c. s. Lewis - Pisma Starijeg Djavla Mladjem
-
Upload
benedikt-horvat -
Category
Documents
-
view
7.466 -
download
3.515
Transcript of c. s. Lewis - Pisma Starijeg Djavla Mladjem
C. S. Levvis PISMA STARIJEG ĐAVLA MLAĐEM
UVOD
Knjiga koju pruţamo našim čitateljima svojevrsno je remek-djelo
briljantnog engleskog pisca C. S. Levvisa, kojeg mnogi zovu drugim
Chesterto-nom, odnosno Chestertonovim nasljednikom. Ovo njegovo
djelo doţivjelo je do sada velike naklade: na engleskom već 26
izdanja, na njemačkom 15. Jedno od posljednjih engleskih izdanja
donosi sljedeću napomenu: »Kad su se prvi put pojavila Pisma starijeg
đavla mlađem1, djelovala su kao prekretnica u povijesti popularne
teologije i religioznog iskustva mnogih ljudi kojima je pristup vjeri bio
opterećen sumnjama i oklijevanjima. Otada je prošlo 27 godina, a
knjiga je doţivjela 26 izdanja i prodana u pola milijuna primjeraka
uvrstivši se u popis klasične literature religioznog sadrţaja.«
Cijela je kompozicija vrlo duhovita, teološki i psihološki profinjeno
izrađena. Da bi se doţivjela tečnost i duhovitost izvornika,
prevoditelj bi trebao biti jednak literat i virtuoz kao i pisac što, na
ţalost, ovdje nije slučaj. Dva glavna junaka Scretv-
1 Naslov izvornika: The Screivtape Lettcrs, Fontana Books,
London. 1974.
tape i Wormwood već svojim imenima nagovi-ještaju bogate,
psihološki i teološki dobro zahvaćene crte mladog i starog demona.
Analiziramo li ime starog paklenog tajnika, ono je nastalo od screvv =
zavrtanj, smotak, profesor koji goni đaka, gnjavator, i tape = traka,
činovnička vrpca, rakija; a njegov nećak worm = crv, glista, podmukao
čovjek, pasji jezik, i wood = šuma, drvo, bačva...
Za uvod ćemo samo ukratko naznačiti sadrţaj. VVormvvood ima nalog
da upropasti mladog g. Spikea. Njegov stric Screvvtape nije
zadovoljan nećakovim izvještajima pa ga nizom pisama poučava kako
će biti uspješan zavodnik ljudi. To se odvija na zanimljiv, duhovit,
ironičan način, otkrivajući mnoge istine o čovjeku, Bogu i zloduhu.
Lewis jednostavno i snaţno opisuje unutarnji ţivot g. Spikea kao
tipičnog predstavnika mnogih vjernika. Vidimo kako se iza mnoge
vrline krije jaka sebičnost, ali s druge strane opaţamo đavlov
neuspjeh ako se čovjek pošteno trudi oko dobra. Đavolski napor oko
mladog obraćenika ostaje bez ploda, ali dok čitamo ovaj niz pisama,
svatko od nas moţe otkriti »crne tragove« u sebi i oko sebe. Moţemo
se pomalo ironično smijati sami sebi, uviđati mnoge stvari i tako
obračunavati s »demonom u sebi samima«. Lewisova knjiţica nema
namjeru iscrpno prikazati uvod u demonologiju, kako to vrlo marljivo
nastoji M. Glavurtić2, nego dati popularne teološke obrise nekih
najkarakterističnijih odnosa u trokutu: Gospod Bog — čovjek —
đavao.
Inače je Lewis, kad je drţao niz teološko-popu-larnih predavanja na
radiju, među ostalim svoju
2 Miro Glavurtić: Satana — uvod u demonologiju, Beograd, 1978.
namjeru populariziranja teologije zgodno označio sljedečim riječima:
»Teologija nalikuje zemljopisnoj karti... Doktrine nisu Bog, one su
samo jedna vrsta karte. Ali ta se karta temelji na iskustvu... i tko ţeli
dalje putovati, mora je koristiti. Neka maglovita religija — doţivjeti
Boga u prirodi i slično — privlačna je jer se sastoji od osjećaja a ne
iz djela... Vječni se ţivot ne postiţe samo tako da se osjeća Boţja
prisutnost u cvijeću ili glazbi. Svakako, ni samim studijem
zemljopisnih karata neće se doći na cilj ako se ne odvaţi poći na
pučinu. Ali otisnuti se na more bez karte nikako ne bi bilo uputno.«
Iako je ostao anglikanac, vrlo se pribliţio katolicizmu pišući gotovo
samo o zajedničkim stvarima. Smatra da je zajednička baština
kršćanstva tako velika i tolikim ponorom odijeljena od svega
nekršćanskog da su i najveći rascjepi među kršćanima s te strane
neusporedivo maleni. Iskusio je da su upravo najrevniji i najduhovniji
članovi različitih kršćanskih Crkava ujedno i najbliţi jedni drugima, to
jest jedinstvu, i smatra da će upravo porast duhovnosti i revnosti
utrti put jedinstvu. Njegovo duhovito i optimističko gledanje
izraţeno je i pogledom na suvremenu povijest:
»U usporedbi s razvitkom čovjeka na našoj planeti čini se da je
širenje kršćanstva bljesnulo kao munja nad ljudskim rodom, jer dvije
tisuće godina nisu gotovo ništa u povijesti svemira. Ne zaboravimo da
smo svi mi još 'rani kršćani'. Trenutni sukobi i neugodni rasq'epi među
nama samo su, nadamo se, dječje bolesti. Još nismo dobili ni sve zube.
Svijet bez sumnje misli posve suprotno: da smo na umoru od staračke
slabosti. No to je i prije često mislio.«
Ivan Šešo
PREDGOVOR
Nemam namjeru opisivati kako je korespondencija koju objavljujem
dospjela u moje ruke.
Postoje dvije, podjednako zastupljene i oprečne pogreške u koje naš
rod moţe upasti kad se radi o đavlima. Jedna je nijekati njihovo
postojanje. Druga je vjerovati i pokazivati za njih pretjerano i
bolesno zanimanje. Sami đavli jednako se vesele objema ovim
zabludama i s jednakim zadovoljstvom pozdravljaju i materijaliste i
poklonike crne magije. Spise poput ovih što ih donosimo moţe vrlo
lako stvoriti svatko tko je jednom naučio tu vještinu; ali loše
raspoloţeni ili razdraţljivi ljudi koji bi ih htjeli zloupotrijebiti nisu to
naučili od mene.
Upozoravam čitatelje da se sjete kako je đavao laţac. Ne smije se
sve što Screvvtape kaţe uzeti kao istinito čak ni s njegova stajališta.
Nisam pokušao identificirati ni jedan ljudski lik spomenut u pismima,
ali smatram vrlo nevjerojatnim da su opisi, recimo, oca Spikea ili
pacijentove majke potpuno točni. Misli obojene ţeljama postoje u
paklu jednako kao i na Zemlji.
Na koncu moram još dodati da nisam pokušao odrediti kronologiju
pisama. Ĉini se da je XVII. pi-
smo napisano prije nego je ograničenje prodaje ţiveţnih namirnica
poprimilo ozbiljnije oblike; ali općenito izgleda da đavolsko datiranje
nije ni u kakvoj vezi sa zemaljskim računanjem vremena, pa ga zato
nisam ni pokušao prikazati. Očito da povijest europskog rata ne
zanima Screvvtapea, osim ukoliko taj rat utječe na duhovno stanje
jednog ljudskog bića.
Magdalen College, 5. srpnja 1941.
C. S. Lewis
PISMO PRVO
Prnji fvivj Wprtnw7w({(
aznajem da ti svoga pacijenta navodiš na takvo čitanje i na takvo
ponašanje da se što češće moţe naći u društvu svojih materijalistički
nastrojenih prijatelja. Nisi li tu malo naivan? Ĉini se kao da vjeruješ
da bi ga snagom dokaza mogao odvući od Neprijatelja. To bi zacijelo
bilo moguće da je on ţivio nekoliko stoljeća ranije. Tada su ljudi još
prilično jasno znali kad je nešto dokazano a kad nije, i stvarno su
vjerovali onome što je bilo dokazano. Za njih je još postojala veza
između mišljenja i djelovanja, i oni su mijenjali svoj ţivot ako im je to
nalagalo uvjerenje. Međutim, kroz tisak, novine i druga slična oruţja
mi smo to sve iz temelja promijenili. Tvoj se čovjek od djetinjstva
navikavao na to da mu u mozgu pleše najmanje tucet proturječnih
filozofija. Te nauke nisu za njega »istinite« ili »laţne«, nego
»akademske« ili »praktične«, »zastarjele« ili »suvremene«,
»konvencionalne« ili »nemilosrdne«. Pomodne su riječi, a ne razumski
razlozi, tvoji najbolji pomagači da svoga
čovjeka udaljiš od Crkve. Ne troši vrijeme na to da mu namećeš misao
kako je materijalizam ispravan! Pusti ga da zaključi da je
materijalizam, bio on jak ili prodoran, filozofija budućnosti. Takve
stvari su njemu vaţne!
Poteškoća dokazivanja je u tome što se cijela borba prenosi na tlo
kojim vlada Neprijatelj. I on zna razumno argumentirati, iako se u
promidţbi onoga što se odnosi na stvarno praktičan ţivot — kako je ja
provodim — već stoljećima pokazuje slabijim od našeg Oca u
podzemlju. Ali dokazivanjem ti budiš razum svoga pacijenta, a kad je
taj jedanput budan, tko će sagledati posljedice? Ako i uspiješ njegov
tijek misli zaokrenuti tako da se kreće po našoj volji, ipak ćeš uskoro
otkriti da si u svom pacijentu pojačao ne sretnu teţnju da svrati
svoju pozornost općevrijedećim spoznajama i da se udalji od struje
neposrednih osjetnih saznanja. Međutim, tvoja se zadaća sastoji u
tome da pri-veţeš njegovu pozornost na tu struju. Nauči ga da to
naziva »pravim ţivotom«, suzbijaj u njemu svaki pokret kojim bi htio
razmišljati, što on zapravo podrazumijeva pod onim »pravim«.
Misli uvijek na to da on nije čisti duh kao ti. Budući da sam nisi nikad
bio čovjek (o, ta grozna prednost Neprijatelja!), ti ni ne moţeš
potpuno shvatiti kako ta stvorenja strašno robuju pritisku navika.
Imao sam jednog pacijenta, jednog rasnog bezbošca koji je dobar dio
svoga vremena provodio u Britanskom muzeju čitajući knjige. Jednog
dana, kad se opet bio zadubio u svoje čitanje, vidio sam odjednom
kako su se njegove misli počele kretati u suprotnom pravcu. Naravno,
Neprijatelj se odmah stvorio na mjestu. Prije nego sam shva-
tio kako mi se to dogodilo, vidio sam već skoru propast svog rada i
muka kroz dvadeset godina. Da sam bio izgubio glavu i pokušavao
spasiti situaciju razumnim dokazima, potpuno bih promašio. Ali nisam
bio tako glup. Odmah sam se dohvatio onog mjesta na svom čovjeku
za koje sam znao da je u mojoj vlasti. Doveo sam ga na misao da bi
zapravo bilo vrijeme misliti na jelo. Vjerojatno mu je Neprijatelj
ulijevao misao da je ono što sad proţivljava vaţnije od jela. (Ti, naime,
znaš kako nitko ne moţe potpuno prečuti ono što im on kaţe.) Barem
mi se učinilo da se takvo nešto dogodilo jer kad sam mu rekao:
»Sasvim sigurno! To je suviše vaţno da bi se započelo na kraju prije-
podneva«, tada se pacijentovo lice vidno razvedrilo, i dok sam ja
dodavao: »Bilo bi mnogo bolje vratiti se na stvar nakon ručka svjeţeg
duha«, on je već bio napola kod vrata. Kad je jednom bio na ulici,
bitka je bila dobivena. Pokazao sam mu prodavača novina koji je
uzvikivao: »Podnevni list« i autobus br. 73 koji je upravo prolazio.
Prije nego je stupio na gornju stepenicu, ulijevao sam mu čvrsto
uvjerenje kakve sve nemoguće misli mogu prolaziti mozgom čovjeka
koji tako daleko od svijeta sjedi među knjigama, dok bi ga zdrava
doza »pravog ţivota« (pri čemu je on mislio na autobus i prodavača
novina) dostatno uvjerila o zastranjenju »takvih ideja«. Bio je
svjestan da je jedva izbjegao velikoj opasnosti. I u kasnijim godinama
rado je pripovijedao o »neodređenom osjećaju za stvarnost koji je
naša posljednja zaštita od zastranjenja čiste logike«. Sad je siguran
u kući našeg Oca.
Slutiš li sada o čemu se radi? Zahvaljujući postupcima kojima mi već
stoljećima susrećemo Iju-
de, oni smatraju gotovo nemogućim vjerovati u neuobičajene stvari
sve dok je običnost svag-dašnjost pred njihovim očima. Uvjeravaj ga
uvijek iznova o »redovitosti« stvari. Iznad svega čuvaj se toga da se
protiv kršćanstva boriš pomoću znanosti (tu mislim na pravu znanost).
Znanost bi ga bez sumnje potakla da razmišlja o istinama koje ne
moţe ni dodirnuti rukama, ni vidjeti očima. Među modernim fizičarima
ima u tom pogledu bolnih slučajeva. Ako se već mora plesti sa
znanošću, na-vedi ga na područje ekonomije i sociologije. Ne daj
nikako da se udalji od dragocjenog »stvarnog ţivota«. Najbolje je,
naravno, ako ga moţeš potpuno odvratiti od čitanja znanstvenih djela.
Daj mu radije veličanstveno, općenito mišljenje da sve zna i da je sve
ono što je pokupio u slučajnom razgovoru ili prigodnom čitanju
»rezultat najnovijih istraţivanja«. Misli na to: ti si tu zato da svoga
pacijenta drţiš budalom. Ali kad slušamo kako neki od vas mladih
zloduha govore, moglo bi se pomisliti da je naš posao poučavati ljude!
Tv<rj o&Mii stric StrtWtfcyt
PISMO DRUGO
velikim nezadovoljstvom saznao sam da je tvoj pacijent postao
kršćanin. Nemoj si umišljati da ćeš umaći uobičajenoj kazni. Nadam se
da to ne ţeliš. U međuvremenu moramo promotriti činjenice s
najbolje strane. Još nema razloga za očaj. Stotine odraslih
»obraćenika« opet su nam se vratile i sad su sigurno naši, nakon što su
kratko vrijeme proveli u taboru Neprijatelja. Sve duhovne i tjelesne
navike pacijenta još uvijek nam govore u prilog.
Jedan od naših najboljih saveznika trenutno je sama Crkva. Ali molim,
shvati me ispravno! Ja naravno ne mislim na Crkvu kako je mi vidimo:
proširenu u sva vremena i prostore i ukorijenjenu u vječnosti, strašnu
kao vojska u nadiranju. Priznajem, pred takvom slikom Crkve i našim
najhrabrijim napasnicima postaje neugodno. Ali, na sreću, ljudima je
to nevidljivo. Sve što tvoj pacijent moţe vidjeti jest napola završena
zgrada u laţnom gotskom stilu na zemljištu među novogradnjama.
Kad stupi u nju, sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim
masnim rukama pruţa otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih
dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih
tekstova s najsitnijim slovima.
Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da
su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se
u svom pothvatu snaţno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli
uspoređuju izraz »vi ste tijelo Kristovo« s licima što ih vidi u
sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije vaţno kakvi su stvarno ti ljudi u
sljedećoj klupi. Moţda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki
borac u redovima Neprijatelja. To nije vaţno. Zahvaljujući našem Ocu
u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od
tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva, ili nosi cipele koje stalno
škripe, ili ima dvostruki podvaljak, ili se neobično oblači; tvoj pacijent
će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čovjeka nešto nije u
redu. U svom sadašnjem stanju, kao što vidiš, on o kršćanima ima
predodţbu koju drţi duhovnom, ali koja je stvarno daleko od prave
slike.
Njegovo poimanje ispunjeno je togama i sandalama, siromaštvom i
bosim nogama, tako da mu i samo moderno odijevanje onih što idu u
crkvu postaje istinska, iako nesvjesna zapreka. Pobrini se zato da mu
ta činjenica nikad ne dođe do svijesti. Ni pod koju cijenu on ne smije
razmišljati kako bi zapravo kršćanin trebao izgledati. Pripazi da sve
njegove predodţbe ostanu maglovite pa ćeš se svu vječnost moći
zabavljati izazivajući u njemu izuzetnu jasnoću što je pruţa pakao.
Svim snagama ističi razočaranja i proturječnosti koje će tvoj
štićenik doţivljavati u prvim nedjeljama svoje pripadnosti Crkvi. Kroz
takva razočaranja Neprijatelj iskušava svako ljudsko nastojanje. To
se događa čak i dječaku koji, oduševljen za Odiseje-vu povijest,
odlučuje ozbiljno učiti grčki. To se događa i mladom paru koji nakon
medenog mjeseca počinje zajednički doţivljavati svakidašnjicu. U
svakom području ţivota događa se izvjesno razočaranje kod prijelaza
od sanjanog ideala na mukotrpni rad. Neprijatelj preuzima taj rizik na
sebe jer ima čudnu namjeru da sve te male, ogavne ljudske crve učini
stvorenjima koja ga, kako sam kaţe, »slobodnom voljom« ljube i sluţe
mu po »slobodnoj odluci«, kao sinovi, kako on to naziva u svojoj
nepopravljivoj ţelji, kako bi sav duhovni svijet ponizio nenaravnom
vezom s tim dvonoţnim ţivotinjama. Kako ţeli njihovu slobodu, odriče
se da ih pukom osjećajnošću ili običajima dovede do cilja koji im je
sam postavio. Prepušta im da ga »sami postignu«. I tu leţi naša
povoljna prilika. Ali ne zaboravi da tu leţi i najveća opasnost! Ako ti
ljudi uspješno prevladaju početnu duhovnu sušu, postaju sve neovisniji
o svojim osjećajima i sve sigurniji protiv naših napasti.
Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u
crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak
zbilo — ako je tvoj štićenik u gospođi s nemogućim šeširom prepoznao
fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikoţu i
lihvara — bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao
sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: »Ako ja,
takav kakav jesam, drţim sebe za
kršćanina, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj
klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laţ i
pretvaranje?« Moţeš se zapitati je li uopće moguće od čovjekova
razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, VVormvvood, to
je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako
jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u
neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što
on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa
drugo nego pa-pagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno
uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi
Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i
skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim
»narodom«. Drţi ga u tom duhovnom stanju što dulje moţeš.
TVffj ofani stric Strtvfttkvt
PISMO TREĆE
Vrlo me razveselilo ono što si mi ispričao o ponašanju tvoga pacijenta
prema svojoj majci. Ali moraš svoju prednost pametno iskoristiti.
Nikad nemoj zaboraviti: Neprijatelj djeluje iz središta prema van i
tako postupno uvodi pacijenta u nova pravila. Svakog časa moţe se
dogoditi da se i ponašanje tvoga pacijenta prema staroj ţeni
promijeni. Ali ti to pod svaku cijenu moraš predusresti. Budi usko
povezan s našim kolegom Glubozom koji je zaduţen za majku. U
zajedničkom dogovoru razradite u toj kući čvrste navike koje će biti
povod za trajnu međusobnu uzrujanost: mala svakodnevna zabadanja!
Kao uspješne pokazale su se sljedeće metode:
1. Njegove misli drţi usmjerene na nutarnji ţivot. On misli da je
njegovo obraćenje nešto nutarnje i stoga je sva njegova pozornost
sada usmjerena na njegovo nutarnje stanje — ili bolje na filtriranu
verziju o svemu onome što ćeš mu dopustiti da vidi. Podrţi ga u tome!
Odvrati ga od
KNJIŢNICA ZELINA
ispunjavanja najjednostavnijih duţnosti svakodnevnog ţivota, a
istodobno ga potiči na najnaprednije i najduhovnije stvari. Probudi u
njemu korisno ljudsko svojstvo: odbojnost i zanemarivanje najočitijih
stvari. Moraš ga dovesti do toga da cijeli sat ispituje a da ne otkrije
najobičnije činjenice o sebi koje su savršeno jasne svakome tko je
ikad ţivio s njim u istoj kući ili radio u istom uredu.
2. Svakako ga je nemoguće spriječiti da moli za svoju majku, ali mi
imamo sredstva da te molitve učinimo neškodljivima. Trudi se da te
molitve budu uvijek vrlo »duhovne«, da se on uvijek brine za njezino
duševno stanje, a nikad za njezin reumatizam. Iz toga slijede dvije
prednosti. Prvo, njegova će se pozornost zadrţavati na onome što on
smatra njezinim grijesima. Ako samo malo po-mogneš, on će grijehom
smatrati sve postupke ili izjave svoje majke koje mu idu na ţivce ili su
mu neugodne. Tako ga čak i u molitvi moţeš učiniti još osjetljivijim za
rane koje mu je dotični dan donio. Takvo odvijanje nije nipošto teško;
ti ćeš ga smatrati vrlo zabavnim. Drugo, kako njegov sud o njezinoj
duši nije samo vrlo grub nego i posve kriv, on će u nekom smislu moliti
samo za biće koje ţivi u njegovoj vlastitoj mašti. Tvoja će zadaća biti
sada da taj zamišljeni lik jezičave stare dame za doručkom svaki dan
sve manje odgovara pravom liku. S vremenom moţeš jaz toliko
produbiti da ni jedna misao ili osjećaj njegovih molitava ne prijeđe od
zamišljene na stvarnu majku. Imao sam u svojoj praksi različite
pacijente koji su neposredno nakon ţarke molitve za »spas duše«
ţene ili sina tu istu ţenu ili sina znali strašno udarati ili psovati, a da
nisu osjetili ni najmanje griţnje savjesti.
3. Kad dva ljudska bića godinama ţive zajedno, događa se da izvjesni
ton ili izraz lica jednoga onom drugom postane jednostavno
nepodnošljiv. Na tome moraš raditi. Dovedi svom pacijentu do pune
svijesti ono osebujno treptanje očima kod njegove majke, koje ga je
već u djetinjstvu mučno smetalo, i pusti da njime ovlada odvratnost
što je pri tome osjeća. Učvrsti ga u shvaćanju da njegova majka zna
kako mu je to odvratno i da ga time namjerno izaziva. Ako dobro
razumiješ svoj zanat, on neće ni opaziti kako je ta pretpostavka
nevjerojatna. I, naravno, ne dopusti mu da pomisli kako i on ima čudne
navike koje bi njegovoj majci mogle biti na sličan način odbojne. Kako
on sam sebe ne moţe ni čuti ni vidjeti, to je lako postići.
4. U obrazovanim krugovima fina mrţnja izraţava se obično tako da
se kaţe nešto što napisano djeluje posve bezazleno (same riječi nisu
uvredljive), ali po izvjesnom tonu i u određenom trenutku djeluje kao
šaka u lice. Da bi tu igru odrţavali, morate ti i Gluboza dobro paziti da
svaka od ovih dviju budala mjeri stvari dvostrukim mjerilom. Sin će
zahtijevati da se sve njegove izjave razumiju bez predrasuda i
primisli, dok će istodobno svaku primjedbu svoje majke po njezinu
tonu suditi s najvećom osjetljivošću i stalno povezivati s nekom
potajnom namjerom. Majku morate navikavati da reagira na isti način.
Tako će se nakon svake svađe razići u uvjerenju da su potpuno
neduţni. Ti već poznaješ povode kao npr. »ja je samo pitam kad ćemo
jesti, a ona se već ţesti«. Uvrijeţi li se jednom takva navika, imat ćeš
pred sobom izvanredno zabavnu situaciju čovjeka koji govori stvari s
izričitom namjerom da povrijedi, a opterećuje se kad se druei osieća
povrijeđenim.
Na koncu, reci mi nešto o vjerskom stavu stare gospođe. Nije li ona
pomalo ljubomorna na novi obrat u ţivotu svog sina? Je li pomalo
uvrijeđena zato što je on tako kasno od drugih naučio ono za što mu
je ona po svom uvjerenju još u djetinjstvu dala tako dobru priliku?
Osjeća li ona da on preuveličava stvari ili sve to prima jednostavno?
Sjeti se starijeg brata u onoj priči našeg Neprijatelja.
I odfcni stric 6cnvJt(kyt
PISMO ĈETVRTO
Prnji trurj WprmWwc[!
/*estručni prijedlozi u tvom posljednjem pismu / » pokazuju mi da je
krajnje vrijeme da ti jednom temeljito progovorim o, za nas tako
bolnoj, temi molitve. Mogao si mirno prešutjeti primjedbu da su se
moji savjeti u odnosu na njegovu molitvu »pokazali izričito nesretni«.
To ne pristoji nećaku u saobraćaju sa stricem kao ni podaniku u
odnosu prema šefu odjela. To također otkriva nemilu namjeru da se
vlastita odgovornost svali na tuđa ramena. Morat ćeš naučiti sam
ispaštati za svoje ludosti.
Najbolje će biti da svoga pacijenta, ako je moguće, odvratiš od svake
ozbiljne nakane da moli. Ako je pacijent odrastao i tek se nedavno
vratio u neprijateljski tabor, kao što je ovdje slučaj, tada ćeš najviše
postići ako mu probudiš sjećanje ili toboţnje sjećanje na papagajski
ponavljane molitve njegova djetinjstva. Kao reakciju na to moţeš ga
moţda dovesti da teţi za nečim potpuno spontanim, unutarnjim, bez
forme i pravila. Za početnika to u
stvarnosti znači trud da u svojoj nutrini izazove maglovito poboţno
raspoloţenje koje nema ništa zajedničkog sa stvarnom sabranošću
volje i duha. Jedan od njihovih pjesnika, Coleridge, rekao je da on »ne
moli pokretom usana i klečeći«, nego se stavlja »u stanje savršene
ljubavi« i prepušta se osjećaju »klanjanja«. To je upravo ono što mi
trebamo. Kako to molitveno drţanje, površno gledajući, nalikuje na
tihu molitvu onih koji su u sluţbi Neprijatelja već daleko napredovali,
moţemo na ovaj način bistre i lijene pacijente kroz dulje vrijeme vući
za nos. Barem mogu biti uvjereni da drţanje tijela uopće nije vaţno za
njihovu molitvu jer oni stalno zaboravljaju ono što ti ne smiješ nikako
smetnuti s uma; naime, da su oni ţivotinje i da sve što čini njihovo
tijelo utječe i na njihovu dušu. Zaista je šaljivo kako ti smrtnici uvijek
sebi umišljaju da im mi dodajemo izvjesne stvari, dok naši najveći
uspjesi leţe u tome što im izvjesne stvari oduzimamo.
Ako taj način ne uspije, moraš izabrati finija sredstva kako bi
njegove dobre odluke usmjerio na krivi kolosijek. Kad god se njegova
pozornost usmjeri na Neprijatelja, mi smo pobijeđeni, ali ima dosta
načina da ga od toga odvratimo. Najjednostavniji put je da njegov
pogled svratimo od Neprijatelja na vlastito ja. Zadrţi ih kod toga da
paze samo na vlastito duševno stanje i da u sebi vlastitim naporom
izazivaju izvjesne osjećaje. Kad odluče da ga mole za ljubav prema
bliţnjemu, navodi ih da umjesto toga pokušaju stvoriti milosrdne
osjećaje prema sebi samima, a da ne opaze što zapravo čine. Kad
odluče moliti za jakost, navedi ih da se u stvarnosti i sami osjećaju
jaki. Ako kaţu da
mole za oproštenje, neka se osjećaju kao da im je oprošteno. Uči ih
da vrijednost svake molitve cijene prema zadovoljstvu što ga donosi
osjećaj koji su sami izazvali. Nemoj nikako dopustiti da otkriju kako
ova vrsta uspjeha ili neuspjeha ovisi o tome da li se trenutno osjećaju
tjelesno zdravi ili bolesni, svjeţi ili umorni.
Naravno da ni Neprijatelj neće gubiti vrijeme. Gdje god netko moli,
postoji opasnost da se on sam odmah umiješa. Ciničnom ravnodušnošću
spram svom i našem dostojanstvu kao čistih duhova on te ljudske
ţivotinje, čim se spuste na koljena, na sasvim besraman način obasipa
jasnom samo-spoznajom.
Međutim, čak ako on i omete tvoj prvi napad, stoje nam na
raspolaganju dalja finija sredstva za borbu. Ljudska bića ne mogu
izravno spoznati njegovu stvarnost koju mi, na nesreću, ne moţemo
izbjeći. Oni nikad nisu upoznali i onu jezivu jasnoću, onaj ubojni i
gorući sjaj koji je u pozadini naše stalne muke. Ako ispituješ dušu
svoga pacijenta dok moli, nećeš naći ništa od toga. Istraţiš li pobliţe
predmet njegove molitve, otkrit ćeš da je to mješavina od nekih
sasvim smiješnih dijelova. Npr. naći ćeš slike Neprijatelja koje
potječu iz one obeščašćujuće zgode poznate kao utjelovljenje. Uz to
ćeš naći mnoge maglovite, moţda upravo primitivne i djetinjaste,
predodţbe koje su povezane s drugim dvjema osobama. Ta zgoda
sadrţi čak objektivaciju njegova strahopoštovanja i popratnih
tjelesnih uzbuđenja koja on pripisuje predmetu svoga štovanja. Znam
slučajeve kad je pacijent ono što je nazivao Bogom zapravo
lokalizirao: gore u lijevom kutu spavaće sobe ispod stropa ili u vlasti-
toj glavi ili u raspelu na zidu. Kakve god naravi bio predmet njegove
molitve, ti stalno pazi da se tvoj pacijent moli njemu — toj stvari koju
je sam načinio, a nikada osobi koja ga je stvorila. Smiješ ga čak
poticati da se što više trudi oko poboljšanja i dopune predmeta svoje
molitve i da ga ne puštaš iz vida dokle god moli. Jer ako ikada dođe do
toga da razlikuje, da postane svjestan: »ja se ne molim onome što
sebi predočavam, nego onome kakav si Ti u sebi« — naš će poloţaj
toga časa biti očajan. Kad jednom odbaci sve svoje zamišljene slike i
predodţbe, ili ako ih zadrţi s punom sviješću kao da su subjektivne
naravi, a on se preda bezuvjetnoj, stvarnoj, nevidljivoj Prisutnosti
koja postoji neovisno od njega, a koja je u istoj sobi s njim, premda je
on nikad ne moţe spoznati kao što ona njega spoznaje — tada se mogu
dogoditi nepredvidljive stvari. Kako bi, međutim, spriječio to potpuno
uranjanje duše u molitvu, naći ćeš veliku pomoć u činjenici da ni sami
ljudi to ne ţele toliko kao što vjeruju. Moţe se naime dogoditi da
čovjek primi više nego što je ţelio.
/ ofani stric 5iriWt<Kvt
PISMO PETO
Prnji vnvj WoriwJooć(l
fomalo je razočaravajuće očekivati od tebe opširan izvještaj o radu,
a umjesto toga primiti jednu zbrkanu rapsodiju kao što je tvoje
posljednje pismo. Ti izvještavaš da si »lud od radosti« što su se
Europljani uvalili u novi rat. Ali ja predobro znam što se s tobom
zbiva. Nisi ti »lud«, nego si jednostavno »opijen«. Kad između redaka
tvog neujednačenog izvještaja čitam o besanoj noći tvoga pacijenta,
mogu si prilično jasno predstaviti tvoje duhovno stanje. Po prvi puta u
svojoj karijeri smio si okusiti od onoga vina koje je nagrada za našu
muku i rad — strah i smućenost jedne ljudske duše — i to vino ti je
udarilo u glavu. Teško mi te je koriti. Ne mogu očekivati da se na
tvojim mladim ramenima nalazi stara iskusna glava. Je li tvoj pacijent
reagirao na neke od tvojih zastrašujućih slika budućnosti? Jesi li ga
doveo do toga da sam sebe saţaljeva kroz ponavljanje prizora iz svoje
sretne prošlosti? (Jesu li se pridruţila i fina probadanja u području
ţeluca? Ti si svoj instrument fino svirao, zar ne?)
Da, da, dragi moj, sve je to sasvim prirodno! Ali ne zaboravi, dragi
Wormwood, da je duţnost vaţnija od zadovoljstva. Ako nam zbog
tvoje sadašnje neobuzdanosti umakne plijen, ti ćeš kroz vječnost
morati ţeđati za pićem čiji te je prvi gutljaj tako omamio. Ako,
međutim, svojom stalnošću, marlji-vošću i trijeznošću konačno okuješ
njegovu dušu, bit će zauvijek tvoje vlasništvo — pehar do vrha
napunjen očajanjem, uţasom i čuđenjem, koji ćeš moći prinijeti
usnama kad god zaţeliš. Stoga ne dopusti da te ikoje prolazno
uzbuđenje rastrese i odvrati od tvoje najvaţnije zadaće: potkapati
vjeru i sprječavati vršenje kreposti. Napravi mi u svom sljedećem
pismu iscrpan izvještaj o reakciji tvoga pacijenta na rat kako bismo
mogli biti nacistu hoćemo li doći prije do cilja ako od njega načiniš
ekstremnog nacionalistu ili zagrijanog pacifistu. Pred nama stoje
mnoge mogućnosti. Međutim, moram te ozbiljno opomenuti da ne
polaţeš previše nade u rat.
Naravno, rat je zabavna stvar. Trenutni strah i velike patnje ljudi su
za nas, milijarde trudbenika, pravo i ugodno osvjeţenje. Ali kakvu
trajnu korist imamo od toga ako tu priliku ne znamo iskoristiti:
dovesti duše našem Ocu u podzemlje? Kad vidim vremenite patnje
ljudi koji nam na koncu ipak izmiču, izgleda mi kao da mi se dopušta
kušati prvo jelo na gozbi, a sve ostalo mi se uskraćuje. To je mnogo
gore nego da uopće nisam okusio. Neprijatelj nam sa svojom grubom
ratnom taktikom dopušta promatrati kratkotrajnu bijedu njegovih
ljubimaca, da bi nam na koncu zadao Tantalove muke i veselio se zbog
naše neutaţene gladi koju nam je njegova blokada za vrijeme cijele te
faze
spremala. Radije mislimo na to kako moţemo iskoristiti taj europski
rat, nego kako da u njemu uţivamo. On, naime, skriva određene
planove koji za nas nikako nisu povoljni. Međutim, ako ne pripazimo,
doţivjet ćemo da se u toj kušnji tisuće obraćaju Neprijatelju. A
interes desetaka tisuća, koji moţda ne idu tako daleko, bit će
usmjeren na vrijednosti i ideje koje oni više cijene nego vlastito ja.
Znam da Neprijatelj ne odobrava mnoge od tih ideja. No, upravo je tu
nepošten. Ĉesto svojata neke ljude, iako su oni dali svoj ţivot za stvar
koju on ne drţi dobrom, i to s uţasnim, sofističkim opravdanjem da su
ljudi tu stvar smatrali dobrom i sluţili joj s najboljom namjerom.
Promisli isto tako koliko ima neţeljenih smrtnih slučajeva u ratu!
Ljudi umiru u sluţbi u kojoj su svjesni smrtne opasnosti, pa još i ako
slučajno pripadaju stranci Neprijatelja, spremni odlaze u smrt. Koliko
bi povoljnije za nas bilo kad bi svi ljudi umirali u skupim klinikama,
omamljeni laţima liječnika, sestara i prijatelja, koje smo mi tako
obradili da umirućim obećavaju ţivot i da ih potkrjepljuju u mišljenju
da hrabro podnošenje bolesti sve oprašta i očeličuje. Budu li naši
radnici znali svoj zanat, neće biti pozvan svećenik koji bi bolesniku
mogao odati njegovo pravo stanje. Kako je grozno za nas to stalno
znanje o blizini smrti, što ga rat nameće ljudima! Tada naime naše
najjače oruţje postaje bezvrijedna samodostatna ljubav prema
svijetu. Dok traje rat, ni jedan čovjek ne vjeruje da će stalno ţivjeti.
Znam da Scabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru.
Ja međutim to mišljenje drţim jako pretjeranim. Neprijatelj je
svojim pri-
stašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga
što on naziva otkupljenjem tako da vjera koja se moţe razoriti ratom
ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja.
Govorim ovdje o dugotrajnoj patnji koja se za vrijeme rata samo još
produljuje. Naravno, ti bi svoga čovjeka u času uţasa, iznenadnog
gubitka ili tjelesne boli, dok mu je razum trenutno omamljen, mogao
zaskočiti. Ali vidio sam da i takvi slučajevi skoro uvijek propadaju čim
se čovjek obrati za pomoć Neprijatelju.
j cfani stric 5crtWtfoyt
PISMO ŠESTO
radošću čujem da dob i zvanje tvoga pacijenta omogućuju da bude
pozvan u vojsku, iako to još nije posve sigurno. Ţelimo ga zadrţati u
najvećoj mogućoj neizvjesnosti tako da mu glava vrvi od najoprečnijih
predodţbi o budućnosti, od kojih svaka izaziva nadu ili strah. Ništa ne
moţe tako djelotvorno zatvoriti ljudsko srce pred svim nastojanjima
Neprijatelja kao neizvjesnost i strah. On zahtijeva predanost
čovjeka njegovu sadašnjem zadatku. Naš posao je, međutim, njegove
osjećaje i misli usmjeriti na ono što bi se moglo dogoditi.
Tvoj pacijent je, razumije se, stekao dojam da se u strpljivosti
podlaţe volji Neprijatelja. Neprijatelj naravno time, prije svega, misli
da on treba strpljivo podnositi sadašnju muku: neizvjesnost i strah.
Njima nasuprot treba reći: »Budi volja Tvoja«, i podnošenju
svakodnevnog napora obećan je kruh svagdašnji. Sada je tvoja stvar
da bdiješ kako tvoj pacijent u sadašnjoj tjeskobi ne bi nipošto gledao
u kriţ, nego samo mislio na stvari kojih se
boji. Učini da u njima gleda svoje kriţeve: daj da zaboravi na to kako
nije moguće da mu se dogodi sve čega se boji i pusti ga neka pokušava
zauzeti hrabar stav prema svim mogućnostima unaprijed. Neprijatelj,
naime, ne daje obilnu pomoć onima koji se uvaljuju u muku zbog tuceta
različitih hi-potetičkih udaraca koji su nemogući u isto vrijeme. On
mnogo lakše i obilnije daje svoju neposrednu pomoć za podnošenje
sadašnjih i stvarnih boli, makar se one sastojale iz tjeskobnih stanja.
Ovdje se radi o jednom vaţnom zakonu duhovnog ţivota. Objasnio sam
ti da moţeš oslabiti njegovu molitvu ako mu pozornost, dok moli,
odvraćaš od Neprijatelja i usmjeravaš na vlastito duševno stanje u
odnosu na Neprijatelja. S druge strane, bit će lakše svladati strah
ako se pacijentova pozornost otkloni od predmeta njegova straha i
okrene na sam strah kao trenutno nepoţeljno stanje njegove vlastite
duše. Iz toga slijedi opće pravilo: gdje god duhovna aktivnost
pogoduje našoj stvari, potiči pacijenta na to da izbjegava svako
razmišljanje o sebi a usredotoči se na predmet, a tamo gdje duhovna
aktivnost pogoduje Neprijatelju, učini da njegove misli kruţe oko
vlastitog ja. Daj da se njegova pozornost pomoću neke povrede ili
pogleda na ţensko tijelo zaustavi na vanjštini tako da uopće ne dođe
do rasuđivanja: »Ja sam u opasnosti da me svlada srdţba — ili da me
obuzme poţuda.« S druge strane, usmjeri njegovu pozornost ovakvim
mislima: »moji osjećaji postaju sve stalniji u iskrenosti ili ljubavi«,
tako da više ne moţe izići iz sebe i promatrati svijet našeg
Neprijatelja ili svoje najbliţe susjede.
Sto se tiče njegova općeg stava prema ratu, ne smiješ se previše
osloniti na osjećaje mrţnje s koji-
ma ljudi tako rado raspravljaju u kršćanskim i nekršćanskim novinama.
Pacijent, naravno, moţe u svom strahu doći dotle da se u njemu
stvore osvetoljubivi osjećaji prema vodećim ličnostima Njemačke i da
poţeli zadovoljštinu. To moţe biti dobro sve dok tako ide. Ipak, to je
obično tek vrsta melo-dramske strasti koja je usmjerena prema
zamišljenim ţrtvenim jarcima. On te ljude u stvarnosti nikad nije
sreo, stoga mu oni ostaju samo slamnate lutke stvorene iz građe
novinskih izvještaja. Učinci takve umišljene mrţnje vrlo često
razočaravaju, a među svim ljudima u tom pogledu ističu se Englezi kao
najjadniji mekušci. Oni pripadaju onoj bijednoj vrsti stvorenja koji
tako glasno ističu da je muka još predobra za njihove neprijatelje i
koji prvom ranjenom njemačkom pilotu koji pokuca na dvorišna vrta
njihove kuće nude čaj i cigarete.
Radi što god hoćeš i uvijek ćeš u duši svoga pacijenta dobrotu i zloću
naći jednu pored druge. Glavna stvar je da zloću usmjeriš na prvog
susjeda kojega svakodnevno susreće, a dobrotu protegneš na najdalji
horizont, prema ljudima koje uopće ne poznaje.
Na taj način zloća dobiva na stvarnosti, dok se dobrota velikim
dijelom zadrţava samo u mišljenju. Nema nikakve vrijednosti izazivati
njegovu mrţnju protiv Nijemaca ako između njega i njegove majke,
njegova šefa i susjeda kojega susreće svaki dan, istodobno počinje
rasti razorni običaj ljubavi prema bliţnjemu. Predstavi si svoga
čovjeka kao skup koncentričnih krugova. U nutarnjem krugu nalazi se
njegova volja, u sljedećem razum i, napokon, mašta. Jedva moţeš
očekivati da bi jednim udarcem mogao djelovati na sve te krugo-
r
ve. Ali ne smiješ propustiti da vrline potiskuješ sve više prema rubu,
dok se konačno ne nađu u području čiste mašte; a sva svojstva koja
su korisna za nas tjeraj u područje volje. Samo ukoliko vrline dosegnu
volju, učvrste se tamo i postanu jake navike, opasne su za nas.
(Naravno, kad govorim o volji, ne mislim na ono što naš pacijent shvaća
pod svojom voljom: povremeno, bučno donošenje njegovih odluka i
stisnute zube, nego ono što je pravo središte bića, a što Neprijatelj
naziva srcem.) Sve vrline koje on sebi slika u mašti ili koje njegov
razum odobrava i koje on sam do neke mjere voli i divi im se, neće ni
jednog čovjeka spasiti od kuće našeg Oca. Naprotiv, on će ga za nas
učiniti još zabavnijim kad nam dođe.
;' pfani stric ScrtWt<Kipt
PISMO SEDMO
/) udim se tvojem pitanju je li bitno da svoga pa-C^cijenta ostaviš u
neznanju da ti postojiš. Vrhovni komandant je, barem za sadašnju
fazu borbe, za sve nas odlučio u tom pitanju. Naša trenutna taktika
jest drţati se skrivenima. Naravno, to nije bilo uvijek tako. Mi
stvarno stojimo pred uţasnom dvojbom. Ako ljudi ne vjeruju u naše
postojanje, gubimo sve one povoljne učinke izravne strahovlade i ne
stječemo pripadnike crne magije. Ako, međutim, ljudi vjeruju u nas,
ne moţemo ih načiniti materijalistima i sumnjačima. Barem ne za
sada. Ipak, ja se jako nadam da ćemo njihove znanosti s vremenom
uspjeti toliko emocionalizirati i mitologizirati da se ono što je stvarna
vjera u nas (naravno, ne pod tim imenom) ušulja, dok ljudsko srce
ostane zatvoreno za vjeru u Neprijatelja. »Ţivotne snage«, veličanje
spolnosti, izvjesni pravci psihoanalize mogu nam tu vrlo korisno
posluţiti. Uspije li nam jednom proizvesti majstorsko djelo:
materijalističkog magičara, čovjeka koji ono što
r
mu nije jasno naziva »silama«, ne koristi, već stvarno oboţava te sile
dok istodobno niječe postojanje »duhova« — bit će na vidiku kraj
borbe. No do tada se moramo pokoravati primljenim naređenjima. Ne
mislim da imaš poteškoća drţati svoga pacijenta u neznanju o tvojem
postojanju. Ĉinjenica da su »vragovi« u predodţbi modernih ljudi
smiješne figure bit će ti vrlo korisna. Probudi li se u srcu tvoga
pacijenta i najtiši glas o tvom postojanju, pokaţi mu tada u duhu sliku
nekoga odjevenog u usko tijesno crveno odijelo, uvjeri ga
0 tome da, budući da ne moţe vjerovati u to biće, ne moţe
jednostavno vjerovati ni u tvoje postojanje. (Ta metoda smućivanja
ljudi potječe iz jednog starog priručnika.)
Nisam zaboravio svoje obećanje da ću ispitati trebamo li iz tvoga
pacijenta radije načiniti gorljivog nacionalistu ili pacifistu. Treba
podrţati svaku pretje-ranost izuzev dragovoljnoga predanja
Neprijatelju. Naravno, ne uvijek nego u sadašnjem trenutku. Ima
vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni
1 tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san. Druga opet
vremena, kao npr. ovo naše, izbacuju ljude iz ravnoteţe i naš je
zadatak da ih tjeramo u stranke. Svaka mala klika, sabrana oko
zajedničkog interesa koji ostali zabacuju ili ignoriraju, ima tendenciju
da iznutra razvija uzajamno divljenje i pregrijavanje, a na van razvija
oholost i mrţnju, čega se uopće ne stidi jer se sve pokriva neosobnom
zajedničkom »stvari«. Taj princip vrijedi čak i onda ako ta klika u
početku sluţi svrhama Neprijatelja. Mi ne ţelimo Crkvu smanjivati
samo tako što će manje ljudi upoznati Neprijatelja, nego i tako što će
oni, koji se računaju kao njegovi, biti ra-
scjepkani i stvarati napete zajednice za samoobranu i optuţivanje.
Naravno da je sama Crkva vrlo dobro zaštićena i još nam do danas nije
posve uspjelo da joj prišijemo sve oznake obične stranke. Ali stranke
unutar Crkve dale su vrlo često rezultate vrijedne divljenja; sve tamo
od Pavlove i Apo-lonove stranke u Korintu, do visoke i niske Crkve u
engleskoj Crkvi.
Ako se tvoj pacijent odluči da odbije ratnu sluţbu zbog razloga
savjesti, on će se automatski naći kao dio jednog malog, glasnog,
dobro organiziranog, nepopularnog skupa ljudi, i učinci na tog novog
pripadnika kršćanstva bit će prilično dobri.
Ali to je samo otprilike sigurno. Da li je on od početka sadašnjeg rata
ozbiljno sumnjao u opravdanost aktivnog sudjelovanja u pravednom
ratu? Je li njegova tjelesna hrabrost dosta velika tako da se ne moţe
računati na primisli kod ocjenjivanja pravog razloga njegova
pacifizma? Je li on pri svojem najvećem poštenju (ni jedan čovjek
nije posve pošten) potpuno uvjeren u to da ga u toj ţelji drţi jedino
namjera da u cijelosti bude poslušan Neprijatelju? Ako je stvarno
čovjek takva kova, njegov će nam pacifizam vjerojatno malo koristiti,
a Neprijatelj će ga vjerojatno sačuvati od posljedica sektašenja. U
tom slučaju najbolja bi taktika bila srušiti ga u naglu, zbrkanu krizu
osjećaja iz koje bi on vjerojatno izišao kao nesigurni obraćenik
nacionalizma. Takve stvari dadu se često izvesti. Ipak, ako je on
čovjek za kakvoga ga ja drţim, pokušaj s pacifizmom.
Kakav god put izabrao, tvoja će glavna duţnost ostati ista. Navedi ga
da odmah počne svoj nacionalizam ili pacifizam promatrati kao dio
svoje religije. Zatim ga dovedi tako daleko da pod utjecajem duha
stranke nju smatra najvaţnijim dijelom svoje religije. Tada ga mirno,
korak po korak, vodi do onog stupnja kad religija još ostaje samo dio
»stvari« i u kojem se kršćanstvo cijeni uglavnom zato što pruţa sjajne
dokaze u prilog britanskih ratnih operacija ili pacifizma. No, stalno
pazi da ne zauzme stav kojim bi svjetske poslove gledao prvenstveno
kao priliku za poslušnost. Ako si jednom svijet učinio ciljem njegova
ţivota, a vjeru sredstvom, tada si svoga čovjeka skoro dobio, i gotovo
je svejedno kojem svjetskom cilju on teţi. Kad mu jednom sastanci,
pamfleti, politika, pokreti, provodi i kriţarski ratovi budu značili više
nego molitve, sakramenti i ljubav prema bliţnjemu, on će biti naš, i što
je »religiozniji« (u spomenutom smislu), to sigurnije pripada nama.
Mogao bih ti dolje pokazati jedan lijepi kavez pun takvih bića.
TvVi ođfcni stric Scrtvftlkvt
PISMO OSMO
Tako, ti imaš velike nade da je religiozna faza tvoga pacijenta u
odumiranju, zar ne? Već dugo sam mišljenja da je školska akademija
doţivjela propast otkad je stari Slubgob postavljen na njezino čelo: a
sada imam i potvrdu za to. Jesi li ikad čuo nešto o zakonu valovitog
gibanja?
Ĉovjek je amfibija — pola duh, pola ţivotinja. (Neprijateljeva odluka
da stvori jednog takvog buntovnog mješanca bila je jedan od razloga
koji su našeg Oca ponukali da mu otkaţe poslušnost.) Kao duhovi oni
pripadaju vječnom svijetu, a kao ţivotinje prolaznom. Prema tome,
dok se njihov duh moţe usmjeriti na vječni cilj, njihovo tijelo, njihove
strasti, predodţbe, podvrgnuti su stalnim promjenama, jer ţivjeti u
vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti
kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek
iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao
svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u
njegovu ţivotu: u njegovu ţaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u
njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok ţivi na
zemlji, izmjenji-vat će se stanja duhovnoga bogatstva i ţivotnosti sa
znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj
pacijent sada proţivljava, nije tvoje djelo kako si umišljaš. To je
posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno
iskoristiti.
Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš
izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda
činiti suprotno. Tu te moţe iznenaditi činjenica da on u nastojanju da
konačno osvoji jednu dušu polaţe mnogo više na najniţe točke nego na
one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve
klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas
je čovjek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve
pretopiti u našu, naš ţivotni prostor proširiti na njegov račun.
Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtijeva od ljudi nešto je
posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o
njegovoj ljubavi za čovjeka i o čovjekovoj slobodi u njegovoj sluţbi
nije (kako se rado ţeli vjerovati) čista promidţba, nego zapanjujuća
istina. On stvarno ţeli ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe
samoga — stvorenjima čiji ţivot je u minijaturnoj mjeri bitno jednak
njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova
volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo
stoku koja na koncu postaje hrana. On traţi sluge koji na koncu
postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i
htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je
svijet iz kojega naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe.
Neprijatelj, međutim, ţeli svijet ispuniti bićima koja su s njim
povezana a ipak ţive različito.
I tako dolazimo do uloge koju imaju najniţe točke. Već si se zacijelo
često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom
bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju
prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumiješ da su
neodoljivo i neosporno dva oruţja koja on prema svojoj zamisli nikad
ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna
prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne
moţe otimati. On moţe samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti
kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono
što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi,
njemu ne sluţi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo
prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili
maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blaţene osjećaje i uvjerenje
o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to
stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako i ne stvarno,
a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da
stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji
ispunjavalo svoje duţnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim
razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog
stvorenja kakvo on ţeli imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje
se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi moţemo svoje pacijente
vući za
sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili
isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On
čovjeka ne moţe toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće
da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako
je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se,
Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još
uvijek, iako ne više ţeljom, teţi sluţiti Neprijatelju te promatrajući
svemir, iz kojega mu se čini da je iščezao i posljednji trag njegove
prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.
Ali, naravno, i ta vremena praznine pruţaju nam mnogo mogućnosti.
Tijekom sljedećeg tjedna dat ću ti neke upute kako da to vrijeme
najbolje iskoristiš.
j odhni stric. 5cre.Wtfrvt
PISMO DEVETO
/< /*adam se da te je moje posljednje pismo uvjeri-/ T| lo o tome da
ti razdoblja duhovne »suhoće« i tjeskobe, kroz koja tvoj pacijent
sada prolazi, neće sama po sebi dati njegovu dušu, ali ih treba briţno
koristiti. Sad ću izloţiti kako bi se trebalo odvijati to korištenje.
Ponajprije imam iskustva da su razdoblja krize u valovitom gibanju
ljudske duše izvanredna prilika za sve vrste sjetilnih napasti, a
napose onih spolne prirode. To te moţe iznenaditi jer, naravno, u
povoljnim razdobljima on raspolaţe i s više tjelesne energije, pa,
prema tome, ima i veću mogućnost poţude. Međutim, ne smiješ
zaboraviti da su u tim razdobljima i otporne snage najjače. Zdravlje i
dobro raspoloţenje, koje ti misliš koristiti da izazo-veš poţudu, mogu
na ţalost lako posluţiti i poslu, sportu, razmišljanju i neškodljivim
radostima. Napad ima mnogo više izgleda za uspjeh ako je cijeli
unutarnji ţivot čovjekov siv, hladan i prazan. I zapamti također da se
spolna ţelja u razdobljima
duševne krize suptilno razlikuje od spolne ţelje pri duhovnom i
duševnom zdravlju. Ona je mnogo manje spremna za onu sladunjavu
pojavu koju ljudi nazivaju »zaljubljenost«, ona je mnogo bliţa
perverzijama, mnogo manje zatrovana onim plemenitim stvaralačkim,
čak duhovnim popratnim stanjima koja ljudsku spolnost čine često
tako razočaravajućom. Posve isto vrijedi i za druge tjelesne ţelje.
Mnogo prije ćeš uspjeti od svoga čovjeka napraviti pravog pijanca ako
mu alkohol prikaţeš kao zaštitno sredstvo protiv dosade i osjećaja
poraţenosti, nego ako ga potičeš da alkohol uţiva zbog ostvarenja
dobrog raspoloţenja među prijateljima, gdje je on sretan i otvoren.
Nemoj nikad zaboraviti da se u izvjesnom smislu nalazimo na tlu
Neprijatelja kad god se bavimo nekim zadovoljstvom u njegovu
zdravom, normalnom i smi-rujućem obliku. Ja znam da smo po uţicima
već dobili mnoge duše. Usprkos tome, radost je njegov pronalazak, a
ne naš. On ju je stvorio. Usprkos svem našem tako razgranatom
istraţivanju, do sada nam nije uspjelo proizvesti ni jednu jedinu pravu
radost. Sve što mi moţemo učiniti jest da ohrabrujemo ljude kako da
radosti što ih je stvorio Neprijatelj uţivaju u vrijeme ili na način ili u
takvu stupnju kako on zabranjuje. Stoga ih mi stalno pokušavamo
odvratiti od prirodnih uvjeta svake radosti tako da se što dalje
odmaknu od naravi koja najmanje podsjeća na Stvoritelja i najmanje
razveseljava. Formula glasi: sve jača poţuda — sve manje veselja. Ona
je sigurna i puna »stila«. Ono što najviše veseli srce našega Oca jest
zadobiti dušu nekog čovjeka, a ništa mu ne morati dati za uzvrat. A
vrijeme duševne krize je upravo najpovoljnije za početak tog
postupka.
Postoji međutim jedno još bolje sredstvo da iskoristimo krizne točke:
to su pacijentova vlastita razmišljanja o njegovu stanju. Prvi korak je,
kao uvijek, udaljavati od njega svaku spoznaju. Ne dopusti da otkrije
zakon valovitog kretanja. Daj da zaključi kako je prvi ţar njegova
obraćenja morao trajati i ostati, a njegova sadašnja nutarnja praznina
je trajno stanje. Uspiješ li ovo krivo shvaćanje jednom usidriti u
njegovoj glavi, moţeš dalje koristiti različite načine. To ovisi o tome
da li tvoj čovjek pripada malodušnim naravima koje se mogu mučiti do
očajanja, ili pak onima kod kojih je ţelja otac mišljenja i koji se dadu
uvjeriti da je sve u najboljem redu. Prvi tip je rijedak među ljudima.
Ako je tvoj pacijent te vrste, sve je lako. Ti moraš samo spriječiti da
on sretne iskusne kršćane (to je danas laka duţnost), njegovu
pozornost usmjeriti na posebno odabrana mjesta Pisma i navesti ga na
beznadne odluke da će nekadašnje osjećaje moći opet steći vlastitom
snagom volje: tako ćemo mi dobiti igru. Ako je on nadobudnija narav,
tvoj se rad sastoji u tome da ga suţiviš s niţom duševnom
temperaturom te se napokon s njom čak zadovolji dok samom sebi
bude govorio da ona zapravo i nije tako niska. Nakon jednog ili dva
tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li moţda prvi dani njegova
kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o »umjerenosti u
svim stvarima«. Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je »religija
do izvjesnog stupnja sasvim dobra«, tada se smiješ mirno veseliti
njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva
— samo je mnogo zabavnija.
Postoji još jedna mogućnost da se njegova vjera otvoreno napadne.
Dovedeš li ga jednom do toga
da u svoju nutarnju prazninu vjeruje kao u trajno stanje, zar ga ne
moţeš uvjeriti i u to da bi i »njegova religiozna faza« postupno isto
tako presahla kao i sve prošle faze njegova ţivota? Naravno da se ne
moţe razumno proslijediti od izjave: »gubim interes u toj stvari« na
drugu: »ta stvar je kriva«. Ali, kako sam već ranije rekao, ti se ne
smiješ pouzdavati u razum nego u pomodne riječi. Jednostavna riječ
»faza« ovdje će se vjerojatno pokazati kao dobar trik.
Pretpostavljam da je to stvorenje već prošlo kroz različite faze —
svi oni to čine — i da se nakon svake minule faze osjećao pobjednički
i uzdignuto i to ne stoga što bi se stvarno bio dobro borio, nego
jedino zato što je prošla. (Pretpostavljam da ga obilno kljukaš
maglovitim idejama o napretku i razvitku i povijesnim stanovištima, a
nadam se da mu daješ mnoštvo modernih biografija na čitanje. Njihovi
junaci redovito su upravo izišli iz jedne faze, zar ne?)
Razumiješ li što mislim? Spriječi ga u tome da razmišlja o proturječju
između »istinitog« i »neistinitog«. Nemoj zaboraviti ljupke,
neuhvatljive izraze — »to je bila jedna faza« — »to je sve već iza
mene« — i onaj blaţeni pojam »doba razvitka«.
TVffj cfani stric 6crtWt(\>j>t
I
PISMO DESETO
io sam oduševljen kad sam od Triptvveeze saznao da je tvoj pacijent
sklopio nekoliko vrlo poţeljnih poznanstava i da izgleda kako ti ovu
priliku koristiš na način koji mnogo obećava. Imam dojam da
sredovječni bračni par, koji ga je posjetio u njegovu uredu,
predstavlja upravo takve ljude kakve moţemo poţeljeti: bogati,
elegantni, površni intelektualci i otvoreno skeptični prema svemu i
svakome na svijetu. Razabirem da su dapače pacifistički nastrojeni,
doduše ne iz moralnih razloga, nego iz urođene navike da podcjenjuju
sve što pokreće veliku masu njihovih bliţnjih, a i zbog primjese
pomodnog knjiškog komunizma. To je izvrsno. A ti si izgleda dobro
iskoristio svu tu društvenu, seksualnu i intelektualnu taštinu. Ispričaj
mi malo više o tome. Da li se on već dublje s njima povezao? Ne mislim
riječima. Postoji fina igra pogleda, tona i smiješka, kroz koju smrtnik
moţe drugima toliko značiti da se broji u skupinu uţeg društva za
razgovor. Tu vrstu izdaje trebaš poseb-
no podupirati, budući da čovjek nije sasvim svjestan svoga stanja — a
kad spozna svoj poloţaj, ti ćeš mu oteţati odstup.
On će bez sumnje uskoro shvatiti da je njegova vjera u izravnoj
suprotnosti s postavkama na kojima počiva sav razgovor njegovih
novih prijatelja. Doduše, ne vjerujem da bi mnogo značilo da ga
zadrţiš od svakog otvorenog priznavanja činjenice. To će uz pomoć
stida, ponosa, skromnosti i taštine biti vrlo lako izvesti. Sve dok traje
to odlaganje, on se nalazi u neugodnom poloţaju. Sutjet će kad bi
trebao govoriti i smijat će se kad bi trebalo šutjeti. On će ponajprije
uskoro, ali za sada samo riječima, poprimiti njihovo ponašanje, tj. sve
one vrste ciničkih i skeptičkih pristupa koji stvarno nisu njegovi.
Međutim, ako mu budeš znao dobro svirati, oni će ubrzo postati i
njegovi pogledi. Svi smrtnici skloni su tome da se preobraţavaju u ono
što su bili poduzeli. To je elementarna stvar. Pravo pitanje je ipak da
se spremimo na Neprijateljev protunapad.
Prva stvar koju moramo što je moguće duţe odgađati jest trenutak
kad će pacijent spoznati da je to novo zadovoljstvo napast. Budući da
sluge Neprijateljevi već dvije tisuće godina propovijedaju kako je
»svijet« jedna od najvećih napasti, taj zadatak moţe biti teţak. No,
na sreću, u posljednjih nekoliko desetljeća oni su vrlo malo govorili o
tome. U modernim kršćanskim knjigama, premda vidim mnogo toga
(doista više nego što volim) o Mamonu, nalazim malo starih opomena o
svjetskoj taštini, o izboru prijatelja i vrijednosti vremena. Sve bi to
tvoj pacijent vjerojatno svrstao u »puritanizam« — i, smijem li usput
primijetiti, vrijednost koju smo
mi dali toj riječi predstavlja jedan od najpouzdanijih uspjeha
posljednjeg stoljeća. Zahvaljujući tom uspjehu, mi godišnje spašavamo
tisuće ljudi od uzdrţljivosti, čistoće i poštenog ţivota.
Prije ili kasnije, međutim, mora mu postati jasna prava narav njegovih
prijatelja, a tada ti moraš svoju taktiku usmjeriti na pacijentovu
inteligenciju. Ako je dosta glup, obradit ćeš ga tako da pravi karakter
svojih prijatelja spoznaje samo kad su odsutni. Njihova prisutnost
moţe biti udešena tako da uklanja svaku kritiku. Uspije li to, moţemo
ga dovesti do dvostrukog ţivota, kako sam vidio da mnogi ljudi
stvarno čine kroz dosta dugo vrijeme. Ne samo da će izgledati, nego
će i biti drukčiji čovjek u svakom društvu gdje se bude kretao. Ne
uspije li to, preostaje nam još jedan rafiniraniji i poduzetniji put.
Moţemo ga dovesti do stanja kad će proturječje svog dvostrukog
ţivota doţivljavati kao izvjesno zadovoljstvo. Tu ćeš pogoditi njegovu
taštinu. Moţemo ga dovesti da se zabavlja dok nedjeljom kleči pored
mesara i da uţiva u pomisli kako taj mesar nema ni mrve
razumijevanja za fini, otmjeno podrugljivi svijet u kojem se on kreće
subotom navečer. S druge strane, on će u besramnim i sablaţnjivim
razgovorima uz kavu sa svojim krasnim prijateljima uţivati to više što
više u svojoj nutrini bude svjestan »dubljeg« i »duhovni-jeg svijeta«
o kojem njegovi prijatelji ne mogu ništa znati. Ti znaš što mislim —
svjetski nastrojeni prijatelji dodiruju jednu stranu, a mesar drugu
stranu njegova bića, a on je savršen, uravnoteţen, mnogostran čovjek
koji ih sve nadvisuje. Tako će on u svojoj stalnoj izdaji na dvije
strane umjesto sramote osjećati neprestano, podsvjesno
samozadovoljstvo.
Ako bi konačno sve to promašilo, tada ga moţeš uvjeriti da, usprkos
svojoj savjesti, i dalje njeguje novo poznanstvo s obrazloţenjem da
on tim ljudima čini jednostavno »dobro« već samim tim što pije
njihove koktele i smije se njihovim šalama i tako prestaje biti
»umišljen«, »netolerantan« i (naravno) »puritanac«. U međuvremenu
ćeš, jasno, sa svom opreznošću nastojati da ga taj novi razvitak
dovede do toga da više izda nego što si moţe priuštiti, kao i da
zanemari posao i majku. Njezina ljubomora, njezin strah i njegovo sve
češće izmicanje ili grubost bit će neprocjenjivi za pooštravanje kućne
napetosti.
PISMO JEDANAESTO
ve se dakle razvija vrlo dobro. Prije svega me
raduje što čujem da su dvoje novih prijatelja upoznali tvoga pacijenta
s cijelom svojom klapom. Prema podacima u našem registarskom uredu
sve su to savršeno pouzdani ljudi: postojani, dosljedni izrugivači i
svjetovnjaci, koji bez ikakva uočljiva prekršaja ipak mirno i udobno
putuju prema kući našeg Oca. Ti govoriš o njima kao o izrazitim smi-
jačima. Nadam se da to ne znači kako ti imaš dojam da smijeh kao
takav govori uvijek nama u prilog. Ta stvar je vrijedna pobliţe
pozornosti.
Ja dijelim razloge ljudskog smijeha na: radost, šalu, pravi vic i
podsmijeh. Radost ćeš naći kod prijatelja i osoba koje se vole kad
zajedno sjede u blagdansko predvečerje. Odrasli trebaju obično bilo
kakav povod da se šale. No, lakoća s kojom i najmanja dosjetka u
takvim prilikama izaziva smijeh pokazuje da ona nije pravi uzrok
smijeha. Pravi uzrok nam je nepoznat. Nešto slično izraţava se u
velikom dijelu one grozomorne umjetnosti koju
ljudi nazivaju glazba. I nešto vrlo slično događa se u nebu —
besmisleno uzdizanje u ritmu nebeskog doţivljaja — za nas posve
neshvatljivo. Smijeh takve vrste ništa nam ne koristi i treba ga uvijek
potiskivati. Usput napominjem da je ta pojava po sebi odvratna i
izravna povreda smisla za stvarnost, dostojanstva i strogosti pakla.
Sala je vrlo srodna radosti. Ona je vrsta ushićenja i odgovara
čovjekovoj sklonosti za igru. Nama jako malo koristi. Doduše, moţe tu
i tamo koristiti kako bi ljude udaljila od onoga što bi oni po ţelji
Neprijatelja trebali osjećati ili činiti. Ali po sebi šala ima potpuno
nepoţeljne tendencije: ona pospješuje dobrotu, hrabrost,
zadovoljstva i mnoga druga zla.
Pravi vic, međutim, koji nastaje nenadanim zapaţanjem izvjesnih
neusklađenosti, područje je koje mnogo više obećava. Ne mislim u
prvom redu na nedolične, bestidne viceve, iako oni kod napasnika
drugog reda visoko kotiraju, ali su konačni učinci često
razočaravajući. U stvarnosti ljudi se, s obzirom na to, prilično jasno
dijele u dvije skupine. Za jedne »ni jedna strast nije tako ozbiljna
kao poţuda«, i nečedna priča za njih prestaje u onoj mjeri u kojoj
izaziva pohotnost koja poprima komično-šaljive oblike. Zatim postoje
drugi kod kojih se smijeh i poţuda javljaju istodobno i zbog istih
stvari. Ako tvoj čovjek pripada prvoj skupini, bestidni humor neće ti
pomoći. Nikad neću zaboraviti sate (za mene sate nepodnošljive
dosade) koje sam proveo s jednim od svojih ranijih pacijenata u
barovima i gospodskim salonima dok nisam spoznao to temeljno
pravilo. Istraţi kojoj skupini ljudi tvoj pacijent pripada i pripazi da on
to ne otkrije. Jedni viciraju o spolnim stvarima, jer ove daju povod za
mnoge neurednosti, a drugi njeguju neurednosti, jer ove daju podlogu
da se govori o spolnim stvarima.
Ispravna upotreba vica ili humora leţi na sasvim drugom kolosijeku.
To je posebno pogodno područje među Englezima koji svoj »smisao za
humor« uzimaju tako ozbiljno da nedostatak na tom području
osjećaju kao gotovo jedini nedostatak kojega se stide. Humor im ne
pomaţe samo da prijeđu preko svega, on je (upamti to!) dar koji sve u
ţivotu ispričava. Stoga je on neprocjenjivo sredstvo da se razori
osjećaj stida. Ako neki čovjek jednostavno dopusti da drugi plaćaju
za njega, tada je on »škrt«, a ako se on na šaljiv način hvali i zabavlja
svoje prijatelje time što ih je »obrisao«, tada on više ne slovi kao
»škrt« nego kao veseo momak. Kukavičluk kao takav jest sramota, ali
ako se on izraţava šaljivim pretjerivanjem i humorističnim grimasama,
postaje »zabavan«. Okrutnost je sramotna sve dok je okrutan, čovjek
je ne zna prikazati kao praktičnu šalu. Tisuće bestidnih, ili čak
sablaţnjivih šala ne pomaţu protiv čovjekove osude koliko otkriće da
gotovo sve što on ţeli učiniti ţeli izvesti samo kao vic na raspoloţenje
svoga društva. To iskušenje moţe pred tvojim pacijentom ostati
potpuno skriveno zbog vaţnosti koju Englezi pripisuju humoru. Svaka
primisao da je ipak negdje nešto prevršilo mjeru moţe mu biti
prikazana kao »puritanska« ili kao znak »nedostatka smisla za humor«
i tako mu se moţe izbiti iz glave.
Podsmijeh je najbolji od svega. Ponajprije, on je vrlo ekonomičan.
Samo duhovitom čovjeku uspi-
jeva prava šala na račun vrline ili nečeg drugog, dok naprotiv vrlinu
svatko moţe povući u podsmijeh. Među podsmješljivim ljudima sve
izgleda kao vic. Doduše, nitko od njih ne stvara istinski vic, ali svako
ozbiljno pitanje tako zahvaćaju da ga uzimaju sa smiješne strane.
Ustali li se običaj pod-smjehivanja, stvara se oko čovjeka
najneprodorniji oklop protiv Neprijatelja koji poznajem. A
zadovoljstvo podsmijeha je potpuno lišeno opasnosti koje inače
postoje kao uzroci smijeha. Podsmijeh je tisuću milja daleko od
radosti; on ubija duh umjesto da ga oštri i ne izaziva nikakvu
naklonost među onima koji su uobičajili tu naviku.
; odfrni stric ScrtWt(Kvt
PISMO DVANAESTO
ez sumnje, blistavo kročiš naprijed. Samo se bojim da ćeš svojom
ţurbom dovesti svog pacijenta do slutnje o njegovu pravom poloţaju.
Ti i ja, koji vidimo njegovo stanje onakvim kakvo jest, nikad ne
smijemo zaboraviti kako se ono njemu mora činiti potpuno drukčije.
Mi znamo da smo zaokrenuli tijek njegova ţivota tako da je već
izveden iz područja Neprijatelja. Ali on si mora umišljati da su sve te
promjene vlastita izbora ništavne i opozive. On ne smije ni po koju
cijenu posumnjati da se polako ali sigurno udaljuje od sunca prema
kolosijeku koji će ga voditi u tamu i hladnoću praznog svemira.
Zbog toga sam gotovo veseo što čujem da još uvijek ide u crkvu i
pričešćuje se. Znam da se u tom kriju opasnosti, ali sve je bolje nego
da prvih mjeseci uvidi kako je prekinuo svoj kršćanski ţivot. Sve dok
zadrţava izvanjske kršćanske navike moguće ga je navesti da vjeruje
kako je samo stekao nekoliko novih prijatelja i nešto nove zabave,
ali da izvan toga njegov duhovni ţivot teče jednako dobro kao i prije
šest tjedana. Sve dok to vjeruje, ne moramo se boriti protiv svjesnog
kajanja nad sigurnim, potpuno spoznatim grijehom: moramo se samo
zabaviti s jednim neodređenim, svakako neugodnim osjećajem da u
posljednje vrijeme stvari ne idu tako dobro kako bi trebale. To tiho
nezadovoljstvo zahtijeva briţljivo djelovanje. Postane li prejako,
probudit će ga i upropastiti cijelu igru. Potisneš li ga s druge strane
sasvim — što, usput napominjem, Neprijatelj vjerojatno neće
dopustiti — izgubit ćemo jedan čimbenik u cijeloj situaciji, koji
moţemo iskoristiti kao svoju prednost. Odrţava li se takav osjećaj na
ţivotu a da mu se ne dopusti da postane neodoljiv i da se razvije do
istinskog kajanja, on jača pacijentov otpor da misli na Neprijatelja. U
bilo kojem obliku taj se otpor skoro uvijek nalazi kod svih ljudi. Ako,
međutim, pomisao na nj znači i to da im se javljaju nejasni obrisi
napola nesvjesne krivnje koja postaje sve osjetljivija, tada taj otpor
raste deseterostruko. Oni tada mrze svaku predodţbu koja ih
podsjeća na nj i to jednako kao što ljudi u novčanim poteškoćama
mrze svaki pogled na knjigu dugova. U tom stanju tvoj pacijent neće
napustiti svoje vjerske duţnosti, ali će ih izvršavati sa sve manje i
manje ţara. On će sve manje i sve površnije unaprijed misliti na njih i
čim ih je ispunio, brţe-bolje će ih zaboraviti. Prije nekoliko tjedana
morao si ga zavesti na slabu i neusredotočenu molitvu: a sad ti on
pruţa ruke i skoro te moli da ga rastreseš i da mu uspavljuješ srce.
On sad izričito ţeli da njegove molitve ne budu prave jer se ničega
toliko ne boji kao istinskog dodira s Neprijateljem. Njegovo će
nastojanje biti da ne probudi uspavanog zmaja.
Što se više udomaći to stanje, to ćeš biti sve slobodniji za zamorni
posao da stalno izmišljaš nova zadovoljstva kao kušnje. Sve dok ga ta
nelagodnost i njegov otpor sve više ispunjavaju, sve jače dijele od
doţivljaja prave radosti i dok navike taštine i uzbuđenja lakomislenog
ţivota postaju sve ispraznije i neodoljivije (to je, na sreću, uspjeh
navike na uţitak), opazit ćeš kako je sve ili ništa dovoljno da privuče
njegovu lutajuću pozornost. Ne trebaš više dobru knjigu, kakvu
stvarno voli, da bi ga odvratio od molitve, rada ili spavanja. Svaka
reklamna stranica jučerašnjih novina učinit će to. Moţeš ga navesti da
svoje vrijeme ne provodi samo u zanimljivom društvu ljudi koji mu se
sviđaju, nego i u razgovoru s ljudima koji su mu ravnodušni, o stvarima
koje su mu u biti dosadne. Dovest ćeš ga i tako daleko da satima neće
ništa raditi. Moţeš ga zadrţati dugo u noć i to ne zbog bučnog
zadovoljstva nego samo da sjedi u hladnoj sobi i bulji u ugasli kamin.
Svaka, za nas nepoţeljna, zdrava, radosna djelatnost moţe na taj
način biti zakočena a da mu ništa ne damo kao nadomjestak. Tako na
koncu on, kao jedan od mojih pacijenata pri svom silasku, moţe reći:
»Sad spoznajem da sam glavninu vremena u svom ţivotu proveo tako
da nisam činio niti ono što sam morao niti ono što sam volio.« Kršćani
opisuju Neprijatelja kao onoga »bez koga ništa nije jako«. A Ništa je
vrlo jako; dovoljno jako da čovjeku orobi najbolje godine i to ne
uţivanjem u ugodnim grijesima, nego u jalovim mudrovanjima o tome
zašto to i kako to, te zadovoljavanjem tričavih ţelja, čega je on samo
napola svjestan dok besmisleno bubnja prstima, zviţdi bezvezne
melodije ili se gubi u maglovitom
labirintu sanjarenja, koja ne daju ni radosti ni uzbuđenja ali koja,
jednom probuđena, tako slabe i smućuju ljudsko stvorenje da ih se
više ne moţe osloboditi.
Ti ćeš mi uzvratiti da su to samo mali grijesi i bez sumnje ţeliš, poput
svih mladih napasnika, da moţeš izvijestiti o spektakularnoj
bezboţnosti. No ne zaboravi: sve ovisi o tome kako daleko moţeš
čovjeka odvojiti od Neprijatelja. Nije vaţno kako su maleni grijesi, u
pretpostavci da svi oni zajedno čovjeka odvlače od Svjetla u
Ništavilo. Ubojstvo nije ništa bolje od partije karata, ako je ona
uspjela. Najsigurniji put u pakao je postupno, blago klizanje, ugodno
za noge, bez naglih krivina, bez miljokaza i bez putokaza.
j pdfrni stric 6crtWtiKvt
PISMO TRINAESTO
Pr(\yi (noj WvrinWwa\l V
/) ini mi se da ti koristiš previše papira da bi mi C^ispričao vrlo
jednostavnu priču. Kratko i jasno, ti si dopustio da ti čovjek isklizne
iz ruku. Situacija je vrlo ozbiljna i, ja stvarno ne uviđam zašto sam te
pokušavao zaštititi od posljedica tvoje nesposobnosti. Pokajanje i
obnova onoga što druga strana naziva »milošću«, u tolikoj mjeri kako
ti to opisuješ, poraz je prvog reda. To izgleda kao i drugo obraćenje
— i vjerojatno seţe dublje nego ono prvo.
Ti si trebao znati da je zagušljivi oblak, koji ti je onemogućavao da
napadneš svoga pacijenta na njegovu povratku iz starog mlina, dobro
poznata pojava. To je najgrublje oruţje Neprijateljevo i općenito se
primjenjuje tamo gdje je on sam, u dosada još ne posve istraţenim
oblicima, bliz pacijentima. Ima ljudi koji su stalno okruţeni tim
oblakom i stoga za nas nedostupni.
A sada o tvojoj pogrešci! Kako sam priznaješ, dopustio si da tvoj
pacijent čita knjigu koja ga je
stvarno zanimala, i to ne stoga da bi o njoj davao duhovite primjedbe
svojim novim prijateljima, nego samo stoga što mu je čitanje
pričinjavalo radost. Drugo, pustio si ga na šetnju do starog mlina,
dopustio mu da tamo pije čaj i da šeta kroz prirodu, koju je stvarno
volio, i to posve sam. Drugim riječima, dopustio si mu dva stvarno
pozitivna Zadovoljstva. Zar si bio zaista toliki neznalica da ne vidiš
opasnost tih stvari? Oznaka Boli i Radosti je da su one nesumnjivo
stvarne i stoga čovjeku, koji ih doţivljava, pruţaju jasnu sliku
stvarnosti. Da si barem pokušao svoga čovjeka putem romantike —
ponešto u stilu »Childea Harolda« ili »VVerthera« — zapljusnuti
valovima samosaţaljenja i umišljenih boli, zadrţao bi ga, usprkos
svemu, tako da ne osjeti stvarne boli. Jer pet minuta prave zubobolje
bez sumnje bi pokazale besmisao romantičnih patnja i demaskirale
cijelu tvoju strategiju. Ti si međutim pokušao svoga pacijenta dovesti
do propasti putem svjetskog duha; to znači: vukao si ga za nos
pomoću taštine, rastepenosti, podsmijeha i dosade maskirane
uţitcima. Kako si mogao previdjeti da je prava radost posljednje što
je smio doţivjeti? Zar nisi predviđao da će ona uništiti svu taktiku
koju si ti s toliko brige i muke primjenjivao? I da je zadovoljstvo što
mu ga pruţaju knjiga ili šetnja bilo najopasnije od svih? Da bi ono
moglo uništiti ljušturu koju si navukao na njegovu osjetljivot i učiniti
da se osjeća kao čovjek koji je došao k sebi i vrati se kući? Da ga
odijeliš od Neprijatelja, trebao si ga prije svega odijeliti od njega
samoga i bio si u tome postigao znatan napredak. Ali sad je sve
uzalud.
Naravno, ja znam da Neprijatelj ţeli ljude osloboditi od njih samih,
ali u drugom smislu. Imaj uvijek na umu da on stvarno voli te male
crve i do besmislenosti cijeni svakoga od njih. Kad On govori o njihovu
oslobađanju od samih sebe, misli On samo na napuštanje prianjanja uz
vlastitu volju; kad to jednom učine, On im doista vraća svu njihovu
osobnost i hvali se (bojim se s pravom) da, kad su potpuno Njegovi,
onda su svoji više nego ikada. Otuda dolazi da On, dok se veseli što
Mu ţrtvuju čak i svoje nevine volje, mrzi kad ih vidi kako zbog bilo
kakva razloga odstupaju od svoje prave naravi. A mi ih moramo stalno
na to nukati. Najdublje sklonosti i čeţnje svakog čovjeka su sirovina,
polazište kojim ga je opskrbio Neprijatelj. Odvratiti ga od toga
uvijek je dobitak; čak i u indiferentnim stvarima uvijek je poţeljno
prave sklonosti i odbojnosti zamijeniti mjerilima svijeta, mode ili
običajima. Ja bih osobno mnogo radio u tom smjeru. Uzeo bih kao
pravilo da iz svoga pacijenta iskorijenim sve, posve osobne, sklonosti
prema stvarima koje nisu aktualni grijeh, čak ako je to nešto tako
obično kao ljubav za kriket, skupljanje maraka ili uţivanje kave.
Dopuštam da te stvari nemaju veze s krepošću, ali nemam povjerenja
u tu vrstu bezazlenosti, poniznosti i samozaborava što je one sadrţe.
Ĉovjek, koji se istinski i nezainteresirano raduje nekoj stvari zbog
nje same, a da ne razbija glavu što ljudi vele o tome, samom tom
činjenicom već je unaprijed naoruţan protiv naših najprofinjenijih
metoda napada. Trebao bi stalno nastojati da odvratiš svoga
pacijenta od ljudi, jela ili knjiga koje on stvarno voli, u korist
»najboljih« ljudi, »ispravnih« jela i »vaţnih« knjiga. Poznavao
sam čovjeka kojega je prevelika ljubav za tripice s lukom sačuvala od
napasti društvenog častohleplja. Preostaje nam da razmotrimo kako
popraviti izgubljeno. Ponajprije moramo ga spriječiti da išta
poduzima. Dok god ne provede u djelo svoje kajanje, ništa ne smeta
njegovo dugo razmišljanje o tom novom obraćenju. Pusti malu
ţivotinju da se uljuljava. Pusti ga ako ţeli da napiše knjigu o tome; to
je često izvrstan način da se izjalovi sjeme što ga Neprijatelj sije u
ljudsku dušu. Pusti ga da čini sve, samo da ništa ne radi. Kako god bila
velika njegova poboţnost u njegovu umišljanju i njegovoj osjećajnoj
uzbuđenosti, i ona nam ni najmanje ne škodi dok god ne zahvati
njegovu volju. Kako je rekao netko od tih ljudskih bića: aktivne navike
ponavljanjem jačaju, a pasivne slabe. Sto češće osjeća da ne radi, to
će biti manje sposoban da radi i na koncu će biti sve manje sposoban
da osjeća.
TVoj o&Mii Stric $crtvft<Kyt
PISMO ĈETRNAESTO
Prnji v^oj v^orvnWoo^i
/* Ajalarmantnija stvar u tvom posljednjem izvje-/ » staju o
pacijentu jest da on više ne donosi nikakve dalekoseţne odluke kakve
su obiljeţavale njegovo prvo obraćenje. Nikakva velika obećanja
trajne kreposti, kao što vidim, čak ni očekivanje stalne »milosti« kroz
čitav ţivot, nego samo nakana da će izdrţati u dnevnim iskušenjima
kako ona dođu od časa do časa! To je vrlo loše.
Trenutno vidim samo jednu mogućnost. Tvoj pacijent je postao
ponizan: jesi li mu svrnuo pozornost na tu činjenicu? Sve vrline su za
nas manje strašne dok je čovjek svjestan da ih posjeduje: no to je
posebno istinito kod poniznosti. Ščepaj ga u trenutku kad bude
stvarno siromašan duhom i prokrijumčari u njegove misli ugodnu
primjedbu: »Stvarno! postao sam ponizan!«, i gotovo nezadrţivo javit
će se ponos, ponos o vlastitoj poniznosti. Ako postane svjestan
opasnosti i pokuša potisnuti ovaj oblik ponosa, probudi u njemu ponos
zbog toga pokušaja — i tako redom, kroz mnoge stadije, ko-
liko ti je drago. Ali nemoj tu igru predugo pro-duljavati jer moţeš
probuditi njegov smisao za humor i mjeru tako da će te strašno
ismijati i otići u krevet.
Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da priveţeš njegovu
pozornost za krepost poniznosti Pomoću te kreposti, kao i po svim
ostalima, naš Neprijatelj ţeli svrnuti čovjekovu pozornost od sebe na
nj i na čovjekove bliţnje. Sva poniţenja i prezir prema samom sebi
sluţe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo
nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovjek zbog
njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane
ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i
grubost.
Stoga moraš skrivati kod pacijenta pravi cilj poniznosti. Daj mu da o
njoj ne misli kao o samozaboravu, nego kao o jednoj vrsti mišljenja
(naime, niskog mišljenja) o vlastitim darovima i karakteru.
Primjećujem da on stvarno ima neke darove. Utuvi u njegov mozak
ideju da se poniznost sastoji u pokušaju vjerovanja kako ti darovi
vrijede manje nego što on o njima misli. Nema sumnje, oni stvarno
vrijede manje nego što on vjeruje, ali to ne igra nikakvu ulogu. Glavno
je dovesti ga do toga da ne vrednuje po istini, nego po drugim
svojstvima. Tako se uvlači primjesa nečasnosti i privida u bit onoga
što inače prijeti da postane vrlinom. Na taj način već su tisuće ljudi
došle do shvaćanja da se poniznost sastoji u vjerovanju kako su sve
lijepe ţene strašne, a da se pametniji ljudi trude uvjeriti o vlastitoj
gluposti. Međutim, budući da je ono što ljudi pokušavaju vjerovati u
nekim slučajevima očita besmislica, ne uspijeva im da u to vjeruju. A
mi
imamo prednost da njihove misli, kroz nastojanje da ostvare
nemoguće, beskrajno kruţe same oko sebe. Da bismo predusreli
Neprijateljevu strategiju, moramo promatrati njegove ciljeve.
Neprijatelj bi htio čovjeka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi
ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da
to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da
pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednju svrhu
ţeli da čovjek bude slobodan od svake samodopadnosti i da se
jednako moţe radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga
bliţnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On ţeli da,
napokon, svaki čovjek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe)
spoznati kao divne čudesne stvari. On što prije ţeli usmrtiti njihovo
animalno samoljublje: ali ja se bojim da njegova politika nakon duljeg
vremena dovodi do povratka jedne nove vrste samoljublja, jedne
vrste ljubavi prema bliţnjemu i zahvalnosti prema svakom čovjeku,
uključujući same sebe: kad budu stvarno naučili ljubiti svoje bliţnje
kao same sebe, smjet će ljubiti same sebe kao svoje bliţnje. Jer mi
ne smijemo nikad zaboraviti tu odvratnu i najneobjašnjivi-ju crtu
našeg Neprijatelja: On stvarno ljubi gole dvonošce koje je stvorio i
vraća im desnom rukom ono što je lijevom oduzeo.
Sav njegov napor ide za tim da oslobodi čovjeka od samog sebe. Bilo
bi mu mnogo draţe da čovjek samog sebe gleda kao velikog graditelja
ili pjesnika i da to opet zaboravi, nego da mnogo vremena i truda
provodi zamišljajući sebe lošim graditeljem ili sucem. Neprijatelj će
stoga tvoj pokušaj da pacijentu uliješ ili napuhanost ili laţnu skrom-
nost predusresti s nadahnutim upozorenjem da se od čovjeka obično
ne zahtijeva da stvara bilo kakvo mišljenje o vlastitoj darovitosti. On
moţe svoje sposobnosti razvijati dalje, a da unaprijed ne određuje
gdje će biti njegovo postolje u dvorani slavnih likova. Moraš pod svaku
cijenu pokušati udaljiti tu opomenu iz pacijentove svijesti. Neprijatelj
će također pokušati ostvariti u ţivotu nauku koju doduše svi ti ljudi
priznaju, ali vrlo teško dovode u sklad sa svojim pravim osjećanjima:
nauku da oni nisu stvorili sami sebe, da su im talenti darovani i da bi
jednako tako mogli biti ponosni na boju svoje kose. Neprijatelj će se
uvijek i svim sredstvima truditi da pacijenta odvrati od tih pitanja, a
tvoja će zadaća biti da ga priveţeš na njih. Neprijatelj čak ne ţeli da
čovjek previše misli na svoje grijehe: ako ih je jednom okajao, onda je
Neprijatelj to radosniji što se on brţe oslobađa i pomisli na njih.
j ofani stric 6cre.WtfKyt
PISMO PETNAESTO
J' ja sam naravno opazio da je za ljude u europskom ratu — koji oni
naivno nazivaju »rat« — nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to
stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi
bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mućni strah i ludo pouzdanje
jednako su poţeljna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga
otvara vaţna pitanja.
Ljudi ţive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost.
Stoga bi, vjerujem, ţelio da oni svoju pozornost usmjere najviše na
dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju
sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje
vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo
nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini:
samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi
on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za
nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na
vječno jedinstvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, Što
uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji kriţ, ići
u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.
Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom
namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti
da ţive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju
stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje
vječnosti. Mnogo bolje je navesti ih da ţive u budućnosti. Iz biološke
nuţnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da
misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona
nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome
da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju,
budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio
vremena — jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je
sasvim proţeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one
misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni
humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost
— pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj
korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na
sadašnjost; strah, zavist, poţuda i častohleplje odnose se na
budućnost. Nemoj misliti da je poţuda iznimka. U trenutku kad
nastupa uţitak, grijeh je (a samo on nas zanima) već prošao. Uţitak je
upravo onaj dio zbivanja koji mi ţalimo i kojega bismo rado isključili
kad ne bismo time isključili i grijeh. Uţitak je Neprijateljev prilog i
stoga se doţivljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na
budućnost.
Naravno da i Neprijatelj ţeli da ljudi misle na budućnost — i to
upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti
i ljubavi prema bliţnjemu, koja će sutra moći postati duţnost.
Duţnost: planirati sutrašnji posao — današnja je duţnost; iako se
građa odnosi na budućnost, ipak ta duţnost, kao i sve duţnosti, stvar
je sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne ţeli da ljudi svoje
srce veţu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi ţelimo.
Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji
dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga
posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili
zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim,
ţelimo čovjeka opsjednutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju
predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši
Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da
vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o
tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod
nikad neće doţivjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni
pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar
upotrebljava samo zato da ga poloţi na oltar budućnosti — zakupiti
lovom na dugu.
Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, moţe se reći
kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom
ili nadom (nije vaţno kakvom), nego da ţivi u sadašnjosti. No izraz
»ţivjeti u sadašnjosti« je dvoznačan. On moţe isto tako označavati
proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj
čovjek
moţe s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se
bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će
budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove
smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem
razočaranju i većoj nestrpljivosti kad se njegove krive nade izjalove.
Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju uţasi svake vrste, ako moli za
snagu da se moţe s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je
ovdje i samo ovdje sva duţnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost,
onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez
oklijevanja napasti. I u tom slučaju pokazalo se naše »filološko
oruţje« prokušanim. Pokušaj jednom kod svog pacijenta s pojmom
»čednosti«. Vjerojatnije je, naravno, da on ne »ţivi u sadašnjosti« ni
zbog jednog od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobrog
zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak,
kad bih bio na tvom mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna
pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje
trebalo biti sretno?
/ cfani stric Scrtvftfrvt
PISMO ŠESNAESTO
svojem posljednjem listu usput si spomenuo da tvoj pacijent, otkad se
obratio, još uvijek posjećuje istu crkvu i da se u njoj ne osjeća posve
ugodno. Smijem li te moţda pitati što si time htio reći? Zašto me ne
izvještavaš o razlozima te vjernosti ţupnoj crkvi? Jesi li svjestan da
je ona loš znak, ukoliko taj stav ne proizlazi iz ravnodušnosti? Ti
sigurno znaš da je za čovjeka koji se ne moţe izliječiti od odlaska u
crkvu najbliţe i najbolje poslati ga okolo po susjedstvu da traţi u
crkvi one koji mu »odgovaraju«, i to dotle dok ne postane gurman i
poznavalac crkvenih stvari.
Razlozi su jasni. Ponajprije bi trebalo stalno napadati ţupnu zajednicu
— jer ona čini jedinstvo u prostoru a ne u osjećajima, okuplja ljude
različitih klasa i psihologija u zajednicu po Neprijateljevoj ţelji.
Načelo slobodnog stvaranja zajednice čini, s druge strane, svaku
crkvu nekom vrstom kluba i konačno, ide li sve dobro, čini je klikom ili
partijom. Drugo, traţenje »odgovarajuće« crkve čini čovjeka
kritičarom, dok bi Neprijatelj ţelio da on bude učenik. Ono što on
očekuje od laika u crkvi jest ponašanje koje zaista moţe biti kritičko
u smislu odbacivanja krivih i beskorisnih stvari, ali potpuno nekritičko
u smislu da on gubi vrijeme razbijajući glavu o onome što zabacuje,
nego se u bezrezervnoj, poniznoj prijemljivosti otvara za ponuđenu
duhovnu hranu. (Vidiš, dakle, kako je on podao, neduhovan, kako
nepopravljivo vulgaran.) Takav stav, posebno za vrijeme propovijedi,
stvara uvjete (najneprijateljskije u našoj cijeloj policiji) u kojima i
najplića stvar ulazi u uho slušatelja. Gotovo nema propovijedi ili knjige
koja za nas nije opasna ako se prihvaća u takvu raspoloţenju. Stoga
se pokre-ni, molim te, i pošalji budalu na obilazak svih crkava u okolini.
Tvoj izvještaj do sada donio nam je malo zadovoljstva.
O dvjema crkvama koje su mu najbliţe već sam se interesirao u
uredu. Obje pokazuju izvjesne prednosti. Ţupnik jedne kroz dugo se
vrijeme trudio da razvodni vjeru kako bi je učinio pristupačnijom
jednoj nevjernoj i tvrdoglavoj skupini, tako da sad šokira ţupljane
svojom nevjerom, a ne obratno. On je potkopao kršćanstvo mnogih
duša. Njegovo organiziranje bogosluţja je izvanredno. Da bi laicima
prištedio sve »poteškoće«, ispustio je propisana biblijska čitanja i
određene psalme i sada vrti, a da to sam i ne opaţa, u beskrajnom
krugu poput vergla svojih petnaest omiljenih psalama i dvadeset
probranih čitanja. Tako smo mi sigurni od opasnosti da neka istina,
koja njemu i njegovu stadu još nije bliska, kroz Sv. pismo dođe do
njih. No, moţda tvoj pacijent nije dosta glup za ovu crkvu — ili još
nije?
U drugoj crkvi je velečasni Spike. Ljudi često ne znaju što sve sadrţi
njegovo mišljenje. Jednog dana je, naime, gotovo komunist, a drugi
dan nije daleko od neke vrste teokratskog fašizma; danas skolastičar,
a sutra spreman potpuno zanijekati ljudski razum. Jedan dan pliva u
politici, a dan kasnije izjavljuje da su sve drţave svijeta na isti način
»pod osudom«. Mi naravno vidimo ovdje zajedničku vezu, a to je
mrţnja! Ĉovjek ne moţe propovijedati a da to ne zapanji, ojadi, zbuni
ili ponizi njegove prijatelje. Propovijed, koju bi ti ljudi mogli
prihvatiti, bila bi za nj neukusna kao pjesmica koju oni mogu
recitirati. Osim toga, on ima i crtu nepoštenja koja dosta obećava; mi
ga učimo da kaţe: »Nauk Crkve jest«, dok on zapravo misli: »gotovo
sam siguran da sam to nedavno pročitao kod Maritainea ili nekog
drugog iz tog kruga«. No moram te opomenuti da on ima jedan
sudbonosni nedostatak: on stvarno vjeruje. A to bi moglo sve
pokvariti.
Ipak, kod obje te crkve ima jedna zajednička dobra stvar — obje su
jednostrane. Mislim da sam te već ranije upozorio da tvoga pacijenta,
ako ga već nije moguće odvratiti od Crkve, treba barem dovesti do
toga da se strastveno zalaţe za određeni smjer u Crkvi. Ne mislim pri
tom na doktrinarne razlike — što je više mlak u tom smislu, to bolje. I
nije dogmatika područje na koje se mi prvenstveno oslanjamo da
proizvedemo zlo. Pravo veselje sastoji se u tome da izazovemo mrţnju
između onih koji kaţu »misa« i onih koji kaţu »euharistija«. A dok u
isto vrijeme ni jedna strana ne bi mogla odrediti razliku između,
recimo, nauke Hookera i Tome Akvinskog, koja bi mogla izdrţati
i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari — svijeće i
odjeća i slično — izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno
udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao
naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima — naime, da čovjek bez
skrupula treba prići čovjeku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su
ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik
donje crkve poklekne i kriţa se kako bi probudio savjest svog brata iz
gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez
našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima
engleske Crkve ona bi mogla postati ţarište ljubavi i poniznosti.
j odfrni stric 6crtWtiKyt
PISMO SEDAMNAESTO
freţiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi
kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno
od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje
čovjekove savjesti u toj stvari. Moţeš danas prokrstariti cijelu
Europu u duţinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o
toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To
smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na
neumjerenost gurmanstva, a ne na preţderavanje. Majka tvoga
pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti
zacijelo mogao čuti od Glubo-ze. Ona bi se vrlo začudila — i nadam se
da će se to jednog dana i dogoditi — da otkrije kako je cijelog ţivota
robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo
stoga što se njezino uţivanje ograničava na male količine hrane. Ali
što znači količina kad moţemo koristiti ljudski ţeludac i nepce da
stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-
i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari — svijeće i
odjeća i slično — izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno
udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao
naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima — naime, da čovjek bez
skrupula treba prići čovjeku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su
ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik
donje crkve poklekne i kriţa se kako bi probudio savjest svog brata iz
gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez
našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima
engleske Crkve ona bi mogla postati ţarište ljubavi i poniznosti.
j vdfcni stric 5crtu?tto>i
PISMO SEDAMNAESTO
Pmyi moj
freţiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi
kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno
od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje
čovjekove savjesti u toj stvari. Moţeš danas prokrstariti cijelu
Europu u duţinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o
toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To
smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na
neumjerenost gurmanstva, a ne na preţderavanje. Majka tvoga
pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti
zacijelo mogao čuti od Glubo-ze. Ona bi se vrlo začudila — i nadam se
da će se to jednog dana i dogoditi — da otkrije kako je cijelog ţivota
robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo
stoga što se njezino uţivanje ograničava na male količine hrane. Ali
što znači količina kad moţemo koristiti ljudski ţeludac i nepce da
stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-
vost, neljubaznost i brigu za vlastitu osobu? Gluboza staru ţenu
čvrsto drţi u ruci. Ona je pravi uţas za gostoprimce i poslugu. Uvijek
se okreće od onoga što joj se nudi i kaţe s malim uzdahom i blagim
smiješkom: »O, molim, molim... sve što ja ţelim jest šalica čaja, blagog
ali ne preblagog, i sasvim malo zaista preprţenog kruha.« Vidiš li?
Budući da je to što ona traţi manje i jeftinije od onoga što je
stavljeno pred nju, ona nikako svoju upornost da dobije to što ţeli ne
spoznaje kao neumjerenost, kako god time mogla biti opterećenje
drugima. Upravo tada, kad utaţuje svoj apetit, vjeruje da vjeţba
umjerenost. U prepunom restoranu ona izriče tihi uzvik uţasa,
vidjevši pladanj što ga premorena konobarica stavlja pred nju, i kaţe:
»Oh, to je zaista previše! Uzmite to opet, molim vas, i donesite mi
četvrtinu od toga!« Ako bi je tko pozvao zbog toga na red, rekla bi da
to čini samo zato da izbjegne pohlepu. No, u stvarnosti ona to čini
stoga što je povrijeđena njezina posebna osjetljivost kojom smo je mi
učinili robinjom, a javlja se na pogled veće količine hrane nego što ona
trenutno poţeli.
Prava vrijednost tihog, neupadljivog rada koji je Gluboza kroz
posljednje godine primijenio na tu staru ţenu moţe se mjeriti
načinom na koji danas njezin ţeludac vlada cijelim njezinim ţivotom.
Ţena se nalazi u duhovnom stanju koje bismo mogli nazvati »sve-što-
ja-ţelim«. Sve što ona ţeli jest šalica čaja, dobro pripravljenog, ili
jedno jaje ispravno kuhano, komad kruha dobro prepečen. No, ona
nigdje ne nalazi slugu ili prijatelja koji te jednostavne stvari zna
»ispravno« načiniti — jer njezino »ispravno« krije neispunjiv
(nezasitan) zahtjev
za savršenim, gotovo nemogućim uţitkom nepca za koji ona zamišlja da
ga se sjeća iz prošlosti. Ona prošlost opisuje kao dane kad »ste još
mogli naći dobre sluge«. Međutim, nama je ta prošlost poznata kao
dani kad su se lakše mogle zadovoljiti njezine ţelje i kad ona, jer je
imala i radosti druge vrste, nije toliko ovisila o radostima jela. U
međuvremenu, svakodnevna razočaranja prouzrokuju dnevno
neraspoloţenje: kuharice otkazuju, prijateljstva se hlade. A ako
Neprijatelj unese u njezinu svijest i najmanju pomisao da se ona
suviše zaokuplja jelom, Gluboza je na mjestu da joj šapne kako njoj
samoj nije zapravo stalo do toga što jede, ali »ona ţeli svom sinu sve
lijepo i dolično pripraviti«. U stvarnosti je naravno njezina lakomost
već godinama jedan od najvećih razloga njegove nelagodnosti u kući.
A i tvoj pacijent je sin svoje majke. Dok ti svoje snage ispravno, do
krajnjih granica, ulaţeš na drugim frontovima, ne smiješ propustiti da
i kod njega poduzmeš sasvim neprimjetnu infiltraciju u smjeru
lakomosti. Budući da se radi o muškarcu, on se neće dati tako lako
uhvatiti kamuflaţom »sve-što-ja-ţelim«. Muškarci se najbolje dovode
do lakomosti preko taštine. Mi im pomaţemo da si uo-braze kako su
fini poznavatelji različitih jela i da su se istakli pronašavši jedini
restoran u gradu gdje se odrezak doista »ispravno« peče. Sto je
počelo kao taština, moţe polako postati navika. No kako god ti
zahvatio stvar, glavno je da ga do-vedeš tako daleko da mu
neispunjenje jedne ţelje — nije vaţno koje vrste, bio to šampanjac ili
čaj, odrezak a la Colbert, cigarete, jer tada su njegova ljubav,
pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti — izaziva očaj.
Jednostavno prekoračivanje mjere u jelu vrijedi manje nego
gurmanluk.
Njegovo vješto iskorištavanje je vrsta artiljerijske priprave za napad
na čistoću. Kao i u svim drugim stvarima, tako i u ovoj, zadrţavaj
svoga čovjeka u stanju krive duhovnosti. Nipošto ne daj da promatra
stvar s medicinske strane. Pusti ga da mozga o tome koja gordost ili
kakav nedostatak vjere ga je doveo u tvoje ruke, dok bi zapravo
jednostavno ispitivanje što je tijekom posljednja dvadeset i četiri
sata jeo ili pio bilo dovoljno da mu pokaţe odakle potječe tvoje
oruţje i osposobilo ga da s malo uzdrţljivosti ugrozi tvoje linije. A
ako neminovno mora misliti na medicinsku stranu čistoće, kljukaj ga
velikom laţi, koju smo mi napose prikazali vjerodostojnom Englezima,
da su prekomjerni tjelesni napori i po njima postignut umor pogodni
za čistoću. Zaista se pitam kako to oni mogu vjerovati imajući pred
očima općepoznatu razbludnost mornara i vojnika. No, mi
upotrebljavamo učitelje u školama da stavimo u opticaj tu priču jer
oni imaju stvaran interes za čistoću kao opravdanje za sport i stoga
preporučuju sport kao pomoć za čistoću. Ali cijela ta stvar je
preopširna da bi se mogla dobro obraditi pri koncu jednog pisma.
; vfani stric 6crtWt(Kiat
PISMO OSAMNAESTO
Prn^i moj vjprfrvWop((! v
/) ak i pod Slubgobom morao si u koledţu studi-C^rati tehničku rutinu
spolnih napasti. Kako je cijela ta tema za nas duhove vrlo dosadna
(iako je nuţan dio našeg obrazovanja), prijeći ću preko nje. No, mislim
da o većim povezanostima te teme i drugih stvari moraš još dosta
toga naučiti.
Zahtjev koji Neprijatelj postavlja ljudima ima oblik dvojbe: ili
potpuna uzdrţljivost ili beskompromisna monogamija. Od vremena
prve velike pobjede našeg Oca mi smo ljudima obdrţavanje prvog
oblika vrlo oteţali. Drugu mogućnost smo im tijekom posljednjih
stoljeća uspjeli sve više prikazati kao bijeg. Pomoću pjesnika i pisaca
uspjeli smo ih uvjeriti da ono neobično i redovito kratko iskustvo,
koje oni nazivaju »zaljubljenost«, predstavlja jedini značajan razlog
za sklapanje braka, da brak to uzbuđenje moţe pretvoriti u trajno
stanje i da brak, u kojem to više nije slučaj, više ni nema karakter
nerazrješivosti. Ta ideja je naša parodija na ideju koja je potekla od
Neprijatelja.
Cijela filozofija pakla počiva na priznavanju osnovne postavke da
jedna stvar nije druga i napose da jedan Ja nije drugi Ja. Moje
vlasništvo je moje vlasništvo, a tvoje vlasništva je tvoje. Sto jedan
dobiva, drugi gubi. Ĉak i neţivi predmet jest to što jest po tome što
je sve druge predmete isključio; ako se on širi, Ĉini to potiskujući u
stranu druge predmete upijajući ih u sebe. Isto radi i Ja. Kod
ţivotinja to uzimanje-u-sebe poprima oblik ţderanja; za nas to znači
izricanje volje i slobode jednog slabijeg Ja po jednom jačem. »Biti«
znači »potvrditi svoj Ja«.
No, Neprijateljeva filozofija nije ništa više i ništa manje nego stalan
pokušaj da izbjegne tu po sebi razumljivu istinu. On cilja na
proturječje. Treba postojati mnogo stvari, a ipak na neki način samo
jedna. Dobro jednoga Ja treba biti dobro i drugoga Ja. Tu
nemogućnost on naziva ljubavlju, i to isto dosadno, jednolično
čudotvorno sredstvo moţe se otkriti u svemu što on čini i čak što on
jest ili poziva da bude. Stoga on — on sam nije zadovoljan time da
tvori neko aritmetičko jedinstvo — on naime tvrdi da je ujedno
Trojica i Jedan, tako da se ta besmislica ljubavi nalazi kao temelj
njegove naravi. Na drugom kraju ljestvice on uvodi odvratni
pronalazak, organizam u kojemu dijelovi gube svoje naravno
određenje uzajamne konkurencije i određeni su za suradnju.
Njegov pravi motiv za utvrđivanje spolnosti kao metode
razmnoţavanja ljudskih bića pokazuje nam se suviše jasno kroz
posljedice koje iz toga proizlaze. Spolni nagon je mogao, s naše točke
gledišta, biti posve nevina stvar. On je mogao biti drugi način na koji
jedan jači Ja gospodari slabijim
— kao što je to slučaj među paucima gdje mladenka svoju svadbenu
svečanost zaključuje time što proţdere mladoţenju. Ali kod ljudi
Neprijatelj je bezrazloţno pridruţio spolnoj ţelji uzajamnu sklonost
partnera. I potomka je stvorio ovisnim o roditeljima, a roditeljima
dao nagon da hrane dijete i da ga pomaţu — stvarajući tako obitelj
kao organizam; samo mnogo lošije. Naime, članovi se ovdje međusobno
više razlikuju, a ipak su ujedinjeni na mnogo svjesniji i odgovorniji
način. Cijela priča raspreda se stvarno samo kao dalji vješt zahvat za
postizanje dosadne ljubavi.
Sad dolazi šala. Neprijatelj je opisao bračni par kao »jedno tijelo«.
On nije rekao »sretan bračni par« ili »par koji se vjenčao zato što su
se oboje voljeli«, ali ti moţeš učiniti da ljudi to posve previde. Ti
moţeš učiniti da oni zaborave kako čovjek, koga zovu Pavao, izraz
»jedno tijelo« nije ograničio samo na vjenčane parove. Za njega je
uopće spolno sjedinjenje već »postajanje-jedno tijelo«. Ti stoga
moţeš ljude dovesti tako daleko da oni, to što je stvarno goli opis
pravog značenja spolnog odnosa, prihvate kao retoričko veličanje
»zaljubljenosti«. Istina je da gdje god muškarac spava sa ţenom
nastaje, bilo to njima ugodno ili ne, na-dosjetni odnos među njima,
kojemu se oni moraju ili vječno radovati ili ga vječno podnositi. Moţe
se ljude dovesti do toga da iz istinite tvrdnje kako je taj nadosjetni
odnos određen za to da ostvari pravu naklonost i obitelj (što oni, ako
poslušno postupaju, prečesto čine), izvedu krivo mišljenje kako je
mješavina sklonosti, straha i prohtjeva, što oni nazivaju
»zaljubljenošću, jedina prava podloga za sretan ili svet brak. Tu
zabludu je vrlo lako prire-
diti jer u zapadnoj Europi »zaljubljenost« često prethodi braku, koji
se sklapa u poslušnosti volji Neprijatelja, što znači s nakanom
međusobne vjernosti, plodnosti i dobre volje; isto kao što religiozni
osjećaj vrlo često, iako ne uvijek, prati pravo obraćenje. Drugim
riječima: treba ljude poticati da kao temelj za brak gledaju u
najljepšim bojama sve ono što je Neprijatelj zapravo obećao kao
rezultat. Iz toga proizlaze dvije prednosti: prvo, ljude koji ne
posjeduju dar uzdrţljivosti moţemo spriječiti da traţe brak kao
moguće rješenje zato što se ne mogu »zaljubiti«, a zahvaljujući našim
nastojanjima, pomisao na brak iz drugih motiva smatraju nedostojnom
i ciničkom. Da, tako oni misle! Oni odluku na vjernost u zajedništvu
međusobne pomoći, na ustrajnost u čistoći, kao i na prenošenje ţivota
smatraju nečim moralno niţim nego prolazne oluje čuvstava. (Nemoj
propustiti šapnuti svom čovjeku misao da je crkveno vjenčanje nešto
uvredljivo.) Drugo, svaka spolna zanesenost, sve dok se odvija s
namjerom ţenidbe smatra se »ljubavlju«, a »ljubav« će se smatrati
isprikom čovjeku od krivnje i svih posljedica ţenidbe s nevjernom,
glupom ili raskalašenom ţenom. No, više o tome bit će govora u mom
sljedećem pismu.
j pfani stric 6crtWtiKvt
PISMO DEVETNAESTO
*ra sam vrlo ozbiljno razmišljao o pitanju što si ga / iznio u svojem
prošlom pismu. Ako, kao što ?sam ti jasno pokazao, sve osobe, u skladu
sa svojom naravi, stoje u stalnoj ţivotnoj borbi i nose Neprijateljevu
ideju o ljubavi kao proturječnost u terminima, što će biti od moje
tako često ponavljane opomene da on te ljudske crve stvarno ljubi i
ţeli im dati svoj trajni ţivot? Nadam se, moj dragi dečko, da nisi
nikome pokazao moja pisma. Ne zbog toga što bi iz toga moglo nešto
posebno nastati. Svatko će bez daljnjega vidjeti da je prividna
hereza, u koju sam ja upao, posve slučajna. Usput kazano, nadam se
da si shvatio kako prividno neljubazne primjedbe o Slubgobu nisu
ozbiljno mišljene. Ja doista imam prema njemu najveće poštovanje. I
naravno, neke stvari koje sam kao toboţe bombastične izrekao o
autoritetu nisam ozbiljno mislio. Moţeš se pouzdati u mene da ću
uvijek braniti tvoje interese. Ali čuvaj sve pod bravom i ključem.
Istina je da mi se nehotice omakla izjava da Neprijatelj ljude stvarno
ljubi. To je, naravno, sasvim nemoguće. On je jedno biće, a oni su
različiti od njega. Njihovo dobro ne moţe biti njegovo. Sve njegovo
pričanje o ljubavi mora biti pokrivalo za nešto drugo — on mora imati
neki stvarni motiv za njihovo stvaranje i preuzimanje tolike muke
zbog njih. Da netko od nas dođe na pomisao govoriti da on stvarno ima
tu nemoguću ljubav, dolazi otuda što je nama jednostavno potpuno
nemoguće iznaći pravi motiv. Kakav on s njima ima plan? To je
nerješivo pitanje. Ne uviđam što bi moglo škoditi ako ti otkrijem da je
prvenstveno taj problem uzrok sukoba između našeg Oca i
Neprijatelja. Već kad se prvi put raspravljalo o stvaranju čovjeka,
Neprijatelj je otvoreno nagovijestio da je predvidio izvjesni događaj
s nekim kriţem. Naš Otac je naravno odmah traţio razgovor i bliţe
objašnjenje. Neprijatelj nije ništa odgovorio, izuzevši jedne priče
0 nesebičnoj ljubavi koju on lansira sve do sada. To naš Otac naravno
nije mogao prihvatiti. On je od Neprijatelja traţio da poloţi svoje
karte na stol
1 dao mu je za to svaku priliku. Priznao je da mu je jako stalo da
sazna tajnu, na što je Neprijatelj odgovorio: »Ţelim od svega srca da
je ti moţeš spoznati.« Ja pretpostavljam, kad je razgovor došao do te
točke, da je odvratnost našeg Oca prema tom neosnovanom
nedostatku povjerenja stvorila beskrajni jaz između njega i
Prisutnosti, što je dovelo nenadano do one smiješne Neprijateljeve
priče i bilo povodom da je naš Otac nasilno bio izbačen iz raja. Od
tada smo počeli uviđati zašto naš Tlačitelj postupa s toliko
tajanstvenosti. Njegovo prijestolje ovisi o tajni. Ljudi njegova tabora
često su priznavali da,
kad bismo mi shvatili samo što on smatra pod ljubavlju, rat bi u
trenutku bio završen i mi bismo se opet mogli vratiti u nebo. Tu dakle
leţi velik zadatak. Mi znamo da on ne moţe stvarno voljeti — nitko to
ne moţe — to je jednostavno besmisleno. Kad bismo samo mogli
dokučiti što on stvarno smjera! Ispitivali smo tolike pretpostavke
jednu za drugom i još nismo ni koraka napredovali. Ipak ne smijemo
napustiti nadu, nikada! Sve prepredenije teorije, sve potpunije
sakupljanje činjenica, sve bogatije nagrade za uspješne istraţivače,
sve strasnije kazne za one koji ništa ne postignu — sve to provođeno i
ubrzavano do konca svijeta sigurno ne moţe a da napokon ne donese
ţeljeni uspjeh.
Tuţiš se da u svojem posljednjem pismu nisam jasno izrazio smatram
li zaljubljenost poţeljnim stanjem za čovjeka ili ne. Ali, Wormwood,
to je pitanje koje ljudi očekuju! Prepusti njima da raspravljaju da li
su »ljubav« ili rodoljublje ili celibat ili svijeće na oltaru ili
antialkoholizam ili odgoj »dobri« ili »zli«. Zar ne vidiš da nema
odgovora? Ništa nije vaţno osim tendencije duhovnog stanja pod
određenim okolnostima, koje određenog pacijenta u određenom
trenutku dovode bliţe Neprijatelju ili nama. Stoga bi bilo sasvim
dobro prepustiti pacijentu da odluči je li »ljubav« »dobra« ili »zla«.
Ako je on grub čovjek, s prezirom za tijelo stvarno osnovanim na
osjetljivosti, ali u zabludi kad se radi o čistoći — i nalazi zadovoljstvo
u izrugivanju onoga što njegova okolina odobrava — tada ga pusti da
se u svim okolnostima odluči protiv ljubavi. Ucjepljuj mu pretjerani
asketizam i kad njegovu seksualnost uspiješ odvojiti od svega što bi
je moglo humanizirati, pritisni ga njome i to u još
brutalnijem i ciničnijem obliku. Ako se radi o lakovjernom,
dobroćudnom čovjeku, kljukaj ga djelima manje vrijednih pjesnika i
petparačkih romanopisaca starog stila, sve dok ga ne učvrstiš u
uvjerenju da je »ljubav« oboje: nešto neodoljivo kao i nešto nutarnje
vrijedno. Doduše, mislim da to uvjerenje malo pogoduje tome da
čovjeka uvede u prigodnu bludnost, ali ono je izvanredan recept za
dugotrajne, »plemenite«, romantične, tragične bračne nevjere koje,
ako se sve dobro odvija, završavaju ubojstvom i samoubojstvom. A
ako ni to ne uspije, to uvjerenje moţe ga dovesti do toga da ga lako
gurneš u bračnu luku iz koristi. Jer brak, iako je iznašašće
Neprijatelja, ima svoje koristi. Sasvim sigurno ima više mladih
djevojaka u susjedstvu tvoga pacijenta koje bi mu, bez sumnje, mogle
jako oteţati njegov kršćanski ţivot, samo ako ga uspiješ nagovoriti da
oţeni jednu od njih. Molim te, izvijesti me o tome u sljedećem pismu.
U međuvremenu neka ti bude posve jasno da to stanje zaljubljenosti
po sebi ne mora biti povoljno ni za nas ni za drugu stranu. To je
jednostavno prilika koju pokušavamo iskoristiti i mi i Neprijatelj.
Zaljubljenost je, kao i većina drugih stvari zbog kojih se ljudi
uzbuđuju, kao zdravlje ili bolest, starost i mladost ili rat i mir, sa
stanovišta duhovnog ţivota, prije svega sirovina.
TVpi ofani stric ScrtvStfove.
PISMO DVADESETO
Pr^i moj WQrvnWwc(J
najvećim negodovanjem saznajem da je Neprijatelj, barem za neko
vrijeme, pripremio nasilan kraj našim izravnim napadima na moralnu
čistoću pacijenta. Zapravo, ti si mogao znati da on to na koncu uvijek
čini i stoga si na neko vrijeme trebao stati sa svojim napadima. Kako
sada stvari stoje, tvoj je čovjek spoznao opasnu istinu da ti napadi
neće vječno trajati. Prema tome, više ti neće biti moguće nastupati s
našim najboljim oruţjem: vjerovanjem neukih ljudi da više nema nade
da se oslobodimo, osim kapitulacijom. Pretpostavljam ipak da si ga
pokušao uvjeriti kako je spolno suzdrţavanje nezdravo.
Još nisam od tebe dobio nikakav izvještaj o mladoj ţeni iz pacijentova
susjedstva. Ţelio bih ga odmah imati jer ako ne moţemo iskoristiti
njegovu seksualnost da ga učinimo nečistim, moramo pokušati da je
koristimo za ostvarenje poţeljne ţenidbe. U međuvremenu volio bih ti
dati nekoliko napomena o tipu ţene — ja mislim o tjelesnom
tipu — u koji bi se on trebao zaljubiti, jer zaljubljenost je najbolje
što moţemo ostvariti u postojećim okolnostima.
To je pitanje za nas naravno na grub i pouzdan način, doduše odavno,
riješeno od duhova koji u hijerarhiji pakla mnogo dulje djeluju nego ti
i ja. U njihovu poslovnom području velikih učitelja postoji nešto što u
svakom vremenu moţemo nazvati obrnutim shvaćanjem onoga što se
naziva seksualni »ukus«. Oni to postiţu po razmjerno malom krugu
popularnih umjetnika, modnih kreatora, glumaca i reldamnih
stručnjaka koji određuju modni tip. Cilj je odvratiti jedan spol od
onih pripadnika drugog spola s kojima bi bila najpovoljnija mogućnost
duhovno odgovarajućeg, sretnog i plodnog braka. Kroz stoljeća smo
trijumfirali nad prirodom tako da smo ţenskom rodu neke drugotne
oznake muškarca (kao što je brada) prikazali neugodnima. Iza toga se
krije više nego što ti moţda pretpostavljaš. Sto se tiče muškog
»ukusa«, podvrgli smo ga velikoj promjenjivosti. Jednom bacamo
teţište na figurativno-aristokratski tip ljepote, miješajući mušku
taštinu s njihovim ţeljama i potičući ih da stvaraju djecu s
najarogantnijim i najhirovitijim ţenama. U drugo vrijeme biramo
pretjerano ţenstven tip, njeţan i mazan, tako da lukavost i
pretvaranje, opća neiskrenost i sitničavost duha koje ih prate, stoje
na visokoj cijeni. Sadašnje vrijeme je upravo protivno. Doba jazza
smijenilo je dob valcera i sad učimo muškarce da vole ţene čija se
tijela jedva razlikuju od dječačkih. Budući da je ta vrsta ljepote još
prolaznija nego većina drugih, time pojačavamo kroničan ţenski strah
pred starenjem (i to s velikim uspjehom) i činimo ih manje
voljenima i manje sposobnima da rađaju djecu. Ali to nije sve. Mi smo
isposlovali rastuću slobodu koju društvo dopušta u prikazivanju
prividne golotinje (ne stvarno gologa) u umjetnosti i njezinu
pokazivanju na pozornici i na plaţi. Naravno, sve je to varka; figure su
u popularnoj umjetnosti krivo ocrtane, stvarne ţene su u svojem
kupaćem kostimu ili tijesno priljubljenim hlačicama stvarno sputane i
sprešane, kako bi izgledale što uspravni-je i vitkije i dječačkije, više
nego što to dopušta priroda odrasle ţene. A u isto vrijeme učimo
moderni svijet da vjeruje kako je »slobodan« i »zdrav« i da se vraća
prirodi. Na taj način usmjeravamo ţelje muškaraca sve više i više na
nešto što uopće ne postoji — dajući u seksualnosti sve veću vaţnost
oku, dok istodobno ostvarenje seksualnih zahtjeva činimo sve
nemogućijim. Sto iz toga slijedi, moţeš lako predvidjeti!
To je opća strategija sadašnjeg trenutka. No, unutar ovog okvira ti
ćeš još moći potaći ţelje svoga pacijenta u jednom od dva smjera.
Ispitaš li briţljivo srce bilo kojeg muškarca, naći ćeš u njemu barem
dvije zamišljene ţenske predodţbe — jednu zemaljsku i jednu
demonsku Veneru — i otkrit ćeš da su njegove ţelje, odgovarajuće
predmetu, kvalitativno različite. Zelja za jednim tipom je u skladu s
voljom Neprijatelja, miješa se spremno s ljubavlju prema bliţnjemu,
pripravna je na brak i proţeta svjetlom poštovanja i prirodnosti, koje
je nama tako odvratno. No, postoji i drugi tip ţene, koji on ţeli s
brutalnom strastvenošću i brutalno strastveno ţudi. Taj tip je
najprikladniji da ga odvede od pomisli na brak, ali on bi ga i u braku
tretirao kao roba, idola ili ortaka. I njegova Iju-
bav prema prvom tipu moţe sa sobom donijeti ono što Neprijatelj
naziva zlom, ali samo uzgred. Ĉovjek ţeli da ona ne bude ničija druga
ţena i ţali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo
zlo ono što on ţeli; to je upravo taj »poseban čar« koji on traţi. U licu
te ţene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili
okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto
sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u
normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće moţe
postati igra za njegove ţivce i njegova tajna opsjednutost.
Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili
zavodnice. Ali ako je tvoj čovjek kršćanin i ako je poučen u besmislu
neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, moţeš ga dovesti do toga da je
oţeni. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se
tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati biljeţiti
neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon
jednog čovjeka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge
su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima
ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.
j ofani stric $criWttKvt
PISMO DVADESETPRVO
Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni
napad na pacijentovu razdraţlji-vost. To čak moţe biti i glavni napad
sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim
stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim
potamnjenjem njegova rasuđivanja.
Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju
kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je
zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani
zahtjevi koje tvoj pacijent pod tvojim utjecajem postavlja ţivotu, to
će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše
raspoloţenim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao
otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom
raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se
on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva ţena
(koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s
bav prema prvom tipu moţe sa sobom donijeti ono što Neprijatelj
naziva zlom, ali samo uzgred. Ĉovjek ţeli da ona ne bude ničija druga
ţena i ţali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo
zlo ono što on ţeli; to je upravo taj »poseban čar« koji on traţi. U licu
te ţene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili
okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto
sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u
normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće moţe
postati igra za njegove ţivce i njegova tajna opsjednutost.
Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili
zavodnice. Ali ako je tvoj čovjek kršćanin i ako je poučen u besmislu
neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, moţeš ga dovesti do toga da je
oţeni. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se
tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati biljeţiti
neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon
jednog čovjeka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge
su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima
ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.
T\/pj vtfani stric $crtWtfcyt
PISMO DVADESETPRVO
Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni
napad na pacijentovu razdraţlji-vost. To čak moţe biti i glavni napad
sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim
stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim
potamnjenjem njegova rasuđivanja.
Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju
kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je
zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani
zahtjevi koje tvoj pacijent pod tvojim utjecajem postavlja ţivotu, to
će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše
raspoloţenim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao
otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom
raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se
on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva ţena
(koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s
prijateljem u četiri oka), što ga izbacuje iz kolotečine. Doduše, on još
nije tako neljubazan i neučtiv da bi mu se te po sebi male stvari činile
prevelikima. One ga srde stoga što on svoje vrijeme smatra svojim
vlasništvom i ima osjećaj da je okraden. Stoga moraš ljubomorno
čuvati u njegovu duhu divnu pretpostavku: moje vrijeme pripada meni.
Budi u njemu osjećaj da svaki dan počinje kao zakoniti posjednik
vremena od dvadeset četiri sata. Daj mu da svaki dio svoga posjeda,
što ga mora odstupiti poslodavcu, osjeti kao mučni porez, a onaj drugi
dio, što ga ostavlja slobodnim za ispunjavanje svojih religioznih
duţnosti, kao velikodušno darivanje. Ali nikad mu se ne smije dopustiti
da posumnja da je ukupnost, od koje se uzimaju ovi odsječci, na
tajanstven način njegovo osobno urođeno pravo.
Ti imaš tu osjetljiv zadatak. Pretpostavka koju trajno ţeliš u njemu
odrţati je tako besmislena da, ako jednom dođe u pitanje, ni mi sami
nećemo je moći braniti nikakvim djelićem dokaza. Ĉovjek ne moţe ni
jedan trenutak vremena ni sam načiniti ni zadrţati; ono mu dolazi kao
čisti dar; stoga bi jednako tako sunce i mjesec mogao smatrati svojim
posjedom i dobrom. On je dakle, teoretski, upućen na potpunu sluţbu
Neprijatelju; i ako bi mu se Neprijatelj pojavio u tjelesnom obliku i
zatraţio potpunu sluţbu samo za jedan dan, on ga ne bi odbio. On bi
se osjećao uvelike olakšanim ako taj jedan dan ne bi sadrţavao ništa
neugodnije nego slušanje brbljarija jedne glupe ţene; i on bi se
osjećao gotovo do razočaranja olakšanim kad bi mu Neprijatelj toga
dana nakon pola sata rekao: »Sad moţeš ići i zabavljati se.« Razmišlja
li on
samo trenutak o svojoj pretpostavci, morao bi bez sumnje uvidjeti da
se stvarno svaki dan nalazi u tom poloţaju. Kad govorim o čuvanju te
pretpostavke u njegovoj pameti, onda je posljednja stvar koju ti
savjetujem da ga opskrbiš razlozima za njenu obranu. Takvih nema!
Tvoja zadaća je posve negativna. Nemoj dopustiti da se njegove misli
odviše pribliţe tom problemu. Ĉuvaj ga u tami i pusti da njegov
osjećaj posjednika vremena drijema tiho, nepozorno i djelotvorno.
Smisao za vlasništvo općenito treba uvijek jačati. Ljudi postavljaju
uvijek nove zahtjeve za vlasništvom, koji jednako smiješno zvuče na
nebu kao i u paklu, i mi ih moramo u tome podrţati. Velik dio
modernog otpora protiv čistoće dolazi otuda što ljudi vjeruju da su
»vlasnici« svojih tijela — onih snaţnih i opasnih tvorevina u kojima
pulsira snaga koja je stvorila svijet, u kojima se oni nalaze bez svog
pristanka i iz kojega bivaju izbačeni po volji nekog drugoga! Oni su
kao kraljevo dijete koga je otac iz ljubavi obdario naslovom
zapovjednika nad velikom pokrajinom, kojom inače upravlja mudri
savjetnik, a koje misli da su gradovi, šume i polja njegovo »vlasništvo«
na isti način kao i pločice na podu njegove dječje sobe.
Mi izazivamo taj osjećaj vlasništva ne samo gordošću nego i
smetenošću. Mi ih učimo da previde različita značenja posvojne
zamjenice — one istančane stupnjevite razlike koje se kreću od
»moje čizme« preko »moj pas«, »moj sluga«, »moja ţena«, »moj
otac«, »moj učitelj«, »moja domovina« do »moj Bog«. Moţemo ih
naučiti da sva ta različita značenja svedu na ono »moje čizme« —
»moje« vlasništvo. Ĉak malo dijete moţemo poučiti
da pod izrazom »moj medo« ne misli starog, u svojoj mašti, u mašti
ţivog primaoca njegove ljubavi, s kojim je posebno blizak (to je
upravo ono što bi ih Neprijatelj naučio ako mi ne budemo vrlo
pozorni), nego »medvjeda kojega, ako mi se sviđa, mogu rastrgati na
komadiće«. A na drugom kraju ljestvice naučili smo ljude da kaţu
»moj Bog« na način koji se mnogo ne razlikuje od »moje čizme«. Taj
»moj Bog« znači tek toliko kao »Bog na kojega ja, zbog svojih
izvanrednih zasluga, imam pravo i kojega na propovjedaonici
iskorištavam — Bog, na koga ja imam posjedničko pravo«.
A uvijek je prava šala u tome da se riječ »moj« u svom punom smislu
označavanja posjeda uopće ne moţe primijeniti ni na kojeg čovjeka i
ni na jednu stvar. Na koncu će ili naš Otac ili Neprijatelj biti onaj koji
za svakog čovjeka i svaku stvar moţe reći »moja. Ne boj se, ljudi će
na koncu već uvidjeti kome pripada njihovo vrijeme, njihova duša i
njihovo tijelo! Sigurno ne njima, što god se dogodilo. U sadašnjici je
Neprijatelj onaj koji za sve i svakoga kaţe »moj«, iz jedinog razloga
što je on sve stvorio. Naš Otac se nada da će on na koncu moći reći
»moj« svim stvarima i to na osnovi dinamičkog temelja osvajanja.
j pfani stric 6crtWtiKyt.
PISMO DVADESETDRUGO
Tako! Tvoj čovjek se zaljubio — i to na najgori način na koji se to
moglo dogoditi — u djevojku o kojoj mi nisi rekao ni riječi u svom
izvještaju. Moţda te zanima da je mali nesporazum s tajnom policijom
zbog nekih mojih nepromišljenih opaski u pismima, a koje si ti smatrao
potrebnim razbu-bati, opet u potpunosti izglađen. Ako si računao s
tim da ćeš sebi osigurati moje usluge, grdno si se prevario. Morat ćeš
za to činiti pokoru, kao i za sve svoje druge ludosti. U prilogu ti
šaljem jednu upravo objavljenu knjiţicu o novom popravnom domu za
nesposobne napasnike. Bogato je ilustrirana i nećeš naći u njoj ni
jednu dosadnu stranicu.
Pogledao sam dosje te djevojke i zgrozio sam se nad onim što sam
našao. Ona nije samo kršćanka nego kršćanka najgore vrste —
odvratna, podla, podrugljiva, stidljiva, jednostavna, kao miš,
vodenasta, beznačajna, djevičanska, ţenskica »luk i voda«. Mala
beštija. Tjera me na povraćanje. Ona smrdi i furi kroz svaku stranicu
dosjea. Smrdi na
redovnicu. Tjera me u ludilo kako se svijet pokvario. U dobra stara
vremena ona bi bila upravo za arenu. Zato je ta vrsta i stvorena. Ne
zato što bi i tamo mnogo koristila, ne! Ona je dvolična mala varalica
(poznam ja tu vrstu), koja izgleda kao da će pasti u nesvijest kad vidi
kap krvi, a onda umire sa smiješkom. Laţljivica u svakom pogledu!
Izgleda kao da se ni maslac u njezinim ustima ne bi istopio, a ipak
posjeduje smisao za jaku podrugljivu šalu. Pripada vrsti stvorova koji
čak mene smatraju smiješnim! Prljava, neukusna mala pudlica — pa
ipak spremna pasti u ruke klipanu kao i svaka druga od tih beštija.
Zašto je Neprijatelj ne prokune za to, kad mu je toliko stalo do dje-
vičanstva, umjesto što samo promatra cereći se?
U srcu Neprijatelj je hedonist. Svi njegovi postovi i bdjenja i lomače
i kriţevi samo su fasada. Ili su samo poput pjene na morskoj obali. A
tamo na morskoj pučini, na njegovom moru, tamo je radost i više nego
radost. On to ne skriva; u njegovoj desnoj ruci su »radosti bez
kraja«. Uh! Mislim da on nema ni najmanju slutnju o onoj velikoj i
uzvišenoj tajni do koje se mi diţemo u bijednom gledanju. On je
prost, Wormwood. Ima malograđanska shvaćanja. Napunio je svoj
svijet radostima svake vrste. Ljudi se tijekom dana bave tolikim
stvarima, za koje se on ni najmanje ne brine — spavanje, pranje, jelo,
piće, vođenje ljubavi, igranje, molitva, rad. Sve se mora najprije
iskriviti prije nego za nas moţe biti od bilo kakve koristi. Mi se
moramo boriti pod krvavo oteţanim okolnostima. Ništa nije po prirodi
na našoj strani.
(Tebe to ne ispričava. S tobom ću još obračunati. Ti si me uvijek
mrzio i, kad si se osjećao sigurnim, prema meni si se uvijek
bezobrazno ponašao.)
Naravno da će se on upoznati i s obitelji te djevojke i cijelom
njezinom rodbinom. Zar ti stvarno nisi mogao vidjeti da je upravo
kuća u kojoj ona stanuje mjesto koje on nikada nije smio upoznati?
Cijeli kraj je natopljen onim smrtnim mirisom. Ĉak ga i vrtlar, koji tek
pet godina sluţbuje u toj kući, počinje širiti. I gosti, koji tamo borave
samo za vikend, odnose sa sobom nešto od tog zlog mirisa. I pas i
mačka su već njime okuţeni. A kuća je proţeta nedostupnom tajnom.
Posve smo sigurni (to je jedno od temeljnih načela) da svaki član
obitelji na neki način izvlači kapital od drugoga — ali ne moţemo
pronaći kako. Oni tajnu, što stoji pod prividom nesebične ljubavi,
čuvaju jednako ljubomorno kao i sam Neprijatelj. Cijela kuća i vrt su
jedinstveno poprište najveće neobuzdanosti. Ima odvratne sličnosti s
opisom što ga je jedan ljudski pisac dao o nebu: »područje gdje je sve
samo ţivot, i stoga sve što nije glazba samo je šutnja«!
Glazba i šutnja — kako mrzim to oboje! Kako bismo morali biti
zahvalni što od vremena, kad je naš Otac stupio u pakao (to je doduše
tako davno da bi ljudi mogli brojiti u godinama svjetlosti), ni jedan
kvadratni centimetar paklenog prostora i ni jedna minuta paklenog
vremena nije bila izručena tim dvjema odvratnim silama, nego je sve
ispunjeno bukom: buka, velika dinamika, čujni izraz svega što je
veselo, nemilosrdno i muţevno — buka koja nas jedina štiti od glupih
napada slabosti, od sumnjičavih griţnji savjesti i od nemogućih ţelja!
Mi ćemo na koncu cijeli svemir pretvoriti u buku. Sto se tiče zemlje,
već smo u tom smislu dobrano napredovali. Nebeske melodije i tišina
bit će na koncu poraţeni: no ja priznajem da još ni iz daleka
nismo dosta bučni. Ali naše istraţivanje napreduje. U međuvremenu,
ti sitni, odvratni i...
(Ovdje se rukopis prekida i pisanje se nastavlja drugom rukom.)
U vrućini pisanja otkrivam da sam iz nepaţnje dopustio da poprimim
lik velike stonoge. Zbog toga diktiram ostatak ovog pisma svom
tajniku. Sad, kad je preobrazba završena, prepoznajem je kao
privremenu pojavu. Neke glasine o tom već su doprle i do ljudi.
Bezvezni opis o tome javlja se u djelima nekih pjesnika, kao i Miltona,
sa smiješnom napomenom da je ta promjena oblika »kazna« kojom nas
je udario Neprijatelj. Jedan suvremeni pisac — netko imenom Pshavv
ili tako nekako — ipak je shvatio istinu. Preobrazba se događa iznutra
i predstavlja veličanstveno očitovanje one ţivotne snage koju bi
oboţavao naš Otac kad bi oboţavao bilo što osim sebe. U svom
sadašnjem obliku čeznem više nego ikad da te vidim i zagrlim u
nerazdvojni zagrljaj.
(Potpisan) T&ArppIfZ
Za njegovu ponovno duboku uzvišenost, pod-sekretara Screvvtape, T.
E., B. S., itd.
PISMO DVADESETTREĆE
%roz tu djevojku i njezinu odvratnu obitelj pacijent sad svakodnevno
upoznaje sve više kršćana, i to vrlo inteligentnih kršćana. Sad će za
dugo vrijeme biti nemoguće ugušiti u njemu taj duhovni ţivot. Ali
dobro, moramo ga zatrovati. Ti si bez sumnje već više puta na našem
vjeţbalištu isprobavao kako da se preobraziš u anđela svjetla. Sad je
vrijeme da to učiniš pred licem Neprijatelja. Svijet i tijelo su nas
razočarali; preostaje treća sila. A uspjeh te treće vrste slavniji je od
svih. Jedan pali svetac, farizej, inkvizitor ili mađioničar pričinjaju u
paklu daleko više zabave nego neki običan tiranin ili pokvarenjak. Kad
dobro pogledam nove prijatelje tvoga pacijenta, opaţam da bi
najpogodnija točka napada mogla biti granično područje između
teologije i politike. Neki od njegovih novih prijatelja zanimaju se vrlo
ţivo za socijalne teţnje njihove religije. To je u sebi loša stvar; ali se
moţe iskoristiti na dobro.
Vidjet ćeš da mnogi kršćansko-politički pisci misle da je kršćanstvo
počelo zastranjivati i, polazeći
od nauke svoga Osnivača, to je počelo vrlo rano. Sad mi moramo
iskoristiti to mišljenje da bismo opet proturili pojam »historijskog
Isusa« i potakli nastojanje oko odstranjivanja kasnijih »dodataka i
iskrivljavanja« te to sve suprotstaviti cijeloj kršćanskoj tradiciji. U
posljednjem naraštaju mi smo pogodovali konstrukciji takvog
»historijskog Isusa« na liberalnom i humanitarnom temelju. Sad ćemo
promicati novog »historijskog Isusa« s marksističkim, katastro-
fičkim i revolucionarnim crtama.
Konstrukcije koje mi otprilike svakih trideset godina kanimo mijenjati
pokazuju višestruke prednosti. Prije svega, one vode k tome da
čovjekovo poštovanje usmjere na nešto što uopće ne postoji jer je
svaki »historijski Isus« nehistorijski. Dokumenti izriču ono što izriču
i tu se ne moţe ništa dodati i stoga se svaki novi »historijski Isus« iz
njih vadi tako da se u jednoj točki nešto potisne, a u drugoj nešto
pretjera i primijeni određena spekulacija (za koju mi učimo ljude da
je nazivaju briljantnom) i za koju u običnom ţivotu nitko ne bi
riskirao deset dinara, ali koja je dostatna da izazove mnoštvo novih
Napoleona, novih Sha-kespearea i novih Swiftova u jesenskom
katalogu svih izdavača. Na drugom mjestu, sve te konstrukcije
počivaju na posebnoj teoriji o njihovu historijskom Isusu, teoriji za
koju pretpostavljaju da ju je on naviještao. On mora neminovno biti
»veliki čovjek« u modernom smislu riječi — krajnji domet jedne
zastarjele i neujednačene razvojne linije mišljenja prevrtljivac — koji
nudi lijek od svih bolesti. Time odvraćamo ljude od onoga što on jest i
što je učinio. Mi ga najprije činimo samo učiteljem, a onda skrivamo
golemo bitno slaganje između nje-
gove i nauke drugih velikih moralnih učitelja. Jer ljudi ne smiju
nipošto opaziti da veliki učitelji morala nisu poslani od Neprijatelja da
ih poučavaju, nego da ih podsjećaju da ponovno izraze prvotne
moralne otrcanosti protiv našeg stalnog nastojanja da ih odvratimo od
toga. Mi stvaramo sofiste: a on podiţe jednog Sokrata da im odgovori.
Naš treći cilj je da tim konstrukcijama razaramo ţivot poboţnosti.
Umjesto stvarne prisutnosti Neprijatelja, koju ljudi inače
doţivljavaju u molitvi i sakramentima, mi dajemo nadomjestak u
jednoj mogućoj, vrlo udaljenoj, zastrtoj i neuhvatljivoj prisutnosti
nekog lika, koji je govorio stranim jezikom i već odavno umro. Takvo
jedno biće doista ne moţe biti oboţavano. Umjesto Stvoritelja,
kojemu se njegovo stvorenje klanja, uskoro ćeš imati samo vođu
stranke kojemu njegovi pripadnici plješću i, napokon, tek neku osobu
kojoj poneki mjerodavni povjesničar priznaje izvrstan karakter.
Ĉetvrto, neovisno o tome da je ovako ocrtani Isus nehistorijski,
ovakva vrsta relacije je povijesno neispravna i u drugom smislu. Ni
jedan narod i tek mali broj pojedinaca su stvarno dovedeni u
Neprijateljev tabor povijesnim proučavanjem Isusove biografije
jednostavno kao biografije. Stvarno je ljudima spriječeno potpuno
poznavanje sve građe iz te biografije. Prvi obraćenici su prihvatili tu
vjeru na temelju jedne jedine povijesne činjenice (uskrsnuća) i jedne
jedine teološke nauke (otkupljenja), što je već postojećem
spoznavanju progovorilo o vlastitoj grešnosti, tj. svijesti o grijehu ne
protiv nekog propisa zakona, što ga je jedan veliki čovjek kao nešto
sasvim novo opet uspostavio, nego protiv starog, zajedničkog,
općevrijedećeg moralnog zakona u kojem su ih poučavale njihove
dadilje i majke. »Evanđelja« su došla tek kasnije i nisu pisana za to da
stvaraju kršćane, nego da izgrađuju već postojeće kršćane.
Kako god nam se u nekim točkama činio opasan, stalno trebamo
promicati »historijskog Isusa«. Kad se radi o općoj vezi između
kršćanstva i politike, naš je poloţaj osjetljiviji. Naravno, nipošto ne
smijemo dopustiti da se kršćansko uvjerenje ljudi izraţava u njihovu
političkom ţivotu jer bi uspostava društva koje bi se pribliţilo stvarno
pravednom bila prava katastrofa. S druge strane ţelimo, i to snaţno,
da ljudi upotrebljavaju kršćanstvo kao sredstvo; prvenstveno,
naravno, kao sredstvo za postizanje vlastitih prednosti; a, ako to ne
uspije, kao sredstvo za bilo što drugo — čak i za postizanje društvene
pravde. Vrijedi, dakle, pustiti čovjeka da cijeni društvenu pravdu kao
nešto što zahtijeva Neprijatelj, ali ga tada treba dalje obrađivati do
točke kad on cijeni kršćanstvo jer ono moţe donijeti društvenu
pravdu. Jer Neprijatelj se ne da koristiti prema pogodnostima. Ljudi
ili narodi koji misle da bi mogli obnoviti vjeru kako bi time ostvarili
bolje ljudsko društvo mogu se usporediti s onima koji bi mislili da su u
stanju koristiti nebeske ljestve da skrate put do obliţnje ljekarne.
Na sreću je ljude vrlo lako primamiti oko tog malog ugla. Tek danas
sam našao jedno mjesto u knjizi jednog kršćanskog pisca gdje on pre-
poruča svoje poimanje kršćanstva s obrazloţenjem da »samo takva
vjera moţe preţivjeti smrt starih kultura i rođenje nove civilizacije«.
Vidiš li ovdje malu napuklinu? »Vjeruj to, ne zato što je to istinito,
nego zbog nekog drugog razloga.« To je igra.
TVrj oA^ni stric Scre.Wt&pe.
PISMO DVADESETĈETVRTO
Moj a[ra^i "W>orvn,Wwi({
T> io sam u dopisivanju sa Slumtrimpetom koji P?]e zaduţen za
djevojku tvoga pacijenta i došao sam u trag slabom mjestu na njezinu
oklopu. To je jedna mala neuočljiva mana koju imaju skoro sve ţene
koje su rasle u pametnom krugu ljudi koje povezuje čvrsta vjera. Ta
se sastoji u bezbriţnoj pretpostavci da su svi koji stoje izvan toga
kruga i ne dijele tu vjeru zaista suviše glupi i smiješni. Muškarci koji
su redovito u susretu s tim izvanjskima ne dijele to mišljenje; njihovo
pouzdanje, ako se pouzdaju, druge je vrste. Ono što se djevojka
usuđuje pripisati svojoj vjeri zapravo pripada samo koloritu koji je
ona poprimila od svoje okoline. To doista nije daleko od uvjerenja
jedne dese-togodišnjakinje koja npr. drţi da su noţevi za ribu što se
upotrebljavaju u roditeljskoj kući jedino ispravni ili »pravi«, dok oni
susjedovi nikako ne mogu biti »doista pravi noţevi za ribu«. No,
svakako, element neznanja i naivnosti u tome je tako velik, a onaj
duhovne oholosti tako malen da moţemo
polagati malo nade na djevojku. Ali jesi li već razmišljao o tome kako
bi se moglo utjecati na tvoga pacijenta?
Novajlije uvijek pretjeruju. Ĉovjek koji se društveno uzdigao je
cjepidlaka, mladi učenjak je pedantan. U krugovima u kojima se sada
kreće tvoj pacijent je novajlija. Ovdje on svakodnevno susreće
kršćanski ţivot takve veličine kako nikad nije mogao sanjati i
promatra ga kroz čarobno staklo svoje ljubavi. On se bojaţljivo trudi
(a Neprijatelj mu to i stvarno zapovijeda) da oponaša tu veličinu.
Moţeš li ga dovesti do toga da oponaša onu slabost svoje ljubljene i da
je prenaglasi do te mjere da ono što je kod nje bilo samo mali grijeh
kod njega izraste do najljepše mane — duhovne oholosti?
Ĉini se da za to postoje idealne okolnosti. Novi krug ljudi u kojem se
on sad kreće takve je vrste da je on u iskušenju biti ponosan na njega
iz sasvim drugih razloga nego zato što je to kršćanski krug. To je
bolje odgojeno, inteligentnije i ugodnije društvo nego što je on ikada
do sada susreo. On se također u nekom stupnju vara o svojem mjestu
koje zauzima u tom društvu. Pod utjecajem »ljubavi« moţe se doduše
još osjećati nevrijednim djevojke, ali on se sve više prestaje osjećati
nevrijednim toga kruga. Ni najmanje ne sluti koliko toga mu je
oprošteno iz dobrote jer ga sada kao člana obitelji prihvaćaju takvog
kakav jest. On i ne sanja koliko toga u njegovu govoru, koliko njegovih
mišljenja oni prepoznaju kao čisti odjek svojih vlastitih. Još manje
pomišlja koliko čara, što ga osjeća u dodiru s tim ljudima, treba
pripisati erotičnoj draţi koju ta djevojka u njegovim očima zrači na
cijelu svoju okolinu. On vjeruje da voli njezin način govora i
ţivota zbog određenog sklada njezina i njegova duhovnog bića, dok je
ona zapravo toliko iznad njega da bi mnoge stvari koje sad prihvaća
jednostavno odbacio kad ne bi bio zaljubljen. On je kao pas koji si
umišlja da se razumije u lovačko oruţje jer mu lovački instinkt i
ljubav prema gospodaru čine lovački dan uţivanjem!
Ovdje leţi naša šansa. Dok Neprijatelj tog divljaka kroz spolnu ljubav
i ugodne ljude koji su u njegovoj sluţbi daleko odmakli diţe na ţivotnu
razinu, koju na drugi način ne bi nikako mogao postići, moraš ti u
njemu probuditi uvjerenje da je on postigao vlastitu razinu i da su to
svi ljudi »njegova kova« i da je on, stupivši među njih, našao svoj dom.
Okrene li se od njih drugom društvu, naći će ga dosadnim, djelomično
i zato što gotovo svako društvo u koje zađe i jest stvarno mnogo
manje zabavno, ali mnogo više zato što je očaran mladom djevojkom.
Moraš ga dovesti do toga da pobrka razliku između društvenog kruga
koji voli i onoga koji mu je dosadan, s razlikom između kršćana i
nevjernika. Moraš ga dovesti do toga da osjeća (bit će bolje da to ne
izraţava riječima): »kako smo mi kršćani drukčiji«! I kod toga »mi
kršćani« on mora stvarno ali nesvjesno misliti »moja vrsta«; kod
»moja vrsta« ne smije misliti na ljude koji su »mene primili u svojoj
obzirnosti i poniznosti«, nego na »ljude s kojima se ja s punim pravom
druţim«.
Ovdje uspjeh ovisi o tome koliko ga moţeš zbuniti. Pokušaš li ga
izričito i otvoreno učiniti ponosnim što je kršćanin, vjerojatno ćeš
promašiti cilj. Neprijateljeve opomene su predobro poznate. No, ako
ideju »mi kršćani« odbaciš i učiniš ga sa-
mozadovoljnim s »mojim načinom«, tada nikada nećeš postići stvarnu
oholost, nego samo društvenu taštinu koja je u usporedbi siromašan,
mali grijeh. Ono što ti trebaš jest podmuklo samočestitanje koje se
uvlači u svaku njegovu misao. No nikad mu ne dopusti pitanje: »Zašto
zapravo ja sebi čestitam?« Osjećaj da pripada jednom povjerljivom
krugu, da je upućen u tajnu, vrlo mu je ugodan. Igraj na tu kartu!
Nauči ga, dok koristiš utjecaj te djevojke u najčišćim trenucima, da
napravi podsmješljivo lice kad se radi o stvarima koje govore
nevjernici. Neke teorije, koje moţda susreće u suvremenim
kršćanskim krugovima, mogu se ovdje pokazati korisne. Mislim na
teorije koje nadu ljudskog društva polaţu na neki uţi krug
»duhovnih«, posebno obrazovanih krugova teokrata. Nije tvoja stvar
istraţivati jesu li te teorije ispravne ili pogrešne. Glavno je načiniti
kršćanstvo jednom od tajnih religija u koje se on osjeća dobro
upućen. Molim te, ne puni svoja pisma ispraznim brbljarijama o tom
europskom ratu. Njegov konačan ishod je bez sumnje vaţan, ali to je
stvar Vrhovne komande. Mene ni najmanje ne zanima koliko je ljudi u
Engleskoj ubijeno od bombi. U kakvu duhovnom stanju su oni umrli
mogu vidjeti ovdje u nadleţnom uredu. Da će svi jednog dana umrijeti,
to već znam. Molim te, usredotoči se na svoj posao.
j ofani stric $crtWthfi
PISMO DVADESETPETO
Prnji moj WormWooc(l
frava teškoća kod ljudi među kojima ţivi tvoj pacijent je u tome što
su oni samo kršćani. Naravno, svi oni imaju svoje osobne interese, ali
njihova veza ostaje čisto kršćanstvo. Ono što mi općenito ţelimo kad
ljudi postanu kršćani jest da ih drţimo u duhovnom stanju koje ja
nazivam »kršćanstvo-i«. Ti već znaš: kršćanstvo i kriza, kršćanstvo i
nova psihologija, kršćanstvo i novi poredak, kršćanstvo i liječenje
vjere, kršćanstvo i fizička istraţivanja, kršćanstvo i vegetarijanizam,
kršćanstvo i reforma jezika. Ako već moraju biti kršćani, tada učini
da budu barem kršćani s nekom razlikom. Na mjesto vjere stavi im
neku modu s kršćanskim obojenjem. Iskoristi njihovu odvratnost pred
»uvijek istim starim stvarima«.
Ta odbojnost prema »uvijek istim starim stvarima« jedna je od
najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu —
beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u drţavi, nevjernosti u
braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi ţive u
vremenu i stoga doţivljavaju stvarnost susljedno. Da bi doţivjeli
mnogo stvarnosti, njihovo se doţivljavanje mora protegnuti na mnogo
različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doţivljavati promjenu. I
kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srţi uţivalac) im je
promjenu učinio prijatnom, upravo kao što im je jela učinio prijatnim.
No kako on ne ţeli da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom
samom sebi, uravnoteţio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju
prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovjek obje ţelje
zadovoljava u jednom te istom svijetu koji je on stvorio, i to
povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam.
Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova
isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo premda je ono
od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu
godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je
bilo i prijašnjih godina.
Kad mi izvučemo radost u jelu i pretjeravamo taj uţitak da
proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uţivanje u promjeni i
preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. Taj zahtjev je u
cijelosti djelo naše spretnosti. Propustimo li svoju duţnost, ljudi neće
biti samo zadovoljni, nego i oduševljeni tom mješavinom novosti i
prisnosti snjeţnih pahuljica ovog siječnja, sunčeva izlaska ovog jutra,
pudinga sa šljivama ovog Boţića. Dok ih ne poučimo nečem boljem, i
djeca su potpuno sretna s tom godišnjom izmjenom igara u kojoj igra
s kestenima slijedi igru preskakivanja jednako kao što jesen slijedi
ljeto. Samo uz naše neprestane napore moţe se odrţati zahtjev za
neograničenom ili neritmičkom promjenom.
Taj zahtjev je višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost a
povećava ţelju. Uţivanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko
drugo, podloţno zakonu umanjujućih rezultata. Uţivati uvijek nešto
novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili
oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brţe mora iscrpsti
sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja
Neprijatelj zabranjuje. Otkad smo zapalili odbojnost pred »uvijek
istim starim stvarima«, moguće nam je da, na primjer, umjetnost
učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevaţni kao i najdarovitiji
umjetnici danas su zaraţeni ţeljom za uvijek novim i novim, što dovodi
do pojave pretjeravanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i
oholosti. Napokon, ţelja za najnovijim nama je nuţna potreba ako
ţelimo proizvoditi mode i hitove.
Pomodne filozofije koristimo da bismo čovjekovu pozornost odvratili
od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u
svakom naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje
bojati. Istovremeno veţemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je
najbliţa mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da
uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje poţara, a
u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa
je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od
prevelikog zanosa u trenutku kad je sve tako posvjetovnjačeno i
mlako. Nakon stotinu godina, kad od svih načinimo romantičare
prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti
prevelikog »razuma«. Vremena okrutnosti spominjemo zbog
sentimentalnosti, vremena po-
pustljivosti zbog građanske ukočenosti, razdoblje razuzdanosti zbog
puritanizma. A kad god se ljudi poţure da budu robovi ili tirani,
liberalizam činimo glavnim ţrtvenim jarcem.
Ali najveći trijumf u cijelom ovom pothvatu jest uzdizanje ovog uţasa
pred »uvijek istim starim stvarima« do filozofije tako da
intelektualna besmislica još pojačava pokvarenost volje. Ovdje se
pokazuje vrlo korisnim posvuda proširen evolucioni-stički ili
historijski karakter suvremene europske misli (što je dobrim dijelom
naše djelo). Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on ţeli
ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno?
Je li to razumno? Je li to moguće? — Ako međutim nama uspije da
ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našeg
vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tom
smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? — tada će oni zanemariti
prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne
znaju budućnost. Time što njihove misli ostaju lebdjeti u
zrakopraznom prostoru daju nam najbolju priliku da se umiješamo i
navedemo ih na postupke koje smo mi za njih odlučili. Bilo je vrijeme
kad su oni znali da neke promjene ne vode na bolje, druge na gore, a
neke su indiferentne. Mi smo im to znanje dobrim dijelom oduzeli. Na
mjesto opisnog pridjeva »nepromijenjen« stavili smo čuvstveni
pridjev »stagnirajući«. Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao
obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao
nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od
šezdeset minuta na sat.
TVoj odfcni stric 5cre.WtMpe.
PISMO DVADESETŠESTO
Prtkcji moj MJormvJooa\l
r^acijelo, zaručničko doba je pogodno vrijeme za *0"sijanje onog
sjemena koje će nakon deset godina izrasti u domaću mrţnju.
Nezadovoljene ţelje izazivaju stanje očaranosti čije djelovanje ljudi
lako brkaju i drţe učinkom kršćanske ljubavi prema bliţnjemu.
Iskoristi dvostruki smisao riječi »Ljubav«: navedi ih da vjeruju kako
su ljubavlju riješili sve one probleme koje su zapravo pod utjecajem
svoga ushićenja ili potisnuli u stranu ili zanemarili. Dok to
oduševljenje traje, imaš priliku dati da problemi potajno tinjaju i
postaju kronični.
Velik problem je »nesebičnost«. Promotri još jednom zadivljujuće
djelo našeg jezičnog odsjeka, koji je pozitivnu kršćansku ljubav prema
bliţnjemu zamijenio negativnom nesebičnošću. Zahvaljujući tom radu
moţeš bez daljnjega učiti ljude da se odriču prednosti, ne stoga da
time druge usreće, nego da se po svom odricanju pokaţu nesebičnima.
To je već velik uspjeh. Druga velika pomoć kad se radi o muškarcu i
ţeni jest različito shvaćanje nese-
bičnosti koje smo mi izgradili među spolovima. Ţena pod nesebičnošću
prvenstveno shvaća brigu za druge, a muškarac misli na nezadavanje
briga drugima. Otuda proizlazi da ţena, koja je u Nepri-jateljevoj
sluţbi već prilično napredovala, moţe drugima biti daleko teţa nego
bilo koji muškarac, izuzev onih kojima je naš Otac posvema zavladao. I
obratno, muškarac moţe provesti dugo vrijeme u taboru Neprijatelja
prije nego poduzme da nešto dobrovoljno učini za druge i to toliko
koliko jedna obična ţena čini svaki dan. Upravo time što ţena misli
samo na to da čini dobro, a muškarac da poštuje prava drugih, svaki
spol će bez vidljiva razloga smatrati onaj drugi posve sebičnim.
Na hrpu takvih zbrka moţeš dodati još nešto. Erotsko uzbuđenje
stvara uzajamnu susretljivost, kad je svatko stvarno ţeljan izići u
susret ţeljama drugoga. Oni su također svjesni da Neprijatelj od njih
traţi određen stupanj kršćanske ljubavi prema bliţnjemu koji bi ih,
ako ga dostignu, dovodio do sličnih postupaka. Moraš ih dovesti do
toga da stupanj uzajamnog predanja, koji trenutno naravno odgovara
njihovoj očaranosti, postave kao zakon za cijeli svoj bračni ţivot, ali
tako da, kad jednom nestane ovo ushićenje, ne posjeduju dovoljno
prave kršćanske ljubavi da taj zakon dalje slijede. Oni neće otkriti
zamku, pošto su dvostruko zaslijepljeni: zamjenjuju erotsko
uzbuđenje s kršćanskom ljubavlju i vjeruju da će uzbuđenje trajati.
Kad je jednom ova vrsta sluţbene, zakonske ili navodne nesebičnosti
postala pravilom koje se treba odrţavati, što erotični osjećaji više ne
mogu, a duhovna pomagala koja još nisu dovoljno ojačala još ne mogu
pruţiti, tada se pokazuju izvanredno
povoljni učinci. U raspravljanju o bilo kojoj zajedničkoj odluci javljat
će se obvezno da A, nasuprot vlastitim ţeljama, nastupa u korist ţelja
koje pretpostavlja kod B, dok B čini obratno. Doista, često je
nemoguće utvrditi stvarne ţelje svake strane; krene li dobro,
završava tako da poduzmu nešto što ni jedno od njih dvoje ne ţeli. No,
svaka strana osjeća u sebi toplo samoopravdanje i učvršćuje se u
postojanju prava na priznanje za svoju nesebičnost zajedno sa
skrivenim nezadovoljstvom prema drugome zbog odviše jednostavnog
načina na koji je primio prinesenu ţrtvu. Kasnije se moţeš odvaţiti na
takozvanu iluziju velikodušnog konflikta. Ta igra međutim najbolje
uspijeva s više od dva sudionika; na primjer u obitelji s odraslom
djecom. Netko predloţi kakvu beznačajnu stvar, kao što je piti čaj u
vrtu. Jedan član obitelji daje jasno do znanja (no ne s mnogo riječi)
da on to radije ne bi, ali, naravno, spreman je to učiniti zbog
»nesebičnosti«, a u stvari zato što ne ţeli biti pokusna lutka na kojoj
će prvi govornik vjeţbati svoju sićušnu velikodušnost. Ali on nipošto
nije spreman napustiti svoje izigravanje nesebičnosti. On ustraje na
spremnosti činiti »što drugi ţele«. Oni ustraju u spremnosti da čine
što on ţeli. Neraspoloţenje raste. Strasti se podiţu. Uskoro netko
kaţe: »Onda dobro, ja ne ţelim više nikakav čaj!« I tada uslijedi prava
svađa s ogorčenjem na obje strane. Jesi li shvatio kako je to
izvedeno? Da je svaka strana otvoreno i pošteno zastupala svoje
istinske ţelje, drţali bi se svi u granicama razumnosti i čestitosti. Ali
upravo jer je prepirka vođena s obrnutim predznacima i svaka strana
se borila za drugu, ostaje im sva ogorčenost koja potječe iz
povrijeđene samopravednosti i tvrdoglavosti, kao i
posljednjih godina sakupljeni bijes potpuno prikriven navodnom ili
sluţbenom nesebičnošću u onome što čine ili zbog onoga zašto barem
vjeruju da su ispričani. Svaka strana doista točno zna kako je jeftina
nesebičnost protivnika i kako on pokušava prisilno dovesti druge u
laţni poloţaj; ali svatko uspijeva sebe smatrati neduţnim i osjeća se
zloupotrijebljenim i to ne jednom i od ljudi od kojih to naravno ne bi
mogao očekivati.
Jedan razboriti čovjek je rekao: »Kad bi ljudi znali koliko zle krvi je
proizišlo iz nesebičnosti, ne bi je tako često preporučivali s
propovjedaonice«; i još: »Ona je vrsta ţene koja ţivi samo za druge —
tko su drugi moţeš pročitati s njezina lukavog izraza lica.« Sve to
moţe započeti u doba zaručništva. Mala doza stvarne nesebičnosti na
strani tvoga pacijenta pomaţe ti trajno manje da si osiguraš njegovu
dušu, nego prvi počeci one nerazvijene i samosvjesne nesebičnosti
koja se jednog dana moţe rascvjetati u vrstu koju sam ti opisao. Malo
uzajamnog nepoštenja, određeno čuđenje što djevojka uvijek ne pazi i
ne vrednuje odgovarajući koliko je on nesebičan, moţe se već sada
prokri-jumčariti. Poradi briţno na tim stvarima i, nadasve, nemoj
dopustiti da mladi ljudi išta od toga opaze. Uđu li im u trag, bit će na
najboljem putu da otkriju kako sama »ljubav« nije dovoljna, da bi
kršćanska ljubav prema bliţnjemu bila neophodna ali još nije
ostvarena, i da nikakav vanjski zakon ne moţe nadomjestiti tu
kršćansku ljubav. Ţelio bih samo da Slumtrimpet nešto poduzme da
potkopa djevojčin smisao za humor.
TVcj vfani stric 5crtWttKyi
PISMO DVADESETSEDMO
Prnji moj WormWooa\!
V
A ini se da trenutno loše napreduješ. Sigurno da treba koristiti
njegovu »ljubav« kako bi njegove misli udaljio od Neprijatelja. Ali ti
samo pokazuješ kako to bijedno iskorištavaš kad izvještavaš da je
cijelo pitanje udaljavanja i duhovne rastrese-nosti postalo jedan od
glavnih predmeta njegove molitve. To znači da si u velikoj mjeri
zakazao! Ako ovaj ili onaj otklon pogodi njegove misli, moraš ga jačati
u tome da to pokušava riješiti samo snagom svoje volje, nastavljajući
molitvu uobičajeno kao do sada, kao da se ništa nije dogodilo. Ĉim on
tu rastresenost shvati kao teškoću i stavi je pred Neprijatelja kao
glavnu temu svoje molitve i svojih napora, stvaraš više nevolje nego
dobra. Sve, čak i grijeh koji ga u konačnosti dovodi još bliţe
Neprijatelju, djeluje na kraju protiv nas.
Mnogo nadobudnija je sljedeća metoda: sad, kad je tvoj pacijent
zaljubljen, budi se u njemu nova predodţba o zemaljskoj sreći i stoga
njegova prosna molitva dobiva novu revnost u vezi s ra-
tom i svim ostalim! Sad je vrijeme da mu se čine intelektualne
teškoće u vezi s tom vrstom molitve. Uvijek treba poticati krivu
duhovnost. Na prividno poboţnom temelju (»pohvala i zajedništvo s
Bogom su prava molitva«) ljudi mogu biti često dovedeni do otvorenih
neposlušnosti prema Neprijatelju koji im je (na svoj obično tako
jednostavan, općenit, nezanimljiv način) zapovjedio da mole za
svagdašnji kruh i ozdravljenje svojih bolesnika. Naravno, ti ćeš pred
njim sakriti činjenicu da je molitva za svagdašnji kruh u duhovnom
smislu jednako primitivna kao i u svakom dugom smislu.
Kako se, međutim, tvoj pacijent obvezao na zlokobni običaj
neposlušnosti, on će vjerojatno nastaviti s tim »primitivnim«
molitvama usprkos svemu što ti budeš poduzeo. No ti ga moţeš mučiti
time da se nikada ne oslobodi sumnje kako je taj oblik molitve
besmislen i ne vodi ni do kakvog objektivnog rezultata. Ne zaboravi
koristiti izreku: »Ako sam ja prvi, dobio sam; ako si ti, izgubio si!«
Ako se stvari za koje moli ne obistinjuju, to će biti dokaz da je
prosna molitva uzaludna. A ako se obistini ono što je molio, tada će
naravno moći navesti neke od fizičkih razloga koji su do toga doveli i
»stoga bi se to ionako dogodilo«. Time i uslišana i neuslišana molitva
postaje dokaz kako je moljenje beskorisno.
Tebi kao duhu moţe biti neshvatljivo da on moţe upasti u takvu
zabunu. No ti ne smiješ zaboraviti da on vrijeme smatra posljednjom
stvarnošću. On pretpostavlja da Neprijatelj, poput njega, vidi
određene stvari kao sadašnjicu; drugih se sjeća kao prošlosti, a treće
vidi unaprijed kao budućnost. Ali čak ako vjeruje da Neprijatelj ne
gleda stvari na taj način, ipak u dubini svoga srca
on to smatra svojstvenošću Neprijateljeva načina spoznavanja. On
stvarno ne vjeruje (iako to naravno tvrdi) da Neprijatelj vidi stvari
kakve one zaista jesu. Pokušaš li mu objasniti da su ljudske molitve
danas jedna od bezbrojnih koordinata kojima Neprijatelj usklađuje
sutrašnje vrijeme, on odvraća da je Neprijatelj u tom slučaju
oduvijek znao za što će ljudi moliti, a ako je to tako, tada oni ne mole
po slobodnoj volji nego su za takvu molitvu unaprijed određeni. I
dodat će da se vremenske prilike određenog dana mogu svesti na
njegove uzroke sve do prvotnog stvaranja materije — tako da se
cijelo događanje na ljudskoj kao i na materijalnoj strani svodi na
unaprijed kazanu riječ »neka bude«. Ono što nam je htio reći, nama
je naravno jasno: problem prilagodbe posebnih vremenskih prilika
posebnim molitvama samo je očitovanje cjelokupnog problema
prilagodbe svega duhovnog svijeta svemu materijalnom; da je
stvaranje u svojoj sveukupnosti djelotvorno na svakoj točki prostora
i vremena, i još bolje, ljudski oblik svijesti prisiljava nas da
cjelokupan, istodobni čin stvaranja doţivljavamo kao niz događaja koji
slijede jedan za drugim. Zašto taj stvaralački čin ostavlja prostor za
njihovu slobodnu volju, to je problem nad problemima, tajna koja se
nalazi iza Neprijateljeve besmislice »ljubavi«. Kako to čini, uopće nije
problem; jer Neprijatelj ne predviđa čovjekov slobodan doprinos u
nekoj budućnosti, nego ga vidi u svom neograničenom sada, a jasno je
da promatrati čovjeka u njegovu djelovanju ne znači nagnati ga da
nešto čini.
Sad se moţe odvratiti kako neki od nametljivih ljudskih pisaca, prije
svega Boethius, silno hvale tu tajnu. No, zahvaljujući intelektualnoj
klimi što
smo je napokon uspjeli stvoriti u cijeloj zapadnoj Europi, ne moraš se
odviše brinuti za tu opasnost. Samo znanstvenici čitaju stare knjige,
a mi smo ih tako školovali da su oni od svih ljudi najmanje prikladni
izvući iz njih pravu mudrost. To smo postigli tako što smo ih
neizbrisivo zabiljeţili »po-vijesno-znanstvenim stanovištem«. To
historijsko stanovište ukratko znači ovo: kad jedan znanstvenik
susretne neku izreku starog autora, tada on nikad ne pita je li ona
istinita. On pita tko je utjecao na starog pisca, kako se ova izreka
slaţe s onim što on veli u drugim knjigama, koje razvojne faze \ je
prošao pisac, ili opća povijest mišljenja, i koliko
je ta izreka utjecala na kasnije mislioce i kako često je bila krivo
shvaćena (napose od strane kolega našeg znanstvenika), kojim
pravcem je prošla sveopća kritika u tom pitanju tijekom posljednjih
deset godina i koje je »sadašnje stanje pitanja«. Promatrati starog
pisca kao mogući izvor znanja — očekivati da bi to što je on rekao
moglo mijenjati vlastito mišljenje ili vlastite postupke — to se
odbacuje kao krajnja jednostranost.
No kako je nemoguće stalno varati čitavu ljudsku rasu, neobično je
vaţno odcijepiti jedan naraštaj od drugog. Ĉim, naime, učenje biva
slobodnom izmjenom između pokoljenja, postoji opasnost da
karakteristične pogreške jednoga budu ispravljene karakterističnim
istinama drugoga. Ali, zahvaljujući našem Ocu i povijesno-
znanstvenom stajalištu«, današnji veliki znanstvenici crpe iz blaga
prošlosti tako mala znanja kao i onaj bravar neznalica koji tvrdi da je
povijest lagarija.
j ofani stric 6crtWti^ye.
PISMO DVADESETOSMO
Moj ({rMji ~S\?ormWo9Ć({
ad sam ti napomenuo da ne puniš svoja pi-N'sma glupostima o ratu,
mislio sam naravno da mi nisu potrebne tvoje djetinjaste rapsodije o
ljudskoj smrti i razaranju gradova. Naravno da trebam odgovarajuće
izvještaje ukoliko rat utječe na duhovno stanje pacijenta, ali upravo u
toj točki čini se da si potpuno zakazao. Zbog toga mi pripovijedaš pun
veselja kako postoji dobar razlog za očekivanje ţestokih zračnih
napada na grad u kojem ţivi to stvorenje. A to je vapijući primjer za
ono na što sam se već često ţalio: tvoja stalna spremnost da u
neobuzdanom uţivanju zbog ljudskih patnji zaboraviš glavnu stvar.
Zar ti ne znaš da bombe ubijaju ljude? Ili zar nisi svjestan toga da je
smrt tvoga pacijenta u sadašnjem trenutku upravo ono što moramo
izbjeći? On je umakao svjetovnim prijateljima s kojima si ga pokušao
upecati; zaljubio se u istinski kršćansku djevojku i trenutno je imun
na tvoje napade na njegovu čistoću; a različite metode kvarenja
njegova duhovnog ţivota
koje smo pokušali primijeniti ostale su do sada bezuspješne.
Stoga moramo često ţeljeti dug ţivot svim pacijentima. Sedamdeset
godina nisu ni dan previše za teški zadatak da njihovu dušu oslobodimo
neba i stvorimo čvrstu vezanost za zemlju. Dok su mlađi, vidimo ih
kako uvijek iznova odskoče. Ĉak i ako nam uspije da ih drţimo podalje
od određene religije, nepredvidivi vjetrovi mašte, glazbe, pjesništva,
jedan pogled na čisto djevojačko lice, ptičji pjev ili pogled na obzorje
otpuhnu naše najljepše konstrukcije. Oni se jednostavno ne ţele
stalno brinuti za svoj napredak u svijetu, za nove odnose i za obzirnu
politiku »sigurno je sigurno«. Njihova teţnja za nebom je tako
tvrdokorna da je naša najbolja metoda u to doba privezati ih za
zemlju tako da ih uvjerimo kako se zemlja moţe za određeno vrijeme
pretvoriti u nebo kroz politiku, znanost, psihologiju ili nešto slično.
Prava svjetov-nost je rezultat vremena, naravno uz potporu ponosa,
jer mi učimo ljude da smrt koja se pribliţava opisuju »zdravim
ljudskim razumom« ili ţivotnom zrelošću ili ţivotnim iskustvom.
Iskustvo je, u posebnom smislu kojemu ih mi poučavamo, usput
rečeno, najkorisnija riječ. Znameniti ljudski filozof skoro je otkrio
našu tajnu kad je rekao: »Gdje god je krepost u pitanju, iskustvo je
majka iluzije«; ali zahvaljujući promjeni mode i, naravno, »povijesno-
znanstvenom pristupu«, mi smo njegovu knjigu uspjeli velikim dijelom
učiniti bezopasnom.
Koliko je vrijeme vrijedan čimbenik za nas proizlazi iz činjenice da
nam ga je Neprijatelj tako malo prepustio. Većina čovječanstva umire
u dje-
tinjstvu; mnogi od preţivjelih umiru u mladosti Upadljivo je da je
njemu ljudsko rođenje vaţno prvenstveno kao određenje za smrt, a
smrt jedino kao vrata u drugu vrstu ţivota. A nama je dopušteno da
djelujemo na izabrane manjine ljudskog roda jer to što ljudi zovu
normalnim ţivotom jest »iznimka«. Izgleda da on samo nekima — i to
malobrojnima — od tih ljudskih ţivotinja, kojima on ispunjava nebo,
ţeli da imaju iskustvo borbe s nama kroz zemaljski ţivot od šezdeset
do sedamdeset godina. No dobro, tu je i naša prilika. Sto je ona
manja, to je bolje moramo iskoristiti. Što god poduzimaš, štiti svoga
pacijenta od smrti što je moguće bolje.
TVaj ofani stric 5crtWtt*,yt
PISMO DVADESETDEVETO
ad kad je sigurno da će njemačka čeljad bombardirati grad tvoga
pacijenta i da će ga njegove duţnosti zadrţati u najvećoj opasnosti,
moramo zrelo ispitati svoje vođenje poslova. Trebamo li ga pokrenuti
na lukavost — ili na hrabrost s popratnim ponosom — ili na mrţnju
prema Nijemcima?
No bojim se da nije dobro pokušati učiniti ga hrabrim. Naš odjel za
istraţivanja još nije otkrio (premda smo satima očekivali uspjeh) kako
i koju krepost proizvesti. To je ozbiljna nevolja. Da bi bio istinski i
djelotvorno zao, čovjek mora posjedovati neku krepost. Što bi Atila
bio bez svoje hrabrosti, ili Shvlock bez samozataje u odnosu na svoje
tijelo? Ali kako mi ne moţemo sami proizvesti ta svojstva, moţemo ih
samo koristiti kako su stvorena od Neprijatelja — a to znači: njemu
prepustiti izvjesno uporište u ljudima koje bismo inače u svakom
pogledu mogli smatrati svojim vlasništvom. To je vrlo neugodno
stanje, ali nadam se da ćemo jednog dana naći bolje rješenje.
Mrţnju moţemo proizvesti. Napetost čovjekovih ţivaca pod
utjecajem buke, opasnosti i umora, čini ljude podloţnima ţestokim
osjećajima i radi se još samo o tome da tu osjetljivost vodimo pravim
tijekovima. Pruţi li savjest otpor, zbuni ga. Reci mu da on ne mrzi
zbog sebe, nego zbog ţena i djece, i da je kršćaninu naređeno
oprostiti vlastitim neprijateljima, ali ne neprijateljima drugih ljudi.
Drugim riječima, učini da se dostatno poistovjeti sa ţenama i djecom
kako bi osjetio mrţnju zbog njih, ali ne toliko da bi njihove
neprijatelje smatrao svojim vlastitim i tako ih promatrao kao
predmet oproštenja.
No mrţnja se najbolje kombinira sa strahom. Strašljivost je jedina od
svih mana koja je stvarno mučna — uţasna kao slutnja, uţasna kao
osjećanje, uţasna kao sjećanje; mrţnja ima svoja zadovoljstva. Stoga
je ona često nadoknada s kojom se uplašeni čovjek isplaćuje za bijedu
straha. Sto se više boji, to će više mrziti. Mrţnja je i ublaţavajuće
sredstvo protiv stida. Da bi njegovoj kršćanskoj ljubavi za bliţnjega
nanio duboku ranu, moraš najprije pobijediti njegovu hrabrost.
No to je škakljiv posao. Uspjeli smo učiniti ljude ponosnima na većinu
mana, ali ne na kukavičluk. Uvijek kad vjerujemo da smo već na cilju,
Neprijatelj dopušta neki rat, neki potres ili neku drugu bijedu i
odmah se javlja hrabrost u očima ljudi kao nešto tako očito vrijedno i
vaţno da je sav naš posao uzaludan. Ali na koncu preostaje jedna mana
koje se ljudi istinski stide. Usadimo li našim pacijentima kukavičluk,
postoji opasnost da ih dovedemo do prave spoznaje samih sebe i sa-
moprezira, a time i do kajanja i poniznosti. Stvarno su tijekom
posljednjeg rata tisuće ljudi, otkrivajući
svoj vlastiti kukavičluk, po prvi put otkrili cijeli moralni svijet. U miru
mnoge od njih moţemo drţati u neznanju o dobru i zlu, ali u opasnosti
im se ovo odlučivanje javlja tako snaţno da ih nismo u stanju
zaslijepiti. Pred nama je tu uţasna dvojba. Ako promičemo pravdu i
ljubav među ljudima, ići ćemo izravno na ruku Neprijatelju; a ako ih
vodimo do protivnog ponašanja, to prije ili kasnije proizvodi (jer on
dopušta da proizvede) rat ili revoluciju, i golo pitanje kukavičluka ili
hrabrosti budi tisuće ljudi iz ćudoredne ravnodušnosti. To je
vjerojatno jedan od Neprijateljevih razloga za stvaranje svijeta s
opasnostima — svijeta u kojem moralna pitanja vode do stvarnog
odlučivanja. On isto tako dobro kao i ti zna da hrabrost nije tek
jedna od kreposti, nego forma svake kreposti u odlučnoj točki, što
znači u trenutku najviše stvarnosti. Ĉistoća, poštenje ili milosrđe koje
rastu do opasnosti znače: biti čist ili pošten ili milosrdan samo
uvjetno. Pilat je bio milosrdan dok to nije postalo opasno.
Stoga je moguće da dobijemo isto toliko koliko izgubimo ako ga
učinimo kukavicom; mogao bi previše saznati o samom sebi! Naravno,
još bi ostala mogućnost da ne uspavamo njegov osjećaj stida, nego da
ga pojačamo do zdvajanja. To bi bio veliki uspjeh! Tako bi se pokazalo
da je on u oproštenje svih grijeha vjerovao samo zato i Ne-
prijateljevo oproštenje prihvatio samo zato što nije bio potpuno
svjestan njihove stvarne grešnosti. A sad, kad se radi o jednom
grijehu koji on shvaća u cijeloj njegovoj sramotnosti, bit će
nesposoban traţiti milost ili u nju vjerovati. Ipak se bojim da si ga
odviše puštao da napreduje u Neprijateljevoj školi tako da već zna
kako je zdvajanje veći grijeh
nego svi što ih je počinio. O pravoj tehnici zavođenja u kukavičluk ne
moramo mnogo govoriti. Najvaţnija točka je da mjere
predostroţnosti najviše povećavaju strah. Sluţbeno propisane mjere
opreza će kod tvoga pacijenta, međutim, ubrzo postati rutina i polako
gubiti učinkovitost. Sad je tvoja stvar da se on u mislima (uz svjesnu
namjeru da ispunjava duţnost) stalno bavi mogućnostima što bi on
unutar okvira svoje duţnosti mogao učiniti ili propustiti da malo
poveća svoju sigurnost. Odvlači njegove misli od jednostavnog pravila
(»Trebam ostati ovdje na svom mjestu i činiti to i to.«) prema nizu
zamišljenih mogućnosti (»Ako se bude dogodilo A — premda se ja
silno nadam da neće — mogao bih učiniti B — a ako dođe do
najgorega, još uvijek mi preostaje C.«). Moglo bi se probuditi njegovo
praznovjerje. Radi se o tome da ga ojačamo u vjeri kako on posjeduje
nešto osim Neprijatelja i osim hrabrosti koju mu daruje Neprijatelj,
na što se u određenom slučaju moţe osloniti, tako da ono što smatra
punim predanjem duţnosti biva prošarano malim rupicama nesvjesnog
pridrţavanja sebi. Izgradnjom niza takvih mjera predostroţnosti da
se izbjegne »krajnost« mogao bi ga dovesti na takvu razinu
odlučivanja da zaključi kako je zaštićen od toga najgorega. Tada, kad
dođe trenutak pravog uţasa, otjeraj odluku u njegove ţivce i mišiće i
on će učiniti sudbonosno djelo prije nego postane svjestan što si mu
skuhao. Jer misli na to da je to djelo kukavičluka ono što vrijedi.
Osjećaj straha po sebi nije grijeh, a što se mi tome radujemo, to nam
ništa ne koristi.
j ofani stric 5cre.u?tc\,ye.
PISMO TRIDESETO
Prnji moj vjormwo0(((
%atkad se pitam misliš li ti da si poslan u svijet za svoju vlastitu
zabavu. Ne zaključujem iz tvog bijednog i oskudnog izvještaja, nego
iz onoga paklenske policije, da se tvoj pacijent za vrijeme prvog
zračnog napada ponašao da ne moţe gore. Strahovito se uplašio, ali
kako sad sebe smatra pravom kukavicom, ne osjeća ni malo ponosa
nego je učinio sve što je zahtijevala duţnost, čak moţda i malo više.
Sve što pred tom velikom nevoljom moţeš upisati za pozitivno je
njegova trenutna srdţba zbog psa koji mu je projurio između nogu,
nešto pretjeranog pušenja i propust jedne molitve. Kakve koristi ima
što stalno jadikuješ zbog svojih teškoća? Nastaviš li se osvrtati na
ideju »pravednosti« koju propagira Neprijatelj, i povezuješ li svoje
namjere i izglede, tada ne znam ne bi li trebalo protiv tebe dići
optuţbu za krivovjerje. Na svaki način ćeš uskoro otkriti da je
pravednost pakla potpuno realistična i da se bavi samo sa stvarnim
rezultatima. Ili ćeš nam donijeti hrane ili
ćeš sam postati hrana. Jedina povoljna rečenica u tvom pismu jest da
od pacijentova umora još očekuješ dobre rezultate. To zvuči dosta
dobro. Ali plodovi ti neće pasti sami od sebe. Umor moţe proizvesti i
veliku blagost i duševni mir i čak nešto kao unutarnju vidovitost. Ako
si već često susreo ljude koji su zbog svoga umora zapali u bijes,
zlobu i nestrpljivost, tada se to dogodilo zato što su uz te ljude bili
valjani napasnici. Paradoksalna je činjenica da je umjereni umor bolje
tlo za razdraţljivost nego potpuno iscrpljenje. To je djelomično
ovisno o fizičkim uzrocima, a dijelom o drugima. Nije umor kao takav
ono što proizvodi bijes ili srdţbu, nego to čine neočekivani zahtjevi
koje postavljaju već umornom čovjeku. Sto god ljudi očekivali, oni
uskoro pomišljaju da imaju pravo na odmor: osjećaj razočaranja moţe
se s malo naše vještine prometnuti u osjećaj povrijeđenosti. Zatim,
nakon što su se ljudi pomirili s neizbjeţnim, nakon što su napustili
misao o pomoći i prestali misliti na ono što će biti za pola sata,
počinju opasnosti poniznog i plemenitog umora. Ţeliš li s umorom
svoga pacijenta postići zaista dobre rezultate, moraš ga hraniti
laţnim nadama. Stavi u njegove misli jasne razloge da vjeruje kako se
zračni napad neće ponoviti. Daj mu da se tješi pomišlju kako će silno
uţivati u svom krevetu sljedeće noći. Povećaj mu umor mislima kako
će sve brzo proći; jer ljudi obično misle da ne bi mogli izdrţati
napetost ni trenutka dulje nego do časa kad je završila ili oni misle da
je završila. Ovdje kao i kod kukavičluka jednu stvar treba neizbjeţno
izbjegavati: potpuno predanje. Što god on rekao, neka njegova
nutarnja odluka ne bude: podnositi
sve što mu dođe, nego samo ono što je »u razumnoj mjeri«. A ta
razumna mjera neka bude kraća nego što će iskušenje trajati. Ne
mora biti mnogo kraća; u napadima na strpljivost, čistoću i hrabrost
zabavno je da ljudi popuste u trenutku kad je pomoć na domaku.
Ne znam je li bolje da u ovim okolnostima vidi ili ne vidi svoju
djevojku. Ako je vidi, tada potpuno iskoristi činjenicu da premorenost
u izvjesnoj mjeri čini da muškarci govore manje a ţene više. Iz toga
čak među zaljubljenicima moţe nastati izvjesna hladnoća.
Prizori kojima je sada svjedok vjerojatno nam ne daju nimalo građe
za »intelektualni« napad na njegovu vjeru. Tvoja poslovična
nespretnost udaljavala ga je od tvoje moći. No, postoji još jedna
vrsta napada na njegove osjećaje koja se moţe pokušati. Radi se o
tome da ga, kad prvi put ugleda ljudske ostatke na nekom zidu,
ponukamo da osjeti »kako je to stvarni svijet« i da je sva njegova
religija samo fantazija. Opaţaš da smo mi ljude zavarali u istinskom
značenju riječi »stvarno«. Oni jedan drugome pripovijedaju o
velikom, duhovnom doţivljaju: »Sve što se stvarno dogodilo jest da se
čula glazba u rasvijetljenoj zgradi.« »Stvarno« ovdje znači samo
fizičke činjenice, odijeljene od drugih elemenata doţivljaja koji smo
spomenuli. S druge strane, oni vele: »Vrlo je lako raspravljati o
rušenju aviona dok ti radije sjediš ovdje u naslonjaču. No, počekaj da
budeš tamo gore, tada ćeš vidjeti kako je to stvarno.« Stvarno mora
ovdje biti shvaćeno obratno: ne naravna činjenica (koju već poznaju
dok o njoj raspravljaju u naslonjaču), nego osjetno djelovanje koje ta
činjenica ima na
ljudsku svijest. Mogu se braniti obje primjene te riječi. Naša je
zadaća, međutim, da istodobno zadrţimo oba značenja tako da
osjetno značenje riječi »stvarno« jednom dođe na ovu stranu, a drugi
put na drugu stranu računa, kako već nama odgovara. Opće pravilo,
koje smo dosta uspješno proturili među ljudima jest da su u svim
ţivotnim doţivljajima, koji ih mogu učiniti sretnijima ili boljima,
fizičke činjenice ono »stvarno«, dok su duhovni elementi ono
»subjektivno«, a u svim doţivljajima, koji ih mogu obeshrabriti ili
oštetiti, duhovni čimbenici su prva stvarnost i njih ignorirati bila bi
nojeva politika. Tako su kod rođenja krv i bol »stvarni«, a radost
subjektivna. S obzirom na smrt, strahota i grozota su ono što smrt
stvarno znači. Mrskost mrţenog čovjeka je »stvarna« — u mrţnji
moţemo čovjeka vidjeti kakav jest, jer smo slobodni od iluzije;
dragost voljenog čovjeka je, međutim, samo subjektivni ukus koji
skriva »stvarnu« jezgru spolne poţude ili materijalnih nadanja. Mir i
blagostanje su samo fizičke činjenice uz koje ljude prate određeni
osjećaji; rat i siromaštvo su »stvarno« strašni događaji. Stvorenja se
uzajamno optuţuju da »istodobno jedu kolače i ţele ih sačuvati«, ali
zahvaljujući našim nastojanjima oni su najčešće u situaciji da plate
kolače a ne jedu ih. Ako spretno obradiš svog pacijenta, neće biti
teškoće da on svoje uzbuđenje pred ljudskim crijevima smatra
objavom Stvarnosti, a svoje osjećaje pri pogledu na sretnu djecu ili
lijepo vrijeme čistim sentimentom.
j ofani stric 5cre.Wt(K>yi
PISMO TRIDESETPRVO
Pmji inoj, yrtdjr(Kji moj Worinvi7oo((, lutka mojfc, -praščiću moji
ako si me krivo shvaćao kad sad, pošto je sve /^»Ť'izgubljeno, dolaziš
k meni cmizdreći i pitaš me zar su moji izrazi naklonosti koje sam ti
stalno upućivao bili od početka bez značenja. Daleko od toga! Vjeruj
mi, moja ljubav prema tebi i tvoja ljubav prema meni nalikuju kao jaje
jajetu. Ja sam uvijek čeznuo za tobom, kao što si ti (siromašna luda)
stalno čeznuo za mnom. Jedina razlika je što sam ja jači.
Pretpostavljam da će mi sada dati tebe ili dio tebe. Tebe ljubiti! Pa
naravno! Najslađi zalogaj, kojim sam se ikad omastio.
Dopustio si da ti jedna duša klizne kroz prste. Urlik razornog glada
zbog gubitka odzvanja ovog časa kroz sva prostranstva kraljevstva
buke sve dolje do samog prijestolja. Pomisao na to goni me u bijes.
Kako dobro znam što se dogodilo u trenutku kad su ti ga otrgli! Bilo je
kao da mu se odjednom otvaraju oči (a zar nije bilo baš tako?) kad te
je prvi puta ugledao i spoznao ulogu koju si
ti igrao u njegovu ţivotu te saznao da je to prošlo. Promisli (i neka to
bude početak tvoje muke) što je on osjetio u tom trenutku! Kao da je
otpala krasta sa stare rane, kao da je oslobođena odvratne ljuskave
koţne bolesti, kao da je jednom zauvijek svukao sa svoga tijela
mokro, prljavo, ljepljivo odijelo. Za ime pakla, dosta je bolno morati ih
promatrati u njihovu zemaljskom ţivotu kako skidaju svoja prljava i
neugodna odijela dok se brčkaju u vrućoj vodi i ispuštaju roktave
glasove zadovoljstva te pruţaju svoje olakšane udove. Sto tek znači
to zadnje oslobađanje i to potpuno očišćenje!
Sto više o tom razmišljamo, to je gore. A tako se lako provukao.
Nikakvih stupnjevitih strahovanja, bez liječničkih nalaza, bez
bolnice, bez operacijske dvorane, bez laţnih nada u ozdravljenje;
jednostavno iznenadno oslobođenje. U jednom trenutku činilo se da je
svijet naš: fijuk bombi, razrušene kuće, smrad visoko-eksplozivnih
smjesa u ustima i plućima, noge upaljene od umora, srce ukočeno od
uţasa, grozničavi mozak, bolan hod; sljedećeg trenutka sve je prošlo
kao ruţan san da više ništa ne znači. Nesretna, izrodnička ludo! Jesi li
opazio kako — naravno, kao da je rođen za to — taj prašni zemaljski
crv ulazi u novi ţivot? Kako su sve njegove sumnje u času postale
smiješne? Znam što je taj stvor govorio sam sebi! »Da. Naravno.
Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve
gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času
kad se vjerovalo da je satrven, evo — odjednom skoka i sve je bilo
dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao
mora i čovjek se probudio.
Ĉovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to
sumnjati!«
Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo.
Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teţe povrijeđen nego bi
to ikad moglo biti od bombi. To poniţenje! — Da taj stvor od praha i
blata moţe uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo
ti, koji si duh, moţeš biti blizak. Moţda si se bio nadao da će
strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je
prokleta stvar; boţanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu
strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni
izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao,
znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u
pojedinom času njegova ţivota tako da sada ne mora jednom za
drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!«
Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene.
Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od
najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno
objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doţivljaju, koja se
opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno
prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili
njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.
No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta ţivotinja, to biće
začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe
zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svjeţe svjetlo, sama jasnoća i
nosi lik čovjeka. Moţda bi ti ţelio, kad bi mogao, protumačiti
pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, uţasa-
vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da,
Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao
analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji
smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će
još doţivjeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih
zamijenili ni za kakve zemaljske uţitke. Sve ugodnosti osjetila, srca,
uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline
sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čovjeku
koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog ţivota i za koju
je mislio da je mrtva, istinski ţivi i sad, ovog trenutka stoji pred
vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još
jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih
napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje
našeg odjela za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve
istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno
znanje ipak moţe biti jedina nuţna pretpostavka za moć! Katkad bih
gotovo zapao u očaj. Sve što me odrţava jest uvjerenje da naš smisao
za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega
glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu
moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću
potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric
Ĉovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to
sumnjati!«
Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo.
Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teţe povrijeđen nego bi
to ikad moglo biti od bombi. To poniţenje! — Da taj stvor od praha i
blata moţe uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo
ti, koji si duh, moţeš biti blizak. Moţda si se bio nadao da će
strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je
prokleta stvar; boţanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu
strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni
izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao,
znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u
pojedinom času njegova ţivota tako da sada ne mora jednom za
drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!«
Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene.
Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od
najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno
objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doţivljaju, koja se
opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno
prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili
njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.
No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta ţivotinja, to biće
začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe
zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svjeţe svjetlo, sama jasnoća i
nosi lik čovjeka. Moţda bi ti ţelio, kad bi mogao, protumačiti
pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, uţasa-
vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da,
Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao
analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji
smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će
još doţivjeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih
zamijenili ni za kakve zemaljske uţitke. Sve ugodnosti osjetila, srca,
uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline
sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čovjeku
koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog ţivota i za koju
je mislio da je mrtva, istinski ţivi i sad, ovog trenutka stoji pred
vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još
jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih
napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje
našeg odjela za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve
istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno
znanje ipak moţe biti jedina nuţna pretpostavka za moć! Katkad bih
gotovo zapao u očaj. Sve što me odrţava jest uvjerenje da naš smisao
za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega
glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu
moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću
potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric
BILJEŠKA O PISCU
Clive Staples Lewis jedan je od najuspješnijih literarnih navjestitelja
kršćanstva u našem stoljeću. Prvi dio ţivota ateist, obraća se u 31.
godini i o tome piše autobiografsku knjigu Iznenađen radošću
(Surprised by Joy). Kao sveučilišni profesor i pisac svojim
djelovanjem na predavanjima, spisima i konferencijama na radiju, te
svojom dubinom, ra-dikalnošću i duhovitim stilom osvaja mnoge
simpatije i sljedbenike.
Uz Pisma starijeg đavla mlađem, napisao je i druga djela s religioznom
tematikom, kao: Problem patnje, Puko kršćanstvo, Ĉetiri ljubavi, Bit
molitve, Ĉudesa i druga. Petnaest zadnjih godina ţivota piše preteţno
za djecu iznoseći na njima blizak način svoja ţivotna uvjerenja. Tako
je nastao niz knjiga Kronike iz Narnije (Kraljević Kaspijan, Plovidba
broda Zorogaza, Srebrni stolac, Konj i njegov dječak, Carobnjakov
nećak i Posljednja bitka). Napisao je i nekoliko znanstveno-
fantastičnih romana. Kod nas je razmjerno malo poznat.
Levvis je rođen 29. studenoga 1898. u Belfastu (Sjeverna Irska). Po
završetku Prvoga svjetskog
rata opredijelio se za dalji studij i na Sveučilištu u Oxfordu
doktorirao iz klasične filologije i filozofije, gdje je ostvario i
izvanrednu akademsku karijeru (1925.-1954.). Od 1954. godine vodio
je katedru za srednjovjekovnu i renesansnu knjiţevnost na
Sveučilištu u Cambridgeu. Umro je 22. studenoga 1963. u Oxfordu.
KNJIŢNICA ZELINA
PREPORUĈAMO
Ova knjiga ima cilj da gledatelji filma Kronike iz Narnije, kao i
čitatelji istoimenih knjiga, dozive ta djela ne samo kao umjetnička i
knjiţevna ostvarenja, nego da u njima otkriju bogatstvo kršćanske
istine koju nam C. S. Lewis donosi u toj zanosnoj priči. 84 str. Meki
uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Ovo je potresna i napeta priča o najdramatičnijem svjetskom
pogubljenju, o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih
najmanje poznatih sudionika - čovjeka koji je zarinuo koplje u Krista
na kriţu. 372 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Louis de Wohl
-*i-
POSLJEDNJI KRIŢAR
\ I KIM M
Novi povijesni roman Louisa de Wohla o jednoj od najvećih pomorskih
bitki 16. st., onoj kod Lepanta, u kojoj je flota kršćanske Svete lige
porazila nadmoćnog turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko
osvajanje Europe. 462 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Ova knjiga Michaela D. O'Briena je apsolutni hit među katoličkom
literaturom u svijetu. Kod nas je doţivjela već 4. izdanje. 592 str.
Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Apokaliptički triler poznatoga katoličkog pisca Michaela D. O'Briena
otvoreno preispituje duhovno i političko stanje našega doba istodobno
dajući poruku nade. 808 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona po mnogima je
najproročanskije djelo u svjetskoj knjiţevnosti koje nam na vrlo
precizan način dočarava svijet posljednjih vremena u kojemu
masonerija programiranim planom rušenja vjere i zatiranja kršćanstva
pripravlja teren za dolazak antikrista. 327 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUĈAMO
Poznato remek-djelo čuvene norveške knjiţevnice Sigrid Undset
(1882.-1949.), Kristina, Lavranosva kći velika je srednjovjekovna saga
u tri sveska za koje je autorica dobila i Nobelovu nagradu za
knjiţevnost.
Osim nesumnjive knjiţevne i općeljudske vrijednosti, ovo djelo s
kršćanskog aspekta poprima dodatan značaj. Ono pokazuje daje
moguće stvarati kršćanski nadahnutu knjiţevnost i da se pri tome ne
mora pobjeći od ţivota i stvarnosti. Kako je napisao talijanski pjesnik
i knjiţevni kritičar Davide Rondoni, Sigrid Undset nam u ovom djelu
kao alternativu nasilju, grijehu i neredu nudi katoličku viziju
stvarnosti, viziju koja je sasvim realna, koja ne cenzurira i ne briše
ništa ljudsko, slabo i grješno, ali koja sve to, zahvaljujući snazi
oproštenja, preobraţava i tako čini ţivot dostojnim ţivljenja. Potreba
za tim je ljudskom srcu jednako očita danas kao i u doba Kristine,
junakinje ove trilogije.