Braca Grim Bajke

download Braca Grim Bajke

of 54

description

Bajke

Transcript of Braca Grim Bajke

  • Jakob i Vilhelm Grim

    BAJKE

    Izabrao i preveo Rajko urica SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice leprale kao

    paperje. Jedna kraljica je sa erefom (drveni ram na koji se prilikom vezenja zatee platno) od crne ebanovine (ebanovina, abonos tamno, tvrdo, teko drvo iz junih krajeva) vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezui pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoe tri kapi krvi. Poto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli: "Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina." Ni godina nije prola ona rodi kerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvae Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, umrije kraljica.

    Nedugo poslije njene smrti kralj se oeni drugom enom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je neko ljepotom nadmai. Imala je arobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:

    Ogledalce, ogledalce, kai mi, ko je najljepi na svijetu? A ogledalo bi odgovaralo:

    Vi ste, kraljice, najljepi!Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna.A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepa. Kad je napunila sedam godina bila

    je lijepa poput vedrog dana, ljepa ak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:

    Ogledalce, ogledalce, kai mi, ko je najljepi na svijetu?Ono joj odgovori: Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepa!Kraljica se uplai i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala

    Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni nou. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:

    Odvedi djevojicu u umu, neu vie da je vidim. Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njeno srce.

    Lovac odvede Snjeguljicu u umu, ali kad izvue lovaki no da joj probode neduno srce, ona zaplaka i ree:

  • Ah, dragi love, potedi mi ivot, otii u u divlju umu i nikad se neu kui vratiti!

    Saali se lovac na prelijepu djevojicu i ree: Hajde, bjei, jadno dijete."Ionako e te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa poto je nije ubio, osjeti

    kako mu ogroman kamen pade sa srca. U taj as pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubi, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede mislei da je Snjeguljiino.

    Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj umi i bilo ga je strah od svakog uma lia, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Poe trati po grubom kamenju i trnju. Divlje ivotinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trala je koliko su je noge nosile sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kuicu, obradova se i ue da se odmori. U toj kuici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i isto da se ne da opisati. Bio je tu stoli prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjiria, kraj svakog tanjiria kaiica, mali noi, viljukica i mali vr. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetia, pokrivenih bijelim arafima.

    Snjeguljica je bila gladna i edna i zato iz svakog tanjiria pojede malo povra i hljeba i iz svakog vra popi kapljicu vina. Nije htjela da sve uzme od jednoga. Bila je strano umorna i htjede da legne u jedan od krevetia, ali joj ni jedan nije odgovarao: jedan bijae predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi ne bi sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspa.

    Kad pade no, dooe gospodari kuice sedam patuljaka koji su u gori traili zlato. Upalie svojih sedam svjetiljki i kad osvijetlie kuu, primijetie da je neko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.

    Prvi ree: Koje sjedio na mojoj stolici?Drugi ree: Ko je jeo iz mog tanjiria?Trei ree: Ko je tipkao moj hljeb?etvrti: Ko je kraduckao moje povre?Peti: Ko je bockao mojom viljukom?esti: Ko je rezao mojim noiem?Sedmi: Ko je pio iz mog vra?Tad se osvrnu prvi i primijeti udubljenje na svom krevetu pa ree: Ko je leao u mom krevetiu? Ostali dotrae i povikae: I u mom je neko leao!A sedmi, kad zaviri u svoj kreveti, ugleda Snjeguljicu kako spava. On

    rukom pozva ostale. Iznenaeni, dotrae i sa svojih sedam svjetiljki obasjae Snjeguljicu.

    O, moj boe, moj boe! aputali su, kako je to dijete lijepo! i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, ve je ostavie da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svog druga, i tako proe no.

  • Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplai se. Ali oni su prema njoj bili prijazni i upitae je:

    Kako se zove? Zovem se Snjeguljica! odgovori ona. A kako si dospjela u nau kuicu?Ona im ispria kako je njena maeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj

    lovac poklonio ivot i kako je poslije cijeli dan bjeala dok nije nala njihovu kuicu. Patuljci joj rekoe:

    Ako hoe da vodi nae domainstvo: da kuha, sprema krevete, pere, ije i plete, i sve dri isto i uredno, onda moe ostati kod nas i nita ti nee nedostajati.

    Hou od srca ree Snjeguljica.I ostade kod njih. Kuu im je drala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u

    planinu i traili zlato i navee se vraali kui. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govorei:

    uvaj se maehe, ona e kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuu ne putaj nikoga.

    Poto je vjerovala da je pojela Snjeguljiino srce, kraljica miljae da je opet ona najljepa, pa stade pred ogledalo i upita:

    Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi na svijetu? Ogledalo odgovori: Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam

    planina, kod sedam patuljaka, mnogo ljepa.Tada kraljica pretrnu. Znala je da joj ogledalo ne lae, nego da ju je lovac

    prevario i da je Snjeguljica jo iva. Nanovo poe razmiljati kako da je uniti. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepa. Napokon je smislila da oboji lice i da se obue kao stara torbarka da je niko ne moe prepoznati. Tako preruena poe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stie, pokuca na vrata i viknu:

    Dobra roba, lijepa roba, jeftino! Snjeguljica proviri kroz prozor i ree: Dobar dan, draga eno, ta to prodajete? Dobru robu, lijepu robu, odgovori ova pojaseve u svim bojama i

    izvue jedan ispleten od arene svile. Ovu estitu enu mogu pustiti unutra pomisli Snjeguljica, otkljua vrata

    i kupi lijepi pojas. Dijete, ree stara kako ti to izgleda! Hodi da ti ga ja lijepo zaveem.Snjeguljica nije nita sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zavee novi

    pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je vrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i pade kao mrtva.

    Sad vie nee biti najljepa ree i pouri napolje.

  • Kad sedam umornih patuljaka stie na veeru, silno se uplaie videi da njihova draga Snjeguljica lei na podu kao mrtva. Brzo prerezae pojas i ona polako poe da die i oivi. Kad su uli ta se dogodilo, rekoe joj:

    Stara torbarka nije niko drugi nego zla kraljica. uvaj se i ne putaj nikoga u kuu ako mi nismo kraj tebe.

    A kad je zla ena stigla kui, stala pred ogledalo i upitala: Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi u itavoj zemlji? Ono joj odgovori kao i ranije: Ovdje ste najljepi vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod

    sedam patuljaka, hiljadu je puta ljepa.Kad ovo u kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je

    Snjeguljica opet ostala iva. Sad moram smisliti neto, to te mora unititi proapta ona i vjetiijim

    umijeem, u koje se razumjela, naini otrovni ealj. Ponovo se prerui, ali ovaj put u neku staricu i tako poe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:

    Nosim dobre robe, jeftino! Snjeguljica proviri i ree joj: Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati. Pa valjda smije pogledati, ree stara, izvadi otrovni ealj i die ga

    uvis. Snjeguljici se ealj tako dopade, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodie, stara ree:

    A sad da te lijepo poeljam.Jadna Snjeguljica nije nita slutila i pusti da je stara elja, ali samo to joj

    eljem dotae kosu, otrov poe djelovati, djevojica se onesvijesti i pade. Sad si gotova, ti, lijepi izrode ree zla ena i ode. Sreom pa se to

    dogodilo pred vee i patuljci se vratie kui.Kad ugledae Snjeguljicu kako lei na zemlji, odmah posumnjae na njenu

    maehu, u urbi poee pregledati sve po kuici i u njenoj kosi naoe otrovni ealj. Tek to joj ga izvukoe iz kose ona se osvijesti i ispria im ta se desilo. Tad je oni opet opomenue da se uva i da nikom ne otvara vrata.

    A kraljica kod kue opet stade pred ogledalo i ree: Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi na svijetu? Ono joj odgovori kao proli put: Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod

    sedam patuljaka, hiljadu je puta ljepa!Kad kraljica u da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i viknu: Snjeguljica mora umrijeti, pa kad bi me to ivota stajalo!Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju niko osim nje nije smio ui, i tu

    naini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poelio svako ko bi je vidio, ali ko bi samo komadi pojeo, morao bi umrijeti. Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobue se u seljanku pa krenu

  • preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i ree:

    Ne smijem pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili. Meni je pravo odgovori seljanka. Mislila sam da prodam ove jabuke.

    Ali kad je tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu u ti pokloniti. Ne, ree Snjeguljica ne smijem nita primiti. Boji li se da u te otrovati? upita ena. Evo, gledaj, razrezau je

    popola; crveni dio tebi, bijeli meni. Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidje seljanku da jede, nije mogla da odoli, prui ruku i uze otrovnu polovicu. Samo to je zagrizla, pade mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno nasmija:

    Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te vie patuljci nee oivjeti!

    A kad stie kui, upita svoje ogledalo: Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi? Ono, malo pouta, pa

    odgovori: Najljepi ste Vi, kraljice, najljepi!Njeno zavidno srce konano se smiri, toliko koliko se zavidno srce moe

    smiriti.Kad uvee dooe kui, patuljci naoe Snjeguljicu kako lei na zemlji. Na

    njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva. Pretraie svu kuu ne bi li nali neto sumnjivo, razvezae joj pojas, razeljae kosu, oprae je vodom i vinom, ali nita nije pomoglo draga djevojica je bila mrtva. Stavie je na odar (odar je leaj na kojem lei mrtvac) i sva sedmorica sjedoe oko nje i ostadoe tako tri dana plaui. Pomislie da je sahrane, ali ona je izgledala jo uvijek kao iva; jo su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoe:

    Ne moemo je u crnu zemlju zakopati?Napravie koveg od stakla, poloie je, a zlatnim slovima napisae njeno

    ime i da je bila princeza. Onda iznesoe koveg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na strai. I ivotinje su dolazile da je oplakuju; prvo sova, onda gavran, pa golubica.

    Snjeguljica je dugo, dugo leala u kovegu, ali je jo uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava.

    Dogodi se da jedan kraljevski sin doe u umu i stigne do kue patuljaka da prespava. On vidje na brijegu koveg i lijepu Snjeguljicu u njemu i proita to je bilo napisano zlatnim slovima. Onda ree patuljcima: Dajte mi koveg, a ja u vam za njega dati ta god elite.

    Ali patuljci odgovorie: Ne damo ga ni za sve blago svijeta. Onda mi ga poklonite, ree kraljevski sin ja vie ne mogu ivjeti a da

    ne gledam Snjeguljicu. uvau je i potovati kao svoje najdrae.Kad je to rekao, dobri patuljci se saalie i dadoe mu koveg. Kraljevski

    sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoe o

  • bunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu. I ubrzo ona otvori oi, die poklopac kovega, uspravi se i opet je bila iva.

    Ah, boe, gdje sam!? uzviknu. A kraljevski sin, sav sretan, odgovori: Kod mene si! i ispria joj sve ta se dogodilo. Na kraju ree: Volim te vie od svega na svijetu. Poi sa mnom u dvorac moga oca i

    budi moja ena.Snjeguljica pristade i poe s njim, a svadba im je bila divna i raskona. Ali

    na slavlje je bila pozvana i Snjeguljiina opaka maeha. Poto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:

    Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi u itavoj zemlji? Ogledalo odgovori: Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali je mlada kraljica ljepa!Tada zla ena izusti kletvu i ukoi se od straha. Prvo nije htjela ni da ide na

    svadbu, ali nije mogla da se smiri dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ula i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije mogla ni da se makne od straha. Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.

    PEPELJUGA Razbolje se ena nekog bogataa, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva sa

    svoje smrtne postelje ker jedinicu i ree joj: Drago dijete, budi dobra i estita, pa e ti svako biti od pomoi.Kad to ree, sklopi oi i izdahnu.Djevojica je svaki dan odlazila do majinog groba i plakala. Nije

    zaboravila majine rijei. Kad je dola zima, pokri snijeg majin grob svojim bijelim pokrivaem, a kad ga sunce u proljee okopni, bogata se oeni drugom enom.

    ena sa sobom dovede i svoje dvije keri, koje su naoko bile lijepe i iste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoe teki dani za sirotu pastorku.

    Zar e ova glupa guska sjediti s nama u sobi? govorile su. Ko hoe hljeba, mora ga i zasluiti.Oduzee joj lijepe haljine, navukoe joj staru sivu kecelju i dadoe drvene

    nanule. Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! vikale su, smijale se i

    odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka da radi teke poslove, da ustaje u ranu zoru, da donosi vodu, loi vatru, kuha i pere. Osim toga, polusestre su joj pravile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo graak i leu, a ona je morala da sjedi i da trijebi. Uvee, umorna od tolikog posla, morala bi

  • lei kraj ognjita, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila pranjava, nazvae je Pepeljugom.

    Jednoga dana otac se spremao za vaar pa upita pastorke ta ele da im donese.

    Lijepih haljina ree jedna. Bisera i dragog kamenja ree druga. A ti, Pepeljugo, upita otac ta bi ti eljela? Otkinite, oe, prvu granicu koja vam dodirne eir kad se budete vraali

    kui. Nju mi donesite.Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a

    kad je vraajui se kui jahao kroz umu, okrznu ga ljeskova granica i zbaci eir. On je otkide i ponese. Kad je doao kui, dade pastorkama ta su zaeljele, a Pepeljugi dade ljeskovu granicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majin grob i zasadi granicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale granicu. Granica je od suza odmah poela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptiica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku elju, ptiica bi joj s grane bacila ono to je zaeljela.

    Dogodi se da kralj te zemlje priredi sveanost koja je trebala da traje tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre ule da e i one biti pozvane, silno se obradovae, pozvae Pepeljugu i rekoe joj:

    Oeljaj nas, oisti cipele i privrsti kope, ii emo na sveanost u kraljeve dvore.

    Pepeljuga ih je posluala, ali je gorko plakala jer je i ona eljela da ide na ples pa zamoli maehu da i nju povedu.

    Zar ti, Pepeljugo, ree ova takva, puna praine i pepela, da ide u dvorac? Nema ni haljinu ni cipele, a plesala bi!

    Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona ree: Evo, sasula sam ti zdjelu lee u pepeo. Ako je za dva sata istrijebi,

    moe ii s nama.Pepeljuga izae na zadnja vrata u batu i povika: O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptiice pod nebom, doite i

    pomozite mi: Dobra zrnca u loni, loa u stomai!Odmah sletjee na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a

    onda doleprae sve ptiice pod nebom i spustie se na pepeo. Golubice zaklimae glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptiice, pa potrijebie sva dobra zrnca u zdjelu. Nije prolo ni sat vremena, a one zavrile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maehi, vjerujui da e sada smjeti ii na sveanost. Ali maeha ree:

    Ne, Pepeljugo, ti nema haljinu i ne zna plesati. Svi e ti se smijati. Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:

  • Ali ako mi dvije pune zdjele lee istrijebi za jedan sat iz pepela, onda moe ii. A u sebi pomisli: "To nee nikako stii." Kad ona prosu dvije zdjele lee u pepeo i ode, djevojka opet izae u batu i povika:

    O, vi golubice, vi grlice i pitome ptiice pod nebom, doite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u loni, loa u stomai!

    Opet na kuhinjski prozor sletjee dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda doleprae sve ptiice pod nebom i spustie se na pepeo. Golubice klimnue glavicama pa kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptiice, i istrijebie sva dobra zrna u zdjelu. Nije prolo ni pola sata, a one zavrie i odletjee. Djevojka odnese zdjelu maehi, sva radosna, jer je pomislila da e sada i ona ii na sveanost. Ali maeha ree:

    Nita ti ne pomae. Nee s nama jer nema haljinu i ne zna plesati. Mi bismo morale da te se stidimo.

    Okrenu joj lea i pouri za svojim oholim kerima. Kad vie nikog nije bilo kod kue, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i ree:

    Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene

    cipelice. Ona se brzo obue i potra na sveanost. Njene polusestre i maeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskonoj odjei, da one pomislie kako je kraljevska ki. Na Pepeljugu nisu ni pomiljale, uvjerene da ona sjedi kod kue u praini i trijebi leu iz pepela.

    Kraljevi joj prie, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je itavo vrijeme plesao samo s njom i nije htio da joj ispusti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:

    Ovo je moja plesaica.Tako je ona plesala do veeri. Kad htjede da krene kui, kraljevi ree: Poi u s tobom da te ispratim. Htio da vidi ija je to ker, ali ona mu pobjee i skoi u golubinjak.

    Kraljevi je ekao sve dok nije doao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skoila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Donesoe mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne naoe.

    Kad dooe kui, Pepeljuga je leala u pranjavim haljinama u pepelu a petrolejka je tuno svjetlucala kraj odaka. Jer, ona je brzo iskoila s druge strane iz golubinjaka i otrala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu keceljicu i legla u kuhinju kraj pepela.

    Drugog dana, kad se sveanost nastavila i roditelji sa sestrama otili, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i ree:

    Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!Ptica joj tada baci jo gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjei pojavila na

    sveanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljevi, koji ju je ekao, odmah je uze za ruku i ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:

  • To je moja plesaica.Kad je palo vee i ona htjela da ode, poe i kraljevi s njom da vidi u koju

    e kuu. Ali ona pobjee u batu iza kue. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruke. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga meu granje i kraljevi nije vidio kud je nestala. Ali on opet saeka dok ne doe njen otac i ree mu:

    Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u krukinom granju.

    Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posijee drvo, ali ne naoe nikoga. A kad uoe u kuhinju, Pepeljuga je ve leala u pepelu, jer je prije toga skoila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu keceljicu.

    I treeg dana, kad su roditelji i sestre otili, poe Pepeljuga na majin grob i ree drvcetu:

    Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskona kakvu jo niko

    nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini dola na sveanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljevi je opet plesao samo s njom i kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio: To je moja plesaica.

    Kad pade vee i Pepeljuga poe kui, kraljevi opet htjede da je prati, ali ona mu tako brzo pobjee da je nije mogao stii. Ali, kraljevi se ovog puta posluio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namau smolom, pa kad je djevojka potrala kui, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljevi je podie i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata.

    Drugog dana doe s cipelicom Pepeljuginom ocu i ree mu: Nijedna druga nee mi postati ena osim one kojoj pristaje ova zlatna

    cipelica.Dvije polusestre se silno obradovae jer su imale lijepa stopala. Starija uze

    cipelicu i poe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj prui no i ree:

    Odsijeci palac! Kad bude kraljica, nee morati da hoda. Djevojka odsijee palac, ugura nogu u cipelicu, stisnu zube od bola i izae pred kraljevia, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:

    Gukni, gukni, golubice, krv curi iz cipelice. Cipela je premalena, a nevjeste prave nema. Kraljevi pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu

    konja, vrati lanu nevjestu i ree da to nije prava, i neka druga sestra isproba

  • cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj prui no i ree:

    Odrei komad pete. Kad bude kraljica nee morati da pjeai.Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izae pred kraljevia, a

    on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:

    Gukni, gukni, golubice, krv curi iz cipelice. Cipela je premalena, jo nevjeste prave nema. Kraljevi pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i

    natopila bijelu arapu, pa okrenu konja i lanu nevjestu vrati kui. Ni ovo nije prava, ree. Imate li jo keri? Ne ree otac. Tu je jo samo Pepeljuga, siroe moje pokojne ene, ali

    ona vam ne moe biti nevjesta.A kad kraljevi ree da mu je pokau, povika maeha: Ah, ne, ona je pranjava i prljava, ne moemo vam je pokazati. Kraljevi, meutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu.Ona prvo opra ruke i lice pa izae i pokloni se kraljeviu koji joj prui

    zlatnu cipelu. Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obue zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljevi je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:

    Ovo je moja prava nevjesta!Maeha i polusestre se skamenie i poblijedie od bijesa, a on uze

    Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukae bijele golubice:

    Gukni, gukni, golubice, tu su zlatne cipelice to djevojci dobro stoje jer nevjesta prava to je. A onda poletjee i spustie se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s

    lijeve strane.Kad je trebalo slaviti svadbu, dooe obje polusestre da se dodvore i da s

    Pepeljugom bajagi dijele sreu. Kad su mladenci poli na vjenanje, stade starija s desne a mlaa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjerae. A Pepeljuga i kraljevi ostae sami u svojoj srei, pa su ivjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.

  • TRNORUICA ivjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana: Ah, kad bismo imali dijete!A nikako nisu mogli da ga dobiju. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala,

    izmili neka aba iz vode i ree joj: Tvoja elja e se ispuniti. Prije nego proe godina dana, donijee kerku

    na svijet.Kako aba ree tako se i dogodi i carica rodi djevojicu, tako lijepu da car

    nije znao ta e od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo roake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu. Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a poto je imao samo dvanaest zlatnih tanjira, morala je jedna od njih ostati kod kue. Kad je slavlje bilo pri kraju, poee mudre vile darivati dijete svojim udesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, trea bogatstvom i tako redom sa svim to se moe poeljeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada ue ona trinaesta. Htjela je da se osveti to nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno ree:

    Neka se careva ki u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.

    Ne rekavi vie ni rijei, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplaeni, ali tada istupi dvanaesta koja jo nije bila izrekla svoju elju. Poto nije mogla otkloniti zlo proroanstvo, nego ga samo ublaiti, ree:

    Neka to ne bude smrt, nego stogodinji dubok san.elei da sauva svoje drago dijete od te nesree, kralj naredi da se sva

    vretena u carstvu spale.Na djevojici se poee javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila

    lijepa, edna, prijazna i razborita, pa je svako, ko je samo jednom vidi, zavolio. Ipak, dogodi se da, ba na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojica ostane sasvim sama. Poe vrljati okolo, razgledati sobe i odaje do mile volje, dok ne doe do jedne stare kule. Penjui se uskim, zavojitim stepenicama stie do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrali klju. Kad ga ona okrenu, vrata se otvorie i ona u maloj sobici ugleda staru enu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.

    Dobar dan, bakice, ree princeza ta ti to radi? Predem, odgovori starica i klimnu glavom. A ta ti je to to tako veselo skakue? upita djevoje, uze vreteno i

    htjede da prede. Ali samo to ga je dotakla, zlo proroanstvo se ispuni i ona se ubode u prst.

    U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na stariin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proiri po itavom dvorcu: car i carica, im su stigli kui i

  • uli u dvoranu, zaspae, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspae i konji u tali i psi u dvoritu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra to je treperila na ognjitu utihnu i zaspa, ak i kuhar, koji je ba tog trena htio da povue za kosu svog pomonika, jer je neto ubrljao, pusti ga i zaspa. Stia se i vjetar. Na drveu oko dvorca nije se vie micao ni jedan listi.

    Oko dvorca poe rasti trnova ivica koja je svake godine bila sve via, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se vie nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se irila pria o lijepoj, usnuloj Trnoruici tako nazvae carevu ker pa su s vremena na vrijeme dolazili carevii i pokuavali da kroz trnje prodru u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, ega se mladii nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali.

    Poslije dugo vremena doe opet jedan carevi u ovu zemlju i u kako neki starac pria o trnovoj ivici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu ve sto godina spava prelijepa careva ki Trnoruica, car i carica i itava dvorska svita. On je jo od svog djeda sluao da su mnogi carevii dolazili i pokuavali da se probiju kroz trnje, ali da su ostajali da vise na njemu i umirali tunom smru. Tada mladi ree:

    Ja se ne bojim. Idem unutra da vidim lijepu Trnoruicu. Starac ga je odvraao, ali on nije sluao njegove rijei.

    Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i doao dan kad Trnoruica treba da se probudi. Kad se carevi pribliio ivici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i proputali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvoritu ugleda konje i carske hrtove kako lee u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi drei svoje glavice pod krilima. Kad je uao u kuu, spavale su muhe na zidovima, kuhar je jo drao ruku kao da hoe epati momka, a sluavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo da operua. Iao je dalje i u dvorani naao itavu dvorsku svitu kako lei i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah uti. Doao je naposlijetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoruica. Bila je tako lijepa da nije mogao oi od nje odvojiti, pa se sae i poljubi je. Kako je poljupcem dotae, ona otvori oi, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad sioe, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se zauenih oiju. Konji u dvoritu ustadoe i stresoe se, psi skoie i zamahae repom, golubovi na krovu izvukoe glavice ispod krila, pogledae oko sebe i prhnue u polje. Muhe poletjee sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poe kuhati jelo, peenje opet zacvra, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a sluavka operua pijetla. I kad se sve probudi zapoe svadba carevia i Trnoruice, pa su ivjeli sretno do kraja svog ivota.

  • MAAK U IZMAMA Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i maka. Sinovi su mljeli, magarac

    donosio ito i odnosio brano, a maak hvatao mieve. Kad mlinar umrije, sinovi podijelie nasljedstvo: najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlai maka. Rastui se on i stade u sebi govoriti: "Ja sam najgore proao. Moj najstariji brat moe da melje ito, drugi moe da jae na magarcu, a ta u ja s makom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je sve."

    Sluaj, progovori maak koji je izgleda razumio njegove musli nemoj me ubiti da bi napravio par loih rukavica. Narui ti meni izme tako da mogu izai i pokazati se pred ljudima, pa nee dugo ekati na moju pomo.

    Mlinarev sin se zaudi makovim rijeima, pa kako je ba u tom trenutku naiao obuar, on ga pozva i ree da maku uzme mjeru za izme. Kad su izme bile gotove, maak ih navue, uze vreu, nasu u nju malo ita a pri vrhu namjesti uzicu da se vrea moe svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao ovjek.

    U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome to ih je bilo teko nabaviti. U umi ih je bilo koliko hoe, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan lovac nije mogao uloviti. Maak je to znao, pa naumi da oproba sreu. Kad stie u umu, rairi vreu, razastre ito, pa jedan kraj uzice stavi u travu a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivi se, poe osmatrati. Jarebice se uskoro pojavie, opazie ito, pa jedna za drugom poee skakati u vreu. Kad ih je u vrei bilo ve prilino, maak povue uzicu, pritra i zavrnu im vratove. Zabaci vreu na lea i uputi se pravo u carev dvor. Kad stie, straar viknu:

    Stoj! Kuda e?A maak ni pet ni est ve odgovori: Caru. Jesi li lud, ree straar maak da ide caru! De, pusti ga ree drugi straar. Zna da cara esto mori dosada.

    Moda e ga maak razveseliti frktanjem i mijaukanjem.I tako maak izae pred cara. Duboko se pokloni i ree: Moj gospodar, grof... pa tu izgovori neko zamreno i otmjeno ime

    preporuuje se gospodaru caru i alje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.

    Caru se toliko zasjajie oi nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da maku iz riznice u onu vreu naspu toliko zlata koliko moe ponijeti. Na rastanku mu ree:

    Odnesi to svome gospodaru i zahvali mu na poklonu.Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom

    podboenom rukama razmiljao kako je, avaj, posljednji novi dao za makove

  • izme a ta mu moe maak donijeti. Kad, eto ti maka, bubnu na vrata, zbaci vreu, razveza je, istrese zlato i ree:

    Ovo ti je za izme, a car te pozdravlja i mnogo ti zahvaljuje. Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako da shvati kako je maak do njega

    doao. Svlaei izme, maak mu sve ispria, a onda ree: Eto, sad ima dovoljno novaca, ali nee na ovome ostati. Sutra u opet

    obui izme i uiniti te jo bogatijim. Da zna, caru sam rekao da si ti grof.Sutradan, kao to ree, maak navue izme pa opet krenu u umu i odnese

    caru jo bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Maak je donosio kui zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i vrljati po dvorcu do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjita u carevoj kuhinji, kad naie koija i poe psovati:

    Do vraga i car i princeza! Ba sam htio da odem u krmu piti i kartati, a evo moram da ih vozim u etnju do jezera.

    Kad maak to u, pouri kui i ree svome gospodaru: Ako hoe da postane grof, poi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.Mlinarev sin se zaudi makovim rijeima, ali ga poslua, poe za njim,

    svue se do gola i skoi u vodu. Maak mu uze odjeu, odnese je i sakri. Samo to to obavi, doveze se car. Maak odmah poe da kuka i jaue:

    Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru a naiao lopov i ukrao mu odjeu. Eno gospodina grofa u vodi, ne moe od srama isplivati, a ako dugo ostane, prehladie se i umrijeti.

    Kad to u, car naredi koijau da stane, pa posla ovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obue raskonu odjeu, a kako ga je car ve poznavao kao grofa koji mu alje jarebice, pozva ga pored sebe u koiju. Careva ki se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio.

    Maak je, meutim, otrao prije njih, pa kad stie do neke velike livade gdje je preko sto ljudi kosilo travu, upita ih:

    Ljudi, ija je ovo livada? Velikog arobnjaka, odgovorie mu. Sluajte, sad e se ovuda provesti car. Kad upita ija je livada, vi

    odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ete biti pobijeni.Onda odjuri dalje i stie do njive pod itom, tako velike da joj se nije vidio

    kraj, a na njoj je njelo preko dvjesta etelaca. Narode, ije je ovo ito? opet e maak. arobnjakovo odgovorie mu. Posluajte, sad e se ovuda provesti car, pa kad upita ije je ito, vi

    odgovorite: grofovo. Ako tako ne kaete, svi ete biti ubijeni.Stie tako maak i do jedne lijepe ume, u kojoj je preko tri stotine sjekaa

    obaralo i cijepalo hrastovinu. Ljudi, ija je ovo uma? arobnjakova.

  • Sluajte me dobro, sad e se ovuda provesti car, pa kad upita ija je uma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ete biti pobijeni.

    Ljudi su se udili i gledali za njim a maak ode dalje. Kako je izgledao neobino i hodao u izmama na dvije noge kao ovjek, oni ga se uplaie. Tako maak stie i do arobnjakovog dvorca, drsko ue unutra, stade pred arobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda i upita ta hoe. Maak se opet pokloni i ree:

    Pria se, milostivi, kako moe, po volji da se pretvori u bilo koju ivotinju. to se tie psa, lisice ili vuka, to bih jo i povjerovao. Ali da moe da se pretvori i u slona, to mi se ini sasvim nemogue, pa sam doao da se sam uvjerim.

    arobnjak mu oholo odgovori: Nita lake, pa se u asu i pretvori u slona. To je velianstveno, ushieno e maak ali moe li da se pretvori u

    lava? I to je za mene sitnica ree arobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.Maak se napravi da je uplaen pa uzviknu: Oh! Ovo je divno i nevieno, to nisam mogao ni sanjati. Ali jo udnije

    bi bilo kad bi mogao da se pretvori i u tako malenu ivotinjicu kao to je mi. Ti sigurno moe vie od bilo kojeg arobnjaka na svijetu, ali mi se ini da bi to i za tebe bilo preteko.

    Kad u ove slatke rijei, arobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori: Kako da ne, makiu moj, mogu ja i to pa uas poe skakutati po sobi

    pretvoren u mia. Maak skoi, ulovi ga i pojede.Za to vrijeme car se vozio u koijama sa grofom i princezom, i u to stigoe

    do one velike livade. ija je ovo livada? upita car. Gospodina grofa povikae ljudi, kako im je maak naredio. Lijep komad zemlje, gospodine grofe ree car. Krenue dalje i stigoe

    do velikog itnog polja. ije je ovo ito? upita car. Gospodina grofa opet mu odgovorie. Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! ree car. Stigoe tako i do

    velike ume. iji je ovo gaj, ljudi? Gospodina grofa.Car se jo vie zaudi pa ree: Vi ste veoma bogat ovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam

    ovako divnu umu.Konano stigoe i do arobnjakovog dvorca. Maak je ekao gore na

    stepenicama, a kad se koija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i ree: Gospodaru, dobrodoli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog

    asti koju mu inite.

  • Car izae iz koije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio vei i ljepi od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.

    Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a maak u izmama njegov prvi ministar.

    PALI Bio jednom jedan siromaan seljak. Sjedio je svake veeri kraj ognjita i

    darao vatru, a ena prela. Tada bi seljak govorio: Kako je alosno to nemamo djece. Kod nas mirno kao u grobu, a u

    drugim kuama buno i veselo. Da, govorila je ena i uzdisala kad bismo imali makar jedno, pa da je

    kao palac, ja bih bila zadovoljna.Poslije sedam mjeseci ena rodi dijete, nimalo due od palca, a oni rekoe: Dobili kako i zaeljeli, pa neka bude nae drago dijete.Zbog malog rasta nazvae ga Pali. Premda su ga dobro hranili, dijete ne

    poraste, ve ostade onoliko koliko bjee prvog asa. No, dijete se inilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve to zapone.

    Seljak se jednog dana spremi da ide u umu po drva i ree u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."

    Oe, povika Pali ja u dotjerati kola, moe se u me pouzdati, bie na vrijeme u umi.

    ovjek se nasmija i ree: E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodi konja na uzdi. To ne smeta, oe, samo ako majka hoe da upregne konja. Ja u mu sjesti

    u uho i dovikivati kuda treba ii. Dobro, pristade otac da pokuamo.Kad je dolo vrijeme, majka upregnu konja, Palia stavi konju u uho, a on

    viknu: iha! iha!Konj krenu kao da je koija pravi majstor i povue kola pravo u umu. U

    trenutku kad je mali vikao "iha, iha" kad su kola ulazila u jednu otru okuku, naioe dva stranca.

    ovjee, ree jedan pa ta je ovo? Kola voze, koija vie konju, a nema ga.

    To nisu ista posla, ree drugi. Hajdemo za kolima da vidimo gdje e se zaustaviti.

  • Kola skrenue u umu i to ba prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Pali ugleda oca, povika:

    Vidi, oe, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinia iz uha i on radosno sjede na jednu slamku. Kad stranci ugledae Palia, od uda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho ree:

    Ovaj malian bi mogao da nam donese sreu. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajde da ga kupimo!

    Oni prioe seljaku i rekoe mu: Prodaj nam ovog maliana. Bie mu dobro kod nas. Ne, odgovori otac. To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago

    ovoga svijeta.Ali kad Pali u da je rije o prodaji, uspuza se uz oev kaput, stade mu na

    rame i apnu na uho: Samo ti mene prodaj, oe, ja u se vratiti. Tako ga otac prodade onoj dvojici za dobre pare. Gdje hoe da sjedi? upitae ga oni. Stavite me na obod eira. Tamo mogu da etam naokolo i da posmatram

    okolinu, a pasti neu.Ljudi mu uinie po volji, Pali se oprosti od oca i krenue. Ili su sve dok

    se nije smrklo. Tad malian povika: Spustite me dolje, prigustilo mi je. Ostani ti lijepo tamo gdje si, ree onaj na ijem je eiru sjedio meni

    to nita ne smeta. I ptice mi ponekad urade neto po eiru. Ne, ree Pali ja znam ta je pristojnost, brzo me spustite dolje. ovjek skide eir i pusti maliana na njivu kraj puta. On skoi i poe

    puzati po zemlji tamo-amo dok ne nae miju rupu i mugne unutra. Laku no, gospodo, putujte bez mene, povika iznutra da im se naruga.

    Oni potrae i poee gurati tapove u miju rupu, ali trud im osta uzalud. Pali se povlaio sve dublje i dublje, pa kad pade no, oni moradoe kui ljuti i prazne kese.

    Kad Pali vidje da su otili, izae iz podzemnog hodnika. "Nou je opasno hodati po oranici", ree on, "moe slomiti i vrat i nogu!" Sreom, naie na praznu puevu kuicu. "Hvala bogu", ree, "tu mogu sigurno provesti no", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio da zaspi, u kako prolaze dva ovjeka i jedan od njih govori:

    Kako bismo samo mogli bogatome popu uzeti novac i srebro? To bih ti ja mogao rei, doviknu mu Pali. ta to bi? ree jedan lopov uplaeno uh da neko govori. Oni

    zastadoe i oslunue, a Pali ponovo progovori: Povedite mene, ja u vam pomoi. A gdje si ti?

  • Traite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas odgovori on. Lopovi ga najzad naoe i podigoe.

    Ti, kepecu jedan, kako e nam ti pomoi? rekoe oni. Sluajte, odgovori on ja u se provui izmeu eljeznih ipki u

    popovu sobu i dodau vam to god hoete. Vai rekoe oni. Hajde da vidimo ta moe i zna.Kad stigoe do popove kue, Pali se uvue u sobu i odmah povika iz sveg

    glasa: ta hoete? Hoete li sve ta ovdje ima?Lopovi se uplaie i rekoe: Tie! Da se ko ne probudi.Ali Pali se pravio da ne razumije pa ponovo viknu: ta hoete? Hoete li sve ta ovdje ima?To zau sluavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i

    oslunu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bjekstvo ponovo se ohrabrie i pomislie:

    To nas malia zavitlava. Oni se vratie i apnue mu: De, budi ozbiljan i dodaj nam neto. Pali opet povika iz sve snage: Pa ja u vam sve dodati, samo pruite ruku.To je sasvim dobro ula sluavka koja je iz kreveta oslukivala i potra na

    vrata, a lopovi pobjegoe kao da ih goni sam vrag. Poto nije mogla nita da vidi, sluavka poe da upali svjetlo. Tako za njom izae i Pali i neprimijeen ode u sjenik. Poto je sve pretraila i nita nije nala, sluavka lee natrag u krevet mislei da je sanjala otvorenih oiju i uiju.

    Pali se uspuza uz vlati sijena i nae sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio je da se tu do jutra odmori, pa da se onda vrati kui svojim roditeljima. Ali jo ga je mnogo ta ekalo.

    Kad se primae zora, sluavka ustade da nahrani stoku. Prvo poe u sjenik i zahvati naramak sijena i to ba onaj u kojem je spavao Pali. Ali, on spavae tako vrsto da nita nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stie kravi u usta.

    O, boe, povika on kako sam to dospio u mlin?Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne meu zube i ne

    bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u eludac. U ovoj sobici su zaboravili prozore, ree on ni sunce ovamo ne

    dolazi, niti se svjetlo pali.Smjetaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo to je kroz vrata

    dolazilo sve vie sijena i postajalo sve tjenje. U velikom strahu on povika to je mogao glasnije:

    Ne donosite vie sijena, ne donosite vie sijena!

  • Sluavka, koja je upravo muzla kravu, kad u da neko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noas ula, tre se i toliko prepade da klonu sa stoliice i prosu mlijeko. Brzo se podie i trei prema gospodaru povika:

    Joj! Gospodine pope, krava je progovorila. Ti si poludjela, odgovori pop, ali ipak poe u talu da vidi to je. Kad,

    samo to je uao u talu, Pali opet povika: Ne donosite vie sijeno, ne donosite vie sijeno.Uplai se i pop, mislei da je u kravu uao zao duh, pa naredi da je zakolju.

    Zaklae je, a eludac u kojem je bio Pali bacie na ubre. Pali je mnogo muka imao da se izvue napolje i ba kad je uspio da promoli glavu, eto nove nesrea: dotra gladan vuk i u jedan zalogaj proguta itav eludac. Ali Pali nije gubio hrabrost. "Moda u se", mislio je, "moi sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz stomaka:

    Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane. Gdje to? upita vuk. U jednoj kui, uvui e se kroz odak i nai kolaa, slanine i kobasica

    koliko god hoe.I on mu tano opisa kuu svoga oca.Vuku nije trebalo ponavljati. On se nou uvue kroz odak, ue u ostavu i

    nadera se do grla. Kad se zasitio, htjede da izae, ali je bio toliko nabrekao da istim putem vie nije mogao napolje. Pali je s tim i raunao, pa sad poe da vriti u njegovom stomaku. Ciao je i podvriskivao koliko god je mogao.

    Smiri se, zakripi vuk zubima probudie ljude. Da ne bi, ree malian ti si se sit najeo, hou i ja da se veselim. Pa

    opet poe da vie iz sve snage. Od te buke se najzad probudie njegov otac i majka, potrae do ostave i provirie kroz pukotinu. Kad vidjee da je unutra vuk, otrae da donesu sjekiru i kosu.

    Ti stani iza mene, ree ovjek kad uoe u sobicu ako od mog udarca ne bude mrtav, treba ti da ga udari i da ga rasijee.

    Pali u glas svoga oca i povika: Dragi oe, ja sam ovdje, evo me u vukovom trbuhu. A otac ree sav

    sretan: Hvala bogu, vratilo nam se nae drago dijete!On ree eni da ostavi kosu da ne bi povrijedila Palia, pa zamahnu i udari

    vuka po glavi tako snano da se odmah mrtav srui. Poslije toga potraie no i makaze, razrezae mu trbuh i izvukoe maliana napolje.

    Ah, ree otac mnogo smo se brinuli za tebe! Gdje li si sve bio? Ah, oe, bio sam u mijoj rupi, u kravljem elucu, u vukovom trbuhu. Ali

    sad ostajem kod vas. A mi te vie neemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta rekoe

    roditelji milujui i ljubei svog dragog Palia. Oni mu dadoe da jede i pije i napravie mu novo odijelo, jer se staro na putu pocijepalo.

  • BREMENSKI MUZIKANTI Neki ovjek imao magarca koji je dugo godina pokorno nosio vree u mlin

    i ija je snaga sada bila pri kraju, pa je bio sve slabiji u poslu. Tada njegov gospodar naumi da ga se nekako rijei. Magarac primijeti ta mu se sprema, pa pobjee i uputi se u Bremen.* Tamo bi, mislio je, mogao postati gradski muzikant. Kad je preao jedan dio puta naie na psa koji je leao kraj druma i dahtao kao neko ko se dobro natrao.

    to toliko dahe, arove? upita magarac. Star sam i sve slabiji, odgovori pas pa ne mogu vie u lov i gospodar

    hoe da me ubije. Zato sam strugnuo. Kako sada da zaradim hljeb? Zna ta, ree magarac ja idem u Bremen i postau tamo gradski

    muzikant. Poi sa mnom pa se i ti zaposli kao muziar. Ja u svirati na tamburici a ti udaraj u bubanj.

    Pas se obradova, pa mu se pridrui. Nisu dugo pjeaili kad ugledae maka kako sjedi kraj puta natmuren kao tri kina dana.

    Oj, ta je to tebi krenulo nizbrdo, macane? upita magarac. Ko bi bio veseo kad mu rade o glavi, odgovori maak. Poto sam

    nabrao godina i zubi mi otupjeli, pa vie volim u zapeku da predem nego da lovim mieve, gospodarica htjede da mi svee kamen o vrat i utopi. Evo sam strugnuo, ali sad bi mi dobar savjet vrijedio zlata: ta u sa sobom?

    Hajde s nama u Bremen, ti se bar razumije u nonu muziku, pa moe tamo postati gradski muzikant.

    Maku ovo polaska i poe s njima. Uskoro tri bjegunca naioe na neko dvorite na ijoj kapiji ui pijetao i kreti koliko ga grlo nosi.

    to toliko kreti, ui e nam probiti, ree magarac. ta ti je? Sutra je nedjelja, ree pijetao, dolaze gosti, a domaica nema milosti,

    naredila kuharici da mene spremi u orbi. Veeras e mi odrubiti glavu, pa kretim koliko mogu, dok god mogu.

    Ma, pusti ti to, crvenglavi, odmahnu magarac poi s nama, mi idemo u Bremen, a od smrti bolje svugdje e nai. Ti ima zvuan glas, pa kad budemo zajedno muzicirali, dobro e nam doi.

    Pijetao prihvati prijedlog pa svi zajedno nastavie put.Kako je do Bremena bilo vie od jednog dana hoda, svratie pred vee u

    neku umu da tu prenoe. Magarac i pas legoe pod jedno veliko drvo, maak se pope iznad njih na granu, a pijetao odleti do samog vrha gdje mu je bilo najsigurnije. Prije nego to zaspa, pogleda on jo jedanput na sve strane. Kako mu se uini da u daljini vidi neku svijetlu taku, doviknu svojim drugovima da je, izgleda, u blizini neka kua, jer se vidi svjetlo. Magarac ree:

  • Treba poi tamo, ovo je loe konaite.Pas pomisli kako bi mu dobro uinila koja koska i malo mesa na njoj. Tako

    krenue prema svjetlu koje je bivalo sve jae i sve vee postajalo, dok ne stigoe pred osvijetljenu razbojniku kuu. Magarac, kao najvei, prie prozoru i pogleda unutra.

    ta vidi, Sivonjo? upita pas. Hmmm, ta vidim? odgovori magarac. Vidim postavljen sto sa

    lijepim jelom i piem i razbojnike kako sjede i goste se. To bi bilo neto za nas ree pijetao. E, da nam je kako unutra! zamisli se magarac.Posavjetovae se ta da urade kako bi rastjerali razbojnike i najzad smislie:

    magarac e prednjim nogama stati na prozor, pas e skoiti na magareva lea, maak e uspuzati na psa i najzad e pijetao uzletjeti maku na glavu. Kad to uradie, poee na ugovoreni znak zajedniki muzicirati: magarac zanjaka, pas zalaja, maka zamrnjauka a pijetao zakukurika, pa se survae kroz prozor u sobu da su stakla zazveala. Na tu uasnu dreku razbojnici skoie, pomislie da to dolaze duhovi i navratnanos pobjegoe u umu. etiri drugara sjedoe za trpezu, navalie na preostala jela i najedoe se kao da e etiri sedmice gladovati.

    Kad etiri muzikanta zavrie s jelom, pogasie svijee i potraie mjesta za spavanje, svako ve prema svojoj elji i navici: magarac lee na ubre, pas iza vrata, maka na topli pepeo kraj ognjite, a pijetao sjede na preagu. I kako su bili umorni od dugog puta, ubrzo i zaspae. Kad proe pono i razbojnici izdaleka vidjee da u kui vie ne gori svjetlo i da sve izgleda mirno, progovori harambaa:

    Nismo smjeli ovako nasjesti, i posla jednog da ode i pretrai kuu. Taj zatee sve mirno, pa ode u kuhinju da zapali svijeu i kako je od uarenih, sjajnih makinih oiju pomislio da je pravi ar, on prinese njenim oima sumporno drvce da ga upali. Ali maka nije znala za alu ve mu frkui skoi u lice i izgreba ga. On se grdno uplai, potra i htjede da izleti na zadnja vrata i nagazi na psa. Pas skoi i ugrize ga za nogu. A kad potra preko dvorita i naie na ubrite, magarac se ritnu i opali ga zadnjim kopitama. A pijetao, koji se od buke probudi, zakreta sa preage: kukuriku! Tad potra razbojnik, to su ga noge nosile, svome harambai i ree:

    Ah, u kui je grozna vjetica, sunula mi je u lice i ogrebala me svojim dugim kandama, pred vratima sjedi ovjek s noem, taj me je ubo u nogu, na dvoritu lei neka crna neman koja me je zviznula toljagom, a gore na krovu sudija i vie: Ovamo s tom huljom! pa sam jedva ivu glavu spasio. Od tada se razbojnici vie ne usudie da uu u kuu, a etvorici nesuenih bremenskih muzikanata kuica se toliko dopala da vie nisu htjeli iz nje.

    A onome ko je zadnji priao jo bride usta od prianja. *Bremen grad u Njemakoj)

  • STARI SULTAN Imao neki seljak vjernog psa, kojeg je zvao Sultan. Sultan je ve bio star i

    pogubio sve zube, pa nije mogao gotovo nita jesti. Stajao jednom seljak sa svojom enom pred kuom i govorio:

    Sutra u ubiti starog Sultana, taj vie nije ni od kakve koristi. ena kojoj je bilo ao vjerne ivotinje odgovori: Kad nas je tolike godine vjerno sluio i ostao nam odan, mogli bismo ga

    sada iz saaljenja hraniti. Ne budi budala, ree seljak taj vie nema ni jednog jedinog zuba u

    ustima, ni jedan lopov ga se ne boji, ne treba nam. Ako nas je sluio, dobivao je dobro i da jede.

    Jadni pas, koji je nedaleko leao na suncu i sve to uo, rastui se to e mu sutra osvanuti posljednji dan. On je imao dobrog prijatelja, vuka, pa se uvee odunja njemu u umu i potui se na sudbinu koja ga eka.

    Sluaj, roae, ree vuk budi samo hrabar i ja u ti pomoi u tvojoj nevolji. Sutra rano tvoj gospodar ide sa enom u polje. Nikog nee biti kod kue i oni e ponijeti svoje malo dijete sa sobom. Dok rade, oni obino ostave dijete u hladovini iza ivice. Ti lezi kraj njega, kao da ga uva. Onda u ja izai iz ume i ukrasti ga. Ti brzo potri za mnom kao da hoe da mi ga otme. Ja u ga ispustiti, a ti ga onda odnesi roditeljima, neka misle da si ga spasio. Bie ti toliko zahvalni da ti nee nita naao uiniti. Naprotiv, bie u milosti i nee vie dozvoliti da ti ita nedostaje.

    Psu se ovaj prijedlog dopade, pa sve izvedoe kao to su se dogovorili. Otac zakuka kad vidje da mu vuk odnosi dijete, ali kad mu ga stari Sultan vrati, on se obradova, pogladi ga i ree:

    Nee ti niko skinuti ni dlaicu s glave, ivjee u milosti i hraniti se kod nas dok si iv.

    A svojoj eni ree: Idi odmah kui i napravi starom Sultanu poparu za koju mu ne trebaju

    zubi. Donesi mu jastuk iz mog kreveta, poklanjam mu ga, da mu bude leaj.Od tada je starom Sultanu bilo tako dobro kako je mogao samo poeljeti.

    Uskoro potom posjeti ga vuk i obradova se to je sve tako dobro ispalo. Ali, roae, ree on zamiri na jedno oko ako ja ponekad ukradem

    tvome gospodaru koju podeblju ovcu. Danas se teko izlazi na kraj. Na to ne raunaj, odgovori pas ja ostajem vjeran svome gospodaru i

    to neu dopustiti.Vuk je mislio da ovo nije reeno ozbiljno, pa se dounja te noi i htjede da

    odnese ovcu. Ali seljak, kome je vjerni Sultan odao vukovu namjeru, saeka ga

  • u zasjedi, pa mu toljagom dobro proelja dlaku. Vuk morade da bjei, pa doviknu psu:

    ekaj ti, nevjerni drue, zbog ovog e se pokajati.Drugog jutra posla vuk svinju da pozove psa u umu da izravnaju raune.

    Stari pas Sultan nije mogao nai bolju pratnju pa povede maka, kome je jedna noga bila prebijena, i kad su krenuli jadni maak je epao i od bola ispruio rep uvis. Vuk i njegov pratilac bili su ve na zakazanom mjestu, ali kad ugledae protivnike kako dolaze, uini im se sablja od makovog uzdignutog repa i kako je ovaj skakutao na tri noge, pomislie da to on sakuplja kamenice da ih gaa. Obojica se uplaie, pa se vepar* zarovi u lie, a vuk skoi na drvo. Kad pas i maak stigoe, zaudie se to nikoga nema. Ali vepar nije mogao sasvim da se sakrije u lie, malo su mu ui virile. Dok se maak ispitujui osvrtao, strignu vepar uima, a on, pomislivi daje to mi, skoi na njega i bezduno ga ugrize. Vepar skoi i pobjee silno dreei:

    Eno vam krivca na drvetu.Pas i maak pogledae gore i vidjee vuka postienog to se pokazao toliki

    plaljivac pa prihvati mir koji mu je pas ponudio. *vepar mujak divlje svinje VUK I SEDAM JARIA Bijae jednom jedna stara koza pa imala sedam mladih jaria koje je voljela

    kao to majka voli svoju djecu. Jednog dana poe ona u umu da donese hrane pa pozva svih sedam jaria i ree im:

    Draga djeco, ja idem u umu, a vi se dobro priuvajte vuka, jer ako ue, pojee vas od glave do pete. Taj zlikovac se esto pretvara, ali vi ete ga odmah prepoznati po hrapavom glasu i crnim apama.

    A jarii rekoe: Draga majko, mi emo se dobro uvati, moe ii bez brige. Koza zameketa i mirno krenu na put.Ne proe dugo a neko zakuca na kuna vrata i viknu: Otvorite, draga djeco, evo vae majke, svakom sam neto donijela. Ali

    jarii po hrapavom glasu prepoznae vuka i povikae: Neemo ti otvoriti, ti nisi naa majka, ona ima njean i mio glas, a tvoj

    glas je hrapav. Ti si vuk.Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede,

    glas mu postade njean. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu: Otvorite, draga djeco, evo vae majke, svakom sam poneto donijela.

  • Ali vuk je stavio svoju crnu apu na prozor pa kad je jarii vidjee i poviu: Neemo ti otvoriti, naa majka nema crne ape kao ti, ti si vuk. Tada vuk

    otra pekaru i ree: Udario sam se u nogu, premai mi je tijestom.I kad mu pekar tijestom premaza ape, on otra mlinaru i ree mu: Pospi mi ape branom.Mlinar pomisli: "Vuk hoe nekog da prevari", pa ga htjede odbiti, ali vuk

    mu ree: Ako mi to ne uini, pojeu te.Tako se mlinar uplai i nabijeli mu ape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac

    doe i po trei put na kuna vrata, pokuca i ree: Otvorite, djeco, dola vaa draga majka i svakome poneto iz ume

    donijela.Jarii povikae: Pokai nam prvo nogu, da vidimo jesi li naa draga majka.On onda stavi apu na prozor i kad jarii vidjee da je bijela, povjerovae

    da je istina i otvorie vrata. Ali ue im vuk, glavom i bradom. Oni se uplaie i stadoe se kriti. Jedno skoi pod sto, drugo u krevet, tree u pe, etvrto u kuhinju, peto u ormar, esto pod korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nae i nije oklijevao nego ih je jedno za drugim progutao. Samo ono najmlae u kutiji od sata nije naao. Kad se tako do mile volje naderao, vuk se odgega napolje na livadu, lee pod drvo i zaspa.

    Malo zatim vrati se i koza iz ume. Ali ta je imala vidjeti. Kuna vrata irom otvorena, sto, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokriva i jastuci po podu. Poe traiti svoju djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali niko se ne odazva. Najzad, kad zovnu najmlaeg, zau se njegov glasi:

    Draga majko, evo me u kutiji od sata.Ona ga izvadi te joj ispria kako je doao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite

    samo koliko je koza plakala za svojom jadnom djecom.Najzad u svome jadu izae napolje a jari istra s njom. Kad stie na

    livadu, a tamo vuk pod drvetom lei i hre da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primijeti da se u njegovom prepunom trbuhu jarii koprcaju.

    "Ah, boe", zakljui ona, "to su moja jadna djeca, koju je progutao za veeru, jo u ivotu?" Najmanje jare brzo otralo kui po makaze, iglu i konac. Koza proreza udovitu trbuh i samo to je napravila prvi rez kad jedno jare promoli glavu i kako je rezala dalje tako je iskakalo jedno za drugim svih est jaria. I svi su bili ivi i zdravi. Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali kao kroja na svojoj svadbi. Ali koza im je naredila:

    Trite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok jo spava.

    Sedam jaria pourie i donesoe kamenja pa mu ih ugurae u trbuh to su mogli vie. Onda ga koza opet na brzinu zai tako da se nije ni makao niti ta primijetio.

  • Kad se vuk najzad naspavao, podie se i kako je od tekog kamenja u stomaku bio jako oednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poe hodati i teturati tamo-amo, poe se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:

    ta to zvei, ta to lupa u trbuhu momeili su to jarii ili neko kamenje? A kad stie do bunara i nae se nad vodu da pije, teko kamenje ga povue

    dolje i on se utopi. Kad to vidjee, sedam jaria dotrae viui iz sveg glasa: Vuk se utopio! Vuk je mrtav! i od radosti zaigrae oko bunara zajedno

    sa svojom majkom. PELINJA MATICA Pola jednom dva careva sina u svijet da trae pustolovine, pa zapadoe u

    buran i raspusan ivot tako da se nikako ne vratie kui. Najmlai sin, koga su zvali Glupavko, krenu na put da potrai brau, ali kad ih najzad nae, oni ga ismijae to je on, sa svojom glupou, htio da se probija kroz svijet, kad to ni njima dvojici, koji su bili mnogo pametniji, nije uspjelo. Tako sad krenue sva trojica na put i dooe do jednog mravinjaka. Dvojica starijih htjedoe da ga raskopaju i da gledaju kako mali mravi u strahu mile na sve strane i odnose svoja jaja, ali Glupavko ree:

    Ostavite ih na miru, ne dam da im smetate.Tako pooe dalje i dooe do jednog jezera po kojem je plivalo mnogo,

    mnogo pataka. Dvojica starijih htjedoe da uhvate nekoliko i ispeku, ali Glupavko ree:

    Ostavite jadne ivotinje na miru, ne dam da ih ubijate.Najzad dooe do jednog pelinjeg gnijezda u kojem je bilo toliko meda da

    je sve curio niz stablo. Dvojica starijih htjedoe da naloe vatru pod drvetom i pogue pele kako bi se domogli meda, ali Glupavko ih opet zadra i ree:

    Ostavite ih na miru, ne dam da ih poguite.Najzad dooe tri brata do jednog dvorca gdje su u talama stajali sami

    okamenjeni konji, a nigdje nije bilo ivog ovjeka. Oni prooe kroz sve dvorane pa stigoe na kraju do nekih vrata, zakljuanih sa tri katanca. Na sred vrata je bilo malo okno kroz koje se moglo pogledati u sobu. Tu ugledae nekog sijedog ovjeuljka kako sjedi za stolom. Oni ga viknue jedanput, dvaput, ali on ih ne u. Kad ga viknue po trei put, on ustade, otkljua katance i izae. Ali

  • ne progovori ni rijei, nego ih odvede do jednog bogato postavljenog stola, a kada se najedoe i napie, on odvede svakog u posebnu sobu na spavanje. Drugog jutra doe sijedi ovjeuljak najstarijem bratu, mahnu mu rukom i odvede ga do jedne kamene ploe. Na njoj su bila ispisana tri zadatka koja je trebalo rijeiti da se dvorac oslobodi arolije. Prvi je glasio: u umi pod mahovinom lee biseri careve keri, hiljadu na broju; treba ih sakupiti, a ako i jedan jedini bude nedostajao kad zae sunce, onaj ko ih je traio pretvorie se u kamen. Najstariji poe i traio je cijeli dan, ali do kraja dana naao je tek stotinu. I dogodi se kako je na ploi pisalo, on se pretvori u kamen. Sljedeeg jutra poe drugi brat da okua sreu, ali ni on ne proe bolje od starijeg, nije naao vie od dvije stotine, pa se i on pretvori u kamen. Najzad doe red na Glupavka. I on je traio po mahovini, ali je bilo tako teko nai bisere i ilo je tako sporo da on sjede na jedan kamen i zaplaka. I dok je tako sjedio, doe mravlji car, kome je on onda ivot spasio, sa pet hiljada mrava, i ne proe dugo a siuni mravi naoe sve bisere i skupie ih na gomilu. Drugi zadatak je bio da se iz jezera izvadi klju od spavae sobe careve keri. Kad Glupavko doe do jezera, doplivae one patke kojima ja spasio ivot, zaronie i donesoe klju iz dubine. Ali trei zadatak je bio najtei: izmeu tri zaspale careve keri trebalo je nai najmlau i najljupkiju. A one su bile potpuno sline i nisu se mogle ni po emu razlikovati osim po tome to su prije spavanja pojele razliite slatkie: najstarija komadi eera, srednja malo sirupa, a najmlaa kaiku punu meda. Tada doleti pelinja matica onih pela koje je Glupavko spasio od vatre, okua usne svim trima i zaustavi se na ustima one koja je jela med. Tako trei carev sin pronae pravu. I sad arolije nestade i sve se probudi iz sna, a ko je bio okamenjen vrati se opet u svoj ljudski lik. Glupavko se oeni najmlaom i najljupkijom carevom keri i postade car poslije smrti njenog oca, a njegova braa dobie druge dvije sestre.

    BABA HOLE Imala neka udovica dvije keri. Jedna je bila lijepa i vrijedna, a druga runa

    i lijena. Ona je ipak mnogo vie voljela runu i lijenu jer je to bila njena roena ki, a ona druga je morala da obavlja sve poslove i da bude Pepeljuga u kui. Jadna djevojka je svakog dana morala da sjedi na cesti kraj bunara i da toliko prede dok joj krv ne bi potekla iz prstiju. Jednom se dogodi da je klupe zamrljala krvlju, pa se nae na bunar da ga opere, ali joj ono iskoi iz ruke i pade u bunar. Djevojka se rasplaka pa otra maehi i ispria joj svoju nevolju. Ali maeha je strano izgrdi i bila je tako nemilosrdna da joj ree:

    Poto si ispustila klupe, mora mi ga i izvaditi!

  • Djevojka se vrati na bunar, pa kako u svom strahu nije znala ta e, skoi u bunar da klupe izvadi. Izgubi svijest, a kad se probudila i dola sebi, nae se na jednoj lijepoj livadi gdje je sjalo sunce i cvjetalo hiljade cvjetova. Ona poe dalje po livadi i naie na jednu pe punu hljebova. Hljeb je vikao: "O, izvadi me, izvadi me, izgorjeu, ve odavno sam peen." Ona prie pa lopatom povadi sve hljebove. Poe dalje pa naie na stablo na kojem je bilo puno jabuka i koje je vikalo: "O, otresi me, otresi me, sve su jabuke ve zrele." Ona zatrese stablo a jabuke poee padati kao kia, pa je tresla sve dok nijedna jabuka ne ostade na drvetu, a kad ih je sve sakupila na gomilu, poe dalje. Najzad stie do jedne kuice iz koje je virila neka stara ena, pa kako je ova imala velike zube, ona se uplai i htjede da pobjegne. Ali starica povika za njom:

    Zato se plai, drago dijete? Ostani kod mene, pa ako hoe da sav posao obavlja u kui, bie ti dobro. Samo mora paziti da moju postelju dobro namjeta ujutro i da je tako istrese da perje leti, tada pada snijeg na zemlji: ja sam baba Hole.*

    Poto je starica tako ljubazno govorila, djevojka se osmjeli pa pristade i zapoe svoju slubu. Brinula se za sve na stariino zadovoljstvo, a njenu postelju je tako jako tresla da je perje letjelo kao snjene pahuljice. Zato joj je kod nje bilo dobro i nikad nije ula rune rijei a svaki dan je dobila dobrog jela i pia. Tako je provela jedno vrijeme kod babe Hole a onda postade tuna i alosna. U poetku nije znala ta joj je, a onda shvati da je to enja za kuom. Iako joj je ovdje bilo hiljadu puta bolje nego kod njene kue, ipak je eznula za njom. Najzad ree starici:

    Obuzela me tuga za kuom i ma koliko da mi je ovdje dobro, ne mogu vie ostati. Moram gore svojima.

    Baba Hole joj ree: Svia mi se to si poeljela svoju kuu i poto si mi tako vjerno sluila, ja

    u ti pokazati put. Potom je uze za ruku i odvede do neke velike kapije. Kapija se otvori i ba kad je djevojka prolazila, pade jaka zlatna kia i sve se zlato zadra na njoj i prekri je.

    Ovo ti je nagrada to si bila tako vrijedna, ree baba Hole pa joj dade i ono klupe to joj je bilo palo u bunar.

    Onda se kapija zatvori i djevojka se nae gore na zemlji, nedaleko od kue svoje maehe. A kad se priblii dvoritu, pijetao koji je sjedio na bunaru povika:

    "Kukuriku, naa zlatna djevojka opet je tu." Tada ona ue u kuu i, poto je bila prekrivena zlatom, maeha i sestra je ljubazno doekae. Djevojka ispria sve to joj se dogodilo i kad je majka ula kako je ona dola do velikog bogatstva, zaelje da i svojoj runoj i lijepoj keri pribavi takvu istu sreu. Sad je i ova morala da sjedi i da prede kraj bunara, i da bi joj prsti bili krvavi, gurnu joj ruke u ivicu. Onda ona baci klupe u bunar pa skoi za njim. I ona se nae, kao i ona prva, na lijepoj livadi i poe istim putem dalje. Kad je stigla do pei, hljeb opet povika: "O, izvadi me, izvadi me, izgorjeu, ve sam odavno peen." Ali lijena odgovori:

  • Neu, neu da se isprljam i ode dalje. Uskoro stie do jabuke koja povika: "O, otresi me, otresi me, sve su jabuke ve zrele." Ali ona odgovori:

    Ba me briga, neu da mi padnu na glavu i ode dalje. Kad stie pred kuicu, ne uplai se babe Hole jer je ve znala za njene velike zube, pa se odmah pogodi da radi kod nje. Prvog dana se prisili da bude vrijedna i da slua babu Hole, jer je mislila na ono silno zlato to e joj ga pokloniti. Ali ve drugog dana poe da se lijeni, a treeg jo vie, tako da ujutro nije htjela ni da ustane iz kreveta. Ona nije namjetala postelju babe Hole kako treba pa ni perje nije letjelo. Zato je babi Hole ubrzo sve dosadilo pa joj otkaza slubu.

    Lijena je bila zadovoljna jer je mislila da e sada i na nju pasti zlatna kia. Baba Hole je zaista odvede do one kapije, ali kad je ona prolazila, srui se na nju umjesto zlata veliki kazan katrana.

    To ti je nagrada za tvoju slubu, ree baba Hole i zatvori vrata. Tako lijena sva pokrivena katranom stie kui, a pijetao na bunaru, kad je ugleda, povika: "Kukuriku, naa prljava djevojka je opet tu." A katran se bio tako vrsto prilijepio da ga nije vie mogla skinuti do kraja ivota.

    * U nekim krajevima Njemake, kad pada snijeg, kau: To baba Hole

    istresa posteljinu (prim. prev.) CRVENKAPICA Bila jednom jedna djevojica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki

    najdraa. Baka joj od baruna crvenog kapicu napravila dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom.

    Crvenkapica je sa majkom ivjela u kuici pored velike ume. A na drugom kraju ume u maloj usamljenoj kui, stanovala je baka.

    Jednog jutra majka ree Crvenkapici: Baka se razboljela. Sama je i lei. Odnesi joj koaricu sa hranom i

    popriaj malo sa njom. Budi dobra, ne etaj po umi, ne zaviruj po bakinoj kui i doi do veere.

    Ne brini, majice! Biu dobra i sve u uraditi kako si mi kazala! nasmija se Crvenkapica, uze korpu sa jelom i krenu u umu.

    U umi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kue daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.

    Kuda ide tako rano? umiljato je upita vuk. Idem baki! odgovori Crvenkapica. ta to nosi u korpici? raspitivao se vuk.

  • Ne sumnjajui nita, Crvenkapica ispria da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolaa da se okrijepi i ojaa.

    Gdje stanuje tvoja baka? Na kraju ume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu ivicu. Nije je teko nai

    mirno je pripovijedalo dijete.Smiljajui zlo, vuk je mirno iao uz djevojicu, a onda joj ree: Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijee, posluaj ptice. Zato uri?

    Stii e i do bake. Odmori se, uivaj.Crvenkapica podie glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je lijepo.

    Znam da je baka bolesna i sama. Ubrau joj koji struak cvijea. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A jo je i rano, pa se mogu malo zadrati."

    I Crvenkapica, zaboravljajui na obeanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u umu i pone brati cvijee. Kako bi koji cvijet ubrala, uinilo bi joj se da je ona drugi jo ljepi, potrala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u umu. A vuk se dade u trk i preicom pouri bakinoj kui. Kad stie tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidje da je starica sama, zakuca na vrata.

    Ko je? javi se baka s postelje. Ja sam, Crvenkapica! utanji vuk glasom. Nosim ti, bakice, malo

    kolaa. Otvori mi! Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zakljuana! odgovori baka.Kad vuk to u, naglo otvori vrata, baci se na uplaenu staricu i proguta je.

    Zatim obue njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povue pokriva sve do njuke kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade ekati.

    A Crvenkapica je trala za cvijeem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo vie nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kui. uma je bivala sve gua, korijenje drvea smetalo nozi da ide bre. Nestade i Suneve svjetlosti. Ptice zautjee. Crvenkapica osjeti strah i nemir ue u njeno malo tijelo. Kad napokon izbi pred bakinu kuicu, zaudi se otvorenim vratima.

    Bako, bakice! zvala je Crvenkapica, ali joj niko ne odgovori. Dobro jutro! ree dijete, pree preko praga i prie krevetu.Pred njom je leala njena baka sa kapicom navuenom duboko na lice i

    njen izgled uplai djevojicu. Jao, bakice! uzviknu Crvenkapica Zato ima tako velike ui? Da te bolje ujem! A zato ima tako velike oi? Da te bolje vidim! A zato ima tako dugake ruke? Da te lake zgrabim! A zato su ti, bakice, tako velika usta? Da te lake progutam! uzviknu vuk, skoi iz postelje i proguta malu

    Crvenkapicu.

  • Zatim, sit i zadovoljan, lee opet u bakinu postelju. Spavao je i glasno hrkao.

    Pored bakine kue prolazio je lovac. Kad je uo vukovo glasno hrkanje, uplaio se da se starici nije ta desilo i brzo je uao u kuicu. Na svoje veliko iznenaenje u bakinom krevetu vidio je vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu puku, nije pucao. Uzeo je velike makaze i, cak, cak, po vukovom stomaku. Odatle, prva, iskoi Crvenkapica:

    Uh, kako me bilo strah. U vukovom stomaku je sami mrak.Zatim lovac izvue baku, koja je jedva disala od straha i uzbuenja. Onda

    su vukov stomak napunili kamenjem i ekali da se probudi. I nisu dugo ekali. A kad ovaj ugleda lovca i puku, htjedne pobjei, ali nije stigao dalje od praga. Tu uginu to od straha, to od kamenja koga mu je bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao kou i s njom otiao kui. Baka je pojela neto kolaa i popila au vina pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmiljala:

    "Dok sam iva, neu vie skretati s puta i sama trati po umi." Vratila se kui. Tamo je ekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njena Crvenkapica sada zna i ta je vuk i ta uma i ta put kojim treba ii.

    IVICA I MARICA Bio jednom jedan drvosjea koji je sa enom i dvoje djece ivio umaloj kolibi na kraju velike ume. Bili su jako siromani. esto ni hljeba

    nisu dovoljno imali. A ena je bila maeha djeci djeaku i djevojici. Djeak se zvao Ivica, a djevojica Marica.

    Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosjea jedva je prehranjivao svoju porodicu. Jedne veeri, kada ni hljeba nisu vie imali, ena ree:

    E, ovako se vie ne moe. Bie najbolje da djecu odvedemo daleko u umu i tamo ih ostavimo. Naloiemo im vatru, neka se griju. Moda e ih neko dobar pronai i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, moemo ih mi opet uzeti.

    Nesretni otac se pobuni i ree da on to nikako ne moe uiniti. Ali je zla ena navaljivala sve dotle dok on, utuen i bespomoan, na kraju ne pristade da uine onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, sve ue i Marica gorko zaplaka. Ivica je tjeio svoju sestricu:

    Ne plai, Marice. Bie dobro.Kad su otac i maeha zaspali, Ivica se polako iunja iz kue. Nebo je bilo

    puno mjeseine i sjaja zvijezda. Bijeli kamici rasuti po dvoritu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni depie svojih hlaica, lagano se vrati u kuu i ree Marici:

    Ne brini, sestrice! Bie sve dobro. Spavaj.

  • I djeca zaspae, svladana strahom i umorom. Tek to je svanulo, maeha probudi djecu.

    Ustajte, djeco! Idemo u umu po drva.Dade svakom po komadi hljeba i krenue, jedno za drugim. Ivica je iao

    posljednji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamike da stazu obiljei i poslije sa sestrom kui da se vrati. Maeha primijeti da on neto radi pa ga upita:

    ta se stalno okree, Ivice? Gledam u moje bijelo mae. Eno ga, gore, na krovu kue.Maeha nikakvo mae nije vidjela, ali uuti i krete dalje. Uskoro su zali

    duboko u umu. Otac ode da sijee drva, a djeca nakupie suvaraka pa im maeha naloi veliku vatru i ree:

    Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja da pomognem ocu. Poslije emo zajedno kui.

    Djeca posluae. Uskoro, od umora i straha zaspae. Kad su se probudila, bila je uveliko no. Marica zaplaka, a Ivica je poe tjeiti.

    Ne plai, sestrice. im doe Mjesec, odveu te kui.I zaista. im se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamici

    zabljetae poput malih zvijezda. Dugo su djeca ila tragom kamiaka do svoje kue. Tek u zoru zakucae na vrata. Maeha ih izgrdi to su se zadrali u umi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presrean to su opet zajedno.

    Uskoro opet glad ue u malu kolibu. Maeha ree ocu: Sem neto hljeba, u kui nemamo ni truna hrane. Odvedimo djecu u

    umu! Nai e ih neki dobar ovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiemo ih kui.

    Zaludu se nesretni otac odupirao. ena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su ula i ovaj razgovor. Ivica pouri po kamike, ali su i vrata i prozori bili vrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tjeio sestricu:

    Ne boj se! Bie sve dobro.Ujutru, rano, maeha probudi djecu, dade im po parence hljeba i tako

    krenue u umu. I opet je Ivica bio posljednji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u umi otac ode da sijee drva, maeha naloi vatru i ree:

    Sjedite tu i ekajte nas! Odoh da pomognem ocu. Poslije emo zajedno kui.

    Djeca pojedoe komadi hljeba to ga Marica izvadi iz svoje keceljice i zaspae. Kad su se probudili, bila je ve uveliko no. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj ree:

    Ne plai, sestrice! im doe Mjesec, odveu te kui.Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva no se rasvijetli, ali mrvica hljeba

    nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale jo za dana. Ne plai, Marice ree Ivica. Nai u ja put do kue.I uze bratac sestricu za ruku. Ili su ili, ali puta ne naoe. I sutradan su

    stazu traili, ali je uma bivala sve gua. Tek treeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snjenobijela ptica. Ne plaei ih se nimalo,

  • maui krilima, pozva djecu za sobom. Ili su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoe do nekakve male kue. I zastadoe zadivljeni. Gle uda! Kuica bijae sva napravljena od medenjaka, marcipana, okolade. Djeca poee grickati od svega pomalo, a nekakav glas ree:

    Ko mi kuu moju dira? Ko mi ne da mira! Ivica i Marica odgovorie: Vjetar ludi to iz gore gudi, on ti kuu dira, on ti ne da mira!I nastavie da se goste. Na kuici se otvore vrata i na njima se pojavi

    nekakva starica, pogurena, krezava; ona ree kretavim glasom: Dobra moja djeice! Samo vi rukajte! Uite u kuu. Dae vama baka jo

    kolaia.Djeca posluae staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele

    krevetie na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vjetica koja je voljela djecu sebi da namami, i zatvori u svoju kuicu od kolaa.

    Ujutro, vjetica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:

    Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doruak. Mora dobro da se ugoji kako bih ga mogla to bre pojesti.

    Marica gorko zaplaka, ali morade da poslua vjeticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vjetica je svaki dan prilazila kavezu:

    Prui prst Ivice! Jesi li se ugojio?Pametni djeak bi kroz reetke provukao nekakvu tanku kost, a vjetica,

    koja nije dobro vidjela, ljutila se to je dijete i dalje mravo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:

    Marice, naloi veliku vatru! Neu vie da ekam!Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala ta da uradi. U

    neka doba vjetica joj ree: Vidi je li vatra dovoljno jaka. Hou i hljeb da ispeem. Djevojica se

    dosjeti: Kako mogu da vidim kada su vrata tako visoko. Glupa gusko! naljuti se vjetica Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu

    da pogledam.Istog trena kad se vjetica pribliila pei i prignula se vratacima, Marica je

    svom snagom gurne u vatru, vrsto priklopi vrataca i zalupi rezu. Tako nestade zle vjetice. A Marica pritra kavezu, oslobodi Ivicu viui iz sveg glasa:

    Slobodni smo, slobodni! Vjetica je mrtva.Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune depove kolaa i

    medenjaka. Pronali su i vjetiino blago, pa i od njega uzee. Onda pourie da odu to dalje od vjetiine kue. Zaarana uma se pred njima otvarala i djeca zaas stigoe do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele, ni gaza. Djeca ugledae jednu patku pa povikae:

  • Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!

    Patka ih prenese preko vode i djeca nastavie put. uma je bivala sve rjea, dok je sasvim ne nestade. Na ivici ume ukazala se njihova kuica. Ivica i Marica potrae. Provirie kroz prozor i vidjee svoga oca, samog, tunog. Kucnue o okno. Otac podie glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju djeicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, vrsto drao. Da se vie nikada ne rastave. I nisu se rastajali. ivjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga ivota...

    MATOVILKA U davno doba ivjeli mu i ena. Dugo su i uzaludno eljeli dijete.

    Napokon se njihova elja ispunila. Nestrpljivo su oekivali dan roenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i posmatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vjetice arobnice. Jednog dana ena opazi gredicu sonog, zelenog matovilca*. Poeli ga i zatrai od svog mua da joj ga donese, kako god zna.

    Nou, da ga zla vjetica ne vidi, mu kriom nabra punu korpu matovilca. ena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni mu, kriom, nou, poao u vjetiin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vjetica. Vikala je, prijetila, a ovjek joj priao o elji svoje ene, o djetetu koje oekuju i molio je za milost. Vjetica pristade da ga pusti i da mu da matovilac ali mu ree da joj mora dati dijete kada se rodi. U strahu, eljan da to prije ode iz vrta zle vjetice, ovjek na sve pristade. Uskoro su ovjek i ena dobili djevojicu. Najljepu na svijetu. Ali se ne stigoe obradovati. Vjetica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi. Kad je Matovilka navrila dvanaest godina, vjetica je zakljua u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noi.

    Na kuli opake vjetice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viala sem stare vjetice. Kad bi vjetica htjela da je vidi, stala bi pod kulu i naredila:

    Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Matovilka bi tako uradila, a vjetica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila.

    Jednog dana, jahao je umom mladi kraljevi. Zaudi se kada u samoi daleke ume zau pjesmu. Idui za glasom pjesme, kraljevi doe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa ma koliko je elio da vidi ko pjeva, on odjaha. Oaran pjesmom, vratio se ve sljedeeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i sluao Matovilkinu pjesmu. Jednog dana, dok je sluao, vidje kako dolazi stara vjetica, pa se sakri, a ona naredi:

    Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

  • Mladi vidje kako se vjetica penje i kako odlazi. Zatim, oponaajui vjetiin glas i on zatrai:

    Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu! Djevojka poslua i kraljevi se pope. im se vidjee, zavoljee se. Dugo su priali u tiini kule. Mladi obea da e se sljedee noi vratiti s ljestvama niz koje e oboje sii i pobjei zloj vjetici. Ali je Matovilka bila naivna i nepromiljena. Kad sljedeeg dana doe vjetica, djevojka je upita:

    Kako to da mi je kosi tee kada se ti penje nego mladi kraljevi? Vjetica se strano razljuti. Krila je Matovilku, uvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena. Uze makaze, odreza zlatnu kosu Matovilke i pomou svojih arolija prenese djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vrati u kulu i stade ekati. Kad doe no, dojaha kraljevi:

    Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Vjetica uhvati vrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljevi se pope i na svoj uas ugleda na prozoru runo lice i dva grabljiva oka stare vjetice. Rugala mu se i smijala:

    Nema vie Matovilke i tebe vie nee biti!I nasrnu na jadnog mladia. On pade na otro trnje u podnoju kule.Obnevidio, oajan i nesrean, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu

    traei Matovilku. Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladi nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladi stie u pustinju na kraj svijeta, i u Matovilkinu pjesmu. Zovnu je po imenu. Plaui, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevia. I gle uda! Kad na slijepe oi mladieve padoe suze djevojake, on ponovo progleda. Odvede Matovilku u svoj dvor gdje su ivjeli dugo, dugo. A za zlu vjeticu nikad se vie nita nije ulo.

    * matovilac zeljasta jednogodinja biljka nekad su ga brali za salatu. EST LABUDOVA Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj umi i gonio divlja tako ustro da

    niko od njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se priblii vee, zaustavi se i pogleda oko sebe. Tada vidje da je zalutao. Traio je izlaz, ali ga ne nae. Tada spazi jednu enu koja je tresla glavom, i koja naie kraj njega. To bijae vjetica.

    Draga eno ree joj on moete li mi pokazati put kroz umu? Da, gospodine kralju odgovori ona ali pod jednim uslovom. Ako ga

    ne ispunite, neete nikada izai iz ume i moraete tu i da umrete od gladi. Kakav je to uslov? upita kralj.

  • Ja imam ker ree stara koja je toliko lijepa da je ne moete nai na svijetu. Ona je dostojna da postane vaa ena. Ako hoete da je uinite gospoom kraljicom, pokazau vam put iz ume.

    Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kuicu, gdje je njena kerka sjedjela pored vatre. Ona doeka kralja kao da ga je oekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali mu se ipak ne dopade pa ne mogae da je gleda bez groze. Poto podie djevojku na svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslavie vjenanje.

    Kralj je bio ve jednom oenjen i sa svojom prvom enom imao je sedmero djece, est sinova i jednu ker, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Poto se sada bojao da maeha nee dobro postupati s njima, ili da e ih ak i muiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak, koji je bio u sredini jedne ume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teko nai, da ga ni on sam ne bi naao da mu jedna vila nije poklonila udotvorno klupe konca. Uvijek bi klupe bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.

    Ali, kralj je esto iao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici u oi. Ona je bila radoznala i htjede da sazna ta on sasvim sam radi u umi. Dade njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoe tajnu. Ispriae joj i o klupetu koje jedino moe da pokae put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj uva ovo klupe. Zatim sai male svilene kouljice, a kako je od svoje majke nauila vradbine, uila je u njih ini.

    Kad kralj jednom ode u lov, ona uze kouljice i ode u umu. Klupe joj pokazivae put. Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomislie da je to njihov dragi otac, i od silne radosti mu potrae u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu kouljicu, i im kouljica dodirnu njihovo tijelo, pretvorie se oni u labudove i odletjee preko ume. Kraljica se vrati kui presrena. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastoria.

    Ali djevojica nije potrala za braom u susret, i ona o njoj nije nita znala. Sutradan doe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nae nikoga sem djevojice.

    Gdje su tvoja braa? upita kralj. Ah, dragi oe odgovori ona oni su otili, a mene su ostavili samu. I

    ispria mu da je sa svoga prozoria vidjela da su njena braa kao labudovi odletjeli preko ume. Pokaza mu i pera koja su pala u dvorite, a koja je ona pokupila. Kralj se rastui, ali nije ni pomislio da bi to nedjelo izvrila kraljica. Poto se plaio da mu i djevojicu ne otmu, povede je sa sobom. Ali ona se bojala maehe i zamoli kralja da jo samo ovu no ostane u umskom dvorcu.

    Sirota djevojica je mislila: "Meni ovdje vie nema opstanka. Poi u da traim svoju brau." Kad se spustila no, pobjee i poe pravo u umu. Ila je neprestano, cijelu no i cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovaku kolibu, pope se gore i nae sobicu sa est krevetia, ali se ne usudi ni u jedan da legne, ve se zavue pod jedan, te lee na tvrdi pod gdje htjede da provede no.

  • Kad je ve sunce, trebalo da zae, u um i ugleda est labudova kako uletjee kroz prozor. Oni sjedoe na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvae sve perje, a svoju labudovu kou svukoe kao koulju. Tada ih djevojica pogleda i poznade svoju brau, obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braa se nisu manje obradovala kad spazie svoju sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.

    Ti ne moe ostati ovdje rekoe joj ovo je razbojniko prenoite, kad dou kui i nau te, ubie te.

    Zar me ne moete zatititi? upita sestrica. Ne odgovorie braa jer mi moemo svako vee samo etvrt sata da

    skinemo nae labudove koe, a poslije se opet pretvaramo u labudove.Sestrica plaui ree: Zar se ne moete spasti? O, ne odgovorie oni. Uslovi su preteki. est godina ti ne smije da

    progovori, ni da se smije, a za to vrijeme mora da nam isplete est kouljica od cvjetova narcisa. Progovori li samo jednu rije, trud je uzaludan.

    Dok su braa to govorila, prolo je etvrt sata, i oni kao labudovi izletjee kroz prozor.

    Djevojica je donijela vrstu odluku da oslobodi svoju brau pa makar je to stalo ivota. Ona napusti lovaku kuu, ode u sredinu ume, sjede na jedno drvo i tu provede no. Sutradan je brala narcise, pa otpoe da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao.

    Poto je tu ve dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u umi i njegovi lovci dooe do drveta na kome je sjedjela djevojica. Oni je pozvae i rekoe:

    Ko si ti?Ali ona ne odgovori. Sii dolje rekoe oni neemo ti nita naao uiniti.Ali ona samo klimnu glavom. A poto su oni i dalje navaljivali s pitanjima,

    baci im svoja zlatnu ogrlicu mislei da e ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu poputali. Nato im ona baci svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve to je imala na sebi i ega se mogla liiti. Tako je ostala samo u svojoj kouljici. Ali se time nije mogla osloboditi lovaca. Oni se popee na drvo, skidoe djevojicu i odvedoe je kralju. Kralj ree: