Brisac I

2
Brisači su mahnito jurili po vetrobranu, pokušavajući da usmere nekuda i nikuda slapove kiše. Videla se samo bela traka puta i magla. Bilo joj je hladno, možda. Tresla se. Plakalo joj se. Bilo bi divno zaplakati, da može. Bilo bi divno vrištati, da sme... Neprekidno, kao u nekom tačno određenom nizu ređale su se slike trijumfa i razočarenja. Odradila je zahtevano i sada može da ode svojim putem. I mada nije imala ni nagoveštaj ideje koji je to njen put, sasvim sigurno je znala da to nije ono što joj se sada pruža. Bol. Potmuo, težak, a opet siguran. Popunjava prazninu. Bol i ispunjenje. Čudna kobinacija. Dok drhtaji puzaju po telu, ona zna. Ipak ide ka svom malom cilju. Ni reči, ni molbe, ni prekorni pogledi, ni pritajeni bes je neće sprečiti. Ona ide da zadnjim snagama zgrabi zaboravljeno parče topline. Iza nje je ostala jaka svetlost, kostim labuda, ovacije, dužnosti, aplauzi, pritvorni osmesi, važni ljudi i još važnije žene, uspaljena masa pokvarenjaka – sve ono što zovu uspehom. Zaslepljujući bljesak ju je skamenio. Onda mir i , eto je poznata staza. Zapuštena je malo. Nema više rascvetalih lijandera koje je Nana donela sa prvog i jedinog letovanja, iz njoj daleke Dalmacije. Nema ni patuljastih ’’duplih’’ ruža. Staza je pomalo gola, opustošena samoćom. Marina oseti krivicu što joj je pod patikama krcnula grančica i svojom uvređenom jekom rekla: ’’Nisi nikad došla... nisi nikad došla...ovde!’’ Ta staza, ta kuća koja je izranjala, bila je njena. Sve što je okružila pogledom, bilo je njeno, a ona je zaboravila. Mirisi, drveće, šum vetra i bujna trava – pripadali su joj od rođenja. Zaboravila je. Nanu je zaboravila, njen nespretan zagrljaj i hrapavi dodir njenih ruku. A opet sve je bilo tu. Kuća ju je, za razliku od staze, dočekala prijateljski. Istina, kapaci su bili zatvoreni, sa njih je mestimično opala boja. Ništa strašno. I dalje su bili prepoznatljivo crveni. Sama kuća j enekada bila plavo omalterisana, ali vreme (kiše, snegovi i sunce) je spralo boju do neke svetlosive. Krov je bio dobar, ništa nije uništilo staru ćeramidu. Marina je bila zadovoljna. Brzo zaroni u svoj ranac u večnoj ženskoj potrazi za ’’važnim’’ stvarima. I, iz tipičnog nereda pobedonosno izvadi ključ. Osetila je kako je obliva toplina dokse približavala jakim hrastovim vratima. Još samo jedan korak i ući će u svet koji je obećavao sigurnost. U nozdrvama je već bio miris svežih uštipaka, u ustima ukus domaćeg džema. Bila je to mala igra njenih sećanja, ali se Marina rado predala toj igri. Prijatnost i nostalgija su se preplitale i pravile samo njoj poznat oblik.

description

Pocetak bezimenog romana

Transcript of Brisac I

Brisai su mahnito jurili po vetrobranu, pokuavajui da usmere nekuda i nikuda slapove kie. Videla se samo bela traka puta i magla. Bilo joj je hladno, moda. Tresla se. Plakalo joj se. Bilo bi divno zaplakati, da moe. Bilo bi divno vritati, da sme... Neprekidno, kao u nekom tano odreenom nizu reale su se slike trijumfa i razoarenja. Odradila je zahtevano i sada moe da ode svojim putem. I mada nije imala ni nagovetaj ideje koji je to njen put, sasvim sigurno je znala da to nije ono to joj se sada prua.

Bol. Potmuo, teak, a opet siguran. Popunjava prazninu. Bol i ispunjenje. udna kobinacija. Dok drhtaji puzaju po telu, ona zna. Ipak ide ka svom malom cilju. Ni rei, ni molbe, ni prekorni pogledi, ni pritajeni bes je nee spreiti. Ona ide da zadnjim snagama zgrabi zaboravljeno pare topline.

Iza nje je ostala jaka svetlost, kostim labuda, ovacije, dunosti, aplauzi, pritvorni osmesi, vani ljudi i jo vanije ene, uspaljena masa pokvarenjaka sve ono to zovu uspehom.

Zaslepljujui bljesak ju je skamenio. Onda mir i , eto je poznata staza. Zaputena je malo. Nema vie rascvetalih lijandera koje je Nana donela sa prvog i jedinog letovanja, iz njoj daleke Dalmacije. Nema ni patuljastih duplih rua. Staza je pomalo gola, opustoena samoom. Marina oseti krivicu to joj je pod patikama krcnula granica i svojom uvreenom jekom rekla: Nisi nikad dola... nisi nikad dola...ovde!

Ta staza, ta kua koja je izranjala, bila je njena. Sve to je okruila pogledom, bilo je njeno, a ona je zaboravila. Mirisi, drvee, um vetra i bujna trava pripadali su joj od roenja. Zaboravila je. Nanu je zaboravila, njen nespretan zagrljaj i hrapavi dodir njenih ruku.

A opet sve je bilo tu. Kua ju je, za razliku od staze, doekala prijateljski. Istina, kapaci su bili zatvoreni, sa njih je mestimino opala boja. Nita strano. I dalje su bili prepoznatljivo crveni. Sama kua j enekada bila plavo omalterisana, ali vreme (kie, snegovi i sunce) je spralo boju do neke svetlosive. Krov je bio dobar, nita nije unitilo staru eramidu.

Marina je bila zadovoljna. Brzo zaroni u svoj ranac u venoj enskoj potrazi za vanim stvarima. I, iz tipinog nereda pobedonosno izvadi klju. Osetila je kako je obliva toplina dokse pribliavala jakim hrastovim vratima. Jo samo jedan korak i ui e u svet koji je obeavao sigurnost. U nozdrvama je ve bio miris sveih utipaka, u ustima ukus domaeg dema. Bila je to mala igra njenih seanja, ali se Marina rado predala toj igri. Prijatnost i nostalgija su se preplitale i pravile samo njoj poznat oblik.

Da, ovde sam. Bie sve u redu. Ovde je uvek bilo sve u redu, pomislila je gotovo srena.

Klju je bez problema kljocnuo i vrrata se beumno otvorie. Marina se iznenadi. Nije oekivala da sa takvom lakoom ue unutra. Bie da je Nana nekoga zaduila da brine o kui. Nana je uvek mislila na sve. Marina se sa osmehom seti jednog leta, ba poslednjeg leta koje je provela ovde. Nanu je zatekla kako dogovara pravljenje tih uvenih crvenih kapaka za kuu. Marini je bila smena Nanina revnost. Ovde nisu duvali jaki vetrovi, niti su naleti kie bili takvi da su ti kapaci morali biti napravljeni po svaku cenu.

- Maro, moram da osiguram kuu. Ko zna kada e ti dolaziti, a huligani mogu i prozore da polupaju! Nana je bila ozbiljno zabrinuta: ak ej i ogradu zamenila tog leta.

- ista hrastovina! bila je zadovoljna Ima da traje bar etrdeset godina. Nee morati oko toga da brine kada ja umrem.

Kao da je bilo mogue da Nana umre! Marina uzdahnu. E. bilo je mogue i desilo se. Danima nije shvatala da Nane vie nema. Katarina (Marinina majka, koju je Marina iskljuivo zvala imenom, jer nikada nije uspela da prevali to mama) nije uspevala da joj objasni zato i kako je Nana umrla. Marina danim, pa i mesecima nije htela o tome da razgovara. Kao da je tada zatvorila svaki razgovor o Nani i letima u Naninoj kui.

iroki hodnik je pranjav, ali svetao. Svetlost se zrakasto irila otkrivajui veseli cvetni mozaik. Marina se opustila, njeno telo je prepoznavalo stare staze pravac, levo i u kuhinju. Bila je prazna, pomalo memljiva, ali Marina je videla pune police, zagrejan poret kako ee mirisnu borovinu, erpicu u kojoj provire voda uvek spremna za kafu za iznenadne goste.