BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA · počinila krivično djelo Ratni zločin...

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225

BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Predmet br: S1 1 K 005665 11 KrI

Datum izricanja: 19.10.2012. godine

Datum otpreme: 13.12.2012. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Maksumić Šaban, predsjednik vijeća

sudija Jesenković Vesna, član vijeća

sudija Gluhajić Staniša, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

TERZIĆ ALBINE

PRVOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Adnan Gulamović

Branilac optuženog:

Ljubić Tomislav

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

2

S A D R Ž A J

IZREKA.............................................................................................................................4

I. OBRAZLOŽENJE: TOK POSTUPKA (OPTUŽENJE)................................................. 8

II. IZVEDENI DOKAZI.................................................................................................... ..8

A. DOKAZI TUŽILAŠTVA…………………………………….…………………….……….. 8

B. DOKAZI ODBRANE……………………………………………………………...……... 13

III. PROCESNE ODLUKE:............................................................................................. 15

A. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA …………………………………..…….…..15

B. IZMJENE U IZRECI PRESUDE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE

………………………………………………………………………………………...…..22

C. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA……………………………………...... 22

D. ODSTUPANJE OD REDOSLIJEDA IZVOĐENJA DOKAZA……………………...… 23

E. NEPRIHVATANJE DOPUNE DOKAZNOG POSTUPKA……………………...……. 23

F. NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA …………………………………...…..24

G. VJEŠTAČENJE OŠTEĆENE STANKOVIĆ STOJE………………………...………. 25

H. ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI ……………………………………...………..25

I. DODATNE MJERE ZAŠTITE ZA SVJEDOKE AB1, AB2 I AB3................................ 26

J. PRIHVATANJE ZAPISNIKA O ISPITIVANJU OSUMNJIČENE…………………...... 28

K. OBJAVA PRESUDE - ČLAN 286. STAV 1. (VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE).....29

IV. ZAVRŠNE RIJEČI.................................................................................................... 29

A. TUŽILAŠTVO BIH....................................................................................................... 29

B. ODBRANA OPTUŽENE ALBINE TERZIĆ.......................................................................... 30

V. OCJENA DOKAZA – OPĆENITO............................................................................. 30

A. OSUĐUJUĆI DIO……………….. ………………………………………………...…… 31

1. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava.................................................................................................................... 32

2. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije......... 34

3. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom

(alibi optužene).................................................................................................. 36

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

3

1. 4. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo........................................................... 41

VI. NEČOVJEČNO POSTUPANJE............................................................................... 41

A. SAIZVRŠILAŠTVO –ČLAN 29. U VEZI SA ČLANOM 180. KZ BIH................................. 44

B. OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE - TAČKA 6………………………………...…..... 62

VII. PRIMJENA MATERIJALNOG ZAKONA................................................................ 66

VIII. ODLUKA O KAZNI..................................................................................................69

IX. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA..................... 70

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

4

Broj: S1 1 K 005665 11 KrI

Sarajevo, 19.10.2012. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Maksumić Šabana kao

predsjednika vijeća, te Jesenković Vesne i Gluhajić Staniše kao članova vijeća, uz

sudjelovanje pravnog savjetnika Vahida-Ramić Sanide u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu protiv optužene Terzić Albine zbog krivičnog djela Ratni zločini protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) i e) u vezi sa odredbama člana 29. i 180. stav

1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a povodom optužnice Tužilaštva Bosne i

Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0000005 08 od 28.4.2011. godine, potvrđena dana

5.5.2011. godine, a koja je izmijenjena 16. i 23.8.2012. godine, nakon održanog javnog

glavnog pretresa, na kojem je dijelom bila isključena javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva

BiH Gulamović Adnana, optužene Terzić Albine i branioca optužene, advokata Ljubić

Tomislava, donio je, a predsjednik vijeća javno objavio dana 19.10.2012. godine sljedeću:

P R E S U D U

Optužena:

TERZIĆ ALBINA zv. “Nina”, kćerka Vinka i majke Jele rođ.Antonović, rođena 29.2.1972.

godine u Varešu, općina Vareš, stalno nastanjena u …, …, državljanka … i …, dipl.

pravnik, JMBG …, neosuđivana

I) Na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP

BiH)

KRIVA JE

Što je,

u vremenskom periodu od 8. maja 1992. godine pa do sredine jula 1992. godine, u

Odžaku, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao pripadnica Vojne

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

5

policije Hrvatskog vijeća obrane, postupajući suprotno članu 3. Ženevske konvencije o

zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.08.1949.godine, sama ili skupa sa drugim

pripadnicima HVO-a, učestvovala u nečovječnom postupanju prema civilima srpske

nacionalnosti koji su bili nezakonito zatvoreni u prostorijama Osnovne škole u Odžaku, i u

tvornici “Strolit” u Odžaku, tako što je:

1) Tačno neutvrđenog dana u okviru navedenog vremenskog perioda u prostorijama

OŠ u Odžaku, gdje su bili protivpravno zatvoreni civili srpske nacionalnosti,

nečovječno postupala prema zatvorenicima Šišljagić Mili i Rakić Stanku, koje je sa

još jednim pripadnikom HVO-a, izvela iz fiskulturne sale u hodnik škole, nakon čega

ih je u prisustvu tog pripadnika HVO-a, udarala policijskom palicom po ramenima i

glavi, kojom prilikom je Šišljagić Mile od strane optužene zadobio četiri udarca;


OŠ u Odžaku, gdje su bili protivpravno zatvoreni civili srpske nacionalnosti,

nečovječno postupala prema zatvoreniku pod pseudonimom “AB 1”, ponižavajući

ga, na način što mu je prolazeći pored njega u momentu kada se isti upisivao u

spisak zatvorenika, uputila riječi: ”Imaš lijep rukopis, ali si spor”, nakon čega ga je

ošamarila;

3) Tačno neutvrđenog dana u okviru navedenog vremenskog perioda skupa sa drugim

pripadnicima HVO-a, u više navrata dolazila u prostorije OŠ u Odžaku, gdje su bili

protivpravno zatvoreni civili srpske nacionalnosti, vodeći sa sobom psa, pa

nečovječno postupala prema zatvorenicima tako što je psa huškala na njih, i prijetila

da će ga pustiti ukoliko ne budu poslušni, a u drugim prilikama ih tjerala da se

postroje jedan iza drugog, stave jedan drugom ruke na ramena i po više sati pjevaju

razne pjesme, pa su neki od zatvorenika, usljed iscrpljenosti padali u nesvjest;


OŠ u Odžaku, skupa sa drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupala prema

nezakonito zatvorenim civilima srpske nacionalnosti, koje su podvrgli naročito

uvredljivom i ponižavajućem postupanju, tako što su organizovali “logorsku

svadbu”, kojom prilikom su kao mladu odabrali jednu od zatvorenica, tačno

neutvrđenog identiteta, a kao mladoženju zatvorenika Nedić Dragomira, pa

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

6

simulirali vjenčanje, pri čemu su im se smijali i rugali, te im na taj način vrijeđali

lično dostojanstvo;

5) Tačno neutvrđenog dana u okviru navedenog vremenskog perioda skupa sa drugim

pripadnicima HVO-a, posjećivala zatočenički objekat koji je bio formiran u tvornici

“Strolit” u Odžaku, a u kojem su nezakonito bili zatvoreni civili srpske nacionalnosti,

te učestvovala u nečovječnom postupanju na način da je tukla nogama u stomak i

po drugim dijelovima tijela i to Lukić Jovu zajedno sa još jednom neidentifikovanom

pripadnicom HVO-a, a Jeremić Vasilija u prisustvu jednog neidetifikovanog

pripadnika HVO-a, pri tome govoreći da “ne želi prljati ruke”;

Dakle,

za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercgovini, kršeći pravila međunarodnog prava,

nečovječno postupala prema zatvorenicima i sudjelovala u nečovječnom postupanju

Čime je,

počinila krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c)

Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. istog zakona,

pa je sud, primjenom navedenih zakonskih propisa, te člana 39, 42, 48, 49. i 50. Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 (PET) GODINA

…

II) Nasuprot tome, na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH,

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

7

Optužena TERZIĆ ALBINA

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

da je,


OŠ u Odžaku, skupa sa drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupala prema

zatvoreniku pod pseudonimom “AB 2”, tako što su ga tjerali da sa duševno

oboljelom zatvorenicom Stanković Stojom obavi polni odnos, a kada to nije mogao,

natjerali su ga da Stoji liže polni organ, a potom Stoju da to isto čini njemu, pri čemu

ih je optužena oboje ponižavala i vrijeđala, a Stoju ošamarila i gurnula;

čime bi,

počinila krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e)

KZBiH, u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. istog zakona.

…

Optužena se u skladu sa odredbom iz člana 188. stav 1. ZKP BiH obavezuje da naknadi

troškove krivičnog postupka o visini kojih će sud donijeti posebno rješenje po pribavljanju

potrebnih podataka, dok troškovi krivičnog postupka u skladu sa odredbom iz člana 188.

stav 2. ZKP BiH, u odnosu na oslobađajući dio presude, padaju na teret budžetskih

sredstava.

Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, oštećeni Kurešević Mihajlo, AB 1,

Dragojlović Vlado, Tatić Nikola, Pajić Gojko, Pavić Miro, AB2, AB3, Jeremić Vasilije, Lukić

Jovo, Šišljagić Mile, Rakić Đoko, Rakić Radojica se sa imovinskopravnim zahtjevima

upućuju na parnicu.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

8

O b r a z l o ž e nj e

I. TOK POSTUPKA (OPTUŽENJE)

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000005 08 od 28.4.2011. godine,

potvrđena 5.5.2011. godine, a naknadno 16.8. i 23.8.2012. izmijenjenom, optuženoj

Terzić Albini je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) i e) KZ BiH, u vezi sa članom 29. i članom

180. stav 1. istog zakona.

2. Glavni pretres u ovom predmetu je počeo 4.10.2011. godine.

II. IZVEDENI DOKAZI

A. DOKAZI TUŽILAŠTVA

3. Tužilaštvo je u toku postupka izvelo sljedeće subjektivne dokaze: saslušanje

svjedoka-Kurešević Mihajlo, Pajić Gojko, Dragojlović Vlado, Dervenić Vlado, Dervenić

Borislav, Rakić Đoko, Rakić Radojica, Jeremić Vasilije, Lukić Jovo, Ninković Drago,

Tatić Nikola, Pavić Miro, Šišljagić Mile, Čajić Slavko, Rakić Mirko, svjedoci pod

mjerama zaštite: AB1, AB2 i AB3, te vještaka - Mišković Mirjane i Dragišić Tatjane. U

toku postupka, tužilac je odustao od saslušanja svjedoka Lešić Mile.

4. Tokom postupka, izvedeni su sljedeći materijalni dokazi tužilaštva:

T-1 Medicinska dokumentacija, na ime oštećene Stanković Stoje:

- Istorija bolesti počev od 10.10.1996. godine

- Nalaz i mišljenje psihologa od 22.2.2008. godine

- Izvještaj o stanju duševnog zdravlja bez datuma, u potpisu Prstojević-Zelinčević dr.

Biljana

- Otpusno pismo sa epikrizom Opšte bolnice Doboj za period liječenja 9.2.1996. godine do

10.10.1996. godine

- Nalaz o stanju duševnog zdravlja od 15.6.2002. godine

- Nalaz i mišljenje psihologa od 10.6.2002. godine.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

9

T-2 Rješenje o oduzimanju poslovne sposobnosti Stanković Stoji, Općinski sud u Orašju

broj 20 0 V 021451 10 V od 19.8.2010. godine.

T-3 Nalaz i mišljenje Tima vještaka psihijatra/psihologa od 24.4.2011. godine.

T-4 Zapisnik o saslušanju svjedoka Radulović Petra u CJB Doboj, PS Šamac broj 11-

4/02-183/04 od 1.4.2004. godine

T-5 Izvod iz matične knjige umrlih broj 03-202-840/2011, Doboj, od 24.3.2011. godine- za

svjedoka Radulović Petra

T-6 Zapisnik o saslušanju svjedoka Šišljagić Miloša, CJB Doboj broj 11-02/04-230.5-54/06

od 8.2.2007.godine

T-7 Izvod iz matične knjige umrlih broj 03/8-202-1-40/11, Modriča, od 16.3.2011. godine,

za svjedoka Šišljagić Miloša

T-8 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dervenić Vlade od 24.3.2011. godine

T-9 Dvd pod nazivom „Prevara i zločin“

T-10 Dvd pod nazivom „Pobij, pokrsti, proteraj“ iz septembra 2004. godine

T-11 Izvod iz CIPS baze podataka za osumnjičenu Bijakšić/Terzić Albinu

T-12 Fotokopija kartona lične karte na ime Terzić Albina

T-13 Uvjerenje o državljanstvu Bosne i Hercegovine broj 204-1147/07 od 18.7.2007.g. na

ime Bijakšić r.Terzić Albina

T-14 Uvjerenje o državljanstvu R Hrvatske broj 251-07-02/01-08-49 od 9.1.2008.g. na ime

Terzić Albina

T-15 Dopis Agencije za identifikaciona dokumenta evidenciju i razmjenu podataka broj: 15-

06/3-07-8-861/11 od 6.4.2011. godine o bh putnoj ispravi na ime Albina Bijakšić

T-16 Izvod iz kaznene evidencije PS Vareš na ime Albina Bijakšić od 18.11.2010. godine

T-17 Dopis Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj:

POV.07/61-03/1-26-1/11 od 30.3.2011.godine, o vojnoj pripadnosti osumnjičene, sa

prilozima

T-18 Dopis Federalnog Ministarstva odbrane broj: 06-03-375-1/02 od 18.12.2002.g., o

vojnoj pripadnosti osumnjičene

T-19 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti Predsjedništva R BiH od 8.aprila

1992.g. (Službeni list R BiH broj 1/92)

T-20 Odluka o proglašenju ratnog stanja Predsjedništva R BiH od 20. juna 1992.g.

(Službeni list RBiH broj 7/92)

T-21 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja od

28. decembra 1995. g., stupila na snagu 22. decembra 1995. g. (Službeni list R BiH broj

50/95)

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

10

T-22 Zaključci Kriznog štaba općine Odžak broj: 07/92 od 12.5.1992. godine, MKSJ br.

00429600

T-23 Dopis Kriznog štaba općine Odžak broj: 06/92 od 12.5.1992. godine

T-24 Dokument Ureda vlade R BiH od 24.5.1992. godine

T-25 Zapovijed HVO 102. brigade br. 61/92 od 28.5.1992. godine

T-26 Izvještaj SJB Odžak SM Novi Grad za period 29. i 30.5.1992. godine

T-27 Novinski članak lista „Brodski list“ od 5. juna 1992. godine, pod nazivom „I djevojke u

vojnoj policiji“

T-28 Odobrenje, HVO Zapovjedništvo 102. brigade Odžak, broj 153/92 od 14.6.1992.

godine

T-29 Spisak nezaposlenih pripadnika V.P. satnije Odžak, HVO 102. brigade Odžak, broj:

05-38/92 od 16.6.1992. godine

T-30 Spisak o preuzetoj robi i stvarima, HVO 102. brigade Odžak, broj: 01-47/92 od

17.6.1992. godine

T-31 Zapovijed zapovjedništva 102. brigade Odžak od 11.7.1992. godine

T-32 Spisak osoba za međusobnu razmjenu Vojne policije HVO Odžak broj: 03-1/92 od

26.5.1992. godine

T-33 Dopuna spiska osoba za međusobnu razmjenu Vojne policije HVO Odžak broj: 03-

2/92 od 26.5.1992. godine

T-34 Spisak razmijenjenih lica od 26.05.1992. godine, u rukopisu, Komisija za razmjenu

zarobljenika opštine Šamac

T-35 Spisak za razmjenu 100 zatvorenika od 4.7.1992. godine, bez broja protokola, u

potpisu zapovjednik 102. brigade Ivica Matanović, zapovjednik vojne policije Ivan Čalušić i

ispred Komisije za razmjenu Mijo Matanović

T-36 Spisak o razmjeni 100 zatvorenika od 4.7.1992. godine u rukopisu, Komisija za

razmjenu zarobljenika opštine Šamac

T-37 Spisak za razmjenu 50 zatvorenika od 4.7.1992. godine, bez broja protokola, u

potpisu zapovjednik 102. brigade Ivica Matanović, zapovjednik vojne policije Ivan Čalušić i

ispred Komisije za razmjenu Mijo Matanović

T-38 Spisak o razmjeni 50 zatvorenika od 4.7.1992. godine, u rukopisu Komisije za

razmjenu zarobljenika opštine Šamac

T-39 Zapovijed vojne policije HVO Odžak broj: 01-89/92 od 4.7.1992. godine

T-40 Spisak za razmjenu žena od 4.7.1992. godine, bez broja protokola, u potpisu

zapovjednik 102. brigade Ivica Matanović, zapovjednik vojne policije Ivan Čalušić i ispred

Komisije za razmjenu Mijo Matanović

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

11

T-41 Spisak razmijenjenih žena od 4.7.1992. godine,u rukopisu, Komisija za razmjenu


T-42 Spisak razmijenjenih osoba od 15.8.1992. godine, u rukopisu, Komisija za razmjenu


T-43 Spisak razmijenjenih osoba od 18.9.1992. godine, u rukopisu, Komisija za razmjenu


T-44 Dnevnik vojne policije u rukopisu sa početnim datumom 17.5.1992. godine (za

osnovnu školu Odžak)

T-45 Knjiga dežurstva u rukopisu sa početnim datumom 21.5.1992. godine (za tvornicu

„Strolit“)

T-46 Potvrda Doma zdravlja Odžak za Šišljagić Bogoljuba od 10.03.2004. godine

T-47 Potvrda MKCK o registraciji zatvorenika Dervenić Borislava od 02.07.1996. godine

T-48 Punomoć izabranom branitelju, Ljubić Tomislavu, advokatu iz Tuzle

T-49 Zapisnik o ispitivanju osumnjičene Trzić Albine, Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTRZ

0000005 od 18.04.2011. godine, sa Službenom zabilješkom od 18.4.2011. godine

T-50 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 1“, Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 17-

04/2-3-04-2-567/10 od 4.11.2010. godine

T-51 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 1“, CJB Doboj broj: 11-02/4-230.5-54/06 od

23.4.2007. godine

T-52 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 2“, Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTRZ 0000005 od

19.4.2011. godine

T-53 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 2“, Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 17-

04/2-3-04-2-590/10 od 28.10.2010. godine

T-54 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 2“, CJB Doboj broj: 11-7/01-564/04 od

25.3.2004. godine

T-55 Izjavu svjedoka „AB 2“ Komisiji za istraživanje ratnih zločina, broj 191/94-29 od 14.

marta 1994. godine

T-56 Zapisnik o saslušanju svjedoka „AB 3“, Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000005 od

21.04.2011. godine

T-57 Zapisnik o saslušanju svjedoka Kurešević Mihajla, Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ

0000005 od 21.04.2011. godine

T-58 Izjava Kurešević Mihajla CSB Doboj broj 284-31/94 od 28.1.1994. godine

T-59 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dervenić Borislava Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ

0000005 od 20.4.2011. godine

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

12

T-60 Izvještaj o obavljenom razgovoru sa građaninom Dervenić Borislavom, OC OBS

Doboj broj 6-06-24 od 13.2.2002.godine

T-61 Zapisnik o saslušanju svjedoka Pajić Gojka Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000005

od 20.4.2011. godine

T-62 Zapisnik o saslušanju svjedoka Pajić Gojka, CJB Doboj, PS Šamac, broj: 11-02-230-

743/07 od 12.7.2007. godine

T-63 Izjava Pajić Gojka, SJB Vukosavlje, broj: 11-7/01-74/02 od 26.11.2002. godine

T-64 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dragojlović Vlade, Državne agencije za istrage i

zaštitu broj: 16-04/2-3-04-2-136/11 od 16.3.2011. godine

T-65 Zapisnik o saslušanju svjedoka Rakić Radojice, Državne agencije za istrage i zaštitu

broj: 17-04/2-3-04-2-149/11 od 24.3.2011. godine

T-66 Zapisnik o saslušanju svjedoka Rakić Radojice, CJB Doboj, PS Vukosavlje, broj: 11-

7/1-230-07 od 22.10.2007. godine

T-67 Zapisnik o saslušanju svjedoka Rakić Đoke, CJB Doboj, PS Vukosavlje, broj: 11-7/1-

230-07 od 22.10.2007. godine

T-68 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ninković Drage, Državne agencije za istrage i zaštitu

broj: 16-04/2-3-04-2-145/11 od 25.3.2011. godine

T-69 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ninković Drage, CJB Doboj, broj: 11-02/4-230.5-

54/06 od 23.4.2007. godine

T-70 Zapisnik o saslušanju svjedoka Dervenić Vlade, CJB Doboj broj: 11-02/4-230.5-54/06

od 4.4.2007. godine

T-71 Izjava Dervenić Vlade, CSB Doboj broj: 284-27/94 od 22.10.1993. godine

T-72 Zapisnik o saslušanju svjedoka Tatić Nikole, Državne agencije za istrage i zaštitu

broj: 16-04/2-3-04-2-150/11 od 25.3.2011. godine

T-73 Zapisnik o saslušanju svjedoka Lukić Jove, Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000005

od 21.4.2011. godine

T-74 Zapisnik o saslušanju svjedoka Jeremić Vasilija, Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ

0000005 od 21.4.2011. godine

T-75 Zapisnik o ispitivanju osumnjičene Terzić Albine od 10.12.2007. godine

T-76 Zapisnik o ispitivanju svjedoka Pavić Mire, CSB Doboj broj 284-07/94 od 2.11.1993.

godine

T-77 Spisak pripadnika vojne policije- Glavni stožer Vojne policije u Orašju od 10.11.1992.

godine

T-78 Akt IV.Operativne zone Bosanska Posavina broj 01-34/92 od 22.12.1992. godine

T-79 Spisak pripadnika 5. Bojne vojne policije Orašje od 20.2.1993. godine

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

13

T-80 Informacija JP HT.dd Mostar, Sektor za upravljanje ljudskim resursima, broj: D-

17420-1/11 od 2.11.2011. godine

T-81 Potvrda Crvenog krsta kojim se potvrđuje da je Pajić Gojko bio pritvoren u Odžaku od

3.7.1996. godine

T-82 Potvrda Crvenog krsta kojom se potvrđuje da je Dragojlović Vlado bio zatvoren u

Odžaku od 20.6.1996. godine-ovjerena kopija izdata od Crvenog krsta

T-83 Dopis Tužilaštva broj T 20 0 KTRZ 000000 08 od 27.12.2010. godine za posjet arhivu

u Zagrebu

B. DOKAZI ODBRANE

5. Odbrana je u toku postupka izvela sljedeće subjektivne dokaze: saslušanje

svjedoka - Mihalj Marija, Mandić Tomislav, Belaj Štefica, te svjedoci pod mjerama

zaštite AB1 i AB2.

6. Tokom postupka, izvedeni su sljedeći materijalni dokazi odbrane:

O-1 Iskaz svjedoka Stanković Stoje, Okružno tužilaštvo Doboj, broj: KT-RZ-1/03 od

15.5.2007. godine

O-2 Iskaz svjedoka Stanković Stoje, MUP RS-a, Stanica javne bezbjednosti Vukosavlje

broj: 11-7/01-74/02 od 26.11.2002. godine

O-3 Iskaz svjedoka AB-2, MUP RS-a, broj: 28/108 od 21.9.1992. godine

O-4 Iskaz svjedoka AB-2, Okružni sud Beograd, broj: Kri-1194/96. od 1.9.1994. godine.

O-5 Iskaz svjedoka Nedić Dragomira, Osnovni sud Modriča, broj: 43/97. od 19.5.1997.

godine

O-6 Uvjerenje Federalnog zavoda PIO/MIO Mostara broj: FZ-5/3-05-7-5-16649/11 OD

21.9.2011.

O-7 Presuda Okružnog suda u Beogradu, broj: V-P.broj 3459/99. od 24.1.2003. godine

O-8 Vjenčani list RH-a, Matični ured Kutjevo broj 2177-02-06-10-1 od 12.1.2012. godine

O-9 Podaci o izbjeglicama iz Odžaka Hrvatskog crvenog križa-Gradsko društvo Požega,

broj: 144-2/2011. od 28.9.2011. godine

O-10 Podnesak optužene od 3.10.2011. godine, sa dokazom o predaji pošiljke na poštu, i

podnesak MUP-a RH-a Policijska uprava Požeško-slavonska broj: 511-22-01-93/70-11-od

25.10.2011. godine

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

14

O-11 „Lista...“ Mjesne zajednice Kutjevo od 21.4.1992. godine

O-12 Izvješće Hrvatske vojske OG ISTOČNA POSAVINA broj:128-3/92.od 9.5.1992.

godine

O-13 Izvješće Hrvatske vojske OG ISTOČNA POSAVINA broj:08-01-92-89. od 7.5.1992.

godine

O-14 Izvješće Hrvatske vojske OG ISTOČNA POSAVINA broj: 83-19/92. od 6.5.1992.

godine

O-15 Izvješće Hrvatske vojske OG ISTOČNA POSAVINA broj: OG-01-92-89-15. od

3.5.1992. godine

O-16 Izvješće Hrvatske vojske OG ISTOČNA POSAVINA broj: 81/92-02. od 1.5.1992.

godine


godine


godine

O-19 ODLUKA o osnivanju općina srpskog naroda Bosanski Šamac i Pelagićevo u

osnivanju od 29.2.1992. godine

O-20 Podnesak OG 1. broj 11/96. od 23.4.1992. godine

O-21 Borbeni operativni izvještaj Komande 2. VO. Broj 10/36-2513. od 28.4.1992. godine

O-22 SPISAK RAZMJENE ZAROBLJENIKA HVO Bosanska posavina od 14.8.1992.

godine

O-23 SPISAK RAZMJENE ZAROBLJENIKA HVO-Komisije za razmjenu od 4.9.1992.

godine

O-24 SPISAK RAZMJENE ZAROBLJENIKA HVO-Komisije za razmjenu od 24.8.1992.

godine

O-25 PRIJAVA o potrebi za smještajem Miloša Šišljagića od 30.5.1992. godine

O-26 DVD pod nazivom „Pobij, pokrsti, protjeraj“, iskaz svjedoka AB-2

O-27 Pisani članak „Glasa javnosti“ autora „SINA“ od 30.8.2007. godine, naziv članka

„Žena dželat“, javno dostupan i na web stranici „Glasa javnost“, www.glas-javnosti.rs

O-28 Odluka Komande 17. Korpusa za izvođenje borbenih dejstava br.11/2-89. od

26.4.1992. godine

O-29 Zapisnik sa glavnog pretresa Suda u Modriči od 19.6.1997. godine, iskaz svjedoka

AB1

O-30 Zapisnik sa glavnog pretresa Suda u Modriči od 03.10.1997. godine, iskaz svjedoka

AB2

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

15

O-31 Novinski članak-Nezavisne novine od 23.2.2012.-Zločini nad Srbima u Odžaku:

„Zločinci poznati-Tužilaštvo šuti“

O-32 Izvod iz matične knjige rođenih od 13.8.2012. godine na ime Tešanović Cvijeta

III. PROCESNE ODLUKE

A. ODLUKA O UTVRĐENIM ČINJENICAMA

7. Sud je donio rješenje broj S1 1 005665 11 KrI od 2.12.2011. godine, kojim se

djelimično prihvata Prijedlog Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih činjenica broj T20 0

KTRZ 0000005 08 od 3.10.2011. godine.

8. S tim u vezi, sud je sljedeće činjenice utvrđene od strane pretresnih vijeća u

predmetima MKSJ-a i to: Tužilac protiv Nasera Orića br. IT-03-68 presuda od

30.6.2006. godine, Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., br. IT-96-21, presuda od

16.11.1998. godine i Tužilac protiv Tadić Duška br. IT-94-1-T presuda od 7.5.1997.

godine, prihvatio kao utvrđene u obimu i redosljedu kojim su nabrojane u daljem tekstu:

1. „...u razdoblju relevantnom za ovu Optužnicu (april 1992. – početak 1995.) na teritoriji BiH je postojao oružani sukob“ (Tužilac protiv Nasera Orića br. IT-03-68, paragraf 259.) 2. „...Nadalje, bezobzirno razaranje imovine bosanskih Srba odvijalo se, prema navodima, u kontekstu borbenih dejstava u istočnoj BiH. Slijedi da su sva krivična djela za koja se optuženi tereti počinjena tokom oružanog sukoba ...“ (Tužilac protiv Nasera Orića br. IT-03-68, paragraf 260.) 3. „Oružani sukob u Bosni i Hercegovini bio je najduži od svih sukoba koji su se odigrali tokom raspada SFRJ. Karakterisalo ga je veliko raseljavanje stanovništva, praksa “etničkog čišćenja”.....“(Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., br. IT-96-21, paragraf 107.) 4. „.....postojao je “oružani sukob” u Bosni i Hercegovini u periodu koji je značajan za optužnicu, ....(april 1992- decembar 1992. godine)“ (Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., br. IT-96-21, paragraf 192.) 5. „.....oružani sukob u Bosni i Hercegovini postojao je na datum njenog priznanja kao nezavisne države 6. aprila 1992. godine ...“ (Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., br. IT-96-21, paragraf 214.) 6. „....oružani sukob koji se odigravao u Bosni i Hercegovini barem od aprila 1992. nastavio se tokom cijele te godine....“ (Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., br. IT-96-21, paragraf 234.)

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

16

7. „Uzimajući zatim u obzir prirodu i opseg sukoba u Republici Bosni i Hercegovini i strane umiješane u taj sukob, a bez obzira na odnos između Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i snaga bosanskih Srba, ...... u svako relevantno vrijeme, između strana u sukobu u Republici Bosni i Hercegovini se odvijao oružani sukob....“ (Tužilac protiv Tadić Duška br. IT-94-1-T , paragraf 568.)

9. Ostale činjenice predložene u predmetnom prijedlogu tužilaštva, odbijene su iz

niže navedenih razloga.

1. Primjenjivi zakon

10. Član 4. Zakona o ustupanju predmeta daje mogućnost sudu da iskoristi ranije

utvrđene činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti postupka

istovremeno štiteći prava optuženog na pravično suđenje.

11. Vijeće nalazi da Zakon o ustupanju predmeta kao lex specialis detaljnije rješava

pitanja uslova i načina ustupanja predmeta i korištenje dokaza koje je pribavio MKSJ, a

koja su ZKP-om BiH samo djelimično riješena.

12. Naime, Zakon o ustupanju predmeta mora se tumačiti kao lex specialis u

odnosu na ZKP, odnosno odredbe članova 15. i 273. koje se odnose na načelo

slobodne ocjene dokaza i neposrednog izvođenja dokaza. Međutim, iako se teret

dokazivanja prebacuje sa optužbe na odbranu, bitno je napomenuti da tako utvrđene

činjenice predstavljaju oborivu pretpostavku, što znači da odbrana u svakom trenutku

može osporavati navedene činjenice.

13. Osnovni cilj člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste efikasnost i

ekonomičnost postupka, a što je u skladu sa članom 13. ZKP BiH i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovih sloboda (EKLJP), kojima se

optuženim osigurava pravo na suđenje bez odlaganja.

14. Imajući u vidu i ostala prava zagarantovana EKLJP, a naročito pravo na

pravično suđenje, vijeće smatra da je pravo optuženog da ospori bilo koju od utvrđenih

činjenica koje je prihvatio sud, te da je na taj način ispunjen princip prezumpcije

nevinosti i jednakosti u postupku, te da praksa Evropskog suda za ljudska prava,

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

17

upravo potvrđuje prihvatljivost korištenja ovog instituta1, pod uslovom da optuženi

može osporiti prihvaćene činjenice.

15. Na kraju, važno je naglasiti da se, u skladu sa principom slobodne ocjene

dokaza iz člana 15. ZKP BiH, utvrđene činjenice prihvataju i razmatraju u svjetlu svih

dokaza izvedenih tokom suđenja.

2. Kriteriji za odluku o predloženim činjenicama

16. Uzimajući u obzir da Zakon o ustupanju predmeta kao ni ZKP BiH ne navode

kriterije koji bi se primjenjivali kod odlučivanja o prihvatanju činjenica utvrđenih

presudama MKSJ, standardi koje su razradili MKSJ i Međunarodni krivični sud za

Ruandu (MKSR), vezano za Pravilo 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ,

mogu služiti kao smjernica, te se u tom smislu, vijeće vodilo odlukama pretresnog

vijeća MKSJ u predmetu Vujadin Popović i drugi i u predmetu Momčilo Krajišnik5.

17. Naime, pomenuti kriteriji, zahtijevaju da činjenica o kojoj je presuđeno može biti

primljena na znanje ukoliko je: jasna, konkretna i može se identifikovati, ograničena na

zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije, pobijana je na suđenju i

spada u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u

žalbenom postupku ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je

predmet žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Nadalje, ista

ne smije potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog, niti biti predmet (razumnog) spora

između strana u predmetu, te se ne može zasnivati na sporazumima o priznanju krivnje

u ranijim predmetima i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje.

18. Prije razrade svakog pojedinog kriterija treba napomenuti da je conditio sine qua

non, da se radi o zaključku u vezi sa postojanjem, odnosno nepostojanjem određenih

1 Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salabiaku protiv Francuske, donesena 7. oktobra

1988. godine, 13 EHRR 379, stav 28-29. 5 Vidi Odluku o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-

T, od 26. septembra 2006. godine, kojom se dalje razrađuju kriteriji uspostavljeni u dvjema odlukama MKSJ o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T, od 28. februara 2003. i 24. marta 2005. godine.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

18

relevantnih činjenica. Dakle, paragrafi o pravnim i drugim sličnim pitanjima koja su

raspravljana u presudi ne spadaju u ovu kategoriju.

(a) Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

19. Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239. stav 2. i

odredbom člana 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika

vijeća, između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje

svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer iz zakona ne

slijedi obaveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe, u dokaznom

postupku sud može zabraniti izvođenje određenog dokaza ako zaključi da on nije

relevantan za konkretni predmet.

20. Primjenom kriterija relevantnosti, vijeće nije odbilo ni jednu činjenicu iz ovih

razloga.

(b) Činjenica mora biti jasna, konkretna i prepoznatljiva

21. U praktičnom smislu ovaj kriterij znači da se razmatrana činjenica mora moći

identificirati i da se ne zasniva na drugim činjenicama koje ne ispunjavaju potrebne

kriterije. Također, ta činjenica ne smije biti takvog karaktera da prikriva drugu glavnu

činjenicu.

22. Kako bi se utvrdilo da li u konkretnom slučaju određena činjenica ispunjava

pomenuta tri uvjeta, potrebno je da ista bude razmotrena u kontekstu cjelokupne

presude.

23. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

(c) Činjenica koju formulira strana - predlagač ne smije se materijalno razlikovati od

formulacije u izvornoj presudi

24. Neophodno je da korištene formulacije u materijalnom smislu odgovaraju

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

19

određenim stavovima presude, a da pri tome nije neophodno citirati samu presudu

odnosno pojedine stavove. Naime, sud može, koristeći svoje diskreciono pravo ispraviti

određenu nepreciznost ili nejasnoću koja je rezultat vađenja iz konteksta izvornog

dokumenta.

25. Budući da se tužilac u podnesenom prijedlogu koristio citatima iz presude,

primjenom ovog kriterija nije odbijen niti jedan njegov prijedlog.

(d) Činjenica ne smije biti nejasna ili obmanjujuća u kontekstu u koji je stavljena u

prijedlogu strane - predlagača

26. Potrebno je procijeniti da li predložena činjenica u kontekstu u kome je planirano

njeno korištenje ima identično značenje kao i u presudi iz koje se ta činjenica uzima.

Dakle, nije dozvoljeno da se stavljanjem u određeni kontekst pojačava ili iskrivljuje

smisao predložene činjenice.


(e) Strana-predlagač mora činjenicu identificirati sa dovoljno preciznosti

28. Ovaj kriterij podrazumijeva da se predložena činjenica može identificirati u

presudi iz koje se uzima. Međutim, kao što je pretresno vijeće MKSJ – a zaključilo2,

Sud može prihvatiti predloženu činjenicu i u slučaju kada je strana pogrešno citirala

stav presude ako je očito da se radi o greški i kada je drugoj strani potpuno jasno koji

je bio namjeravani činjenični zaključak, te naravno ako su drugi kriteriji ispunjeni.

29. Primjenjujući ovaj kriterij, vijeće je odbilo da prihvati paragraf presude

pretresnog vijeća u predmetu MKSJ Tužilac protiv Nasera Orića predmet br. IT-03-68,

pod brojem 759 i 760, s obzirom da predložene činjenice nije bilo moguće identificirati

u navedenoj presudi, tačnije činjenice pod paragrafima (759 i 760) u presudi su

2 Odluka o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T,

od 26. septembra 2006. godine (III - A - 9).

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

20

drugačijeg sadržaja nego je navedeno u prijedlogu tužilaštva i tiču se olakšavajućih

okolnosti na strani optuženog lica.

(f) Činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u osnovi pravne prirode

30. U pogledu ovog kriterija načelno postoji saglasnost, da se njegovom primjenom

treba onemogućiti prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu kvalifikaciju. Ipak, u

praksi se sreće veoma raznolik stav u vezi sa pitanjem, koja jezička formulacija u sebi

sadrži pravnu kvalifikaciju. Međutim, bitno je istaći da sud, čak i u slučajevima kada se

prihvate činjenice koje u sebi indirektno sadrže pravnu kvalifikaciju, nije vezano tom

kvalifikacijom.

31. Imajući u vidu navedeni kriterij vijeće nije odbilo ni jednu činjenicu zbog

navedenog kriterija.

(g) Činjenica se ne smije zasnivati na dogovoru strana u izvornom postupku

32. Ovaj kriterij podrazumijeva da je činjenica osporavana u ranijem dokaznom

postupku. Dakle, činjenica koja je uzeta iz presude koja je rezultat sporazuma o krivnji

ili dogovora da se određene činjenice smatraju nespornim u ranijem postupku ne

ispunjavaju kriterije da budu prihvaćene kao utvrđene činjenice. Naime, njena dokazna

vrijednost ne dostiže potrebni stepen uvjerljivosti da bi mogle rezultirati prebacivanjem

tereta dokazivanja na suprotnu stranu.


(h) Činjenica se ne smije odnositi na djela, ponašanje ili duševno stanje optuženog

34. Polazeći od prava na pravično suđenje, potrebno je da tužilac tokom dokaznog

postupka uvjeri sudeće vijeće o istinitosti svoje teze. To znači da je potrebno dokazati,

koja djela je optuženi učinio i kakav je bio subjektivni odnos učinioca prema tim djelima,

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

21

a taj odnos podrazumijeva pitanja koja se tiču uračunljivosti i krivnje.

35. U slučaju kada bi vijeće prihvatilo činjenice koje u sebi obuhvataju direktne

inkriminacije za optuženog onda bi on došao u priliku da se brani od optužbi čime bi

bila narušena presumpcija nevinosti.

36. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovih razloga.

(i) Činjenica ne smije biti predmet tekućeg žalbenog postupka

37. Sud ne može prihvatiti činjenice kao utvrđene ako se iste osporavaju u žalbi.

Eventualnu konfuziju mogu izazvati presude iz predmeta MKSJ u slučajevima kada

žalbeni postupak još nije okončan. U tim okolnostima, mogu se kao utvrđene prihvatiti

činjenice koje su utvrđene u prvostepenoj presudi i koje nisu osporene žalbom

povodom koje apelacioni postupak još teče.

38. Međutim, presude iz kojih su uzete činjenice predložene u prijedlogu Tužilaštva

bile su predmet žalbenog postupka tokom kojeg ili te konkretne činjenice nisu bile

osporene ili je osporavanje bilo bezuspješno. Stoga, nijedna činjenica iz prijedloga

tužilaštva nije odbijena po ovom kriteriju.

3. Sveobuhvatni test: Korištenje diskrecionog prava suda po pitanju utvrđenih činjenica

39. Nakon što je vijeće utvrdilo da svaka od predloženih činjenica pojedinačno

zadovoljava sve prethodno navedene kriterije, vijeće je također uzelo u obzir da se

prihvatanjem navedenih činjenica postigne balans između ekonomičnosti sudskog

postupka s jedne, i prava optuženih na pravično suđenje s druge strane. Naime, čak i

one činjenice koje su zadovoljile sve navedene kriterije, mogu biti odbijene prema

diskrecionoj odluci vijeća ako one, kao cjelina, narušavaju pravo optuženog na

pravično suđenje.

40. Iz svih gore navedenih razloga, prijedlog tužilaštva se prema članu 239. ZKP

BiH prihvaća u obimu navedenom u dispozitivu ovog rješenja.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

22

B. IZMJENE U IZRECI PRESUDE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ

OPTUŽNICE

41. Sud je, u odnosu na tačke 3. i 5. osuđujućeg dijela presude, načinio izmjene u

činjeničnom opisu pri čemu je vodio računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno o

istom događaju koji čini isti sklop činjenica sa svim svojim bitnim obilježjima koji

pretstavljaju obilježje jednog krivičnog djela, čime je objektivni identitet između

optužnice i presude očuvan. Naime, sud je izvršio intervenciju u pogledu ostalih

okolnosti koje samo pridonose tačnijem određivanju krivičnog djela, ne narušavajući

integritet elemenata bića krivičnog djela u konkretnom slučaju.

42. Naime, sud je iz tačke 3. izostavio dio “među kojima i zatvorenik Kosta Kalabić”,

nalazeći da se radi o dozvoljenoj interevenciji pretresnog vijeća u tom pravcu, čime je

objektivni identitet optužnice očuvan.

43. Vezano za izmijenjeni dio činjeničnog opisa u tački 5. izreke presude, sud je

postupanje optužene prema Lukić Jovi i Jeremić Vasiliju razdvojio, u smislu da je

precizirao način izvršenja djela i saizvršilačkih radnji optužene, čime je objektivni

identitet optužnice očuvan.

44. Sud je, dakle, obzirom na rezutat provedenih dokaza, precizirao činjenični opis u

navedenim tačkama, dok će konkretna analiza odlučujućih dokaza biti u daljem

obrazloženju u okviru naslova - V. Ocjena dokaza.

C. IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA

45. U toku postupka, sud je u smislu odredbe iz člana 273. stav 2. ZKP BiH,

dozvolio da se izvrši čitanje dokaza T-4, T-6, T-8, O-1, O-2 i O-5. Naime, odredbom

člana 273. stav 2. ZKP BiH je propisano da se, izuzetno, zapisnici o iskazima iz istrage,

mogu po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom

pretresu i u slučaju ako su ispitane osobe umrle, što je situacija u konkretnom slučaju.

46. Imajući u vidu da u osvrtu stranaka na predlaganje navedenih dokaza nije bilo

prigovora njihove zakonitosti, sud nije našao potrebnim da se detaljno osvrće

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

23

na taj aspekat predloženih dokaznih prijedloga, prevashodno imajući u vidu dokaznu

snagu istih, obzirom da se na njima, ne može u odlučujućem dijelu zasnivati presuda, o

čemu je sud neizostavno vodio računa.

D. ODSTUPANJE OD REDOSLIJEDA IZVOĐENJA DOKAZA

(ČLAN 240. U VEZI SA ČLANOM 261. STAV 2. ZKP BIH)

47. U toku postupka, sud je donio odluku da se u smislu odredbe iz člana 240. u

vezi sa članom 261. stav 2. ZKP BiH, odstupi od redoslijeda izvođenja dokaza. Naime,

Tužilaštva BiH je podnijelo prijedlog broj T20 0 KTRZ 0000005 08 od 17.1.2012.

godine, a imajući u vidu Informaciju Odjeljenja za podršku svjedocima od 16.1.2012.

godine, da se promijeni redoslijed izvođenja dokaza na način da svjedoci Šišljagić Mile

i Pavić Miro budu saslušani po prestanku smetnji za pristupanje na glavni pretres.

48. S tim u vezi, svjedoci Šišljagić Mile i Pavić Miro saslušani su putem videolinka u

toku postupka predviđenog za izvođenje dokaza odbrane, i to svjedok Pavić 24.4.2012.

godine, a svjedok Šišljagić 22.5.2012. godine.

E. NEPRIHVATANJE DOPUNE DOKAZNOG POSTUPKA

49. Tužilaštvo BiH je 15.5.2012. godine, sudu dostavio prijedlog za izvođenje

dokaza replike i dopunu dokaznog postupka u smislu odredbe iz člana 276. ZKP BiH, a

koji se ogledao u saslušanju svjedoka Čajić Slavka i Rakić Mirka. U podnesenom

prijedlogu tužilaštvo je navelo da navedeni svjedoci trebaju da opovrgnu tvrdnje

odbrane da optužena nije bila na području Odžaka u maju i početkom juna 1992.

godine. Navodi i da su oba svjedoka istovremeno oštećeni krivičnopravnim radnjama

optužene, koje radnje nisu bile obuhvaćene optužnicom, jer svjedoci nisu bili poznati

tužilaštvu u prilog čemu je tužilac dostavio i dvije službene zabilješke od 23.2. i

15.3.2012. godine. Zbog toga, tužilaštvo navodi da bi predloženi svjedoci istovremeno

bili dopunski dokazni prijedlozi u smislu člana 276. ZKP BiH, nakon čega bi tužilaštvo

preciziralo činjenični opis optužnice, slijedom čega, a rukovodeći se i načelima

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

24

efikasnosti i ekonomičnosti, predlaže da isti budu u cjelosti saslušani u fazi replike.

Odbrana se protivila ovom prijedlogu optužbe navodeći da, obzirom na fazu postupka,

predmetni dokazni prijedlozi nisu utemeljeni.

50. Slijedom toga, sud je na pretresu održanom 5.6.2012. godine, djelimično

prihvatio prijedlog tužilaštva, međutim, istovremeno je naložio da će se tužilaštvo u

ispitivanju predloženih svjedoka, ograničiti na pitanja vezano za alibi optužene, imajući

u vidu da je to bio sadržaj dokaza odbrane optužene. Sud je napomenuo da trenutno

nije u mogućnosti definisati koja su to pitanja, zbog čega će o tome voditi računa

prilikom ispitivanja svjedoka, što je na pretresu 26.6.2012. godine i učinjeno.

51. Nadalje, vezano za drugi dio prijedloga, a koji se odnosio na prijedlog za dopunu

dokaznog postupka, sud nalazi da bi, saslušanje svjedoka na okolnost postupanja

optužene prema istima i, s tim u vezi, najavljenu izmjenu činjeničnog supstrata

optužnog akta, imajući u vidu fazu postupka, pretstavljalo izmjenu optužnice koja nije u

skladu sa članom 275. KZ BiH. Naime, sud nalazi da bi to vodilo proširenju optužnice u

smislu da bi ista bila potpuno novi optužni akt, a što bi na koncu rezultiralo i težim

procesnim položajem optužene, zbog čega je predmetni prijedlog u tom dijelu valjalo

odbiti kao neosnovan.

F. NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA (ČLAN 251. STAV 2. ZKP BIH)

52. Tokom dokaznog postupka, između nastavaka glavnog pretresa od 30.6.2012.

godine i 14.8.2012. godine, protekao je rok od 30 dana. S tim u vezi, stranke i odbrana

su konstatovale da se ne protive probijanju roka od 30 dana između dva nastavka

glavnog pretresa, kao i da ovu okolnost neće koristiti kao žabeni osnov u žalbi na

prvostepenu presudu. Na nastavku glavnog pretresa 14.8.2012. godine, ponovo je

otvoren glavni pretres, dok u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, a uz

saglasnog stranaka i odbrane u tom pravcu, sud nije ponovo izvodio dokaze već su svi

ranije izvedeni dokazi prihvaćeni u ovom postupku.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

25

G. VJEŠTAČENJE OŠTEĆENE STANKOVIĆ STOJE

53. Tužilaštvo je naredbom broj T20 0 KTRZ 0000005 06 od 13.4.2011. godine,

naložilo timsko psihološko-psihijatrijsko vještaćenje oštećene Stanković Stoje, nakon

čega je tim vještaka u sastavu Mišković Mirjana i Dragišić Tatjana 27.4.2011. godine,

dostavio nalaz i mišljenje (T-3). Vještaci su na nastavku glavnog pretresa 25.10.2011.

godine, usmeno obrazložili nalaz i mišljenje, nakon čega je isti, na osnovu odredbe iz

člana 270. stav 5. ZKP BiH, i prihvaćen kao dokaz.

54. Predmet vještačenja je bio usmeni razgovor sa oštećenom i proučavanje

medicinske dokumentaciju o anamnezi bolesti oštećene, a sve u cilju utvrđenja stanja

duševnog zdravlja oštećene, stepena bolesti i sposobnosti oštećene da svjedoči u

postupku. Slijedom navedenog, mišljenje vještaka je da oštećena boluje od shizofrene

psihoze hroničnog, dezintegrativnog toka, te da se ne može sa sigurnošću predvidjeti

ishod i trajnost njene bolesti. Konačno su zaključili da oštećena nije sposobna da

svjedoči u predmetnom postupku, te ukoliko bi dala iskaz pred sudom, njen iskaz ne bi

bio vjerodostojan i potpun, zbog čega ista nije ni saslušana u predmetnom postupku.

H. ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI

55. Na nastavku glavnog pretresa održanom 18.10.2011, 13.12.2011, te 17.1.2012.

godine, vijeće je zatvorilo sjednicu za javnost na okolnost predloženih dodatnih mjera

za svjedoka AB2 (18.10.2011. godine) i svjedoke AB1 i AB3 (17.1.2012. godine),

odnosno u dijelu svjedočenja svjedoka Rakić Đoke (13.12.2011. godine) radi zaštite

ličnog i intimnog života oštećenih, a u smislu odredbe iz člana 235. ZKP BiH. Također,

prilikom svjedočenja svjedoka AB2, javnost je isključena na dijelu njegovog

svjedočenja kako bi se razmotrila određena pitanja u vezi sa statusnim podacima

svjedoka, a kako se ne bi osujetila mjera zaštite koja mu je određena.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

26

I. DODATNE MJERE ZAŠTITE ZA SVJEDOKE AB1, AB2 I AB3

(ČLAN 13. STAV 2. ZAKONA BIH O ZAŠTITI SVJEDOKA POD PRIJETNJOM I

UGROĐENIH SVJEDOKA)

56. Na nastavku glavnog pretresa održanog 18.10.2011. godine, tužilaštvo je istaklo

da svjedok AB2 traži dodatne mjere zaštite, na način da bude prisutan u sudnici, da

svjedoči u prisustvu suda i svih učesnika u postupku uključujući i optuženu, ali da

njegov lik bude zaštićen od javnosti. Kao argumentaciju za takav zahtjev, svjedok

navodi da u svom iskazu pominje više osoba koje su učestvovale u njegovom

zlostavljanju za vrijeme boravka u nekoliko zatočeničkih objekata na području sjeverne

Bosne i te da od tih osoba osjeća strah. Dalje navodi da je porijeklom iz Hrvatske, gdje

mu i dalje žive roditelji kao i većina osoba koje će spomenuti u svom iskazu. Također,

svjedok u jednom dijelu svjedoči na okolnost seksualnog zlostavljanja tako da traži

svjedočenje na način da se zaštiti njegov lik, jer će se na taj način zaštiti intima

svjedoka. Odbrana se nije protivila predmetnom prijedlogu.

57. Slijedom saglasnih navoda stranaka, sud je donio rješenje o dodjeljivanju

dodatnih mjera zaštite za svjedoka AB2, koji će svjedočiti iza paravana na način da će

ga vidjeti stranke u postupku i branilac, dok će lik biti zaštićen od javnosti s tim da će

svi čuti čist neizmijenjen glas svjedoka.

58. Svjedočenju svjedoka je prethodila njegova saglasnost o mjerama u tom pravcu.

59. Na nastavku glavnog pretresa 17.1.2012. godine, pojašnjavajući podneseni

prijedlog u pogledu dodatnih mjera zaštite za svjedoka AB1 i AB3, tužilac je istakao da

svjedok AB1 spreman da svjedoči u sudnici, da ne osjeća strah od optužene, spreman

je da u njenom prisustvu svjedoči, ali obzirom da u svom iskazu pominje i druge osobe

od kojih je bio zlostavljan, a koji će biti procesuirani u postupcima koje Tužilaštvo BiH

vodi, ne želi da javnost zna za njegov lik i identitet. Navodi na neke od tih osoba i dalje

žive na području na kojem on živi zbog čega bi mu mogla biti ugrožena sigurnost.

60. Pojašnjavajući dio prijedloga koji se odnosi na dodatne mjere zaštite za

svjedoka AB3, tužilac je naveo da ovaj svjedok traži svjedočenje iz druge prostorije-

svjedok ne želi da se susretne sa optuženom, boluje od PTSP-a, što je tužilaštvu

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

27

potvrđeno i od strane Službe suda za podršku svjedocima. Tužilac je naveo i da se

svjedok boji svoje emocionalne reakcije tokom svjedočenja, te da je imao sličnu

situaciju u jednom drugom predmetu u kojem je svjedočio, posljedica kojeg je bila

agresivna reakcija prema optuženom u tom drugom postupku. Svjedok naime smatra

da bi mu ta druga prostoriji omogućila kontrolu njegovih emocionalnih reakcija. Nadalje,

tužilac je istakao i da svjedok insistira na tome da se njegov lik ne vidi od strane bilo

koga u sudnici. Navodi da živi na području Odžaka u situaciji gdje se optužena često

pojavljuje i smatra da bi to što bi se vidio njegov lik u odnosu prema optuženoj i ostalim

koji su uključeni u izvršenje krivičnog djela, proizvelo za istog neugodnosti.

61. Odbrana je saglasna sa prijedlogom u pogledu predloženih mjera za svjedoka

AB1, dok u pogledu dijela prijedloga koji se odnosi na dodatne mjere zaštite za

svjedoka AB3, navodi da ne vidi nijedan racionalan razlog, jer su u iskazima iz istrage,

objelodanjeni podaci svjedoka. Ističe i da je postojala ikakva namjera optužene da

utječe na svjedoka, da bi do sada takva namjera vjerovatno bila realizirana. Naveo je i

da nije ništa konkretno navedeno što bi se pravdalo dodatnim mjerama zaštite. S druge

strane, navodi da nema egzaktnih dokaza vezano za postojanje PTSP-a, te da su se

svi učesnici u postupku osvjedočili pozitivnim ponašanjem optužene u sudnici bilo da

se radilo o svjedocima sa ili bez zaštite.

62. Na koncu, ne nalazi ništa razložno bitno da se za svjedoka AB3 pojačaju mjere,

u odnosu na mjere za svjedoka AB1.

63. Na nastavku glavnog pretresa održanom 17.1.2012. godine, nakon saslušanja

stranaka, a imajući u vidu saglasan prijedlog za dodatne mjere zaštite, vijeće je

prihvatilo prijedlog tužioca Tužilaštva BiH da se u odnosu na svjedoka AB1 dodijele

dodatne mjere zaštite u smislu da će svjedok AB1 svjedočiti neposredno u sudnici, ali

iza parvana u odnosu na javnost. Javnosti nije bio dostupan lik ovog svjedoka,

odnosno, slika iz sudnice nije bila objavljena u javnosti.

64. Vezano za predložene dodatne mjere za svjedoka AB3, na nastavku glavnog

pretresa održanom 17.1.2012. godine, vijeće je najavilo da će, prije svjedočenja ovog

svjedoka, a imajući u vidu nesaglasne prijedloge stranaka u tom pogledu, kao i

činjenicu da o PTSP-u ne posjeduje relevantnu medicinsku dokumentaciju, prethodno

obaviti razgovor sa svjedokom.

65. S tim u vezi, na nastavku glavnog pretresa 24.1.2012. godine, cijeneći

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

28

argumentaciju koju je na prethodnom pretresu istakla tužiteljica, i cijeneći navode

odbrane u vezi s ovim prijedlozima, imajući u vidu da je u međuvremenu sudu

dostavljena medicinska dokumentacija za ovog svjedoka, sud je prihvatio prijedlog

tužilaštva te će se u odnosu na svjedoka AB3, pored mjere u vidu pseudonima,

dodijeliti i dodatne mjere, svjedočenje iz druge prostorije sa distorzijom lika u odnosu

na sudnicu izuzev članova vijeća.

66. Neposredno prije svjedočenja svjedoka AB1 i AB3, predsjednik vijeća je

objasnio svjedocima prirodu, sadržaj i posljedice dodijeljenih mjera (prvobitnih i

dodatnih), te je u pogledu primjene dodijeljenih mjera zaštite prethodila saglasnost

navedenih svjedoka u tom pravcu.

J. PRIHVATANJE ZAPISNIKA O ISPITIVANJU OSUMNJIČENE

TERZIĆ ALBINE BR. KT-RZ-1/03 OD 10.12.2007. GODINE OT DOBOJ

67. Na nastavku glavnog pretresa održanog 27.3.2012. godine, vijeće je prihvatilo

dokaz Tužilaštva BiH - Zapisnik o ispitivanju osumnjičene Terzić Albine br. KT-RZ-1/03

od 10.12.2007. godine, sačinjenog pred OT Doboj, kao dokaz tužilaštva broj T- 75.

68. Naime, na Zapisnik o ispitivanje osumnjičene sačinjenim pred Tužilaštvom BiH

broj T20 0 KTRZ 0000005 08 od 18.4.11. godine (T-49), koji je uveden i prihvaćen kao

dokaz tužilaštva na nastavku glavnog pretresa održanom 15.3.2012. godine, jasno su

navedene odrebe člana 78. ZKP BiH, odnosno, posebno je konstatovano u poukama

da se ovaj zapisnik može uvesti kao dokaz i bez saglasnosti optužene, dok je u

sadržaju navedenog zapisnika jasno navedeno da je osumnjičena izjavila da u cjelosti

ostaje kod zapisnika sačinjenog pred OT Doboj broj 1/03 od 10.12.2007. godine.

Imajući u vidu sve ove pouke u skladu sa procesnim zakonom, zatim, činjenicu da je

osumnjičena tada imala branioca prilikom saslušanja, a cijeneći sadržaj samog

zapisnika, sud je prihvatio Zapisnik o ispitivanju osumnjičene Terzić Albine br. KT-RZ-

1/03 od 10.12.2007. godine sačinjenog pred OT Doboj.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

29

K. OBJAVA PRESUDE - ČLAN 286. STAV 1. (VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE)

69. Članom 286. stav 1. ZKP BiH, propisano je : „Pošto je presuda izrečena, Sud će je

odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa

izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i

mjesto objavljivanja presude“.

70. Dana 2.10.2012. godine, održano je ročište na kojem je odbrana završila sa

izlaganjem svojih završnih riječi, a obzirom da sud nije bio u mogućnosti na istom ročištu

izreći presudu, objavljivanje presude je odgođeno. Međutim, ročište za izricanje presude, a

uz saglasnost stranaka i branioca, održano je 19.10.2012. godine, iz razloga što sud, zbog

zauzetosti članova vijeća na drugim predmetima, nije bio u mogućnosti izreći presudu u

zakonom predviđenom roku. Također, sud je cijenio i činjenicu da se u konkretnom slučaju

ne radi o pritvorskom predmetu, iz kojeg razloga, dodatno, nije bilo nužnosti za hitnošću u

postupanju u okviru navedenog.

IV. ZAVRŠNE RIJEČI

A. TUŽILAŠTVO BIH

71. U završnoj riječi tužilaštvo je istaklo da radnje koje je preduzela optužena Albina

Terzić sadrže sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. KZ BiH. U završnom obraćanju, tužilaštvo je dalo osvrt na

provedene objektivne i subjektivne dokaze koji prema mišljenju tužilaštva na nesumnjiv

način dokazuju da je optužena, djelujući zajedno tj. kao saizvršilac sa drugim pripadnicima

Vojne policije HVO-a, na odlučujući način doprinjela izvršenju krivično djelo koje joj se

optužnicom tužilaštva stavlja na teret, te je kao takva individulano odgovorna za nastale

posljedice u smislu člana 29. i 180. KZ BiH.

72. Tužilaštvo BiH je predložilo da sudsko vijeće optuženu oglasi krivom i da joj izrekne

adekvatnu kaznu u skladu sa svim okolnostima od utjecaja na visinu kazne. Tužilaštvo je

ostavilo na ocjenu sudu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani optužene uz

apostrofiranje činjenice da su inkriminisane radnje optužene bile usmjerene na povredu

ličnog dostojanstva i da predstavljaju naročito uvredljivo i ponižavajuće postupanje spram

žrtve, a koje su kod oštećenih prouzrokovale psihičke povrede i traume koje traju do

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

30

danas. Na kraju, tužilaštvo je predložilo da se u slučaju osuđujuće presude prema

optuženoj odredi pritvor, a shodno noveliranoj odredbi člana 138. stav 1. ZKP-a BiH.

B. ODBRANA OPTUŽENE ALBINE TERZIĆ

73. U svom završnom obraćanju, branilac optužene Albine Terzić, advokat Tomislav

Ljubić, osporavao je da je optužena Albina Terzić učinila krivično djelo koje joj se

optužnicom stavlja na teret. U tom pravcu, branilac optužene je, prije svega, osporio

primjenjivost KZ BiH in concreto, kao i pravu kvalifikaciju krivičnog djela. Isto tako, branilac

je izvršio detaljnu analizu iskaza svjedoka i materijalnih dokaza optužbe i odbrane.

74. Na koncu, odbrana je na temelju svega iznesenog istakla kako Tužilaštvo BiH

svojim dokazima nije uspjelo van svake razumne sumnje dokazati da je optužena počinila

svaku pojedinu radnju iz optužnice, čime nije niti počinila krivično djelo koje je predmet

optuženja, posljedično čemu odbrana predlaže da optužena bude oslobođena od optužbe.

V. OCJENA DOKAZA – OPĆENITO

75. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, vijeće

je odluku kao u izreci donijelo iz razloga koji slijede:

76. Prije svega, vijeća napominje da se prilikom ocjene dokaza rukovodio načelom

slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKP BiH, te vodeći računa o odredbi iz člana 290.

stav 7. ZKP BiH, pri čemu ističe da se u donošenju odluke nije oslanjalo na dokaze koji

nisu relevantni za presuđenje u ovom krivičnom predmetu. Osim relevantnosti, vijeće je

neizostavno vodilo računa o zakonitosti i vjerodostojnosti cijenjenih dokaza, uz napomenu

da se u njihovoj ocjeni koncentrisalo samo na bitne elemente krivičnog djela za koje se

optuženoj sudilo.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

31

A. OSUĐUJUĆI DIO

77. Optužena Terzić Albini je oglašena krivom za izvršenje krivičnog djela Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c) KZ BiH. Navedena

odredba glasi:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje

(mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene

eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji

ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;

….

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog

zatvora.“

78. Imajući u vidu da je optužena oslobođena od optužbi za inkriminaciju iz člana

173. stav 1. tačka e) KZ BiH, sud se na ovom mjestu neće ni baviti ovom

inkriminacijom, već će to učiniti u okviru oslobađajućeg dijela presude.

79. Iz citirane zakonske definicije proizilaze sljedeći opći elementi krivičnog djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva:

i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog

prava, na način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog

stanovništva, dakle osoba koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili su

položile oružje ili su onesposobljene za borbu, i koje su zaštićene

odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme

rata od 12.08.1949. godine;

ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije;

iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom;

iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

80. Za postojanje citiranog krivičnog djela neophodno je da radnje izvršenja djela

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

32

pretstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter

krivičnog djela.

81. Slijedom odredbe iz člana 173. KZ BiH, nije neophodno (nije uslov postojanja

samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu (nije nužno

da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je dovoljno da

njegovo ponašanje objektivno pretstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dok se

kod preduzimanja konkretnih pojedinačnih radnji izvršenja, svakako mora cijeniti

subjektivni odnos počinioca prema djelu što će sud u osvrtu na posebne radnje

izvršenja u okviru pojedinačnih tačaka optužnice (osuđujući dio) i učiniti.

82. Dakle, ova odredba se, između ostalog, temelji i na Ženevskoj konvenciji o

zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12.8.1949. godine (Konvencija). Optužnica

tereti optuženu da je postupala protivno odredbama člana 3. Konvencije (tzv. zajednički

član 3. ženevskih konvencija iz 1949. godine). Pravila sadržana u članu 3. Konvencije

smatraju se običajnim pravom i pretstavljaju minimalni standard od kojeg zaraćene

strane nikada ne bi trebale odstupiti, a kojim se propisuje da:

„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na području jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je primjenjivati barem sljedeće odredbe: Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.“

1. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima

međunarodnog prava

83. Dakle, neophodno je utvrditi primjenu međunarodnih pravila u inkriminiranom

periodu. U predmetu MKSJ Tužilac protiv Tadića, broj: IT-94-1 (Žalbeno vijeće), navodi

se: „Međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se od početka oružanih sukoba sve

do poslije prestanka neprijateljstava...“

84. Da bi se uopće utvdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je

utvrditi protiv koga je radnja izvršenja djela bila usmjerena, odnosno, da li je radnja

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

33

usmjerena na posebnu kategoriju stanovništva zaštićenu zajedičkim članom 3. stav 1.

ženevskih konvencija. Prema ovom članu pod pojmom „civil“ podrazumijevaju se i

osobe koje ne sudjeluju direktno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i koji su onesposobljeni za borbu usljed bolesti,

rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga. Dakle, jednim članom ne samo da

je zaštićeno više kategorija osoba, već su te osobe i izjednačene u pogledu njihovog

statusa.

85. Na osnovu izvedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka, ovo vijeće je

nedvojbeno utvrdilo da su sva lica, među kojima su i oštećeni, a koja su lišena slobode

i zatvorena u osnovnu školu u Odžaku (među kojim Kurešević Mihajlo, Šišljagić Mile,

AB1 i drugi) odnosno u Strolitu u Odžaku (Jeremić Vasilije i Lukić Jovo), uživali zaštitu

u skladu sa odredbama citiranog zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija.

86. S tim u vezi, nije prihvaćena teza odbrane da se radilo o ratnim zarobljenicima,

te da je zatvaranje istih bilo opravdano vojnim potrebama.

87. Naime, na osnovu saglasnih iskaza svjedoka, za vrijeme oružanog sukoba u

BiH na području općine Odžak, 8.5.1992. godine (odbrana je učinila nespornim datum

počinjanja sukoba navodeći da je sukob počeo i prije ovog datuma) nakon što nisu

uspjeli pregovori između kriznog štaba Novog Grada (općina Odžak), u kojem je

pretežno naseljeno stanovništvo srpske nacionalnosti, i kriznog štaba Odžaka, rečeno

je da na jednom unaprijed određenom mjestu, u prisustvu pripadnika HVO-a, na izlazu

iz grada, mještani Novog Grada predaju naoružanje, što su i učinili, nakon čega im je

bilo obećano da će biti sprovedeni na teritoriju pod kontrolom srpske vojske. Međutim,

nakon toga, stanovništvo je razdvojeno, te su muškarci kamionima, a žene i djeca

autobusima prevezeni i smješteni u prostorije osnovne škole u Odžaku i to muškarci u

salu osnovne škole (bilo ih je oko 700), a žene i djeca su nakon što su par dana proveli

u učionicama škole, smješteni u lokalnim kućama.

88. Dakle, ove osobe su bile izvan borbenog konteksta, slijedom čega se radilo o

zaštićenoj kategoriji koja uživa zaštitu po odredbama zajedničkog člana 3. ŽK iz 1949.

89. Također, svjedoci Jeremić Vasilije i Lukić Jovo, iako nisu na identičan obrazac

kao većina svjedoka koji su smješteni u prostorije osnovne škole, dovedeni u prostorije

Strolita u Odžaku, uživaju zaštitu po ovoj odredbi. Naime, slijedom iskaza ovih

svjedoka, vijeće je ustanovilo da su ova lica prilikom prvog kontakta sa

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

34

optuženom, tj. po njenom dolasku u prostorije Strolita, bili bez naoružanja i izvan

borbenog konteksta, i to je odlučna činjenica koju je optužena morala znati. Obzirom

na tu činjenicu, ovi svjedoci-žrtve su, već prilikom njihovog prvog kontakta sa

optuženom, uživali zaštitu po zajedničkom članu 3. ženevskih konvencija.

90. U MKSJ predmetu Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-T, Mišljenje

i presuda, 7.5.1997.g, stav 616. se navodi "Čak i ako su bila pripadnici oružanih snaga

… ili su na drugi način učestvovala u neprijateljskim djelima prije zarobljavanja, takva

lica bila bi smatrana 'pripadnicima oružanih snaga' koji su 'onesposobljeni za borbu

lišenjem slobode'." Shodno tome, ova lica uživaju zaštitu pravila običajnog

međunarodnog humanitarnog prava primjenljivih na oružane sukobe.

2. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

91. Kršenja pravila međunarodnog prava, optužnica stavlja u vremenski kontekst od

8.5.1992. godine pa do sredine jula iste godine u kojem periodu se odvijao oružani

sukob u Bosne i Hercegovini.

92. S tim u vezi, a slijedom izvedenih dokaza, kao i utvrđenih činjenica, sud je

utvrdio da je, u vrijeme obuhvaćeno optužnicom, egzistirao oružani sukob.

93. Izjašnjavajući se na navedenu okolnost, svjedoci optužbe saglasni su po pitanju

početka sukoba na području općine Odžak. Naime, prisjećajući se tog događaja, naveli

su da su 8.5.1992. godine, pod izgovorom da će ići na slobodnu teritoriju pod

kontrolom srpske vojske u mjestu Miloševac, predali naoružanje nakon čega je

uslijedilo razdvajanje muškaraca od žena i djece i odvoženje u prostorije osnovne škole

u Odžaku. To se odigralo kao rezultat neuspjelih pregovora između kriznog štaba

Odžaka s jedne, i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) s druge strane.

94. Tako naprimjer, svjedok Ninković Drago je u svom iskazu naveo da je 17. aprila

napadnut Novi Grad od strane hrvatske vojske (HVO Odžak). Naveo je da je te prilike

bio sa svojom jedinicom u okruženju napada. Nakon 18-20 dana, krizni štab zaraćene

strane kojoj je on pripadao, je dogovorio sa kriznim štabom Odžaka da se ide na

slobodnu teritoriju u Miloševac. Međutim, navodi da je negdje 7. ili 8. maja 1992.

godine, formirana kolona, te da su na unaprijed određenom poljoprivrednom dobru

predali naoružanje, da bi nakon toga bio formiran špalir vojske kojim su morali proći do

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

35

tvornice stočne hrane. Pred tom tvornicom su ih čekali kamioni i autobusi. Potom su

muškarce potrpali u kamione, a žene i djecu u autobuse i odvezli ih u osnovnu školu u

Odžaku. Naveo je da ih je tada sveukupno u školu dovedeno između 750-850.

Muškarce su smjestili u fiskulturnu salu škole, a žene i djecu 1-2 dana na sprat u

učionice, i nakon toga su ih rasporedili po privatnim kućama u Novom Gradu. U

prostorijama osnovne škole je boravio oko 2 mjeseca.

95. Svjedok Tatić Nikola je u svom iskazu naveo da je u maju 1992. godine, živio u

Novom Gradu. Naveo je da su se mještani 8.maja trebali iseliti, a potom se izmjestiti u

Miloševac. Krenuli su, međutim, HVO ih je susreo i odveo u srednjoškolski centar u

Odžaku gdje je u prostoriji fiskulturne sale škole proveo 60 dana.

96. Izjašnjavajući se na navedene okolnosti, svjedok AB1 je u svom iskazu naveo

da je tokom aprila 1992. godine bio pripadnik Vojne pošte Derventa, koja je bila u

sklopu TO Novi Grad. S tim u vezi, dužio je SMB uniformu i pušku M-48. Naveo je i da

je HVO u dogovoru sa kriznim štabom formacije kojoj je i svjedok pripadao, zaključio

pregovore a sadržaj kojih se odnosio na obavezu stanovništva da preda oružje, nakon

čega im je bilo rečeno da će biti prebačeni na slobodnu teritoriju, u Miloševac.

Međutim, na izlazu iz Novog Grada, HVO ih je zaustavio i oduzeo im naoružanje.

Potom je naveo da su ih kod tvornice stočne hrane zaustavili, natovarili u kamione, i

odvezli do Osnovne škole „Bratstvo i jedinstvo“. „One koji su prethodno bili naoružani“,

misleći pri tome na vojnosposobne muškarce, smjestili su u fiskulturnu salu škole, a

žene i djecu u učionice na spratu. U školi je boravio od 8.5. do 10.7.1992.godine.

97. Svjedok Dragojlović Vlado je u svom iskazu naveo da je 8.5.1992. godine

postignut dogovor između Kriznog štaba Novog Grada i Odžaka. Sadržaj dogovora je

bio da naoružanje, koje su mještani Novog Grada dobili od JNA kao pripadnici

rezervnog sastava, predaju u reonu Odžaka i da bezbijedno napuste prostor opštine

Odžak, u smislu da idu u selo Miloševac kod Modriče koje je bilo pod kontrolom

tadašnje JNA i srpskih snaga. Dana 8. maja, u prijepodnevnim satima, svjedok je

naveo da je bio na liniji odbrane sela iz pravca Osječka, gdje su trpili stalne napade

Hrvatske vojske iz jedinice „Čavka“. Nakon što su linije pale, svjedok je došao u mjesto

gdje se nalazila komanda, gdje je saznao da naoružanje koje su dužili, moraju predati

u reonu Odžaka, što je i učinjeno. Dogovoreno je da prvo ide sanitet sa ranjenicima,

zatim članovi kriznog štaba i onda ostali. Oružje su predali na ulazu u Novi Grad, u

mjestu “Ratar” (početak industrijske zone). Na mjestu predaje oružja, prema

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

36

navodima svjedoka, zajedno su se nalazili pripanici hrvatske vojske i HVO-a.

Izjašnjavajući se na okolnost kako je raspoznavao različite uniforme navedenih

formacija, naveo je da su pripadnici HVO imali šahovnicu na maslinastozelenoj površini

sa jasno istaknutim natpisom “HVO”, dok je Hrvatska vojska imala samo oznaku “HV”.

Potom su žene i djecu razdvojili od muškaraca da bi potom žene i djecu smjestili u

autobuse, a muškarce u kamione, nakon čega su svi odvezeni u osnovnu školu

“Bratstvo i jedinstvo” u Odžaku. Naveo je i da su po izlasku muškaraca iz kamiona,

dočekali ih formirani špaliri vojnika koji su ih na putu do škole tukli. Nakon toga,

muškarci su smješteni u salu osnovne škole, a žene na sprat iste škole, da bi nakon

nekoliko dana, odveli žene u hrvatske i muslimanske kuće u Odžaku. U prostorijama

osnovne škole je boravio do 10.7.1992. godine.

98. Svjedočeći na navedene okolnosti, na identičan način su se izjašnjavali i

svjedoci Dervenić Vlado, Dervenić Borislav, Rakić Radojica i dr.

99. Sud nije imao razloga da navedenim iskazima ne pokloni vjeru. Svjedoci su se

na predmetnu okolnosti izjašnjavali objektivno, svako u okviru svoje percepcije

posmatranja predmetnog stanja kojim su zatečeni. Pojedine razlike u iskazima su

neznatne, a koje razlike su po mišljnju suda i logične i očekivane, imajući u vidu da je

percepcija posmatranja navedenog rezultat više faktora posmatrača-životne dobi,

prethodnog iskustva, kulturoloških razlika i dr.

100. Također, potkrepljujući dokazi na predmetu okolnost su i materijalni dokazi T-19,

i T-20, slijedom kojih je, na teritoriji R BiH, u vremenskom kontekstu koji i optužnica

obuhvata, proglašena neposredna ratna opasnost, odnosno ratno stanje, te T-24 u

kojem su navedene okolnosti u vezi sa ratnim stanjem na području Odžaka u periodu

od 18.4. do 30.5.1992. godine.

3. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom (alibi optužene)

101. Vezano za povezanost radnji optužene sa predmetnim oružanim sukobom

odlučna je činjenica njenog statusa u vrijeme počinjenja krivičnog djela, odnosno u

vrijeme predmetnog oružanog sukoba, tj. pripadništvo optužene formaciji vojne policije.

S tim u vezi, materijalni dokazi T-17 i T-18 potvrđuju da je optužena u periodu 17.4.92.

do 23.4.93. godine, prema vojnoj evidenciji Odjela za odbranu Odžak, bila

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

37

pripadnik 102. brigade Odžak, a što i optužena u iskazu pred Okružnim tužilaštvom u

Doboju (dokaz T-75) potvrđuje.

102. Ono što je pri tome značajno jeste „da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj

mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini,

način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen“.3

103. Da je upravo optužena kritične prilike, sama, odnosno skupa sa drugim

pripadnicima HVO-a, nečovječno postupala prema zatvorenim, vijeće se uvjerilo

isključujući svaku razumnu sumnju o čemu će biti detaljnije riječi u osvrtu na pojedine

radnje izvršenja.

104. Iako je odbrana optužene bila odbrana alibijem, u kojem pravcu su izvodili

subjektivne i materijalne dokaze, za vijeće nije bilo dvojbe da je upravo optužena

osoba koju su svjedoci identifikovali kao osobu koja je nečovječno postupala odnosno

učestvovala u takvom postupanju prema civilima kritične prilike.

105. Naime, u to vrijeme, ispred formacije kojoj je optužena pripadala, pojavljivala se

još jedna ženska osoba (prema nekim svjedocima još dvije ženske osobe) ali koje su

oni mogli sasvim jasno razlikovati od optužene. Uglavnom su je opisivali kao

uniformisanu osobu sa bijelim opasačem, srednje građe, plave kose, srednje dužine

(svjedoci Kurešević Mihajlo, Dervenić Vlado, Dragojlović Vladi i drugi), neki su je

poznavali od ranije (svjedok Pavić Miro i AB1), neki su saznali o njenom identitetu

preko drugih osoba koji su je poznavali (svjedoci AB3, Dervenić Borislav, Rakić

Radojica i drugi), dok su je neki poznavali kao „Ninu“ čije su pune identifikacijske

podatke saznali po izlasku iz zatvoreništva (svjedoci Pajić Gojko, Ninković Drago).

106. Također, neki svjedoci su optuženu jasno i nedvojbeno prepoznali u sudnici

(svjedoci Pajić Gojko, Dervenić Vlado, Rakić Đoko, Rakić Radojica, AB1, Rakić Mirko),

dok se neki u tom pravcu nisu ni mogli izjasniti prevashodno zbog dužine proteka

vremena od predmetnih događaja, dok je npr. svjedok Kurešević Mihajlo kao optuženu

identifikovao osobu u publici.

3 Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 i IT -96-23/1 –A, presuda od 12.6.2002. godine, stav

58

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

38

107. Međutim, za sud takva identifikacija optužene nije ni bila od presudnog značaja

budući da prepoznavanje optužene u sudnici pretstavlja sastavni dio iskaza svjedoka, a

ne posebne radnje dokazivanja u okviru istražne radnje prepoznavanja osoba (čl. 85.

stav 3. ZKP BiH), te je sud na taj način i pristupio vrednovanju tog dijela iskaza.

108. Naime, kada je riječ o prepoznavanju optužene u sudnici, svjedoci bi, opisujući

inkriminirani događaj, samoincijativno i spontano pokazali u pravcu optužene, odnosno,

na upit tužioca bi se u tom pravcu izjasnili, što je, potom, od strane predsjednika vijeća

i konstatovano na zapisnik, pa je i jasno da se u konkretnoj situaciji, ne radi o

prepoznavanju optužene u smislu člana 85. ZKP BiH.

109. Međutim, odbrana je, naime, izvođenjem subjektivnih dokaza - svjedočenje

svjedoka Mihalj Marije, Mandić Tomislava i Belaj Štefice, te materijalnih dokaza O-8,

O-9, O-11, dokazivala alibi optužene za vremenski kontekst koji optužnica obuhvata.

110. Svjedokinja Belaj Štefica je koncem 1992. godine bila službenik Crvenog krsta

(CK) Kutjevo, RH. U svom iskazu je navela da je među izbjeglicama koje su iz Odžaka

iz BiH došle 21.4.1992. godine u Kutjevo, bila i optužena, koja je te prilike iz BiH došla

sa svojom majkom. Nadalje je navela da su se te izbjeglice, nakon što su im uručeni

izbjeglički kartoni, smještali po privatnim kućama. Optužena je bila smještena u kuću

Marije Mihalj, dok je njena majka bila smještena u kuću porodice Mikešić. Nadalje je

navela da je bilo uobičajeno da osobe koje su posjedovale izbjegličke kartone, među

njima i optužena, uvijek samostalno dolaze po hranu, što je bio slučaj i sa optuženom,

međutim, da hrana po tom osnovu nije dijeljena svakodnevno. Nadalje je navela da su

zaključno sa 26.6.1992. godine, Kutjevo napustile izbjeglice iz Odžaka, međutim,

svjedokinja se nije mogla precizno izjasniti kada je Kutjevo napustila i optužena,

navodeći da se sjeća da je optužena napustila Kutjevo prije nego je to učinila njena

majka.

111. Pojašnjavajući sadržaj dokaza O-11 budući da je ova svjedokinja autor istog,

navela je da je datum naveden u vrhu dokumenta (21.4.1992. godine) – datum dolaska

lica sa spiska iz Odžaka u Kutjevo (pod r. br. 1. navedeno je ime optužene), dok datum

26.6.1992. godine, označava odlazak iz Kutjeva posljednje grupe lica koja su po

navedenom osnovu primali pomoć od CK (slijedom dokaza, to se odnosi na lica pod r.

br. 3. i 4 dokaza).

112. Nadalje, svjedok Marija Mihalj, koja je u toku 1992. godine bila

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

39

volonterka u CK u Kutjevu, u svom iskazu je potvrdila navode da je optužena, po

dolasku iz Odžaka u aprilu 1992. godine, u njenoj porodičnoj kući u Kutjevu provela od

1,5 do 2 mjeseca. Navela je i da se sa optuženom, po njenom dolasku u Kutjevo, do

odlaska 4.6.1992. godine, družila svakodnevno, te da je u to vrijeme nikad nije vidjela u

vojničkoj uniformi. Također, navela je i da joj se optužena u to vrijeme nikad nije

povjerila ili saopćila da je tokom dana išla u Odžak i slično, kao i da u to vrijeme nije

bilo situacija da je optužena bila odsutna iz Kutjeva na period od 1-2 dana. Prisjeća sa

da su dana 4.6.1992. godine, zajedno sa Mandić Tomislavom, svjedokinja i optužena,

krenule za Požegu, kako bi se, potom, optužena uputila za Odžak, međutim, da su na

tom putu, na području Požege, imali saobraćajnu nesreću. Prisjeća se da je to bilo

upravo tog datuma (4.6.1992. godine), obzirom da se dva dana nakon tog događaja

(6.6.1992. godine) oženio svjedok Mandić Tomislav, na čijem vjenčanju je svedokinja

bila kuma. Navela je i da se u vezi sa tim događajem vodio postupak na sudu,

međutim, da svjedokinja i svjedok Mandić nisu optuženu naveli kao jednu od prisutnih

u vozilu u to vrijeme obzirom da je morala ići i da kasnije, kada postupak bude vođen,

imajući u vidu sveukupnu situaciju, neće ni biti dostupna.

113. Navedene činjenice na okolnost objektivnog događaja saobraćajne nesreće,

potvrdio je svjedok Mandić Tomislav, vezujući, također, datum saobraćajne nesreće sa

datumom svoje svadbe, kako je to i svjedokinja Mihalj Marija posvjedočila. Također,

dokazom O-8 odbrana je učinila nespornim čin vjenčanja svjedoka Mandića na

navedeni datum.

114. Međutim, analizirajući iskaze svjedoka Štefice Belaj, Marije Mihalj i Mandić

Tomislava, kao i navedenih materijalnih dokaza odbrane, te dovodeći ih u vezu sa

iskazima svjedoka – oštećenih, koji su saglasno, sa manjim, očekivanim i logičnim

odstupanjima, načinili vezu između identifikacije optužene u inkriminirano vrijeme i

njenog postupanja u prostoriji osnovne škole u Odžaku i Strolitu u vezi sa

inkriminacijama iz osuđujućeg dijela presude (sud se posebno osvrnu na identifkiaciju

optužene od strane oštećenih u paragrafu broj 105), sud je zaključio da je upravo

optužena osoba koja je, na način pobliže opisan u tačkama 1-5 osuđujućeg dijela

presude, počinila predmetne inkriminacije.

115. Naime, period koji optužnica obuhvata je 8.5.1992. godine i isti se vremenski

proteže do sredine jula 1992. godine, a izjašnjavajući se na okolnost prisustva i učešća

optužene predmetnim inkriminacijama u sali osnovne škole u Odžaku, svjedoci

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

40

optužbe (Dragojlović Vlado, Dervenić Vlado i drugi) su saglasno naveli da optuženu

nisu ni vidjeli netom po njihovom dolasku u prostorije, nego nakon 5-7 dana.

116. Nadalje, događaj iz tačke 5. osuđujućeg dijela presude (tačka 6. optužnice),

svjedok Jeremić Vasilije veže za početak juna 1992. godine, dok svjedok Lukić Jovo

kao datum zarobljavanja navodi 29.5.1992. godine, nakon čega je istakao da je

odveden u Silos u Modriči, a potom i na druge lokacije, a na kraju i u Strolit u Odžaku

gdje je zatekao druge zatvorenike. Također, neki svjedoci, među kojima Dragojlović

Vlado i Šišljagić Mile su saglasno naveli da su iz prostorija osnovne škole neke osobe

odvedene u Strolit, pri čemu svjedok Dragojlović Vlado navodi da se radilo o oko 50

osoba koje su bile „ekstremi“, dok je svjedok Kurešević Mihajlo naveo da su u školi bili

„manji zločinci“, a u Strolitu „veći zločinci“, odnosno osobe čiji su članovi porodica bili u

„četnicima“ u Drugom svjetskom ratu. Potkrepljujući dokaz na ovu okolnost je i

materijalni dokaz T-24.

117. Izjašnjavajući se na okolnost udaljenosti na relaciji Kutjevo-Odžak, svjedoci

Mihalj Marija i Mandić Tomislav, naveli su da se radi o ukupno 60-70km.

118. Slijedom navedenog, vijeće je zaključilo da odbrana optužene alibijem nije

uspješno održana, poklonivši vjeru iskazima oštećenih da je upravo optužena osoba

koja je predmetne inkriminacije iz tački 1-4 osuđujućeg dijela presude i počinila. Vijeće

ne isključuje mogućnost da je optužena, slijedom iskaza svjedoka Belaj, Mandić i

Mihalj u periodu 21.4.1992. godine pa do 4.6.1992. godine, boravila na lokalitetu

Kutjeva, našavši da su svjedoci objektivno govorili o događajima koji su im i mogli biti

poznati, međutim, zaključilo je da je optužena, najmanje u periodu od sredine maja

1992. godine, pa sve do sredine jula iste godine, povremeno dolazila u prostorije

osnovne škole. Prihvatajući iskaze navedenih svjedoka na navedene okolnosti, vijeće

zaključuje da je i objektivno bilo moguće, obzirom na relativno kratku udaljenost na

relaciji Kutjevo-Odžak, da se optužena, povremeno, udalji sa lokaliteta Kutjeva i dođe u

Odžak, kako bi učestvovala u predmetnim događajima u osnovnoj školi. Pri tome,

vijeće je našlo da prisustvo optužene u Strolitu (tačka 5 osuđujućeg dijela presude) nije

ni bilo obuhvaćeno odbranom alibijem, obzirom da, kako je i naprijed navedeno,

predmetne događaje svjedoci i vežu za početak juna 1992. godine, kada i optužena,

slijedom svoje odbrane, tvrdi da je iz Kutjeva došla u Odžak.

119. Slijedom navedenog, jasno proizilazi da je postojanje oružanog sukoba u

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

41

znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost i odluku optužene da počini zločin, kao i na sam

način počinjenja zločina. Naime, optužena je kao pripadnik vojne policije u okolnostima

navedenog oružanog sukoba, stekla osjećaj nadmoćnosti, dominacije, kao i osjećaj

odsustva bilo kakve odgovornosti u postupanju prema zatvorenicima, obzirom da je

otvoreno demonstrirala nadmoć i da je imala kontrolu nad civilima-žrtvama. Na taj

način mogla je i ostvariti predmetne inkriminacije bez straha od posljedica i

odgovornosti koju bi sigurno snosila u okolnostima odsustva oružanog sukoba.

4. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

120. Kada je riječ o ovom elementu, vijeće će isti elaborirati u osvrtu na svaku

pojedinačnu tačku osuđujućeg dijela presude, prevashodno kroz identifikovanje

relevantnih dokaza, navođenje njihovog sadržaja, dovođenja u pojedinačnu i

međusobnu vezu, te konačno njihovom kritičkom ocjenom.

VI. NEČOVJEČNO POSTUPANJE

121. KZ BiH ne definiše „nečovječno postupanje“ iz člana 173. tačka c) KZ BiH.

Međutim, praksa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nudi

mnogobrojne primjere tih konkretnih krivičnih djela i to: sakaćenje ili nanošenje teških

tjelesnih povreda4; premlaćivanje i druge nasilne radnje5; nanošenje teških ili ozbiljnih

povreda6; teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta7; ozbiljan napad na ljudsko

dostojanstvo8; prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili

je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo9; deportacija i prisilno

4 Vidjeti predmet Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208.

5 Ibid, paragraf 208.

6 Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14/2, paragraf 117.

7 Vidjeti predmet Blaškić, presuda žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14 paragraf 239. predmet Krstić,

presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-33 paragraf 523. 8 Vidjeti predmet Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240.

9 Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragrafi 271, 289, 303.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

42

premještanje grupa civila10; prisiljavanje na prostituciju11 i nestajanje ljudi pod

prisilom12.

122. Prvostepeno vijeće MKSJ u predmetu Delalić i dr. ponudilo je, definiciju pojma

„nečovječno postupanje“, u kojoj se kaže: „ ... namjerna radnja ili propust, tj. radnja koja

nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili pretstavlja ozbiljan nasrtaj na

ljudsko dostojanstvo“, što dakle, podrazumijeva sljedeća bitna obilježja ovog krivičnog

djela:

da su ta radnja ili propust prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili

ozljedu, odnosno da pretstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo;

da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice odnosno lica za čije

radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.

123. Kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične

okolnosti. Neke od tih okolnosti mogu na primjer biti: karakter radnje ili propusta,

kontekst u kojem su se oni dogodili, lične prilike žrtve uključujući starost, pol i

zdravstveno stanje, kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.

124. Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su

stvarne i ozbiljne13. Svjedoci-žrtve su bili izloženi premlaćivanju, maltretiranju, i drugim

oblicima zlostavljanja na način da su u bilo koje vrijeme, od strane optužene i drugih

lica izvođeni i premlaćivani, odnosno da je prema istima postupano uz odsustvo

poštovanja prema zaštićenim licima, svjesno upravljenog na degradiranje njihovog

dostojanstva, suprotno osnovnim načelima međunarnog prava. Vijeće je slijedom

izvedenih dokaza zaključilo da je u fiskulturnoj sali osnovne škole vladala atmosfera

straha, potaknuta stalnim maltretiranjem zatočenika. Bivši zatvorenici koji su svjedočili

pred pretresnim vijećem su detaljno opisali djela fizičkog nasilja i psihološkog

zlostavljanja koja su pretrpjeli ili vidjeli u sali osnovne škole tokom svog zatočeništva.

Mnogi od njih čak i danas osjećaju fizičke i psihičke traume zbog ovih iskustava.

125. S druge strane, vijeće je ustanovilo da su lica koja su ih držala u zatočeništvu,

među njima i optužena, imali dominirajući položaj i moć spram žrtava, da su u toj

10 Vidjeti predmet Kupreškić i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 566.



S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

43

atmosferi iskoristili taj svoj povlašteni status spram žrtava kako bi ih malteritrali,

naročito degradirali njihovo dostojanstvo.

126. Nesumnjivo je i da su žrtve bile u stanju očaja, potčinjenosti, beznađa, straha za

vlastiti život, koji su svakako izvan uobičajenih ljudskih iskustava, te da iste ispunjavaju

standard zahtijevan definicijom predmetnog djela.

127. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je

kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku

tjelesnu ili duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako

je znao da će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu

ili duševnu patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa bezobzirnom

nepažnjom prema tome14, što je vijeće, na strani optužene i utvrdilo.

128. Također, pri tome se vijeće rukovodilo i kriterijima MKSJ u predmetu Kunarac,

Kovač i Vuković15 gdje se navodi “Za krivično djelo povrede ličnog dostojanstva nužno

da je optuženi znao da njegovo djelo ili propust može imati za posljedicu teško

poniženje, degradaciju ili na drugi način povrijediti ljudsko dostojanstvo. [Z]a krivično

djelo povrede ličnog dostojanstva nužna [je] sam[o] svijest o ‘mogućim’ posljedicama

terećenog djela ili propusta”.

129. Zatim, u predmetu, Aleksovski16: “Što se tiče potrebnog stepena mens rea-e, . . .

optuženi je morao počiniti djelo za koje se tereti sa namjerom da ponizi žrtvu ili je

izvrgne ruglu. Iako nije nephodno da je počinilac postupio s izričitom namjerom da

ponizi žrtvu ili da je podvrgne ponižavajućem postupku, on je morao biti svjestan

predvidljivih i logičkih posljedica svojih postupaka”.

13 Vidjeti predmet Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 131.


15 Žalbeno vijeće, 12. juni 2002., parag. 164-166

16 Pretresno vijeće, 25. juni 1999., parag. 56

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

44

A. SAIZVRŠILAŠTVO –ČLAN 29. U VEZI SA ČLANOM 180. KZ BIH

130. Tačkom 1, 4 i 5 osuđujućeg dijela presude, optužena je oglašena krivom da je

zajedničkim djelovanjem sa drugim osobama, nečovječno postupala prema zatvorenim

civilima.

131. Član 29. KZ BiH glasi:

“Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.”

132. Dakle, saizvršilaštvo podrazumijeva učestvovanje više lica u izvršenju jednog

krivičnog djela pri čemu svako pojedinačno, i to na odlučujući način, doprinosi

ostvarenju zabranjene posljedice.

133. Slijedom izvedenih dokaza, prevashodno iskaza oštećenih, sud je utvrdio da je

radnje iz tački 1, 4 i 5 osuđujućeg dijela presude, optužena učinila kao saizvršilac, pri

čemu je na odlučujući način doprinijela zajedničkom ostvarenju zabranjenje posljedice.

Dakle, sud je nedvojbeno utvrdio da je u okolnostima kada je optužena učestvovala u

organizaciji logorske svadbe (tačka 4 osuđujućeg dijela) odnosno udaranja zatvorenih

civila (tačke 1 i 5 osuđujućeg dijela) bila prisutna predmetnim događajima, da je u

predmetnim događajima uzela aktivno učešće, da je svojim ponašanjem i djelovanjem

afirmativno doprinosila izvršenju djela do kraja pri čemu je njena volja za

prouzrokovanjem zabranjene posljedice očuvana. U situaciji kada optužena djelo

poduzima u prisustvu drugih pripadnika HVO-a, njihovo prisustvo povećava stepen

straha na strani žrtve u tim okolnostima, dok na strani optužene učvršćuje odluku da,

uz svijest o zajedničkom djelovanju, djelo sprovede do kraja.

134. Dakle, kada je riječ o ocjeni njenog ponašanja saizvršilačkim, sud je zaključio da

je isti bio u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi sa ponašanjima ostalih saizvršilaca,

čineći sa istim jedinstvenu, čvrstu cjelinu. S tim u vezi, radnje koje je optužena počinila

odigrale su se u kontinuitetu do kraja događaja, pri tome projektujući odlučujuću cjelinu

u ostvarenju zabranjene posljedice i postajući tako njihov zajednički element. Bez

uloge optužene, ne bi ni bilo moguće djelo počiniti, što mu i daje karakter odlučujućeg

doprinosa.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

45

135. Također, sud je našao optuženu individualno krivom u skladu sa članom 180.

stav 1. KZ BiH17. Podijeljenja su, naime, stajališta, da li navedena odredba materijalnog

zakona predstavlja individualnu krivičnu odgovornost (nasuprot komandne

odgovornosti odnosno odgovornosti za djela drugih) ili udruženi zločinački poduhvat.

136. Sud je našao da, u konkretnom, saizvršilačke radnje optužene korespondiraju

sa odredbom iz člana 180. stav 1. KZ BiH, nalazeći da je optužena individualno

odgovorna za počinjena djela.

i. TAČKA 1 OSUĐUJUĆEG DIJELA PRESUDE

137. Tačkom 1 optužena je oglašena krivom da je nečovječno postupala prema

civilima srpske nacionalnosti – Šišljagić Mili i Rakić Stanku, koje je sa još jednim

pripadnikom HVO-a, izvela iz fiskulturne sale u hodnik škole, nakon čega ih je u

prisustvu tog pripadnika HVO-a, udarala policijskom palicom po ramenima i glavi,

kojom prilikom je Šišljagić Mile od strane optužene zadobio četiri udarca.

138. Na predmetnu okolnost svjedočili su svjedoci Šišljagić Mile, Kurešević Mihajlo,

Rakić Radojica, Rakić Đoko, te je pročitan iskaz Šišljagić Miloša (T-6).

139. Opisujući predmetni događaj, svjedok Šišljagić Mile je u svom iskazu naveo da

su kritične prilike Golubović i Nina tražili od Šišljagić Miloša da kaže “ko ti je komšija s

desne”, a potom “…s lijeve strane” misleći pri tome na poziciju kako su stajali jedan

pored drugog, nakon čega su osobe koje je Miloš i identifikovao kao takve i izvedene

ispred sale. Te prilike su, pored svjedoka Šišljagić Mile, izvedeni i Rakić Stanko i

Bogdanović Miloš. Potom su izašli u hodnik, i stajali su postrojeni u red, nakon čega je

optužena počela da ih ispituje. Ukoliko nisu priznali šta ih je pitala, udarila bi ih

milicionerskom palicom po ramenu i glavi. Naveo je da bi optužena u toj prilici udarala

“gdje god bi smislila”, po glavi, i ukoliko bi podigao ruku. Te prilike je svjedok od

optužene dobio četiri udarca. Naveo je i da je optužena udarala, ali ne i muškarac koji

17 Član 180. stav 1. KZ BiH glasi: Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju,

pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

46

je bio s njom – “kad smo izvedeni u hodnik, nije on nikog tuk’o, već je tukla ženska”.

Izjavio je i da je Rakić u toku udaranja od strane optužene pokušao da podigne ruku,

na što je on reagovao i uhvatio ga za ruku kako bi je spustio govoreći mu “nemoj, ubiće

te posve”, obzirom da im je još od ranije rečeno da ne smiju dizati ruke (dok ih

udaraju). Slijedom iskaza svjedoka, predmetni događaj je trajao oko 10 minuta. Od tih

udaraca je trpio bolove u predjelu zatioka glave, te da mu je u predjelu vrata bilo

modro, ali da to nikom nije smio reći.

140. Svjedočeći na predmetnu okolnost, svjedok Kurešević Mihajlo je naveo da se

kritične prilike na vratima fiskulturne sale pojavio Golubović Ante i optužena. Nadalje je

naveo da je lično optužena pokazala na trojicu osoba koje su tada trebale izaći ispred

sale, a što se odnosilo na Šišljagić Milu, Bogdanović Miloša i njegovog punca - Rakić

Stanku, i koji su potom, zajedno sa optuženom i Golubovićem i izašli, nakon čega su

se vrata sale zaključala. Po ponovnom povratku u salu izvedenih, bili su vidljivo

pretučeni, modri, on im je lično stavljao hladne obloge na otečena mjesta. Po povratku,

punac mu se požalio da ih je optužena tukla palicom, i da je u jednom trenutku kada je

optužena zamahnula da ga udari, Stanko palicu rukom uhvatio, nakon čega mu je

optužena preotela palicu i potom su prisutni muškarci rekli da će oni da “to dovrše”

misleći pri tome da ga nastave udarati. Od tih udaraca, Stanko nije imao nekih

“ozbiljnih lomova”, ali je imao modrice u predjelu bubrega i butova.

141. Svjedok Rakić Đoko je u svom iskazu naveo da je od svog oca – Rakić Stanka

saznao da je kritične prilike, nakon što je optužena lično prozvala njegovog oca, da je

on izašao izvan sale, nakon čega ga je optužena počela udarati, ali da se on branio i

nije se dao udarati. U tom trenutku je neko naišao i rekao joj “što udaraš starog

čovjeka”, nakon čega ga je prestala udarati.

142. Potkrepljujući dokaz na objektivni učin djela je i dokaz T-6. Naime, svjedok

Šišljagić Miloš je u ovom iskazu naveo da je jedne prilike iz sale izveden sa grupom od

4-5 ljudi, i da je te prilike tučen drvenom toljagom po leđima i po vratu, te da je tučen od

strane uniformisanih vojnika među kojim nikog nije poznavao.

143. Sud je navedene iskaze ocijenio vjerodostojnim. Iskazi navedenih svjedoka su u

bitnom saglasni i dopunjujući upravo u mjeri različite percepcije predmetnog događaja.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

47

Naime, svjedok Šišljagić Mile govori o doživljenom, jasno identifikujući optuženu kao

vinovnika njegovog stradanja i stradanja oštećenog Rakića za predmetni događaj iz

optužnice. On jasno i nedvojbeno opisuje da optužena sa još jednim licem dolazi po

njega i još dvojicu osoba, da ih izvode ispred sale, i da je potom optužena osoba koja

njega udara i govori o pretrpjeloj posljedici. S druge strane, svjedok Kurešević o

stradanju Rakić Stanka i Šišljagić Mila saznaje posredno od svog punca - Rakić Stanka

i upravo tako događaj i reproducira pred sudom-bez namjere da bilo šta doda što bi

eventualno bilo otežavajuće po optuženu. Također, svjedok Kurešević, koji cijeli tok

događaja koji se odvija u sali aktivno posmatra, decidno opisuje ko ulazi u salu kritične

prilike, ko izlazi i ponašanje optužene u vezi s tim, zatim, opisuje izgled Rakić Stanka

po njegovom povratku u salu jer je i bilo prirodno da stanje istog i percipira obzirom da

mu je punac. Svjedok Rakić Đoko o cjelokupnom događaju svjedoči na osnovu

posrednih saznanja, tako da je iskazu ovog svjedoka sud i poklonio vjeru kao

potkrepljujućem dokazu.

144. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je optužena poduzela opisane

saizvršilačke radnje, da je poduzela djelo sa sviješću i htijenjem, čime je postupala kao

umišljajni izvršilac istog. Zaključak o obliku i stepenu subjektivnog odnosna optužene

spram djela vijeće donosi temeljem toga što je utvrdilo da je optužena znala po koga

dolazi i s kojim zadatakom, potom izvodi oštećene vani, i u prisustvu drugog pripadnika

HVO-a, poduzima zabranjenu radnju sa znanjem da je ista zabranjena, dok prisustvo

drugog vojnika stimuliše i podupire optuženu da djelo izvrši do kraja.

145. Pri ovome, sud se rukovodio i činjenicom da poniženje navedenenih žrtava u

smislu povrede njihovog dostojanstva nije temeljilo na subjektivnoj percepciji djela od

strane žrtava, već se rukovodilo objektivnim kriterijima koji se ogledaju u činjenici da je

djelo usmjereno prema nezaštićenim licima, čak i osobama starije životne dobi,

istovremeno prema osobama kod kojih je intenzitet straha dodatno naglašen

konstantnom atmosferom neizvjesnosti i beznađa u kojoj su se nalazili, što je optuženoj

morali biti poznato, odnosno da je djelo koje je u ovakvim okolnostima poduzela, bilo

obuhvaćeno njenom sviješću o mogućim posljedicama njenih postupaka na

degradaciju dostojanstva žrtava.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

48

ii. TAČKA 2 OSUĐUJUĆEG DIJELA PRESUDE


zatvoreniku pod pseudonimom “AB 1”, ponižavajući ga, na način što mu je prolazeći

pored njega u momentu kada se isti upisivao u spisak zatvorenika, uputila riječi: ”Imaš

lijep rukopis, ali si spor”, nakon čega ga je ošamarila.

147. Na predmetnu okolnost svjedočili su svjedoci AB1, AB3, Dragojlović Vlado,

Pajić Gojko i Rakić Đoko.

148. Svjedok AB1 je u svom iskazu naveo da je u momentu kada je zajedno sa još

dvije osobe pravio spisak logoraša, optužena šetala oko njih i jedne prilike je prišla do

svjedoka i obratila mu se riječima – “čiča imaš lijep rukopis samo sporo pišeš”, nakon

čega ga je ošamarila. Kasnije je primijetio tragove krvi na košulji. Međutim, naveo je da

taj udarac optužene i nije bio jak, te da nije ni osjetio neku veću fizičku bol, ali da je to

za njega pretstavljalo poniženje jer je on tada imao preko 40 godina, te da je optužena

u tim trenucima za njega bila “balavica”, te da ima sina otprilike njenih godina. Dodao je

i da mu je optužena osporila razmjenu, da mu je lično rekla da ne može ići u razmjenu,

nakon čega je ostao u zarobljeništvu još 240 dana, te je konačno razmijenjen

29.6.1993. godine.

149. Svjedok AB3 je o predmetnom događaju saznao posredno-preko svjedoka AB1.

Prisjećajući se sadržaja razgovora sa svjedokom AB1 na predmetnu okolnost, izjavio je

da mu je svjedok AB1 rekao da je od optužene dobio šamar, te da je ona bila jedna od

osoba koje su mu osporavali razmjenu, zbog čega je dugo i ostao u logoru, a sve zato

što je davao Međunarodnom crvenom krstu tačne izjave o uslovima u logoru.

150. Svjedok Pajić Gojko je u svom iskazu naveo da ga optužena lično nije udarala,

ali da mu je svjedok AB1 ispričao da njega jeste. Govoreći na predmetu okolnost,

izjavio je da je kritične prilike AB1 ušao u salu isprebijan i rekao „ali me je Nina

izudarala“. U tim trenucima, svjedok ga nije puno zapitkivao, nije primijetio vidljive

krvne podlive, ali je primijetio da je bio „crven u licu i isprepadan“, naveo je i da je AB 1

kasnije u selu pričao o ovom događaju, te da mu je poznato da optužena nije dozvolila

svjedoku AB1 da ide u razmjenu u Orašje, te je umjesto njega poslala drugog čovjeka.

151. Svjedok Dragojlović Vlado je u svom iskazu naveo da mu je svjedok AB1, nakon

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

49

što je tučen od strane optužene, rekao da ga je optužena tukla, a na licu mu je

primijetio krvne podlive, razbijen nos, a imao je tragove krvi na odijelu.

152. Sud nalazi da su iskazi svjedoka u bitnom saglasni. Iskaze navedenih svjedoka

sud je ocijenio objektivnim i nepristrasnim. Pojedine razlike u iskazima svjedoka po

pitanju količine vidljivih tragova šamara na licu svjedoka AB1 sud je našao očekivanim

imajući u vidu konstantnu atmosferu neizvjesnosti, straha, udaranja i premlaćivanja

zatvorenika, a nikako sračunatim u prilog tereta optužene više od objektivno

doživljenog.

153. Na koncu, da je optužena kao izvršilac poduzela opisane radnje, sud zaključuje

iz iskaza prevashodno svjedoka AB1 koji je žrtva predmetnog šamara optužene, a

zatim i iz ostalih navedenih svjedoka koji potkrepljuju njegov iskaz. Svjedok AB1

objektivno opisuje okolnosnu situaciju kritične prilike kao i ponašanje optužene prema

njemu. Stoga, imajući u vidu konstantnu atmosferu straha, neizvjesnosti, činjenicu da

su zatvoreni u sali osnovne škole boravili uz nedovoljne količine hrane i pića, šamar

koji je svjedok AB1 od optužene dobio je ispunio sve bitne elemente nečovječnog

postupanja.

154. Optuženoj je moralo biti poznato da, postupajući u ovakvim okolnostima, čini

nedozvoljenu radnju, uprkos čemu je, svjesno pristupila istoj istrajavši u njenoj

realizaciji do kraja. Ocijenivši navedene okolnosti u njihovoj sveukupnosti, sud je našao

da je optuženoj moralo biti poznato da će predmetno postupanje prema svjedoku AB1

rezultirati povredom njegovog dostojanstva, naročito i zbog činjenice što je svjedok od

ranije poznavao optuženu jer je radio s njenim ocem, kao i obzirom na njegove godine

starosti, što je na svjedoka ostavilo snažan degradirajući utisak, a što je i sam naglasio

rekavši da je optužena „balavica“ spram njegovih godina i da ima sina njenog uzrasta,

kao i da je to za njega pretstavljalo poniženje, pri čemu je sud njegov subjektivni

osjećaj o tome cijenio u sklopu ostalih (objektivnih) okolnosti koje su naprijed

konstatovane (godine svjedoka, atmosfera u kojoj se događaj odvijao i dr).

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

50

iii. TAČKA 3 OSUĐUJUĆEG DIJELA PRESUDE


zatvorenicima vodeći sa sobom psa tako što je psa huškala na njih, i prijetila da će ga

pustiti ukoliko ne budu poslušni, a u drugim prilikama ih tjerala da se postroje jedan iza

drugog, stave jedan drugom ruke na ramena i po više sati pjevaju razne pjesme, pa su

neki od zatvorenika, usljed iscrpljenosti padali u nesvijest.

156. Na predmetnu okolnost svjedočili su svjedoci Kurešević Mihajlo, Rakić Radojica,

Dervenić Vlado, AB1, AB3, Tatić Nikola, Ninković Drago.

157. Svjedok Kurešević Mihajlo je u svom iskazu naveo da su kritične prilike, kada je

optužena ušla u salu, pjevali pjesme o „Juri i Bobanu“ („evo zore, evo dana, evo Jure i

Bobana“). Tada su tu pjesmu pjevali od 20 sati navečer do 1 sat ujutro, tako da su neki

od zatvorenika padali u nesvijest. Ukoliko bi primijetili da neko pjesmu ne pjeva, prišli bi

Ante Golubović, Josip Tolić i Jurica Božić i tu bi osobu „izveli i izduvali“. Potom bi

optužena u jednom trenutku prišla zatvorenicima koji su te prilike stajali u redu,

„prodefilovala kroz te redove“ i rekla- „dosta je s tom pjesmom, haj'mo ovu našu –

„Crven fesić nano“. Pojašnjavajući kako se u tim trenucima osjećao, svjedok je naveo

da mu se tada nije pjevalo, ali da je morao upamtiti te pjesme. Naveo je i da je to bio

jedini put da je optužena od zatvorenih tražila da pjevaju određene pjesme. Prisjećajući

se situacije u kojoj je u salu uvođen pas, za kojeg kaže da je bio rase „pit bul“, svjedok

je naveo da je pas uvođen u salu, da je i optužena u toj situaciji došla, ali da se ne

sjeća da je optužena ta koja je u salu uvodila psa.

158. Svjedok Ninković Drago je u svom iskazu naveo da je Mikulić Zdenko tražio da

pjevaju pjesmu-„Zdenkin vod“, te da je optužena u tim trencima dolazila sa Mikulićem i

drugim vojnim policajcima, ali da mu nije poznato da je ona lično od zatvorenih tražila

da pjevaju pjesme. Međutim, naveo je da je optužena dovodila „kera, velikog džukelu

od 80 kg i tako je špacirala kroz redove“. U tim trenucima, dok je optužena prolazila

kroz redove formirane od zatvorenika, njih 700-800 bi stajalo, i postupali bi kako im je

tada i rečeno – da spuste glavu, koljena i slično. Naveo je i da ga je bilo strah psa, ali

da pas nije pušten sa uzice.

159. Svjedok Tatić Nikola je u svom iskazu naveo da je jedne prilike optužena u salu

ušla sa psom, te da niko osim Nine nije ni dovodio psa. Te prilike u salu je ušla

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

51

optužena sa Tolićem i Golubovićem, i morali su stojeći pjevati pjesme „O Juri i Bobanu“

i „Crven' fesić“. Pjesme bi morali pjevati 20-30 puta. Te prilike je optužena na lancu

držala psa uz pantalone, pas je bio miran.

160. Svjedok Dervenić Vlado je naveo da je optužena kritične prilike u salu dovela

psa, te da je tada s njom ušla još jedna ženska osoba, da su tada morali ustati na

noge, a da se optužena sa psom kretala između zatvorenika i da ga je napikavala na

zatvorenike govoreći ako ne budu slušali da će im odgristi polni organ. U tim trenucima

je tražila od zatvorenika da pjevaju pjesme – „Evo zore, evo dana“, i to pjevanje bi

trajalo za vrijeme dok se optužena kretala između zatvorenika sa psom.

161. Svjedok AB1 je naveo da je kritične prilike u salu ušla optužena sa psom, te da

su uvijek s njom ulazila i 2-3 policajca, pa i u toj situaciji. S mjesta sa kojeg posmatra

psa u sali, mogao je vidjeti da je optužena držala psa, a ne neko drugi. Izjašnjavajući

se na okolnost da je optužena tjerala zatvorene da pjevaju određene pjesme, svjedok

je naveo da su u svakom ulasku policije i to Tolića, Golubovića i Nine morali ustati i

pozdraviti ih riječima „Svi za dom“. Dalje je naveo da su ova lica tražila da pjevaju

određene pjesme, ali da je to činila i optužena lično. Pjesme bi pjevali do 1,5-2 sata, u

tim situacijama se osjećao „poniženo i potišteno“, a bilo je i ljudi koji su od toga padali u

nesvijest.

162. Svjedok AB3 navodi da je optužena povremeno tražila da pjevaju pjesme-„ to bi

otprilike bilo, hajmo pjesma, i onda mi krećemo sa tom pjesmom, po dva sata smo znali

pjevati i više”. Naveo je i da je bio običaj kada bi morali pjevati pjesme, da svi ustanu,

da se okrenu leđima, da stave ruke jedan na drugog, a da bi oni koji su na rubnim

dijelovima sale, morali dići ruke i prisloniti ih uz zid, nakon čega bi svi glasno u horu

pjevali tu pjesmu. Izjašnjavajući se na okolnost da je optužena kritične prilike uvodila

psa, svjedok je naveo da je druga osoba koju su svjedoci identifikovali kao Adisa

uvodila psa u salu, a ne optužena.

163. Svjedok Rakić Radojica je naveo da je optužena u salu dovodila „kera“ i to ne

jednom nego više puta. Prisjećajući se predmetnog događaja, naveo je da je jedne

prilike kad je optužena dovela u salu psa, da su te prilike pjevali do iznemoglosti

pjesme „Evo Jure i Bobana“, „Crven’ fesić nano“, i „Najbolji je Zdenkin vod“. Te prilike

je optužena ušla u salu sa Mikulićem i još nekoliko vojnika. Naredili su im da pjevaju

pjesme, te su u toj situaciji morali ustati, pri čemu je prvi u redu stavio ruke na zid, a

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

52

ostali su stavili ruke jedan na drugog, tako formirajući špalir. Tada bi pjesme pjevali

najmanje 4-5 sati, pa je tako od iscrpljenosti Kosta Kalabić, koji je stajao do svjedoka,

pao u nesvijest. Naveo je i da ih je te prilike optužena tjerala da pjevaju pjesmu „Crven'

fesić nano“. Pojašnjavajući situaciju sa psom, naveo je da je optužena psa vodila na

uzici, da im je prijetila da će ga pustiti ako ne budu slušali. Pas je bio velik i ružan, bez

repa, svjedok ga se bojao.

164. Također, i svjedoci Rakić Đoko, Dervenić Borislav, AB2 i Dragojlović Vlado, su

govorili o predmetnim okolnostima, pri čemu su svjedoci AB2 i Dragojlović Vlado

govorili da je druga osoba, a ne optužena, dovodila psa kritične prilike. Svjedok AB2 je

naveo da je psa dovodila osoba po nadimku „Kesa“, a svjedok Dragojlović Vlado da je

psa dovodila druga ženska osoba koju su svjedoci u svojim iskazima identifikovali kao

Adisa, međutim, svjedok Dragojlović Vlado je naveo da je optužena kritične prilike

tražila da pjevaju pjesme. Nadalje, svjedok Dervenić Borislav je naveo da kritične

prilike u salu ulaze dvije ženske osobe, jedna od te dvije osobe je optužena, međutim,

nije tačno vidio koja je od njih dvije vodila psa, ali je čuo da je osoba koja je vodila psa

govorila da će ga napucati da im odgrize polni organ, te da je kasnije od kolega iz sale

čuo da je to radila optužena, dok je svjedok Rakić Đoko prvo naveo da je druga ženska

osoba tražila da pjevaju pjesmu „Crven fesić nano“, a da je optužena u tim trenucima

bila tu, međutim naknadno je izjavio da ne zna ko im je naredio da se pjeva ova

pjesma, da im je samo rečeno da je pjevaju, te da je pas uveden i da je bio pušten sa

uzice, ali da je pas optuženu najviše slušao. Nadalje, predmetni događaj svjedok Pavić

Miro veže za Strolit, a ne salu, te je naveo da je optužena dovela psa u Strolit, da ga je

držala na uzici i da je pas s njom išao u krug od jednog do drugog zatvorenika.

165. Slijedom iskaza navedenih svjedoka, sud je našao da je većina citiranih iskaza

svjedoka saglasna po pitanju činjenice da je optužena kritične prilike uvela psa u salu,

da je pas bio na uzici, i da je on u toj situaciji na strani optužene povećavao autoritet u

smislu upućene prijetnje zatvorenicima šta će im se desiti „ukoliko ne budu slušali“.

Također, većina iskaza svjedoka je saglasna po pitanju činjenice da je optužena, na

način pobliže opisan u izreci, tražila od optuženih da pjevaju određene pjesme.

166. Citirane nebitne razlike u iskazima svjedoka su logične i očekivane, dok navode

u odnosu na iskaze svjedoka AB3, AB2 i Dragojlović Vlade da optužena uopće nije ni

dovodila psa nego neko drugi, vijeće nije našlo utemeljenim, cijeneći da ovi dijelovi

iskaza ne nalaze potporu u većini iskaza koji su u tom saglasni i prihvaćeni

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

53

vjerodostojnim (kako je to naprijed i obrazloženo), dok s druge strane, vijeće nalazi da

se navedenim dijelovima iskaza ovih svjedoka jasno ukazuje da su to činile i druge

osobe u drugim prilikama, odnosno da su se takve situacije praktično dešavale u više

navrata.

167. Nadalje, iskaz svjedoka Dervenić Borislava na navedenu okolnost vijeće

prihvata vjerodostojnim, budući da je svjedok o kritičnom događaju svjedočio

objektivno, bez intencije da tereti optuženu više od onog što je mogao objektivno

percipirati. Međutim, vijeće je uzelo vjerodostojnim njegovo posredno saznanje o

identitetu osobe koja kritične prilike u salu uvodi psa, obzirom da je čuo od ostalih

zatvorenika da je psa kritične prilike dovodila optužena, a ne druga ženska osoba, koji

iskaz je, na koncu, saglasan ostalim vjerodostojnim iskazima na ovu okolnost,

prevashodno iskazima svjedoka koji optuženu jasno identifikuju te prilike.

168. Svjedok Rakić Đoko je jedini svjedok koji je rekao da je kritične prilike pas bio

pušten s uzice, što ne nalazi potporu u ostalim vjerodostojnim iskazima, dok je bio

krajnje nedosljedan, konfuzan i fragmentaran po pitanju identifikacije osobe koja im je

naredila da pjevaju pjesmu „Crven' fesić nano“, zbog čega njegov iskaz o navedenim

događajima nije ni prihvaćen vjerodostojnim.

169. Konačno, svjedok Pavić Miro je saglasan ostalim iskazima po pitanju

objektivnog učina djela u smislu identiteta osobe koja psa vodi (optužena) i načina

izvršenja djela- kako se pas kritične prilike ponaša, a kako optužena, međutim, taj

događaj veže za Strolit, a ne za salu osnovne škole kako to čine ostali svjedoci. Uprkos

tome, vijeće nalazi iskaz ovog svjedoka vjerodostojnim, nalazeći da je sadržaj

njegovog kazivanja saglasan iskazima ostalih vjerodostojnih iskaza, pri čemu je,

objektivno gledano, svjedok predmetni događaj, mogao perceptivno smjestiti u kontekst

Strolita, a ne sale osnovne škole, što je sasvim i logično imajući u vidu sveukupnu i

kontinuiranu atmosferu neizvjesnosti i straha kroz koju je navedeno i doživio.

170. Sud je zaključio da je ovakvo postupanje optužene doseglo prag nečovječnog

postupanja i da je kao takvo i bilo usmjereno ka zaštićenim osobama u smislu citiranih

međunarodnih propisa, te da je i bilo usmjereno degradaciji dostojanstva na strani

oštećenih sa naročito izraženim psihičkim i moralnim posljedicama na žrtve.

171. Naime, vijeće je u tom smislu sagledalo sveukupan kontekst postupanja

optužene-u smislu da je djelo bilo usmjereno i prema osobama starije

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

54

životne dobi za koje je postupanje optužene naročito degradirajuće o čemu su u svojim

iskazima i govorili, također, sud je uzeo u obzir činjenicu da su se svjedoci nalazili u

konstantnoj atmosferi neizvjesnosti, straha, u atmosferi potaknutoj stalnim

maltretiranjem zatočenika, da su se u sali osnovne škole nalazili u neadekvatnim

higijenskim uslovima, sa neredovnom i nedovoljnom ishranom, što je u svojoj ukupnosti

i međusobnom sadejstvu, utjecalo da postupanja optužene kritične prilike kod istih

naglasi ulogu straha i psihičke torture.

172. S tim u vezi, vijeće je zaključilo da je optuženoj moralo biti poznato da traženje

da u opisanim okolnostima pjevaju određene pjesme, odnosno uvođenje psa kritične

prilike među zatvorenike, degradira lično dostojanstvo zatvorenika, što dodatno

potkrepljuje njeno obraćanje istim u tim okolnostima da će im pas odgristi polni organ

ukoliko ne budu poslušni. Također, svjedoci su saglasno svjedočili da su se, u

prilikama kada su morali pjevati određene pjesme, osjećali „poniženo i potišteno“

(svjedok AB1), odnosno da im se tad nije pjevalo, ali da su morali upamtiti te pjesme

(svjedok Kurešević Mihajlo), te da su neki od zatvorenika u tim okolnostima, usljed

iscrpljenosti, padali u nesvijest.

iv. TAČKA 4 OSUĐUJUĆEG DIJELA PRESUDE

173. Tačkom 4 osuđujućeg dijela presude optužena je oglašena krivom da je skupa

sa drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupala prema nezakonito zatvorenim

civilima srpske nacionalnosti, koje su podvrgli naročito uvredljivom i ponižavajućem

postupanju, tako što su organizovali simulaciju “logorske svadbe”, kojom prilikom su

kao mladu odabrali jednu od zatvorenica, a kao mladoženju zatvorenika Nedić

Dragomira, pri čemu su im se smijali i rugali, te im na taj način vrijeđali lično

dostojanstvo.

174. Na predmetnu okolnost svjedočili su svjedoci Kurešević Mihajlo, Dervenić Vlado,

AB1, Ninković Drago, AB3, Pajić Gojko, Dragojlović Vlado, AB2.

175. Prisjećajući se predmetnog događaja, svjedok Kurešević Mihajlo je u svom

iskazu naveo da kritične prilike u salu ulaze svi oni koji su ih čuvali, sveukupno njih 5-

10, među njima i optužena. Naveo je da je Anto Golubović odredio uloge, u smislu da

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

55

je odredio ko će imati ulogu kumova, mladenaca i dr. učesnika simulirane svadbe. S

tim u vezi, za mladoženju je izabran umno poremećen čovjek Nedić Dragomir, a kao

mlada žena iz Modriče (naveo je i da su žene inače boravile u učionicama škole),

odredili su i jednog zatvorenika kao gitaristu. Pristupili su činu njihovog vjenčanja, a za

to vrijeme su se zatvorenici morali smijati i pljeskati. Opisujući kakav je utisak ovaj čin

ostavio na njega, svjedok je naveo da mu je to bilo gore nego da je tučen, te da se

osjećao poniženo. Naveo je da je optužena prisustvovala tom događaju, ali da se ne

sjeća da je optužena nešto konkretno radila, u smislu da se naročito isticala, ali je

naveo da su se svi oni, misleći pri tome na organizatore svadbe, među kojima i na

optuženu, smijali, iživljavali, te da je to za njega bilo poniženje. Nadalje je naveo da su

kasnije mladenci otišli u prostoriju sa sportskim rekvizitima kako bi imali prvu bračnu

noć.

176. Svjedok Dervenić Vlado je u svom iskazu naveo da je vidio čin izlaska mlade i

mladoženje njemu nepoznatog identiteta iz sale u hodnik, radi obavljanja vjenčanja, ali

ne i čin vjenčanja. Naveo je i da nije ni bio u mogućnosti percipirati cjelovit događaj

obzirom na mjesto s kojeg je to posmatrao. Naime, svjedok se tada nalazio na kraju

sale, ali je naveo da se pričalo da se organizuje srpska svadba, te da je on to shvatio

kao „sprdnju i ismijavanje“ zatvorenika.

177. Svjedok AB1 je na predmetnu okolnost izjavio da su jedne prilike Nedić

Dragomir i još jedna djevojka izvedeni u drugu prostoriju, te da su po povratku u salu

bili drugačije obučeni - bili su prerušeni u mladu i mladoženju, mladoženja Nedić

Dragomir je imalo bijelu košulju, kao i osoba koja je imala ulogu mlade. Imali su i

prstenje, kumove, obezbijeđena je i muzika (svjedok AB3 je svirao gitaru). Kritične

prilike je u salu ušla optužena i 2-3 policajca. Optužena je rekla- „pravićemo svadbu“.

Naveo je i da se u toj prilici nalazio u drugom dijelu sale, da je taj događaj posmatrao

sa udaljenosti od 15m, te da nije čuo detalje, ali da je vidio da „izabiraju“ učesnike tog

događaja. Nakon toga iz sale izlaze optužena i policajci koji su prethodno ušli, a mlada

i mladoženja izlaze izvan sale u neku drugu prostoriju. Nadalje je naveo da nakon pola

sata, u salu ponovo ulaze ta sva ista lica, a da su se „mladenci“ držali za ruke. Od

ostalih zatvorenika je traženo da „aplaudiraju u znak sklapanja braka“. U tim trenucima,

optužena i ostali policajci su se komešali i dobacivali ostalim zatvorenicima.

Pojašnjavajući kako se osjećao u tim trenucima, naveo je: „Znate šta, protjeran sa svog

ognjišta, gladan, žedan i sad umjesto da nas ponude sa hljebom i sa vodom oni se s

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

56

nama ismijavaju i nas ponižavaju. Ja sam tako to razumio. Nama nije bilo do smijanja,

nije nama bilo do šegačenja...”. Odbrana je ovom svjedoku predočavala izjavu iz

istrage (T-50), u kojoj je, između ostalog, detaljnije pojašnjavao određene uloge, u

smislu da je naveo da je optužena odredila ko će biti mlada, te da je u svojstvu

mladoženje bio Pajić Gojko, a ne Nedić Dragomir. Međutim, svjedok je pojasnio da se

ne sjeća tih svih detalja, da je pogriješio u vezi sa osobom u ulozi mladoženje, te da u

vezi sa predmetnim okolnostima stoji kod iskaza koji je dao sudu.

178. Izjašnjavajući se na predmetnu okolnost, svjedok AB3 je naveo da je on bio

svirač u toj svadbi. Nadalje je naveo: “To je bila jedna skandalozna scena, jedno

iživljavanje. Pravili su od nas strašila. Bili smo nakaradno obučeni. Dali su nam

nekakve instrumente, meni gitaru, (…) pošto znam svirati gitaru i onda su se grohotom

smijali, gledajući u nas, pružajući prste kao da smo neka niža vrsta, kao da smo

majmuni. Takvo je to bilo ponižavajuće, da je to katastrofa.” Nadalje opisujući tok

događaja pojašnjava: “..to sve ide spontano. Onako guraju nas sa leđa, udaramo jedni

u druge tim instrumentima. Ispadaju nam instrumenti. Posrćemo. Smiju nam se. Jedni

nas zaustavljaju guraju nazad, koliko, gdje ćeš, čekaj. Dok ovi odavde guraju, to je

opšti metež…”.

179. Prisjećajući se ostalih uloga - mlade i mladoženje, naveo je da je Dragomir

Nedić, inače bolestan čovjek, bio mladoženja, a da su za mladu izabrali jednu ženu za

koju pretpostavlja da je iz Modriče. Pojašnjava da je imao priliku da vidi kako su

mladenci izgledali jer nakon što je instrument dobio izvan sale, u podrumu, da je

ponovo vraćen među logoraše. Opisujući izgled osobe koja je imala ulogu mlade,

naveo je “žena je bila strašno zbunjena, isprepadana”. Poslije je čuo da je ona bila

učiteljica, pa je zaključio da je ovaj događaj zasigurno djelovao zastrašujuće na nju.

Prisjećajući se ponašanja i uloge pripadnika vojne policije-naveo je da je optužena

prisustvovala tom događaju, kao i dio pripadnika policije (njih 4-5), a koja je inače, kako

navodi, brojala oko 15-20 ljudi koji su dolazili u prostorije osnovne škole. Pojašnjavajući

detalje oko organizacije svadbe, naveo je da je on prvo izveden iz sale kako bi mu dali

instrument-mandolinu, koja je bila bez žica, te da ne zna ko mu je dao taj instrument

(“neko od muškaraca u maskirnoj uniformi” mu je “gurnuo” instrument u ruke),

instrument je dobio izvan sale, u podrumu, zna da mu optužena lično nije dala

instrument, međutim navodi da je optužena uvijek bila u toj grupi “kada bi se dešavale

ružne stvari”. Zatim je vraćen u salu, te je naveo da su se u tim trenucima “pomalo

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

57

iživljavali dok nisu formirali svadbenu povorku”, pri tome bi ga “povukli za nos, uho”,

napominjući ga “da ne ošteti instrument”. Opisujući ponašanje optužene kritične prilike,

svjedok je naveo da nije primijetio da se optužena posebno isticala, te da bi to bolje

mogli znati oni koji su bili “publika” kritične prilike, misleći pri tome na zatvorenike koji

su posmatrali taj čin. Ne sjeća se da li je optužena bila blizu njega, dodajući “Jedva

sam čeko' da sve prođe i kažem vam, strašno je bilo.”

180. Svjedok Pajić Gojko je u svom iskazu naveo da je predmetni događaj posmatrao

iz drugog dijela sale, ali da je primijetio da je optužena istom prisustvovala, i da se te

prilike smijala, ali da nije primijetio da se nekom posebno obraćala ili da je nešto drugo

činila. Osim optužene, predmetnom događaju su prisustvovali i drugi vojnici. Za

mladoženju je izabran Nedić Dragomir, a za mladu jedna žena za koju pretpostavljao

da je iz Modriče. Oni su se držali za ruke. Naveo je da su im ostali prisutni zatvorenici

kasnije pjevali, a da su svjedoku AB3 dali gitaru. Potom je od mladoženje i mlade

traženo da se odvoje u drugu prostoriju, što su oni i učinili i otišli su u prostoriju u kojoj

su se nalazile strunjače. Dodao je da svjedok nije čuo ko je tačno rekao da mladenci

odu u tu prostoriju, niti zna šta se tamo desilo. Svjedok je naveo i da je opisani događaj

doživio kao iživljavanje. Odbrana je suočavala ovog svjedoka sa izjavom iz istrage (T-

62), navodeći da svjedok nije spomenuo optuženu u vezi sa predmetnim događajem.

Vijeće nalazi da kredibilitet ovog svjedoka time nije poljuljan, budući da svjedok u

pomenutoj izjavi uopće nije ni spominjao predmetni događaj, dok je svjedok to pojasnio

navodeći da je on i u toj izjavi sigurno dao odgovor na to pitanje, te da je odgovarao na

ono što su ga i pitali.

181. Svjedočeći na predmetne okolnosti, svjedok Dragojlović Vlado je naveo da je

inače spavao blizu vrata sale, jer je smatrao da je bolje dok pripadnici vojne policije

ulaze jednom dobiti udarac, nego da ga u ćošku „zgaze“, te da je zbog takvog položaja

mogao dosta toga i čuti. Prisjeća se da je jedne prilike, pretpostavlja da je to bilo u 6.

mjesecu 1992. godine, umobolni Nedić Dragomir, izašao iz svlačione koja se nalazila

ispod koša, obučen u bijelu košulju, imao je na sebi i odijelo i cipele, a da su žene

uvele jednu ženu za koju pretpostavlja da je bila iz Modriče, koja je bila obučena „u

stilu mlade“. Imala je na sebi veo. Te prilike, u salu je s mladencima ušla „standardna

klapa-Ante Golubović, Josip Tolić, Jurica Božić zv. Bajica, bila je i gospođa Nina.

Svojevremenski mislim da je i Zdenko Mikulić al' nisam posve siguran. Bilo ih je dosta.

Jedan, jedan veliki tim za mučenje zarobljenika”. Potom su im rekli da ustanu. Izveli su

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

58

zaštićenog svjedoka AB-3, dali mu gitaru jer su znali da zna da svira, a svjedokovom

rođaku su dodijelili ulogu pjevača. Također, jednom zatvoreniku su dodijelili ulogu

kuma i napravili su svadbu. Navodi da je “sve bilo improvizovano i bilo je previše tužno

da se kaže da to nije neki veliki zločin”. Potom su mladence natjerali da razmijene

zlatno prstenje, za koje pretpostavlja da je imovina zatvorenih, jer su ih ranije pretresli i

oduzeli im dragocjenosti i novac. Uslijedio je “ritual vjenčanja: ljubljenje, čestitanje, i

onda su mladenci, da li je Josip Tolić rekao ili Golubović, neko od njih - sad mladenci

idu na zasluženo bračno putovanje, medeni mjesec”, i odveli su ih u prostoriju za koju

je ranije naveo da je svlačionica. Za vrijeme svadbe, zatvorenici su morali da pjevaju i

da plješću. Opisujući kako se osjećao tog trenutka naveo je “kad boravite u takvom

jednom prostoru tako dugo, onda vi niste vi. Jednostavno ja sam sebi dao zadatak da

preživim, jednostavno da pojačam neku duhovnu vrijednost svoju da to sve preživim, a

svako na svoj nekakav način. Bilo je jako strašno. Sad da neko ide da spava sa

umobolnim muškarcom, kakva je ta žena, kako su to oni skovali taj brak mislim, to je

baš bilo interesantno da to smisle…”. Što se tiče ponašanja optužene i vojnika te prilike

naveo je da su se ponašali slavljenički govoreći “Haj’mo pjesmu, jel' svadba za

tugovanje, ženi vam se prijatelj?!”. Pojašnjavajući kako se konkretne prilike ponašala

optužena, naveo je da je ona u tome aktivno učestvovala kao i ostali policajci, te da nije

nimalo za njima zaostajala. Precizirajući šta je to značilo, naveo je da je ona “bila jedna

od njih, koja je tražila da se plješće, da se pjeva, da se postave neke stvari na neka

mjesta, da svi moraju ustati, da neko, ne daj Bože, da bi sjeo”.

182. Svjedok Ninković Drago je u svom iskazu naveo da je kritične prilike Nedić

Dragomir, koji mu je bio rođak, došao i rekao mu da se ženi. Bio je obučen u odijelo i

imao je maramicu na gornjem džepu odijela. Potom, iz jedne prostorije, izvode

umobolnu ženu koja je bila iz Modriče i koja je imala ulogu mlade i koja je te prilike

imala na sebi nešto poput vjenčanice. Nadalje opisuje da, cijela grupa učesnika tog

događaja-svatovi i vojni policajci, u kojoj je bila i optužena, prolaze kroz dio fiskulturne

sale i odlaze u drugu prostoriju, u učionicu. Svjedok je bio na mjestu sa kojeg je imao

pregled i na dio prostorije u koju su svi učesnici potom ušli. Govori da su potom

mladenci otišli u tu učionicu i da su, navodno, “vršili seksualne radnje”. Ne sjeća se da

je neko imao ulogu muzičara, te da se čula samo cika i galama.

183. Konačno, i svjedok AB2 je govorio o predmetnom događaju identično govoreći o

podijeljenim ulogama i učesnicima, slijedom događaja, međutim, nije primijetio da je

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

59

optužena istom prisustvovala.

184. Na predmetnu okolnost odbrana je uložila i dokaz O-5 gdje je lice Nedić

Dragomir svjedočilo u svojstvu svjedoka pred Osnovnim sudom u Modriči - na str. 8

istog, govorio o predmetnom događaju. Međutim, svjedok u tom iskazu nije spomenuo

optuženu.

185. Slijedom navedenog, sud poklanja vjeru navedenim iskazima svjedoka nalazeći

da su isti saglasni obzirom da su decidno i objektivno opisali predmetni događaj, u

okviru onog kako su ga isti mogli objektivno i percipirati. Saglasni su po pitanju

činjenice da se optužena nije posebno isticala, ali da, istovremeno, nije ni zaostajala za

ponašanjem pripadnika grupe vojnih policajaca sa kojima je najčešće i ulazila u salu.

Za sud je nesporan sam čin svadbe-naime, cjelokupan događaj, na način kako se isti i

odigrao, ogledao se u odgovarajućoj pripremi odnosno segmentima organizacije istog-

odabrani su mladenci, prstenje i odjeća za tu priliku, simuliran je i čin vjenčanja,

svatovskog slavlja, dodijeljene su pojedinačne uloge u vidu kuma, pjevača i svirača, pri

čemu je optužena tom događaju i prisustvovala i time dala svoj afirmativan doprinos u

njegovoj realizaciji. Sud nalazi da je aktivna uloga optužene u istom doprinijela

realizaciji zajedničkog cilja-a to je poniženje i degradacija dostojanstva zatvorenika

kojima, zasigurno, u tim trenucima, nije bilo do takvog slavlja, a o čemu najupečatljivije

svjedoče svjedok Dragojlović Vlado koji govori da je zaista neobično da se neko dosjeti

da takvo nešto organizuje, kao i svjedok AB1 koji navodi da je prethodno protjeran sa

svog ognjišta, gladan, žedan i umjesto da ih ponude hljebom i vodom, oni su im se

ismijavali i ponižavali, iako njima nije bilo do toga.

v. TAČKA V OSUĐUJUĆEG DIJELA PRESUDE

186. Tačkom 5 osuđujućeg dijela presude, optužena je oglašena krivom da je skupa

sa drugim pripadnicima HVO-a, posjećivala zatočenički objekat koji je bio formiran u

tvornici “Strolit” u Odžaku, a u kojem su nezakonito bili zatvoreni civili srpske

nacionalnosti, te da je učestvovala u nečovječnom postupanju na način da je tukla

nogama u stomak i po drugim dijelovima tijela i to Lukić Jovu zajedno sa još jednom

neidentifikovanom pripadnicom HVO-a, a Jeremić Vasilija u prisustvu jednog

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

60

neidetifikovanog pripadnika HVO-a, pri tome govoreći da “ne želi prljati ruke”;

187. Na predmetnu okolnost, svjedočili su svjedoci Jeremić Vasilije i Lukić Jovo.

188. Svjedok Jeremić Vasilije je naveo da je u kavezu u Strolitu, boravio oko 24-25

dana, u koje vrijeme bi u 2-3 navrata dolazila ženska osoba. Tu je boravio sa još 4

osobe: Mišanović Jovom, Lukić Jovom, Sinišom iz Koprivne i još jednim momkom.

Jedne prilike je ta uniformisana ženska osoba koja je imala tamno plavu kosu, visine

oko 1,70m, zajedno sa uniformisanim muškarcem, ušla u kavez u kojem je u Strolitu i

boravio, potom ga izvela izvan kaveza, te mu se obratila riječima da ne želi prljati ruke,

nakon čega ga je udarala nogama obuvenim u vojničke čizme. Udarala ga je posvuda-

po bubrezima, kičmi, debelom mesu, jedino ga nije udarala po glavi. Udaranje je trajalo

oko 5 minuta. Naveo je da, nakon što je s njim završila, vratili bi ga unutar kaveza a

potom izveli drugog zatvorenika čije udaranje bi također trajalo oko 5 minuta.

Pojašnjavajući tok događaja po njegovom izvođenju izvan kaveza, svjedok je naveo da

je stajao, ali kad ga je navedena osoba udarila dva puta, u predjelu bubrega i kičme,

pao je. Pojašnjava da ne zna koje je jačine bio taj udarac, ali da je on svakako te prilike

bio nejak, nemoćan, te da je u tim okolnostima i malo dijete moglo da ga udara,

odnosno da je bilo dovoljno da ga neko gurne malim prstom, tako da nije ni bila

potrebna neka posebna fizička sila da bi pao. Svjedok navodi da je po izlasku iz

zatvoreništva saznao da se ta ženska osoba koja ga je tukla zove Nina, te da je on i

dobro prošao, obzirom da su mu drugi logoraši govorili da ne prođe lako onaj koga ona

udara.

189. Pojašnjava da je u Stolit dolazila i druga ženska osoba, ali da je ona samo

prolazila, te da ga nije udarala. Navodi i da je jasno mogao razlikovati te dvije osobe,

navodeći i da je ova što ga je tukla viša, a ova druga niža.

190. Svjedok Lukić Jovo je u svom iskazu naveo da je zajedno sa još četiri osobe

boravio u kavezu tvornice Silosa u Odžaku, među kojim se nalazio i svjedok Jeremić

Vasilije. Prvih 7-10 dana po dovođenju, svakodnevno je i to po 2-3 puta dnevno

izvođen iz kaveza i udaran. Jedne prilike, iz kaveza je izveden od strane dvije

uniformisane ženske osobe, jedna je bila plave, a druga kestenjaste kose, starosti kao i

svjedok-tako da su imale oko 22 godine. Obje su bile slične građe i visine, s tim da je

osoba smeđe kose bila malo niža. Osoba plave kose je imala kosu do ramena. Na

nogama su obje imale “gojzerice”. Prisjećajući se detaljno tog događaja, naveo je da su

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

61

njih dvije bile ispred kaveza. Vojni policajac je otvorio kavez, i on ga je lično izveo i

naslonio uz lim uz kavez, nakon čega je jedna od njih dvije zasukala rukave i krenula

prema svjedoku u namjeri da ga udari, zatim je rekla “neću prljat’ ruke” i onda ga je

udarila nogom u stomak. Kada se sageo od tog udarca, druga sa njegove desne strane

ga je udarila nogom u desnu stranu rebara. Potom su rekle “nema se tu šta udarati”,

nakon čega su ga vratile u kavez.

191. Pojašnjavajući u kakvom su položaju u odnosu na njega stajale te dvije ženske

osobe ispred kaveza, svjedok je naveo da su ispred njega stajale i jedna i druga.

Nadalje je nastavio: “plavuša je bila prva, ova ne iza, nego malo pored nje same, malo

iza, znači ova prva je sve to izgovorila.” Nadalje je naveo da je prilikom odlaska na

doručak, od drugih zatvorenika saznao da se ta plava ženska osoba zove Nina, da bi

kasnije u jednim beogradskim novinama na fotografiji u članku iz 1993. godine, vidio

puno ime i prezime te osobe: “Terzić Albina-Nina”. Naveo je i da su se na toj slici

nalazile obje ženske osobe koje je spominjao, ali da je on optuženu prepoznao po

izgledu njenog lica.

192. Vijeće nalazi da su oba navedena iskaza dosljedna i potvrđujuća, međusobno

se kontekstualno dopunjuju i podupiru. Iskazi navedenih svjedoka su različiti obzirom

na pojedinačnu percepciju posmatranog događaja, ali nisu suprotni. Saglasno

potvrđuju da je optužena kritične prilike došla u kavez, zatim potvrđuju da su se u istom

vremenskom kontekstu zajedno nalazili u kavezu, da je koristila iste riječi da “ne želi

prljati ruke”, nakon čega ih je udarala nogom. Svjedoci su saglasni i po pitanju

određenja da se događaj o kojem su svjedočili desio samo jednom, veoma su pažljivi

po pitanju pojedinih karakterizacija njihovog zajedničkog vinovnika, ne želeći time

teretiti optuženu više od objektivno doživljenog. Vezu da je upravo optužena osoba

koja kritične prilike upućuje navedene riječi (da ne želi prljati ruke) a potom i udara,

uspostavlja upravo svjedok Lukić koji je naveo da je plava ženska osoba, koja je stajala

prva do njega, izgovorila navedne riječi, pa je vijeće zaključilo da je to bio obrazac

ponašanja i djelovanja optužene kritične prilike u oba opisana slučaja. Također,

svjedok Jeremić jasno navodi da je osoba koja ga je kritične prilike udarala bila viša od

druge ženske osobe koju je imao priliku za vrijeme boravka u Strolitu i vidjeti, ali koja

ga nije udarala, a što je, uz naprijed navedeno, upravo jedinstven obrazac opisa

optužene, a istovremeno i njenog jasnog razlikovanja od druge ženske osobe-

pripadnice vojne policije, koju je većina svjedoka, u vezi sa predmetnim događajima iz

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

62

optužnice, identifikovala kao Adisa. Prisustvo drugog neidentifikovanog pripadnika

HVO-a u drugom slučaju, za optuženu djeluje stimulativno, jača njenu riješenost da u

djelu istraje do kraja, dok na strani žrtve to samo još više doprinosi njenom strahu i

neizvjesnosti.

193. S tim u vezi, vijeće je našlo da je optuženoj moralo biti poznato da svojim

postupcima prema navedenim svjedocima degradira njihovo lično dostojanstvo

obzirom da su istoj bile poznate okolnosti u kojima su se svjedoci u kavezu Strolita i

nalazili, da su bili vidno iscrpljeni, neuhranjeni, pri čemu nije ni bio potreban jači udarac

u predjelu stomaka ili drugih dijelova tijela da bi oštećeni od zadobijenog udarca pali na

tlo, pri čemu obrazac verbalne komunikacije optužene upućen oštećenim u objema

prilikama –da „ne želi prljati ruke“, nakon čega ih udara nogom, upućuje na zaključak

da je njeno postupanje kritične prilike obuhvatalo predvidivu posljedicu degradacije

ličnog dostojanstva oštećenih. U prilog tome je i upečatljiv iskaz svjedoka Jeremića koji

kaže da je tada bio nejak, nemoćan, te da u takvim okolnostima nije ni bio potreban

neki jači udarac da bi pao, odnosno da ga je i malo dijete moglo oboriti.

B. OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE - TAČKA 6

194. Tačkom 6. presude (oslobađajući dio; tačka 5. optužnice), optužena je

oslobođena od optužbi da je skupa sa drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno

postupala prema zatvoreniku pod pseudonimom “AB 2”, tako što su ga tjerali da sa

duševno oboljelom zatvorenicom Stanković Stojom obavi polni odnos, a kada to nije

mogao, natjerali su ga da Stoji liže polni organ, a potom Stoju da to isto čini njemu, pri

čemu ih je optužena oboje ponižavala i vrijeđala, a Stoju ošamarila i gurnula.

195. Slijedom navedenog, krivično djelo za koje je optužena oslobođena je krivično

djelo iz člana 173. stav 1. tačka e) KZ BiH, radnjom seksualnog nasilja. Navedena

odredba u relevantnom dijelu glasi:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na

njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

63

ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju,

primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje,

protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja,

oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u

neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi;

….

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog

zatvora.“

196. Kako je i naprijed, u dijelu općih elemenata, i navedeno (paragraf 78-118), sud

je, isključujući svaku razumnu sumnju, u odnosu na osuđujući dio presude, utvrdio sve

opće elemente za ovu inkriminaciju, međutim, kad je u pitanju djelo iz člana 173. stav

1. tačka e) KZ BiH, sud nije mogao, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrditi

elemenat pod da je optužena počinila ovo djelo (radi se o elementu koji je elaboriran u

okviru općih elementa krivičnog djela, element pod iv. - Počinilac mora narediti ili

počiniti djelo, parag. 78).

197. Naime, ključni dokaz na ove činjenične okolnosti je bio iskaz svjedoka AB2, dok

su ostali dokazi na ovu okolnost posredne prirode. Prije svega, za vijeće nije bilo

dvojbe da se predmetni događaj sa svjedokom AB2 zaista i desio, na koncu, to ni

odbrana ne spori, međutim, sporno je bilo učešće optužene u istom.

198. Stoga, vijeće je temeljito razmotrilo sve izjave koje je ovaj svjedok dao počevši

od 1992. godine pa do njegovog dolaska i svjedočenja pred sudom tekuće godine,

međutim, nije mogao isključujući svaku razumnu sumnju, izvesti zaključak da je

optužena učestovala u predmetnim događajim, pa s tim u vezi nije ni utvrdilo njenu

krivicu u vezi s tim.

199. Naime, ključni dokazi na predmetu okolnost su iskazi svjedoka-oštećenog: O-3,

T-55, O-4, O-30, T-54, te iskazi svjedoka AB2 dati pred sudom (svjedok je svjedočio u

svojstvu svjedoka optužbe i odbrane).

200. U iskazu - dokaz O-3, svjedok u vezi sa predmetnim događajem seksualnog

zlostavljanja oštećene Stoje, kao vinovnike njenog zlostavljanja, spominje Golubovića,

Tolića i Božića. Ovdje sebe uopće kontekstno ne dovodi u vezu sa događajem, što sud

nalazi prirodnim, imajući u vidu da je to najraniji iskaz koji je svjedok dao nesporedno

nakon izlaska iz zarobljeništva, pa imajući u vidu sadržaj istog, nalazi da je svjedoku

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

64

bilo i nelagodno da o tome svjedoči.

201. U iskazu - dokaz T-55, optuženu općenito identifikuje - imenom, prezimenom,

nadimkom, govori da je bila jedna od osoba koja ih je tukla u osnovnoj školi, dakle,

poznaje je, veže je okolnosno za ostala dešavanja, ali je ne veže sa predmetni

događaj. Kada ovdje govori o predmetnom događaju, sebe, za razliku od prethodnog

iskaza (O-3), okolnosno dovodi u vezu sa događajem, međutim, tom prilikom

inkriminira Golubović Antu, te pripadnika HVO-a pod nadimkom „Kesa“.

202. Nadalje, vezano za iskaz - dokaz O-4 jednako kao u prethodnom iskazu -

definiše uloge pojedinih učesnika, navodi njihova imena, čak proširuje krug ljudi koje

inkriminira, konzistentan je okolnosno o događaju, međutim, u vezi sa predmetnim

događajem uopće ne spominje optuženu. Optuženu, naime, identifikuje kao jednu od

žena koje su ih, zajedno sa Adisom Hodžić i još dvije žene, čijeg se identiteta nije

mogao sjetiti, tukle. Dakle, definiše i ulogu optužene u vezi sa činjenicom da je bila

jedna od žena koja ih je tukla, ali je ponovo okolnosno ne dovodi u vezu sa konkretnim

događajem.

203. U iskazu – dokaz O-30, svjedok govori o predmetnom događaju, međutim, u

vezi sa istim spominje Božića, Tolića i Golubovića, te u vinovnički krug uvodi i Halilović

Ferida. Optuženu, međutim, uopće ne spominje.

204. Nadalje, u iskazu – dokaz T-54 opisujući predmetni događaj, opisuje uloge,

aktere, okolnosti, međutim, ni ovdje uopće ne spominje optuženu. Spominje naime da

ga je Adisa kritične prilike sprovela do prostorije u kojoj se događaj sa oštećenom

Stojom i desio, te da ga je nakon toga ista ponovo vratila u salu.

205. Međutim, u iskazu – dokaz T-53, u inkriminirajući krug uvodi optuženu, detaljno

opisujući kako se ista ponašala kritične prilike, kao i sadržaj njenog obraćanja

svjedoku. Naveo je: „Čuo sam kako mi Nina Terzić govori, šta je Srbine, niste nikakvi

ljubavnici, je l' ne može da ti se digne, ne valja ti ni tvoja? Naredili su mi da ližem njen

polni organ što sam ja i učinio.(...)Tada me je Nina uhvatila za ruku i rekla Stoji: Hajde

sad ti da probaš malo svoga. (...) Nina je tada Stoju ošamarila i gurnula je od mene,...“

206. U iskazu - dokaz broj T-52, svjedok na poseban upit konstatuje da ostaje kod

svojih ranije prezentiranih izjava, odnosno kod izjava u okviru naprijed pomenutih

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

65

dokaza T-53 i T-54.

207. U svom svjedočenju pred sudom, svjedok je svjedočio sadržajno najbliže

dokazu broj T-53. Međutim, kada je upitan da razjasni zašto u prethodno navedenim

izjavama, optuženu nije doveo u vezu sa predmetnim događajem, svjedok nije imao

logično objašnjenje koje bi uvjerilo sud zašto optuženu i u ranijim iskazima nije na

identičan način teretio. Naime, svjedok optuženu u inkriminirajući krug uvodi tek 2010.

godine, iako je prethodno prije toga (1992, 1994, 1997 i 2004. godine) u nekoliko

navrata davao izjave na predmetne okolnosti.

208. Dakle, slijedom izjava svjedoka AB2, postoji kontinuitet u vezi sa spominjanjem

nekoliko lica, vinovnika njegovog stradanja u vezi sa predmetnim događajem, međutim,

takav kontinuitet ne postoji u vezi sa prisustvovanjem optužene, njenom ulogom i

postupanjem kritične prilike, dok s druge strane svjedok nema uvjerljivo i logično

prihvatljivo objašnjenje zašto je to tako. Vijeće prihvata i nalazi očekivanim i prirodnim

da svjedok u svojoj vremenski najranijoj izjavi, uopće ne spominje događaj svog

seksualnog zlostavljanja, niti optuženu uopće, međutim, nalazi nelogičnim i

neprirodnim da to ne učini u prvoj situaciji kada optuženu spominje, nedvojbeno je

identifikuje kao jednu od ženskih osoba koju dovodi u vezu sa činjenicom da ih je tukla

u osnovnoj školi (dokaz T-55), odnosno da takav kontinuitet održi i kroz svoje kasnije

izjave.

209. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio ni ostale potkrepljujuće dokaze u vezi sa

predmetnim događajem (na predmetnu okolnost su svjedočili i svjedoci Tatić Nikola,

Dragojlović Vlado, Dervenić Vlado i Đokić Radojica), obzirom da iste ne nalazi

dokazima takvog kvaliteta da bi se na iste vijeće preusmjerilo, te izvelo zaključak o

krivnji optužene i u vezi sa ovom inkriminacijom.

210. Stoga, polazeći od navedenog, i pravila in dubio pro reo, tj. da neku činjenicu

sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se na glavnom pretresu

uvjerio u njeno postojanje i kad u tom pogledu nema više dvojbi, te da pri tome sve

činjenice koje su na štetu optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a

ako se to ne postigne uzima se kao da one i ne postoje, dok se sve činjenice koje su u

korist optužene osobe, uzimaju kao da postoje i onda i kad su utvrđene sa

vjerovatnošću (znači, ne sa sigurnošću), to samim tim sud nije našao dokazanim da je

optužena Terzić Albina, isključujući svaku razumnu sumnju, počinila djelo koje joj se

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

66

stavljalo na teret, iz kojeg razloga je valjalo istu osloboditi od optužbi u odnosu na tačku

5. optužnice.

VII. PRIMJENA MATERIJALNOG ZAKONA

211. Sud je našao da su se u postupanju optužene stekla sva bitna obilježja krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH u

vezi sa članom 29. i 180. KZ BiH, za koje djelo ju je i oglasio krivom.

212. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, imajući u

vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, sud je u konkretnom slučaju primijenio

KZ BiH, te utvrdio da je optužena navedenim radnjama počinila krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH na način kako je

to propisano navedenim zakonom.

213. U vezi sa primjenom materijalnog zakona u ovom predmetu, za sud su

relevantna dva zakonska načela: načelo zakonitosti, prema kojem nikome ne može biti

izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je

učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za

koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZ BiH) i načelo vremenskog važenja

krivičnog zakona, prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je

bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog

djela, jednom ili više puta izmijenio zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za

učinioca (član 4. KZ BiH).

214. Načelo zakonitosti je također propisano članom 7. stav 1. Evropske konvencije o

ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP) i članom 15. stav 1. Međunarodnog

pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP).

215. Član 7. stav 1. EKLJP propisuje: “Niko ne može biti proglašen krivim za krivično

djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po domaćem ili

međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao krivično djelo. Isto se tako ne može

odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je kazneno djelo

počinjeno”.

216. S druge strane član 15. stav 1. MPGPP propisuje: “Niko se neće

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

67

smatrati krivim za krivično djelo počinjeno činom ili propustom, koji u vrijeme

počinjenja, nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu.

Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je

krivično djelo bilo izvršeno. Ako se, nakon što je djelo počinjeno, zakonskom odredbom

predvidi izricanje blaže kazne, to će ići na korist počinioca”.

217. Upoređujući u ovom smislu zakon vremena izvršenja (Preuzeti KZ) i zakon

vremena suđenja (KZ BiH), sud je u konkretnom predmetu našao da je, u odnosu na

saizvršilaštvo, odnosno, saizvršilačke radnje optužene, KZ BiH povoljniji, što jasno

proizilazi iz odredbe člana 29. KZ BiH, koji je ovaj institut definisao restriktivnije, pa je

stoga, na predmetni slučaj, u smislu člana 4. stav 2. KZ BiH i primijenio ovaj zakon, a

što je, istovremeno, u skladu i sa navedenom odredbom iz člana 15. stav 1. MPGPP.

218. Naime, iz odredbe člana 29. KZ BiH, proizilazi da saizvršilaštvo kao oblik

izvršilaštva, između ostalog, zahtijeva odlučujući doprinos izvršioca koji je bitan i bez

kojeg krivično djelo ne bi ni bilo ostvareno, o čemu je detaljnije govoreno u okviru

naslova saizvršilaštvo, paragraf 127-133.

219. Međutim, Preuzeti KZ, u relevantom dijelu glasi (član 22): „Ako više lica

učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo,

svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.“

220. Iz ove zakonske definicije proizilazi da se kažnjavaju sve osobe koje su

sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički počinile krivično djelo i da

će se svaki od saizvršilaca kazniti kaznom, koja je propisana za krivično djelo koje je

počinjeno. Dakle, optuženi sudjeluje u radnji izvršenja krivičnog djela za koje je oglašen

krivim.

221. Slijedom navedenog uočava se bitna razlika između ove dvije zakonske

definicije pojma „saizvršilaštvo“, a ista se odnosi na činjenicu da je pojam

saizvršilaštva, po noveliranom zakonu, dat uže, jer je učešće koje ne predstavlja radnju

izvršenja sada ograničeno samo na odlučujuće doprinose ostvarenja krivičnog djela,

što je mnogo teže dokazati, dok se u ranijem zakonu zahtijeva samo utvrđivanje općeg

doprinosa zajedničkoj posljedici djela. U konkretnom slučaju, tužilaštvo je uspješno

dokazalo krivicu optužene za saizvršilačke radnje za tačke 1, 4 i 5 osuđujućeg dijela

izreke presude. Stoga, po ocjeni suda, a imajući i u vidu obavezu potpune, a nikako

djelimične primjene odredaba materijalnog zakona u konkretnom

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

68

slučaju, KZ BiH je u ovom pogledu blaži za učinioca krivičnog djela u odnosu na

Preuzeti KZ.

222. Nadalje, sud također smatra da je i sa aspekta propisane kazne KZ BiH blaži za

optuženu u odnosu na Preuzeti KZ, koji je, također, propisivao krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva, u odredbama člana 142. i koji je važio u vrijeme

počinjenja krivičnog djela18. Naime, prema odredbama člana 142. Preuzetog KZ, za

navedeno krivično djelo bila je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet

godina ili smrtna kazna, dok je za isto krivično djelo, prema važećem zakonu,

zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog

zatvora. Nakon izvršene komparacije spomenutih kazni, sud je došao do zaključka da

je zaprijećena kazna, po važećem zakonu, u svakom slučaju blaža od ranije propisane,

bez obzira što je ranijim zakonom donja granica visine kazne bila pet godina, a iz

razloga što je prema međunarodnom običajnom pravu uspostavljeno da je smrtna

kazna u svakom slučaju strožija kazna od dugotrajnog zatvora, a isto tako prema

običajnom pravu apsolutno pravo optuženog je da ne bude pogubljen, a država je

dužna osigurati to pravo, što je i učinjeno donošenjem novog zakona.

223. Također, imajući u vidu da se izrečena kazna u konkretnom slučaju kretala u

okviru posebnog zakonskog minimuma i po ranijem zakonu, sud nalazi da je

primijenjeni KZ BiH, u svakom slučaju, povoljniji po optuženu.

18 Navedena odredba glasi: Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije naredi (...) da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimnje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine i stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje 5 (pet) godina.

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

69

VIII. ODLUKA O KAZNI

224. Prilikom odlučivanja o kazni sud se rukovodio općim pravilima za odmjeravanje

kazne sadržanim u odredbi člana 42, 48, 49, 50. KZ BiH, kao i svrhom kažnjavanja

propisanom članom 6. i 39. KZ BiH.

225. Sud nalazi da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, adekvatna

ocjeni olakšavajućih okolnosti na strani optužene koje je sud, u njihovoj ukupnosti,

cijenio naročito olakšavajućim, a koje se ogledaju u činjenici da je predmetno djelo

izvršila kao mlada osoba (u vrijeme izvršenja krivičnog djela je bila mlađe punoljetno

lice), da ranije nije osuđivana, kao i njeno korektno držanje pred sudom, zatim, da

posljedice njenog postupanja nisu toliko teške niti dalekosežne prirode kako je to slučaj

sa težim djelima ratnog zločina, dok otežavajuće okolnosti na strani optužene sud nije

našao.

226. Sud je, stoga, našao da će se izrečenom kaznom ostvariti uslovi kako specijalne

tako i generalne prevencije.

227. Naime, zahtjevi specijalne prevencije su dvostruki, i to ''individualno

zastrašivanje i sprječavanje počinitelja da ponovo počini kazneno djelo (...)'' te

''osposobljavanje počinitelja za život bez počinjenja kaznenih djela (popravljanje,

resocijalizacija)''.19

228. S tim u vezi, vijeće nalazi da će vrsta i visina kazne utjecati na optuženu da

ubuduće ne čini krivična djela, da će podstaknuti njen preodgoj, odnosno da će se sa

izrečenom kaznom u cjelosti ostvariti zahtjevi specijalne prevencije.

229. Također, sud nalazi da je izrečena kazna adekvatan odraz osude krivičnog djela

od strane šire društvene zajednice, te da će kao takva poslati jasnu poruku svim

budućim potencijalnim izvršiocima da i u slučaju ratnih okolnosti, neće proći

nekažnjeno i da nisu izvan zakona i pravde obzirom da je poštivanje zakona i

općeprihvaćenih pravila i uzusa ponašanja obaveza svakog pojedinca, ne samo u

mirnodopskim uslovima, već i za vrijeme neprijateljstava.

19 I. Bojanić, M.Mrčela, Svrha kažnjavanja u kontekstu šeste novele kaznenog zakona, Hrvatski ljetopis za

kazneno pravo i praksu, Zagreb (vol. 13), broj 2/2006, str. 436

S1 1 K 005665 11 KrI 19.10.2012.

70

IX. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

230. Optužena se u skladu sa odredbom iz člana 188. stav 1. ZKP BiH obavezuje da

naknadi troškove krivičnog postupka o visini kojih će sud donijeti posebno rješenje po

pribavljanju potrebnih podataka, dok troškovi krivičnog postupka u skladu sa odredbom

iz člana 188. stav 2. ZKP BiH, odnosu na oslobađajući dio presude, padaju na teret

budžetskih sredstava.

231. Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, oštećeni Kurešević Mihajlo,

AB1, Dragojlović Vlado, Tatić Nikola, Pajić Gojko, Pavić Miro, AB2, AB3, Jeremić

Vasilije, Lukić Jovo, Šišljagić Mile, Rakić Đoko, Rakić Radojica se sa

imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Sanida Vahida-Ramić Maksumić Šaban

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15

(petnaest) dana od prijema pismenog otpravka.

BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA · počinila krivično djelo Ratni zločin...

Documents

Transcript of BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA · počinila krivično djelo Ratni zločin...