Boris Buden - Barikade

5/19/2018 Boris Buden - Barikade

1/53

Barikade

uvajte se, mlai prijatelju, pisaca koji ne znaju ta su napisali, i zato su to napisali

Danilo Ki

Ako tekstovi prikupljeni u ovoj knjizi imaju neku zajeniku intenciju ona bi se ona mogla izraziti u slicibarikade. Ne samo

zato to otvoreno ele potaknuti na pobunu protiv stvarnosti o kojoj govore i to sasvim konkretno nastoje ometati tu

stvarnost, preprijeiti put, gje go je to mogude, svim oblicima rutveno poeljne normalnosti. To bi jo uvijek bilo

premalo u rutvu kao to je hrvatsko, rutvu permanentne nacionalne revolucije u kojem je pobuna postala opdenarona

stvari i utoliko jo samo izraz masovnog konformizma, ok je jenostavna ljuska normalnost tek rutveno neponoljivi

eksces.

Metafora barikae eli znaiti vie. Ona je uvijek bila oblik u kojem je na traumatski nain izlazio na vijelo neki

unutarrutveni antagonizam. Na barikaama je, tovie, roen moerni ovjek i s barikaa su proklamirane sve one

vrijenosti koje njegovu ivotu i anas aju smisao i ostojanstvo. Na prvom mjestu svijet demokracije. Njegova

suprotnost je svijet granic u kojem se imanentni rutveni antagonizmi mogu ponijeti tek kao neto to olazi izvana i s

im se rutvo susrede samo na svojim vanjskim granicama. Postupak iskljuenja, projiciranja unutarrutvenog proturjeja

u izvanjsku prijetnju homogenoj zajenici ne moe se meutim usklaiti s emokratskim iskustvom. Ono, naprotiv,

pretpostavlja priznanje izvorne rutvene heterogenosti, jenako kao to obacuje iluziju realizirane rutvene harmonije.

Proturjeje, rama unutarnjeg sukoba to je sm nain na koji moerno rutvo egzistira, a ne neto tue to po svaku

cijenu valja odstraniti.

Hrvatsko je rutvo, rutvo granic, a ne barika. Strah o proturjeja, o unutarnjeg razora i sukoba koji ominirahrvatskom politikom i kulturom, izraz je povijesne nezrelosti i simptom konstitucijske slabosti hrvatskog rutva. Fascinacija

pitanjem vanjske granice, onosno zaokruenja u jeinstvenu, etniki istu, cjelinu, kompenzacija su ove slabosti, bijeg

rutva o vlastite istine.

Barikae svjesno ele ostati u pluralu. Zato to su poignute na tezi a mnotvo rutvenih antagonizama anas vie nije

mogude svesti na jenu privilegiranu toku loma. Ne postoji vie jeno jeino funamentalno proturjeje koje u sebi

saimlje sve rutvene suprotnosti. Kao to vie ne postoji ni jeinstveni politiki prostor unutar kojeg je mogude postidi

razrjeenje tih suprotnosti. Vie se ne moe poignuti jena jeina barikaa koja bi rutvo poijelila u va meusobno

jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikae ne poiu prema nekom unaprije zaanom ieolokom planu, a niti a

prioripriznaju ved uspostavljene emarkacije: mi-oni u etnikom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati,

jugonostalgiari-nacionalisti, ljeviari-esniari, fini graani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-

balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politiki

iskurs, Barikae prokazuju u njihovoj konformistikoj funkciji, kao la koju rutvo proizvoi o samome sebi kako se ne bi

moralo suoiti s vlastitom stvarnodu, s ogovornodu za tu stvarnost i nuom korjenite promjene.

Kao i prave barikae, tekstovi u ovoj knjizi ne pokuavaju prikriti spontanost u kojoj su nastali. Sastavljeni su o

raznorodnog materijala koji se u danom trenutku i na danom mjestu naao pri ruci: filozofija jezika, popularni vic,

psihoanaliza, fenomen masovne kulture, kritika ieologije, narona poslovica, psovka, ratni zloin, Kant & Siney Lumet,

Lacan & Franjo Kuharid, Aralica & Hamlet, agobert uck & J. B. Tito, Ono toim je zajeniko jest praksa intelektualne

urbane gerile.


2/53

ovjek nije rvo

Jo neto je zajeniko tekstovima u ovoj knjizi svi do jednoga napisani su izvan Hrvatske. Nastali su u egzistencijalnoj

situaciji odmaka od stvarnosti o kojoj govore. To nikako ne bi trebao biti njihov nedostatak. Stvarnost domovine, ratna,

politika, a prije svega kulturna i intelektualna stvarnost, sveprisutna je u njima. Ono ega nema, al je za tom naputenom

domovinom. Iz jednostavnog razloga: upravo je domovina, ta "sakralizacija banalnog", kako je govorio Vilm Flusser, ono

to valja napustiti a bi se zbiljski postalo ovjekom. I to najprije kao osjedaj, potom kao ieju i na koncu, zato ne, i kao

stvar samu. Ovi stupnjevi emigracije uvijek mogu postati i stupnjevi emancipacije.

Otidi? a, otidi! Ta tko pametan u nas nije pomislio ono to i Krlea ne tako avne etreset trede: "Ved goinama se pitam

zato nisam otputovao iz ovog malog graa gje mi je sve strano () Tu sam inostranac kao a sam oputovao sa jene

druge planete, i tu se gnjavim jalovo ved goinama".

Smisao ovih Krleinih rijei jo je zaahuren u sentimentalnoj gesti. One jesu kritika hrvatske stvarnosti, ali u formi gorkog

intimnog razoaranja. Zato jo uvijek pretpostavljaju intimno zainteresiranog aresatanekoga tko de pogoen kritikom

jenako sentimentalno reagirati: "Ostaj(te) ovje!" Ali tu nije rije o olascima i povratcima. Oni su u jenakoj mjeri

nemogudi, jer to to je oveeno u pitanje jest samo mjesto subjekta. ovjek se nema kamo vratiti jer nema to ni napustiti.

Krlein motiv olaska, oveen o pojma, upuduje na permanentnu islociranost moernog ovjeka, islociranost uegzistencijalnom viu, ali i u smislu njegova ientiteta, akle, islociranost unutar simbolikog univerzuma u koji smjeta

svoj ivot. Za Krleu ovjek kao takav jest egzilant, a egzilantu se, kae Flusser, moe ogoiti i a otkrije "a ovjek nije

rvo. I a se moa ljusko ostojanstvo sastoji upravo u tome a se nema nikakva korijenja".

ovjek nije arapa

S koje su intelektualne pozicije napisani tekstovi Barikada i na koji se koncept "uloge intelektualca" oni oslanjaju?

Kljuno mjesto u LasidevojKronologijina kojem on konkretno oreuje u emu je Krleina "izaja intelektualca" glasi:

"umjesto onkihotskog, volterijanskog, kantijanskog i Starevidevog imperativa moralnosti, Krlea je (kaem: jenim

ijelom svog raa) prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili etike) pragmatinosti. Time je prestao biti 'lu' ipostao je 'razuman'. Izgubio je dimenziju biblijskog proroka, njegovu istodu, traginost i veliinu. U povijesti hrvatskog

naroa prorokih stigmatizacija i vizija bilo je vrlo malo. To je zapravo naa najveda praznina: neostatak spiritualne i

moralne beskompromisnosti i nepokolebljivosti".

Stanko Lasid ovime nije samo izrekao kritiku Krlee nego je i pozitivno oreio rutveno poeljni moel intelektualnosti.

Rije je o uzoru one "istode, traginosti i veliine", kakve posjeuju "biblijski proroci". I rije je o konstataciji a je

nedostatak takva intelektualnog uzora ona najveda praznina u povijesnom iskustvu hrvatskog naroa.

Prorok meutim nije nikakav pojeinac o priroe ili boga naaren naljuskom modi spoznaje, vizionar onostrane

spiritualnosti i boanske istode i moralnosti. Prorok,to je prije svega rutvena uloga! Fantazma nekog mjesta, elitnog

akako, s kojeg se vii potpuna istina rutva i na kojem se ta jedna, jedinaistina a priori posjeduje. S iskazom proroka, s

proroanstvom akle, nema rasprave, nema ijaloga, nema izmjene argumenataono se uzima na znanje, i to je sve.

Konzument proroanstva, s ruge strane, pasivni je objekt zbivanja koji sebe oivljuje kao igraku hirovite subine. Slika

proroka za njega je protutea kaosu koji ivi, uzvieni regulativ njegove kontingentne povijesne egzistencije. Rascjep meu

njima privian je. Oni se meusobno naopunjuju kao polovi iste cjeline ieje rutva koje je u stanju postidi harmoniju

svojih proturjeja. Zato je Lasidev iealni intelektualac, onaj akle "s imenzijom biblijskog proroka", smjeten u kontekst

povijesti (hrvatskog) naroa. On je efiniran u funkciji "obrobiti za naro". Ali to intelekt ima s "obrobiti za naro" i

uopde s obrobiti kao takvom? I zato bi intelektualac trebao igrati konstruktivnu ulogu u povijesti nekog naroda? Kad

razum rai za obrobit naroa ona se ved orekao svoje sloboe, akle i samoga sebe. A moerni intelektualac, on se

ionako raa tek ona ka se osloboio "funkcija" i kaa je ieoloku konstrukciju "naroa i njegove povijesti" konkretno

doveo u pitanje.

U Lasidevu moelu uzorite intelektualnosti olazi o izraaja sinrom obrohotne konstruktivnosti koji iznosi na vijelostaru enju za privilegiranom rutvenom ulogom intelektualca, za onom ulogom koju su u rutvu igrali uotvorci i

amani, proroci i svedenici svi oni ija se zaada sastojala u tome a prazninu oko koje se konstituira rutvo ispunjuju


3/53

provizorijem proroanstva, mitskih pria i religijskih slik svijeta. Taj zahtjev za konstruktivnodu oavno je prepoznat u

svojoj kompenzacijskoj funkciji: "O filozofije se zahtijeva, nakon to je religija izgubljena, a se baci naizgradnjui da

zamijeni upnika." (Hegel).

Lasidev Krlea postao je rutveni konformist (u smislu "hegelijanske pragmatinosti"), zato to je prestao biti fanatik

beskompromisne moralnosti s "imenzijom biblijskog proroka". Ali taj fanatik i sam je izraz konformistike potrebe rutva

koje se ne usuuje suoiti s izazovima moernog vremena. U moernom rutvu i moernoj (masovnoj) kulturi ne postoji

vie ono privilegirano mjesto na koje bi se mogla elegirati ogovornost za istinito, obro i lijepo, ta ogovornost, naprotiv,

jenako je raspoijeljena meu pripanicima toga rutva. O Krleina poslijeratnog konformizma vedi je samo

konformizam rutva kojemu su potrebni prijeratni Krlee kao u zori proroke i vizionarske intelektualnosti i to jo u slubi

naroa. Lasid, tek to je otvorio rascjep, omah ga je i zatvorio. Moa i zbog povrno itanog Hegela. Koji u njegovoj

brzopletoj interpretaciji simbolizira rutveni konformizam, historijsku/etiku pragmatinost. Ali to ako je Hegel mislilac

nepomirenja suprotnosti? Mislilac koji nema razumijevanja za banalni antagonizam 'luog' i 'razumnog' (Krlee), jer je za

njega upravo razum taj koji je dovoljno lu a ri rascjep otvorenim, "a glea u lice negativnom i ostaje pri njemu", i jer je

za Hegela istinski ivot uha mogud samo u "apsolutnoj rascijepanosti (Zerrissenheit)".

ovjek nije nita rugo nego taj rascjep u kojem ivi svoj iniviualni i rutveni ivot. I onoliko koliko je jaan strah pre

tom istinom, toliko su alosni i pokuaji a se ona prikrije i a se rascjep provizorno zaepi. To je bilo jasno jo i HegeluizJenskih spisa: "Zakrpana arapa bolja je o poerane. Ali to ne vrijei zasamosvijest".

ovjek je ena

Barikae ne zastupaju nikakvu konstruktivnu poziciju. Naprotiv, kritika hrvatske stvarnosti, kako je izloena u tekstovima

ove knjige, otvoreno priznaje svoj estruktivni karakter. Kritika razara i pravo na to ne mora traitini od koga. Jedan od

Kracauerovih Minimalnih zahtjeva postavljenih intelektualcimaiz 1931. bez ikakve ograe cilja na estruktivno ponaanje.

Ne izgradnja, nego "razgradnja svih prirodnih sila", to je za Kracauera postao intelekta kao instrumenta razaranja

mitolokog u nama i oko nas. Stoga je upravo akt estruktivne kritike koji se oslanja na "neizmjernu mod negativnog kao

energije miljenja" (Hegel) i koji unosi razor u prironi tijek, onosno lomi onu "rugu", "steenu" prirou,- u ieolokim

konstrukcijama skamenjene oblike rutvena ivota ono to intelektualca ini intelektualcem.

Ali to ili tko bi mogao prestavljati uzor ovako shvadenoj intelektualnosti? U emu ili komu se simboliki zgusnuo taj akt

negacije, akt loma s prironim i zateenim, akt iste estrukcije koji ipak nije slika istog zla?

Jacques Lacan raikalno izokrede uvrijeeni stav o eni kao pasivnom, a mukarcu kao aktivnom elementu. imenzija akta

kako takvog, akta negacije, za Lacana je u svojoj biti enska. ena, a ne mukarac,je ta koja je sposobna za raikalan etiki

stav beskompromisnog inzistiranja. Olienje tog akta i stava je lik Antigone. Njezin (samo)estruktivni akt suprotstavljanja

ravotvornoj volji Kreonta, akt u kojem ona prekorauje granicu simbolike zajenice kojoj pripaa, jest to to otvara

rascjep i unosi razor u prironi tijek zbivanja. "Taj lom s priroom je na strani ene, a prisilna aktivnost mukarca u krajnjoj

konzekvenciji nije nita rugo o zvojan pokuaj a se traumatska rupa tog rascjepa iznova zaepi" (Slavoj iek).

Antigona akle, a ne fantazma biblijskog proroka, jest pravi uzor moerne intelektualnosti. Sva ona "istoda, traginost i

veliina", i sva ona "spiritualna i moralna beskompromisnost i nepokolebljivost" koje zaziva Lasid sarani suu njezinom

inu negacije. Sve one sublimne kvalitete iealne intelektualnosti koje je Lasidev neznani pojeinac kao pripanik hrvatskog

naroda projicirao u sliku biblijskog proroka jesu poreknuti dio njega samoga, u strahu zanijekani moment njegove

konstitucijske enskosti, kao hrabrosti negacije.

Zato uostalom ta enskost, osloboena i oslobaajuda, ne bi bila ona intelektualna pozicija na kojoj su

podignute Barikade?


4/53

Prije poetka U Kninu 1990.

Kao knjievni prevoitelj imao sam velikih problema s rijeima. Neke o njih me u mome intelektualnom iskustvu prate kao

nerjeive zagonetke. Jena takva je i njemaka rijeunheimlich. Prema njoj osjedam isto to je i Faust osjedao prema priroi

kada je uskliknuo: "Gdje da te zgrabim silna prirodo?"

a li u nekom naem rjeniku? U njima de se za tu rije nadi izraza kao to su neprijatno, strano, neugono, jezivo, it., ali

to ipak nije to. O pomodi nisu ni tzv. Sinonimi u rugim jezicima. Ni grki, ni latinski, ni engleski ni francuski, pa ak ni

arapski i hebrejski ne rjeavaju zagonetku. Ostaju pri looj eskriptivnosti o koje se ne zna maknuti ni na hrvatski.

akle, iemo ispoetka.Unheimlichje oigleno negacija oheimlich, to isprva znai neto omade, prisno, poznato.

Prema tome, unheimlichbi bio izraz za ono to u ovjeku izaziva strah upravo zato to mu je strano i nepoznato.

Ali, jo smo aleko o rjeenja. O tom problemu Sigmun Freu je 1919. napisao esej. Naslov:Das Unheimliche. Ondje

nairoko raspravlja o etimolokim neoumicama koje prate tu rije. U SanersovuRjeniku njemakog jezikanavodi se tako

jean sluaj koji moemo prepriati u najkradim crtama ovako: Govoredi o nekoj obitelji jean ovjek kae: S njima je kao s

nekim zatrpanim bunarom ili isuenom barom. ovjek ne moe preko toga prijedi, a a ga pritom ne prati osjedaj kako de seiznova pojaviti voa. Sugerira se a ta obitelj neto taji, neto skriveno i neoputeno. Taj osjedaj, prema

navedenomRjeniku, mogude je ravnopravno opisati pojmovima heimlichi unheimlich. akle, jena rije i istoobno njezina

negacija oznauju jeno te isto stanje. Problem pojanjava Schelling za koga rijejuunheimlichnazivamo sve to je trebalo

ostati skriveno, tajna, ali je izilo na svjetlo ana. Tu zagonetnu rije u svoju teoriju preuzeo je, akako, i Freu. Za njega ona

oznajuje onu nelagou i strah ovjeka koja nastaje kaa se susretne s njemu tuim i neprijateljskim silama, ije izvore

meutim uboko osjeda u sebi.Das Unheimlicheje ono to je jenom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se saa

izazvano nekim ojmom vrada iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjedaj koji nas ovoi na trag Nietzscheova

vjenog vradanja istog, a u Freua nam razotkriva filogenetski uboko usaene strahove kao to je onaj pre mrtvacima.

Rije je o prastarim animistikim uvjerenjima a je mrtvac postao neprijatelj ivog ovjeka i a ga namjerava povestisa

sobom. Prema je civilizirani ovjek napustio takva vjerovanja, neki ojmovi su u stanju ponovno ih oivjeti i naizgle ak

potvriti. Onaj svima tako obro poznat osjedaj koji nas, naroito u naim snovima, navoi a za neko mjesto ili neki pejsa

pomislimo: to mi je poznato, tu sam ved bio, poznatija vuefekt, jenako zasluuje a bue opisan rijejuunheimlich.

Naposljetku, ista rije ogovara i onom rhtaju ue ka se suoi s istinom ljubavi tako jasno izraenoj u njemakoj uzreici:

"Liebe ist Heimweh" (Ljubav je enja za zaviajem, nostalgija). Ukratko, rije unheimlich prati ovjeka na njegovu putovanju

kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti as, kao i sve ono to na sebi nosi nerazvojive znake

Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vijelo ambivalentnost stvari same. oivjeti se moa moe, ali prevesti

nikada.

Eto, ta i takva rije pala je u razgovoru koji sam s prijateljem Ernstom voio na jenom putovanju. Bilo je to u nodi, negje

otprilike na pola puta izmeu Bosanskog Petrovca i Bihada. Ernst je vozio kroz gustu zavjesu o kie i mraka, a ja sam ved

iscrpio sve teme kojima sam o taa razbijao monotoniju vonje. Nakon poulje etnje, on sm je poeo priati o svojim

oivljajima u Jugoslaviji,o krajevima kojima smo proli, o tome a ga sve to na neki uan nain privlai, a se svakako,

po rugim okolnostima mora vratiti i a je sve to, krajevi i ljui, zanimljivo, ak lijepo, ali nekakounheimlich. Tu sam se janasmijao, a on je rekao da zna k ako je to zagonetna rije, ali a ne zna bolje kojom bi opisao svoj oivljaj. Ernst je novinar,

urenik u vanjskopolitikoj reakciji jenog uglenog bekog magazina. Te nodi, polovicom listopaa, vradali smo se iz

Knina. On je bio na radnog zadatku, aja u ulozi njegova prevoitelja. Nastavak puta o Zagreba uglavnom smo outjeli. On

je, pretpostavljam, u glavi ved slagao svoj tekst, a ja sam pretresao svoje reminiscencije pokuavajudi okuiti to ga je

navelo a upotrebi onu rije. Unaprije priznajem a to nisam u stanju racionalno obrazloiti. Mogu tek navesti neka

prisjedanja, opisati pokoju sliku, naovezati na nju vlastite slobone asocijacije i moa malo spekulirati. akle, prva stvar

koja mi je taa pala na pamet, je jena krma na Otrelju. Onje u tom mjestu na pola puta izmeu rvara i Bosanskog

Petrovca bili smo se nakratko zaustavili. U krmi osvijetljenoj krtim udkastim svjetlom bilo je hlano i vlano. Seam o

osam mukaraca razmjestilo se po nevelikoj prostoriji. O nekolicine njih opirao je prigueni amor, ok je vedina samo

sjeila i utjela. Neobinost situacije pojaavao je i poseban vonj tog prostora. Neka mjeavina rekao bih smraa prljavih,

zamadenih ovjih kouha i onog zaaha koji neizvjetrivo struji kasarnskim honicima u kojima se nodu vonj mokrade mijea

s isparavanjima mokrih vojnikih izama. U jenom trenutku zamijetio sam kako ovjeku za susjenim stolom viri iz eparka pitolja. Tiho sam to rekao Ernstu. Ogovorio je a on to ne vii. Pitolj je meutim ubrzo bio na stolu. ovjek,


5/53

antipatini ebeljko, igrao se njime. Pravio sam se a to ne primjedujem, iako sam znao a se prestava izvoi zbog nas.

Pitolj se vratio u ep, ali je u rugoj ruci zazveckao sveanj kljueva. Iz uguljastog privjeska iskoio je mali no skakavac.

urno smo savakali nae senvie i izili van. U mrkloj, kinoj i hlanoj bosanskoj nodi ak se i monotoni zvuk mijealice za

beton oimao nekako jezivo. I prvi puta toga ana u kiljavom svjetlu automobilske lampice na Ernstovom licu jasno se

mogla zamijetiti sjena nesigurnosti.

Ispoetka njegovu samouvjerenost nita nije moglo pokolebati. Toga jutra na prilazu Graacu pokazivao sam mu kamenje

nakupljeno uz rub ceste. Tu su bile barikade. Ne, za njega su to samo odroni. Ta ipak je on profesionalac koji znade

razlikovati rat o mira. Rat, to je Basra po vatrom iranske artiljerije, to su marevi kroz praume Kamboe, to su teko

naoruani Armenci na granici s Azerbejanom. Ja, za razliku o njega, nisam neto takvo oivio i mora a sam muizgledao

kao kakav prestraeni paranoik.

"Eto vii a sve to skupa nije nita," uvjeravao me ka smo proli barikau na ulazu u Knin. U meuvremenu, razgovarali

smo s ljuima po gostionicama, a oni su bili ljubazni, spremni pomodi, a na politika pitanjaodgovarali su posve razumno,

upudeno, bez ikakve zagrienosti i agresivnosti. Tako je bilo i u Raio Kninu i u razgovoru s potpresjenikom kninske opdine

Macurom. Sve je to ukratko poravalo osnovni ojam kako je cijela situacija napuhana, kao su politiki sukobi

preimenzionirani i kako stvarna opasnost uopde ne postoji. Ali taa se pojavio Milan Babid. Nastupio je kao osvijetena

meijska zvijeza. Srano se pozravio i praden nekim gorostasom, vjerojatno njegovim tjelohraniteljem uveo nas vojicu,novinara talijanskog Messagera, njegova prevoitelja i potpresjenika Macuru, u jenu malu prostoriju u kojoj je otpoelo

neto to je trebalo liiti na intervju. Pritom nije vano to je reeno, nego kako je sve to izglealo. Razgovor su svojim

upadicama neprestano prekiali ogromni tjelohranitelj i Macura. Suflirali su Babidu to a kae, ispravljali ga, omiljali

efektne izraze i zajeno s njim proizvoili iritirajudu kakofoniju. Prevoitelj na talijanski, jean onizak stariji ovjek, ivo je

gestikulirao pretvarajudi Babideve iskaze u itave prie iji bi se saraj ukratko mogao opisati kaoJugoslavija za poetnike.

Talijan se ispoetka truio oko svojih pitanja i inzistirao na preciznim ogovorima, a potom se stao gubiti okredudi se as

prema jenom as prema rugom sugovorniku, ok su mu ovi u jean glas tumaili sve glasnije i glasnije svatko svoje i to na

razliitim jezicima. Njegova je zbunjenost na kraju poprimila crte oajanja. Bespomodno je zautio izgleajudi kao ovjek koji

nita ne razumije, koji ne zna zato je oao ovamo, a jo manje umije upotrijebiti to to je uo. Za to vrijeme Babid je

naglaeno prepotentno nizao svoje izjave. Njegov nastup na trenutke se pretvarao u puko egzerciranje bahatosti. Ta

bahatost djelovala je na njegovoj osobi upaljivo autentino, pristajala mu je ak toliko a se oimala poput kakvog

prironog ara, talenta pomodu kojeg s lakodom ostvaruje superiornost na svojom okolinom. Taj ojam samo je

pojaavalo njegovo jeako lice, istinski ozareno samozaovoljstvom zbog potpune neupitnosti i nedvojbenosti kakvu

poznaje samo blaena instinktivnost. U svojoj grotesknoj prironosti izgleao je kao ovjek koji je postao ientian sa

svojom eljom, kao otjelovljeni, hoajudiday dream, kao fantazma koja govori. Taj intervju ili bolje, oivljaj s tog intervjua,

uas su zbrisali sve pozitivne ojmove koje je Ernst sakupio za naeg posjeta Kninu. Njegova reakcija na Babida mogla se

opisati samo kao srba. Ona je najjasnije ola o izraaja u epitetima, zapravo psovkama kojima je okrstio

Babida.Dorfkaiser, balkanski Trottel, iiot it. Ali ved taa osjetio sam a se ta srba i te psovke ne onose samo na Milana

Babida, a pogaaju mnogo ire poruje no to je ono Kninske krajine ili ono ak same politike kao takve. Sve razgovjetnije

sam osjedao a se one u krajnjoj konzekvenciji onose i na mene. Iza te srbe skrivala se naime mnogo ira obojnost koja

de u onoj krmi na Otrelju biti opunjena osjedajem nesigurnosti, zapravo straha, a bi svoj jasni izraz nala naposljetku u

upotrebi rijeiunheimlich. To unheimlichonosilo se na Balkan ili bolje, na pojam Balkana ije carstvo za prosjenog

Europljanina poinje omah ved na sunanoj strani Alpa. Ernst, Europljanin, navikao se kretati u svijetu kao u svojem svijetu,ureenom, obro poznatom i ostatno osmiljenom. Saa se meutim naao suoen sa svijetom kojim vlaa

nepreviivost, u kojem poreak stvari u trenu moe izmaknuti kontroli, u kojem krhki sloj civiliziranosti svaki as moe

regredirati na bestijalnost. Sa svijetom uesno pomijeanih anrova i izmirenih suprotnosti u kojem glupost potvruje svoj

presti na pamedu, u kojem ruglo jeluje neooljivo, a zlo se ogrde najnevinijim izrazima. Njegova reakcija na taj svijet i

sama je meutim pripaala tom svijetu. On jeunaprije oustao o pokuaja a ga shvati svojim svjesnim miljenjem. Iza

njegove srbe skrivala se abikacija njegova razuma. Obojnost je oavala tajnu, nepriznatu privlanost, a nesigurnost i

strah najmanje su bili znaci baenosti u nepoznato i tue.Naprotiv, svjeoili su o ubljem prepoznavanju iskonski bliskoga,

razotkrivali su oivljaj ovoga balkanskog svijeta kao potisnutog ijela vlastitog europskog ientiteta. Taa sam u citirao

jenu misao Egona Erwina Kischa iz aleke 1913. goine: Saa du je ponoviti, jer mislim a de obro odi svakomu tko se

nae u gomili Balkanaca koja pijana o jeftine europolatrije zaziva Europu u onom istom ritualnom kou u kojem uroenici

u sunim razobljima zazivaju kiu. Ona glasi: "S potcjenjivanjem glea se na Balkan s onog uasnijeg Balkana koji sebe

naziva Europom".


6/53

Otpisani

Austrijanci su besramno bogati i sretni. To vjerojatno nikaa ne olazi o izraaja tako upaljivo kao saa u ovo preboidno

vrijeme. Kao a je sve to se moe kretati izalo na ulice. I mlao i staro i vonono i etveronono, sve se to natiskuje pre

raskonim izlozima i nagurava na vratima trgovina i robnih kuda. Be pulsira u ritmu potroake groznice i ini se a na

svijetu nije ostao vie nitko rugi osim kupaca i proavaa. Priprema se jo jeno veliko eranje, opijanje i arivanje. I

prema je sve to sasvim neestetsko i pomalo neostojno, ovako razotkriveno o kraja, o same trine golotinje, jo uvijek

prua iilinu sliku srede i normalnosti. Stoga i bui zavist. Pogotovo za ananje hrvatsko oko, glano ove trivijalne iile,

glano sitnih zaovoljstava, najjenostavnijeg pa i najprostakijeg obilja. Moa nikaa nije bilo ljuskije no anas, poeljeti

ljuima u Hrvatskoj a buu ovako prizemno i stabilno sretni kao to su ovi Austrijanci. Moa i nema vede srede o ove:

biti taj siduni ali solini potroa, ati se o razmaenog erleta ovudi u trgovinu igrakama, kupovati, konzumirati,

ponovo kupovati, ponovo konzumirati, znati samo za to i ni za to vie, biti prosto i nisko sretan tup, priprost s odebljom

lisnicom u epu, i nemati pojma o povijesnim zaadama, o subonosnim olukama, tisudljetnim snovima. Upravo to bi se

moglo poeljeti hrvatskom ovjeku anas pre Boid 1993.

A poetkom stoljeda, upravo tu negje oko Boida, slavnog su austrijskog pisca Hermanna Bahra salijetala naroita

privienja. Ovje, nealeko Bea, na Semmeringu, njemu se na bijelom snijegu ukazivalo more, pravo pravcato plavo more.Ako je i bio onekle lu taj ovjek, bio je lu za almacijom i Jaranskim morem, on, pisac "Putovanja almacijom". Moa i

ananje Austrijance pohoe slina eznutljiva raspoloenja i s njima elja: tmurnu kontinentalnu zimu zamijeniti za veri

morski horizont. No njihova ananja slika plavog mora slika je koraljnih atola, pjeanih plaa, tamnoputog hotelskog

personala. U svakom sluaju, ako ananji Austrijanac jo uopde ezne, on ezne uglavnom tropski, eventualno subtropski,

akle Karibik ili La Gomera. I, razumije se, ostvaruje svoje elje brzo, uobno i jeftino. Na almaciju i nae more on vie i ne

misli. Ostali su oni zagubljeni u ved antikvarnim turistikim voiima ili na poutjelim fotografijama s obiteljskih ljetovanja

seamesetih. Ved ulje vrijeme za nas tamo olje vlaa ovje sve slabije zanimanje. ak je i rat usprkos svom autentinom

glamouru postao ovanjoj publici osaan. Nakon to su, uglavnom u karitativnom smislu, uinili i vie nego se o njih

oekivalo, iroke austrijske narone mase posve su nas se zasitile. osta im je Hrvata i Srba, Bosne i Jugoslavije,

beskonanog rata, te im je ved sasvim svejeno tko je tamo meu onim bualama na Jugu kriv, a tko prav, tko je poeo prvi,

a tko rugi. Svoju savjest su iskupili, a tko je oekivao o njih neto vie, taj je glup i prav mu bui.

Vie razumijevanja ne moe se oekivati ni o obrazovanih. I ok nas oni prvi, spomenute iroke narone mase, ne vole jer

ne znaju i ne ele znati nita o nama, ovi pak, inteligenti, zaziru o nas jer znaju, izglea, i previe. Neavno, a buemo

precizni, u utorak 7. prosinca, moglo ih se vijeti po bekim kavanama kako itaju izmeu ostaloga i Frankfurter Allgemeine

Zeitung - novinu koja je istina oved aleko o naronih masa, ali i opasno preblizu onim mjestima na kojima paaju vane

politike oluke i gje se stvara ono to nazivamo javnim mnijenjem. U tom dakle broju FAZ-a dobili smo na dar - ne od

Svetog Nikole, nego o Viktora Meiera, jenog o zacijelo najupudenijih i najuglenijih urnalista ka je rije o Hrvatskoj,

onosno prostorima bive Jugoslavije -jean lanakpo gorkim naslovom "Hrvatska je uglavnom otpisana". Ono strano u

ovom lanku nije njegov saraj. Sve naime to je ovje prebaeno hrvatskoj politici, poznato nam je i preobro: esno-

autoritarno usmjerenje vlaajude stranke, pogrene oluke Presjenika o samog poetka, najprije u politici prema Srbima

u Hrvatskoj, a zatim u njegovu neprepoznavanju naravi i razmjera rata protiv Hrvatske, pa sve o najnie toke ove naopake

politike, - onosa prema Bosni i Muslimanima. Ovog puta meutim ovi sporni momenti Tumanove politike prvi put sepojavljuju i to u posve nedvojbenoj formi, kao naknadno verificirane postaje na putu Hrvatske u njenu vlastitu propast.

Broolom je ovje gotova stvar. Nacionalna katastrofa nije neto u to srljamo i to bi se jo moglo izbjedi samo kaa bismo

uinili ovo ili ono. Ne, nacionalna katastrofa je neto to se ved ogoilo. Viktor Meier ne spekulira o nekoj novoj,

efikasnijoj, terapiji kojom bi se jo alo pomodi teko bolesnom pacijentu, ali takoer ni ne mrcvari osuenoga nasmrt - on

secira ved ohlaen le i ponosi kratki izvjetaj o uzroku smrti. Stoga je njegov stil u ovom lanku osloboen bilo kakve

sentimentalnosti, on je lapiaran, neumoljivo precizan i u svojoj leenoj jasnodi stravino zloslutan. Evo par citata: "Izgleda

a anas ni emokracija ni nacionalna buudnost Hrvatske nisu sigurni."; "Sljeedi izbori, ako de se takvi jo uopde orati,

tek su za tri godine."; "On (Predsjednik, op.p.) je u svojoj okolini trpio samo one koji su mu u svemu odobravali, neprestano

je mijenjao svoje ministre i savjetnike, ostavljajudi svojim glupavim izjavama lo ojam u inozemstvu."; "ananji sukob

izmeu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini nije popratna posljeica srpske agresije, nego u bitnome proizvo

Tumanove politike."; "Hercegovci igraju veliku ulogu i meu Tumanovim suranicima u Zagrebu, a meu njima i ministar

obrane, uak, koji snosi veliku ogovornost za saanji katastrofalni razvoj."; "Tumanova je trageija u tome a je saa istvarno olo o takve pojele (Bosne, op.p.), ali ne u znaku 'nagodbe' sa Srbima, nego u znaku totalne srpske pobjede,


7/53

kako protiv Muslimana, tako i protiv Hrvata, kao i u tome a je Zapa po etiketom nekog "mousa viveni" sve vie sklon

priznati srpska osvajanja i u samoj Hrvatskoj."; "Posljeica Tumanove politike u Bosni je nacionalna katastrofa tamonjeg

Hrvatstva, sve tei strateki poloaj Hrvatske prema Srbiji i tekode za Hrvatsku na internacionalnoj sceni."; "Hrvatska je

sama i to u strateki nepovoljnom poloaju naspram srpskoj sili koja anas u svako oba moe vedinu hrvatskih graova

izloiti izravnoj topnikoj vatri."; "U pogleu postupaka Hrvata u Bosni stvorilo se u inozemstvu miljenje a se Hrvati ne

razlikuju mnogo o Srba i a, ako je Tuman u Bosni za 'pojelu', onabi to moglo biti rjeenje i za Hrvatsku. Izglea a je

zapana politika, Njemaka takoer, Tumanovu Hrvatsku politiki uglavnom 'otpisala'." - Toliko Viktor Meier, novinar za

kojeg bi se teko moglo redi a je ikaa bio nesklon Hrvatskoj i Hrvatima.

Da jo jenom neto pojasnimo: nas Hrvate nitko ovje ne optuuje a smo faisti. Nema ni rijei o tomu. Nama se, i to je

ono najgore, uopde nita ne prebacuje. U nas se, naprosto, konstatira glupost i na temelju toga proglaava nas se

izgubljenim sluajem. Nije nam ak ni pruena ansa a buemo zli. Mi smo iz cijele prie izali samo kao- budale. Je li

zamislivo ita gore i sramotnije?

I s kojim pravom bi se o ovanjeg bekog inteligenta, nakon to je proitao Meierov lanak, moglo oekivati neko

razumijevanje za Hrvate i hrvatsku politiku? Prema glupanu - taj Austrijanac rekao bi: Trottelu - on nede osjetiti ak ni

samilost. Vjerojatno tek gaenje i elju a mu se ved jenom maknemo s oiju, po mogudnosti zauvijek. Onaj gore

spomenuti Hermann Bahr odbijaoje priznati neku bitnu razliku izmeu Srba i Hrvata. rao ih je pripanicima jene te istenacije, tek s razliitim oivljajima. I oista, anas bismo mogli redi, najveda razlika meu njima je u tome kako oivljuju

vlastitu beskonanu glupost - jedni kao srpsku pobjeu, rugi kao hrvatsko uo.

Avent je u Beu i posvua se peku kolai. Pa ipak, i ovje se osjetio miris baruta u zraku. Pisma-bombe grubo su povrijedile

preboidnu iilu i ale prostora runijim slutnjama. Zlurai kakvi jesmo - a to nam drugo preostaje - olako bismo mogli

potraiti u tomu jasne znake slinosti. Ali kakva bi to utjeha bila, modi nadi sebi rutvo samo onje gje je glupost na jelu?

Muri Presjenikov savjetnik Miroslav Krlea

Jednoga dana, nad ovom novom piramidom mrtvih hrvatskih omobrana, ka napokon shvatimo zato je naem hrvatskom

intelektualcu toliko mila i raga blizina modnika, moa demo modi sebi i svojima zamisliti neku bolju buudnost. anas je

za takve vizije oigleno jo prerano. Hrvatski pjesnik, hrvatskireatelj, pisac i novinar, glumac i profesor anas je jo uvijek

opsjenut eljom a svoj krhki intelektualni habitus osloni o naizgle vrsti tron svjetovne vlasti. I ok njegovoj skromnosti,

samozatajnosti i stiljivosti nema kraja ka je rije o svenazonim svakianjim rutvenim nepravama, o najtrivijalnijem

gaenju ljuskih prava koja se zbivaju po njegovim nosom, koja on ne vii i ne uje i u vezi s kojima njemu uglavnom nita

ne pada na pamet, - u njegovom prisustvu moete neometano gaziti sve zakone pravne rave i sve norme ovjenosti,

moete ati ouka najperverznijoj samovolji, smijete se napljakati i narazarati, pa ak i ubijati smijete, nita o svega toga

nede pomjeriti njegove kruide - to isto tromo, tiho i nezamjetljivo rutveno bidence naprasno oivi mobilizarate li ga za

nacionalnu stvar ili, jo bolje, posjenete li ga za stol oko kojeg se oluuje o subini itavih naroa. Sa najenom nema

granica njegovoj hipersenzibilnosti, kad treba osluhnuti i najtananiji titraj nacionalne due, sa je on oluan i hrabar kastotine tisuda ljui treba poidi s njihovih ognjita i alekoviniji o svih ka tom narou treba pokazati neki put, jenako

kao to je poput pravog stoika miran i sabran ka taj isti naro uglea strovaljen u provaliji.Pojeinane subine u pravilu

ga vie ne zanimaju, on barata visokim ciframa i misli u milenijskim perspektivama, on izgara na nacionalnom megaprojektu

i razumljivo, ne a se ometati sitnicama, uostalom, tko jo voi rauna o piljevini ka se obaraju itave ume. Ali ovaj

hrvatski Atlas koji je tako spremno natovario na svoja pleda univerzum nacije, subinu milijuna, nije nitko rugi o onaj isti

neugleni, puzavi gnom kojemu je i ono malo najobinije, najsvakianjije graanske ogovornosti bio oved velik teret. I

nema tu nikakva paraoksa. a bi ananji hrvatski intelektualac ospio o ranga naronog muraca, nacionalnog

intelektualnog mesije nije mu potrebno nita rugo nego a prethono nije ni pokuao postati graaninom, u onoj

apstraktnoj jednakosti sa svim ostalim graanima rave, bez obzira na profesiju i formalno obrazovanje. Viak nacionalne

murosti ionako nije nita rugo o kompenzacija manjka graanske ogovornosti. A kaa ovaj sluaj kao simptom uboke

frustriranosti hrvatske inteligencije poprimi sve znaajke zakonite pojave, ona nam postaje jasan i onaj manino epresivni

karakter hrvatskog intelektualnog ivota uopde, njegov svima nama tako obro poznati osani ritam: ...tupost- euforija -tupost..., pa iznova, euforija, ... pa tupost ... i tako u beskonanost. Ti isti koji su juer ukoeni u najubljem patosu


8/53

nacionalnog samortvovanja promatrali sveopde srljanje u propast, ne inedi nita a se ono sprijei, anas, s najubljeg

na provalije piu infantilna pisamca voama svjetskih sila obraunavajudi s njima kao sa mokljanima iz susjestva. Najprije

akle samosaaljenje, potom tragikomina megalomanija, pa ponovo samosaaljenje, i tako ukrug.

Ovo je kontekst unutar kojeg je nedavno najslavniji hrvatski intelektualni pokojnik, Miroslav Krlea, promoviran u

Presjenikova savjetnika. Pozivajudi se na najslavnijeg krleologa, Stanka Lasida, uinio je to knjievni kritiar, takoer

krleolog, Velimir Viskovid u Feralu i to ovim rijeima: "Moa treba vjerovati Stanku Lasidu ka kae a biKrlea anas bio

ragocjeni, muri Tumanov savjetnik. (...) Pomogao bi vjerojatno realizaciji hrvatske ravnosti s manje konvulzija, manje

rtava." Misaona kvaliteta ovog iskaza u obrnutom je razmjeru s njegovom vanodu. Ovakve hipoteze, izvan znanstvenog

konteksta gje kao rane pretpostavke u procesu spoznaje imaju svoju neizostavnu ulogu, ali gje se takoer, barem

naelno, mogu verificirati, nisu u ovom sluaju nita rugo o obini intelektualni rot, nusproizvo trederazrenog

neobaveznog daskanja. ak ako tu izjavu u sarajnom smislu uzmemo ozbiljno, malo demo se okoristiti. Presjenikova

eksplicirana ieja humanog preseljenja stanovnitva, kao naina rjeavanja hrvatsko-srpskog problema bila bi tada, pod

hipotetikim uplivom murog Miroslava Krlee valja jo humanije realizirana. Moa bi i Hrvatska bila neto veda no

anas, a Hrvati srenje Bosne na bi bili zbrisani ba o zanjega. Ni mogudnost a svi nai Glavai i Merepi po bunim

Krleinim okom napokon iskau svoj, anas iz-vrag-bi-ga-znao-kojeg-razloga tako nesretno potisnut, senzibilitet za pravnu

ravu i ljuska prava nije za potcijeniti. Ali opametimo se! Skroz je nevjerojatno a bi ovaj Lasid-Krlein hipotetini lifting

mogao izbrisati grimasu nacionalne katastrofe s naih umornih lica. S ruge, formalne strane, pokazuje se Lasideva hipotezao Krlei kao Tumanovu savjetniku u svoj svojoj prozirnosti tek kao nespretni i vulgarni striptiz. To Lasid govori o sebi, svlai

se ieoloki i politiki, a Krlea je tu tek smokvin list, koji ne skriva, nego tek u pravom smislu prokazuje samu golotinju. Na

gotovo komian nain to je izrekao u intervjuu i sam Viskovid posjedajudi nas na poznatu injenicu a Lasid vrlo esto

projicira vlastitu osobnost u Krlein opus, onosno konkretno: "Krlea je trebao napraviti ono to bi on (Lasid) uinio a je u

njegovoj koi." akle, skinemo li s Lasideve hipoteze auru znanstvene metoologije koju projiciranje vlastite osobnosti u

osobu, onosno premet istraivanja jo i moe imati, ali emu ovje oista nema mjesta, ostat de nam puka Lasideva

apologija ane hrvatske stvarnosti. Svojom fikcijom Krlee kao Tumanova savjetnika on je sebe legitimirao kao vjernog

sljebenika hrvatskog revolucionarnog ravotvorstva kao jasno profiliranog ieolokog koncepta koji nije tek rezultat

superiornog uvia u stvarnost, nego tu stvarnost, ovako janu kao to ona anas jest, tek proizvoi i poupire. Naroito

vulgarno na ovom samorazgolidenju Lasidevu jest to to je ovaj najslavniji krleolog uinio sa samim Krleom- ponizio ga je

na neku vrstu Ivana Aralice Josipa Broza, jenako kao to je i ananjeg najpoznatijeg presjenikova intelektualnog

savjetnika Aralicu pretvorio u Miroslava Krleu Franje Tumana. No posebno alosno u itavoj prii jest to a je Krlea

promoviran u Tumanova savjetnika u trenutku ka je ved gotovo svima jasno a Presjenik uopde ne treba intelektualne

savjetnike jer je on sam sebi ovoljan intelektualac, tovie, a on i nije nita rugo o tipini hrvatski intelektualac, akle

sada kada je jasno a se na Presjenik sve ovo vrijeme uopde i nije bavio politikom, nego je tek ovravao svoj

povjesniarski opus magnum jelom o nastanku hrvatske rave u vaesetom stoljedu, umaudi ovoga puta pero u krv i

suze vlastitog beskrajno oboavanog naroa.Ako bi kakav savjetnik ovje ipak obro oao, ona samo onaj iz kruga

politiara, po mogudnosti kakav traicionalni realpolitiar, ali anas je, ini se, ved i za takvoga prekasno.

Koliko go bila misaono isprazna, Lasideva zamisao o Krlei kao murom Tumanovu savjetniku postaje izuzetno vana

sagleamo li je u kontekstu naeg onosa prema intelektualnom nasljeu, prema kulturnoj ostavtini koju su nam namirile

prole generacije. Zbog posebno vanog mjesta koje Krlea zauzima u tom kulturnom nasljeu, zbog neospornog ugleda

kakav je onaj Stanka Lasida kao opdepriznato prvorazrenog hrvatskog intelektualca, zbog neosporne upudenosti kritiaraViskovida, ali i zbog neprikrivenosti kojom se vri manipulacija tim nasljeem, (u istom Viskovidevu intervjuu Feralu saznali

smo a je Krleina misao ugraena u programske temelje vlaajude stranke, a takoer i za zamisao profesora Viktora

megaa o idenju Krlee o politikih implikacija u njegovu jelu) Lasidevo promoviranje pokojnog Krlee u Tumanova

savjetnika postaje rski izazov cijeloj jenoj generaciji koja u kritikom razraunavanju s traicijom i s njenim

samoproglaenim tumaima i uvarima tek mora izboriti svoj vlastiti intelektualni ientitet. To to je naizgle njen henikep

- samouruavanje svih zamislivih autoriteta, koje se sistematski ovija pre njenim oima, ujeno je i njena velika prenost.

Nakon ove Lasideve teze vie nijena nacionalna kulturna veliina ne zasluuje neupitno potovanje, kao to ni najmanja

slabost ili glupost ak i najvedih uglenika ne smije imati pravo na milost. Kako su prvosvedenici nacionalne kulture ionako

sami pogazili sve kulturne svetinje, ne ostaje nam nita rugo nego a proglasimo, s punom svijedu o konzekvencama,

nastup raikalne praznine. Pritom nije rije o neselektivnom nihilizmu. Rije je naprosto o olunom obacivanju jenog

naina razmiljanja, jenog tipa samoreproukcije hrvatske intelektualne frustracije koja je tako otvoreno kulminirala u

Lasidevoj janoj hipotezi. Rije je naprosto o obijanju same ileme - biti ili ne biti predsjednikovim savjetnikom - o

raikalnoj negaciji uha i karaktera koji reproucira takve ileme. Tko kae a je ta vojba naa subina, tko se to uopde


9/53

usuuje redi a svoje intelektualne uzore moramo traiti meu presjenikim kamerinerima i vorskim liferantima, meu

tim ljivarima ljuskog morala i uha? Kao a nismo u stanju sebi nadi bolje uzore?

U bekom asopisu Transit nekaanji slavni poljski isient Aam Michnik u tekstu po naslovom "U sjeni Sokrata" pie o

nacionalnom ientitetu u moernom rutvu i zakljuuje o ananjoj ulozi intelektualca ovo: "rati se istine i ujeno

slijeiti zahtjev a se sve oko sebe analizira i a se svaka ieja modnika ovog svijeta povrgne kunji- takav stav za

intelektualce znai: prihvada to a de postati objekt pogra; mora raunati s tim a de ljui o tebi iriti zlobne glasine-

kako prezire vlastitu zemlju i izaje nacionalne vrijenosti. rugim rijeima: tko u ovom svijetu koji se tako brzo mijenja

eli kao intelektualac ostativjeran istini i skeptian naspram vlaajudih kao i naspram masovnih instinkata, on mora biti

svjestan mogudnosti a de ga osuiti zbog klevete. Kao i Sokrata."

Dakle, izbor postoji. Potrebno je samo, usuditi se.

Njegova najautentinija autentinost

Sjedate li se "trulog Zapaa"? Mlaim generacijama ovaj je pojam poznat samo u njegovoj ironinoj porabi. Sve to je

olazilo s tog "trulog Zapaa" bilo je bolje o onoga to se moglo nadi u nas. Ukratko, izvor sve nae fascinacije bio je na

Zapau. Nazivajudi ga ipak trulim, sprali smo se s vlaajudom ieologijom ili pak onim to je o nje taa jo preostalo- u to

je oba naime utakmica izmeu komunistikog istoka i kapitalistikog zapaa bila ved oluena. No, prije tog oba postojalo

je i jedno drugo do kojeg see sjedanje starijih, oba naime ka se o trulom Zapau govorilo smrtno ozbiljno. Zapa, to jest

zapani kapitalizam bio je truo jer je prestavljao jeno sasvim nesavreno rutvo, rutvo iznutra izjeeno nepomirljivim

suprotnostima, dekadentno i bez povijesne perspektive, za razliku o naeg taanjeg socijalizma, rutva buudnosti,

rutva unutarnje harmonije i garantirane stabilnosti.

a demo jenog ana sintagmu "truli Zapa" ponovo rabiti izvan svakog ironinog konteksta, akle sasvim seriozno,mogao

je oekivati svatko tko je par posljenjih goina kritiki pratio na put u bolju prolost. No, a de se novi/stari promicatelj

prie o trulom Zapaa javiti s tako uglene pozicije kao to je ona presjenika Matice hrvatske, s tako isturene tribine

kakva je naslovna stranica Vijenca, Matiina glasnika, i u liku moralno tako besprijekorne osobe kao to je Vlao Gotovac, to

je moglo iznenaiti ak i soline realiste. Balast bezrazlonog optimizma prvo je ega se mora osloboiti onaj tko eli kritiki

promiljati hrvatsku intelektualnost.

"Prokazivanje zavjere samozaovoljstva", tako je naime naslovljen Gotovev tekst, naizgle je polemika autora s neim to

on ri Zapaom, nervozna i prepatetina optuba na raun zapane nezainteresiranosti za nau hrvatsku sudbinu, jedan od

onih jogunastih ispaa kojima nevoljeni i zanemareni naoknauju svoju stvarnu nemod i konkretni neuspjeh. Ipak, ovom

hrvatskom razoaranju Zapaom, inae omiljenoj temi nacionalnih mislilaca, Gotovac je ovoga puta ao neki sistem.I to

veoma ambiciozan. Dodijelio je napokon Hrvatskoj njeno navlastito mjesto i jasno definiranu ulogu u svjetskoj povijesti. S

jene strane epohalni slom komunistikog totalitarizma, s ruge pak slom jugoslavenstva oreili su, prema Gotovcu, osobit

poloaj Hrvatske anas u svijetu. A taj svijet, zapravo Zapa, reagirao je na pojavu Hrvatske zbunjeno, u svakom sluajunespremno i nije prepoznao njenu jeinstvenost. tovie, hrvatski je sluaj postao onima sa Zapaa pravi izazov kojemu oni

nisu dorasli i koji nikako ne razumiju. "Nastoje bilo ime uutkati taj nepoznati govor- na primjer tvrdnjom da je to samo

patetika provincije, neumjerena beznaajnost, nesmotreno, zapravo neogovorno lutanje ozbiljnim trenutkom povijesti ..."

Zapa, u Gotovevoj interpretaciji, nikako ne moe prihvatiti Hrvatsku jer ne pristaje ni na kakvu novost, jer se povrno ri

tek onog poznatog u traiciji i ziheraki obija prihvatiti neizvjesnost mijena s Istoka. Sluaj Hrvatske je meutim neto

posebno, on "prokazuje tu zavjeru samozaovoljstva, tu mentalnu ovrenost povijesti, koja je moguda jeino kao kretanje

s izborom, sa ciljem, kao idealizam novog koji je uvijek pustolovina."

Hrvatska dakle, za Gotovca, objavljuje svijetu neku povijesnu novost. Tromi, dekadentni, u svom povijesnom razvoju

ovreni Zapa, ne prepoznaje tu novost. Stoji bespomodno pre njom kao pre Sfinginom zagonetkom. a li meutim, tu

novost koja ponovo pokrede na Zapau zaustavljen povijesni razvoj prepoznaje sam Gotovac? Ne, nigje u tekstu nije nam

reeno to je zapravo taj svjetski novum mae in Croatia, u emu se sastoji ta hrvatska osobitost koju nema nitko rugi nasvijetu i pre izazovom koje evo ustuknuo je sav modni Zapa. Gotovac sam ne imenuje tu veliku svjetskopovijesnu novinu


10/53

Hrvatske i niime ne upuduje na neki njen mogudi konkretni saraj. To je naime tako, zato to on, Vlao Gotovac, to tako

osjeda i o tomu svjeoi ubinom svoje vjere i autentinodu svoga iskustva. "Autor je govornik iskustva i njegov reaktor,"

redi de Gotovac o samome sebi, "to pretpostavlja najvedu autentinost." akle, prema nam nije reeno to je to hrvatski

sluaj onio novoga na svjetskopovijesnu scenu, valja nam vjerovati a je to tako jer nam to jami Vlao Gotovac. a je pak

njegovo svjeoanstvo pouzano, jami nam njegovo iskustvo, a a je to iskustvo autentino, jami nam ponovo sam

Gotovac. Tautoloki karakter ove "argumentacije" otkriva semantiku prazninu priice o svjetskopovijesnoj ekskluzivnosti

hrvatskoga sluaja. Rije je o "istini" koja ne potrebujenikakva okazivanja ni zbiljske potvre, ija se eviencija uspostavlja

iskljuivo vjerovanjem u nju. Aresat Gotoveva teksta napokon uopde i nije onaj imaginarni zastupnik ignorantskog

zapadnog stava prema Hrvatskoj. Naprotiv, tekst koji se unaprijed odrie svakog racionalnog iskursa, svakog napora

logine argumentacije, tekst u potpunosti sroen u monolokom tonu objave, nije nita rugo o patetina propovije koju

Vlao Gotovac s presvetog oltara omovine upuduje sasvim oabranoj publici - zajednici onih koji vjeruju u nacionalnu stvar

i to apriorno, akle bezuvjetno i bez ostatka. Sva Gotoveva samoproglaena autentinost poiva na vjeri a kroz usta

nacionalnog mudraca progovara sama nacionalna stvar u njenoj samo nama dostupnoj ekskluzivnosti (cosa nostra). Istina

Gotoveva, istina njegovih misli i nije nita rugo nego povratni efekt te vjere same. Pokretaki motiv ovog teksta uostalom

i nije potreba a se u mranu hrvatsku stvarnost unese neto svjetla. Svu svoju svrhu ovaj Gotovev tekst nalazi tek u

halucinatornom ispunjenju elje vjernike publike. Namjesto konkretnog sueljavanja s kritikom koju Zapa upuduje

Hrvatskoj, sa svim onim prigovorima zbog krenja ljuskih prava, onemogudavanja sloboe tiska, politike prema susjenim

ravama, namjesto ogovorne kontraargumentacije, nui se uivanje u prkosnoj pozi samoproglaene superiornosti- kaoiluzorna kompenzacija stvarne hrvatske bijede i hrvatskog besmisla. A da je upravo strah od priznanja tog besmisla,

priznanja koje bi bilo ravno proglaenju bankrota kompletnog nacionalnog pouhvata, onaj pravi pokretaki motiv

Gotoveva propovijeanja pokazuju najbolje ove njegove rijei: "Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, a je uas

hrvatskog sluaja uzaluna krvava provincijska epizoa, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja

osjedam, vjerujem i nalazim vie o toga u ovoj nesredi mog naroa: izmeu Vukovara i ubrovnika Bog je neto zamislio."

Ali a to to nam se ogoilo jo uvijek nije spomenuta uzaluna krvava provincijska epizoa potrebna je potvra jaa o

samoprizvane autentinosti Gotoveva osjedaja i snage njegove vjere. Uostalom, treba li iskrenijeg priznanja ebakla o

tvrnje a nas jo samo Bog moe spasiti samoskrivljenog besmisla.

Vratimo se ipak ekaentnom Zapau. Njegov kobni manjak u onosu na Hrvatsku i na svjetsku povijest uopde Gotovac vii

u njegovu pragmatizmu. Zapa u stvari i ne nui nita vie o inamike "gigantskog pragmatizma gospoarsko-tehnolokih

mijena", Zapad je upravo zbog tog svog pragmatizma slijep za hrvatsku osobitost jer. "... Pragmatina pojeinost je svjetski

bezlina, unutarnje besciljna - njezin sluaj svoi se na iskopavanje i ukopavanje u inamici funkcionalnih relacija." Ali to

je uostalom taj pragmatizam o kojem govori Gotovac, ako ne jena o osnovnih znaajki moernog kapitalizma, globalnog

sistema proizvonje koji je upravo sama bit Zapaa i bez kojeg nije zamisliva ni jena zapana osobitost ukljuujudi i

emokraciju. Jer upravo je kapital to to uzrokuje moderne gospodarsko-tehnoloke mijene, upravo je on to to je svjetski

bezlino kao to je beskonano umnaanje profita po sebi besciljno. Osporavati zapani pragmatizam ne znai nita rugo

nego dovoditi u pitanje samu bit kapitalizma. I nikakvom se sladunjavom patetikom ne da prikriti ovaj temeljni nesporazum.

Gotovac vii osobitost Hrvatske, njen tako glasno zazivani novum u onosu na ostatak svijeta, njen iskustveni viak, upravo

u odmaku od suvremenog kapitalizma Zapada. On bi htio kapitalizam bez kapitalizma, neko rutvo, ili bolje, zajenicu,

poteenu onih antagonizama koje sobom nuno nosi suvremeno kapitalistiko rutvo. On snatri o Hrvatskoj kao zajenici

autentinih iniviua, u svojoj pojeinanosti neposreno, organski spojenih sasvijetom - pa ona u kominom napau

narcizma takvo iskustvo, kao najvedu autentinost, pripisuje samome sebi. Naprotiv, uasava se pragmatinog svijetaZapaa, njegova otuenog graanskog rutva u kojem su onosi izmeu iniviua, kao i onosi iniviuaprema ravi

oreeni potpuno prazno i formalno, u o kraja proveenoj apstrakciji o Gotovcu toliko milih konkretnosti i osobitosti, pa

tako i o one njemu oigleno najvanije, etnike pripanosti naime.

Ovaj Gotovev nesporazum sa Zapaom upuduje na ublji poremedaj u kompleksu onoga to on naziva hrvatskim sluajem.

On nas tjera a postavimo kljuno pitanje: to je zapravo bio osnovni motiv hrvatske ravotvornosti? ini se naime a

unja za emokracijom to nije bila. tovie, ambicija a se probije okvir zaan zapanim kapitalizmom, a se preskoi

horizont povijesno ostvarenog ima svoje izvorite nesumnjivo u revolucionarno-utopijskim porivima. A time otvoreno iznosi

na vidjelo prije kontinuitet, no prekid s jugoslavenskim komunizmom. Nismo li naime jenom ved bili bjelosvjetska

posebnost, nismo li jenom ved ivjeli u sistemu kakvog nitko na svijetu nije imao, uvjeravajudi sebe i ruge u apsolutni

novum nae pojave? Bilo je to u vrijeme ka smo bjeali o zlog Istoka istoobno se ne pribliavajudi trulom Zapadu. Eto

kako se jugonostalgija moe otkriti na, za naivne, sasvim neoekivanim mjestima.


11/53

S ruge strane, Gotovevo prokazivanje ekaentnog Zapaa i istoobno prizivanje hrvatske ekskluzivnosti u

svjetskopovijesnim razmjerima mora nuno uzrokovati temeljito prevrenovanje nekih o najvanijih pojmova unutar

hrvatske nacionalne ideologije.- pojmova Istoka i Zapaa. Tko Gotovca uzme ozbiljno, morat de nanovo povlaiti granicu

izmeu Istoka i Zapaa, granicu oko koje se ouvijek kristalizirao hrvatski identitet. I to, da ne bude zabune, zapadnije no

to smo je obiavali zamiljati. Ne slijei li to Gotoveva misao oved revno tren hrvatske ravne politike, mogao bi se

zapitati kakav zlobnik. oista, Gotovev neprikriveni afinitet za ieju oabranog naroda koji u svojoj ekskluzivnosti ima

ispuniti neku svjetskopovijesnu misiju - jedinstveni i neodoljivi poljubac hrvatskog princa jedini je, prema Gotovcu, u stanju

probuditi na Zapadu zadrijemalu povijest - ali ujeno i nebeskog naroa, naroa iju traginu ovozemaljsku izgubljenost

naknano osmiljava milostivi Bog, nevosmisleno upuduje na veoma opasne sronosti. Bilo kako bilo, s Gotovevim

"Prokazivanjem zavjere samozaovoljstva" jo smo korak alje o ieje zapane emokracije ali zato va koraka blie onom

mentalnom sklopu unutar kojeg ivljaju sumanutosti raznih Milida o Mavi.

Aralica shrvan emocijama

Velike prirone katastrofe ali i ljuske trageije esto ostavljaju za sobom jenu osobitu vrstu spomenika- svjeoanstva o

samom trenutku propasti, o momentu u kojem se zaustavio ivot, u kojem je, kako se to kae, stalo vrijeme. Bilo a je rije

o samrtnom gru praivotinje okamenjenom u fosilu ili pak o onim kazaljkama na satu zaustavljenim u trenutku sverazornog

potresa, takav dokument uvijek iznova jeluje fascinantno jer prestavlja neku vrstu saetka trageije, njen simboliki

prikaz, takoredi njen govor, onaj znak u kojem nam se tragina subina obrada vjeno aktualnom prijetedom opomenom.

Kaa demo jenog ana traiti slian okument o trageiji koja je u ovim vremenima rata i rasula snala hrvatsku

intelektualnost, akle neku vrstu svjeoanstva o trenutku u kojem se zaustavila hrvatska pamet, kakva go a je bila, i

koliko god da je bilo, ne bismo smjeli zaboraviti jedan kratak tekst objavljen prije otprilike godinu dana u Slobodnoj

Dalmaciji. Uokvireno na sredini stranice, pod naslovom "Aralica shrvan emocijama", stajalo je ovo:

"U anima ovoga rata, stjecajem okolnosti i ljubaznodu gospoina presjenika, oao sam u njegovu blizinu. U trenucima

kaa je Zaar proivljavao teke, tragine ane imao sam kontakte i s njim i s voedim ljuima iz nae sreine. esto sam bio

pitan a li smo zaboravljeni, a li presjenik misli na nas, kaa de ovo zavriti, je li s nama kraj?

I u tim trenucima prirone, ljuske klonulosti uvijek sam govorio a, to se moga uvia tie u presjenikovo miljenje,

njemu je prioritetna misao Zaar. Pre petnaestak ana za jenim rukom u ali mi je rekao: "Hodete li idi na otvorenje

Maslenikog mosta?" Ja sam ogovorio: "Ako mi to ostvarite, ajem vam sve rukove!" Pre kojih tjean ana, jene kasne

veeri, pri zavretku ugonog razgovora, a s njim je razgovor oista uvijek ugoan, ponovno mi je rekao: "Hodete li sa mnom

na Masleniki most?" Rekao sam: "Imate li politiko pokride?" "Imam ga," ogovorio je. "Ona iem! Nema mi nita

raosnije nego ovaj ....(Viljivo shrvan emocijama, Aralica nije mogao alje nastaviti svoju priu u Skuptini opdine Zaar)

Sve potrebno za jenu grotesku ini se a je ovje: monolog neinteligentne vorske lue preruene u intelektualca-

savjetnika, granezza Pirove pobjee u pozaini, zagonetna tajnovitost tople muke intime iz koje namiguju povijesneoluke i ono najbitnije to scenu ini kako izuzetnom tako ujeno i tipinom- emocija sama, eruptivna i neobuzdana poput

ivlje priroe, ista i iskrena kao ona Gotoveva najautentinija autentinost, oceanski uboka i nepreglena, jena emocija

tako silna a se naprosto prelijeva preko svih postojedih rubova potapajudi sve po sobom i rastapajudi sve pre sobom,

dakle i svaku misao a naposljetku i sam jezik.

injenica a ovaj okument u kojem elimo vijeti saet simboliki prikaz traginog skonanja hrvatske pameti ostavlja prije

svega komian ojam ne bi nas trebala unaprije zbuniti. Kominost, kako smo nauili u Hegela, jest ovo: pokazati ovjeka ili

stvar kako se u svome epurenju raspaaju u samima sebi. ovjek koji se u ovom naem sluaju raspao jest hrvatski

intelektualac kao takav, ovje tek sluajno zateen u liku Ivana Aralice, a komponente na koje se raspao jesu: prazno mjesto

intelekta i kao naomjestak ovoj ispraznosti gestualna punina hipertrofiranog osjedaja. Stvar pak koja se u Araliinoj prii

raspala jest implicitno sveprisutna nacionalna stvar, a njeni sastavni dijelovi na koje se raspala jesu: la uzvienog povijesnog

trenutka i istina posve prizemnih rutvenih onosa koji tu la poupiru. Iza herojskog lika muraca uboko zamiljenogna otvorenim kartama nacionalne subine jasno se ukazuje nalije bespomodnog cmizravca, okovanog odnosima


12/53

ovisnosti o autoritetu koji u euforinom zanosu ne samo a vie ne prikriva svoju servilnost, nego u stilu patolokog

egzibicionizma lascivno istie svoju naslau u pokoravanju. a pritom straava i sam govor, kao to se zbiva u Araliinom

sluaju, stvar je nunosti koja proizilazi iz same logike jezika. Nije Aralica zautio, nije on prekinuo svoj monolog zato tosu

ga, janog, shrvale silne emocije, nego se sam jezik ugasio, okinuo samoga sebe, ka je u Araliinoj porabi prestao

izraavatibilo to rugo osim neposrene okolnosti autoritarnog onosa. A taj onos, onos je zaljubljenosti u vou, to jest

u ono to on kao Ja-ideal otjelovljuje - neprikosnovenu nacionalnu stvar. Takav onos u svojoj psihoinamikoj regresiji jest

po sebi stanje infantilne bespomodnosti. A ono vie ne treba jezik, jer nijemo strahopotovanje izraava stanje ovisnosti

bolje o bilo koje rijei. Araliin manifestni stupor u svom je latentnom smislu tek prikaz samog akta poavanja. Znaajne

komponente homoseksualnog libia prethono konotirane u inscenacijama ekskluzivne muke intimnosti napokon, u

napau nemodi, nalaze svoje zamjensko zaovoljenje. Strani rutveni tabu ponovo je lukavo izigran. Njena prisnost,

najublje meusobno uivljavanje, toplina najintimnijih zajenikih trenutaka, sve to i jo mnogo tota nigje ne jeluje

tako nevino kao ka se iivljuje u samoprijegornom rau na navlastito mukoj, nacionalnoj stvari. Koju, uostalom, u velikoj

mjeri tek i omoguduje.

A ona silna emocija koja u liku najdublje ljuske tronutosti vabi na suosjedanje, tek je simptom patologije autoritarnog

rutva u kojem ima sasvim oreenu funkciju. Sugerirajudi naime a postoji neka emocionalna meta-pozicija, neko

preracionalno stanje zajenitva u kojem je moguda nekakva neposrena prejezina komunikacija, ovaj nabrekli osjedaj

vri ujeno ulogu rutvene cenzure. On zaokruuje neko poruje unutar kojeg ne vae zakoni miljenja i koje je apriornoizuzeto o svake racionalne rutvene kritike. ovjek akle u ovom konkretnom sluaju ili osjeda kao Aralica, te se zajeno s

njim nijemo preputa strahopotovanju pre presjenikom veliinom i uivljenju njegovim povijesnim olukama i

pobjeama, ili pak ne ijeli taj osjedaj, trai racionalno obrazloenje, postavlja pitanja o svrsishonosti politikih oluka i

akcija, ukratko, ponaa se kao zreli, autonomni lan rutva, ogovoran za vlastite postupke, ali i za rutvo u cjelini. U

ovom potonjem sluaju pojeinac de se meutim izloiti opasnosti o ekskomunikacije. Jer poruje velikog osjedaja

konstitutivno je za ientitet. Prema tom iracionalnom moelu ustrojeno je i samo hrvatstvo. Ono nije nita rugo nego

jena takva stvar osjedanja, ili bolje, stvar sujelovanja u zajenikom osjedanju. Svakomu se u svakom trenutku moe

meutim ogoiti a ne bue na pravom mjestu i u pravom trenutku shrvan pravim osjedajem i a na temelju jenog

takvog propusta ispane iz zajenice pravih ljui te postane krivi ovjek na krivom mjestu.

U tom smislu sluaj najubljeg ganuda presjenikova savjetnika s punim se pravom moe proglasiti paraigmatinim i to

prije za intelektualnu, nego za politiku scenu Hrvatske. Pristajanje na iracionalnost u rutvenoj komunikaciji, tovie,

njeno bestino egzerciranje na javnoj sceni, nije uopde poseban grijeh Ivana Aralice, ni njegova ekskluzivna glupost. To je

opde mjesto hrvatske intelektualnosti, njen sveprisutni sinrom koji se uvijek iznova moe pronadi i ko najsuptilnijih njenih

predstavnika, i u njenim najprofinjenijim manifestacijama. Taj silni oceanski osjedaj koji polae pravo na sve, a ne aje nita,

to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zaguiti svaku rije, a s njom i svaku misao, najvedi je

anar hrvatskog uha - najbolji uvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske

rituale, pravovremeno ostranjuje sve to sluti na samostalnost i slobou, nacionalnim veliinama koje sam po vlastitom

iskrecionom pravu ustoliuje osigurava vjeitu neoirljivost i brine se a, veselja rai, na nacionalni Parnas uvijek

zasjene pokoja kapitalna buala. a nema tog silnog osjedaja strani bi propuh oavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge

papirnate velikane i rastjerao kuni zaah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesrede.

Da je taj veliki osjedaj sveprisutan, tovie, a vjerojatno nikaa nije tako kobno kao anas pritisnuo nae smrtnikesubine, samo u svrhu te jenostavne ali vane spoznaje zasluuje masleniki stupor Ivana Aralice oliku izuzetnog

povijesnog dokumenta. Ne dakako Aralice radi. Jer njega je shrvalo tek nama za primjer i nama za pouku.

Agrameri lete u nebo

"A u pizu materinu," mrmljao je poluglasno ovjek u tramvaju poprativi svaki puta psovku ubokim uzahom. Nakon

izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "obro koji vam je avo ovjee, to

psujete neprestano?" - "Kder mi se sutra uaje za Hercegovca" - Na to de cijeli tramvaj s ubokim uzahom: "A u pizumaterinu."


13/53

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je

ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, tovie, u najjaem smislu, premet nemilosrne poruge. To ruenje meutim, ruenje

je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu briljivo su oabranei nepogreivo se sklapaju u fantom

sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to o roenja. Ved taa mu naime po jastuk stavljaju

plan graa Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buudih ivotnih tenji, mjesta koje on,a bi ispunio svoje ivotno

poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavlaati. Ali on, taj uljez ostaje u oima velegraana nepopravljivi

primitivac, neoueni provincijalac koji na tamna oijela s kravatom navlai bijele arapice pretvarajudi sebe u pripadnika

plemena white socks , kako ga prekrtava metropolski sleng. Svojoj oioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, oskoiti rugaije

no a u epu ri magnet - kako bi usprkos svemu bio privlaan, barem tako nam pripovijea vic. No, aleko o toga aje

na Hercegovac tek bezazlena provincijalna buala. Naprotiv, u vicevima se esto poantira njegova brutalnost. to je prvo

to de uiniti Hercegovac nakon prometne nesrede koju je prouzroio svojim BMWeom? Zaklopit de mobitel.

Postoji meutim jo neto to je i pore ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim

vicevima zajeniko. To je mehanizam njihove tvorbe, ovinistika logika koja ih sve zajeno proizvoi. Svi se ti vicevi i

anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog graanstva istiskuje se jena grupa ljui

na koju se projiciraju rutvene negativnosti i koja ovako emonizirana postaje simboliki simptom-uzronik sveukupne

rutvene nesrede. Zato je naivan svatko tko vjeruje a vicevi o Hercegovcima govore neto realno o samim Hercegovcima.

Onosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajenikoga koliko je i onaj prljavi, egoistini, grabeljivizelena iz antisemitskih viceva imao zajenikog sa stvarnim iovima. U tom smislu, koliko go to paraoksalno zvui,

moe se redi a su anas u ovim vicevima upravo Hercegovci rtve hrvatskog antisemitizma, rtve upravo onog politikog

projekta na ijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboraku slavu, projekta etniki iste hrvatske ravnosti. Jer

Hercegovac se anas obacuje upravo po onom istom rasistikom kljuu koji ga je svojeobno oveo na tron te hrvatske

ravnosti. On, koji je bio ispre svih na junakom omovinskom zaatku protjerivanja srpskih oljaka, uljeza, tih opanara

i iljoglavaca, on koji je najublje zasijecao ka je trebalo sa zravog, europskog, katolikog, tisudljetnog hrvatstva ostraniti

strano tijelo balkanskog primitivizma olieno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, naao se u ulozi svoje rtve. Njegova tragedija,

koju je u realnom smislu ovrio bosanskohercegovaki rat svih protiv sviju, simboliki je ipak kulminirala onim

nevosmislenim prijelogom za razmjenu koji se svojeobno mogao proitati s nekog hrvatskog zia: vratite nam nae Srbe,

evo vam natrag vai Hercegovci. Na mjesto iskljuenog Srbina, oko ije se emonizacije svojeobno iskristalizirao hrvatski

ientitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih oioznih osobina. Stoga ovje nije rije tek o ironiji subine, kao to ni

u vicevima o Hercegovcima nije rije o samim Hercegovcima. Rije je o logici same stvari, o unutarnjoj nunosti pokrenutih

rutvenih procesa. Nita bolje ne svjeoi o tomu o onog na poetku citiranog vica.

Ondje naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopde i ne izlazi na scenu. Nimalo sluajno. Jer u svim tim

vicevima i anegotama Hercegovac i nije nita rugo o jena pomodna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele poignute

oko stvarne graevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost,

opskurnost ovog uljeza, slui samo jenoj svrsi - proizvoenju iluzije a je pozicija s koje se pripovijea vic mjesto neupitne

profinjenosti, velegraske prosvjedenosti, samosvjesne graanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira.

Na primjeru gore naveenog vica pokazuje se kako je lako raspriti ovu iluziju. ovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona

fina zagrebaka cura iju uaju za Hercegovca oplakuje javno, zajeno s itavim tramvajem sugraana njen otac, je li akle

ta cura uopde zasluila ita bolje o onog sirovog provincijalnog primitivca? I to je ona rugo nego i sama jean proizvoone iste hrvatske malograanske ieologije koja je na vlast ovela tog omraenog Hercegovca; ideologije koja je njoj

unaprije namijenila sasvim oreenu subinu: a slini po raspelu, raa Hrvate i bue ku. A ako joj kojim sluajem uspije

probiti se na javnu scenu, ona de na njoj oigrati ved unaprije pripremljene uloge. Ili de nastupitikao glasnogovornik

mukih elja, o onih politikih o onih intimnih, ili de kao ekorativni privjesak muke modi outjeti kompletni nastup. Ili

akle, a se posluimo paralelom iz ivotinjskog carstva, kao kretavi papagaj, ili kao parana kobila. A ka bi se ta naa cura

i uzjogunila, znamo to bi je ekalo. Nisu malo minke utroile zagrebake ame na prekrivanje masnih ljiva po oima.

I to bi htio onaj otac iz vica. Bolje partije o Hercegovca svojoj kderi ionako nede nadi. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine

svoje kderi, nego zbog vlastita ponienja i nemodi.

Vic se poigrava slikama koje su uboko ukorijenjene u naem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske

teine. Jenoj grupi ljui strani uljez otima ono najvrenije ime ona raspolae- premet najvedeg uivanja i ujeno zalog

reprouktivne sposobnosti grupe, oboje prestavljeno u jevici iju otimainu grupa nemodno promatra. Vic je akle scena


14/53

najvedeg mogudeg ponienja grupe, ponienja koje u naem sluaju primitivni Hercegovac nanosi uljuenom zagrebakom

graanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponienje jest prije svega bespomodna fascinacija, a sam vic mazohistiki je prikaz

njene vlastite kastracije. Upravo je taj jani zagrebaki malograanski mlakonja onaj koji u ovoj priinajvie uiva - u

ponienju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovaki grubijan.

Ali, ved smo pokazali a je premet otimaine u svojoj biti ouvijek ved bio preoreen za tu svrhu, a su ona fina

zagrebaka cura i sirovi hercegovaki provincijalac upravo idealan par. No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko

rutvance oplakuju gubitak neega to nikaa nisu posjeovali - samosvijest graanske iniviualnosti koja se slobono

realizira na intimnom, socijalnom i politikom planu i koja jeu svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost

provincijalnom balkanskom primitivizmu preoenom u Hercegovcu iz vica. Kderima te graanske samosvijesti, akle

zakonitim kderima graanske, a time i enske emancipacije ovog naeg stoljeda, enama osloboenim stega patrijarhalnog

morala i obveza spram nacije onosno rave, tim vie meutim svjesnim socijalnog i politikog znaaja svoga spola, tim se

enama neto takvo kao to je Hercegovac iz vica nikako ne moe ogoiti. One s njim mogu voiti samorat, nikada ljubav.

S finom zagrebakom curom stvar stoji sasvim rugaije. Ona Hercegovca oabire jer je ouvijek ivjela s njim, jer je on,

onosno ono to on reprezentira, io njenog najintimnijeg ivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost,

grabeljivost, sve ono akle to je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nita rugo o nalije njene

zagrebake obiteljske iile, lajerom hipokrizije prekrivena ugnjetaka stvarnost njena krdanskog morala, sirovi svakianjisaraj fiktivne finode njenog velegraskog ogoja. Zato je Hercegovac samo u vicu oljak. U svojoj biti i u naoj stvarnosti

on je ouvijek bio roeni, prema nepriznati Zagrepanin. Nije Hercegovac akle nikakav musavi rabijatni eran iz

provincije, on je originalni fauk nae metropole. Njegovo je rono mjesto, a upotrijebimo teke Matoeve rijei o Zagrebu

i Zagrepanima, "oajna nemod polugraa, polukulture, polurutva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet" Sva

zla pripisana u vicevima njemu i smjetena porijetlom u aleku Hercegovinu, autentina su zla glavnoga graa. Ovu istinu

uostalom nita tako obro ne iznosi na vijelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepani ti koji u njemu psuju ko koijai.

Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograanina. Oni prestavljaju njegov neuspjeli pokuaj a se izigne izna

rutvenih, kulturnih i politikih prilika koje ga uvijek iznova sakate i poniavaju. Oni su izraz njegove nemodi a ovlaa

silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast a bi omah potom postao njihova jeftina igraka, premet njihova

iivljavanja. U njima on ivi svoj fiktivni bolji ivot, oputajudi, u ubokom samosaaljenju, a mu se otima i ono to nikada

nije uspio izgraditi u sebi - njegov graanski ientitet. U njima ovaj sitni zlobni ovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeiti

nesretnik i polutan na trenutak umilja sebi a je neto rugo, a bi upravo u toj fantaziji potvrio svoju nesposobnost a to

drugo, bolje, stvarno i postane.

Zato, kaa ih ujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

Djelatnici vs. najamni radnici

Prije nego se naizgle sretno okonan trajk srenjokolskih nastavnika izgubi u slijeu novih zbivanja, valjalo bi posjetitina nekoliko znaajki ovog ogaaja koje zasluuju posebnu pozornost. a u ovom trajku ima neto to je vie o samog

trajka, osjetili su gotovo svi, ako ni zbog ega rugoga, ona zbog silne meijske halabuke koja ga je pratila. Sigurno je,

meutim, a pokuaj jene, u hrvatskom rutvu socijalno nipoto najugroenije skupine ljui a popravi svoj teki poloaj

zakonski oputenimsrestvom, trajkom, sam po sebi nije ovoljan za senzaciju. Puka injenica a su to nastavnici, a ne na

primjer strojovoe ili neki rugi, takoer nije oluujudi moment. Senzacionalnost trajka jenoznano potjee o naina na

koji je rutvo reagiralo na ovaj izazov. Razraljivost rave i njenih meijskih glasnogovornika, njena nervozna, gotovo

panina reakcija, lakoda kojom se posegnulo za prijetnjama i tekim optubama, ukazuju a je irnuto u ivac koji koorinira

aleko vanije rutvene funkcije nego to je ravnotea prorauna. trajk naime, recimo to omah, nije primarno ugrozio

proraun, nego upravo ieologijsku konstrukciju na kojoj poiva ananje hrvatsko rutvo. Stoga je agresivna reakcija i te

kako primjerena znaaju realno ugroene stvari.

Primjer koji najbolje potvruje reeno onos je presjenika Vlae Valentida prema ovom trajku. Otpor zahtjevimasrenjokolskih nastavnika on je pruio na va fronta. S jene strane Valentid eksplicitno brani ravni proraun, a s time


15/53

stabilnost nacionalne valute, onosno, takoer i, kako kae, "stabilnost ove rave u trenutku u kojem se nalazimo", akle

on naizgle brani interes cjeline pre sebinim partikularnim zahtjevom. a bi uspjeno obavio ovu realnu obrambenu

zaadu, on se slui jakim frazamai na rugom, paralelnom frontu nie teke optube o kojih najopasnije zvui ona u kojoj

se kae a "pojeini prestavnici sinikata ne ele postidi rjeenje, ved potiu kaos i anarhiju". Nae razumijevanje ovakvih

poruka uglavnom je opteredeno kobnom naivnodu. Mi smo naime skloni vjerovati a se govor o obrani prorauna onosi

na neto stvarno i konkretno, ok je pria o silama anarhije i kaosa tek puki lingvistiki fenomen- svjesna mistifikacija u

funkciji efikasnije obrane. rugim rijeima, presjenik Vlae misli ozbiljno ka obrazlae nunost obrane prorauna,

naprotiv on ne misli vie ozbiljno ka srenjokolske nastavnike, taj krhki i njeni sloj ravnih namjetenika proglaava

anarhistima i kaotiarima, i to anarhije i kaosa rai. akle, on je ka se gruima baca pre proraun pragmatini

realpolitiar, a ka prijetedi anatemizira, mistifikator, politiki iluzionist, ukratko, ieolog.

A to ako je obrnuto? Ako je akle stabilnost prorauna jena ieoloka priica par excellence, a zla ifamacija nastavnika,

naprotiv, potez realpolitiara sa stvarnim znaenjem i konkretnim posljeicama. U tom sluaju proraun nije nikakva hrpa

novca koju agobert uck (ika Baja) hrvatske gospoarske politike na opde obro ljubomorno uva i titi o nerazumnih

rasipnika, nego tek rezultanta stvarnih onosa modi meu interesnim grupama, realno izraena u oreenoj koliini

razmjenjivog rutvenog obra, u naelu uvijek polonog promjenama, konkretno, preraspojeli. A srenjokolski

nastavnici bili bi tako jedna grupa meu grupama koja raspoloivim srestvima, sinikalnom organiziranjem i, ako zatreba,

trajkom, u pravilu akle normalnom proceurom, legalnim pritiskom, eli postidi preraspojelu prorauna u svoju korist, ana tetu nekoga ili neega rugoga (na primjerpreskupe ravne reprezentacije, ili moebitnog tajnog financiranja

bosanskohercegovake avanture). Ali ne, sinikalni zastupnici srenjokolskih nastavnika stvaraju kaos i anarhiju. Njima nije

o rjeenja problema zbog kojeg navono trajkaju, akle o poboljanja materijalnog i socijalnog statusa svoje grupe, nego

o ruenja rave. Oni akle uopde i ne nasrdu na proraun, nego na rutvo u cjelini, na poreak sam, oni su sila

estrukcije i rasula i kao takvi najopasniji neprijatelji hrvatske rave.

Da ova teka optuba ima stvarnu teinu okazuje njeno najrairenije obrazloenje u meijima.trajk nastavnika je opasan

jer iznutra poriva jeinstvo omovine u osutnom trenutku uspostave njene ravnosti. Sljeedi korak u zakljuivanju

unaprijed je programiran. Tko u vrijeme napaa vanjskog neprijatelja iznutra ugroava stabilnost rave, rai za tog

neprijatelja, tovie ientian je s tim neprijateljem izvana. Srenjokolski nastavnici akle vie ne rae za hrvatsku ravu,

nego su, htjeli to oni ili ne, u slubi etnikih koljaa. Ovaj opis nije iluzija nego je nuna konzekvencija logike funkcioniranja

hrvatskog rutva shvadenog kao organska zajenica. Rije je tu o onom ieolokom konstruktu koji je svojevremeno

stvorio hrvatsku ravu, ali koji saa unjoj vie ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uopde ne

raspolae pojmovima kojima bi izrazio rutveno nuan sukob razliitih interesnih grupa oko raspojele rutvenog

proizvoa. Sve to unutar rutva olazi u konflikt raspaa se na ono nae i na ono neprijateljsko (izvanjsko). Neto takvo

kao realno socijalno nezaovoljstvo ne moe postojati ok go funkcionira mehanizam nunog rtvovanja za omovinu.

Konkretni oblici ovog rutveno poeljnog rtvovanja beskonano su raznoliki. Kao to je poznato, za omovinu se moe

umrijeti, glaovati, potucati se uokolo bez igje iega i igje ikog svog, ali, i to je ono to naizgle izaziva zbrku, za omovinu

je poeljno bogatiti se, lagono, ak parazitski uivati, kao i s ruge strane,pljakati i ubijati... sve to i jo nebrojeno mnogo

rugih omoljubnih ranji ae se povesti po rtvovanje za omovinu. Ali po jenim uvjetom. a takva, u stvarnosti bilo

koja, radnja bude s neke instancije smatrana domougodnom, odnosno da bude priznata kao korisna rtva za omovinu. S te

instancije unosi se u realnu zbrku iealni re. Ta instancija jest ono pravo mjesto rutvene modi u Hrvatskoj anas. Biti

modan ovje znai imati to iskreciono pravo prosube o mjeri hrvatstva ko pojeinaca i grupa, pravo da se s onu stranubilo kakve racionalne verifikacije oluuje o tomu, kaa se, tko, to, i u kojoj mjeri, rtvuje za Hrvatsku, i u sklau s tim, da li

jest ili nije lan zajenice.

To je akle toka s koje govori Valentid, to je, a ne proraun, onaj stabilni poreak koji on brani o izazivaa kaosa i anarhije.

A kaos i anarhija nastupaju ka se pojeinac ili grupa rznu a sami oree granice svog rtvovanja za omovinu. Te granice

su pak beskonano rastezljive. I oista, ako jeni mogu ginuti za omovinu, rugi su spremni jesti korijenje za nju, to bi

ona, kao u naem sluaju, htjeli srenjokolski nastavnici? Ovo pitanje - a to pokazuje koliko je silna koncentracija modi u

arbitrarnoj instanciji - mogude je postaviti ak i iz subjektivne pozicije izobilja. Nije li to tajna zato bestini grabe

vrhovnika, besprimjeran u svojoj oholosti, iako posvua ved razglaen nije ni naeo tvrokornu inolentnost puka.

Ovje napokon lei objanjenje zato je reakcija vlasti na trajk nastavnika bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici

zaprijetili ravnotei prorauna, nego zato to su oveli u pitanje arbitrarnost politike elite u Hrvatskoj, jer su se rznuli sami

postaviti granice svom rtvovanju i jer su inedi to naposljetku oli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila


16/53

hrvatska ravotvorna ieologija, tabua u koji se ira pitanjem: a li je sve to skupa imalo smisla, je li tahrvatska rava

uopde vrijena svih onih za nju poloenih rtava? Tko makar i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili

nastavnici stupajudi u trajk, morat de prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom smislu, kratkotrajnije

trajk srenjokolskih nastavnika prvi pravi politiki sukob u hrvatskoj ravi koji namauje sve to je o saa pokuala

napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije u rukama arogantnih

vlastoraca.

Ali zato je i proces javnog ulaska nastavnika u trajk bio za njih ujeno i proces gubljenja hrvatskog ravljanstva.Medijski

pretvoreni u izajnike spregnute s vanjskim neprijateljem oni su simboliki ostali bez omovnice. U tom svjetlu valja

sagleati posjet sinikalne elegacije karinalu Kuharidu. Nije tu primarno rije ni o kakvoj molbi za posreovanjem izmeu

sukobljenih strana, rave i njenih najamnika, nastavnika. Hrvatstvo nastavnika nevjerojatno brzo potroeno u trajku

jenako je tako brzo obnovljeno u prisustvu Karinala. Rije je jenostavno o ponovnom krtenju, upravo u onom smislu u

kojem se na temelju katolike krtenice stjee hrvatsko ravljanstvo. Oni koji su agresivnom propaganom jenostavno, u

liku ugrozitelja hrvatske rave, simboliki izgurani iz zajenice Hrvata ponovo su se obilaznim putom ispo karinalskih

skuta uvukli natrag. Ovaj obilazni put koji je u politikom, ali i kulturnom i svakom rugom obliku ivota u Hrvatskoj postao

gola nua moa je najbolje oao o izraaja u izjavama Vesne Kaniaj, liera nastavnikog sinikata. U njima ona o

neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije ovoljna samo vlastita anas sasvim benevolentna politika legitimacija

("...moje simpatije inae pripaaju Stjepanu Raidu"), nego je bilo nuno porobno iznijeti i porijetlo roitelja, politikuprolost oca, pa ak i hipotezu o tomu kojoj bi se politikoj opciji pokojni otac anas, a je iv, priklonio. Upravo u ovom

obilaznom putu, u svemu onomu to jean sinikalist (zajeno sa svojim pokojnim precima) mora naknano postati a bi

smio ostati nezaovoljnim posloprimcem, mjeri se nesloboa itavog rutva. Ova obilaznica na kojoj se beskonano krui u

osanom ritmu ritualnog legitimiranja prestavlja anas stvarni razmak izmeu graanina Republike Hrvatske i

demokracije.

Ali upravo ta racionalno posve suvina ali ipak neizostavna ritualna prisila, ase uvijek iznova dokazuje pripadnost

hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska rava i koja anas jo uvijek ini o nje neto vie o rave same- fantazmu

hrvatskog identiteta - realno nije nita rugo o srestvo gole manipulacije i slui samojednomu - proirenju i uvrdenju

ominacije jene politike i ieoloke elite na svim sferama rutvenog ivota i utoliko je jean o simptoma naolazedeg,

novog totalitarizma.

Ako je trajk srenjokolskih nastavnika bio za vlast otpoetka vie o samogtrajka - nasrtaj na ieoloki funament

hrvatske rave - ona se on za trajkae same okonao kao neto manje o samog trajka, manje o sasvim legitimnog

konflikta posloprimca s posloavcem. Posjet karinalu Kuharidu oznaio je naime pristanak na propisanu igru, pad natrag u

neoraslost i ovisnost o nekom autoritetu koji uvijek na koncu, umjesto pojeinaca i interesnih grupa samih, ima izvriti

neku pravenu raspojelu. Ono to je zapoelo kao trajk najamnih ranika okonalo se kao eksces hirovitih jelatnika. I

kao to je jelatnik ieologem koji u pokuaju a nominalistiki raskine sa socijalistikom prolodu, rezultira realnim

kontinuitetom s njom - samoupravlja nije skonao svoj iluzorni ivot u najamnom raniku, nego se iahurio u jelatnika

obnavljajudi isti onos ovisnosti o neprikosnovenoj i neokuivoj politikoj modi - tako i trajk nije bio posve normalan,

zakonski ureen nain regulacije rutvenog ivota nego politiki eksces, anomalija/evijacija na inae zravom,

beskonfliktnom organizmu hrvatskog rutva anas.

Popu pop, a bobu bob

Ima neto irljivo naivno u pokuajima takozvanih analitiara nevnopolitikih zbivanja, najede novinara, a nam na

temelju aktualnog materijala prue ogovor na pitanje to se to s nama zbiva, to nam se je zapravo ogoilo i to nas jo

eka. Oni zavinom ustrinom i nepokolebljivom upornodu neprekino raerupavaju klupka i razmrsuju vorove mree u

koju smo se zapleli, poteudi uvijek iznova neku nit o kojoj navono sve visi. anas je to raskol u vlaajudoj partiji, juer su

to bile karovske premjetaljke u vrhovnitvu, a sutra de to ved biti licitiranje oko novog liera oporbe. Ovo prevakavanje

pjene ana ne mora biti ni osano ni neukusno, ali ono naprosto nije u stanju utaiti gla za spoznajom. Logika

nevnopolitikog komentara ovisi o jenom unom pravilu. Onoliko koliko je uronimo u aktualnu stvarnost, tolikoistisnemo iluzije iz nje. I to ne bilo koje iluzije, nego upravo one na kojoj poiva itava ta stvarnost i koja, a bi analiza uopde


17/53

funkcionirala, mora ostati neirnuta. Tom logikom stoga moa jo i moemo prepoznati lik nae nesrede, ali ne moemo

izmjeriti ubinu naeg paa, ni ohvatiti no ponora na kojem se nalazimo.

rugaije meutim stoji stvar s raom novinara i publicista kao toje primjerice Darko Hudelist. Njegov kut gledanja, za

jean je, ali oluan korak omaknut o svakianjeg zbivanja i to taman onoliko koliko je nuno a se ono saglea u

dimenziji vremena, dakle u nastanku, u trajanju i prolaznosti tog zbivanja, ali opet ni prealeko, svakako ne o toke neke

metapozicije, s koje se ak i ono najsubonosnije po nas rasplinjuje u izmaglici vjenosti. Ukratko, pravo mjesto za jean

pogle iskosa. Pore toga posjeuje Huelist autentini afinitet za okumentarno, za citat, kao i onaj osobiti talent za

neopteredeno uivljavanje u ljue i situacije koji mu omoguduje a iz komara stvarnosti izmami i one najneoekivanije

istine. ecentno ironian, nenametljiv u tumaenju, Huelist zna lukavo s istinama. On ih hvata na mamac njihova

samoljublja, i priputa onamo kamo one same najraije izlaze - na vaar ljuske tatine.

Sva vrijenost Huelistova postupka neavno je iznova emonstrirana u Feralovu feljtonu "Pet goina raspaa". Rije je o

prezentaciji okumentarne grae iz razoblja najedih sukoba u jugoslavenskom komunistikom vrhu koji su prethoili

raspau zemlje, ratu i ananjem kaosu. Ono meutim to nas ovje najvie zanima, jest sluaj jenog o glavnih

protagonista prie o rasulu, taanjeg presjenika Presjenitva CK SKJ, Stipe uvara. Znatan io feljtona posveden je

naime upravo njemu. U pouem intervjuu sa uvarom Huelist preispituje oluujuda politika zbivanja iz 1989, ali ujeno

aje i portret ovog nekaa vanog jugoslavenskog politiara, a anas, kako izglea,ponovo aktivnog hrvatskog ljeviara.

Prema feljton zravo senzacionalistiki najavljuje konano razotkrivanje neke tajne, iznoenje akle neeg potpuno novog i

nepoznatog, njegova vrijenost ne lei u tome. On na mjestimice osaan nain tek potvruje ono to smo otprije znali i to

nam se tih godina otkrilo u izravnim televizijskim prijenosima - unutar potpuno okotale birokratske ljuture razvio se taa

pre naim oima sukob ljui o krvi i mesa, protagonista jene politike, ali i ljuske rame, o ijem ishou je ovisila naa

subina. Taa su se po prvi put iz one tajnovite tmine, iz koje su se o taa na nae glave sruivale subonosne oluke iji

nastanak je ostajao za nas najvedom tajnom, napokon pojavili konkretni onositelji i zastupnici tih oluka i ideja, zapravo,

svi oni Miloevidi i Kuani, krebidi i Stojevidi, Tupurkovskiji i uvari, razgolieni u svojoj ljuskoj pohlepi i strahu, gluposti i

avolskoj lucinosti, beskrupuloznosti i naivnosti, ukratko u svojoj ljuskoj golotinji. Ali nije vie ta golotinja ono to bi jo

jenom moglo fascinirati. Ono pre im ovaj put zastaje ah jest neuvena bestinost kojom se ta golotinja iznosi na

vijelo. A to moemo zahvaliti upravo Stipi uvaru. On je u intervjuu s Huelistom izvrio neku vrstu posthumnog harakirija.

Jenom ved politiki otuen, on se jo jenom uspravio a bi zario sebi ma o balaka i prosuo pre nama svoja crijeva.

Onaj naime kojega uvar prepriavajudi nam priu svog poraza i paa ba nimalo ne tei, jest upravo on sam.

U ovoj post festum anoj interpretaciji saa ved gotovo avnih zbivanja Stipe uvar sebi i svojoj politikoj generaciji nede

priati nikakav subjektivitet i vanost. "Mi," redi de otvoreno, " bili smo ... zakasnjeli prirepci Titove generacije," otkrivajudi

usput da su biva rava i njena partija funkcionirali iskljuivo mehanizmom karizmatskog autoriteta voedih politiara,

akle Tita, Karelja i nekolicine ostalih.

Boris Buden - Barikade

Documents

Transcript of Boris Buden - Barikade