Podsmijeh je tisuću milja daleko od radosti; on ubija duh umjesto da ga oštri i ne izaziva nikakvu naklonost među onima koji su uobičajili tu naviku.

; odfrni stric ScrtWt(Kvt

PISMO DVANAESTO

Bez sumnje, blistavo kročiš naprijed. Samo se bojim da ćeš svojom žurbom dovesti svog pacijenta do slutnje o njegovu pravom položaju.

Ti i ja, koji vidimo njegovo stanje onakvim kakvo jest, nikad ne smijemo zaboraviti kako se ono njemu mora činiti potpuno drukčije.

Mi znamo da smo zaokrenuli tijek njegova života tako da je već izveden iz područja Neprijatelja. Ali on si mora umišljati da su sve te promjene vlastita izbora ništavne i opozive. On ne smije ni po koju cijenu posumnjati da se polako ali sigurno udaljuje od sunca prema kolosijeku koji će ga voditi u tamu i hladnoću praznog svemira.

Zbog toga sam gotovo veseo što čujem da još uvijek ide u crkvu i pričešćuje se. Znam da se u tom kriju opasnosti, ali sve je bolje nego da prvih mjeseci uvidi kako je prekinuo svoj kršćanski život. Sve dok zadržava izvanjske kršćanske navike moguće ga je navesti da vjeruje kako je samo stekao nekoliko novih prijatelja i nešto nove zabave, ali da izvan toga njegov duhovni život teče jednako dobro kao i prije šest tjedana. Sve dok to vjeruje, ne moramo se boriti protiv svjesnog kajanja nad sigurnim, potpuno spoznatim grijehom: moramo se samo zabaviti s jednim neodređenim, svakako neugodnim osjećajem da u posljednje vrijeme stvari ne idu tako dobro kako bi trebale. To tiho nezadovoljstvo zahtijeva brižljivo delovanje. Postane li prejako, probudit će ga i upropastiti cijelu igru. Potisneš li ga s druge strane sasvim – što, usput napominjem, Neprijatelj vjerojatno neće dopustiti – izgubit ćemo jedan čimbenik u cijeloj situaciji, koji možemo iskoristiti kao svoju prednost. Održava li se takav osjećaj na životu a da mu se ne dopusti da postane neodoljiv i da se razvije do istinskog kajanja, on jača pacijentov otpor da misli na Neprijatelja. U bilo kojem obliku taj se otpor skoro uvijek nalazi kod svih ljudi. Ako, međutim, pomisao na nj znači i to da im se javljaju nejasni obrisi napola nesvjesne krivnje koja postaje sve osjetljivija, tada taj otpor raste deseterostruko. Oni tada mrze svaku predodžbu koja ih podsjeća na nj i to jednako kao što ljudi u novčanim poteškoćama mrze svaki pogled na knjigu dugova. U tom stanju tvoj pacijent neće napustiti svoje vjerske dužnosti, ali će ih izvršavati sa sve manje i manje žara. On će sve manje i sve površnije unaprijed misliti na njih i čim ih je ispunio, brže-bolje će ih zaboraviti. Prije nekoliko tjedana morao si ga zavesti na slabu i neusredotočenu molitvu: a sad ti on pruža ruke i skoro te moli da ga rastreseš i da mu uspavljuješ srce. On sad izričito želi da njegove molitve ne budu prave jer se ničega toliko ne boji kao istinskog dodira s Neprijateljem. Njegovo će nastojanje biti da ne probudi uspavanog zmaja.

Što se više udomaći to stanje, to ćeš biti sve slobodniji za zamorni posao da stalno izmišljaš nova zadovoljstva kao kušnje. Sve dok ga ta nelagodnost i njegov otpor sve više ispunjavaju, sve jače dijele od doživljaja prave radosti i dok navike taštine i uzbuđenja lakomislenog života postaju sve ispraznije i neodoljivije (to je, na sreću, uspjeh navike na užitak), opazit ćeš kako je sve ili ništa dovoljno da privuče njegovu lutajuću pozornost. Ne trebaš više dobru knjigu, kakvu stvarno voli, da bi ga odvratio od molitve, rada ili spavanja.

Svaka reklamna stranica jučerašnjih novina učinit će to. Možeš ga navesti da svoje vrijeme ne provodi samo u zanimljivom društvu ljudi koji mu se sviđaju, nego i u razgovoru s ljudima koji su mu ravnodušni, o stvarima koje su mu u biti dosadne. Dovest ćeš ga i tako daleko da satima neće ništa raditi. Možeš ga zadržati dugo u noć i to ne zbog bučnog zadovoljstva nego samo da sjedi u hladnoj sobi i bulji u ugasli kamin.

Svaka, za nas nepoželjna, zdrava, radosna djelatnost može na taj način biti zakočena a da mu ništa ne damo kao nadomjestak. Tako na koncu on, kao jedan od mojih pacijenata pri svom silasku, može reći: »Sad spoznajem da sam glavninu vremena u svom životu proveo tako da nisam činio niti ono što sam morao niti ono što sam volio.« Kršćani opisuju Neprijatelja kao onoga »bez koga ništa nije jako«. A Ništa je vrlo jako; dovoljno jako da čoveku orobi najbolje godine i to ne uživanjem u ugodnim grijesima, nego u jalovim mudrovanjima o tome zašto to i kako to, te zadovoljavanjem tričavih želja, čega je on samo napola svjestan dok besmisleno bubnja prstima, zviždi bezvezne melodije ili se gubi u maglovitom labirintu sanjarenja, koja ne daju ni radosti ni uzbuđenja ali koja, jednom probuđena, tako slabe i smućuju ljudsko stvorenje da ih se više ne može osloboditi.

Ti ćeš mi uzvratiti da su to samo mali grijesi i bez sumnje želiš, poput svih mladih napasnika, da možeš izvijestiti o spektakularnoj bezbožnosti. No ne zaboravi: sve ovisi o tome kako daleko možeš čoveka odvojiti od Neprijatelja. Nije važno kako su maleni grijesi, u pretpostavci da svi oni zajedno čoveka odvlače od Svjetla u Ništavilo. Ubojstvo nije ništa bolje od partije karata, ako je ona uspjela. Najsigurniji put u pakao je postupno, blago klizanje, ugodno za noge, bez naglih krivina, bez miljokaza i bez putokaza.

j pdfrni stric 6crtWtiKvt

PISMO TRINAESTO

Pr(\yi (noj WvrinWwa\l V

Čini mi se da ti koristiš previše papira da bi mi C^ispričao vrlo jednostavnu priču. Kratko i jasno, ti si dopustio da ti čovek isklizne iz ruku. Situacija je vrlo ozbiljna i, ja stvarno ne uviđam zašto sam te pokušavao zaštititi od posljedica tvoje nesposobnosti. Pokajanje i obnova onoga što druga strana naziva »milošću«, u tolikoj mjeri kako ti to opisuješ, poraz je prvog reda. To izgleda kao i drugo obraćenje – i vjerojatno seže dublje nego ono prvo.

Ti si trebao znati da je zagušljivi oblak, koji ti je onemogućavao da napadneš svoga pacijenta na njegovu povratku iz starog mlina, dobro poznata pojava. To je najgrublje oružje Neprijateljevo i općenito se primjenjuje tamo gdje je on sam, u dosada još ne posve istraženim oblicima, bliz pacijentima. Ima ljudi koji su stalno okruženi tim oblakom i stoga za nas nedostupni.

A sada o tvojoj pogrešci! Kako sam priznaješ, dopustio si da tvoj pacijent čita knjigu koja ga je stvarno zanimala, i to ne stoga da bi o njoj davao duhovite primjedbe svojim novim prijateljima, nego samo stoga što mu je čitanje pričinjavalo radost. Drugo, pustio si ga na šetnju do starog mlina, dopustio mu da tamo pije čaj i da šeta kroz prirodu, koju je stvarno volio, i to posve sam. Drugim riječima, dopustio si mu dva stvarno pozitivna Zadovoljstva. Zar si bio zaista toliki neznalica da ne vidiš opasnost tih stvari? Oznaka Boli i Radosti je da su one nesumnjivo stvarne i stoga čoveku, koji ih doživljava, pružaju jasnu sliku stvarnosti. Da si barem pokušao svoga čoveka putem romantike – ponešto u stilu »Childea Harolda« ili »VVerthera« – zapljusnuti valovima samosažaljenja i umišljenih boli, zadržao bi ga, usprkos svemu, tako da ne osjeti stvarne boli. Jer pet minuta prave zubobolje bez sumnje bi pokazale besmisao romantičnih patnja i demaskirale cijelu tvoju strategiju. Ti si međutim pokušao svoga pacijenta dovesti do propasti putem svjetskog duha; to znači: vukao si ga za nos pomoću taštine, rastepenosti, podsmijeha i dosade maskirane užitcima. Kako si mogao previdjeti da je prava radost posljednje što je smio doživeti? Zar nisi predviđao da će ona uništiti svu taktiku koju si ti s toliko brige i muke primjenjivao? I da je zadovoljstvo što mu ga pružaju knjiga ili šetnja bilo najopasnije od svih? Da bi ono moglo uništiti ljušturu koju si navukao na njegovu osjetljivot i učiniti da se osjeća kao čovek koji je došao k sebi i vrati se kući? Da ga odijeliš od Neprijatelja, trebao si ga prije svega odijeliti od njega samoga i bio si u tome postigao znatan napredak. Ali sad je sve uzalud.

Naravno, ja znam da Neprijatelj želi ljude osloboditi od njih samih, ali u drugom smislu. Imaj uvijek na umu da on stvarno voli te male crve i do besmislenosti cijeni svakoga od njih. Kad On govori o njihovu oslobađanju od samih sebe, misli On samo na napuštanje prianjanja uz vlastitu volju; kad to jednom učine, On im doista vraća svu njihovu osobnost i hvali se (bojim se s pravom) da, kad su potpuno Njegovi, onda su svoji više nego ikada. Otuda dolazi da On, dok se veseli što Mu žrtvuju čak i svoje nevine volje, mrzi kad ih vidi kako zbog bilo kakva razloga odstupaju od svoje prave naravi. A mi ih moramo stalno na to nukati. Najdublje sklonosti i čežnje svakog čoveka su sirovina, polazište kojim ga je opskrbio Neprijatelj. Odvratiti ga od toga uvijek je dobitak; čak i u indiferentnim stvarima uvijek je poželjno prave sklonosti i odbojnosti zamijeniti mjerilima svijeta, mode ili običajima. Ja bih osobno mnogo radio u tom smjeru. Uzeo bih kao pravilo da iz svoga pacijenta iskorijenim sve, posve osobne, sklonosti prema stvarima koje nisu aktualni grijeh, čak ako je to nešto tako obično kao ljubav za kriket, skupljanje maraka ili uživanje kave. Dopuštam da te stvari nemaju veze s krepošću, ali nemam povjerenja u tu vrstu bezazlenosti, poniznosti i samozaborava što je one sadrže. Čovjek, koji se istinski i nezainteresirano raduje nekoj stvari zbog nje same, a da ne razbija glavu što ljudi vele o tome, samom tom činjenicom već je unaprijed naoružan protiv naših najprofinjenijih metoda napada. Trebao bi stalno nastojati da odvratiš svoga pacijenta od ljudi, jela ili knjiga koje on stvarno voli, u korist »najboljih« ljudi, »ispravnih« jela i »važnih« knjiga.

Poznavao sam čoveka kojega je prevelika ljubav za tripice s lukom sačuvala od napasti društvenog častohleplja. Preostaje nam da razmotrimo kako popraviti izgubljeno. Ponajprije moramo ga spriječiti da išta poduzima. Dok god ne provede u delo svoje kajanje, ništa ne smeta njegovo dugo razmišljanje o tom novom obraćenju. Pusti malu životinju da se uljuljava. Pusti ga ako želi da napiše knjigu o tome; to je često izvrstan način da se izjalovi sjeme što ga Neprijatelj sije u ljudsku dušu. Pusti ga da čini sve, samo da ništa ne radi. Kako god bila velika njegova pobožnost u njegovu umišljanju i njegovoj osjećajnoj uzbuđenosti, i ona nam ni najmanje ne škodi dok god ne zahvati njegovu volju. Kako je rekao netko od tih ljudskih bića: aktivne navike ponavljanjem jačaju, a pasivne slabe. Sto češće osjeća da ne radi, to će biti manje sposoban da radi i na koncu će biti sve manje sposoban da osjeća.

TVoj o&Mii Stric $crtvft<Kyt

PISMO ČETRNAESTO

Prnji v^oj v^orvnWoo^i

Najalarmantnija stvar u tvom posljednjem izvještaju o pacijentu jest da on više ne donosi nikakve dalekosežne odluke kakve su obilježavale njegovo prvo

obraćenje. Nikakva velika obećanja trajne kreposti, kao što vidim, čak ni očekivanje stalne »milosti« kroz čitav život, nego samo nakana da će izdržati u dnevnim iskušenjima kako ona dođu od časa do časa! To je vrlo loše.

Trenutno vidim samo jednu mogućnost. Tvoj pacijent je postao ponizan: jesi li mu svrnuo pozornost na tu činjenicu? Sve vrline su za nas manje strašne dok je čovek svjestan da ih posjeduje: no to je posebno istinito kod poniznosti. Ščepaj ga u trenutku kad bude stvarno siromašan duhom i prokrijumčari u njegove misli ugodnu primjedbu: »Stvarno! postao sam ponizan!«, i gotovo nezadrživo javit će se ponos, ponos o vlastitoj poniznosti. Ako postane svjestan opasnosti i pokuša potisnuti ovaj oblik ponosa, probudi u njemu ponos zbog toga pokušaja – i tako redom, kroz mnoge stadije, koliko ti je drago. Ali nemoj tu igru predugo produljavati jer možeš probuditi njegov smisao za humor i mjeru tako da će te strašno ismijati i otići u krevet.

Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da privežeš njegovu pozornost za krepost poniznosti Pomoću te kreposti, kao i po svim ostalima, naš Neprijatelj želi svrnuti čovekovu pozornost od sebe na nj i na čovekove bližnje. Sva poniženja i prezir prema samom sebi služe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovek zbog njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i grubost.

Stoga moraš skrivati kod pacijenta pravi cilj poniznosti. Daj mu da o njoj ne misli kao o samozaboravu, nego kao o jednoj vrsti mišljenja (naime, niskog mišljenja) o vlastitim darovima i karakteru.

Primjećujem da on stvarno ima neke darove. Utuvi u njegov mozak ideju da se poniznost sastoji u pokušaju vjerovanja kako ti darovi vrijede manje nego što on o njima misli. Nema sumnje, oni stvarno vrijede manje nego što on vjeruje, ali to ne igra nikakvu ulogu. Glavno je dovesti ga do toga da ne vrednuje po istini, nego po drugim svojstvima. Tako se uvlači primjesa nečasnosti i privida u bit onoga što inače prijeti da postane vrlinom. Na taj način već su tisuće ljudi došle do shvaćanja da se poniznost sastoji u vjerovanju kako su sve lijepe žene strašne, a da se pametniji ljudi trude uvjeriti o vlastitoj gluposti. Međutim, budući da je ono što ljudi pokušavaju vjerovati u nekim slučajevima očita besmislica, ne uspijeva im da u to vjeruju. A mi imamo prednost da njihove misli, kroz nastojanje da ostvare nemoguće, beskrajno kruže same oko sebe. Da bismo predusreli Neprijateljevu strategiju, moramo promatrati njegove ciljeve.

Neprijatelj bi htio čoveka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednju svrhu želi da čovek bude slobodan od svake samodopadnosti i da se jednako može radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga bližnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On želi da, napokon, svaki čovek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe) spoznati kao divne čudesne stvari. On što prije želi usmrtiti njihovo animalno samoljublje: ali ja se bojim da njegova politika nakon duljeg vremena dovodi do povratka jedne nove vrste samoljublja, jedne vrste ljubavi prema bližnjemu i zahvalnosti prema svakom čoveku, uključujući same sebe: kad budu stvarno naučili ljubiti svoje bližnje kao same sebe, smjet će ljubiti same sebe kao svoje bližnje. Jer mi ne smijemo nikad zaboraviti tu odvratnu i najneobjašnjiviju crtu našeg Neprijatelja: On stvarno ljubi gole dvonošce koje je stvorio i vraća im desnom rukom ono što je lijevom oduzeo.

Sav njegov napor ide za tim da oslobodi čoveka od samog sebe. Bilo bi mu mnogo draže da čovek samog sebe gleda kao velikog graditelja ili pjesnika i da to opet zaboravi, nego da mnogo vremena i truda provodi zamišljajući sebe lošim graditeljem ili sucem. Neprijatelj će stoga tvoj pokušaj da pacijentu uliješ ili napuhanost ili lažnu skromnost predusresti s nadahnutim upozorenjem da se od čoveka obično ne zahtijeva da stvara bilo kakvo mišljenje o vlastitoj darovitosti. On može svoje sposobnosti razvijati dalje, a da unaprijed ne određuje gdje će biti njegovo postolje u dvorani slavnih likova. Moraš pod svaku cijenu pokušati udaljiti tu opomenu iz pacijentove svijesti. Neprijatelj će također pokušati ostvariti u životu nauku koju doduše svi ti ljudi priznaju, ali vrlo teško dovode u sklad sa svojim pravim osjećanjima: nauku da oni nisu stvorili sami sebe, da su im talenti darovani i da bi jednako tako mogli biti ponosni na boju svoje kose. Neprijatelj će se uvijek i svim sredstvima truditi da pacijenta odvrati od tih pitanja, a tvoja će zadaća biti da ga privežeš na njih. Neprijatelj čak ne želi da čovek previše misli na svoje grijehe: ako ih je jednom okajao, onda je Neprijatelj to radosniji što se on brže oslobađa i pomisli na njih.

j ofani stric 6cre.WtfKyt

PISMO PETNAESTO

J' ja sam naravno opazio da je za ljude u europskom ratu – koji oni naivno nazivaju »rat« – nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mućni strah i ludo pouzdanje jednako su poželjna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga otvara važna pitanja.

Ljudi žive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na večno jedinstvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, Što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.

Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čoveka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje vječnosti. Mnogo bolje je navesti ih da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju, budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena – jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost – pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kad nastupa užitak, grijeh je (a samo on nas zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i kojega bismo rado isključili kad ne bismo time isključili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na budućnost.

Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle na budućnost – i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao – današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar je sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo.

Njegov ideal je čovek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čoveka opsjednutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji:

spremnog da prekrši Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikad neće doživeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti – zakupiti lovom na dugu.

Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, može se reći kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom ili nadom (nije važno kakvom), nego da živi u sadašnjosti. No izraz »živjeti u sadašnjosti« je dvoznačan. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem razočaranju i većoj nestrpljivosti kad se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez oklijevanja napasti. I u tom slučaju pokazalo se naše »filološko oružje« prokušanim. Pokušaj jednom kod svog pacijenta s pojmom »čednosti«. Vjerojatnije je, naravno, da on ne »živi u sadašnjosti« ni zbog jednog od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobrog zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak, kad bih bio na tvom mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje trebalo biti sretno?

/ cfani stric Scrtvftfrvt

PISMO ŠESNAESTO

svojem posljednjem listu usput si spomenuo da tvoj pacijent, otkad se obratio, još uvijek posjećuje istu crkvu i da se u njoj ne osjeća posve ugodno. Smijem li te možda pitati što si time htio reći? Zašto me ne izvještavaš o razlozima te vjernosti župnoj crkvi? Jesi li svjestan da je ona loš znak, ukoliko taj stav ne proizlazi iz ravnodušnosti? Ti sigurno znaš da je za čoveka koji se ne može izliječiti od odlaska u crkvu najbliže i najbolje poslati ga okolo po susjedstvu da traži u crkvi one koji mu »odgovaraju«, i to dotle dok ne postane gurman i poznavalac crkvenih stvari.

Razlozi su jasni. Ponajprije bi trebalo stalno napadati župnu zajednicu – jer ona čini jedinstvo u prostoru a ne u osjećajima, okuplja ljude različitih klasa i psihologija u zajednicu po Neprijateljevoj želji. Načelo slobodnog stvaranja zajednice čini, s druge strane, svaku crkvu nekom vrstom kluba i konačno, ide

li sve dobro, čini je klikom ili partijom. Drugo, traženje »odgovarajuće« crkve čini čoveka kritičarom, dok bi Neprijatelj želio da on bude učenik. Ono što on očekuje od laika u crkvi jest ponašanje koje zaista može biti kritičko u smislu odbacivanja krivih i beskorisnih stvari, ali potpuno nekritičko u smislu da on gubi vrijeme razbijajući glavu o onome što zabacuje, nego se u bezrezervnoj, poniznoj prijemljivosti otvara za ponuđenu duhovnu hranu. (Vidiš, dakle, kako je on podao, neduhovan, kako nepopravljivo vulgaran.) Takav stav, posebno za vrijeme propovijedi, stvara uvjete (najneprijateljskije u našoj cijeloj policiji) u kojima i najplića stvar ulazi u uho slušatelja. Gotovo nema propovijedi ili knjige koja za nas nije opasna ako se prihvaća u takvu raspoloženju. Stoga se pokreni, molim te, i pošalji budalu na obilazak svih crkava u okolini. Tvoj izvještaj do sada donio nam je malo zadovoljstva.

O dvema crkvama koje su mu najbliže već sam se interesirao u uredu. Obje pokazuju izvjesne prednosti. Župnik jedne kroz dugo se vrijeme trudio da razvodni vjeru kako bi je učinio pristupačnijom jednoj nevjernoj i tvrdoglavoj skupini, tako da sad šokira župljane svojom nevjerom, a ne obratno. On je potkopao kršćanstvo mnogih duša. Njegovo organiziranje bogoslužja je izvanredno. Da bi laicima prištedio sve »poteškoće«, ispustio je propisana biblijska čitanja i određene psalme i sada vrti, a da to sam i ne opaža, u beskrajnom krugu poput vergla svojih petnaest omiljenih psalama i dvadeset probranih čitanja. Tako smo mi sigurni od opasnosti da neka istina, koja njemu i njegovu stadu još nije bliska, kroz Sv. pismo dođe do njih. No, možda tvoj pacijent nije dosta glup za ovu crkvu – ili još nije?

U drugoj crkvi je velečasni Spike. Ljudi često ne znaju što sve sadrži njegovo mišljenje. Jednog dana je, naime, gotovo komunist, a drugi dan nije daleko od neke vrste teokratskog fašizma; danas skolastičar, a sutra spreman potpuno zanijekati ljudski razum. Jedan dan pliva u politici, a dan kasnije izjavljuje da su sve države svijeta na isti način »pod osudom«. Mi naravno vidimo ovdje zajedničku vezu, a to je mržnja! Čovjek ne može propovijedati a da to ne zapanji, ojadi, zbuni ili ponizi njegove prijatelje. Propovijed, koju bi ti ljudi mogli prihvatiti, bila bi za nj neukusna kao pjesmica koju oni mogu recitirati. Osim toga, on ima i crtu nepoštenja koja dosta obećava; mi ga učimo da kaže: »Nauk Crkve jest«, dok on zapravo misli: »gotovo sam siguran da sam to nedavno pročitao kod Maritainea ili nekog drugog iz tog kruga«. No moram te opomenuti da on ima jedan sudbonosni nedostatak: on stvarno vjeruje. A to bi moglo sve pokvariti.

Ipak, kod obje te crkve ima jedna zajednička dobra stvar – obje su jednostrane. Mislim da sam te već ranije upozorio da tvoga pacijenta, ako ga već nije moguće odvratiti od Crkve, treba barem dovesti do toga da se strastveno zalaže za određeni smjer u Crkvi. Ne mislim pri tom na doktrinarne razlike – što je više mlak u tom smislu, to bolje. I nije dogmatika područje na koje se mi prvenstveno oslanjamo da proizvedemo zlo. Pravo veselje sastoji se

u tome da izazovemo mržnju između onih koji kažu »misa« i onih koji kažu »euharistija«. A dok u isto vrijeme ni jedna strana ne bi mogla odrediti razliku između, recimo, nauke Hookera i Tome Akvinskog, koja bi mogla izdržati i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari – svijeće i odjeća i slično – izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima – naime, da čovek bez skrupula treba prići čoveku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik donje crkve poklekne i križa se kako bi probudio savjest svog brata iz gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima engleske Crkve ona bi mogla postati žarište ljubavi i poniznosti.

j odfrni stric 6crtWtiKyt

PISMO SEDAMNAESTO

frežiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje čovekove savjesti u toj stvari. Možeš danas prokrstariti cijelu Europu u dužinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o

toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na neumjerenost gurmanstva, a ne na prežderavanje. Majka tvoga pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti zacijelo mogao čuti od Gluboze. Ona bi se vrlo začudila – i nadam se da će se to jednog dana i dogoditi – da otkrije kako je cijelog života robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo stoga što se njezino uživanje ograničava na male količine hrane. Ali što znači količina kad možemo koristiti ljudski želudac i nepce da stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-

i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari – svijeće i odjeća i slično – izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima – naime, da čovek bez skrupula treba prići čoveku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik donje crkve poklekne i križa se kako bi probudio savjest svog brata iz gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima engleske Crkve ona bi mogla postati žarište ljubavi i poniznosti.

j vdfcni stric 5crtu?tto>i

PISMO SEDAMNAESTO

Pmyi moj

frežiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje

čovekove savjesti u toj stvari. Možeš danas prokrstariti cijelu Europu u dužinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To

smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na neumjerenost gurmanstva, a ne na prežderavanje. Majka tvoga pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti zacijelo mogao čuti od Glubo-ze. Ona bi se vrlo začudila – i nadam se da će se to jednog dana i dogoditi – da otkrije kako je cijelog života robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo stoga što se njezino uživanje ograničava na male količine hrane. Ali što znači količina kad možemo koristiti ljudski želudac i nepce da stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-

vost, neljubaznost i brigu za vlastitu osobu? Gluboza staru ženu čvrsto drži u ruci. Ona je pravi užas za gostoprimce i poslugu. Uvijek se okreće od onoga što joj se nudi i kaže s malim uzdahom i blagim smiješkom: »O, molim, molim... sve što ja želim jest šalica čaja, blagog ali ne preblagog, i sasvim malo zaista preprženog kruha.« Vidiš li? Budući da je to što ona traži manje i jeftinije od onoga što je stavljeno pred nju, ona nikako svoju upornost da dobije to što želi ne spoznaje kao neumjerenost, kako god time mogla biti opterećenje drugima. Upravo tada, kad utažuje svoj apetit, vjeruje da vježba umjerenost. U prepunom restoranu ona izriče tihi uzvik užasa, vidjevši pladanj što ga premorena konobarica stavlja pred nju, i kaže: »Oh, to je zaista previše! Uzmite to opet, molim vas, i donesite mi četvrtinu od toga!« Ako bi je tko pozvao zbog toga na red, rekla bi da to čini samo zato da izbjegne pohlepu. No, u stvarnosti ona to čini stoga što je povrijeđena njezina posebna osjetljivost kojom smo je mi učinili robinjom, a javlja se na pogled veće količine hrane nego što ona trenutno poželi.

Prava vrijednost tihog, neupadljivog rada koji je Gluboza kroz posljednje godine primijenio na tu staru ženu može se mjeriti načinom na koji danas njezin želudac vlada cijelim njezinim životom. Žena se nalazi u duhovnom stanju koje bismo mogli nazvati »sve-što-

ja-želim«. Sve što ona želi jest šalica čaja, dobro pripravljenog, ili jedno jaje ispravno kuhano, komad kruha dobro prepečen. No, ona nigdje ne nalazi slugu ili prijatelja koji te jednostavne stvari zna »ispravno« načiniti – jer njezino »ispravno« krije neispunjiv (nezasitan) zahtjev

za savršenim, gotovo nemogućim užitkom nepca za koji ona zamišlja da ga se sjeća iz prošlosti. Ona prošlost opisuje kao dane kad »ste još mogli naći dobre sluge«. Međutim, nama je ta prošlost poznata kao dani kad su se lakše mogle zadovoljiti njezine želje i kad ona, jer je imala i radosti druge vrste, nije toliko ovisila o radostima jela. U međuvremenu, svakodnevna razočaranja prouzrokuju dnevno neraspoloženje: kuharice otkazuju, prijateljstva se hlade. A ako

Neprijatelj unese u njezinu svijest i najmanju pomisao da se ona suviše zaokuplja jelom, Gluboza je na mjestu da joj šapne kako njoj samoj nije zapravo stalo do toga što jede, ali »ona želi svom sinu sve lijepo i dolično pripraviti«. U stvarnosti je naravno njezina lakomost već godinama jedan od najvećih razloga njegove nelagodnosti u kući.

A i tvoj pacijent je sin svoje majke. Dok ti svoje snage ispravno, do krajnjih granica, ulažeš na drugim frontovima, ne smiješ propustiti da i kod njega poduzmeš sasvim neprimjetnu infiltraciju u smjeru lakomosti. Budući da se radi o muškarcu, on se neće dati tako lako uhvatiti kamuflažom »sve-što-ja-želim«. Muškarci se najbolje dovode do lakomosti preko taštine. Mi im pomažemo da si uobraze kako su fini poznavatelji različitih jela i da su se istakli pronašavši jedini restoran u gradu gdje se odrezak doista »ispravno« peče. Sto je počelo kao taština, može polako postati navika. No kako god ti zahvatio stvar, glavno je da ga dovedeš tako daleko da mu neispunjenje jedne želje – nije važno koje vrste, bio to šampanjac ili čaj, odrezak a la Colbert, cigarete, jer tada su njegova ljubav, pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti – izaziva očaj.

Jednostavno prekoračivanje mjere u jelu vrijedi manje nego gurmanluk.

Njegovo vješto iskorištavanje je vrsta artiljerijske priprave za napad na čistoću. Kao i u svim drugim stvarima, tako i u ovoj, zadržavaj svoga čoveka u stanju krive duhovnosti. Nipošto ne daj da promatra stvar s medicinske strane. Pusti ga da mozga o tome koja gordost ili kakav nedostatak vjere ga je doveo u tvoje ruke, dok bi zapravo jednostavno ispitivanje što je tijekom posljednja dvadeset i četiri sata jeo ili pio bilo dovoljno da mu pokaže odakle potječe tvoje oružje i osposobilo ga da s malo uzdržljivosti ugrozi tvoje linije. A ako neminovno mora misliti na medicinsku stranu čistoće, kljukaj ga velikom laži, koju smo mi napose prikazali vjerodostojnom Englezima, da su prekomjerni tjelesni napori i po njima postignut umor pogodni za čistoću. Zaista se pitam kako to oni mogu vjerovati imajući pred očima općepoznatu razbludnost mornara i vojnika. No, mi upotrebljavamo učitelje u školama da stavimo u opticaj tu priču jer oni imaju stvaran interes za čistoću kao opravdanje za sport i stoga preporučuju sport kao pomoć za čistoću. Ali cijela ta stvar je preopširna da bi se mogla dobro obraditi pri koncu jednog pisma.

; vfani stric 6crtWt(Kiat

PISMO OSAMNAESTO

Prn^i moj vjprfrvWop((! v

/) ak i pod Slubgobom morao si u koledžu studiC^rati tehničku rutinu spolnih napasti. Kako je cijela ta tema za nas duhove vrlo dosadna

(iako je nužan dio našeg obrazovanja), prijeći ću preko nje. No, mislim da o većim povezanostima te teme i drugih stvari moraš još dosta toga naučiti.

Zahtjev koji Neprijatelj postavlja ljudima ima oblik dvojbe: ili potpuna uzdržljivost ili beskompromisna monogamija. Od vremena prve velike pobjede našeg Oca mi smo ljudima obdržavanje prvog oblika vrlo otežali. Drugu mogućnost smo im tijekom posljednjih stoljeća uspjeli sve više prikazati kao bijeg. Pomoću pjesnika i pisaca uspjeli smo ih uvjeriti da ono neobično i redovito kratko iskustvo, koje oni nazivaju »zaljubljenost«, predstavlja jedini značajan razlog za sklapanje braka, da brak to uzbuđenje može pretvoriti u trajno stanje i da brak, u kojem to više nije slučaj, više ni nema karakter nerazrješivosti. Ta ideja je naša parodija na ideju koja je potekla od

Neprijatelja.

Cijela filozofija pakla počiva na priznavanju osnovne postavke da jedna stvar nije druga i napose da jedan Ja nije drugi Ja. Moje vlasništvo je moje vlasništvo, a tvoje vlasništva je tvoje. Sto jedan dobiva, drugi gubi. Čak i neživi predmet jest to što jest po tome što je sve druge predmete isključio; ako se on širi, Čini to potiskujući u stranu druge predmete upijajući ih u sebe. Isto radi i Ja. Kod

životinja to uzimanje-u-sebe poprima oblik žderanja; za nas to znači izricanje volje i slobode jednog slabijeg Ja po jednom jačem. »Biti« znači »potvrditi svoj Ja«.

No, Neprijateljeva filozofija nije ništa više i ništa manje nego stalan pokušaj da izbjegne tu po sebi razumljivu istinu. On cilja na proturječje. Treba postojati mnogo stvari, a ipak na neki način samo jedna. Dobro jednoga Ja treba biti dobro i drugoga Ja. Tu nemogućnost on naziva ljubavlju, i to isto dosadno, jednolično

čudotvorno sredstvo može se otkriti u svemu što on čini i čak što on jest ili poziva da bude. Stoga on – on sam nije zadovoljan time da tvori neko aritmetičko jedinstvo – on naime tvrdi da je ujedno Trojica i Jedan, tako da se ta besmislica ljubavi nalazi kao temelj njegove naravi. Na drugom kraju ljestvice on uvodi odvratni pronalazak, organizam u kojemu dijelovi gube svoje naravno određenje uzajamne konkurencije i određeni su za suradnju.

Njegov pravi motiv za utvrđivanje spolnosti kao metode razmnožavanja ljudskih bića pokazuje nam se suviše jasno kroz posljedice koje iz toga proizlaze. Spolni nagon je mogao, s naše točke gledišta, biti posve nevina stvar. On je mogao biti drugi način na koji jedan jači Ja gospodari slabijim – kao što je to slučaj među paucima gdje mladenka svoju svadbenu svečanost zaključuje time što proždere mladoženju. Ali kod ljudi Neprijatelj je bezrazložno pridružio spolnoj želji uzajamnu sklonost partnera. I potomka je stvorio

ovisnim o roditeljima, a roditeljima dao nagon da hrane dijete i da ga pomažu – stvarajući tako obitelj kao organizam; samo mnogo lošije. Naime, članovi se ovdje međusobno više razlikuju, a ipak su ujedinjeni na mnogo svjesniji i odgovorniji način. Cijela priča raspreda se stvarno samo kao dalji vješt zahvat za postizanje dosadne ljubavi.

Sad dolazi šala. Neprijatelj je opisao bračni par kao »jedno tijelo«. On nije rekao »sretan bračni par« ili »par koji se vjenčao zato što su se oboje voljeli«, ali ti možeš učiniti da ljudi to posve previde. Ti možeš učiniti da oni zaborave kako čovek, koga zovu Pavao, izraz »jedno tijelo« nije ograničio samo na vjenčane parove. Za njega je uopće spolno sjedinjenje već »postajanje-jedno tijelo«. Ti stoga možeš ljude dovesti tako daleko da oni, to što je stvarno goli opis pravog značenja spolnog odnosa, prihvate kao retoričko veličanje »zaljubljenosti«. Istina je da gdje god muškarac spava sa ženom nastaje, bilo to njima ugodno ili ne, na-dosjetni odnos među njima, kojemu se oni moraju ili vječno radovati ili ga vječno podnositi. Može se ljude dovesti do toga da iz istinite tvrdnje kako je taj nadosjetni odnos određen za to da ostvari pravu naklonost i obitelj (što oni, ako poslušno postupaju, prečesto čine), izvedu krivo mišljenje kako je mešavina sklonosti, straha i prohtjeva, što oni nazivaju »zaljubljenošću, jedina prava podloga za sretan ili svet brak. Tu zabludu je vrlo lako prire diti jer u zapadnoj Europi »zaljubljenost« često prethodi braku, koji se sklapa u poslušnosti volji Neprijatelja, što znači s nakanom međusobne vjernosti, plodnosti i dobre volje; isto kao što religiozni osjećaj vrlo često, iako ne uvijek, prati pravo obraćenje. Drugim riječima: treba ljude poticati da kao temelj za brak gledaju u najljepšim bojama sve ono što je Neprijatelj zapravo obećao kao rezultat. Iz toga proizlaze dvije prednosti: prvo, ljude koji ne posjeduju dar uzdržljivosti možemo spriječiti da traže brak kao moguće rješenje zato što se ne mogu »zaljubiti«, a zahvaljujući našim nastojanjima, pomisao na brak iz drugih motiva smatraju nedostojnom i ciničkom. Da, tako oni misle! Oni odluku na vjernost u zajedništvu međusobne pomoći, na ustrajnost u čistoći, kao i na prenošenje života smatraju nečim moralno nižim nego prolazne oluje čuvstava. (Nemoj propustiti šapnuti svom čoveku misao da je crkveno vjenčanje nešto uvredljivo.) Drugo, svaka spolna zanesenost, sve dok se odvija s namjerom ženidbe smatra se »ljubavlju«, a »ljubav« će se smatrati isprikom čoveku od krivnje i svih posljedica ženidbe s nevjernom, glupom ili raskalašenom ženom. No, više o tome bit će govora u mom sljedećem pismu.

j pfani stric 6crtWtiKvt

PISMO DEVETNAESTO

*ra sam vrlo ozbiljno razmišljao o pitanju što si ga iznio u svojem prošlom pismu. Ako, kao što sam ti jasno pokazao, sve osobe, u skladu sa svojom naravi,

stoje u stalnoj životnoj borbi i nose Neprijateljevu ideju o ljubavi kao proturječnost u terminima, što će biti od moje tako često ponavljane opomene da on te ljudske crve stvarno ljubi i želi im dati svoj trajni život? Nadam se, moj dragi dečko, da nisi nikome pokazao moja pisma. Ne zbog toga što bi iz toga moglo nešto posebno nastati. Svatko će bez daljnjega vidjeti da je prividna hereza, u koju sam ja upao, posve slučajna. Usput kazano, nadam se da si shvatio kako prividno neljubazne primjedbe o Slubgobu nisu ozbiljno mišljene. Ja doista imam prema njemu najveće poštovanje. I naravno, neke stvari koje sam kao tobože bombastične izrekao o autoritetu nisam ozbiljno mislio. Možeš se pouzdati u mene da ću uvijek braniti tvoje interese. Ali čuvaj sve pod bravom i ključem.

Istina je da mi se nehotice omakla izjava da Neprijatelj ljude stvarno ljubi. To je, naravno, sasvim nemoguće. On je jedno biće, a oni su različiti od njega. Njihovo dobro ne može biti njegovo. Sve njegovo pričanje o ljubavi mora biti pokrivalo za nešto drugo – on mora imati neki stvarni motiv za njihovo stvaranje i preuzimanje tolike muke zbog njih. Da netko od nas dođe na pomisao govoriti da on stvarno ima tu nemoguću ljubav, dolazi otuda što je nama jednostavno potpuno nemoguće iznaći pravi motiv. Kakav on s njima ima plan? To je nerješivo pitanje. Ne uviđam što bi moglo škoditi ako ti otkrijem da je prvenstveno taj problem uzrok sukoba između našeg Oca i Neprijatelja. Već kad se prvi put raspravljalo o stvaranju čoveka, Neprijatelj je otvoreno nagovijestio da je predvidio izvjesni događaj s nekim križem. Naš Otac je naravno odmah tražio razgovor i bliže objašnjenje. Neprijatelj nije ništa odgovorio, izuzevši jedne priče o nesebičnoj ljubavi koju on lansira sve do sada. To naš Otac naravno nije mogao prihvatiti. On je od Neprijatelja tražio da položi svoje karte na stol

1 dao mu je za to svaku priliku. Priznao je da mu je jako stalo da sazna tajnu, na što je Neprijatelj odgovorio: »Želim od svega srca da je ti možeš spoznati.« Ja pretpostavljam, kad je razgovor došao do te točke, da je odvratnost našeg Oca prema tom neosnovanom nedostatku povjerenja stvorila beskrajni jaz između njega i Prisutnosti, što je dovelo nenadano do one smiješne Neprijateljeve priče i bilo povodom da je naš Otac nasilno bio izbačen iz raja. Od tada smo počeli uviđati zašto naš Tlačitelj postupa s toliko tajanstvenosti. Njegovo prijestolje ovisi o tajni. Ljudi njegova tabora često su priznavali da, kad bismo mi shvatili samo što on smatra pod ljubavlju, rat bi u trenutku bio završen i mi bismo se opet mogli vratiti u nebo. Tu dakle leži velik zadatak. Mi znamo da on ne može stvarno voljeti – nitko to ne može – to je jednostavno besmisleno. Kad bismo samo mogli dokučiti što on stvarno smjera! Ispitivali smo tolike pretpostavke jednu za drugom i još nismo ni koraka napredovali. Ipak ne smijemo napustiti nadu, nikada! Sve prepredenije teorije, sve potpunije sakupljanje činjenica, sve bogatije nagrade za uspješne istraživače,

sve strasnije kazne za one koji ništa ne postignu – sve to provođeno i ubrzavano do konca svijeta sigurno ne može a da napokon ne donese željeni uspjeh.

Tužiš se da u svojem posljednjem pismu nisam jasno izrazio smatram li zaljubljenost poželjnim stanjem za čoveka ili ne. Ali, Wormwood, to je pitanje koje ljudi očekuju! Prepusti njima da raspravljaju da li su »ljubav« ili rodoljublje ili celibat ili svijeće na oltaru ili antialkoholizam ili odgoj »dobri« ili »zli«. Zar ne vidiš da nema odgovora? Ništa nije važno osim tendencije duhovnog stanja pod određenim okolnostima, koje određenog pacijenta u određenom trenutku dovode bliže Neprijatelju ili nama. Stoga bi bilo sasvim dobro prepustiti pacijentu da odluči je li »ljubav« »dobra« ili »zla«. Ako je on grub čovek, s prezirom za tijelo stvarno osnovanim na osjetljivosti, ali u zabludi kad se radi o čistoći – i nalazi zadovoljstvo u izrugivanju onoga što njegova okolina odobrava – tada ga pusti da se u svim okolnostima odluči protiv ljubavi. Ucjepljuj mu pretjerani asketizam i kad njegovu seksualnost uspiješ odvojiti od svega što bi je moglo humanizirati, pritisni ga njome i to u još brutalnijem i ciničnijem obliku. Ako se radi o lakovjernom, dobroćudnom čoveku, kljukaj ga djelima manje vrijednih pjesnika i petparačkih romanopisaca starog stila, sve dok ga ne učvrstiš u uvjerenju da je »ljubav« oboje: nešto neodoljivo kao i nešto nutarnje vrijedno. Doduše, mislim da to uvjerenje malo pogoduje tome da čoveka uvede u prigodnu bludnost, ali ono je izvanredan recept za dugotrajne, »plemenite«, romantične, tragične bračne nevjere koje, ako se sve dobro odvija, završavaju ubojstvom i samoubojstvom. A ako ni to ne uspije, to uvjerenje može ga dovesti do toga da ga lako gurneš u bračnu luku iz koristi. Jer brak, iako je iznašašće Neprijatelja, ima svoje koristi. Sasvim sigurno ima više mladih djevojaka u susjedstvu tvoga pacijenta koje bi mu, bez sumnje, mogle jako otežati njegov kršćanski život, samo ako ga uspiješ nagovoriti da oženi jednu od njih. Molim te, izvijesti me o tome u sljedećem pismu. U međuvremenu neka ti bude posve jasno da to stanje zaljubljenosti po sebi ne mora biti povoljno ni za nas ni za drugu stranu. To je jednostavno prilika koju pokušavamo iskoristiti i mi i Neprijatelj.

Zaljubljenost je, kao i većina drugih stvari zbog kojih se ljudi uzbuđuju, kao zdravlje ili bolest, starost i mladost ili rat i mir, sa stanovišta duhovnog života, prije svega sirovina.

TVpi ofani stric ScrtvStfove.

PISMO DVADESETO

Pr^i moj WQrvnWwc(J

najvećim negodovanjem saznajem da je Neprijatelj, barem za neko vrijeme, pripremio nasilan kraj našim izravnim napadima na moralnu čistoću pacijenta. Zapravo, ti si mogao znati da on to na koncu uvijek čini i stoga si na

neko vrijeme trebao stati sa svojim napadima. Kako sada stvari stoje, tvoj je čovek spoznao opasnu istinu da ti napadi neće vječno trajati. Prema tome, više ti neće biti moguće nastupati s našim najboljim oružjem: vjerovanjem neukih ljudi da više nema nade da se oslobodimo, osim kapitulacijom. Pretpostavljam ipak da si ga pokušao uvjeriti kako je spolno suzdržavanje nezdravo.

Još nisam od tebe dobio nikakav izvještaj o mladoj ženi iz pacijentova susjedstva. Želio bih ga odmah imati jer ako ne možemo iskoristiti njegovu seksualnost da ga učinimo nečistim, moramo pokušati da je koristimo za ostvarenje poželjne ženidbe. U međuvremenu volio bih ti dati nekoliko napomena o tipu žene – ja mislim o tjelesnom tipu – u koji bi se on trebao zaljubiti, jer zaljubljenost je najbolje što možemo ostvariti u postojećim okolnostima.

To je pitanje za nas naravno na grub i pouzdan način, doduše odavno, riješeno od duhova koji u hijerarhiji pakla mnogo dulje djeluju nego ti i ja. U njihovu poslovnom području velikih učitelja postoji nešto što u svakom vremenu možemo nazvati obrnutim shvaćanjem onoga što se naziva seksualni »ukus«. Oni to postižu po razmjerno malom krugu popularnih umjetnika, modnih kreatora, glumaca i reldamnih stručnjaka koji određuju modni tip. Cilj je odvratiti jedan spol od onih pripadnika drugog spola s kojima bi bila najpovoljnija mogućnost duhovno odgovarajućeg, sretnog i plodnog braka. Kroz stoljeća smo trijumfirali nad prirodom tako da smo ženskom rodu neke drugotne oznake muškarca (kao što je brada) prikazali neugodnima. Iza toga se krije više nego što ti možda pretpostavljaš. Sto se tiče muškog »ukusa«, podvrgli smo ga velikoj promjenjivosti. Jednom bacamo težište na figurativno-aristokratski tip ljepote, miješajući mušku taštinu s njihovim željama i potičući ih da stvaraju djecu s najarogantnijim i najhirovitijim ženama. U drugo vrijeme biramo pretjerano ženstven tip, nježan i mazan, tako da lukavost i pretvaranje, opća neiskrenost i sitničavost duha koje ih prate, stoje na visokoj cijeni. Sadašnje vrijeme je upravo protivno. Doba jazza smijenilo je dob valcera i sad učimo muškarce da vole žene čija se tijela jedva razlikuju od dječačkih. Budući da je ta vrsta ljepote još prolaznija nego većina drugih, time pojačavamo kroničan ženski strah pred starenjem (i to s velikim uspjehom) i činimo ih manje voljenima i manje sposobnima da rađaju djecu. Ali to nije sve. Mi smo isposlovali rastuću slobodu koju društvo dopušta u prikazivanju prividne golotinje (ne stvarno gologa) u umjetnosti i njezinu pokazivanju na pozornici i na plaži. Naravno, sve je to varka; figure su u popularnoj umjetnosti krivo ocrtane, stvarne žene su u svojem kupaćem kostimu ili tijesno priljubljenim hlačicama stvarno sputane i sprešane, kako bi izgledale što uspravnije i vitkije i dječačkije, više nego što to dopušta priroda odrasle žene. A u isto vrijeme učimo moderni svijet da vjeruje kako je »slobodan« i »zdrav« i da se vraća prirodi. Na taj način usmjeravamo želje muškaraca sve više i više na nešto što uopće ne postoji – dajući u seksualnosti sve veću

važnost oku, dok istodobno ostvarenje seksualnih zahtjeva činimo sve nemogućijim. Sto iz toga slijedi, možeš lako predvidjeti!

To je opća strategija sadašnjeg trenutka. No, unutar ovog okvira ti ćeš još moći potaći želje svoga pacijenta u jednom od dva smjera. Ispitaš li brižljivo srce bilo kojeg muškarca, naći ćeš u njemu barem dvije zamišljene ženske predodžbe – jednu zemaljsku i jednu demonsku Veneru – i otkrit ćeš da su njegove želje, odgovarajuće predmetu, kvalitativno različite. Zelja za jednim tipom je u skladu s voljom Neprijatelja, miješa se spremno s ljubavlju prema bližnjemu, pripravna je na brak i prožeta svjetlom poštovanja i prirodnosti, koje je nama tako odvratno. No, postoji i drugi tip žene, koji on želi s brutalnom strastvenošću i brutalno strastveno žudi. Taj tip je najprikladniji da ga odvede od pomisli na brak, ali on bi ga i u braku tretirao kao roba, idola ili ortaka. I njegova Ijubav prema prvom tipu može sa sobom donijeti ono što Neprijatelj naziva zlom, ali samo uzgred. Čovjek želi da ona ne bude ničija druga žena i žali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo zlo ono što on želi; to je upravo taj »poseban čar« koji on traži. U licu te žene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće može postati igra za njegove živce i njegova tajna opsjednutost.

Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili zavodnice. Ali ako je tvoj čovek kršćanin i ako je poučen u besmislu neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, možeš ga dovesti do toga da je oženi. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati bilježiti neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon jednog čoveka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.

j ofani stric $criWttKvt

PISMO DVADESETPRVO

Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni napad na pacijentovu razdražljivost. To čak može biti i glavni napad sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim potamnjenjem njegova rasuđivanja.

Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani zahtjevi koje tvoj pacijent pod

tvojim utjecajem postavlja životu, to će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše raspoloženim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva žena (koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s

bav prema prvom tipu može sa sobom donijeti ono što Neprijatelj naziva zlom, ali samo uzgred. Čovjek želi da ona ne bude ničija druga žena i žali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo zlo ono što on želi; to je upravo taj »poseban čar« koji on traži. U licu te žene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće može postati igra za njegove živce i njegova tajna opsjednutost.

Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili zavodnice. Ali ako je tvoj čovek kršćanin i ako je poučen u besmislu neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, možeš ga dovesti do toga da je oženi. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati bilježiti neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon jednog čoveka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.

T\/pj vtfani stric $crtWtfcyt

PISMO DVADESETPRVO

Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni napad na pacijentovu razdražljivost. To čak može biti i glavni napad sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim potamnjenjem njegova rasuđivanja.

Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani zahtjevi koje tvoj pacijent pod tvojim utjecajem postavlja životu, to će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše raspoloženim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva žena (koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s prijateljem u četiri oka), što ga izbacuje iz kolotečine. Doduše, on još nije tako neljubazan i neučtiv da bi

mu se te po sebi male stvari činile prevelikima. One ga srde stoga što on svoje vrijeme smatra svojim vlasništvom i ima osjećaj da je okraden. Stoga moraš ljubomorno čuvati u njegovu duhu divnu pretpostavku: moje vrijeme pripada meni. Budi u njemu osjećaj da svaki dan počinje kao zakoniti posjednik vremena od dvadeset četiri sata. Daj mu da svaki dio svoga posjeda, što ga mora odstupiti poslodavcu, osjeti kao mučni porez, a onaj drugi dio, što ga ostavlja slobodnim za ispunjavanje svojih religioznih dužnosti, kao velikodušno darivanje. Ali nikad mu se ne smije dopustiti da posumnja da je ukupnost, od koje se uzimaju ovi odsječci, na tajanstven način njegovo osobno urođeno pravo.

Ti imaš tu osjetljiv zadatak. Pretpostavka koju trajno želiš u njemu održati je tako besmislena da, ako jednom dođe u pitanje, ni mi sami nećemo je moći braniti nikakvim djelićem dokaza. Čovjek ne može ni jedan trenutak vremena ni sam načiniti ni zadržati; ono mu dolazi kao čisti dar; stoga bi jednako tako sunce i mjesec mogao smatrati svojim posjedom i dobrom. On je dakle, teoretski, upućen na potpunu službu Neprijatelju; i ako bi mu se Neprijatelj pojavio u tjelesnom obliku i zatražio potpunu službu samo za jedan dan, on ga ne bi odbio. On bi se osjećao uvelike olakšanim ako taj jedan dan ne bi sadržavao ništa neugodnije nego slušanje brbljarija jedne glupe žene; i on bi se osjećao gotovo do razočaranja olakšanim kad bi mu Neprijatelj toga dana nakon pola sata rekao: »Sad možeš ići i zabavljati se.« Razmišlja li on samo trenutak o svojoj pretpostavci, morao bi bez sumnje uvidjeti da se stvarno svaki dan nalazi u tom položaju. Kad govorim o čuvanju te pretpostavke u njegovoj pameti, onda je posljednja stvar koju ti savjetujem da ga opskrbiš razlozima za njenu obranu. Takvih nema!

Tvoja zadaća je posve negativna. Nemoj dopustiti da se njegove misli odviše približe tom problemu. Čuvaj ga u tami i pusti da njegov osjećaj posjednika vremena drijema tiho, nepozorno i delotvorno.

Smisao za vlasništvo općenito treba uvijek jačati. Ljudi postavljaju uvijek nove zahtjeve za vlasništvom, koji jednako smiješno zvuče na nebu kao i u paklu, i mi ih moramo u tome podržati. Velik dio modernog otpora protiv čistoće dolazi otuda što ljudi vjeruju da su »vlasnici« svojih tijela – onih snažnih i opasnih tvorevina u kojima pulsira snaga koja je stvorila svijet, u kojima se oni nalaze bez svog pristanka i iz kojega bivaju izbačeni po volji nekog drugoga! Oni su kao kraljevo dijete koga je otac iz ljubavi obdario naslovom zapovjednika nad velikom pokrajinom, kojom inače upravlja mudri savjetnik, a koje misli da su gradovi, šume i polja njegovo »vlasništvo« na isti način kao i pločice na podu njegove dječje sobe.

Mi izazivamo taj osjećaj vlasništva ne samo gordošću nego i smetenošću. Mi ih učimo da previde različita značenja posvojne zamjenice – one istančane stupnjevite razlike koje se kreću od »moje čizme« preko »moj pas«, »moj sluga«, »moja žena«, »moj otac«, »moj učitelj«, »moja domovina« do »moj

Bog«. Možemo ih naučiti da sva ta različita značenja svedu na ono »moje čizme« – »moje« vlasništvo. Čak malo dijete možemo poučiti da pod izrazom »moj medo« ne misli starog, u svojoj mašti, u mašti živog primaoca njegove ljubavi, s kojim je posebno blizak (to je upravo ono što bi ih Neprijatelj naučio ako mi ne budemo vrlo pozorni), nego »medvjeda kojega, ako mi se sviđa, mogu rastrgati na komadiće«. A na drugom kraju ljestvice naučili smo ljude da kažu »moj Bog« na način koji se mnogo ne razlikuje od »moje čizme«. Taj »moj Bog« znači tek toliko kao »Bog na kojega ja, zbog svojih izvanrednih zasluga, imam pravo i kojega na propovjedaonici iskorištavam – Bog, na koga ja imam posjedničko pravo«.

A uvijek je prava šala u tome da se riječ »moj« u svom punom smislu označavanja posjeda uopće ne može primijeniti ni na kojeg čoveka i ni na jednu stvar. Na koncu će ili naš Otac ili Neprijatelj biti onaj koji za svakog čoveka i svaku stvar može reći »moja. Ne boj se, ljudi će na koncu već uvidjeti kome pripada njihovo vrijeme, njihova duša i njihovo tijelo! Sigurno ne njima, što god se dogodilo. U sadašnjici je Neprijatelj onaj koji za sve i svakoga kaže »moj«, iz jedinog razloga što je on sve stvorio. Naš Otac se nada da će on na koncu moći reći »moj« svim stvarima i to na osnovi dinamičkog temelja osvajanja.

j pfani stric 6crtWtiKyt.

PISMO DVADESETDRUGO

Tako! Tvoj čovek se zaljubio – i to na najgori način na koji se to moglo dogoditi – u djevojku o kojoj mi nisi rekao ni riječi u svom izvještaju. Možda te zanima da je mali nesporazum s tajnom policijom zbog nekih mojih nepromišljenih opaski u pismima, a koje si ti smatrao potrebnim razbubati, opet u potpunosti izglađen. Ako si računao s tim da ćeš sebi osigurati moje usluge, grdno si se prevario. Morat ćeš za to činiti pokoru, kao i za sve svoje druge ludosti. U prilogu ti šaljem jednu upravo objavljenu knjižicu o novom popravnom domu za nesposobne napasnike. Bogato je ilustrirana i nećeš naći u njoj ni jednu dosadnu stranicu.

Pogledao sam dosje te djevojke i zgrozio sam se nad onim što sam našao. Ona nije samo kršćanka nego kršćanka najgore vrste – odvratna, podla, podrugljiva, stidljiva, jednostavna, kao miš, vodenasta, beznačajna, djevičanska, ženskica »luk i voda«. Mala beštija. Tjera me na povraćanje. Ona smrdi i furi kroz svaku stranicu dosjea. Smrdi na redovnicu. Tjera me u ludilo kako se svijet pokvario. U dobra stara vremena ona bi bila upravo za arenu. Zato je ta vrsta i stvorena. Ne zato što bi i tamo mnogo koristila, ne! Ona je dvolična mala varalica (poznam ja tu vrstu), koja izgleda kao da će pasti u nesvijest kad vidi kap krvi, a onda umire sa smiješkom. Lažljivica u svakom pogledu!

Izgleda kao da se ni maslac u njezinim ustima ne bi istopio, a ipak posjeduje

smisao za jaku podrugljivu šalu. Pripada vrsti stvorova koji čak mene smatraju smiješnim! Prljava, neukusna mala pudlica – pa ipak spremna pasti u ruke klipanu kao i svaka druga od tih beštija. Zašto je Neprijatelj ne prokune za to, kad mu je toliko stalo do djevičanstva, umjesto što samo promatra cereći se?

U srcu Neprijatelj je hedonist. Svi njegovi postovi i bdjenja i lomače i križevi samo su fasada. Ili su samo poput pjene na morskoj obali. A tamo na morskoj pučini, na njegovom moru, tamo je radost i više nego radost. On to ne skriva; u njegovoj desnoj ruci su »radosti bez kraja«. Uh! Mislim da on nema ni najmanju slutnju o onoj velikoj i uzvišenoj tajni do koje se mi dižemo u bijednom gledanju. On je prost, Wormwood. Ima malograđanska shvaćanja. Napunio je svoj svijet radostima svake vrste. Ljudi se tijekom dana bave tolikim stvarima, za koje se on ni najmanje ne brine – spavanje, pranje, jelo, piće, vođenje ljubavi, igranje, molitva, rad. Sve se mora najprije iskriviti prije nego za nas može biti od bilo kakve koristi. Mi se moramo boriti pod krvavo otežanim okolnostima. Ništa nije po prirodi na našoj strani.

(Tebe to ne ispričava. S tobom ću još obračunati. Ti si me uvijek mrzio i, kad si se osjećao sigurnim, prema meni si se uvijek bezobrazno ponašao.)

Naravno da će se on upoznati i s obitelji te djevojke i cijelom njezinom rodbinom. Zar ti stvarno nisi mogao vidjeti da je upravo kuća u kojoj ona stanuje mjesto koje on nikada nije smio upoznati? Cijeli kraj je natopljen onim smrtnim mirisom. Čak ga i vrtlar, koji tek pet godina službuje u toj kući, počinje širiti. I gosti, koji tamo borave samo za vikend, odnose sa sobom nešto od tog zlog mirisa. I pas i mačka su već njime okuženi. A kuća je prožeta nedostupnom tajnom.

Posve smo sigurni (to je jedno od temeljnih načela) da svaki član obitelji na neki način izvlači kapital od drugoga – ali ne možemo pronaći kako. Oni tajnu, što stoji pod prividom nesebične ljubavi, čuvaju jednako ljubomorno kao i sam Neprijatelj. Cijela kuća i vrt su jedinstveno poprište najveće neobuzdanosti. Ima odvratne sličnosti s opisom što ga je jedan ljudski pisac dao o nebu: »područje gdje je sve samo život, i stoga sve što nije glazba samo je šutnja«!

Glazba i šutnja – kako mrzim to oboje! Kako bismo morali biti zahvalni što od vremena, kad je naš Otac stupio u pakao (to je doduše tako davno da bi ljudi mogli brojiti u godinama svjetlosti), ni jedan kvadratni centimetar paklenog prostora i ni jedna minuta paklenog vremena nije bila izručena tim dvjema odvratnim silama, nego je sve ispunjeno bukom: buka, velika dinamika, čujni izraz svega što je veselo, nemilosrdno i muževno – buka koja nas jedina štiti od glupih napada slabosti, od sumnjičavih grižnji savjesti i od nemogućih želja!

Mi ćemo na koncu cijeli svemir pretvoriti u buku. Sto se tiče zemlje,

već smo u tom smislu dobrano napredovali. Nebeske melodije i tišina bit će na koncu poraženi: no ja priznajem da još ni iz daleka

nismo dosta bučni. Ali naše istraživanje napreduje. U međuvremenu,

ti sitni, odvratni i...

(Ovdje se rukopis prekida i pisanje se nastavlja drugom rukom.)

U vrućini pisanja otkrivam da sam iz nepažnje dopustio da poprimim lik velike stonoge. Zbog toga diktiram ostatak ovog pisma svom tajniku. Sad, kad je preobrazba završena, prepoznajem je kao privremenu pojavu. Neke glasine o tom već su doprle i do ljudi. Bezvezni opis o tome javlja se u djelima nekih pjesnika, kao i Miltona, sa smiješnom napomenom da je ta promjena oblika »kazna« kojom nas je udario Neprijatelj. Jedan suvremeni pisac – netko imenom Pshavv ili tako nekako – ipak je shvatio istinu. Preobrazba se događa iznutra i predstavlja veličanstveno očitovanje one životne snage koju bi obožavao naš Otac kad bi obožavao bilo što osim sebe. U svom sadašnjem obliku čeznem više nego ikad da te vidim i zagrlim u nerazdvojni zagrljaj.

(Potpisan) T&ArppIfZ

Za njegovu ponovno duboku uzvišenost, podsekretara Screwtape, T. E., B. S., itd.

PISMO DVADESETTREĆE

%roz tu djevojku i njezinu odvratnu obitelj pacijent sad svakodnevno upoznaje sve više kršćana, i to vrlo inteligentnih kršćana. Sad će za dugo vrijeme biti nemoguće ugušiti u njemu taj duhovni život. Ali dobro, moramo ga zatrovati. Ti si bez sumnje već više puta na našem vježbalištu isprobavao kako da se preobraziš u anđela svjetla. Sad je vrijeme da to učiniš pred licem Neprijatelja. Svijet i tijelo su nas razočarali; preostaje treća sila. A uspjeh te treće vrste slavniji je od

svih. Jedan pali svetac, farizej, inkvizitor ili mađioničar pričinjaju u paklu daleko više zabave nego neki običan tiranin ili pokvarenjak. Kad dobro pogledam nove prijatelje tvoga pacijenta, opažam da bi najpogodnija točka napada mogla biti granično područje između teologije i politike. Neki od njegovih novih prijatelja zanimaju se vrlo

živo za socijalne težnje njihove religije. To je u sebi loša stvar; ali se može iskoristiti na dobro.

Vidjet ćeš da mnogi kršćansko-politički pisci misle da je kršćanstvo počelo zastranjivati i, polazeći

od nauke svoga Osnivača, to je počelo vrlo rano. Sad mi moramo iskoristiti to mišljenje da bismo opet proturili pojam »historijskog

Isusa« i potakli nastojanje oko odstranjivanja kasnijih »dodataka i iskrivljavanja« te to sve suprotstaviti cijeloj kršćanskoj tradiciji. U posljednjem naraštaju mi smo pogodovali konstrukciji takvog

»historijskog Isusa« na liberalnom i humanitarnom temelju. Sad ćemo promicati novog »historijskog Isusa« s marksističkim, katastrofičkim i revolucionarnim crtama.

Konstrukcije koje mi otprilike svakih trideset godina kanimo mijenjati pokazuju višestruke prednosti. Prije svega, one vode k tome da čovekovo poštovanje usmjere na nešto što uopće ne postoji jer je svaki »historijski Isus« nehistorijski. Dokumenti izriču ono što izriču i tu se ne može ništa dodati i stoga se svaki novi »historijski Isus« iz njih vadi tako da se u jednoj točki nešto potisne, a u drugoj nešto pretjera i primijeni određena spekulacija (za koju mi učimo ljude da je nazivaju briljantnom) i za koju u običnom životu nitko ne bi riskirao deset dinara, ali koja je dostatna da izazove mnoštvo novih

Napoleona, novih Shakespearea i novih Swiftova u jesenskom katalogu svih izdavača. Na drugom mjestu, sve te konstrukcije počivaju na posebnoj teoriji o njihovu historijskom Isusu, teoriji za koju pretpostavljaju da ju je on naviještao. On mora neminovno biti

»veliki čovek« u modernom smislu riječi – krajnji domet jedne zastarjele i neujednačene razvojne linije mišljenja prevrtljivac – koji nudi lijek od svih bolesti. Time odvraćamo ljude od onoga što on jest i što je učinio. Mi ga najprije činimo samo učiteljem, a onda skrivamo golemo bitno slaganje između nje

gove i nauke drugih velikih moralnih učitelja. Jer ljudi ne smiju nipošto opaziti da veliki učitelji morala nisu poslani od Neprijatelja da ih poučavaju, nego da ih podsjećaju da ponovno izraze prvotne moralne otrcanosti protiv našeg stalnog nastojanja da ih odvratimo od toga. Mi stvaramo sofiste: a on podiže jednog Sokrata da im odgovori.

Naš treći cilj je da tim konstrukcijama razaramo život pobožnosti.

Umjesto stvarne prisutnosti Neprijatelja, koju ljudi inače doživljavaju u molitvi i sakramentima, mi dajemo nadomjestak u jednoj mogućoj, vrlo udaljenoj, zastrtoj i neuhvatljivoj prisutnosti nekog lika, koji je govorio stranim jezikom i već odavno umro. Takvo jedno biće doista ne može biti obožavano. Umjesto Stvoritelja, kojemu se njegovo stvorenje klanja, uskoro ćeš imati samo vođu stranke kojemu njegovi pripadnici plješću i, napokon, tek neku osobu kojoj poneki mjerodavni povjesničar priznaje izvrstan karakter.

Četvrto, neovisno o tome da je ovako ocrtani Isus nehistorijski, ovakva vrsta relacije je povijesno neispravna i u drugom smislu. Ni jedan narod i tek mali broj pojedinaca su stvarno dovedeni u Neprijateljev tabor povijesnim proučavanjem Isusove biografije jednostavno kao biografije. Stvarno je ljudima spriječeno potpuno poznavanje sve građe iz te biografije. Prvi obraćenici su prihvatili tu vjeru na temelju jedne jedine povijesne činjenice (uskrsnuća) i jedne jedine teološke nauke (otkupljenja), što je već postojećem spoznavanju progovorilo o vlastitoj grešnosti, tj. svijesti o grijehu ne protiv nekog propisa zakona, što ga je jedan veliki čovek kao nešto sasvim novo opet uspostavio, nego protiv starog, zajedničkog,

općevrijedećeg moralnog zakona u kojem su ih poučavale njihove dadilje i majke. »Evanđelja« su došla tek kasnije i nisu pisana za to da stvaraju kršćane, nego da izgrađuju već postojeće kršćane.

Kako god nam se u nekim točkama činio opasan, stalno trebamo promicati »historijskog Isusa«. Kad se radi o općoj vezi između kršćanstva i politike, naš je položaj osjetljiviji. Naravno, nipošto ne smijemo dopustiti da se kršćansko uvjerenje ljudi izražava u njihovu političkom životu jer bi uspostava društva koje bi se približilo stvarno pravednom bila prava katastrofa. S druge strane želimo, i to snažno, da ljudi upotrebljavaju kršćanstvo kao sredstvo; prvenstveno, naravno, kao sredstvo za postizanje vlastitih prednosti; a, ako to ne uspije, kao sredstvo za bilo što drugo – čak i za postizanje društvene pravde. Vrijedi, dakle, pustiti čoveka da cijeni društvenu pravdu kao nešto što zahtijeva Neprijatelj, ali ga tada treba dalje obrađivati do točke kad on cijeni kršćanstvo jer ono može donijeti društvenu pravdu. Jer Neprijatelj se ne da koristiti prema pogodnostima. Ljudi ili narodi koji misle da bi mogli obnoviti vjeru kako bi time ostvarili bolje ljudsko društvo mogu se usporediti s onima koji bi mislili da su u stanju koristiti nebeske ljestve da skrate put do obližnje ljekarne.

Na sreću je ljude vrlo lako primamiti oko tog malog ugla. Tek danas sam našao jedno mjesto u knjizi jednog kršćanskog pisca gdje on preporuča svoje poimanje kršćanstva s obrazloženjem da »samo takva vjera može preživjeti smrt starih kultura i rođenje nove civilizacije«. Vidiš li ovdje malu napuklinu? »Vjeruj to, ne zato što je to istinito, nego zbog nekog drugog razloga.« To je igra.

TVrj oA^ni stric Scre.Wt&pe.

PISMO DVADESETČETVRTO

Moj a[ra^i "W>orvn,Wwi({

T> io sam u dopisivanju sa Slumtrimpetom koji P?]e zadužen za djevojku tvoga pacijenta i došao sam u trag slabom mjestu na njezinu oklopu. To je jedna mala neuočljiva mana koju imaju skoro sve žene koje su rasle u pametnom krugu ljudi koje povezuje čvrsta vjera. Ta se sastoji u bezbrižnoj pretpostavci da su svi koji stoje izvan toga kruga i ne dijele tu vjeru zaista suviše glupi i smiješni. Muškarci koji su redovito u susretu s tim izvanjskima ne dijele to mišljenje; njihovo pouzdanje, ako se pouzdaju, druge je vrste. Ono što se djevojka usuđuje pripisati svojoj vjeri zapravo pripada samo koloritu koji je ona poprimila od svoje okoline. To doista nije daleko od uvjerenja jedne desetogodišnjakinje koja npr. drži da su noževi za ribu što se upotrebljavaju u roditeljskoj kući jedino ispravni ili »pravi«, dok oni susjedovi nikako ne mogu biti »doista pravi noževi za ribu«. No, svakako, element neznanja i naivnosti u tome je tako velik, a onaj duhovne oholosti tako malen da možemo

polagati malo nade na djevojku. Ali jesi li već razmišljao o tome kako bi se moglo utjecati na tvoga pacijenta?

Novajlije uvijek pretjeruju. Čovjek koji se društveno uzdigao je cjepidlaka, mladi učenjak je pedantan. U krugovima u kojima se sada kreće tvoj pacijent je novajlija. Ovdje on svakodnevno susreće kršćanski život takve veličine kako nikad nije mogao sanjati i promatra ga kroz čarobno staklo svoje ljubavi. On se bojažljivo trudi (a Neprijatelj mu to i stvarno zapovijeda) da oponaša tu veličinu. Možeš li ga dovesti do toga da oponaša onu slabost svoje ljubljene i da je prenaglasi do te mjere da ono što je kod nje bilo samo mali grijeh kod njega izraste do najljepše mane – duhovne oholosti?

Čini se da za to postoje idealne okolnosti. Novi krug ljudi u kojem se on sad kreće takve je vrste da je on u iskušenju biti ponosan na njega iz sasvim drugih razloga nego zato što je to kršćanski krug. To je bolje odgojeno, inteligentnije i ugodnije društvo nego što je on ikada

do sada susreo. On se također u nekom stupnju vara o svojem mjestu koje zauzima u tom društvu. Pod utjecajem »ljubavi« može se doduše još osjećati nevrijednim djevojke, ali on se sve više prestaje osjećati nevrijednim toga kruga. Ni najmanje ne sluti koliko toga mu je oprošteno iz dobrote jer ga sada kao člana obitelji prihvaćaju takvog kakav jest. On i ne sanja koliko toga u njegovu govoru, koliko njegovih mišljenja oni prepoznaju kao čisti odjek svojih vlastitih. Još manje pomišlja koliko čara, što ga osjeća u dodiru s tim ljudima, treba pripisati erotičnoj draži koju ta djevojka u njegovim očima zrači na cijelu svoju okolinu. On vjeruje da voli njezin način govora i

života zbog određenog sklada njezina i njegova duhovnog bića, dok je ona zapravo toliko iznad njega da bi mnoge stvari koje sad prihvaća jednostavno odbacio kad ne bi bio zaljubljen. On je kao pas koji si umišlja da se razumije u lovačko oružje jer mu lovački instinkt i ljubav prema gospodaru čine lovački dan uživanjem!

Ovdje leži naša šansa. Dok Neprijatelj tog divljaka kroz spolnu ljubav i ugodne ljude koji su u njegovoj službi daleko odmakli diže na životnu razinu, koju na drugi način ne bi nikako mogao postići, moraš ti u njemu probuditi uvjerenje da je on postigao vlastitu razinu i da su to svi ljudi »njegova kova« i da je on, stupivši među njih, našao svoj dom. Okrene li se od njih drugom društvu, naći će ga dosadnim, delomično i zato što gotovo svako društvo u koje zađe i jest stvarno mnogo manje zabavno, ali mnogo više zato što je očaran mladom djevojkom. Moraš ga dovesti do toga da pobrka razliku između društvenog kruga koji voli i onoga koji mu je dosadan, s razlikom između kršćana i nevjernika. Moraš ga dovesti do toga da osjeća (bit će bolje da to ne izražava riječima): »kako smo mi kršćani drukčiji«! I kod toga »mi kršćani« on mora stvarno ali nesvjesno misliti »moja vrsta«; kod »moja vrsta« ne smije misliti na ljude koji su »mene primili u svojoj

obzirnosti i poniznosti«, nego na »ljude s kojima se ja s punim pravom družim«.

Ovdje uspjeh ovisi o tome koliko ga možeš zbuniti. Pokušaš li ga izričito i otvoreno učiniti ponosnim što je kršćanin, vjerojatno ćeš promašiti cilj. Neprijateljeve opomene su predobro poznate. No, ako ideju »mi kršćani« odbaciš i učiniš ga sa

mozadovoljnim s »mojim načinom«, tada nikada nećeš postići stvarnu oholost, nego samo društvenu taštinu koja je u usporedbi siromašan, mali grijeh. Ono što ti trebaš jest podmuklo samočestitanje koje se uvlači u svaku njegovu misao. No nikad mu ne dopusti pitanje: »Zašto zapravo ja sebi čestitam?« Osjećaj da pripada jednom povjerljivom krugu, da je upućen u tajnu, vrlo mu je ugodan. Igraj na tu kartu!

Nauči ga, dok koristiš utjecaj te djevojke u najčišćim trenucima, da napravi podsmješljivo lice kad se radi o stvarima koje govore nevjernici. Neke teorije, koje možda susreće u suvremenim kršćanskim krugovima, mogu se ovdje pokazati korisne. Mislim na teorije koje nadu ljudskog društva polažu na neki uži krug

»duhovnih«, posebno obrazovanih krugova teokrata. Nije tvoja stvar istraživati jesu li te teorije ispravne ili pogrešne. Glavno je načiniti kršćanstvo jednom od tajnih religija u koje se on osjeća dobro upućen. Molim te, ne puni svoja pisma ispraznim brbljarijama o tom europskom ratu. Njegov konačan ishod je bez sumnje važan, ali to je stvar Vrhovne komande. Mene ni najmanje ne zanima koliko je ljudi u Engleskoj ubijeno od bombi. U kakvu duhovnom stanju su oni umrli mogu vidjeti ovdje u nadležnom uredu. Da će svi jednog dana umrijeti, to već znam. Molim te, usredotoči se na svoj posao.

j ofani stric $crtWthfi

PISMO DVADESETPETO

Prnji moj WormWooc(l

frava teškoća kod ljudi među kojima živi tvoj pacijent je u tome što su oni samo kršćani. Naravno, svi oni imaju svoje osobne interese, ali njihova veza ostaje čisto kršćanstvo. Ono što mi općenito želimo kad ljudi postanu kršćani jest da ih držimo u duhovnom stanju koje ja nazivam »kršćanstvoi«. Ti već znaš: kršćanstvo i kriza, kršćanstvo i nova psihologija, kršćanstvo i novi poredak, kršćanstvo i liječenje vjere, kršćanstvo i fizička istraživanja, kršćanstvo i vegetarijanizam, kršćanstvo i reforma jezika. Ako već moraju biti kršćani, tada učini da budu barem kršćani s nekom razlikom. Na mjesto vjere stavi im neku modu s kršćanskim obojenjem. Iskoristi njihovu odvratnost pred »uvijek istim starim stvarima«.

Ta odbojnost prema »uvijek istim starim stvarima« jedna je od najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu – beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u državi, nevjernosti u braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi žive u

vremenu i stoga doživljavaju stvarnost susljedno. Da bi doživeli mnogo stvarnosti, njihovo se doživljavanje mora protegnuti na mnogo različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doživljavati promjenu. I kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srži uživalac) im je promjenu učinio prijatnom, upravo kao što im je jela učinio prijatnim. No kako on ne želi da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom samom sebi, uravnotežio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovek obje želje zadovoljava u jednom te istom svijetu koji je on stvorio, i to povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam.

Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo premda je ono od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je bilo i prijašnjih godina.

Kad mi izvučemo radost u jelu i pretjeravamo taj užitak da proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uživanje u promjeni i preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. Taj zahtjev je u cijelosti delo naše spretnosti. Propustimo li svoju dužnost, ljudi neće biti samo zadovoljni, nego i oduševljeni tom mješavinom novosti i prisnosti snježnih pahuljica ovog siječnja, sunčeva izlaska ovog jutra, pudinga sa šljivama ovog Božića. Dok ih ne poučimo nečem boljem, i djeca su potpuno sretna s tom godišnjom izmjenom igara u kojoj igra s kestenima slijedi igru preskakivanja jednako kao što jesen slijedi ljeto. Samo uz naše neprestane napore može se održati zahtjev za neograničenom ili neritmičkom promjenom.

Taj zahtjev je višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost a povećava želju. Uživanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko drugo, podložno zakonu umanjujućih rezultata. Uživati uvijek nešto novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brže mora iscrpsti sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja Neprijatelj zabranjuje. Otkad smo zapalili odbojnost pred »uvijek istim starim stvarima«, moguće nam je da, na primjer, umjetnost učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevažni kao i najdarovitiji umjetnici danas su zaraženi željom za uvijek novim i novim, što dovodi do pojave pretjeravanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i oholosti. Napokon, želja za najnovijim nama je nužna potreba ako želimo proizvoditi mode i hitove.

Pomodne filozofije koristimo da bismo čovekovu pozornost odvratili od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u svakom naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje bojati. Istovremeno vežemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je najbliža mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje požara, a

u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od prevelikog zanosa u trenutku kad je sve tako posvjetovnjačeno i mlako. Nakon stotinu godina, kad od svih načinimo romantičare prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti prevelikog »razuma«. Vremena okrutnosti spominjemo zbog sentimentalnosti, vremena po

pustljivosti zbog građanske ukočenosti, razdoblje razuzdanosti zbog puritanizma. A kad god se ljudi požure da budu robovi ili tirani, liberalizam činimo glavnim žrtvenim jarcem.

Ali najveći trijumf u cijelom ovom pothvatu jest uzdizanje ovog užasa pred »uvijek istim starim stvarima« do filozofije tako da intelektualna besmislica još pojačava pokvarenost volje. Ovdje se pokazuje vrlo korisnim posvuda proširen evolucionistički ili historijski karakter suvremene europske misli (što je dobrim dijelom naše delo). Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on želi ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno? Je li to razumno? Je li to moguće? – Ako međutim nama uspije da ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našeg vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tom smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? – tada će oni zanemariti prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne znaju budućnost. Time što njihove misli ostaju lebdjeti u zrakopraznom prostoru daju nam najbolju priliku da se umiješamo i navedemo ih na postupke koje smo mi za njih odlučili. Bilo je vrijeme kad su oni znali da neke promjene ne vode na bolje, druge na gore, a neke su indiferentne. Mi smo im to znanje dobrim dijelom oduzeli. Na mjesto opisnog pridjeva »nepromijenjen« stavili smo čuvstveni pridjev »stagnirajući«. Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao

nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od šezdeset minuta na sat.

TVoj odfcni stric 5cre.WtMpe.

PISMO DVADESETŠESTO

Prtkcji moj MJormvJooa\l

r^acijelo, zaručničko doba je pogodno vrijeme za *0"sijanje onog sjemena koje će nakon deset godina izrasti u domaću mržnju. Nezadovoljene želje izazivaju stanje očaranosti čije delovanje ljudi lako brkaju i drže učinkom kršćanske ljubavi prema bližnjemu.

Iskoristi dvostruki smisao riječi »Ljubav«: navedi ih da vjeruju kako su ljubavlju riješili sve one probleme koje su zapravo pod utjecajem svoga ushićenja ili potisnuli u stranu ili zanemarili. Dok to oduševljenje traje, imaš priliku dati da problemi potajno tinjaju i postaju kronični.

Velik problem je »nesebičnost«. Promotri još jednom zadivljujuće delo našeg jezičnog odsjeka, koji je pozitivnu kršćansku ljubav prema bližnjemu zamijenio negativnom nesebičnošću. Zahvaljujući tom radu možeš bez daljnjega učiti ljude da se odriču prednosti, ne stoga da time druge usreće, nego da se po svom odricanju pokažu nesebičnima. To je već velik uspjeh. Druga velika pomoć kad se radi o muškarcu i ženi jest različito shvaćanje nese

bičnosti koje smo mi izgradili među spolovima. Žena pod nesebičnošću prvenstveno shvaća brigu za druge, a muškarac misli na nezadavanje briga drugima. Otuda proizlazi da žena, koja je u Neprijateljevoj službi već prilično napredovala, može drugima biti daleko teža nego bilo koji muškarac, izuzev onih kojima je naš Otac posvema zavladao. I obratno, muškarac može provesti dugo vrijeme u taboru Neprijatelja prije nego poduzme da nešto dobrovoljno učini za druge i to toliko

koliko jedna obična žena čini svaki dan. Upravo time što žena misli samo na to da čini dobro, a muškarac da poštuje prava drugih, svaki spol će bez vidljiva razloga smatrati onaj drugi posve sebičnim.

Na hrpu takvih zbrka možeš dodati još nešto. Erotsko uzbuđenje stvara uzajamnu susretljivost, kad je svatko stvarno željan izići u susret željama drugoga. Oni su također svjesni da Neprijatelj od njih traži određen stupanj kršćanske ljubavi prema bližnjemu koji bi ih, ako ga dostignu, dovodio do sličnih postupaka. Moraš ih dovesti do toga da stupanj uzajamnog predanja, koji trenutno naravno odgovara njihovoj očaranosti, postave kao zakon za cijeli svoj bračni život, ali tako da, kad jednom nestane ovo ushićenje, ne posjeduju dovoljno prave kršćanske ljubavi da taj zakon dalje slijede. Oni neće otkriti zamku, pošto su dvostruko zaslijepljeni: zamjenjuju erotsko uzbuđenje s kršćanskom ljubavlju i vjeruju da će uzbuđenje trajati.

Kad je jednom ova vrsta službene, zakonske ili navodne nesebičnosti postala pravilom koje se treba održavati, što erotični osjećaji više ne mogu, a duhovna pomagala koja još nisu dovoljno ojačala još ne mogu pružiti, tada se pokazuju izvanredno

povoljni učinci. U raspravljanju o bilo kojoj zajedničkoj odluci javljat

će se obvezno da A, nasuprot vlastitim željama, nastupa u korist želja koje pretpostavlja kod B, dok B čini obratno. Doista, često je nemoguće utvrditi stvarne želje svake strane; krene li dobro, završava tako da poduzmu nešto što ni jedno od njih dvoje ne želi. No, svaka strana osjeća u sebi toplo samoopravdanje i učvršćuje se u postojanju prava na priznanje za svoju nesebičnost zajedno sa skrivenim nezadovoljstvom prema drugome zbog odviše jednostavnog načina na koji je primio prinesenu žrtvu. Kasnije se možeš odvažiti na takozvanu iluziju velikodušnog konflikta. Ta igra međutim najbolje uspijeva s više od dva sudionika; na primjer u obitelji s odraslom djecom. Netko predloži kakvu beznačajnu stvar, kao što je piti čaj u

vrtu. Jedan član obitelji daje jasno do znanja (no ne s mnogo riječi) da on to radije ne bi, ali, naravno, spreman je to učiniti zbog »nesebičnosti«, a u stvari zato što ne želi biti pokusna lutka na kojoj će prvi govornik vježbati svoju sićušnu velikodušnost. Ali on nipošto nije spreman napustiti svoje izigravanje nesebičnosti. On ustraje na spremnosti činiti »što drugi žele«. Oni ustraju u spremnosti da čine što on želi. Neraspoloženje raste. Strasti se podižu. Uskoro netko kaže: »Onda dobro, ja ne želim više nikakav čaj!« I tada uslijedi prava svađa s ogorčenjem na obje strane. Jesi li shvatio kako je to izvedeno? Da je svaka strana otvoreno i pošteno zastupala svoje istinske želje, držali bi se svi u granicama razumnosti i čestitosti. Ali upravo jer je prepirka vođena s obrnutim predznacima i svaka strana se borila za drugu, ostaje im sva ogorčenost koja potječe iz povrijeđene samopravednosti i tvrdoglavosti, kao i

posljednjih godina sakupljeni bijes potpuno prikriven navodnom ili službenom nesebičnošću u onome što čine ili zbog onoga zašto barem vjeruju da su ispričani. Svaka strana doista točno zna kako je jeftina nesebičnost protivnika i kako on pokušava prisilno dovesti druge u lažni položaj; ali svatko uspijeva sebe smatrati nedužnim i osjeća se zloupotrijebljenim i to ne jednom i od ljudi od kojih to naravno ne bi mogao očekivati.

Jedan razboriti čovek je rekao: »Kad bi ljudi znali koliko zle krvi je proizišlo iz nesebičnosti, ne bi je tako često preporučivali s propovjedaonice«; i još: »Ona je vrsta žene koja živi samo za druge – tko su drugi možeš pročitati s njezina lukavog izraza lica.« Sve to može započeti u doba zaručništva. Mala doza stvarne nesebičnosti na strani tvoga pacijenta pomaže ti trajno manje da si osiguraš njegovu dušu, nego prvi počeci one nerazvijene i samosvjesne nesebičnosti koja se jednog dana može rascvjetati u vrstu koju sam ti opisao. Malo uzajamnog nepoštenja, određeno čuđenje što djevojka uvijek ne pazi i

ne vrednuje odgovarajući koliko je on nesebičan, može se već sada prokrijumčariti. Poradi brižno na tim stvarima i, nadasve, nemoj dopustiti da mladi ljudi išta od toga opaze. Uđu li im u trag, bit će na najboljem putu da otkriju kako sama »ljubav« nije dovoljna, da bi kršćanska ljubav prema bližnjemu bila neophodna ali još nije ostvarena, i da nikakav vanjski zakon ne može nadomjestiti tu kršćansku ljubav. Želio bih samo da Slumtrimpet nešto poduzme da potkopa djevojčin smisao za humor.

TVcj vfani stric 5crtWttKyi

PISMO DVADESETSEDMO

Prnji moj WormWooa\!

V

A ini se da trenutno loše napreduješ. Sigurno da treba koristiti njegovu »ljubav« kako bi njegove misli udaljio od Neprijatelja. Ali ti samo pokazuješ kako to bijedno iskorištavaš kad izvještavaš da je cijelo pitanje udaljavanja i duhovne rastresenosti postalo jedan od glavnih predmeta njegove molitve. To znači da si u velikoj mjeri zakazao! Ako ovaj ili onaj otklon pogodi njegove misli, moraš ga jačati u tome da to pokušava riješiti samo snagom svoje volje, nastavljajući molitvu uobičajeno kao do sada, kao da se ništa nije dogodilo. Čim on tu rastresenost shvati kao teškoću i stavi je pred Neprijatelja kao glavnu temu svoje molitve i svojih napora, stvaraš više nevolje nego dobra. Sve, čak i grijeh koji ga u konačnosti dovodi još bliže Neprijatelju, djeluje na kraju protiv nas.

Mnogo nadobudnija je sljedeća metoda: sad, kad je tvoj pacijent zaljubljen, budi se u njemu nova predodžba o zemaljskoj sreći i stoga njegova prosna molitva dobiva novu revnost u vezi s ra

tom i svim ostalim! Sad je vrijeme da mu se čine intelektualne teškoće u vezi s tom vrstom molitve. Uvijek treba poticati krivu duhovnost. Na prividno pobožnom temelju (»pohvala i zajedništvo s

Bogom su prava molitva«) ljudi mogu biti često dovedeni do otvorenih neposlušnosti prema Neprijatelju koji im je (na svoj obično tako jednostavan, općenit, nezanimljiv način) zapovjedio da mole za svagdašnji kruh i ozdravljenje svojih bolesnika. Naravno, ti ćeš pred njim sakriti činjenicu da je molitva za svagdašnji kruh u duhovnom smislu jednako primitivna kao i u svakom dugom smislu.

Kako se, međutim, tvoj pacijent obvezao na zlokobni običaj neposlušnosti, on će vjerojatno nastaviti s tim »primitivnim« molitvama usprkos svemu što ti budeš poduzeo. No ti ga možeš mučiti time da se nikada ne oslobodi sumnje kako je taj oblik molitve besmislen i ne vodi ni do kakvog objektivnog rezultata. Ne zaboravi koristiti izreku: »Ako sam ja prvi, dobio sam; ako si ti, izgubio si!« Ako se stvari za koje moli ne obistinjuju, to će biti dokaz da je prosna molitva uzaludna. A ako se obistini ono što je molio, tada će naravno moći navesti neke od fizičkih razloga koji su do toga doveli i

»stoga bi se to ionako dogodilo«. Time i uslišana i neuslišana molitva postaje dokaz kako je moljenje beskorisno.

Tebi kao duhu može biti neshvatljivo da on može upasti u takvu zabunu. No ti ne smiješ zaboraviti da on vrijeme smatra posljednjom stvarnošću. On pretpostavlja da Neprijatelj, poput njega, vidi određene stvari kao sadašnjicu; drugih se sjeća kao prošlosti, a treće vidi unaprijed kao budućnost. Ali čak ako vjeruje da Neprijatelj ne gleda stvari na taj način, ipak u dubini svoga srca

on to smatra svojstvenošću Neprijateljeva načina spoznavanja. On stvarno ne vjeruje (iako to naravno tvrdi) da Neprijatelj vidi stvari kakve one zaista jesu. Pokušaš li mu objasniti da su ljudske molitve danas jedna od bezbrojnih koordinata kojima Neprijatelj usklađuje

sutrašnje vrijeme, on odvraća da je Neprijatelj u tom slučaju oduvijek znao za što će ljudi moliti, a ako je to tako, tada oni ne mole po slobodnoj volji nego su za takvu molitvu unaprijed određeni. I dodat će da se vremenske prilike određenog dana mogu svesti na njegove uzroke sve do prvotnog stvaranja materije – tako da se cijelo događanje na ljudskoj kao i na materijalnoj strani svodi na unaprijed kazanu riječ »neka bude«. Ono što nam je htio reći, nama je naravno jasno: problem prilagodbe posebnih vremenskih prilika posebnim molitvama samo je očitovanje cjelokupnog problema prilagodbe svega duhovnog svijeta svemu materijalnom; da je stvaranje u svojoj sveukupnosti delotvorno na svakoj točki prostora i vremena, i još bolje, ljudski oblik svijesti prisiljava nas da cjelokupan, istodobni čin stvaranja doživljavamo kao niz događaja koji slijede jedan za drugim. Zašto taj stvaralački čin ostavlja prostor za njihovu slobodnu volju, to je problem nad problemima, tajna koja se nalazi iza Neprijateljeve besmislice »ljubavi«. Kako to čini, uopće nije problem; jer Neprijatelj ne predviđa čovekov slobodan doprinos u nekoj budućnosti, nego ga vidi u svom neograničenom sada, a jasno je da promatrati čoveka u njegovu delovanju ne znači nagnati ga da nešto čini.

Sad se može odvratiti kako neki od nametljivih ljudskih pisaca, prije svega Boethius, silno hvale tu tajnu. No, zahvaljujući intelektualnoj klimi što

smo je napokon uspjeli stvoriti u cijeloj zapadnoj Europi, ne moraš se odviše brinuti za tu opasnost. Samo znanstvenici čitaju stare knjige, a mi smo ih tako školovali da su oni od svih ljudi najmanje prikladni izvući iz njih pravu mudrost. To smo postigli tako što smo ih neizbrisivo zabilježili »povijesno-znanstvenim stanovištem«. To historijsko stanovište ukratko znači ovo: kad jedan znanstvenik susretne neku izreku starog autora, tada on nikad ne pita je li ona

istinita. On pita tko je utjecao na starog pisca, kako se ova izreka slaže s onim što on veli u drugim knjigama, koje razvojne faze \ je prošao pisac, ili opća povijest mišljenja, i koliko

je ta izreka utjecala na kasnije mislioce i kako često je bila krivo shvaćena (napose od strane kolega našeg znanstvenika), kojim pravcem je prošla sveopća kritika u tom pitanju tijekom posljednjih deset godina i koje je »sadašnje stanje pitanja«. Promatrati starog pisca kao mogući izvor znanja – očekivati da bi to što je on rekao moglo mijenjati vlastito mišljenje ili vlastite postupke – to se odbacuje kao krajnja jednostranost.

No kako je nemoguće stalno varati čitavu ljudsku rasu, neobično je važno odcijepiti jedan naraštaj od drugog. Čim, naime, učenje biva slobodnom izmjenom između pokoljenja, postoji opasnost da karakteristične pogreške jednoga budu ispravljene karakterističnim istinama drugoga. Ali, zahvaljujući našem Ocu i povijesno-znanstvenom stajalištu«, današnji veliki znanstvenici crpe iz blaga prošlosti tako mala znanja kao i onaj bravar neznalica koji tvrdi da je povijest lagarija.

j ofani stric 6crtWti^ye.

PISMO DVADESETOSMO

Moj ({rMji ~S\?ormWo9Ć({

ad sam ti napomenuo da ne puniš svoja pi-N'sma glupostima o ratu, mislio sam naravno da mi nisu potrebne tvoje djetinjaste rapsodije o ljudskoj smrti i razaranju gradova. Naravno da trebam odgovarajuće izvještaje ukoliko rat utječe na duhovno stanje pacijenta, ali upravo u toj točki čini se da si potpuno zakazao. Zbog toga mi pripovijedaš pun veselja kako postoji dobar razlog za očekivanje žestokih zračnih napada na grad u kojem živi to stvorenje. A to je vapijući primjer za

ono na što sam se već često žalio: tvoja stalna spremnost da u neobuzdanom uživanju zbog ljudskih patnji zaboraviš glavnu stvar. Zar ti ne znaš da bombe ubijaju ljude? Ili zar nisi svjestan toga da je smrt tvoga pacijenta u sadašnjem trenutku upravo ono što moramo izbjeći? On je umakao svjetovnim prijateljima s kojima si ga pokušao upecati; zaljubio se u istinski kršćansku djevojku i trenutno je imun na tvoje napade na njegovu čistoću; a različite metode kvarenja njegova duhovnog života

koje smo pokušali primijeniti ostale su do sada bezuspješne.

Stoga moramo često željeti dug život svim pacijentima. Sedamdeset godina nisu ni dan previše za teški zadatak da njihovu dušu oslobodimo neba i stvorimo čvrstu vezanost za zemlju. Dok su mlađi, vidimo ih kako uvijek iznova odskoče. Čak i ako nam uspije da ih držimo podalje od određene religije, nepredvidivi vjetrovi mašte, glazbe, pjesništva, jedan pogled na čisto djevojačko lice, ptičji pjev ili pogled na obzorje otpuhnu naše najljepše konstrukcije. Oni se jednostavno ne žele stalno brinuti za svoj napredak u svijetu, za nove odnose i za obzirnu politiku »sigurno je sigurno«. Njihova težnja za nebom je tako tvrdokorna da je naša najbolja metoda u to doba privezati ih za zemlju tako da ih uvjerimo kako se zemlja može za određeno vrijeme pretvoriti u nebo kroz politiku, znanost, psihologiju ili nešto slično. Prava svjetovnost je rezultat vremena, naravno uz potporu ponosa, jer mi učimo ljude da smrt koja se približava opisuju »zdravim ljudskim razumom« ili životnom zrelošću ili životnim iskustvom.

Iskustvo je, u posebnom smislu kojemu ih mi poučavamo, usput rečeno, najkorisnija riječ. Znameniti ljudski filozof skoro je otkrio našu tajnu kad je rekao: »Gdje god je krepost u pitanju, iskustvo je majka iluzije«; ali zahvaljujući promjeni mode i, naravno, »povijesno-znanstvenom pristupu«, mi smo njegovu knjigu uspjeli velikim dijelom učiniti bezopasnom.

Koliko je vrijeme vrijedan čimbenik za nas proizlazi iz činjenice da nam ga je Neprijatelj tako malo prepustio. Većina čovječanstva umire u dje

tinjstvu; mnogi od preživjelih umiru u mladosti Upadljivo je da je njemu ljudsko rođenje važno prvenstveno kao određenje za smrt, a smrt jedino kao vrata u drugu vrstu života. A nama je dopušteno da djelujemo na izabrane manjine ljudskog roda jer to što ljudi zovu normalnim životom jest »iznimka«. Izgleda da on samo nekima – i to malobrojnima – od tih ljudskih životinja, kojima on ispunjava nebo, želi da imaju iskustvo borbe s nama kroz zemaljski život od šezdeset do sedamdeset godina. No dobro, tu je i naša prilika. Sto je ona manja, to je bolje moramo iskoristiti. Što god poduzimaš, štiti svoga pacijenta od smrti što je moguće bolje.

TVaj ofani stric 5crtWtt*,yt

PISMO DVADESETDEVETO

ad kad je sigurno da će njemačka čeljad bombardirati grad tvoga pacijenta i da će ga njegove dužnosti zadržati u najvećoj opasnosti, moramo zrelo ispitati svoje vođenje poslova. Trebamo li ga pokrenuti na lukavost – ili na hrabrost s popratnim ponosom – ili na mržnju prema Nijemcima?

No bojim se da nije dobro pokušati učiniti ga hrabrim. Naš odjel za istraživanja još nije otkrio (premda smo satima očekivali uspjeh) kako i koju krepost proizvesti. To je ozbiljna nevolja. Da bi bio istinski i delotvorno zao, čovek mora posjedovati neku krepost. Što bi Atila bio bez svoje hrabrosti, ili Shvlock bez samozataje u odnosu na svoje tijelo? Ali kako mi ne možemo sami proizvesti ta svojstva, možemo ih samo koristiti kako su stvorena od Neprijatelja – a to znači: njemu prepustiti izvjesno uporište u ljudima koje bismo inače u svakom

pogledu mogli smatrati svojim vlasništvom. To je vrlo neugodno stanje, ali nadam se da ćemo jednog dana naći bolje rješenje.

Mržnju možemo proizvesti. Napetost čovekovih živaca pod utjecajem buke, opasnosti i umora, čini ljude podložnima žestokim osjećajima i radi se još samo o tome da tu osjetljivost vodimo pravim tijekovima. Pruži li savjest otpor, zbuni ga. Reci mu da on ne mrzi zbog sebe, nego zbog žena i djece, i da je kršćaninu naređeno oprostiti vlastitim neprijateljima, ali ne neprijateljima drugih ljudi. Drugim riječima, učini da se dostatno poistovjeti sa ženama i djecom kako bi osjetio mržnju zbog njih, ali ne toliko da bi njihove neprijatelje smatrao svojim vlastitim i tako ih promatrao kao predmet oproštenja.

No mržnja se najbolje kombinira sa strahom. Strašljivost je jedina od svih mana koja je stvarno mučna – užasna kao slutnja, užasna kao osjećanje, užasna kao sjećanje; mržnja ima svoja zadovoljstva. Stoga je ona često nadoknada s kojom se uplašeni čovek isplaćuje za bijedu straha. Sto se više boji, to će više mrziti. Mržnja je i ublažavajuće sredstvo protiv stida. Da bi njegovoj kršćanskoj ljubavi za bližnjega nanio duboku ranu, moraš najprije pobijediti njegovu hrabrost.

No to je škakljiv posao. Uspjeli smo učiniti ljude ponosnima na većinu mana, ali ne na kukavičluk. Uvijek kad vjerujemo da smo već na cilju,

Neprijatelj dopušta neki rat, neki potres ili neku drugu bijedu i odmah se javlja hrabrost u očima ljudi kao nešto tako očito vrijedno i važno da je sav naš posao uzaludan. Ali na koncu preostaje jedna mana koje se ljudi istinski stide. Usadimo li našim pacijentima kukavičluk, postoji opasnost da ih dovedemo do prave spoznaje samih sebe i samoprezira, a time i do kajanja i poniznosti. Stvarno su tijekom posljednjeg rata tisuće ljudi, otkrivajući

svoj vlastiti kukavičluk, po prvi put otkrili cijeli moralni svijet. U miru mnoge od njih možemo držati u neznanju o dobru i zlu, ali u opasnosti im se ovo odlučivanje javlja tako snažno da ih nismo u stanju zaslijepiti. Pred nama je tu užasna dvojba. Ako promičemo pravdu i ljubav među ljudima, ići ćemo izravno na ruku Neprijatelju; a ako ih vodimo do protivnog ponašanja, to prije ili kasnije proizvodi (jer on dopušta da proizvede) rat ili revoluciju, i golo pitanje kukavičluka ili hrabrosti budi tisuće ljudi iz ćudoredne ravnodušnosti. To je vjerojatno jedan od Neprijateljevih razloga za stvaranje svijeta s opasnostima – svijeta u kojem moralna pitanja vode do stvarnog odlučivanja. On isto tako dobro kao i ti zna da hrabrost nije tek jedna od kreposti, nego forma svake kreposti u odlučnoj točki, što znači u trenutku najviše stvarnosti. Čistoća, poštenje ili milosrđe koje rastu do opasnosti znače: biti čist ili pošten ili milosrdan samo uvjetno. Pilat je bio milosrdan dok to nije postalo opasno.

Stoga je moguće da dobijemo isto toliko koliko izgubimo ako ga učinimo kukavicom; mogao bi previše saznati o samom sebi! Naravno, još bi ostala mogućnost da ne uspavamo njegov osjećaj stida, nego da ga pojačamo do zdvajanja. To bi bio veliki uspjeh! Tako bi se pokazalo da je on u oproštenje svih grijeha vjerovao samo zato i Neprijateljevo oproštenje prihvatio samo zato što nije bio potpuno svjestan njihove stvarne grešnosti. A sad, kad se radi o jednom grijehu koji on shvaća u cijeloj njegovoj sramotnosti, bit će nesposoban tražiti milost ili u nju vjerovati. Ipak se bojim da si ga odviše puštao da napreduje u Neprijateljevoj školi tako da već zna kako je zdvajanje veći grijeh

nego svi što ih je počinio. O pravoj tehnici zavođenja u kukavičluk ne moramo mnogo govoriti. Najvažnija točka je da mjere predostrožnosti najviše povećavaju strah. Službeno propisane mjere opreza će kod tvoga pacijenta, međutim, ubrzo postati rutina i polako

gubiti učinkovitost. Sad je tvoja stvar da se on u mislima (uz svjesnu namjeru da ispunjava dužnost) stalno bavi mogućnostima što bi on unutar okvira svoje dužnosti mogao učiniti ili propustiti da malo poveća svoju sigurnost. Odvlači njegove misli od jednostavnog pravila (»Trebam ostati ovdje na svom mjestu i činiti to i to.«) prema nizu zamišljenih mogućnosti (»Ako se bude dogodilo A – premda se ja silno nadam da neće – mogao bih učiniti B – a ako dođe do najgorega, još uvijek mi preostaje C.«). Moglo bi se probuditi njegovo praznovjerje. Radi se o tome da ga ojačamo u vjeri kako on posjeduje nešto osim Neprijatelja i osim hrabrosti koju mu daruje Neprijatelj, na što se u određenom slučaju može osloniti, tako da ono što smatra punim predanjem dužnosti biva prošarano malim rupicama nesvjesnog pridržavanja sebi. Izgradnjom niza takvih mjera predostrožnosti da se izbjegne »krajnost« mogao bi ga dovesti na takvu razinu odlučivanja da zaključi kako je zaštićen od toga najgorega. Tada, kad dođe trenutak pravog užasa, otjeraj odluku u njegove živce i mišiće i on će učiniti sudbonosno delo prije nego postane svjestan što si mu skuhao. Jer misli na to da je to delo kukavičluka ono što vrijedi.

Osjećaj straha po sebi nije grijeh, a što se mi tome radujemo, to nam ništa ne koristi.

j ofani stric 5cre.u?tc\,ye.

PISMO TRIDESETO

Prnji moj vjormwo0(((

%atkad se pitam misliš li ti da si poslan u svijet za svoju vlastitu zabavu. Ne zaključujem iz tvog bijednog i oskudnog izvještaja, nego iz onoga paklenske policije, da se tvoj pacijent za vrijeme prvog zračnog napada ponašao da ne može gore. Strahovito se uplašio, ali kako sad sebe smatra pravom kukavicom, ne osjeća ni malo ponosa nego je učinio sve što je zahtijevala dužnost, čak možda i malo više.

Sve što pred tom velikom nevoljom možeš upisati za pozitivno je njegova trenutna srdžba zbog psa koji mu je projurio između nogu, nešto pretjeranog pušenja i propust jedne molitve. Kakve koristi ima što stalno jadikuješ zbog svojih teškoća? Nastaviš li se osvrtati na ideju »pravednosti« koju propagira Neprijatelj, i povezuješ li svoje namjere i izglede, tada ne znam ne bi li trebalo protiv tebe dići optužbu za krivovjerje. Na svaki način ćeš uskoro otkriti da je pravednost pakla potpuno realistična i da se bavi samo sa stvarnim rezultatima. Ili ćeš nam donijeti hrane ili

ćeš sam postati hrana. Jedina povoljna rečenica u tvom pismu jest da od pacijentova umora još očekuješ dobre rezultate. To zvuči dosta dobro. Ali plodovi ti neće pasti sami od sebe. Umor može proizvesti i veliku blagost i duševni mir i čak nešto kao unutarnju vidovitost. Ako si već često susreo ljude koji su zbog svoga umora zapali u bijes, zlobu i nestrpljivost, tada se to dogodilo zato što su uz te ljude bili valjani napasnici. Paradoksalna je činjenica da je umjereni umor bolje tlo za razdražljivost nego potpuno iscrpljenje. To je delomično ovisno o fizičkim uzrocima, a dijelom o drugima. Nije umor kao takav ono što proizvodi bijes ili srdžbu, nego to čine neočekivani zahtjevi koje postavljaju već umornom čoveku. Sto god ljudi očekivali, oni uskoro pomišljaju da imaju pravo na odmor: osjećaj razočaranja može se s malo naše vještine prometnuti u osjećaj povrijeđenosti. Zatim, nakon što su se ljudi pomirili s neizbježnim, nakon što su napustili misao o pomoći i prestali misliti na ono što će biti za pola sata, počinju opasnosti poniznog i plemenitog umora. Želiš li s umorom svoga pacijenta postići zaista dobre rezultate, moraš ga hraniti lažnim nadama. Stavi u njegove misli jasne razloge da vjeruje kako se zračni napad neće ponoviti. Daj mu da se tješi pomišlju kako će silno uživati u svom krevetu sljedeće noći. Povećaj mu umor mislima kako će sve brzo proći; jer ljudi obično misle da ne bi mogli izdržati

napetost ni trenutka dulje nego do časa kad je završila ili oni misle da je završila. Ovdje kao i kod kukavičluka jednu stvar treba neizbježno izbjegavati: potpuno predanje. Što god on rekao, neka njegova nutarnja odluka ne bude: podnositi

sve što mu dođe, nego samo ono što je »u razumnoj mjeri«. A ta razumna mjera neka bude kraća nego što će iskušenje trajati. Ne mora biti mnogo kraća; u napadima na strpljivost, čistoću i hrabrost zabavno je da ljudi popuste u trenutku kad je pomoć na domaku.

Ne znam je li bolje da u ovim okolnostima vidi ili ne vidi svoju djevojku. Ako je vidi, tada potpuno iskoristi činjenicu da premorenost u izvjesnoj mjeri čini da muškarci govore manje a žene više. Iz toga čak među zaljubljenicima može nastati izvjesna hladnoća.

Prizori kojima je sada svjedok vjerojatno nam ne daju nimalo građe za »intelektualni« napad na njegovu vjeru. Tvoja poslovična nespretnost udaljavala ga je od tvoje moći. No, postoji još jedna vrsta napada na njegove osjećaje koja se može pokušati. Radi se o tome da ga, kad prvi put ugleda ljudske ostatke na nekom zidu, ponukamo da osjeti »kako je to stvarni svijet« i da je sva njegova religija samo fantazija. Opažaš da smo mi ljude zavarali u istinskom značenju riječi »stvarno«. Oni jedan drugome pripovijedaju o velikom, duhovnom doživljaju: »Sve što se stvarno dogodilo jest da se čula glazba u rasvijetljenoj zgradi.« »Stvarno« ovdje znači samo fizičke činjenice, odijeljene od drugih elemenata doživljaja koji smo spomenuli. S druge strane, oni vele: »Vrlo je lako raspravljati o rušenju aviona dok ti radije sjediš ovdje u naslonjaču. No, počekaj da budeš tamo gore, tada ćeš vidjeti kako je to stvarno.« Stvarno mora ovdje biti shvaćeno obratno: ne naravna činjenica (koju već poznaju dok o njoj raspravljaju u naslonjaču), nego osjetno delovanje koje ta činjenica ima na

ljudsku svijest. Mogu se braniti obje primjene te riječi. Naša je zadaća, međutim, da istodobno zadržimo oba značenja tako da osjetno značenje riječi »stvarno« jednom dođe na ovu stranu, a drugi put na drugu stranu računa, kako već nama odgovara. Opće pravilo, koje smo dosta uspješno proturili među ljudima jest da su u svim životnim doživljajima, koji ih mogu učiniti sretnijima ili boljima, fizičke činjenice ono »stvarno«, dok su duhovni elementi ono

»subjektivno«, a u svim doživljajima, koji ih mogu obeshrabriti ili oštetiti, duhovni čimbenici su prva stvarnost i njih ignorirati bila bi nojeva politika. Tako su kod rođenja krv i bol »stvarni«, a radost subjektivna. S obzirom na smrt, strahota i grozota su ono što smrt stvarno znači. Mrskost mrženog čoveka je »stvarna« – u mržnji možemo čoveka vidjeti kakav jest, jer smo slobodni od iluzije; dragost voljenog čoveka je, međutim, samo subjektivni ukus koji skriva »stvarnu« jezgru spolne požude ili materijalnih nadanja. Mir i blagostanje su samo fizičke činjenice uz koje ljude prate određeni osjećaji; rat i siromaštvo su »stvarno« strašni događaji. Stvorenja se uzajamno optužuju da »istodobno jedu kolače i žele ih sačuvati«, ali zahvaljujući našim nastojanjima oni su najčešće u situaciji da plate kolače a ne jedu ih. Ako spretno obradiš svog pacijenta, neće biti teškoće da on svoje uzbuđenje pred ljudskim crijevima smatra objavom Stvarnosti, a svoje osjećaje pri pogledu na sretnu djecu ili lijepo vrijeme čistim sentimentom.

j ofani stric 5cre.Wt(K>yi

PISMO TRIDESETPRVO

Pmji inoj, yrtdjr(Kji moj Worinvi7oo((, lutka mojfc, -praščiću moji

ako si me krivo shvaćao kad sad, pošto je sve /^»Ť'izgubljeno, dolaziš k meni cmizdreći i pitaš me zar su moji izrazi naklonosti koje sam ti stalno upućivao bili od početka bez značenja. Daleko od toga! Vjeruj

mi, moja ljubav prema tebi i tvoja ljubav prema meni nalikuju kao jaje jajetu. Ja sam uvijek čeznuo za tobom, kao što si ti (siromašna luda) stalno čeznuo za mnom. Jedina razlika je što sam ja jači. Pretpostavljam da će mi sada dati tebe ili dio tebe. Tebe ljubiti! Pa naravno! Najslađi zalogaj, kojim sam se ikad omastio.

Dopustio si da ti jedna duša klizne kroz prste. Urlik razornog glada zbog gubitka odzvanja ovog časa kroz sva prostranstva kraljevstva buke sve dolje do samog prijestolja. Pomisao na to goni me u bijes.

Kako dobro znam što se dogodilo u trenutku kad su ti ga otrgli! Bilo je kao da mu se odjednom otvaraju oči (a zar nije bilo baš tako?) kad te je prvi puta ugledao i spoznao ulogu koju si

ti igrao u njegovu životu te saznao da je to prošlo. Promisli (i neka to bude početak tvoje muke) što je on osjetio u tom trenutku! Kao da je otpala krasta sa stare rane, kao da je oslobođena odvratne ljuskave kožne bolesti, kao da je jednom zauvijek svukao sa svoga tijela mokro, prljavo, ljepljivo odijelo. Za ime pakla, dosta je bolno morati ih promatrati u njihovu zemaljskom životu kako skidaju svoja prljava i neugodna odijela dok se brčkaju u vrućoj vodi i ispuštaju roktave glasove zadovoljstva te pružaju svoje olakšane udove. Sto tek znači to zadnje oslobađanje i to potpuno očišćenje!

Sto više o tom razmišljamo, to je gore. A tako se lako provukao. Nikakvih stupnjevitih strahovanja, bez liječničkih nalaza, bez bolnice, bez operacijske dvorane, bez lažnih nada u ozdravljenje; jednostavno iznenadno oslobođenje. U jednom trenutku činilo se da je svijet naš: fijuk bombi, razrušene kuće, smrad visoko-eksplozivnih smjesa u ustima i plućima, noge upaljene od umora, srce ukočeno od užasa, grozničavi mozak, bolan hod; sljedećeg trenutka sve je prošlo kao ružan san da više ništa ne znači. Nesretna, izrodnička ludo! Jesi li opazio kako – naravno, kao da je rođen za to – taj prašni zemaljski crv ulazi u novi život? Kako su sve njegove sumnje u času postale

smiješne? Znam što je taj stvor govorio sam sebi! »Da. Naravno.

Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čoveka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo – odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovek se probudio.

Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!«

Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo. Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teže povrijeđen nego bi to ikad moglo biti od bombi. To poniženje! – Da taj stvor od praha i blata može uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo ti, koji si duh, možeš biti blizak. Možda si se bio nadao da će strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je prokleta stvar; božanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao, znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u pojedinom času njegova života tako da sada ne mora jednom za drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!« Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene. Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doživljaju, koja se opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.

No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta životinja, to biće začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svježe svjetlo, sama jasnoća i nosi lik čoveka. Možda bi ti želio, kad bi mogao, protumačiti pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, užasa vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da, Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će još doživeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih zamijenili ni za kakve zemaljske užitke. Sve ugodnosti osjetila, srca, uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čoveku koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog života i za koju je mislio da je mrtva, istinski živi i sad, ovog trenutka stoji pred vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje našeg odjela za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno znanje ipak može biti jedina nužna

pretpostavka za moć! Katkad bih gotovo zapao u očaj. Sve što me održava jest uvjerenje da naš smisao za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric

Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!«

Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo. Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teže povrijeđen nego bi to ikad moglo biti od bombi. To poniženje! – Da taj stvor od praha i blata može uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo ti, koji si duh, možeš biti blizak. Možda si se bio nadao da će strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je prokleta stvar; božanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao, znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u pojedinom času njegova života tako da sada ne mora jednom za drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!« Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene. Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doživljaju, koja se opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.

No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta životinja, to biće začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svježe svjetlo, sama jasnoća i nosi lik čoveka. Možda bi ti želio, kad bi mogao, protumačiti pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, užasa

vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da, Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će još doživeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih zamijenili ni za kakve zemaljske užitke. Sve ugodnosti osjetila, srca, uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čoveku koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog života i za koju je mislio da je mrtva, istinski živi i sad, ovog trenutka stoji pred vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje našeg odjela

za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno znanje ipak može biti jedina nužna pretpostavka za moć! Katkad bih gotovo zapao u očaj. Sve što me održava jest uvjerenje da naš smisao za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric

BILJEŠKA O PISCU

Clive Staples Lewis jedan je od najuspješnijih literarnih navjestitelja kršćanstva u našem stoljeću. Prvi dio života ateist, obraća se u 31. godini i o tome piše autobiografsku knjigu Iznenađen radošću (Surprised by Joy). Kao sveučilišni profesor i pisac svojim delovanjem na predavanjima, spisima i konferencijama na radiju, te svojom dubinom, radikalnošću i duhovitim stilom osvaja mnoge simpatije i sljedbenike.

Uz Pisma starijeg đavla mlađem, napisao je i druga djela s religioznom tematikom, kao: Problem patnje, Puko kršćanstvo, Četiri ljubavi, Bit molitve, Čudesa i druga. Petnaest zadnjih godina života piše pretežno za djecu iznoseći na njima blizak način svoja životna uvjerenja. Tako je nastao niz knjiga Kronike iz Narnije (Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zorogaza, Srebrni stolac, Konj i njegov dječak, Carobnjakov nećak i Posljednja bitka). Napisao je i nekoliko znanstveno-fantastičnih romana. Kod nas je razmjerno malo poznat.

Lewis je rođen 29. studenoga 1898. u Belfastu (Sjeverna Irska). Po završetku Prvoga svjetskog

rata opredijelio se za dalji studij i na Sveučilištu u Oxfordu doktorirao iz klasične filologije i filozofije, gdje je ostvario i izvanrednu akademsku karijeru (1925.-1954.). Od 1954. godine vodio je katedru za srednjovjekovnu i renesansnu književnost na Sveučilištu u Cambridgeu. Umro je 22. studenoga 1963. u Oxfordu.

KNJIŽNICA ZELINA

PREPORUČAMO

Ova knjiga ima cilj da gledatelji filma Kronike iz Narnije, kao i čitatelji istoimenih knjiga, dozive ta djela ne samo kao umjetnička i književna ostvarenja, nego da u njima otkriju bogatstvo kršćanske istine koju nam C. S. Lewis donosi u toj zanosnoj priči. 84 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Ovo je potresna i napeta priča o najdramatičnijem svjetskom pogubljenju, o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih najmanje poznatih sudionika - čoveka koji je zarinuo koplje u Krista na križu. 372 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Louis de Wohl

-*i-

POSLJEDNJI KRIŽAR

\ I KIM M

Novi povijesni roman Louisa de Wohla o jednoj od najvećih pomorskih bitki 16. st., onoj kod Lepanta, u kojoj je flota kršćanske Svete lige porazila nadmoćnog turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko osvajanje Europe. 462 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Ova knjiga Michaela D. O'Briena je apsolutni hit među katoličkom literaturom u svijetu. Kod nas je doživela već 4. izdanje. 592 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Apokaliptički triler poznatoga katoličkog pisca Michaela D. O'Briena otvoreno preispituje duhovno i političko stanje našega doba istodobno dajući poruku nade. 808 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona po mnogima je najproročanskije delo u svjetskoj književnosti koje nam na vrlo precizan način dočarava svijet posljednjih vremena u kojemu masonerija programiranim planom rušenja vjere i zatiranja kršćanstva pripravlja teren za dolazak antikrista. 327 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Poznato remek-delo čuvene norveške književnice Sigrid Undset (1882.-1949.), Kristina, Lavranosva kći velika je srednjovjekovna saga u tri sveska za koje je autorica dobila i Nobelovu nagradu za književnost.

Osim nesumnjive književne i općeljudske vrijednosti, ovo delo s kršćanskog aspekta poprima dodatan značaj. Ono pokazuje daje moguće stvarati kršćanski nadahnutu književnost i da se pri tome ne mora pobjeći od života i stvarnosti. Kako je napisao talijanski pjesnik i književni kritičar Davide Rondoni, Sigrid Undset nam u ovom djelu kao alternativu nasilju, grijehu i neredu nudi katoličku viziju stvarnosti, viziju koja je sasvim realna, koja ne

cenzurira i ne briše ništa ljudsko, slabo i grješno, ali koja sve to, zahvaljujući snazi oproštenja, preobražava i tako čini život dostojnim življenja. Potreba za tim je ljudskom srcu jednako očita danas kao i u doba Kristine, junakinje ove trilogije.

1 Miro Glavurtić: Satana – uvod u demonologiju, Beograd, 1978.