BH. KNJIŽEVNOST U AUSTROUGARSKOM PERIODU TEMA: PREPORODNA KJIŽEVNOST UVOD Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro – Ugarske godine 1878. prestavljala je

veliku političku promjenu u historiji ove zemlje, koja je otvorila krupne društvene,

ekonomske i kulturne procese u njoj. Ovi procesi su u početku nejednako zahvatali pojedine

narodne zajednice u ovoj oblasti da bi se negdje na prelazu iz 19. u 20. stoljeće sustigli kod

sviju u relativno izjednačenom ritmu građenskog formiranja. Jer nova uprava je ostavila na

snazi feudalne kmetovsko-posjedničke institucije, dok je istovremeno otvorila sve brane

talasu kapitalističke ekspanzije.

Prema pojedinim narodima u Bosni i Hercegovini i pored obećane ravnopravnosti, ona je

postupala nejednako i različito u pojedinim fazama radi određenih unutrašnjih političkih

ciljeva, nastavljajući na poseban način stanje podvajanja. Osjećaj bosanstva koje je zatekla

kao nit svjesti o nekadašnjoj samostalnosti srednjovjekovne bosanske države i kao oznaku

religiozne pripadnosti o poznijim vremenima turske vladavine – nova uprava je službeno

pretvorila do dolaska Benjamina Kallaya za zajedničkog ministra financija 1883. godine u

racionalnu ideologiju, za koju će se politički aparat zalagati punih dvadeset godina.

Svi ovi faktori svojevrsno su utjecali i na razvoj kulturnog i književnog života u ovom

vremenu, zajedno sa momentom historijskog zakašnjavanja, koji će biti prevaziđen tek u

prvoj deceniji 20. stoljeća. A naporedno s tim trajao je i dalje, dinamični dodir triju, sa

jevrejskom četriju, civilizacija i kultura, koji je Bosnu i Hercegovinu za zapadni svijet, prema

kome je ona bila šire otvorena od 1878. činio neobičnom, egzotičnom, dok je za domaće

stvaraoce prestavljao uzbudljiv i osoben izvor kjiževnih motiva.

Kulturni aspekt političkog života prestavljala su nacionalna društva. Pored čitaonica koje i

kod Srba i kod M uslimana i kod Hrvata traju iz orvih godina austrougarskog razdoblja, pored

nekoliko pjevačkih društava, - kao središte društvenog okupljanja i organizovanja kulturnog i

prosvjetnog života Srbi osnivaju „PROSVJETU“ 1902, Muslimani „ GAJRET“ 1904. godine

i Hrvati „NAPREDAK“ također 1904. godine, te Jevreji „ LA BENEVOLENCIJU“.

1

U okviru ovih institucija razvijaće se u toku cijelog ovog razdoblja prosvjetna aktivnost,

buđenje interesovanja za literaturu i druge vidove književnog život, a sve sa ciljem razvijanja

nacionalne samosvjesti, kao što je to bilo i u drugim južnoslavenskim sredinama pedesetak

godina ranije.

Književni život se, međutim, koncentrira prirodno oko časopisa, a budući da su posebne

knjige u to vrijeme samo rijetki imali sreću da izdaju, stranice časopisa su prestavljale i glavni

književni prostor tadašnjih pisaca. Historija književnih časopisa stoga uveliko prestavlja i

historiju književnog života u ovom razdoblju. U časopisima su se na svojevrstan i književno

usavršen način nastavljaju nacionalno – književni tokovi iz bližih vremena turske vladavine,

tako da književno stvaranje u njima sadrži osnovicu stilsko – motivskog i emocinalno –

psihološkog kontinuiteta sa starijim tradicijama, a u isto vrijeme pokazuje i stalnu liniju

književnog uspona i usavršavanja i oslonjanja na književno iskustvo razvijenijih

južnoslavenskih literatura.

U rasponu austrougarske vladavine izlazilo je u Bosni i Hercegovini osamaestak listova i

časopisa dužeg ili kraćeg vijeka, posebno ili većim dijelom otvorenih za književno stvaranje, i

organiziranih uglavnom na nacionalnoj osnovi. Osim toga, u ovom razdoblju je uhvatila maha

još jedna kulturno – prosvjetna edicija starinskog oblika, u kojoj su objavljivani ni književni

prilozi. To su bili kalendari koje su izazvaki ne samo pojedina nacionalna i vjerska kulturna-

prosvjetna društva, pojedine izdavačke knjižare, pojedinci, nego i sama austrougarska uprava.

U njima je objavljeno mnogo vrijedne književne građe, koja je na ovaj način lakše dopirala do

čitalaca nego putem časopisa. Programsko usmjeravanje ovih časopisa kretalo se od „zabave i

nauke“ do literature, što samo po sebi govori i o društvenim i duhovnim osnovama shvatanja

književnosti u njima.1

1 Mushin R., Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, SOUR „Veselin Masleša“, Sarajevo, str. 115-117.

2

KNJIŽEVNO STVARANJE HRVATA

Početak hrvatske časopisne djelatnosti u Bosni i Hercegovini, a time i hrvatskog književnog

života u razdoblju austrougarske vladavine, vezan je za književno – kulturni rad don

FRANJE MILIČEVIĆA. Život ovog čovjeka koji se u mnogome poistovjećivao sa svojim

radom nastavljao je sudbine franjevačkih književnika iz predhodnih stoljeća i prestavljao je

bitnu strukturnu vezu između starije hrvatske književne tradicije i onog hrvastkog stvaranja

koje će se razvijati u novim okolnostima austrougarske vladavine. Najvažnije djelatnost

Franje Miličevića su listovi koje je izdao u okviru svoje štamparije. Njegov Hercegovački

bsiljak pojavio se u septembru 1883. godine kao prvi povjesno književni list u Bosni i

Hercegovini. Mada na početku nije isticao nacionalnu boju, treba shvatiti u kontekstu daljeg

Miličevićevoog rada da je ovaj list sa svojom književnom građom imao buditi narodni duh i

posticati mlade snage na književno stvaranje. Uz latinička bilo je u njemu i ćirilićkih štiva.

Bosiljak hercegovački je donosio članke i priloge iz oblasti zabave i pouke, kao što će to činiti

i čitav niz bosanskohercegovačkih listova poslije njega. U njemu su se povremeno

objavljivane narodne umotvorin, te prijevodi zabavnih i poučnih štiva ponajviše s njemačkog i

italijanskog jezika. U više nastavaka donosio je, na primjer, prijevod Nevoljnika od Viktora

Hugoa. Postepeno se međutim, ali sporedično javljaju u ovom listu i domaći pisci najčešće

poezijom ispjevanom u narodnom načinu te lirikom.

Kada mu je zbog jedne političke vijesti oduzeta dozvola za izdavanje ovog lista, on je nakon

dva mjeseca 1884. godine pokrenuo Novi hercegovački bosiljak, nastavljajući staro

uređivačko usmjerenje pod imenom novog lista.

Od 1885. godine javlja se u ovom listu i prvi domaći hrvatski pjesnik Ivan Miličević.

U trideset i petom broju za godinu 1885. Miličević mijenja nazivog ovog lista u Glas

Hercegovaca. Među pripovjedačima ovog lista javljaju se i domaći hrvatski pisci: Ivan

Miličević, A. Krimpotović, Ivan Zovko i drugi.

Od godine 1888. do 1896. izdao je za hrvatsko čitateljstvo franjevac Josip Božićnčetri sveske

časopisa „ NOVI PRIJATELJ BOSNE“ štampane u Senju i Zagrebu nastojeći da se ovim

časopisom – zbirkom osloni na tradiciju Ivana Franje Jukića.

3

Časopis NADA pokrenut 1895.godine izdavan od strane Zemaljske vlade, sadržavao je

namjeru da književnom i kulturnom radu u Bosni i Hercegovinu da orjentaciju u skladu sa

smjernicama austrougarske politike, da bude nosilac imanentnog bosanstva te da istiskuje i

suzbija utjecaje hrvatskih i srpskih književnih časopisa. Izmjenu planirane sadržine i

usmjerenosti ovog časopisa izvršio je njegov djelotvorni urednik Silvije Strahimir Kranjčević,

svojim književnim uređivanjem Nade okupljanjem tada najpoznatijih književnika na

Slavenskom jugu, te dizanjem umjetničke razine časopisa na visok, sa težnjom da književnost

oslobodi praktičnih angažmana i učini je što svrhovitijom sebi.

Kvalitetnom književnom saradnjom, koju je podsticao Kranjčević, „Nada“ je postigla ugledan

značaj u savremenom književnom životu južnoslavenskih zemalja, a likom svoga književnog

urednika Kranjčevića te brojnošću hrvatskih književnih saradnika ona je u historiji

književnosti dobila znamen hrvatskog časopisa u Bosni i Hercegovini.Kranjčević je u „Nadi“

djelotvorno razvio literarnu i estetsku dimenziju, svodeći jedan rukovac modernih književnih

strujanja suvremenih južnoslavenskih književnosti na prelomu stoljeća i u ovom časopisu, i

dajući mu u isto vrijeme i prilog svoga gorostasnog pjesničkog duha kao krupnu književnu

odrednicu. „Nada“ je Kranjčevićevom zaslugom načinila širok otvor za pogled iz Bosne i

Hercegovine u književni svijet Evrope i otvorila svoje stranice tekovinama evropskih

literatura koje su u mnogome oplođavale i estetski oblikovale moderne južnoslavenske

književnosti a uz njih i književni život Bosne i Hercegovine. 2

Prvo godište Nade prestavljalo je period opreznosti i oklijevanja mnogih južnoslavenskih

pisaca u odnosu prema ovom časopisu, s domaćim prilozima Kranjčevića, J. Milakovića, T.

Alaupovića, N. Ostojića, J. Dučića, Mihajla Milanovića, Jovana Ivaniševića, Božidara

Nikašinovića, S. Bašagića, R. Kapetanovića, E.Mulabdića, Osmana Aziza, i sa redovnim

piscima izvan Bosne i Hercegovine: Trnskoga, F. Šišića, Jeretova, Šabića, Livandića, Iblera,

Tresić- Pavičića, Begovića, Srepela, Matoša, te L. Kostića, M. Cara, D. Ilića, Gregorčevića i

drugih.

2 Muhsin, R., Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, SOUR „ Veselin Masleša“, Sarajevo, str.118.

4

Pored svega ustručavanja ipak, može se reći našli su se na stranicama „NADE“ odmah u

početku prestavnici raznih književnih generacija. Već u toku drugog, trećeg i četvrtog godišta

Nadi pristupaju i Nazor i Mihovil Nikolić,i Đalski i Draženković, Leskovar, Kozarac, Novak,

Harambašić, Milan Marajanović, Krnie, Nehajev, te Lagarić, Pejinović, Čipiko, Stanković,

Protić i drugi.

Od godine 1899. list književnih saradnika i dalje se povećava da bi se u 1900. godini u Nadi

okupili svi tada najpoznatiji hrvatski pisci, uz mnoge poznate srpske i gotovo sve

muslimanske pisce.od početka 20. stoljeća pa do 1903. godine kada je ovaj časopis prestao

izlaziti, ovaj časopis je prestavljao književna strujanja i glavne hrvatske pisce svoga doba, a i

mnoge značajne književnike iz drugih iz južnoslavenskih književnosti u mjeri mogućeg

odziva njihove saradnje.

Neki od bosanskih, hrvatskih pisaca toga vremena već ranije su bili formirani u

bosanskohercegovačkim listovima prije Nade ili u Hrvatskim časopisima izvan Bosne i

Heregovine. Tako da su u svome književnom biću nosili tragove ilirstva ili pravaštva i

književne utjecaje od Mažuranića i bosanskih iliraca preko Šenoe i Harambašića ili hrvatskih

realističkih pisaca. Ivan Mažuranić je pokretanje Nade zatekao kao uobličenog književnika i

već opredjeljenog za stvaranje u književnoj zajednici sa Osman Nuri Hadžićem. Ali on je još

počeo samostalno književno stvarati prije nego je ušao u ovu književnu simbioz, još u vrijeme

dok je književno ispomagao časopisne akcije svoga strica Franje Miličevića.

Godine 1896. nakon što je Nada pokrenuta, odlazi u Mostar na stričev poziv, kome je

austrougarska vlast obustavila list i zatvorila štampariju. Ne mogavši mu u tome pomoći, on

odlazi u Beč, gdje bi se nakon godinu dana vratio u Mostar, gdje je radio na osnivanju

dioničke štamparije.

U ljeto 1898. godine pokreće u Mostaru list „ Osvit“ pravaške orjentacije, hrvatskih redikala

i uređuje ga kao glavni urednik. Možda se zbog toga individualnog političkog radikalizma i

pojavljuje u Nadi i dalje u zajednici sa Hadžićem, i to sa kritičkim prozama iz muslimanskog

života. U državnu službu stupio je 1900. godine, a 1911.godine je preuzeo redakciju

Sarajevskog lista. Nakon prvog svjetskog rata je penzionisan, ali on nastavlja i dalje uređivati

listove „ Hrvatsku slogu“, „Pravdu“do 1925.godine da bi nakon dvije i po decenije umro u

Sarajevu.

5

Književni radikalizam i kritika društva prestavljaju Miličevićev doprinos i u tandemu „Osman

– Aziz“. Prije stupanja u književnu zajednicu sa Hadžićem Miličević je objavljivao pjesme

pod punim imenom ili pseudonimom „ Aziz Hercegovac“, s težnjom približavanja

muslimanskom narodu. Pjesme su uglavnom bile prigodničarskog, rodoljubivog karaktera i

dosta usiljenog prozaičnog izraza, bez svježije inspirativnosti i orginalnije emocijonalno –

idejne sadržine. Od godine 1894. u isto vrijeme kada je započeta plodna prozna književna

aktivnost pod zajedničkim pseudonimom „ Osman – Aziz „ , Miličević samostalno nastavlja i

objavljivanje pjesama, ali intimnog toka, među kojima imas i ljubavnih, i pod novim

pseudonimom „Ibni Mostari „, nastavljajući time duhovnu prelaznost jednog Hrvata prema

svijetu Orijenta.

Na drugoj strani, nekoliko proza potpisanih pseudonimom „Osman – Aziz“ koje po svojoj

sadržini i umjetničko – izražajnoj strukturi nesumnjivo pripadaju isključivo Miličeviću, jer im

je sadržina iz života Hrvata u Hercegovini, nije ušlo ni u jednu zajedničku zbirku. U njima je

došlo do izražaja Miličevićevo iznošenje izvornog hrvatskog života.

6

KNJIŽEVNO STVARANJE MUSLIMANA

Za književno stvaranje Muslimana dolazak austrougarske vlasti je značio prelom i prekid, a

nakon toga, gluho doba zbunjenosti, bešćutnosti i zastoja. Duboko i tragično doživljen, sam

čin okupiranja Bosne i Hercegovine, naći će međutim izraz kao prvi motiv iz nove,

austougarske ere u docnijem književnom stvaranju Muslimana, u godinama nakon

otrežnjenja.

Dramatika duhovnog previranja započela je sa prvim vjestima koje su se odnosile na

međudržavni problem ovih zemalja. List „Bosna“ donosio je od 20. jula do 18. augusta

1878.godine izvještaje o radu Berlinskog kongresa, koji su izazivali uznemirenje stanovništva

Bosne i Hercegovine, a posebno Muslimana, koji su osjećali da se zbivaju događaji od

dalekosežnog značaja za njihovu budućnost i dalji opstanak. Na dan 13. jula potpisan je

protokol Kongresa, čiji je dvadeset i peti član prestavljao odluku o sudbini Bosne i

Hercegovine, koja je data na upravljanje austrougarskoj, ali je na insistiranje turskih delegata

sklopljen i tajni sporazum, u kome je naglašena privremenost okupacije i priznavanje

sultanovog suvereniteta nad okupiranom zemljom.

Vijest o sudbinosnom dvadeset i petom članu Berlinskog ugovora brzo se prenjela u Sarajevo,

a zatim i cijelom zemljo, stvarajući kako ogorčenje prema sultanu i njegovoj politici prema

Bosni, tako i osjećaj odlučnosti za oružani otpor, koja su pothranjivali i podsticali sveštenici

po džamijama, mada je posljenji broj „ Bosne“ donio uvodnik u kome se pokušalo pomirljivo

djelovati na raspoloženje svjetine.

Pokušaj približavanja bosanskohercegovačkim Muslimanima putem pisane riječi, ne toliko

književni koliko publicistički, austrougarske okupacione vlasti otpočele su, i pored oštrog

stava generala Filipovića, od početka septembra 1878. godine odmah nakon sloma otpora u

Sarajevu, preko službenih „Bosansko – hercegovačkih novina“, koje će sredinom 1881.

godine biti pretvorene u „Sarajevski list“.

7

Ovaj službeni organ uprave, već po svojoj namjeni, donosio je na prvom mjestu zvanične

vijesti i objave, ali i natpise o savremenim političkim i društvenim zbivanjima, te o ljudima

koji su za upravu prestabljali predmet posebne pažnje, dok su u podlistku objavljivani

informativni članci o Bosni, zabavno i poučno gradivo, da se tokom vremena ovaj list razvijao

u književni prostor u kome su objavljivani književni prilozi. U prvim danima nakon zauzeća

zemlje „ Bosansko – hercegovačke novine“ donose izbještaje o toku vojnih operacija.

List iz ovog ranog perioda donosi reportaže, pričice i pjesme iz austrougarskog vojničkog

života u Bosni, ali se istovemeno osjeća i jako političko – nacionalno zračenje iz Hrvata, što

odgovara prvom usmjerenju austrougarske orijentacije.

U anonimnoj feljtonskoj prozi preštampanoj iz „Obzora“ pod naslovom Turci u Zagrebu, koja

je sasvim blizu reportažnog kazivanja, jer iznosi aktuelan dnevni događaj, iskazuje se,

međutim, karakterističan doživljaj zarobljenih bosanskomuslimanskih ustanika od strane

pisaca i zagrebačkog građevinstva, koa što se među njima dovode ljudi iz neke daleke,

nepoznate i egzotične zemlje.

Kolebanje u odnosu prema Bosni i Muslimanima pokazuje se i u drugim prilozima, zavisno

od njihovog porjekla i njihovog autora, u izmjeni tuđinstva i bratstveničke prisnosti.

Nepotpisana pjesma Posljednji čas ranjenog vojnika kod Sarajeva, koja je inače više

dokumentarna i bez književne vrijednosti, iznosi značenje punog tuđinskog osjećaja prema

Bosni. Opšta atmosfera Bosne i njeno doživljavanje iz vremena operacija koje izbija iz

priloga hrvatskih i austrougarskih autora, neposrednih učesnika u ovom pohodu, i poseban

odnos prema domaćem muslimanskom stanovništvu daleko prisnije će biti izražen u kasnijoj

književnoj kronici Evgenija Kumičića Pod puškom, koja na konkretniji i neposredniji način

nastavlja liniju književnog interesovanja za bosansko – muslimanski svijet, započetu u

djelima iliraca i pisaca iz prelazne romantičarsko- realističarske epohe hrvatske književnosti.

Imenovanje jezika i konkretizacija plana i programa evropeizacije muslimanskog školstva vrši

se u anonimnom članku Za prosvjetu, kojim se konačno uobličava i zaokružuje austrougarska

kulturno- prosvjetna strategija prema bosanskohercegovačkim Muslimanima, trasira put

duhovnog približavanja k njima, te otvara perspektiva reprodukcije konformizma koji bi

trebalo da bude stvoren ovom brigom za njihovu prosvjetu, a time i za narodnu budućnost i

opstanak u novom vremenu i novim uslovima života.

8

Od ostalih priloga u „Bosansko – hercegovačkim novinama“ odnosno u „ Sarajevskom listu“

koji su svojom sadržinom bili namjenjeni Muslimanima treba spomenuti jednu anonimnu

književnokritičku bilješku o Pevaniji Jovana Jovanovića Zmaja, u kojo se naročito ističu

ciklusi Istočni biser i Pjesme Mirze Šafija, sa karakterističnom primjedbom o pogrešnom

štampanju arapskih, perzijskih i turskih riječi, koja potječe vjerovatno od nekog domaćeg

znalca orjentalnog jezika, a učinjena je svakako iz namjere da se udovolji osjetljivosti

mogućeg domaćeg čitaoca kojemu bi ova greška zvučala strano, nepažljivo i naivno. U njoj je

, najzad dato i jedno objašnjenje: „ Mirza nije ime, nego je perzijski predikat i ima dva

značenja: kada se reče Šafi mirza, znači princ Šafi, ako li se reče mirza Šafi, znači gospodin

Šafi. Sama pak riječ Šafi je muško ime i znači izcjelitelj.“ U perspektivi do 1890. godine

prilozi sa interesom za Muslimane i njihov književno – kulturni život sasvim su sporodično

zastupljeni u ovom listu, tu se nalazi u 1882. godini jedan uvodni članak pod naslovom Smrt

Omera i Merime. Godine 1884. daje podržku pokretanju muslimanskog lista „Vatan“, u 1886.

list donosi „ priču iz Perzije“ Braća, preštampanu iz „Videla“, te prozu Na sarajevskoj ilidži,

koja jedino piščevim pseudonimom „ Topalaga“ asocira muslimansko porjeklo, mada je

izvjesno da ju je pisao nemuslimanski autor.

U istom vremenu ovaj list sa mnogo više pažnje prati književni i kulturni život u Hrvatskoj i

Srbiji, te objavljuje književne, većinom prozne, priloge hrvatskih i srpskih pisaca, pri čemu se

osobito od 1882.godine opaža težnja za izvjesnom ravnotežnom pažnjom od strane redakcije i

za ravnomjernošću zastupljenosti priloga s jedne i s druge strane.3

VATAN je pokrenut 1884. godine, a izdavao ga je i uređivao poznati novinar Mehmed

Hulusi, nekadašnji urednik „Neretve“, a to doba službenik u Zemaljskom vakufskom

povjerenstvu, koje je stvoreno na incijativu Zemaljske vlade. U predstavci koju je reis-ul-

ulema Mustafa Hilmi H. Omerović u ime grupe muslimanskih prvaka uputio Zemaljskoj vladi

izneseni su razlozi pokretanja ovoh lista, njegova buduća sadržina i njegov profil.

„Vatan“ je štampan na turskom jeziku i bio je namijenjen uglavnom sveštenstvu i onom dijelu

obrazovanih čitalaca koji su znali turski jezik, ali je simboikom ovog naslova „Vatan“, što

znači „Domovina“, koji je pogađao u najaktuelnija i najbolnija osjećanja Muslimana, trebalo

bar psihološki da djeluje i na šire muslimanske slojeve.

3 Muhsin, R., Bosansko – muslimanska književnost u doba preporoda 1887- 1918, Mešihat Islamske zajednice Bi H, Sarajevo,1990. godine, str. 11.

9

„Vatan“ je donosio informacije o događajima iz Bosne i Hercegovine i Sarajeva, i sa osobitim

akcentom na zbivanjima mađu Muslimanima, u njihovom javnom životu, u rubrikama

„telegrafske vijesti“, „stanje i opširne vijesti“, „unutrašnje vijesti“, u pismima i dopisima iz

zemlje, sasvim u okviru mogućnosti koje su proizilazile iz intencijai tumačenja uprave.

Vanjske i vanjskopolitičke vijesti komentarisane su u skladu sa međunarodnim interesima

Austro-Ugarske.

BOŠNJAK, iako isticano još odranije u djelima Mehmeda-bega Kapetanovića

Ljubušaka i u djelatnosti kulturno-kjiževnog kruga okupljenog oko Muslimanske čitaonice,

bosanstvo kao prva narodonosna ideja u književnom stvaranju, kulturno-prosvjetnom i

publicističkom radu Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine doživljava svoj vrhunac i

najglasniji izraz u prvim godinama lista „Bošnjak“, koji je pokrenula spomenuta grupa s

vladinim savjetnikom Muhamed-begom Kapetanovićem na čelu. Nemjere koje su pokretači

„Bošnjaka“ željeli ostvariti ovim listom vide iz sačuvanog dopisa Zemaljske vlade upućenog

Zajedničkom ministarstvu, u kome su, pored Vladine preporuke, u obliku obrazloženja

interpretirane glavne ideje Kapetanovićeve molbe za odobrenje pokretanja ovog

lista.zemaljska vlada najprije izvještava „ da se već od nekog vremena zapaža u krugovima

ovdašnjih Muhamedovaca težnja da pokrenu jedne novine, koje bi uređivane na zemaljskom

jeziku, imale zastupiti interese muhamedovskog elementa u Bosni i Hercegovini“,

objašnjavajući to mišljenje „inteligentnijeg dijela muhamedanskog stanovništva“ da „Vatan“ ,

izdavan na turskom jeziku i pismu, može biti s jedne strane, samo jednom uskom dijelu

Muslimana, jer „širi slojevi muhamedanskog stanovništva niti poznaju ovo pismo niti jezik“,

a s druge stane, da on kao takav ne može ostvariti svoj zadatak „zastupanja interesa

muhamedanskog naroda“ nasuprot ostaloj „slovenskoj publicistici“.

Dok je Vatan bio namijenjen užem jrugu obrazovanijih Muslimana a za ostalo muslimansko

stanovništvo imao više psihološku funkciju i značaj, Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu,

štampan latinicom na „bosanskom“ jeziku, imao je za oblast svoga djelovanja šire

muslimanske slojeve, sve one koji su znali čitati latinička slova, a takvih je, nakon

Kapetanovićevog Narodnog blaga i Hermanovih Narodnih pjesama, svakim danom bilo sve

više.

10

BEHAR

U razvoju muslimanskog književnog života za vrijeme austrougarske vladavine Behar

je svojom pojavom otvorio razdoblje književnih listova, u kome književna djelatnost

Muslimana dobija organizovan karakter, u kome se javlja čitav niz novih književnih imena,

naporedo sa konačnim stvaranjem muslimanske čitalačke publike. Pokretanjem Behara,

Gajreta i Bisera muslimanske književne koncentrišu se u okviru vlastitog književnog života

unutar BiH, u svojim sopstvenim publikacijama, koje im omogućavaju književno izražavanje

bez kompromisa i nacionalno- političkog etiketiranja izvan vlastitog etnosa. Ono što je svim

listovima bili zajedničko je program književnog i publicističkog prikazivanja muslimanskog

narodnog života sa težnjom da se utiče na njegovo usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i

kulturnog napretka, i to slijedom domaćih narodnih tradicija uz istovremeno preobražavanje u

duhu zapadne pismenosti i kulture.

Inicijativa za pokretanje Behara, prvog iz serije ovih listova potkla je od već pozbatog

književnika Edhema Mulabdića. Kao književničar male biblioteke u Duar- mualiminu, školi

za muslimanske vjeroučitelje, u kojoj je u to doba službovao, Mulabdić se često susretao

sažaljama učenika da im daje na čitanje „knjige iz našega života“, kojih je u to doba bilo

veoma malo. Tako se u njemu još 1987. Počela javljati misao da se počne sa organizovanim

stvaranjem domaće lektire i da se na taj posao podstiču svi oni koji imaju smisla za pisanje a

za to je bio potreabn vlastiti list. Mulabdić je svoju zamisao o pokretanju lista povjerio

najprije Osmanu Nuri Hadžiću, u to doba studentu prava u Zagrebu. List je bio u pravcu

svjetovnog, književnog i zabavno- poučnog karaktera. Mulabdić i Hadžić su odabrali za

predstavljanje uređivanje i potpisivanje Safveta- bega Bašagića. Prvi sastanak u ruždiji je bio

kada su se dogovorili o prijedlozima za prvi broj lista. Dogovarali su se oko pisma 1900.

Bašagić je potvrdio da prihvata uređivanje lista, kome je odmah dao ime „Behar“

(cvijet), kao oznaku proljeća, doba u kome se pokreće, i kao simbol književno- kulturnog

djelovanja koje su pokretači htjeli da povedu u muslimanskoj sredini. Mulabdić je preuzeo

administraciju lista, dok je Hadžić obećao da će za svaki broj napisati bar po jedan članak.

Programski stavovovi navedeni u molbi: „pouka i zabava“ čiji je cilj moralno- vjerski odgoj

muhamedanskog poučanstva. U njemu je centralno mjesto zauzeo stav afirmacije narodnog

11

jezika i opreznog razvijan ja ukorijenjenih uvjerenja da se za muslimane u islamskom duhu

može pisati samo na turskom ili nekom drugom orijentalnom jeziku, koji uključuje mentalitet

bosansko- muslimanskog stanovništva, sa svim oznakama slavensko- orijentalnog duhovnog

naslijeđa, običaja, tradicije i služi kao sredstvo očuvanja narodne, duhovne bitnosti. Behar se

međutim neće obilježavati bosanstvom niti će svoj jezik nazivati bosanskim sa težnjom

isključivanja drugih nacionalnih imena iz BiH. 1. Maja 1900. Izašao je prvi broj Behara. Taj

prvi broj Behara- pisao je kasnije Mulabdić „ Bijaše jedna kita cvijeta, iz koje je svako mogao

da uzme po koji stručak: i intelektualac i čovjek iz naroda, i veliki i mali, i stari i mladi“. U

narodu je Behar bio dobro primljen, pretplata je počela odmah stizati a s njom i zahtjevi

čitalaca da se list izdaje što češće.

U procjepu književne i idejne akcije i u naprednosti književne polarizacije i oslonjanja na

književni život hrvatskih i srpskih, uz pridolazak i sve jači utjecaj muslimanske građanske

inteligencije, a u stalnom raskoraku sa utjecajnim muslimanskim svećenstvom, stvaraju se

uslovi za samostalniji kulturno – književni život i rad oličen pokretanjem lista „Behar“ 1900.

godine i osnivanjem kulturno – prosvjetnog društva „Gajret“, što za Muslimane ustvari znači i

sustizanja stepena kulturnog razvoja Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, sa razvijanjem

muslimanskog rodoljublja na književnim osnovama „slatkog majčinog govora“

narodnoknjiževnog naslijeđa i narodne prošlosti, te suvremenog kulturnog prosvjetnog rada

za narod.

Bašagić, Mulabdić i Hadžić kao pokretači i urednici „Behara“ davali su ton toj orjentaciji,

koja će se održati uz manja ili veća skretanja kroz čitav ovaj period. „Behar“ otuda ima

historijski značaj začetnika organizirane književne i kulturne samostalnosti bosanskih

Muslimana. On je u svom programu sabirao sve bitne sastojke muslimanske književne

tradicije i kulturno – prosvjetnog rada, i u toku svog razvitka, naročito u vremenu Ćatićeva

uređivanja, približavao se suvremenim kretanjima u srpskoj i hrvatskoj književnosti i tako

predstavljao jednu novu etapu u evoluciji muslimanskog književnog stvaranja.

Ove književno – kulturne i narodnjačke težnje nastavljaju i listovi „Gajret“ i „Biser“, a uz njih

preuzimaju i izvorne književne građe invencije literarnog razvoja, izražavajući to u svojim

porukama i nastavljajući se programski jedan za drugim. Ovaj komtinuitet se održavao već i

prisustvom izvjesnih pisaca u svim ovim listovima, kao i izadanjima sve do pokretanja

12

„Muslimanske biblioteke“ u Mostaru. Od kraja prve decenije 20. stoljeća počinje u

književnom stvaranju Muslimana prodiranje modernih književnih strujanja.

GAJRET

Lista „Gajret“ pokrenut je 1907. godine kao glasilo istoimenog društva za potpomaganje đaka

Muslimana na srednjim i višim školama. U razdoblju da 1910. godine, u kome su se kao

urednici izmjenjivali Edhem Mulabdić, Mustabeg Halilbašić i Osman Đikić, ovaj list je u

skladu sa zacrtanim programom, donosio društvene vijesti i izvještaje o skupštinama, članke

iz života i rada „Gajretova“, izražavajući i razvijajući koncepcije ovog društva. Štampan

latinicom i ćirilicom, u nacionalnom pogledu list „Gajret“ se u to doba držao opšteg

jugoslavenskog ili integralnog srpsko – hrvatskog tla. Godine 1910. Osman Đikić je kao

urednik povećao obim lista i izveo reformu njegova programa, shodno zaključcima skupštine,

otvorivši njegove stranice i književnim prilozima, mada su članci sa društvenom sadržinom,

po pravilu, objavljivali i dalje u prvom, uvodnom dijelu svakog broja, a književnosti tek iza

njih. Uskoro je redakcija mogla konstatovati dobar odaziv čitalaca i povećanje tiraža, a a od

1911.godine dotad mjesečnik, „Gajret“ je počeo izlaziti dvaput u mjesecu, dostigavši na kraju

godine naknadu od 2000 primjeraka, što je u odnosu prema tiražu „Behara“ iz 1906.godine

koji je izlazio u 800 primjeraka, prestavljalo je zavidan rezultat, svakako zavisan i od

„Gajretove“ bliske veze s Muslimanskom narodnom organizacijom. Na kraju ntreće godine

uredništvo je dalo neke propozicije proširenog programa lista, u kojem je podvučeno da će

„Gajret“ donositi priloge iz svih grana nauka, književnosti i umjetnosti, da će uopšte pratiti

kulturni razvoj u svijetu, a posebno kod islamskih naroda, da će u listu otvoriti rubrike za

narodne umotvorine kao književni prostor za one koji ne vladaju perom u tolikoj mjeri, da bi

mogli štogod originalno napisati. Na početku četvrte godine uredništvo je konstatovalo da je

reformisani „Gajret“ stvorio sebi čitalačku publiku koja se nalazila u svim narodnim

slojevima i među svim staležima i sa zadovoljstvom istaklo činjenicu da je list posebno

prihvaćen kod omladine iz škole i medrese i da sve više prodire među ženske osobe, s nadom

da će se „Gajret“ uskoro moći s pravom nazivati opštom knjigom muslimana Bosne i

Hercegovine. Neki od muslimanskih modernih pjesnika kao što su bili Musa Ćazim Ćatić i

Fadil Kurtagić boravili su i neposredno u krugu hrvatskih modernista u Zagrebu , formirajući

svoju poetiku. U njihovom književnom stvarnju i opaža se stoga izrazit priklon prema

simbolizmu, kao i u poeziji Avde Karabegovića Hasanbegova, dok Abdurezak Hifzi Bjelevac,

u to vrijeme na prijelazu iz prve u drugu deceniju 20. stoljeća, otvara u prozi puteve

impresionalizma i interpretacije složenijih psiholoških stanja.

13

Za književno stvaranje Muslimana perd prvi svjetski rat Bjelevčev roman prestavljao je

osvježenje i unošenje modernog neurotičkog senibiliteta i psihologije otuđenja muslimanskih

intelektualaca školovanih na strani; on je svojim ambijentom tuđe aristokratsko – bonvivanske

sredine u kojoj su se nadzirale klice revolucije davao jednu dotada nepoznatu kosmopolitsko –

književnu komponentu, koja je nadrasla domaće provincijalne granice i sugerirala jedan put

reforme; svojom ljubavnom fabulom on je nadvladao tradicije vjersko – narodnosne erotske

izolacije, mada je slijedio sentimentalno – romantičnim tonom tradiciju turskih ljubavnih

romana prevedenih ranije u „Beharu“ i veoma popuarnih kod muslimanske čitalačke publike.

Gajret se trudi da na izvjestan način neutralizira i izbriše sve ranije provokativne

stavove srpske romantičarske književnosti prema muslimanskom narodnom životu koji su

izazivali reakciju od strane muslimanskih listova i nepovjerenja i zaziranja muslimanske

čitalačke publike. Tako ovaj list prenosi iz „Bosanske vile“ karakteristične dijelove članka

Vladimira Čorovića „Muslimani u našoj ranijoj književnosti“, u kojima se pisac kritički

osvrće na ranije karakterizacije Muslimana kao nečovjekovih poluvarvara, koje im je u

nemogućoj i nevjerovatnoj mjeri davala naša romantična pripovjetka, sa zahtjevom da se ti

pogledi moraju mijenjati uporedo sa proučavanjem spomenika njihove kulture i sa svoje

strane daje pregled muslimanskog književnog rada u starijim razdobljima.

Glavni prevodialc turske poezije u Gajretu bio ja kao i u Beharu Musa Ćazim Ćatić, u

ovom listu objavljuje najviše prevoda iz poezije Tevfiq- Fikreta.

BISER

Dva mjeseca nakon smrti urednika Gajreta Osmana Đikića, 1. juna 1912. god. izišao je

prvi broj lista Biser ( tri godine), mada je u Biseru tom prilikom rečeno:“ Kleta je sudbina

htjela, da baš u 1. broju Bisera konstatiramo našega u radu druga“, ova dva historijski

formalno koincidentna događaja, kriza Gajreta zbog Đikićeve smrti i pokretanje Bisera, stoje

u dubljem književnom i prosvjetno- kulturnom odnosu. Ono što se za jednu grupu

muslimanskih intelektualaca sa težnjom muslimanskog narodnog integriteta ili sa

prohrvatskim književno- kulturnim simpatijama osjećalo u nacionalno- političkom pogledu

sporno u Gajretu još za vrijeme Đikićeva uređivanja, a pogotovo otkad je uređivanje ovog

lista preuzeo Avdo Sumbul to je želio Biser da prevlada. Gajretovo propagiranje ćirilice, te

14

najprije diskretno a kasnije otvorenije, skretanje na stranu književne i kulturno- prosvjetne

saradnje sa Srbima u traženju puteva za evropeizaciju Muslimana izazvalo je otpore među

onom muslimanskom intelektualno- književnom generacijom koja je slijedila tradicije

prvobitnog Behara, štampanog latinicom, koji je propagirao ideju posebnog muslimanskog

historijsko- narodnosnog integriteta, te književnosti, prosvjetne i kulturne na tim osnovama.

MUSLIMANSKA BIBLIOTEKA

Muslimanska biblioteka koju je kao i Biser pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić u

okviru svoje Prve muslimanske nakladne knjižare, predstavljala je književno- izdavačku

dopunu lista Biseri suštinski je sadržavala iste kulturno- prosvjetne koncepcije koje su se

nalazile u osnovi programa ovog lista, mada se u pogledu redakcijskog i izdavačkog vođenja

odvajala od Bisera po odnosu književnog i islamskoprosvjetnog gradiva: dok su u Biseru

književni prilozi daleko nadmašivali neknjiževne, dajući literarnu fizionomiju lista u

Muslimanskoj biblioteci do 1916. god. vlada paralelizam: uz određen broj knjiga

islamskoprosvjetne sadržine, izdaju se i originalna i prevedena djela iz oblasti poezije, proze i

drame. Na taj način su i religiozno prosvjetne ideje izražene u Biseru ali psihološki potisnute

u množini čisto književnih priloga, u Muslimanskoj biblioteci, putem formalnog, brojčanog i

kvantitativnog omjera, došlo do nešto znatnijeg izraza, dajući joj, pored književnog, obilježje

i određene religiozno- ideološke koncepcije i nadmećući se izdavački sa djelima književne

sadržine, koja sa teološko- panislamističkim knjigama, izuzev koegzistiranja u istim serijama,

nisu imala nikakve druge, idejne veze.

1912. god. Muslimanska biblioteka se idejno vezala uz književno- prosvjtnu tradiciju Behara

i uz književnu aktivnost koja se odvijala u okviru savremenog Bisera, zaobilazeći književno

postojanje lista Gajret i karakteristično dajući prvo mjesto pouci pa tek onda zabavi, što je uz

naglašavanje vjerskog odgoja predstavljalo indikaciju njene buduće fizionomije.4

4 Muhsin Rizvić, Bosansko- muslimanska književnost u doba preporoda 1887.- 1918.

15

KNJIŽEVNO STVARANJE SRBA

Opću liniju stilskoformacijskog razvitka na području Bosne i Hercegovine, saobraznu

književnom razvoju u ostalim južnoslavenskim zemljama, najbolje je pokazala „Bosanska

vila“, zbog toga što je pokrenuta u Sarajevu 1885.godine, izlazila je neprekidno u toku tri

decenije, duže od svih ostalih bosanskohercegovačkih časopisa. A paralelno sa ovim

razvojem „Bosanska vila“ je neprekidno potvrđivala srpski nacionalno – programski značaj

svoga postojanja. Nikola Šumonja, Božidar Nikašinović, Stevo Kaluđerčić i Nikola Kašiković

već u početku su stavili u zadatak listu: da spasava od zaborava narodno blago, da donosi i

originalne priče iz naroda, patriotske pjesme i drugu književnu građu, te da prati kulturi i

društveni život Srba u Bosni i Hercegovini. Prilog književnih priloga u ovom časopisu

pokazuje tri razdoblja u njegovom razvoju i razvitku srpske književnosti u Bosni i

Hercegovini:

1. prvo je folklorističko i romantičarsko razdoblje,

2. doba realizma i nacionalno – društvenog angažiranja u književnosti

3. doba modernih književnih strujanja.

U toku gotovo 30.godina svoga izlaženja „Bosanska vila“je spasavala od propadanja

narodne umotvorine i i različitu etnografsku građu. Na ovom polju se istekao urednik Nikola

Kašiković, koji je samo taj posao radio i zabiljažio veliki broj narodnih pjesama i

pripovjedaka, koje su većinom štampane u „Bosanskoj vili“, ali ih je dosta ostalo i u

rukopisu, da bi njegovi nasljednici 1927.godine počeli štampati njegovu zbirku u sveskam

pod naslovom Narodno blago,ali je to izdavanje obustavljeno.

„Zora“ je pokrenuta jednu deceniju nakon „Bosanske vile“, njegovala je više

izvornoknjiževnu komponentu savremenog „Vilinog“ razvoja, prepuštajući ovom listu u

potpunosti narodnu književnost i folklor. „Zora“ je formirala jednu grupu izvornih književnih

stvaralaca koja je njegovala književnost idući više u artizam, ne želeći da svoju umjetnost

žrtvuje do kraja pragmatizmu dnevnog života. Prvi urednici „Zore“ bili su Šantić i Ćorović,

16

koji su ostvarili program i fizionomiju lista u okvirima nacionalnog romantizma i razumnog

realizmau društvenim pothvatima. A kada je krajem 1897. godine na mjesto Ćorovića došao

Jovan Dučić za urednika, on unosi u časopis jedan novi ton: donosi više historijskih članaka,

zatim tekstove u kojima razmatra savremena pitanja književnosti, daje svoj pogled na pojave

književnog, kulturnog i nacionalnog života. „Zora“ organizuje ankete o savremenoj srpskoj

književnosti, o utjecajima na nju, o kritici, drami, narodnoj prati značajnije pojave u stranim

književnostima. Mostar je tako preko „Zore“ i drugih književnih i kulturnih institucija

nastavljao svoju književnu tradiciju iz polovine 20. stoljeća. Mada su još trajala svježa

sjećanja iz ustanaka 1875 – 1878, koji nije donio željene političke i socijalne slobode , nego

austrougarsku okupaciju 1878. iako je tri godine poslije okupacije izbio Hercegovini novi

ustanak 1881 – 1882, zbog čega su Mostarci stradali, mostarska srpska sredina je ostala i dalje

aktivna, ovog puta na nacionalno – kulturnom i književnom planu.

U Mostaru je osnovana prva srpska čitaonica pjevačko, društvo „Gusle“ 1888. godine,

postalo je poznato cijeloj zemlji. U Mostaru izlazi kalendar „Netetljanin“, a zatim i „Zora“ a

sve je to omogućeno snažnom srpskom građanskom ekonomskom bazom u ovom mjestu. Na

početku 20 stoljeća knjižarnica Paher i Kisić pokreće u Mostaru značajnu ediciju „Malu

biblioteku“ u kojemu je objavljeno 185 svezaka, u 36. knjiga (kola). „Mala biblioteka“ je

imala veliki značaj za ovaj grad, kome je donijela ugled značajnog izdavačkog centra, ovoj

ediciji su uglavnom izdavana djela srbijanskih, bosansko – hercegovačkih pisaca, ali je

posvećivana velika pažnja i klasicima evropske književnosti, osobito ruske.

17

LITERATURA:

• MUHSIN RIZVIĆ,: PREGLED KNJIŽEVNOSTI NARODA BOSNE I

HERCEGOVINE, SOUR „VESELIN MASLEŠA“, SARAJEVO

• ENES I ESAD DURAKOVIĆ, FEHIM NAMETAK: BOŠNJAČKA

KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI, IZDAVAČKA KUĆA „ALEF“,

SARAJEVO

• MUHSIN RIZVIĆ, BOSANSKO – MUSLIMANSKA KNJIŽEVNOST U DOBA

PREPORODA 1887 – 1918., MEŠIHAT ISLAMSKE ZAJEDNICE, SARAJEVO

1990. GODINE.

GLUHO DOBA U KNJIŽEVNOM STVARANJU MUSLIMANA

1878.- 1882.

ČIN OKUPACIJE I ODNOS PREMA MUSLIMANIMA U PRVIM GODINAMA AUSTROUGARSKE UPRAVE

U odnosu na tokove muslimanskog književnog stvaranja do 1878. koji su se razvili i sužavali, ubrzavali i smjenjivali u atmosferi stoljetnih inercija jednog mentaliteta koji je izvirao iz ustaljenosti i turske i vladavine u Bosni i iz duhovnog i društvenog položaja ovih islamiziranih Slovena u njenom okviru, - prevrat godine 1878., kao smjena uprave i kao prodor oblika života nove civilizacije i kulture, zapadne i kršćanske, nasuprit orijentalnoj i islamskoj, za muslimansko stanovništvo predstavljalo je udar i potres, nesreću i kob, i opšti poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića. Za književno stvaranje Muslimana on je značio prelom i prekid i, nakon toga, gluho doba zbunjenosti, bešćutnosti i zastoja. Duboko i tragično doživljen, sam čin austrougarskog okupiranja Bosne i Hercegovine, sa hronologijom političkih i ratnih događaja i sa psihozom koja ih je pratila, naći će, međutim, izraza kao prvi motiv iz nove, austrougarske ere u kasnijem književnom stvaranju Muslimana, u godinama nakon otrežnjenja. Dramatika duhovnog previranja započela je s prvim vijestima koje su se odnosile na međudržavni problem ovih zemalja. List „Bosna“ donosio je od 20. jula do 18. augusta 1878. izvještaje o radu Berlinskog kongresa5, koji su izazivali uznemirenje stanovništva Bosne i Hercegovine, posebno Muslimana, koji su osjećali da se zbivaju događaji od dalekosežnog značaja za njihovu budućnost i dalji opstanak. Na dan 13. jula potpisan je protokol Kongresa,

5 Hamdija Kreševljaković: Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878., Sarajevo, 1937, str. 18.

18

čiji je 25. član predstavljao odluku o sudbini Bosne i Hercegovine, koja je data na upravljenje Austro- Ugarskoj ali je na inzistiranje turskih delegata uz protokol sklopljen i tajni sporazum u kome je naglašena privremenost okupacije i priznavanje sultanovog suvereniteta nad okupiranom zemljom6. Vijest o sudbonosnom 25. članu Berlinskog ugovora brzo se pronijela Sarajevom i i cijelom zemljom, stvarajući kako ogorčenje prema sultanu i njegovoj politici prema Bosni, tako i osjećanja odlučnosti za oružani otpor, koja su pothranjvali i podsticali sveštenici po džamijama, mada je posljednji broj „Bosne“ donio uvodnik u kome se pokušalo pomirljivo djelovati na raspoloženje svjetine.7

Ostavljajući po strani intimna osjećanja rijetkih simpatizera Austro- Ugarske među uglednim Muslimanima, od kojih je jedan bio kasnije poznati Mehmed- beg Kapetanović Ljubušak i prikrivene stavove opreznosti i straha od ratnih nedaća kod drugih oportunistički orijentisanih Muslimana koji su realistički shvatali situaciju, već u tom trenutku se i među zagovornicima otpora pokazala dvojnost stava prema sultanu: jedni od njih su govorili da je sultan pod pritiskom velevlasti morao dati Bosnu Austrougarskoj da je okupira, a da on Bošnjacima preporučuje odbranu zemlje jer se turske vlasti u to ne smiju upuštati; drugi, „pravi Bošnjaci“, međutim, isticali su da je Bosna njihova domovina i da sultan može dati Stambol, a ne Bosnu i sve da sultan poručuje da se preda Austriji, oni to neće uraditi.8 Ova raspoloženja su vladala u cijelom toku priprema oružanog otpora, ali su najglasniji bili oni koji su podsticali i fanatitovali mase. U objavi koju je izdao Narodni odbor i glavni komandant bosanske ustaničke vojske spominjala se samo Bosna kao „draga“ domovina, njeno stanovništvo sa isticanjem svih rtiju narodnih grupa, ali sa naglaskom na vodećoj ulozi Muslimana, dok o Turskoj i sultanu nema ni spomena, čime se htjelo pokazati da se ova zemlja sama brani.9 Muslimani su, i to oni srednjeg i nižeg staleža10, prihvatili borbu, mada s nejednakim odzivom u različitim krajevima Bosne i Hercegovine, uvjereni da ona predstavlja pitanje njihovog opstanka, egzistencije njihove domovine, vjere, običaja, ekonomske moći, gospodstva i povlaštenog položaja, dok su pripadnici ostalih narodnih grupa, i kada su se izjašnjavali protiv okupacije, izbjegavali otpor ili u njeg ulazili samo po nevolji i bez oduševljenja11, jer nisu osjećali takvu ugroženost za narodne, vjerske i društveno- ekonomske komponente svoga položaja u Bosni i Hercegovini od strane Austro- Ugarske. Kada je 19. augusta 1878., nakon žestokih borbi sa nadmoćnijim neprijateljem, muslimansko stanovništvo u Sarajevu pokoreno, i kada je u grad, zadimljen od požara i okićen bijelim krpama predali se, u svečanoj pratnji uz pucanje topova i zvuke vojne muzike ušao general Filipović, glavni komandant okupacionih trupa, predočila se jedna tragična historijska izvjesnost vjerskih i narodnosno izdjeljenog stanovništva i ekonomskih suprotnosti: pobjeđene muslimanske mase ovaj akt okupacije osjetile su sa svojom gorčinom i neizvjesnošću mučne atmosfere i svježinom iskrene i otvorene mržnje povlačeći se u svoje domove, dok je nemuslimansko stanovništvo primilo okupaciju u prvim danima sa izvjesnim olakšanjem, kao dolazak civilizovane i evropski uređene kršćanske države i kao oslobođenje od samovolje turske vlasti, mada sa različitim i nejednakim osjećanjima12. 6 Dr. Hamdija Kapidžić: Hercegovački ustanak 1882., Sarajevo, Veselin Masleša, 1958., str. 17. 7 Hamdija Kreševljaković: O.c., 18. 8 Ibidem. 9 Ibidem, 41.- 43. 10 Ibidem, 57. 11 Todor Kruševac: Sarajevo pod Austrougarskom upravom 1878.- 1918., Sarajevo, 1960, str. 230. 12 Ibidem, 230.- 231.

19

U političkim instrukcijama koje su uoči okupacije izdane generalu Filipoviću, pored isticanja osnovnog zadatka da se u toku okupacije zajamči sigurnost ličnosti i imovine i preporučivanja „naročite obazrivosti u vjerskim pitanjima“, naglašeno je, međutim, da se muslimanskom stanovništvu obrati pažnja i da mu se pokloni osobita zaštita zato što „muslimani ne samo što imaju najveći zemljišni posjed nego predstavljaju relativno najnapredniji i najprosvjećeniji dio stanovništva“, uz preporuku da se Muslimani dovedu u što bliži kontakt s katolicima, a da se spriječi njihovo približavanje ili savez sa pravoslavnim stanovništvom13 ali, karakteristične instrukcije, značajne za razumijevanje metoda okupacione uprave, predstavljale su program austrougarske politike prema Muslimanima tek od vremena pune stabilizacije i njihove vlasti u Bosni i Hercegovini, za čije potpuno zaposijedanje i pacifikaciju okupatoru bilo potrebno skoro tri mjeseca, pa da i poslije toga ostane nemirna i uzburkana14. Stav okupacionih snaga prema Muslimanima nakon njihova otpora, koji je iznenadio austrougarse komandante, predstavljao je odstupanje od ovih preporuka i bio je zasnovan na strogoj ocjeni generala Filipovića koju je dao u svom politički rječitom izvještaju od 28. augusta 1878., dakle, još u toku okupacije. „Muslimansko stanovništvo,- piše general Filipović,- u suprotnosti sa mojim ranijim pogledima, zaista je divlja i poživotinjena gomila koja se može dovesti do ljudske svijesti potpunim razoružavanjem i postupnim približavanjem administraciji koja je uređena na strogim zakonima. Begovi i age, kojima su turisti i konzuli stranih sila prepisivali veliki ugled i utjecaj na njihove istovjernike, nemaju niti utjecaja niti uglavnom ičega od ugleda; pripadnici muslimanskih nižih narodnih slojeva, uglavnom fanatizovani njihovim sveštenstvom, jesu pravi petroleri u punom smislu te riječi i moraju se velikom ali pravednom strogošću dovesti u okvire zakonitost.“15 Ovakvo gledanje generala Filipovića govori, s jedne strane, o plebejskom karakteru muslimanskog oružanog otpora, koji je bio zasnovan na spontanim domovinskim, vjerskim i narodnosnim osjećajima, a sa druge strane, povezuje se sa već započetim postupkom okupacionih snaga sa tom „poživotinjenom gomilom“, koji se sastojao u djelovanju prijekog vojnog suda, u vješanjima, strijeljanjima, odvođenju u zarobljeništvo i nizu drugih represivnih mjera koje su preduzete protiv Muslimana16, ostavljajući duboke i nezaboravne tragove na kolektivnoj narodnoj duši, dok su u isto vrijeme, kao ironična politička koincidencija, plakatirane carske proklamacije o uvođenju pravnog poretka i ravnopravnosti građana17.

13 Hamdija Kapidžić: O.c., 13. 14 Todor Kruševac: O. c., 229. 15 Hamdija Kapidžić: O.c. 15 16 Ibidem. 17 Todor Kruševac: O.c. 231.

20

ČASOPISI Književni život se, međutim, koncentrira prirodno oko časopisa, a budući da su posebne knjige u to vrijeme samo rijetki imali sreću da izdaju, stranice časopisa su predstavljale i glavni književni prostor tadašnjih pisaca. Historija književnih časopisa u ovom razdoblju. U časopisima je svrstan i književno usavršen način nastavljaju nacionalno – književni tokovi iz bližih vremena turske vldavine, tako da književno stvaranje u njima sadrži osnovicu stilsko – motivskog i emocionalno – psihološkog kontinuiteta sa straijim tradicijama, a u isto vrijeme pokazuje i stalnu liniju književnog uspona i usavršavanja, oslanjanja na književna iskustva razvijenijih južnoslavenskih letaratura. U rasponu austrougarske vladavine izlazilo je u Bosni i Hercegovini osamnaestak listova i časopisa dužeg ili kraćeg vijeka, posebno ili većim dijelom otvorenih za književno stvaranje, i organiziranih uglavnom na nacionalnoj osnovi da se i ne spominju feljtoni i podlistci političkih listova, u kojima su također objavljeni književni prilozi, ponajviše proza. Osim toga, u ovom razdoblju je uhvatila maha još jedna kulurno – prosvjetna edicija starinskog oblika, u kojoj su objavljeni i književni prilozi. To su bili kalendari koje su izdavali ne samo pojedina nacionalna i vjerska kulturno – prosvjetna društva, pojedine izdavačke knjižare, pojedinci, nego i sama austrougarska uprava. U njima je objavljeno mnogo vrijedne književne građe, koje je na ovaj način lakše dopirala do čitalaca nego putem časopisa. Programsko usmjeravanje ovih časopisa kretalo se od „Zabave i pouke“ do literature, što samo po sebi govori i o društvenim i duhovnim osnovama shvatanja književnosti u njima. Nakon ranih apela preko „Bosansko – hercegovačkih novina“ u prvim godinama okupacije austrougarska uprava je već od 1882. godine učinila nov pokušaj kulturno – političkog približavanja Muslimanima, i to putem štampe na turskom jeziku i pismu, nastavivši najprije izdavanje „turskog kalendara štampanog turskom jazijom“ Salname, čiju je prodaju reklamirala preko službenog lista, udovoljivši, zatim, molbi Mehmeda Hulusije za pokretanje lista „VATAN“ VATAN je pokrenut 1884. godine, a izdavao ga je i uređivao poznati novinar Mehmed Hulusi, nekadašnji urednik „Neretve“, a to doba službenik u Zemaljskom vakufskom povjerenstvu, koje je stvoreno na incijativu Zemaljske vlade. U predstavci koju je reis-ul-ulema Mustafa Hilmi H. Omerović u ime grupe muslimanskih prvaka uputio Zemaljskoj vladi izneseni su razlozi pokretanja ovoh lista, njegova buduća sadržina i njegov profil. „Vatan“ je štampan na turskom jeziku i bio je namijenjen uglavnom sveštenstvu i onom dijelu obrazovanih čitalaca koji su znali turski jezik, ali je simboikom ovog naslova „Vatan“, što znači „Domovina“, koji je pogađao u najaktuelnija i najbolnija osjećanja Muslimana, trebalo bar psihološki da djeluje i na šire muslimanske slojeve. „Vatan“ je donosio informacije o događajima iz Bosne i Hercegovine i Sarajeva, i sa osobitim akcentom na zbivanjima mađu Muslimanima, u njihovom javnom životu, u rubrikama „telegrafske vijesti“, „stanje i opširne vijesti“, „unutrašnje vijesti“, u pismima i dopisima iz zemlje, sasvim u okviru mogućnosti koje su proizilazile iz intencijai tumačenja uprave. Vanjske i vanjskopolitičke vijesti komentarisane su u skladu sa međunarodnim interesima Austro-Ugarske. BOŠNJAK, iako isticano još odranije u djelima Mehmeda-bega Kapetanovića Ljubušaka i u djelatnosti kulturno-kjiževnog kruga okupljenog oko Muslimanske čitaonice,

21

bosanstvo kao prva narodonosna ideja u književnom stvaranju, kulturno-prosvjetnom i publicističkom radu Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine doživljava svoj vrhunac i najglasniji izraz u prvim godinama lista „Bošnjak“, koji je pokrenula spomenuta grupa s vladinim savjetnikom Muhamed-begom Kapetanovićem na čelu. Nemjere koje su pokretači „Bošnjaka“ željeli ostvariti ovim listom vide iz sačuvanog dopisa Zemaljske vlade upućenog Zajedničkom ministarstvu, u kome su, pored Vladine preporuke, u obliku obrazloženja interpretirane glavne ideje Kapetanovićeve molbe za odobrenje pokretanja ovog lista.zemaljska vlada najprije izvještava „ da se već od nekog vremena zapaža u krugovima ovdašnjih Muhamedovaca težnja da pokrenu jedne novine, koje bi uređivane na zemaljskom jeziku, imale zastupiti interese muhamedovskog elementa u Bosni i Hercegovini“, objašnjavajući to mišljenje „inteligentnijeg dijela muhamedanskog stanovništva“ da „Vatan“ , izdavan na turskom jeziku i pismu, može biti s jedne strane, samo jednom uskom dijelu Muslimana, jer „širi slojevi muhamedanskog stanovništva niti poznaju ovo pismo niti jezik“, a s druge stane, da on kao takav ne može ostvariti svoj zadatak „zastupanja interesa muhamedanskog naroda“ nasuprot ostaloj „slovenskoj publicistici“. Dok je Vatan bio namijenjen užem jrugu obrazovanijih Muslimana a za ostalo muslimansko stanovništvo imao više psihološku funkciju i značaj, Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu, štampan latinicom na „bosanskom“ jeziku, imao je za oblast svoga djelovanja šire muslimanske slojeve, sve one koji su znali čitati latinička slova, a takvih je, nakon Kapetanovićevog Narodnog blaga i Hermanovih Narodnih pjesama, svakim danom bilo sve više. BEHAR U razvoju muslimanskog književnog života za vrijeme austrougarske vladavine Behar je svojom pojavom otvorio razdoblje književnih listova, u kome književna djelatnost Muslimana dobija organizovan karakter, u kome se javlja čitav niz novih književnih imena, naporedo sa konačnim stvaranjem muslimanske čitalačke publike. Pokretanjem Behara, Gajreta i Bisera muslimanske književne koncentrišu se u okviru vlastitog književnog života unutar BiH, u svojim sopstvenim publikacijama, koje im omogućavaju književno izražavanje bez kompromisa i nacionalno- političkog etiketiranja izvan vlastitog etnosa. Ono što je svim listovima bili zajedničko je program književnog i publicističkog prikazivanja muslimanskog narodnog života sa težnjom da se utiče na njegovo usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i kulturnog napretka, i to slijedom domaćih narodnih tradicija uz istovremeno preobražavanje u duhu zapadne pismenosti i kulture. Inicijativa za pokretanje Behara, prvog iz serije ovih listova potkla je od već pozbatog književnika Edhema Mulabdića. Kao književničar male biblioteke u Duar- mualiminu, školi za muslimanske vjeroučitelje, u kojoj je u to doba službovao, Mulabdić se često susretao sažaljama učenika da im daje na čitanje „knjige iz našega života“, kojih je u to doba bilo veoma malo. Tako se u njemu još 1987. Počela javljati misao da se počne sa organizovanim stvaranjem domaće lektire i da se na taj posao podstiču svi oni koji imaju smisla za pisanje a za to je bio potreabn vlastiti list. Mulabdić je svoju zamisao o pokretanju lista povjerio najprije Osmanu Nuri Hadžiću, u to doba studentu prava u Zagrebu. List je bio u pravcu svjetovnog, književnog i zabavno- poučnog karaktera. Mulabdić i Hadžić su odabrali za predstavljanje uređivanje i potpisivanje Safveta- bega Bašagića. Prvi sastanak u ruždiji je bio kada su se dogovorili o prijedlozima za prvi broj lista. Dogovarali su se oko pisma 1900.

22

Bašagić je potvrdio da prihvata uređivanje lista, kome je odmah dao ime „Behar“ (cvijet), kao oznaku proljeća, doba u kome se pokreće, i kao simbol književno- kulturnog djelovanja koje su pokretači htjeli da povedu u muslimanskoj sredini. Mulabdić je preuzeo administraciju lista, dok je Hadžić obećao da će za svaki broj napisati bar po jedan članak. Programski stavovovi navedeni u molbi: „pouka i zabava“ čiji je cilj moralno- vjerski odgoj muhamedanskog poučanstva. U njemu je centralno mjesto zauzeo stav afirmacije narodnog jezika i opreznog razvijan ja ukorijenjenih uvjerenja da se za muslimane u islamskom duhu može pisati samo na turskom ili nekom drugom orijentalnom jeziku, koji uključuje mentalitet bosansko- muslimanskog stanovništva, sa svim oznakama slavensko- orijentalnog duhovnog naslijeđa, običaja, tradicije i služi kao sredstvo očuvanja narodne, duhovne bitnosti. Behar se međutim neće obilježavati bosanstvom niti će svoj jezik nazivati bosanskim sa težnjom isključivanja drugih nacionalnih imena iz BiH. 1. Maja 1900. Izašao je prvi broj Behara. Taj prvi broj Behara- pisao je kasnije Mulabdić „ Bijaše jedna kita cvijeta, iz koje je svako mogao da uzme po koji stručak: i intelektualac i čovjek iz naroda, i veliki i mali, i stari i mladi“. U narodu je Behar bio dobro primljen, pretplata je počela odmah stizati a s njom i zahtjevi čitalaca da se list izdaje što češće. GAJRET List Gajret pokrenut je 1907. god. kao glasilo istoimenog društva za potpomaganje đaka, Muslimana na srednjim i višim školama, s ciljem da održava onu svezu između članova i u najudaljenijim krajevima i između ove narodne ustanove, koju podigoše: ljubav i požrtvovanost naša. U razdoblju do 1900. god. u kome su se kao urednici izmjenjali Edhem Mulabdić, Musta- beg Halilbašić i Osman Đikić, ovaj list je u skladu sa zacrtanim programom donosio društvene vijesti i izvještaje o skupštinama, članke iz života i rada Gajretova, izražavajući razvijajući koncepciju ovog društva. Štampan latinicom i ćirilicom. Na godišnjoj skupštini Gajreta 1909. zaključeno je da se list Gajret, koji je do tada služio isključivo u društvene svrhe, reformiše i pretvori i književni časopis, da bi s eudovoljilo onoj potrebi u muslimanskom prosvjetnom životu koja se osjećala za lektirom pisanom u islamskom duhu, namjenjenom muslimanskoj porodici i narodu. 1910. god. Osman Đikić je kao urednik povećao obim lista i izveo reformu njegovog programa, shodno zaključcima skupštine. Na kraju treće godine uredništvo je dalo neke propozicije proširenog programa lista u kojima je podvučeno da će Gajret donositi priloge iz svih grana nauke i umjetnosti i da će uopšte pratiti kulturni razvoj u svijetu a posebno kod islamskih naroda., da će se u listu otvoriti i rubrika za narodne umotvorine kao književni prostor za one koji ne vladaju perom u tolikoj mjeri, da bi mosli štogod originalno napisati. Gajret se trudi da na izvjestan način neutralizira i izbriše sve ranije provokativne stavove srpske romantičarske književnosti prema muslimanskom narodnom životu koji su izazivali reakciju od strane muslimanskih listova i nepovjerenja i zaziranja muslimanske čitalačke publike. Tako ovaj list prenosi iz „Bosanske vile“ karakteristične dijelove članka Vladimira Čorovića „Muslimani u našoj ranijoj književnosti“, u kojima se pisac kritički osvrće na ranije karakterizacije Muslimana kao nečovjekovih poluvarvara, koje im je u nemogućoj i nevjerovatnoj mjeri davala naša romantična pripovjetka, sa zahtjevom da se ti pogledi moraju mijenjati uporedo sa proučavanjem spomenika njihove kulture i sa svoje strane daje pregled muslimanskog književnog rada u starijim razdobljima. Glavni prevodialc turske poezije u Gajretu bio ja kao i u Beharu Musa Ćazim Ćatić, u ovom listu objavljuje najviše prevoda iz poezije Tevfiq- Fikreta.

23

BISER Dva mjeseca nakon smrti urednika Gajreta Osmana Đikića, 1. juna 1912. god. izišao je prvi broj lista Biser ( tri godine), mada je u Biseru tom prilikom rečeno:“ Kleta je sudbina htjela, da baš u 1. broju Bisera konstatiramo našega u radu druga“, ova dva historijski formalno koincidentna događaja, kriza Gajreta zbog Đikićeve smrti i pokretanje Bisera, stoje u dubljem književnom i prosvjetno- kulturnom odnosu. Ono što se za jednu grupu muslimanskih intelektualaca sa težnjom muslimanskog narodnog integriteta ili sa prohrvatskim književno- kulturnim simpatijama osjećalo u nacionalno- političkom pogledu sporno u Gajretu još za vrijeme Đikićeva uređivanja, a pogotovo otkad je uređivanje ovog lista preuzeo Avdo Sumbul to je želio Biser da prevlada. Gajretovo propagiranje ćirilice, te najprije diskretno a kasnije otvorenije, skretanje na stranu književne i kulturno- prosvjetne saradnje sa Srbima u traženju puteva za evropeizaciju Muslimana izazvalo je otpore među onom muslimanskom intelektualno- književnom generacijom koja je slijedila tradicije prvobitnog Behara, štampanog latinicom, koji je propagirao ideju posebnog muslimanskog historijsko- narodnosnog integriteta, te književnosti, prosvjetne i kulturne na tim osnovama. MUSLIMANSKA BIBLIOTEKA Muslimanska biblioteka koju je kao i Biser pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić u okviru svoje Prve muslimanske nakladne knjižare, predstavljala je književno- izdavačku dopunu lista Biseri suštinski je sadržavala iste kulturno- prosvjetne koncepcije koje su se nalazile u osnovi programa ovog lista, mada se u pogledu redakcijskog i izdavačkog vođenja odvajala od Bisera po odnosu književnog i islamskoprosvjetnog gradiva: dok su u Biseru književni prilozi daleko nadmašivali neknjiževne, dajući literarnu fizionomiju lista u Muslimanskoj biblioteci do 1916. god. vlada paralelizam: uz određen broj knjiga islamskoprosvjetne sadržine, izdaju se i originalna i prevedena djela iz oblasti poezije, proze i drame. Na taj način su i religiozno prosvjetne ideje izražene u Biseru ali psihološki potisnute u množini čisto književnih priloga, u Muslimanskoj biblioteci, putem formalnog, brojčanog i kvantitativnog omjera, došlo do nešto znatnijeg izraza, dajući joj, pored književnog, obilježje i određene religiozno- ideološke koncepcije i nadmećući se izdavački sa djelima književne sadržine, koja sa teološko- panislamističkim knjigama, izuzev koegzistiranja u istim serijama, nisu imala nikakve druge, idejne veze. 1912. god. Muslimanska biblioteka se idejno vezala uz književno- prosvjtnu tradiciju Behara i uz književnu aktivnost koja se odvijala u okviru savremenog Bisera, zaobilazeći književno postojanje lista Gajret i karakteristično dajući prvo mjesto pouci pa tek onda zabavi, što je uz naglašavanje vjerskog odgoja predstavljalo indikaciju njene buduće fizionomije.18

18 Muhsin Rizvić, Bosansko- muslimanska književnost u doba preporoda 1887.- 1918.

24

KNJIŽEVNO STVARANJE MUSLIMANA Za historijsku pojavnost muslimanskog književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini čin okupacije 1878. predstavljao je prijelomni događaj koji je izazvao pometnju među Muslimanima i prekinuo za izvjesno vrijeme i onu kulturno- književnu aktivnost koja se počela javljati u tursko doba, pred okupaciju, u listovima na narodnom jeziku i ćiriličkom pismu, zahvaljujući naročito naporima Mehmeda Šakira Kurtćehajića u „Sarajevskom cvjetniku“. Psihološki i političko- društveni položaj u kome su se sada našli Muslimani bio je uzrok njihovog zatvaranja za sve novine i vanjske utjecaje. Prva lastavica koja je nagovijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini, kako kaže Bašagić, došla je na prijelazu šezdesetih i sedamdesetih godina, sa listom „Sarajevski cvjetnik- Đulšeni Saraj“ (1868.- 1872.), Mehmeda Šakira Kurtćehajića i nizom njegovih uvodnika u njemu. Već sama činjenica da su članci štampani naporedo i istovremeno u dvije verzije, na narodnom jeziku ćirilicom i na turskom jeziku arebicom, govori o prodoru narodnjačkih shvatanja i postupaka u informativno tkivo ovog prvog bošnjačkog lista u Bosni, što je bilo sukladno povijesnoj i golklornoj djelatnosti Saliha Hadžihuseinovića Muvekita u službenom „Bosanskom vjesniku“. Uvodnici i komentari iz Kurtćehajićeva pera, o književnom radu u novinama, o zastoju domaćeg kulturnog razvoja, o patriotizmu, pisani su čistim bosanskim jezikom, sa blagom i poučnim tonom u izlaganju. Stil i sadržina pojedinih natpisa ponekad su dobijali življe literarne oblike reportaže, dijaloga, moralno- sentimentalnog traktata, izloženih po pravilima retorike. Ova štiva su se držala bitnih kulturno- demokratskih načela iskazanih u njegovu Uvodu u prvi broj, uz pozdrav „novom vremenu“ i „novim uredbama“ koje ono donosi. Nakon društveno- političkog prevrat, koji se zbio sa Austro- Ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine i poslije stanja psihičke letargije i zatvorenosti svim novinama i vanjskim utjecajima, tek sa organizacijom općeg i posebnog bošnjačkog školstva i kasnijim otvaranjem čitaonica, počela se stvarati prva čitalačka publika u ovom narodu. Tada se, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, javlja i prva generacija bošnjačkih pisaca na narodnom jeziku i latiničkom i ćiriličkom pismu, ostvarujući ideje Kurtćehajićeva racionalnog prosvjetiteljsta naroda i evropeiziranja pomoću modernih sredstava kulturno- književnog djelovanja. Tako se, zapravo, kao odgovor na tuđinsku vladavinu, razvio pokret književno- kulturnog preporoda Bošnjaka na osnovu njihova narodnog jezika i stvralaštva, te

25

narodnih zavičajnih vrijednosti. U tom smislu je i književnost, koja se tada stvarala u vlastitim listovima i časopisima, u knjigama i kalendarima, nastavljala taj prirodan put emancipacije duha, stjecanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biću i južnoslavenskoj domovini, o vezanosti za ostale narode u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Slavenskog juga. Ali, što je najvažnije, književnost bošnjačkog preporoda stvarala se na izvorima još uvijek živog narodnog, usmenog stvaralaštva, koje je osebujno proizlazilo iz gradske, ali i seoske sredine. U duhovnom srodstvu sa tim ukupnim naslijeđem nastala je i moderna pisana književnost na narodnim osnovama: dvadesetak pisaca koji su, pišući o životu i izražavajući misli i osjećanja ovog naroda, stekli književno ime i značaj kod bošnjačke čitalačke publike u tome vremenu, napoređujući se sa srpskim i hrvatskim piscima toga doba u Bosni i Hercegovini. Stoga bošnjačka književnost preporoda, iz austrougarskog vremena i čitav tok razmirica južnoslavenskih vidika, te proces evropeiziranja ovog naroda, pored maštovne samobitnosti i osebujnosti ima bitan socijalni zasnov i predstavlja zanimljivu pojavu za studije ove sredine i njenog književnog stvaranja ali i za višesmjerna komparativna istraživanja, kako u položaju razapetosti na raskršćima, tako u nacionalno- književnim inverzijama bića nekih književnika. Ali, treba napomenuti i to da od početka preporoda, otkako se stala evropeizirati, bošnjačka književnost napusta stilsko- estetska obilježja orijentalne književnosti i alhamijado literature, karakteristična za književno stvaranje islamiziranih evropskih naroda, zadržavajući ih tek u arhetipsko- genetskom tragu književnih prauzora duha, osjećajnosti, slika i ljepote i prolazi genetičkim fazama i stilskim formacijama svojstvenim svim evropskim književnostima, koje su od njih preuzele i južnoslavenske, od racionalizma S. Bašagića, te u modernoj fazi impresionizma i simbolizma M. Ć. Ćatića, pa do ekspresionizma Humina, Muradbegovićeva, Kikićeva u međuratnom vremenu. Taj proces približavanja duhu i estetici ecropske književnosti nije, međutim, potiskivao tematsko- idejnu, duhovnu i emocionalno- estetsku liniju razvojnih tokova dotadašnje bošnjačke književne tradicije. Čak su inicijatori književno- kulturnoga preporoda vidjeli ulogu, svoju i drugih bosansko- muslimanskih stvaralaca, u spajanju Istoka sa Zapadom. I upravo u tome duhovno- civilizacijskom integralu začinje se i onaj „sudbonosni diferencijal estetske svijesti koji dijeli Zapad od Istoka“, a čini, zapravo, od tada kritičnu liniju poetike bosansko- muslimanske književnosti sve do danas, njeno poetičko težište. Bošnjački književno- kulturni i intencionalni preporod koji se može ograničiti u razdoblju od 1887. (Narodno blago M. Kapetanovića) do 1910. (posljednje godište „Behara“), kada je djelovalo i društvo „Gajret“, zasnovan na podlozi narodnog materinskog jezika i isticanju narodnih vrijednosti težio je istovremeno i prirodno za etničkom osobenošću i nezavisnošću Bošnjaka kao južnoslavenskog narodai zmeđu Srba i Hrvata, iskazujući politički i izvjestan antiturski (ne antiorijentalni), a kasnije i antiaustrijski (ne protuzapadni) stav i određenje. Ovaj pokret se razvio kao prirodan izraz zamjene feudalnih društvenih odnosa kapitalističkim oblicima privređivanja, te začinjanja, razvijanja i narastanja bošnjačkog građanstva, koje se sada institucionalno afirmiralo osnivanjem banaka, trgovačkih i zanatlijskih udruženja, političkih stranaka, uz štamparije, listove i časopise, kulturno- prosvjetna društva, izdavačke knjižare i njihove edicije, sve pod bošnjačkim nacionalnim imenom. Ovaj pokret nema institucionalne veze sa religijom ni islamskom vjerskom zajednicom, iako je iz njega nakon imena „Bošnjak“ proizišao naziv „Musliman“ u nacionalnom smislu, kao differentia specifica prema hrvatskom i srpskom imenu u Bosni i Hercegovini, kojem će se kasnije dodavati, radi povijesne ili regionalne lokalizacije, atribut „Bosanski“ ili „Jugoslovenski“ u zavisnosti od obuhvata, slično Lužičkim Srbima i Gradišćanskim Hrvatima

26

u slavenskom svijetu. Mada i takav nosi iz prošlosti istočnjačku duhovno- kulturnu rezonancu u dubini slavenskog bića ovog naroda određenog jezikom. Stoga su, kao jedan od četiri naroda koji govore istim jezikom a stvaraju različite nacionalne književnosti i Bošnjaci produžili, nacionalno obnovljen, kontinuitet svoje vlastite tradicije i u novom stvaralaštvu preporoda. U historijskoj kronologiji bošnjačkog preporoda pojava Mehmed- bega Kapetanovića Ljubušaka, sa piscima iz njegova kruga, predstavlja razdoblje književnog bosanstva. Imajući u vidu vlastitu bosansko- stareničku tradiciju svoga svijeta, on je tu ideju vezivao prvenstveno za odvajanje Bošnjaka od turskog utjecaja i za slavenske vrijednosti unutar Bosne i Hercegovine. Istovremeno se književna pojava ovog pisca, u historijskom razvoju ove bošnjačke književnosti, pokazuje prijelomnom i začetnom u više vidova. I može se zaista reći da je osobito u njegovu zborniku Narodno blago za koji mu je bila potreban suradnja i mnogih nemuslimanskih prijatelja a u koji je unio i izreke hrvatskih i srpskih pisaca: Gundulića, Kočića, Njegoša, Mažuranića, Preradovića, Šenoe i dr. stvorena u malome „slika bošnjačkog bića u njegovoj kulturnoj, pozitivnoj ljudskosti i historijsko- geografskom smještaju u vidu korijena na kojima je izrasla svijest najprosvjetljenijih duhova.“ 19

MEHMED- BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK (1839.- 1902.) – na čelu s kojim se otvara period „književnog bosanstva“, imajući u vidu bosansko- stareničku tradiciju je tu ideju vezivao prvenstveno za odvajanje Muslimana od turskog utjecaja i za slavenske vrijednosti unutar Bosne i Hercegovine. Rođen u Vitini kod Ljubuškog, Kapetanović je početne nauke završio u svome rodnom mjestu, a ruždije u Mostaru, gdje je dobio znanje iz turskog, arapskog i perzijskog jezika, da svoje školovanje nastavi u medresi u Ljubuškom. Za vrijeme svoga boravka u Trebinju polovinom sedamdesetih godinadrugovao je sa Vukom Vrčićem, austrijskim vicekonzulom, koji je u njemu pobudio književno interesovanje za skupljanje narodnih umotvorina, posebno poslovica, uputio ga i na originalna djela srodan sa ovom oblasti narodnog izričaja na Gundulića i na Gorski vijenac, koja su zajednički čitali. U doba turske vladavine Kapetanović je obavljao razne administrativne i upravne dužnosti, da bi u prekidima toga službovanja putovao po svijetu, proširujući svoje vidike i kulturna saznanja. Kao poslanik u turskom parlamentu imao je prilike da se uvjeri u konzervativizam tadašnje osmanske administracije i u zaostajanje istočnjačke pred zapadnom civilizacijom. Zbog toga se uključio u nove prilike austrougarske vladavine s težnjom prihvatanja evropskih kilturno- civilizacijskih tekovina i njihovog propagiranja među Muslimanima. Umro je 29. jula 1902. god. u Sarajevu. Književna shvatanja Mehmeda- bega Kapetanovića Ljubušaka, prvog bošnjačkog pisca na narodnom jeziku poslije 1878. mogu se pratiti kako u predgovorima njegovih spisa tako i u samoj njihovoj sadržini. Ta književno- genetska linija, koju u historijskom trenutku osamdsetih i u prvoj polovini dvadesetih godina prelama i poetički fiksira svojim djelom

19 Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti

27

Mehmed- bega Kapetanovića Ljubušaka, sastavljen je iz dvije komponente: jedna je racionalističko shvatanje književnosti i prosvjetiteljska težnja; druga je folklorno- romantičarska. Kapetanovićeva knjižica Risalei ahlak, Pouka o lijepom i ružnom ponašanju, koja je izišla anonimno 1883. god., predstavlaj djelo u kojem su najpotpunije došli do izražaja njegovi racionalističko- prosvjetiteljski pogledi. U uvodnome dijelu ove knjižice iznesena je suština i namjena njenih pouka i preporuka. Polazne pretpostavke su sadržane, prema Kapetanoviću, u onome po čemu se čovjek odvaja od životinja, a to je „znanje, pamet, misli i govor riječi“, te sposobnost razlikovanja „lijepe i ružne ćudi“. „Um ljudski usavršava se saamo učenjem nepoznatih stvari od učenih ljudi i iz knjiga, a čovječanstvo se uzvisuje oplemenjivanjem ćudi“, kaže on u svom uvodu. Ljubav prema narodnim poslovicama kao izrazu narodne mudrosti Kapetanović je nosio još od ranih dana u sebi, razvijajući je kasnije i kao svoj vlastiti životni stil, koji se zapaža kako u njegovim djelima, tako i u njegovom životu i javnom djelovanju. Prve utiske u narodnom bošnjačkom stvaralaštvu dobio je u vlastitom domu u kome je vladala patrijarhalna atmosfera i epska tradicija. Prve pojmove o književnosti orijentalnih naroda on je stekao u vjerskim učilištima. Ali, pravo i konkretno književno interesovanje pobudio je u njemu sakupljač narodnih umotvorina i običaja Vuk Vrčevič. Sljedeći i aktivno tu svoju naklonost prema narodnim poslovicama, još početkom 1883. god. u vrijeme kada je pripremao Pouku o lijepom i ružnom ponašanju, obratio se jednom krugu svojih muslimanskih i nemuslimanskih prijatelja s molbom da mu pomognu u skupljnju građe za zbirku Narodno blago. Odgovori su bili veoma spontani. Svi su se bez razlike odazvali njegovu pozivu šaljući mu materijal, što Kapetanović u predgovoru Narodnog blaga sa zahvalnošću ističe, donoseći na drugom mjestu u knjizi i njihova imena. Oni koji nisu bili u mogućnosti djelatno ga pomoći u njegovom radu, nastojali su ga odobriti i podržati u njegovoj namjeri. Prvo, latiničko izdanje Kapetanovićeva zbornika Narodno blago izišlo je 1887. god. u vlastitoj piščevoj nakladi. Najveći dio zbirke zapremale su narodne poslovice, uz koje su ponegdje data i objašnjenja i narodne anegdote iz kojih su one izvučene kao gnomički zaključak, a u dva dodatka, pored poslovica i mudrih izreka, objavljeno je i nekoliko narodnih i izvornih alhamijado pjesama, te zbirke prispodobnica i najzad manja zbirka prevedenih arapskih, turskih i perzijskih poslovica. Za historiju književnog stvaranja mnogo značajniji su, međutim, njegovi društveni, književni, prosvjetni i etički razlozi koje on iznosi u daljem tekstu ovog predgovora kao praktične težnje koje je želio ostvariti ovom knjigom „na čast rodu i miloj domovini“. Tu je, na prvom mjestu, namjera da se njome daje „lijep primjer i temeljit povod“ Bošnjacima za pisanje i izdavanje knjiga „na svome materinskom jeziku“. Čitalačka publika, i muslimanska i nemuslimanska, bila je zadovoljna što je sa Narodnim blagom dobila jednu zbirku korisnog i lijepog poslovičkog materijala, koju je prvi put skupio i objavio jedan Bošnjak na narodnom jeziku. Kritički odziv na knjigu bio je jednodušan u pozdravljanju ovog djela i to kako hrvatskih, tako i srpskih listova i časopisa. Tome je svakako doprinijela i sadržina zbornika koja je bila daleko od vjerskog i narodnog zatvaranja i isključivosti. Suradnici nemuslimani u njoj, poslovice i iz nemuslimanskih izvora,

28

čak i sa duhom kriticizma i negativnog odnosa prema Turcima, izreke nemuslimanskih književnika, svjedočili su o vjersko- narodnoj toleranciji i još više o Kapetanovićevu preovlađivanju duha vjerske podvojenosti i širokom bratstveničko- sunarodničkom odnosu prema naprednom i avangardnom suvremenom historijskom i književnom trenutku. Za književno stvaranje generacija bošnjačkih pisaca koji će doći poslije ovog zbornika i Kapetanovića, Naradodno blago je predstavljalo čitav katalog književnih i idejnih podsticaja, prvo trasiranje književnog puta i osnovu na kojoj će se dalje graditi. Naradnjački zanos u poeziji inspiriran bošnjačkim folklorom dodiruje se sa duhom ove knjige. Narodno blago predstavljalo je i za samog Kapetanovića i njegov budući rad, centralno i matično njegovo djelo, u kome su dati začeci i svih narednih književnih izdanja ovog pisca: na narodne pjesme koje je unio u ovu knjigu i razmatranja o njima nadovezao se njegov Boj pod Banjom Lukom, koja je objavljena u ovom zborniku, razvilo se Kapetanovićevo prošireno i dopunjeno izdanje ovog poučno- moralističnog spjeva; iz orijentalnih poslovica i mudrih izreka razvilo se kasnije Istočno blago. U uvodnoj riječi Naradnom blagu, te posebno u tekstu koji je napisao kao uvod dvjema epsko- lirskim pjesmama u ovom zborniku, Kapetanović je spomenuo i bošnjačke narodne junačke pjesme, za koje je ustvrio da su gotovo sve „samo od Muhammedanskog elementa potekle“, uzevši kao dokaz njihovu sadržinu i motive, zatim „ćudoredna pravila i istorični iskaz našega staroga običaja i ponašanja“, kao što je, na istom mjestu, i za pjesme „o ljubavi“ također podvukao „da su i one većinom našeg porijekla“ jer predstavljaju „neko osobito kazalo i vječni tumač našijeh ljubavnijeh slučajeva i odnošaja“. Obećanje koje je dao 1887. god. u Narodnom blagu, da namjerava posebno izdati zbirku prevedenih arapskih, turskih i perzijskih poslovica i mudrih izreka, što je srpska i hrvatska kritika jednodušno podržala i pozdravila, Kapetanović je ispunio tek 1896. god. prvom knjigom svoga zbornika Istočno blago. Namjera koju je Kapetanović želio postići ovom knjigom bila je, kako sam kaže, „da e jugoslovenski svijet bar unekoliko upozna sa istočnom književnosti“, uz to da se daje „slika i prilika istočnih naroda“. A prezentiranje ove građe bilo je kao i u Narodnom blagu slobodno jer je polazilo od principa da je književno blago narodnog duha ma kog naroda zajednička općečovječanska svojina i da je najvažnije da ono postigne svoj praktični cilj: odgoj naroda pomoću mudrih izreka koje su rezultat životnog iskustva i praktične filozofije. Ova Kapetanovićeva zbirka sadržava je 4492 turske, arapske i perzijske poslovice i mudre rečenice poredane prema pojmovima i oblastima, „po smislu i sadržaju, pa onda po abecedi“, a uz nju je u dodatku priložena i Posebna kitica poslovica, od 80 primjera, koje počinju rječicom „ko“, ali je među navedenim primjerima unesen i priličan broj naših narodnih poslovica, a u napomenama uz pojedine poslovice i izreke on je, kao i Narodnom blagu, donosio uz naše narodne primjere i izreke iz djela hrvatskih i srpskih pisaca: Gundulića, Mažuranića, Preradovića, Njegoša. Godinu dana nakon prve knjige, izišla je 1897. druga knjiga Istočnoga blaga sa vrlo šarolikom sadržinom. U njoj su date razne praktične pouke i savjeti kakve je davao Dositej Obradović, zatim poučne i šaljive priče i anegdote, među kojima ima i priča iz naših krajeva i

29

čak dosjetaka iz šaljivih listova, u njoj se nalaze i razne basne, dva članka, jedan o bogatstvu arapskog, drugi o bogatstvu bosanskog jezika, te značajan članak O našijem pjesnicima i književnicima. U njemu se govori o alhamijado literaturi i prvi put o ilahijama i kasidama na bošnjačkom jeziku. Pored toga, u ovoj knjizi su štampane različite anonimne ali ne i narodne pjesme, stihovani pokušaj Ibre Gorušanina, te pjesma o pogibiji Hifzi- bega Đumišića i nakon toga velik broj poslovičnih stihova samog Kapetanovića, te pitalica, zagonetki, zbirka muslimanskih imena, jedna umjetna pjesma Riza-bega Kapetanovića, itd. Književna shvatanja Mehmed- bega Kapetanovića Ljubušaka, na kraju ovog pregleda, konstituiraju se u jedinstvenom kompleksu. Taj kompleks književnih shvatanja sačinjavaju, kao što se moglo vidjeti, „znanje, pamet, misli i govor riječi“, te sposobnost razlikovanja „lijepe i ružne ćudi“, najzad zanos za orijentalnim duhom i književnim umotvorinama Istoka. Romantizam, koji je započeo Kapetanovićevom folklornom i kulturnogistorijskom akcijom, dalje stvaralački nosi i razvija poezija, drama i kritika SAFVET- BEGA BAŠAGIĆA, ali ne potiskujući estetski bitnu i stvaralački začetnu, genetsku liniju tradicionalne bošnjačke književnosti. Bašagićevo pjesničko stvaranje nastavljalo je i na osoben način preobražavalo duh i izraz bošnjačke narodne poezije. U njegovim povjesticama, u rodoljubivoj lirici i historijskoj drami bilo je nešto prkosno epsko iz bošnjačkih ljubavnih pjesama, ali i romantičarski uzdignuto do zanosa etike i vjere i sa te visine prezirno prema svima koji imaju drugačije mišljenje. U njegovu patriotizmu, pored isticanja čvrstine i junačkog duha, bilo je i romantične bojovnosti, te izazvanog ponosa, koje je on vidio kao karakterne crte svoga zavičajnog podneblja. Drugom stranom svoje poezije Bašagić je donosio lirsko osvježenje spontanim senzibilitetom svoje slavensko- istočnjačke simbioze. Njegova ljubavna lirika se razvijala iz inspirativnih izvorišta sevdalinke, njena duha izraženog u čekanju i težnji, ali je nosila i obilježja bećarske i bekrijske žudnje, usklađujući se sa neposrednošću strasti i uživanja i usklicima perzijskog hedonizma, kome se Bašagić približavao romantičarski neposrdnije od svih srpskih i hrvatskih pjesničkih savremenika, duhovno- estetski intimnije i od velikana evropskog orijentalskog pjesništva. Bašagićev zamah na podlozi sevdalinke, one muškog porijekla, osobeno je produžila vragolasto- ljubavna i bekrijska lirika Osmana Đikića i to još gušćom osjećajnošću, intenzivnijom aromom i slikovitijom atmosferom, zazivanjem i uzdisanje, leksikom i stilom, nalik na tursku ašičku poeziju. Bašagić se rodio u Nevesinju kao sin Ibrahim- bega Bašagića, koji je pjevao na turskom jeziku pod imenom „Edhem“ i Almase, kćerke Derviš- paše Čengića. Razvijao se u književnoj i epskoj atmosferi, a školovanje započeo 1882. god. u Sarajevu najprije u ruždiji, u kojoj se upoznao s orijentalnim jezicima. Od 1885.- 1895. pohađao je sarajevsku gmnaziju, gdje je umjesto starogrčkog učio arapski jezik i književnost. U to vrijeme je obajvio i prve pjesme, najprije u „Bosanskoj vili“, zatim u zagrebačkom „Pobratimu“, te u „Bošnjaku“. Pri kraju školavanja boravio je u Zagrebu, gdje se spremao da privatno položi razred i maturu, ali mu je zbog učestvovanja u polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu (1894.) Khuenova vlada zabranila da to obavi u Zagrebu i Hrvatskoj, tako da je maturirao 1895. u Sarajevu. To je bilo vrijeme kada se vršila nacionalna polarizacija u književnom životu muslimanskih pisaca u drugoj polovini dvadesetih godina XX st., nakon kratkotrajnog

30

„književnog bosanstva“. U to vrijeme pada i Bašagićevo priređivanje prve pjesničke zbirke Trofanda (1896.), koju je štampao u Zagrebu u vlastitoj nakladi. U središtu realističke epohe nalazio se prvi izrazito prozni pisac, EDHEM MULABDIĆ, stvaralac niza pripovjedaka i romana Zeleno busenje (1893.). u podlozi njegovog pripovjedačkog postupka, za kojim će se povesti čitav niz bošnjačkih prozaista na stranicama preporodnih časopisa „Behara“, „Gajreta“ i „Bisera“, kao što su Š. Sarajlić, H. Mulić i drugi, nalazio se realizam one narodne pripovjetke koja proizlazi iz života i pouka ljudskih sudbina u njemu. On je pripovjedao slikovitim i živim govorom kakvim se iznose priče na sijelima, u tonu „šale pomiješane sa zbiljom“. Iznosio je sjećanja iz mladosti i suvremenosti, sa težnjom da muslimanskom svijetu daje iskustvo na životnoj i društvenoj građi novog, austrougarskog doba, uz podvlačenje potrebe snalaženja, prilagođavanja i napora da se ne zaostane, uporedno sa reformom duha i navika. A na tome rasponu je izgradio i svoj roman Zeleno busenje, kao prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju života i duha muslimanske narodne i društvene sredine. Odbojno usmjerena prema ostacima konzervativnog mentaliteta i navika koje koče razvoj i preobražaj, njegova proza se iskazivala protiv jalovog begovskog ponosa i zaziranja od inteligencije i građanskog života omladine, nemarnog odnosa zajednice prema kulturi i prosvjeti. Glavnu karakteristiku strukture prve Mukabdićeve knjige, romana Zeleno busenje čini tok pripovjedačke materije: proticanje vremena koje nosi ljude i sudbine junaka ove proze i ostaje na kraju kao jedina lirsko- fatalistična rezonanca. Zbog toga analiza ovog romana u njegovom dinamičkom vidu, koji uslovljava punjenje i bogaćenje njegove atmosfere, pojavljivanje likova u njoj i njihovo potčinjavanje zamahu historije i vremena, predstavlja prirodni pristup ovom djelu. Roman počinje općim planom slike maglajskog predvečerja i prazničkog raspoloženja u petak, na dan veselja, zabavljanja i ašikovanja, planom koji je ostvaren nizovima izraza i atributa iz sfere idilskog doživljavanja ambijenta i ljudi koji su preuzeti iz romantičarske proze. Sa ovog plana pisac prelazi, kao pokretom kamere, na krupni plan mladića Ahmeta, koji se izdvaja iz atmosfere, društva i raspoloženja, jer ga progoni slika lijepe Aiše. Karakterizacija Aiše kroz Ahmetovu imaginaciju i sjećanje, također, pokazuje crte romantičarsko- sentimantalno pitomosti („čarobno lice“, „umiljat pogled“, „slatke riječi“), isto kao i piščevo karakteriziranje Ahmeta (skroman i stidan kao djevojka, bez razuzdanosti itd.). i ovi portreti, kao i uvodna atmosfera romana, imaju strukturalno- emocionalnu ulogu da stvore neposredan kontrast- između pitomog, idiličnog života i teških događaja neprijateljskog nadiranja, otpora, rata, okupacijem koji slijede i prema kojima se kreće radnja romana. I situacija u kući Omerefendinice, Ahmetove majke, puna je istog idilizma i moralne ispravnosti: sva su joj djeca čestita, poslušna, izučena. Akcenat je istaknut na nauci i školovanju. Ali, tu se javlja, opet kao odjek romantičarske pripovjedačke strukture, odvajanje od linije radnje i mirnog pripovjednog opisa događanja, nesuglasje, disonanca od općeg toka i tona, inače karakteristična za Mulabdićev način razvijanja radnje u ovom razdoblju: to je

31

Ahmetovo protivljenje ženidbi na koji ga majka nagovara, a razlog je racionalan, i istovremeno sentimentalan, idiličan- hoće da se skući i da nađe ženu koja će mu se sviđati i voljeti ga. A to je ujedno i uvođenje novog motiva, odnosno vraćenje na već započeti motiv i prijelaz od ove retrospektive, ekspozicije, u akivnu radnju u vezi sa Aišom, u ljubavni dijalog suzdržljivih riječi. Sistem motiva odvajanja od linearno- ustaljenog toka radnje u vezi sa Ahmetom i Aišom, koji se, suprotno usmjereni i postavljeni kao prepreke njenom ostvarenju, formiranju u zaplet, nastavlja se u protivljenju Aišinog oca Muharem- age njenoj udaji za Ahmeta i u Aišinom strahu od roditeljske kletve ako učini suprotno volji očevoj, te, dalje, u dinamici suprotnih stavova, osjećanja i životnih situacija, koje se ukrštaju i sijeku sa idejno-političkim polaritetom junakaovog romana u historijskoj boji vremena. Ahmetu je Muharem-agino držanje bilo razumljivo: kao čovjek starog kova, on nije podnosio one koji se po sudu povlače i miješaju sa Osmanlijama, osobito omraženim zbog reformi potkraj njihove vladavine u Bosni i Hercegovini, držeći ih za njihove ulizice, pa tako nije volio ni Ahmeta koji jesvršivši ruždiju radio kao činovnik u gruntovnici. Antiosmanlijski konzervativci prerašće u fanatične protivnike Austro- Ugarske i svega što od nje dolazi, a liberalci će zadržati isti stav snošljivosti i prema austro-ugarskoj upravi kao što su ga imali prema turskoj vlasti, objašnjavajući ga svojom suglasnošću sa vremenom, razvojem društva i nadilaženjem preživjelih životnih oblika. Društveno-psihološki rezultat sukoba antiosmanlijskog fanatizma sa srećom dvoje mladih u ovom romanu jest Aišina zebnja nakon obećanja datog ahmetu da će za njega pobjeći, strah „što ovako sama o sebi odlučuje“. Ali, ova psihološko- motivska situacija predstavlja i sintezu čestog motiva iz bošnjačke narodne pjesme, koji i u ovom romanu probije ponekad lirskom čistotom svoje intonacije, i romantičarskog manira osjećanja u prisjenku zle slutnje i zebnje, koje predstavlja uvijek otvor u novi zaplet, pri čemu se predviđanja obično fatalistički i isupne. Na drugoj strani zbivanja pokret historije i kolebanje jedinkipred njihovim nastupanjem, dovod ei Ahmetovu riješenost prema Aiši u dilemi. U isto vrijeme kada se Ahmetu, nakon bratovog saopćenja da je Bosna data Austriji, javlja dilema- na jednoj strani, ljubav prema Aiši i planovi u vezi s njom, na drugoj strani, prodata Bosna, njegov revolt prema Osmanlijama i osjećanje dužnosti da brani domovinu- dolazi i centralni zaplet roman,a li ne zaplet individualni, ograničen na pojedinačne likove i njihove sudbine, već zaplet epohe, opći, koji prijeti smjenom života, vremena, poretka, vjere, kulture, civilizacije, zaplet rata i pustošenje. Pri čemu se cuje i glas racionalnih umjerenja, piščeva rezonera Numan- efendije „mozemo li se oduprijeti sili austrijskoj“, koji u toku cijele radnje, predstavljen kao glas savjesti, dalekovidnosti i iskustva, iznosi piščeve poglede na glavne poglede romana u centralnom dijelu ove proze. U ovoj sceni već se vid epozicije društvenih snaga: na jednoj strani su posjednici i fanatizirani svećenici, jedinstveni u pogledu otpora, na drugoj strani su činovnici i intelektualci, sa stavom opreznosti, za lojalnost i sultanu i austrijskom caru. U atmosferi sukoba između otporničkog hadži Selim- age i oportunističkog Numan- efendije, u kojem je izvršena polarizacija pristalica na štetu hadži Selim- age, jedini je Ahmet od činovnika bio uz njega. Njegovo opredjeljenje je odmah dobilo kvalitet zablude i pogreške,

32

a on sam kao ličnost unaprijed je određen za žrtvu.ahmet je, ustvari, iznevjerio ne samo brata, činovnike i ostale konformiste, nego i piščevu opću koncepciju o njima kao sporazumašima i protivnicima otpora, pa i samog sebe sa svojim staleškim i društvenim opredjeljenjem i ličnom životnom težnjom. On je odpočetka bio za borbu. Svjesno se upustio u nju i protiv svoje ljubavi i svog života. Predstavljajući tako sudbonosni otklon odgeneralne linije sižea i piščeve koncepcije, nalazeći se na lijevoj strani toka historije, on je morao završiti tragično, predhodno razočaran. Ali, pisac je Ahmetovim opredjeljenjem razvio svoj vlastiti šablon, produžio lični, ljubavni okvir historijskog događaja do samog njegovog stišavanaj i završetka. Time je radnju učinio dinamičnijom i realističnijom, stvorio odnos idejne ravnoteže između opće koncepcije oportunizma i Ahmetovog buntovničkog lika, iako je njegovu pogibiju na kraju ocijenio kao tregediju zablude. Stilski potez atmosfere, započet prvim vijestima o predaji Bosne, dobija, nakon podjele stavova bošnjačkog stanovništva prema novim vladaocima, oznake neizvjesnosti, predosjećanja, brige u čaršiji, pri čemu se mržnja okreće više prema izdajniku Osmanliji, nego preko napadaču i okupatoru Švabi- sasvim epski, u skladu sa epskom narodnom etikom, a otpornici se daju stilski pejorativno, kao bundžije, predstavnici svjetine i nižeg sloja, sa jasnim odnosom piščevog negodovanja („da se digne galama, nek se buni svijet, nek se samo viče“). Atmosfera kahve gdje se sastaje mladež data je živo, sa burkanjem mašte i uzavrle krvi, i pokretom piščevog pogleda na Ahmeta, u duši razdvojenom epskom dilemom: kukavičluk- junaštvo, Aiša i – odsudni događaj u kome ipak nadjačava riješenost za boj. Psihologija i motivika narodne poezije prisutna je i u sceni sastanka Ahmetovog sa Aišom, u koje se polariziraju njegova odluka da se odupre neprijatelju i njeno strahovanje koje se transformira u sjetnom blaženstvu u kojoj mu ona daje čevru da se njome razgovara, pošto je predhodno stavi u njedra, a tako isto i u završnoj sceni halala, opraštanja. Atmosfera predbojnog raspoloženja i bezvlašću, sa konačnim definiranjem strukture otpornika („bijahu sami seljaci, sluge“, a među njima „građanina ni za lijeka“) i dodavanjem stilskih poteza, nasilja i divljanja, u kojoj Ahmet ostavlja svoju porodicu i djevojku i prključuje se ustanicima, prerasta u atmosferu napetog isčekivanja neprijatelja, sa glasovima uznemirenja među građanstvom, panikom, sakrivanjem dragocjenosti i spremnom na bijeg. Pripovjedno tkivo u romanu razgranjava se od početka druge etape u dva paralelna toka, koji se izlažu i prate naizmjeničnim tretiranjem pojedinih njihovih epizoda. Jedan tok je kronika ratnih operacija, u koju s eupliće Ahmetova sudbina, pripovjedački ostvarena djelom piščevom naracijom a dijelom preko direktno ekspliciranog Ahmetovog doživljavanja. Drugi tok predstavlja kroniku okupacije među građanstvom nakon pada Maglaja u Austro- Ugarske ruke, zbivanje u ratnoj pozadini, koja se prati preko niza scena vezanih za Ahmetovu i nešto manje za Aišinu porodicu. U prikazivanju ustanika pisac, međutim, pravi jednu distinkciju: pored poznarog stava prema domaćim, Maglajskim otpornicima kao prema dezorganiziranom čoporu ljudi nižeg reda, koje vodi hadži Selim- aga sa uvjerenjem da čini patriotsko djelo, pisac je ustaničku vojsku iz Sarajeva, koja je nakon niza pobjeda pala u Maglaj, opisao sa simpatijama, slikovito, kao vojsku snage, mladosti i smjelosti: „Sve je čilo i veselo, a po svem vidiš, da tu nije bilo izbora po rodu i soju, po snazi i godinama, već je sve ustalo za din i za ognjište svoje“.

33

Ahmetov liki sudbina nalazili su se razapeti između ove dvije ustajničke vojske: fizički vezan za naličje otpora i hadži Selim-agu, on je čeznuo za pravim ustanicima, za licem otpora. Kao spona dvaju radnji romana, ratne i pozadinske, sa sudbinom u početku istaknutog, glavnog junaka, Ahmet ima u romanu značajnu kompozicionu i kohezionu ulogu, iako više indirektnu, ostvarenu više njegovim prisustvom i nazočnošću negdje u ratu. Ali svježu u mislima njegovih ukućana i Aiše. Zamah općeg osjećanja, finale događajne sekvence obično se koncentriraju ili završavaju na Ahmetovom liku ili u vezi snjim, na opisu njegovog doživljavanja i reagiranja, ili na sjećanju njegovih bližnjih na njega, i to bez prekida, vještačkog prijelaza ili stilsko- kompozicionog skoka, nekako svedeno i prirodno. Ahmetov lik, pored epskih, nije lišen psiholoških i etičkih dilema. Događaji u vezi s novom vlašću pokazuju historijsko osciliranje između linije zapovjednikovog uvjeravanja i umirivanja bošnjačkih činovnika i linije nade kršćanja da će smjena turske vlasti austrijskom donijeti i potpun socijalni preokret stanovništva. Muslimansko stanovništvo Mulabdić je u suštini dao ne samo između dvije uprave, nego između dvije društvene epohe, i kada bi se u njihovom romanesknom suprotstavljanju, koje pomoću sukoba, akcija i reakcija vuče radnju naprijed, tražila piščevo nagnuće, to bi bilo novo vrijeme i novi oblici života. Novo vrijeme je njihov suprotstavljeni protagonista, sistem životnih pojava koji se oblikuje u jedinstven simbol, koji oni doživljavaju, u svome konzervativizmu i fanatizmu, cijelovito i gotovo personificirana, ali sa različitim odnosom prema njemu, jer ih zbunjuje, izaziva borbu u njima, razdvaja ili ostavlja u nedoumici. Sve te suprotnosti date su u prikazu života Ahmetove in Aišine porodice, u panorami događaja od kojih svaki predstavlja dramatični iktus atmosfere, incident društvenog nesuglasja, spor između klasa, vjera. Niz događaja i scena u kojima se Ahmetov brat Mehmed ili cijela njegova porodica dodiruju sa vlašću i poretkom, sa svojim susjedima, njihovim reagiranjem u novim uvjetima, sa selom, sa opozicijom grada i sa lojalnim pristalicama nove vlasti sačinjavaju onaj pojavni vid općeg toka dramatičnih zbivanja, sa klimaksom u jednom tragičnom događaju, koji je opisan u glavi XXV. U pljačkaškom napadu predstavnika ratnog ološa u kome pogine Ahmetova majka a brat mu bude ranjen. Vijest o Ahmetovoj pogibiji, koja dolazi uskoro poslije toga, zajedno sa ovim prethodnim događajem, uokviruje stradanja ove porodice. Linije individualnog zbivanja u romanu nastavlja se na Aiši i pokušaju njenog oca da je uda, onako ojađenu i slomljenu, i na Ahmetovom najmlađem bratu Aliji, koji druguje sa Aišinim bratom Mustafom i uči novo, zapadno pismo. A uz ovu liniju nastavlja se kolektivna atmosfera u težnji za seobom. Paralelno počinje da preovladava osjećanje nespokojstva u rodnoj zemlji, osobito kada ubicu nekazniše. Mehmed, nešto zbog majčine smrti, a nešto zbog novog incidenta- podmetanje požara- počinje piti, Aiša tuguje za Ahmetom, evocirajući slike iz prošlosti s njime uz odluku da mu ostane vjerna, i pored očeve namjere da je uda za Rašida. Roman se tako, nakon ratnog vihora, pokreta mase i vremena, smiruje u melankoliji koja prožim nered, dileme i nespokojstvo u dušama ljudi. Umjesto adaptacije, dolazi do izražaja misao o seobi, ili nagađanje, jalovi razgovori, isčekivanje riješenja s neba; umjesto školovanja, zapadnog obrazovanja i usvajanja suvremenih kulturnih tekovina – preziranje „njihove„ nauke; umjesto rada i sticanja – alkoholizam, rasipanje i rasposan život omladine, i kao cinizam – uvjerenje da tako postupaju „pravi turci“.

34

Po utiskom porodične tragedije i poražen postupcima susjeda, Mehmed se propije, zaprodava imanje. Avdaga ga jedva odvrati. Ahmetov i Mehmedov brat Alija i Aišin brat Mustafa krišom izuče „njihovo pismo“ i oko toga se razvije dijalog i dva stava. Za i protiv daljeg školovanja i njihove nauke uopće, koji se okončava time što Mustafu kažnjava otac Muharem Aga i on kreće krivim putem, a Aliju brat Mehmed pošalje na školovanje u Sarajevo. Najzad, Aišu otac daje za Rašida, koji je po općem uvjerenju, kod pisca ironično i paradoksalno intoniranom, čestit momak i „pravi turčin“. Ali Aiša vehne za Ahmetom i naposljetku umre, kao tragična žrtva sudbine, okupacije, ali i očevog protivljenja da se uda za njega u pravo vrijeme. Opis Aišine ljubavi liče na slična mjesta u tadašnjim turskim romanima što se tiče atmosfere, stila i mjere uzdržljive erotike. Ali opis Aišine smrti u završnoj glavi sav je u stilu i tonovima bošnjačke narodne lirske pjesme: kad se daje drago za nedragog .

- Aiša vehne od tuge, obilaze je, a ona u teškoj vrućici. Žene uče, plaču, mati krši ruke. U sumrak ona umrije, u plač žena razliježe se. A sama sahrana je pravi pogreb „pod prstenom djevojke“. Lirizam završnih scena prostire se i na završetak romana kao intonacija finala koja obuhvaća i piščev idejni idejni rezime vremena, preokreta, rata, umiranja, i sudbina glavnih junaka: Alija se povratio sa pokopa Aišina, posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na Preslicu, da vidi, gdje mu je brat pao, a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo više Delibegova bana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoše na Maglaju sve je obišao, suzna uka promatrao one nevine žrtveonog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleano busenje... Završetak ove glave sav je u znaku izmirenja u smrti, u znaku stavljanja pokrova na žrtve okupacije, s pripovijednim tonom sugledavanja događaja u proticanju i hirovima vremena i sudbine, dakle, njihove podizanje u više sfere fatalizma i zbivanja na koje čovjek može utjecati nego im se nemoćno potčinjava i okupacija se, tako, prikazuje kao nešto neminovno, kao dio općeg procesa i toka vremena. A žrtve tih zbivanja u piščevo osvjetljenju daju se na kraju raskrivice, nevine i bezazlene. Svojim spolješnjim i unutarnjim karakteristikama, Mulabdićeve pripovijetke prružaju mogućnosti za nekoliko podjela koje stoje u zavisnosti od vrste i cilja analize koja se nad njima sprovodi. Sam Mulabdić je kao što je to bilo u njegovo vrijeme običaj kod pisaca, u pod naslovu pripovijetke često dodavao njenu bližu određujući karakteristiku, koja je označavala, s jedne strane, oblik, razvijenost i kompozicionu strukturu, a s druge strane vrijeme zbivanja – dalju ili bližu prošlost, sadašnjost čija razonanca još traje, ili neposredno sadašnjost, dnevnu kroniku. Kvalifikacija „pripovijest“ i „pripovijetke“ Mulabdić je upotrebljavao za dublje, razvijenije proze, kojima se ponekad prepliću dvije ili više radnji dok je nazive „crta“ i „crtica“ uzimao je kao sinonime za novelu, a „slika“ i „sličica“ kao nazive za izdvojeni reducirani pripovijedni događaj. Naziv „uspomena“ označavju subjektivirano memorsku prozu, obično iz piščeve mladosti, dok je naziv „šala“ označavao vedru humorističnu,

35

anegdotsku sadržinu. Dvije osnovne priloške oznaka koje su išle uz ove nazive „iz prošlosti“ i „iz života“ određivale su vremenski obuhvat prozor: zbivanja iz vremena turske uprave, druga, događaje pod austrouagarskom vladavinom. A osim njih, Mulabdićevim prozama mogu se naći i posebne preciznije oznake vremena „iz novijeg doba“, „iz kronike“, iz „svagdašnje“ kronike. Po vremenu koje zahvataju, Mulabdićeve proze mogu se podijeliti na proze iz turskog vremena i na proze iz vremena austrougarske vladavine, suvremene, Mulabdiću koji je vremenski, tematski i idejsno, sačinjavaju glavninu njegova pripovijedačkog rada. Po ambijentu i mentalitetu koji tretiraju, najvećih dio Mulabdićevih proza ima za predmet život bošnjaka, rijetko i samo po izuzetku, i to ako je potrebno uspostaviti psihološki ekonomski i politički ili prosvjetarski odnos bošnjaka prema njima, ona se odnose, dijelom ili u cjelini, na život drugih naroda Bosne i Hercegovine. U idejno – tematskom pogledu, Mulabdićeve proze se uključuje u nekoliko glavnih problematskoh kompleksa, čija rješenja izražavaju društveni, politički i etički stav Mulabdića kao pisca prema historiji, vremenu, stvarnosti u životu bošnjaka i njegove poglede na njihovu budućnost i razvoj. Krtičkom tonu alhamijadu- tradicije bila je još bliža pripovijedačka djelatnost OSMANA- AZIZA ( Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića), koje se u nekim vidovima izoštravala do naturalizma. U okviru bošnjačkog književnog stvaranja Osman – Azizov roman (1895) predstavlja prvi obimniji prikaz života i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u B i H, ostvaren sa naglašenom težnjom političke, društvene i kulturne orijentacije. Dok Mulabdićev roman ZELENO BUSENJE, koji će izići 1898. god, zahvata vrijeme ovog sudbonosnog događaja nešto ranije: od onih dana 1878. U kojima je potpisana berlinska konvencija, tretirajući i otpor bošnjačkog stanovništva nadiranja okupacijskih trupa, u romanu BEZ NADEradnje teče od sredine godine 1879. Do jeseni 1884., izostavljajući sam prikaz oružanog sukoba, ali se obje proze sustižu na vremenu ankon uspostavljanja austrougarske uprave u životu bošnjaka u njemu, dajući u osnovi punu realističku šemu rasporeda ljudi i raspoloženja i izražavajući iste stavove pisaca u odnosu prema njoj. Okupacija kao sam čin oružanog zaposijedanja, s jedne, i otpora, s druge strane, osjeća se samo odijek u jednoj ekspozicionoj naznaci u početku romana Bez Nade, ili se spominje u općeno kao „nedavni događaj“. Sama radnja romana odvija se u atmosferi raspoloženja i reagiranja mostarskih bošnjaka na austrougarsku upravu, i sve što je došlo s njome, sa naglašenim snažnim i neprekinutim mentalitetom iz vremena turske vladavine i jakom težnjom za vraćanjem starog. Psihološki utjecaj činjenice okupacionog čina, sa svim onim što je ona donijela sa sobom, koji je književno razrađen u tkivu ovog romana i podvrgnuti kritici samih pisaca i njihovih rezonera, Hadžić je kasnije i eksplicitno iznio u dva svoja ne književna spisa:

- 1902. god u anonimnoj brošuri Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini

36

- 1938. god u radu Borba Muslimana za vjersku i vakufsko- merafisku autonomiju. „Dok su se drugi prijonili na rad i školu, isticala je Hadžić u brošuri ponavaljajući sliku stanja sredine i kritičko idejne stavove iznesene u romanu, muslimani su pohvalno upirali prstom u one „prave turke“, koji nisu dali svoju djecu na nauke i školu, koji su se odupirali svakom napredku, makar da im se sinovi i sinčići duše i gnjiju u smrdljivom kalu nerada i dangube. Dok su drugi marljivi građani prionili uz trgovinu i obrt bošnjaci su se sa nekim ukorijelim ponosom odupirali svakom snošaju sa „gjaurim – švabama“, makar da su na svoje oči gledali, kako im iz dana u dan bježi iz ruku posjed, trgovina i obrt, kako jedan po jedan ostaje bez svoga rada i imanja“. Politička osnova romana Bez nade formirala se prvenstveno na fon odijeka hercegovačkog ustanka i njegove sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjeća u pozadini društvene atmosfere i sačinjava dio opće nade u kratkovječnost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne sultanove intervencije i spasenja života, vjere, posjeda i ugleda. Već od samog početka romana kao oslonac i nada izgubljenija spominje se, tajanstveno ali značajno, Salih-aga Forta, koji je istakao u toku okupacije i koji je izgleda imao učešća u događajima u Mostaru pred ulazak austrougarske vojske. Ime Salih- age Forte, koji će zaista biti jedan od ustaničkih vođa, spominje se u romanu i u vezi s glasovima „da će Austrija kupiti vojsku, uzimati momke“, koji su se počeli pronositi u januaru 1881. Alaga, jedan od glavnih likova u romanu, čvrsto je uvjeren da će baš tada „udariti Forta, pa da baš mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi, kako ga stambulski car šalje“. Forta se, međutim, nakon toga u romanu više ne spominje, kao što se ne spominje ni jedan od vođa ustanaka. A što je posebno zanimljivo u njemu nema ni traga sudjelovanju Srba zajedno s Muslimanima u ustanku. Politički i historijski događaji dati su u romanu, kao što se vidi, u onoj mjeri koliko je piscima bilo potrebno da se stvori pozadina života i radnje i osnova onakve psihologije njihovih junaka kojoj bi oni mogli suprotstaviti vlastitu koncepciju životne, društvene i duhovne orijentacije, pozitivnog prilagođavanja novom vremenu prodora materijalnih, kulturnih i prosvjetnih tekovina zapadnjačke civilizacije. Pokazivao je da je većina bošnjačkog stanovništva u tim danima bila protiv Austro- Ugarske, njene vlasti, civilizacije i novotarija koje je ona donosila, i ad je samo mali broj Muslimana bio pristao uz nju i njene ustanove, običaje, način života i rada, ali da su oni bili kao bijele vrane među svijetom, prezreni kao izdajice vjere i naroda. Specifičnosti bošnjačkog otpora u cjelini bila je, međutim, u tome što se u dušama Bošnjaka cijeli taj novi život fanatički egzaltirano vezivao u jedinstven strani kompleks, bez odvajanja, razlikovanja i stepenovanja njegovih elemenata na čemu se upravo zasnivala kritika pisaca. Zbog toga je književna sadržina romana i zasnovana na suprotstavljanju glavnih likova, Alage i Omer- efendije koji utjelovljuje različite poglede i odnose prema austrougarskoj stvarnosti u BiH, razvijajući se do simboal u ovoj prozi i muslimanskoj sredini ocrtanoj u njoj. Osnovna književno- strukturalna razlika između ova dva lika je u tome što je Alaga, iako nosilac nepomirljivosti, tradicionalizma i konzervativnog fanatizma, ostvaren potpunije, životnije i toplije, dok je Omer- efendija, naprednjak i zastupnik ideje o razumnoj adaptaciji u novim prilikama, piščev favorit i rezoner, ostao knjiška i stilizovana ličnost u ovom djelu.

37

U liku Alage Hrle prelama se psihoza bošnjačke mostarske sredine ocrtane u romanu, a njegova sudbina simbolizira sudbinu onog većeg dijela bošnjačkog stanovništva koje je uporno odbijalo novo i težilo za starim i sudbinu nade koja se pretvara u beznađe.20

Od uvodnog sukoba Avde Dračića sa pijanim čovjekom i hapšenja koje ostavlja nemio utisak, na jednoj strani, i od glasova o Forti koji sprema otpor, na drugoj strani, ova dvojna atmosfera i raspoloženje u Alagi narastaju do otvorene svijesti o stanju duhova u uvodu glavi petoj. Od početka pete glave, a posebno od toga trenutka, pa kroz glavu šestu jača u Alagi psihologija potištenosti: on odlučuje da proda kmeta i spominje iseljenje kao konačan izlaz, sa vizijom života tamo „gdje mu niko neće smetati ni u njegovu imanju, ni u njegovu dinu“. Drugi udarac koji ga je trgao iz otuđenosti od svijeta u koju je zapeo i otvorio u njemu jaz potresne praznine i razočarenje, zadao je Alagi Omer- efendija, njemu suprotstavljeni piščev lik u romanu, kada mu je predložio da sina Mehmed- Aliju daje u školu da uči „novo pismo“. Za Alagu to je bilo izdajstvo vjere, znak padanja. Alaga je doživio kao konačno uvjerenje o izdajstvu dina, gušenju svojih svetinja, prihvatanju onoga što kauri donose i hoće da nametnu. Zbog svoje nemoći pred nadiranjem elemenata historije, novog života i običaja, Alaga se u ovom romanu, možda i protiv namjera svojih tvoraca, objektivira i potvrđuje kao tragičan lik. Suprotan liku Alage po shvatanjima odnosa Bošnjaka prema austrougarskom poretku i novom životu, Omer- efendija kao junak u romanu ima dvostruku ulogu: na jednoj strani on je rezoner i glasnogovornik pisaca i njihovih ideja, na drugoj on, neostvaren sam kao potpuno živ i autonoman lik, svojim provokativnim idejama doprinosi akcionom i psihološkom uobičavanju lika Alage. Mada predstavlja piščeva istaknutog pozitivnog pojedinca, onako kako je dat u romanu, Omer- efendija ne ostavlja utisak simpatične ličnosti ni u odnosu prema svojoj romanesknoj okolini ni u svome književnom zračenju prema čitaocu. Već samim tim što je sa svojim pogledima na novu vlast i novo vrijeme gotovo osamljen poput većine, prema njemu se u romanu formira odnos opreznosti, odvajanja i nepriajteljstva, mada vrijeme i događaji, onako kako su ih pisci dali u romanu, potvrđuju njegova upozorenja i proročanstva. Nametljivost njegova objašnjavanja i agitiranja, njegova podsmješljivost i ciničnost prema konzervativcima i izvjesna osjetljivost nad njihovim propadanjem, koji ga pokazuju u simpatičnom svijetlu i brišu emocionalne i etičke rezonance prema njegovoj ličnosti kod čitaoca, identične su, međutim, u širem kontekstu Osman- Azizovog pripovjedačkog stvaranja. I to svjedoči koliko je Omer- efendija u romanu Bez nade zavistan od svojih autora kao prototip i projekcija njihovih kritičko- didaktičkih teza. Njegov lik je dat samo periferijski, plošno, verbalno, onako kako ga je mogao vidjeti i čuti Alaga, bez mogućnosti da mu prodre u dušu, izuzev onoliko koliko mu sam Omer- efendija dopusti. Nije to, dakle, samo komentar života i zbivanja iz prvih godian okupacione vlasti, već namjera da se pokazivanjem i komentiranjemnesretnih sudbina izvuče pouka za budućnost. Roman je, dakle, po svojoj koncepciji veoma suvremen u društvenom i duhovnom pogledu za Bošnjake uzeto izolirano, kojima Osman- Aziz piše. Tragiku ograničenosti i nemoći svog svijeta pred vremenom i svim što ono nosi, koja je u romanu izbijala iz opisa atmosfera i Alaginih meditacija, Omer- efendijina shvatanja 20 Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti

38

odlučno preobraćaju u optužbu konzervativnog bošnjačkog društva. I Alagina humana tragedija uzaludnog iskrenog vjerovanja i nade širi se, prostire i objektivira na članovima njegove porodice, kao potvrda Omer- efendijinih i Osman- Azizovih nagovještaja, dobivajući, uz pomoć intervencije i idejnog svođenaj pisaca, karakter isključivo njegove krivice. Prvi član Alagine porodice, koji u odsutnosti očeva nadzora skreće s puta idući ljudskoj i moralnoj propasti je njegov sin Mehmed- Alija. Njegovo padanje u romanu predstavlja dinamičku projekciju očeva povjerenja, ideala i nade i opće zablude o pravom kvalitetu života i ljudi. Za njega je u romanu vezan čitav niz incidentalnih trenutaka, segmenata funkcionalnog razvoja radnje, koji stupnjevito zamračuju Alagin život i konkretno doprinose potvrđivanju piščeve teze. Uz njegov lik vezane su likovne i dinamičke ilustracije naličja života bošnjačke omladine tog vremena: u rasponu od bespoličenja, skitnje, rasipanja, alkoholizma, kockanja, prostitucije do krađe i zločina. Dat kroz akciju bez psihologije, Mehmedalija, kao čovjek prepušćen matici bez spasa, služi piscima na kraju kao negativan primjer u koji će Omer- efendija uprijeti prstom s prezirnim i gorkim riječima: „ To je naša nada“. Primjer koji se oštro naturalistički konfrontira slijedu Alagine težnje da od sina stvori „pravog turčina“, odanog tradicijama i dinu i protivnog svemu što je tuđe i strano, težnje koja je, uslijed nesposobnosti kvalitativnog razlikovanja, nastavljajući cinični paradoks, svoje humane osnove, dovela do potpuno antietičkih rezultata. Kao što je Alagi u romanu postavljen Omer- efendija kao suprotnost i idejni i etički korektiv, tako je nasuprot Mehmedaliji koncipiran Omer- efendijin Hilmo, kao ovaploćenje očeve odgojne stege i napredne suvremene orijentacije koja ide ukorak s vremenom preuzimajući od njega sve što je korisno.iako je i Hilmo u početku, dok još u romanu nije bila objašnjena njegova veza sa Omer- efendijom, bio član društva u kome se kretao Mehmedalija, mada se držao s nekim stidom i ustručavanje, on se odjednom gubi iz njihova društva i povlači u pozitivan rad. Suvremeno školovanje i nadzor nad djecom predstavljaju glavne prosvjetno- pedagoške ideje u romanu koje pisci ističu. Razvoj radnje u smislu propadanja Mehmedalije i ostale Alagine porodice stiliziran je upravo tako da Omer- efendija može optužiti Alagu kao oca i domaćina za zločinstvo nad njima i posebno prema djeci jer ih nije podgojio „da budu na čast dinu, a još manje da budu jaki, pa da ga umom i razumom diče i brane pred najnaučenijim svijetom“. Hilmo je zaljubljen u Alaginu kćer Đulsu. U Đulsinom liku ima čežnje i ljubavi iz sevdalinke, čednosti, želje i čekanja, topline i tuge. Ali ima i nešto realno životno, što mu daje psihološku uvjerljivost žive ličnosti a ne samo jednostrane emocionalne stilizacije. To je njena briga i strijepnja da je Hilmone ostavi zbog porodične sramote koju čini Mehmedalija. Sasvim je psihološki prirodna prva misao Đulsina kad je Mehmedalija zatvoren: šta će reći Hilmo na to, hoće li je napustiti? Đulsa i Alaginica su u ovom romanu likovi iz druge, emocionalne i tople, patrijarhalne sfere, trpeći likovi. Alaginica, posebno, u ovoj prozi je i najprirodnija i najhumanija ličnost. Staložena i mirna, ona je kao dobri duh vezana za kuću i zabrinuta za muža i djecu. Imajući pred sobom prvenstveno u vidu interese svoga doma, ona prirodno ne može biti zainteresirana za politička zbivanja, makar ona u krajnoj liniji predstavljala i vjersku i socijalnu opasnost.

39

Njoj je pred očima neposredan život, dnevno življenje, briga za odgoj i budućnost njene djece. Zato tragiku srljanja u propast ona prva osjeća. Ona je, dakle, prvo tragični svjesni lik u ovom romanu, utoliko tragičniji što po svome podređenom položaju u porodici ne može uticati na Alagine postupke, što se najbolje vidi iz scena kada ona mužu upućuje prigovore, a on i ne haje za to. Po strani od ovih glavnih likova ali funkcionalan u romanu, nalazio se Avdo Dračić, neophodan za pozitivnu idejno- događajnu potvrdu Osman- Azizovih stavova o snalaženju u novim prilikama i Salko, drug i demonski inspirator Mehmedalijin i uzor „pravog turčina“ kome Alaga daje kćerku. Na kraju se svaka od ovih ličnosti romana svodi na neku značajku koju su pisci izvukli u prvi plan njihovih likova. Alaga se pokazuje kao simbol konzervatizma i fanatizma, te brige, crnih misli i neke daleke nade u atmosferi novog vremena. Alaginicu karakterizira majčinska toplina i zabrinutost za dom, Mehmedaliju- lakoumnost, Đulsu- ljubav, Hilmu- čestitost, Salku- beskrupuloznost, Avdu- radinost i Omer- efendiju- razbor. U romanu postoje, kao posljedice političkih i društveno- etičkih shvaćanja autora i njihovog književnog metoda, dvije socijalne i životne linije: linija propadanja, na kojoj se nalaze Alaga i njegova porodica i linija uspona, kojoj pripadaju Avdo Dračić, Hilmo i Omer- efendija kao idejni rezoner. Pored intimne strane likova Alage, Alaginice i Đulse, ono što u ovom romanu znači neopterećenom književnom čistotom to je Osman- Azizov impresionistički opis pejzaža, koji u neuspjelim primjerima poprima značajke dublje poetske simbolike. Opis Neretve kod Staroga mosta pokazuje osnovne strukturalne karakteristike ovog oblika Osman- Azizova pripovijedanja. To je opis izvanredno slikovit, dat sa naglašenim neposrednim izlaganjem. Pisci se obraćaju čitaocu u drugom licu, kao subesjedniku koji ih sluša sjedeći do njih. Oni mu pripovijedaju tako da čitalac u tom trenutku i sam živo vidi pred sobom krajolik. Ono što dominira u atmosferi ovih Osman- Azizovih opisa Mostara, to je izvjestan kult vode i zelenila u sušnom i kamenitom kraju, kao osjećanje svježe ugašene žeđi. Voda je tu simbol iz kojeg sve ističe i u koji se sve vraća. Svud se osjeća njena iskonska moć, životvorna i elementarna. Roman Bez nade označio je intenzivniju pripovijedačku orijentaciju napušćanaj turskog doba i prilaženja tematsko- motivskoj oblasti prvog razdoblja austrougarske vladavine u BiH, doba prijelaza, pometenosti, previranja duhova. Život Bošnjaka pod okupacijom, patriotska, društvena i duhovna previranja u njima, dileme i raskršća, sa težnjom da im se daje orijentacija, predstavljali su tematsko- motivsku oblast za koju su imali afiniteta i Hadžić, po prirodnoj etičko- duhovnoj inerciji svog vlastitog bića i Miličević po liniji susjedskih zavičajnih simpatija i političke težnje za pridobijanjem Bošnjaka za hrvatstvo. Da je Miličevića još prije osnivanja književne zajednice sa Hadžićem privlačio položaj Bošnjaka pod okupacijom, a da nu on sam prije stupanja u suradnju sa Hadžićem privlačio položaj Bošnjaka pod okupacijom,a da mu on sam prije stupanja u suradnju sa Hadžićem nije mogao dati punu životnu i prirodnu književnu realizaciju, svjedoči njegova pripovijetka Izselio se, objavljena 1892. u časopisu „Dom i sviet“ pod pseudonimom „Aziz Hercegovac“.

40

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ (1878.- 1915.) , je među ovom mladom generacijom, u toku svoga života bio i u neposrednom dodiru, s jedne strane, s novijom turskom poezijom u Istanbulu, a s druge, s krugom oko Matoša u Zagrebu. Rodio se u Odžaku, gdje je završio osnovno školovanje, da bi poslije toga u tešanjskoj medresi učio, pored ostalog, turski, arapski i perzijski jezik. Da bi izbjegao vojnu obavezu, Čatić je 1898. godine prvi put išao u Istanbul, gdje se upoznao s Osmanom Đikićem. Odatle je poslao i svoje prve pjsme „ Bosanskoj vili“. Nakon povratka iz Turske i odsluženja vojnog roka, on je ponovno otišao u Istanbul 1902. godine, gdje je slušao predavanja u jednoj poznatoj medresi a zatim u gimnaziji. Upotpunjavajući svoje znanje orijentalnih jezika i svoje poznavanje turske književnosti kad se vratio u Bosnu postao je student Šerijatske sudačke škole, ali je zbog burnog i neobuzdanog života bio isključen iz ovog učilista. Tada je preuzeo redakciju „Behara“, čije je osmogodište literizirao i podigao na viši umjetnički nivo kako svojim uređivanjem tako svojim prilozima. Oko njega se stvorio krug mladih književnih saradnika, privučenih u velikoj mjeri upravo njegovom boemski romantičnom i poetski magičnom ličnošću. Nakon diplomiranja na Šerijatskoj sudačkoj školi, Čatić odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na studij prava, ali se tamo, 1909. i 1910. God. više bavio pjesničkim radom živeći boemskim životom i krećući se u krugovima oko Matoša i Tina Ujevića. Životne prilike Muse Ćazima Ćatića ostavile su traga i u njegovoj poeziji, u kojoj se često osjeća socijalna melanholija, koja, međutim, nikad ne prelazi u oblik optužbe kao u Kranjčevića čiji se tragovi počesto osjećaju u Ćatićevim stihovima. U pjesmama takve sadržine Ćatić samo konstatirao svoj teški socijalni položaj, ali one ostaju više kao izraz vlastitih nevolja, neimaštine i potucanja, sa fatalističkom motivacijom života i njegovog društvenog ustrojstva. Sadržavajući kao i Bašagić elemente istovremenog sjedinjenja i razmeđe istočnog i zapadnog poetskog svijeta, te sazvučje i senzibilitet sevdalinke, bivši za kratko vrijeme u nedoumici poetsko-idejnog kolebanja, razapet između poriva arističkog zatvaranja i socijalne melanholije. Ćatićevi zanosi nad ljepotom, ženom i poezijom sa izlivima platonske erotike u kojoj se prelijevaju muzika i ljubavnim sa tonovima sjetnog ispovijedanja u životu kao nepovratku. Slijedeći između rezonanci hrvatske moderne i poezije savremenih turskih pjesnika tokove svoga vlastitog senzibiliteta. Bio je razapet između erotike čula i platonskih nagovještaja, između mistike islama i mistike poetske iracionalnosti prirode, života i čovjeka u njemu, tragičnog drhtaja nespokojstva, straha i otuđenja i povremenog utočista u prozračnom lirizmu pejzaža, igra i mladalčkih snova. Osnovni ton njegove poezije i u ovom periodu je melanholičan, rezigniran, sa unutrašnjom spoznajmo o nemoći saznanja putem meditacije. I njegova erotika i njegove poetska mistika nalaze izraz u estetskoj virtuoznosti pjesme koja je rezultat i smisao njegove poetske filozofije i krajni domet u mislimanskoj lirika toga vremena. To je doba Ćatićevih soneta u kojima se doživljaj pretapa u čist i nježan lirski izraz. To je razdoblje lirskih nagovještaja i sjena u njegovim stihovima, treperenja senzbiliteta iznad izraza i teksta, punog izdvajanja iz svijeta zbilje u svijet poetske imaginacije, proticanje vremena i života u jednom poetskom trenutku koji znači vlastitu vječnost, ekstazu, rastapanje, nirvanu. U cjelini uzeta Ćatićeva lirika nosi obilježje unutrašnje dramatike i djeluje u svome svođenju kao kolebanje između urođenih sklonosti neranjivog egzistiranja u oblastima iluzija i ranjivog reagovanja na život bez svjetla i zadovoljstva. U poeziji drugog muslimanskog pjesnika OSMANA ĐIKIĆA (1879.- 1912.) ima neke blage vizionarske-idilične atmosfere, ispunjene priželjkivanim rodoljubljem koje dobija prizvuk plemenitog uznošenja prema nebu i dobroti, uz istovremeno rastapanje tvrdoće epskih

41

slobodarskih simbola, što sve proizlazi iz pjesničke vizije kola u kojemu „razbraćena braća ljube se i grle“. Osim patriotske idejne sadržine koja se poistovjećuje sa etičkim vrednotama, i osim standardne simbolike, metaforike i podignutog budničkog tona, ova Đikićeva rodoljubiva lirika nema nekih drugih poetskih kvaliteta. Ona se može shvatiti i doživjeti jedino u političkom kontekstu autonomnih borbi i u okviru historijskog perioda književne polarizacije. Umjetnički mnogo uspjelija je njegova ljubavna lirika objavljena u zbirci Ašiklije (Mostar, 1903.). U njoj je došlo do izražaja forsiranje istočnjačkog senzibiliteta i atmosfere turskom leksikom koja prelazi u manir. U našoj književnosti nema pjesnika koji je tursku poetsku leksiku toliko upotrebljavao, stvarajući od nje pjesnički stil i jezik, i izvlačeći iz njega maksimum emocionalno,poetske ekspresije, kao sto je to bio Osman Đikić. Jer je on za Tursku bio vezan i svojim životom i svojim radom. Rođen u Mostaru, Đikić je početno školovanje i pet razreda gimnazije završio u svome rodnom mjestu, da bi zatim najprije otišao u Beograd, a odatle u Istambul na Idadiju. Tu se upoznao sa životom turske prestonice krećući se u krugovima muslimanske emigracije iz Bosne i Hercegovine koja je, opoziciono orijentirana prema austrougarskoj upravi sarađivala politički sa srpkom vladom. Godine 1910. pokreće list „Samoupravu“, ali nakon toga umire, rano, u Mostaru. Osnova emocionalnosti i poetske bitnosti njegovih Ašiklija, kada se rasloji turkofilstvo izraza, nalazila se u senzibilitetu i duhu narodne pjesme sevdalinke, i to one muškog porijekla. Narodne motive je Đikić u svojoj zbirci poetski nastavio i stvaralački produbio u tonu bećarskog divljenja ljepoti djevojke, u potpunosti njenih pojedinosti, od kojih se uz svaku vezuje uzvik oduševljenja i uzdah zavisti zbog sreće onoga koji će je uživati. Đikić je u stvari nadograđivao vragolasto-erotske motive narodne lirike, i to oblicima sevdaliijske igre, vragolastog prigovaranja, optužbi zbog djevojčinih magija i varanja, ili je razrađivao narodnu lirsku temu o beskrijanstvu kao erotskom, idealu motiv o čistoj i vjernoj djevojačkoj ljubavi koja ne ustupa pred materijalnim vrijednostima. Obnavljanje i odvajanje iz okvira tradicionalne muslimanske proze, i trraganje za novom, nekonvecionalnom strukturom i izrazom najneposrednije pokuzuje pojava ABDUREZAKA HIFZI BJELEVCA (1886.- 1972.). Kao i Ćatić on je bio neposredno izložen utjecajima turske književnosti uz određenja koja je sticao u krugu književnosti srpskohrvatskog jezika. Rođen u Mostaru, gdje je pohađao i trgovačku školu, on je svoje školovanje nastavio na liceju u Istanbulu, gdje se iskustveno i literarno formirao, spajajući u sebi Bosnu i Tursku i prenoseći tu relaciju i u svoje proze. Nakon povratka u domovinu službovao je kao poreski činovnik, a nakon prvog svjetskog rata bio je i novinar, urednik listova, ataše za štampu u Ankari, i pisac koji je pisao romane. Započevši melanholično-lirskim, poetizovano-erotskim i simbolično- refleksivnim proznim medaljonima kao izrazom životnih i duhovnih otuđenja po poetskom slijedu Muse Ćazima Ćatića da bi prošao kroz etapu meditativnih kritičara muslimanskih prilika- Bjelevac je svoj pravi književni izraz našao u romanu, nastavljajući tradiciju ovog oblika i duh muslimanske inspirativnosti, ali odvajajući se od svojih predhodnika Mulabdića i Osmana Aziza drukčijom pripovjedačkom tehnikom i kvalitetom knjževno-tematkse strukture. Za književno stvaranje Muslimana pred prvi svjetski rat i u toku ratnih zbivanja Bjelevčevi romani pod drugim suncem (1914.) i Minka (1917.) predstavljali su književno osvježenje unošenjem neurotičnog senzibiliteta i psihologije otuđenosti muslimanskih intelektualaca školovanih na strani. Svojim ambijentom bosansko-muslimanskog života i turske aristokratske sredine u kojima su se nazirale klice revolucije, oni su književnom stvaranju Muslimanima davali jednu kosmopolitsko-književnu komponentu, znanu u Bosni iz prevedenih turskih romaan, koja je nadrastala domaće

42

provincijalne granice i sugerirala jedan novi put reforme života i duga. Svojom osnovnom ljubavnom fabulom, u kojoj su se stjecali elementi društvene stvarnosti, oni su nadvladavali dotadašnje tradicije vjersko-narodnosne erotske izolacije, nastavljajući pri tome i potez tretiranja muslimanskog života u njegovoj tadašnjoj degeneraciji i previranju. Bjelevac se tada stvorenim svojim djelima obznanio kao pisac sa književnog i društveno-političkog prelaza, koji će u međuratni književni život prenijeti motive i teme austrougarskog perioda, i na taj način uspostaviti književni most preko proloma koji je otvorio prvi svjetski rat u politčkom, društvenom i duhovnom životu Bosne i Hercegovine i njenih naroda. Od ostalih pjesnika poslije Bašagića pjesnički je najznačajniji AVDO KARABEGOVIĆ (1878.-1900.) rođen u Modriči. Orijentalistički obrazovan u medresi, zapadnjački uz pomoć rođaka S. Avde Karabegovića, proganjan zbog političke orijentacije, da bi tek godine 1900. na preporuku Kranjćevića i Hormanna bio primljen u učiteljsku školu u Sarajevu, gdje je iste godine i umro ne ostvarivši svoje želje za redovnim obrazovanjem. Rodoljubno-patriotskom lirikom nalik na Đikića, Hasanbegov je domovini prilazio više lirski, koreći rod što se rastura. On vidi u duhovno-emocionalnom jedinstvu naroda u Bosni, u nacionalnom, političkom i društvenom presvjećivanju raznovjerne i raznonacionalne braće. U ljubavnoj lirici pjesnik je od konvecionalnih emocija i motiva dospio do jednog osjećanja ljubavne čežnje koja se kreće u solipsističkom krugu smrti. U tom kompleksu ima erotičnog izgaranja karakterističnog za orijentalnu poeziju, ali ima i ljubavnog platonizma koji prelazi u snove kloni se ljubavnog dodira jer bi to bila depoetizacija ljubavi. Hasanbegov je bio pod snažnim utiskom Kranjčevićeve poezije. Slijedeći Kranječevića i u nauspjelijim momentima produbljavajući duhovnu aferu njegove poezije, Hasanbegov je stvorio svoje najuspjelije pjesme: liriku opuštanja i nirvane, poeziju meditacije u kretanju od makrokosmosa prema mikrokosmosu, liriku blagosti i snenosti koju prekidaju incidenti bezočne realnosti. Tu su, zatim stihovi u kojima je sadržana stvarnost u njenim suprotstavljenima, i pjesnik sa svojim samoobračunima i sukobima ideala, nagnuća, sa životnom prozom i nemogučnostima njihovih ostvarenja. U njima je izražena socijalna i etička osjetljivost Hasanbegova i nagon društvene pravde, nerazumljivo kretanje vremena i historije. O životu NAFIJE SARAJLIĆ, prve književnice proznog pisca među Muslimankama, na žalost ne znamo mnogo. Rođena je u Sarajevu u jesen 1893. god. u poznatoj porodici Hadžikarić. Njen otac, Avdija, nije se ustručavao da bude među prvima koji će dati svoju žensku djecu na školovanje. Svih pet kćeri, među kojima i Nafija, završile su učiteljsku školu (Djevojačku učiteljsku školu), pošto su pošto su prethodno pohađale žensku osnovnu školu, tzv. Hermanovice ruždije pod ne baš povoljnim okolnostima ( učenje pri lojanicama, svakodnevni odlazak u školu iz Osijeka kod Blažuja). U porodici su bila još i tri brata. Kao učiteljica, Nafija je, radila tri godine u Sarajevu. Sa osamnaest godina udala se za književnika Šemsudina Sarajlića sa kojim će iamti petero djece: Halidu (rođena 1912.), Halida (1914.), Džemala (1918.), Abdurahmana (1920.) i Nedvetu (1925.). Prvi književni rad Rastanak (Uspomena) objavila je u bajramskom prilogu Zemana (organ Ujedinjene Muslimanske organizacije) 1912. god., da bi sve Teme objavila u Ćatićevom Biseru, njih dvadeset, i to u godištima 1913.- 1915. i 1918. Smrt njenog prvog djeteta odigrala je prema kazivanju Nedvete Sarajlić odlučujuću ulogu u njenom životu, prestala je da piše. O tome govori i Alija Isaković, koji sa žaljenjem konstatuje taj prijelomni momenat u Nafijinom književnom životu. ... Kad su došla djeca, kad joj je umrla prva kćerka, sva se predala porodici i pčelarstvu. Nikog nije bilo da kaže koliko griješi i kakav je grijeh

43

pobjeda zbilje nad lirskom prozom. Dva pisca u porodici ovog vremena! Nafija je definitvno ispustila pero, a bilo bi bolje da je to učinio njen muž... međutim, po pričanju njene kćerke Nedvete, Nafija je pisala i pjesme koje je čitala sestri Fati Košarić, ali one, na žalost, nisu niti objavljene niti sačuvane. Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu u Knežini kod Šemsudinovog oca; dva sina (Halid i Džemal) bili su u partizanima. Kuća im je bombardovana 1941. i tom prilikom je uništena bogata porodična biblioteka. Posljednje dvije godine života provodi u Semizovcu kod Sarajeva, baveći se voćarstvom i pčelarstvom. Voljela je mnogo da čita, naročito putopisnu literaturu. Jedno vrijeme bial je veoma aktivna u radu društveno- političkih organizacija žena u Sarajevu. Umrla je od raka gušterače 15. januara 1970. u Sarajevu, deset godina poslije muža Šemsudina. LITERATURA

- Rizvić, Muhsin, Bosansko- muslimanska knjževnost u doba preporoda 1887.- 1918., Mešihat islamske zajednice BiH, Sarajevo, 1900.

- Ruzvić, Muhsin, Pregled književnosti naroda BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

- Rizvić, Muhsin, Panorama bošnjačke književnosti,

44