Cij

en

a 1

,50

KM

•

Za

in

oze

ms

tvo

1,5

0 €

ISS

N 1

512-8

13X

9771512

813006

GODINA XVII. • •BROJ 203 STUDENI 2011.

LIST VAREŠKIH HRVATA

2 3

VIJESTIUVODNIK

Donacije za "Bobovac"

Svima hvala lijepa!

D. M., Sarajevo – 20 KM,B. K., Mostar – 25 KM,D. J., Vareš – 50 KM,

obitelj Dodik, Zagreb – 20 KM,Slavka Rožić, Crikvenica – 20 KM,

Marija i Zdravko Jurišić, Sarajevo – 20 KM,

Valentina Prajo, Donji Lapac – 50 KM,Dragan Miočević, Mir – 50 CHF.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VIJAKA Pero Martinović (66), Franjo Filipović (74).

ŽUPAVAREŠ

UMRLI

Jovita Perić rođ. Babić (48), Veronika Jelić rođ. Božić (82),Ljiljana Jačević rođ. Jukić (56), Helena Pavlica rođ. Paleškić (82), Marija Šokić (69), Ivo Miočević (82), Janja Šimić (81), Branko Dužnović (52).

UMRLI

KRŠTENI

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: JAVORNIK (FOTO: M. MARIJANOVIĆ)

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

ezona svrgavanja auto-kratskih šefova država na sjeveru Afrike završila je kobno za libijskoga pu-S

kovnika Muammara Gadda-fija. Dočepala ga se pobunje-nička rulja u njegovu rodnom gradu Sirtu, linčovala ga i lik-vidirala. Cijeli je svijet popra-tio tu videosnimku uglavnom bez suosjećanja, povodeći se za američkim tumačenjem stvari – planeta može odah-nuti, jedan diktator manje. Kažu da u Siriji postoji i gori diktator, Bashar al-Assad, ali Amerika ondje nikako da in-tervenira jer nema strateških interesa. Kažu i to da je libijski šerif, zahvaljujući crnom zla-tu, većini svojih sunarodnjaka osigurao beneficije i standard kakav mi u BiH od svojih de-mokratskih vlastodržaca mo-žemo samo sanjati, taman kad bismo veslali u čamcima po jezerima nafte, a trendovski smo pozdravili kraj vladavine tamo nekog diktatora o kome zapravo nemamo pojma. Oz-biljni analitičari su složni: Gaddafi nije bio cvjećka, ali njegovom smrću trostruko se profitiralo – pojedini zapadni igrači sada mogu mirno op-rati ruke od inkriminirajućih dealova kakve su imali s njim, zemlja je najzad postala (još jedna u nizu) kolonija zapad-nog imperijalizma, a upućeni-ji spominju i ogromna dugo-vanja za isporučenu naftu ko-ja su sada pokopana zajedno s Gaddafijem, i to na nepozna-toj lokaciji. No prije pokopa cijeli je svijet mogao pogledati i bizarnu izložbu iz libijske hladnjače u kojoj su dobri "demokratski" pobunjenici sve do početka raspadnuća držali tijela smaknutog pu-

kovnika i jednoga od njegovih sinova, a Libijci (oslobodite-lji) hodočastili s mobitelima u rukama da snime trupla. I to je bila normalna pojava, UN je tek kad su ga počeli prozivati osjetio potrebu za mlakim reagiranjem. Sve u svemu, od-lično odigrana prljava partija da se skrene pažnja s poza-dine libijske nazovirevolucije.

A taj bešćutni poriv da se izvadi mobitel iz džepa, uklju-či video mode i časkom priti-sne record da se zabilježi koga unesrećenog i postavi na in-ternet, stigao je i do nas. Pri-mjerice, prije koji mjesec u Sarajevu, ispod jednoga mo-sta vatrogasci kukama izvlače mrtvaca iz Miljacke, a par sto-tina prolaznika usred radnog dana zaustavlja se i velika ve-ćina snima "uzbudljivu" akci-ju. No, ne trebamo ići dalje od svog dvorišta: snimatelji su se jednako dobro (s)našli i u Va-rešu kad je prije nekoliko da-na čovjek pao u Stavnju.

Taj isti mobitel (premda ima i vlasnikâ koji u takvim situacijama podsvjesno po-segnu u džep da pokažu kako i

njihov može snimati) zna biti i korisno upotrijebljen. U sara-jevskom terorističkom inci-dentu, koji je zbio 28. listopa-da o.g. i koji je u svim vijesti-ma svijeta prilično preten-ciozno eksploatiran, jedna ta-kva snimka s mobitela dovela je u situaciju lokalne struk-ture vlasti da se posrame i da se moraju pravdati pred, ni manje ni više, nego Ameri-kom. Mevlid Jašarević, veha-bija iz Sandžaka, došao je naj-normalnije pred zgradu ame-ričkog veleposlanstva u Sara-jevu i počeo pucati iz auto-matske puške te ranio jednog pripadnika osiguranja. Hajde što je on došao (iako upadljivi, likovi poput njega normalna su pojava), hajde što je i zapu-cao (dogodi se da ljudi u nas svašta krijumčare pod obič-nom jaknom: recimo, ukrade-ne novce od radničkih plaća, pa što ne bi i kalašnjikov), ali ono što je tragikomično i zbog čega su se naši veliki državni-ci navečer crvenjeli jest da je napadač gotovo pola sata ne-smetano šenlučio u središtu glavnoga grada. Pa još po(d) američkim prozorima. Najpo-slije su ga specijalci ranili u nogu i svladali, no dalje je pri-ča nebitna. Bitna je neozbilj-nost vlasti BiH koja se očito-vala. Prvo treba reći kako ne bi bilo baš promišljeno (što je dio sarajevske javnosti, čitaj: čaršije, potencirao) da je ulič-na policija izvukla pištolje i krenula se stihijski obračuna-vati s napadačem koji je imao

automatsku pušku: tko zna kako bi to završilo i tada bi se, naravno, za sve posljedice kri-vilo policiju. Policija je postu-pila na najbolji način, samo joj je trebalo malo vremena. Ali sve ove godine, od rata naova-mo, kad su incidenti poput ovog tjerali vodu na mlin ti-hog progona nebošnjaka iz određenih mjesta (dovoljno se prisjetiti masakra koji je u jednoj povratničkoj obitelji u Konjicu na Badnju večer 2002. izveo Jašarevićev brat po mržnji na vjerskoj osnovi Muamer Topalović), to je sa-mo korišteno u političke svr-he. Jedni bi se mediji i politi-čari na to senzibilizirali i za-tim homogenizirali, a drugi bi to minimizirali i koji put im se znao oteti cinički podsmijeh – jer veliki dio tih naturalizira-nih sumnjivaca ipak su bili borci Armije BiH i zaslužni su građani. Topalović je poslije uhvaćen i osuđen, nesumnji-vo će iza posebno debelih re-šetaka kao američki neprija-telj dospjeti i Jašarević, ali oni su poslužili svrsi jer poanta je u klimi nesigurnosti i netole-rancije koju određeni dio po-litičkih krugova u ovoj zemlji podmuklo odobrava. Kao pro-dukt svega sada je američki FBI uzeo stvar u svoje ruke.

A u Varešu, neke druge te-me. Iako je ovo mjesec podsje-ćanja na ratna stradanja, po-nešto se odigrava i glede bu-dućnosti. Naime, ako se obi-stine najave o otvaranju novih radnih mjesta, što izdvajamo iz sadržaja ovoga broja, moglo bi se čak dogoditi da na Birou uzmanjka radnika adekvatne stručne spreme.

Novi ugovor Općine i GAP-a

Misa na Bobovcu

Iz hrvatskog proračuna

Nakon što je u sklopu prve faze Projekta upravne odgovor-nosti (GAP) adaptirano i suvremeno uređeno prizemlje zgra-de Općine Vareš, utvrđeno je što će se raditi u drugoj fazi i pot-pisan je novi ugovor između GAP-a i Općine. Po raspisanom natječaju u Općinu je podneseno pedesetak projekata od strane mjesnih zajednica, nevladinih organizacija i ostalih subjekata te je formirano posebno povjerenstvo sa zadaćom da izvrši vrednovanje i odabere najviše tri projekta za reali-zaciju, do ukupnog iznosa od 250.000 KM, a koji će u jednakom omjeru osigurati GAP i Općina. Tako je odlučeno da u financi-ranje uđu: asfaltiranje lokalnih puteva Strica i Zarudje s 95.000 KM (od čega će 10% biti financirano mjesnim dopri-nosom), uređenje i asfaltiranje lokalnog puta kroz naselje Neprivaj sa 75.000 KM i izgradnja dva mosta u Duboštici u iznosu od 80.000 KM.

Ugovor su dana 20. listopada 2011. godine u Općini Vareš potpisali općinski načelnik Hamdo Fatić i direktor GAP-a Boris Maslo, a rok za realizaciju je kolovoz 2012. Značajno je napomenuti da se pojavio i poticaj Fondacije "Odraz" koja će, ako Općina uspješno osigura vlastiti udio od 125.000 KM, sa svoje strane izdvojiti dodatnih 250.000 KM za prioritetne pro-jekte na području općine Vareš.

Dakle, za razliku od centralizirane razvojne politike u soci-jalizmu, a koja je vareška ruralna područja očito ostavila ne-razvijenim i infrastrukturno zaostalim, danas mjesne zajed-nice moraju mijenjati svijest i umjesto čekanja same se izboriti za sredstva.

Na lokalitetu srednjovjekovnoga grada Bobovca dana 22. listopada služena je misa za domovinu, a u povodu obilježava-nja spomendana smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić (preminule u Rimu 25. listopada 1478.). Ujedno je to bilo vojno-redarstveno hodočašće, koje je ove godine upriličeno osmi put. Misno je slavlje predvodio kardinal Vin-ko Puljić, a koncelebriralo je 40-ak svećenika među kojima su bili i vojni kapelani.

"Svet je osjećaj znati i pohađati grobove svojih predaka. Došli smo ovdje kako bismo pokazali da poštujemo svoju povijest. Možda je dovoljno ne poznajemo. Nije ni čudno jer se u ovoj zemlji naučavaju tri različite povijesti", poručio je kar-dinal Puljić i pripomenuo: "Zato sam odlučio da molimo ovdje kako bi moj hrvatski narod shvatio i prepoznao svoje korijenje i rastao u ljubavi prema svom identitetu."

Tijekom mise pjevao je zbor Katoličkog školskog centra "Sveti Pavao" iz Zenice, a uz pripadnike vojske i policije na Bo-bovac su hodočastili i brojni vjernici iz raznih krajeva zemlje, no vareški je besplatni autobus, zbog neobaviještenosti ili ne-čeg drugog, na Bobovac vozio poluprazan.

U ovoj godini recesije, a i parlamentarnih izbora, Vlada Republike Hrvatske uoči samog isteka mandata izvršila je us-taljenu raspodjelu sredstava za programe i projekte bosan-skohercegovačkih Hrvata iz oblasti kulture, obrazovanja i zna-nosti, te zdravstva. Premda se to kolokvijalno imenuje kao "pomoć Hrvatima u BiH", treba ipak naglasiti da tim sred-stvima nisu beneficirani isključivo Hrvati.

Iz ukupne mase od 16 milijuna kuna, Varešu je pripalo za-malo 1%, odnosno na račune sedam subjekata u ovom gradu, čiji su projekti podržani, stići će ukupno 150 tisuća kuna. Kao i uvijek, donosimo koliko je tko dobio i za koju svrhu: Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" Vareš – 10.000 Kn (nabava opre-me), Opća biblioteka Vareš – 30.000 Kn (nabava knjiga), Udruga "Izvorno vareško" – 15.000 Kn (radionica umjetničkih rukotvorina), Centar za socijalni rad Vareš – 30.000 (realiza-cija centralnog grijanja), Dječji vrtić "Vareš" – 15.000 Kn (iz-mjena vanjske stolarije), Osnovna škola "Vareš" – 40.000 Kn (opremanje škole suvremenim nastavnim sredstvima), Udru-ga građana "Majka Terezija" Vareš – 20.000 Kn (pomoć socijal-no ugroženim osobama).

Dana 27. listopada održana je 32. redovita sjednica Općinskog vijeća Vareš na kojoj je apsolvirano 11 točaka dnevnog reda. Između ostalog, kroz raspravu se više puta, a naročito pod točkom "tekuća pitanja", govorilo o vareškim cestama i putevima. Iako se tijekom ove godine uradilo zna-čajnog posla na polaganju novih asfaltnih dionica diljem op-ćine (što ćemo sumirati u idućem broju), stanje na promet-nicama još uvijek je daleko od zadovoljavajućeg i uvijek ga se može smatrati gorućim pitanjem. Tako je u prigodi ove sjed-nice inicirano da se, u skladu s najnovijom uredbom Vlade Federacije BiH, kao regionalni putevi kategoriziraju dionice Studenac–Nišići i Šimin Potok–Križevići (prva dodatno pove-zuje općinu Vareš s Kantonom Sarajevo, a druga općine Vareš i Olovo). Dotaknulo se i asfaltiranja prilaza do gradskih groba-lja, pri čemu je općinski načelnik Hamdo Fatić izvijestio da će prilaz katoličkom groblju "Stogić" biti riješen u sklopu asfal-tiranja tunela, a prilaz do muslimanskoga groblja "Glavica", gdje su već izvršeni pripremni radovi za asfaltiranje, ipak će biti na čekanju do proljeća zbog visine iznosa koji Općina trenutačno nije u situaciji izdvojiti (radi se o približno 11.000 KM). Uličica do pravoslavnog groblja također je neasfaltirana, ali nju nitko nije spomenuo(!?). Na koncu, raspravljalo se i o radu i neradu na dijelu regionalnog puta R-444 (nadomak Ivančevu), za što je Općina posve nenadležna, ali je dogo-voreno da se uputi reklamacija u svezi prošlogodišnjih radova gdje se pojedina ulegnuća i pukotine već pripremaju za kr-panje, a mještani tog područja nerado su primili vijest da se dionica koja je trebala biti asfaltirana ove jeseni također od-gađa do proljeća.

Na 18. obljetnicu pada Vareša, 2. studenog, kod spomenika hrvatskim žrtvama rata na području općine Vareš, u dvorištu crkve sv. Mihovila, upriličen je ceremonijal polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Učinili su to, kao i svake godine, predstavnici stradalničkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i Udruge žena HDZ-a BiH "Kraljica Katarina", predstavnici voj-ske i policije te lokalnih političkih subjekata i Općinskog vije-ća, a ovom prigodom vijenac je položio i predsjednik Fede-racije BiH, general HVO-a Živko Budimir u pratnji svojih suradnika.

Predstavnici udruga također su položili vijence i upalili svijeće kod spomenika u Donjoj Borovici 6. studenoga, te na spomen-obilježju kod groblja na Višnjićima 8. studenoga, nakon čega su za sve poginule i nestale služene mise.

S Općinskog vijeća

Sjećanje na poginule

Između dva broja

Gabrijel Terzić (Borisa i Željke).

2 3

VIJESTIUVODNIK

Donacije za "Bobovac"

Svima hvala lijepa!

D. M., Sarajevo – 20 KM,B. K., Mostar – 25 KM,D. J., Vareš – 50 KM,

obitelj Dodik, Zagreb – 20 KM,Slavka Rožić, Crikvenica – 20 KM,

Marija i Zdravko Jurišić, Sarajevo – 20 KM,

Valentina Prajo, Donji Lapac – 50 KM,Dragan Miočević, Mir – 50 CHF.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VIJAKA Pero Martinović (66), Franjo Filipović (74).

ŽUPAVAREŠ

UMRLI

Jovita Perić rođ. Babić (48), Veronika Jelić rođ. Božić (82),Ljiljana Jačević rođ. Jukić (56), Helena Pavlica rođ. Paleškić (82), Marija Šokić (69), Ivo Miočević (82), Janja Šimić (81), Branko Dužnović (52).

UMRLI

KRŠTENI

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: JAVORNIK (FOTO: M. MARIJANOVIĆ)

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

ezona svrgavanja auto-kratskih šefova država na sjeveru Afrike završila je kobno za libijskoga pu-S

kovnika Muammara Gadda-fija. Dočepala ga se pobunje-nička rulja u njegovu rodnom gradu Sirtu, linčovala ga i lik-vidirala. Cijeli je svijet popra-tio tu videosnimku uglavnom bez suosjećanja, povodeći se za američkim tumačenjem stvari – planeta može odah-nuti, jedan diktator manje. Kažu da u Siriji postoji i gori diktator, Bashar al-Assad, ali Amerika ondje nikako da in-tervenira jer nema strateških interesa. Kažu i to da je libijski šerif, zahvaljujući crnom zla-tu, većini svojih sunarodnjaka osigurao beneficije i standard kakav mi u BiH od svojih de-mokratskih vlastodržaca mo-žemo samo sanjati, taman kad bismo veslali u čamcima po jezerima nafte, a trendovski smo pozdravili kraj vladavine tamo nekog diktatora o kome zapravo nemamo pojma. Oz-biljni analitičari su složni: Gaddafi nije bio cvjećka, ali njegovom smrću trostruko se profitiralo – pojedini zapadni igrači sada mogu mirno op-rati ruke od inkriminirajućih dealova kakve su imali s njim, zemlja je najzad postala (još jedna u nizu) kolonija zapad-nog imperijalizma, a upućeni-ji spominju i ogromna dugo-vanja za isporučenu naftu ko-ja su sada pokopana zajedno s Gaddafijem, i to na nepozna-toj lokaciji. No prije pokopa cijeli je svijet mogao pogledati i bizarnu izložbu iz libijske hladnjače u kojoj su dobri "demokratski" pobunjenici sve do početka raspadnuća držali tijela smaknutog pu-

kovnika i jednoga od njegovih sinova, a Libijci (oslobodite-lji) hodočastili s mobitelima u rukama da snime trupla. I to je bila normalna pojava, UN je tek kad su ga počeli prozivati osjetio potrebu za mlakim reagiranjem. Sve u svemu, od-lično odigrana prljava partija da se skrene pažnja s poza-dine libijske nazovirevolucije.

A taj bešćutni poriv da se izvadi mobitel iz džepa, uklju-či video mode i časkom priti-sne record da se zabilježi koga unesrećenog i postavi na in-ternet, stigao je i do nas. Pri-mjerice, prije koji mjesec u Sarajevu, ispod jednoga mo-sta vatrogasci kukama izvlače mrtvaca iz Miljacke, a par sto-tina prolaznika usred radnog dana zaustavlja se i velika ve-ćina snima "uzbudljivu" akci-ju. No, ne trebamo ići dalje od svog dvorišta: snimatelji su se jednako dobro (s)našli i u Va-rešu kad je prije nekoliko da-na čovjek pao u Stavnju.

Taj isti mobitel (premda ima i vlasnikâ koji u takvim situacijama podsvjesno po-segnu u džep da pokažu kako i

njihov može snimati) zna biti i korisno upotrijebljen. U sara-jevskom terorističkom inci-dentu, koji je zbio 28. listopa-da o.g. i koji je u svim vijesti-ma svijeta prilično preten-ciozno eksploatiran, jedna ta-kva snimka s mobitela dovela je u situaciju lokalne struk-ture vlasti da se posrame i da se moraju pravdati pred, ni manje ni više, nego Ameri-kom. Mevlid Jašarević, veha-bija iz Sandžaka, došao je naj-normalnije pred zgradu ame-ričkog veleposlanstva u Sara-jevu i počeo pucati iz auto-matske puške te ranio jednog pripadnika osiguranja. Hajde što je on došao (iako upadljivi, likovi poput njega normalna su pojava), hajde što je i zapu-cao (dogodi se da ljudi u nas svašta krijumčare pod obič-nom jaknom: recimo, ukrade-ne novce od radničkih plaća, pa što ne bi i kalašnjikov), ali ono što je tragikomično i zbog čega su se naši veliki državni-ci navečer crvenjeli jest da je napadač gotovo pola sata ne-smetano šenlučio u središtu glavnoga grada. Pa još po(d) američkim prozorima. Najpo-slije su ga specijalci ranili u nogu i svladali, no dalje je pri-ča nebitna. Bitna je neozbilj-nost vlasti BiH koja se očito-vala. Prvo treba reći kako ne bi bilo baš promišljeno (što je dio sarajevske javnosti, čitaj: čaršije, potencirao) da je ulič-na policija izvukla pištolje i krenula se stihijski obračuna-vati s napadačem koji je imao

automatsku pušku: tko zna kako bi to završilo i tada bi se, naravno, za sve posljedice kri-vilo policiju. Policija je postu-pila na najbolji način, samo joj je trebalo malo vremena. Ali sve ove godine, od rata naova-mo, kad su incidenti poput ovog tjerali vodu na mlin ti-hog progona nebošnjaka iz određenih mjesta (dovoljno se prisjetiti masakra koji je u jednoj povratničkoj obitelji u Konjicu na Badnju večer 2002. izveo Jašarevićev brat po mržnji na vjerskoj osnovi Muamer Topalović), to je sa-mo korišteno u političke svr-he. Jedni bi se mediji i politi-čari na to senzibilizirali i za-tim homogenizirali, a drugi bi to minimizirali i koji put im se znao oteti cinički podsmijeh – jer veliki dio tih naturalizira-nih sumnjivaca ipak su bili borci Armije BiH i zaslužni su građani. Topalović je poslije uhvaćen i osuđen, nesumnji-vo će iza posebno debelih re-šetaka kao američki neprija-telj dospjeti i Jašarević, ali oni su poslužili svrsi jer poanta je u klimi nesigurnosti i netole-rancije koju određeni dio po-litičkih krugova u ovoj zemlji podmuklo odobrava. Kao pro-dukt svega sada je američki FBI uzeo stvar u svoje ruke.

A u Varešu, neke druge te-me. Iako je ovo mjesec podsje-ćanja na ratna stradanja, po-nešto se odigrava i glede bu-dućnosti. Naime, ako se obi-stine najave o otvaranju novih radnih mjesta, što izdvajamo iz sadržaja ovoga broja, moglo bi se čak dogoditi da na Birou uzmanjka radnika adekvatne stručne spreme.

Novi ugovor Općine i GAP-a

Misa na Bobovcu

Iz hrvatskog proračuna

Nakon što je u sklopu prve faze Projekta upravne odgovor-nosti (GAP) adaptirano i suvremeno uređeno prizemlje zgra-de Općine Vareš, utvrđeno je što će se raditi u drugoj fazi i pot-pisan je novi ugovor između GAP-a i Općine. Po raspisanom natječaju u Općinu je podneseno pedesetak projekata od strane mjesnih zajednica, nevladinih organizacija i ostalih subjekata te je formirano posebno povjerenstvo sa zadaćom da izvrši vrednovanje i odabere najviše tri projekta za reali-zaciju, do ukupnog iznosa od 250.000 KM, a koji će u jednakom omjeru osigurati GAP i Općina. Tako je odlučeno da u financi-ranje uđu: asfaltiranje lokalnih puteva Strica i Zarudje s 95.000 KM (od čega će 10% biti financirano mjesnim dopri-nosom), uređenje i asfaltiranje lokalnog puta kroz naselje Neprivaj sa 75.000 KM i izgradnja dva mosta u Duboštici u iznosu od 80.000 KM.

Ugovor su dana 20. listopada 2011. godine u Općini Vareš potpisali općinski načelnik Hamdo Fatić i direktor GAP-a Boris Maslo, a rok za realizaciju je kolovoz 2012. Značajno je napomenuti da se pojavio i poticaj Fondacije "Odraz" koja će, ako Općina uspješno osigura vlastiti udio od 125.000 KM, sa svoje strane izdvojiti dodatnih 250.000 KM za prioritetne pro-jekte na području općine Vareš.

Dakle, za razliku od centralizirane razvojne politike u soci-jalizmu, a koja je vareška ruralna područja očito ostavila ne-razvijenim i infrastrukturno zaostalim, danas mjesne zajed-nice moraju mijenjati svijest i umjesto čekanja same se izboriti za sredstva.

Na lokalitetu srednjovjekovnoga grada Bobovca dana 22. listopada služena je misa za domovinu, a u povodu obilježava-nja spomendana smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić (preminule u Rimu 25. listopada 1478.). Ujedno je to bilo vojno-redarstveno hodočašće, koje je ove godine upriličeno osmi put. Misno je slavlje predvodio kardinal Vin-ko Puljić, a koncelebriralo je 40-ak svećenika među kojima su bili i vojni kapelani.

"Svet je osjećaj znati i pohađati grobove svojih predaka. Došli smo ovdje kako bismo pokazali da poštujemo svoju povijest. Možda je dovoljno ne poznajemo. Nije ni čudno jer se u ovoj zemlji naučavaju tri različite povijesti", poručio je kar-dinal Puljić i pripomenuo: "Zato sam odlučio da molimo ovdje kako bi moj hrvatski narod shvatio i prepoznao svoje korijenje i rastao u ljubavi prema svom identitetu."

Tijekom mise pjevao je zbor Katoličkog školskog centra "Sveti Pavao" iz Zenice, a uz pripadnike vojske i policije na Bo-bovac su hodočastili i brojni vjernici iz raznih krajeva zemlje, no vareški je besplatni autobus, zbog neobaviještenosti ili ne-čeg drugog, na Bobovac vozio poluprazan.

U ovoj godini recesije, a i parlamentarnih izbora, Vlada Republike Hrvatske uoči samog isteka mandata izvršila je us-taljenu raspodjelu sredstava za programe i projekte bosan-skohercegovačkih Hrvata iz oblasti kulture, obrazovanja i zna-nosti, te zdravstva. Premda se to kolokvijalno imenuje kao "pomoć Hrvatima u BiH", treba ipak naglasiti da tim sred-stvima nisu beneficirani isključivo Hrvati.

Iz ukupne mase od 16 milijuna kuna, Varešu je pripalo za-malo 1%, odnosno na račune sedam subjekata u ovom gradu, čiji su projekti podržani, stići će ukupno 150 tisuća kuna. Kao i uvijek, donosimo koliko je tko dobio i za koju svrhu: Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" Vareš – 10.000 Kn (nabava opre-me), Opća biblioteka Vareš – 30.000 Kn (nabava knjiga), Udruga "Izvorno vareško" – 15.000 Kn (radionica umjetničkih rukotvorina), Centar za socijalni rad Vareš – 30.000 (realiza-cija centralnog grijanja), Dječji vrtić "Vareš" – 15.000 Kn (iz-mjena vanjske stolarije), Osnovna škola "Vareš" – 40.000 Kn (opremanje škole suvremenim nastavnim sredstvima), Udru-ga građana "Majka Terezija" Vareš – 20.000 Kn (pomoć socijal-no ugroženim osobama).

Dana 27. listopada održana je 32. redovita sjednica Općinskog vijeća Vareš na kojoj je apsolvirano 11 točaka dnevnog reda. Između ostalog, kroz raspravu se više puta, a naročito pod točkom "tekuća pitanja", govorilo o vareškim cestama i putevima. Iako se tijekom ove godine uradilo zna-čajnog posla na polaganju novih asfaltnih dionica diljem op-ćine (što ćemo sumirati u idućem broju), stanje na promet-nicama još uvijek je daleko od zadovoljavajućeg i uvijek ga se može smatrati gorućim pitanjem. Tako je u prigodi ove sjed-nice inicirano da se, u skladu s najnovijom uredbom Vlade Federacije BiH, kao regionalni putevi kategoriziraju dionice Studenac–Nišići i Šimin Potok–Križevići (prva dodatno pove-zuje općinu Vareš s Kantonom Sarajevo, a druga općine Vareš i Olovo). Dotaknulo se i asfaltiranja prilaza do gradskih groba-lja, pri čemu je općinski načelnik Hamdo Fatić izvijestio da će prilaz katoličkom groblju "Stogić" biti riješen u sklopu asfal-tiranja tunela, a prilaz do muslimanskoga groblja "Glavica", gdje su već izvršeni pripremni radovi za asfaltiranje, ipak će biti na čekanju do proljeća zbog visine iznosa koji Općina trenutačno nije u situaciji izdvojiti (radi se o približno 11.000 KM). Uličica do pravoslavnog groblja također je neasfaltirana, ali nju nitko nije spomenuo(!?). Na koncu, raspravljalo se i o radu i neradu na dijelu regionalnog puta R-444 (nadomak Ivančevu), za što je Općina posve nenadležna, ali je dogo-voreno da se uputi reklamacija u svezi prošlogodišnjih radova gdje se pojedina ulegnuća i pukotine već pripremaju za kr-panje, a mještani tog područja nerado su primili vijest da se dionica koja je trebala biti asfaltirana ove jeseni također od-gađa do proljeća.

Na 18. obljetnicu pada Vareša, 2. studenog, kod spomenika hrvatskim žrtvama rata na području općine Vareš, u dvorištu crkve sv. Mihovila, upriličen je ceremonijal polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Učinili su to, kao i svake godine, predstavnici stradalničkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i Udruge žena HDZ-a BiH "Kraljica Katarina", predstavnici voj-ske i policije te lokalnih političkih subjekata i Općinskog vije-ća, a ovom prigodom vijenac je položio i predsjednik Fede-racije BiH, general HVO-a Živko Budimir u pratnji svojih suradnika.

Predstavnici udruga također su položili vijence i upalili svijeće kod spomenika u Donjoj Borovici 6. studenoga, te na spomen-obilježju kod groblja na Višnjićima 8. studenoga, nakon čega su za sve poginule i nestale služene mise.

S Općinskog vijeća

Sjećanje na poginule

Između dva broja

Gabrijel Terzić (Borisa i Željke).

4 5

Događa li seprekretnica?

Dok se posvud oko nas govori o potonuću u recesiju (od koje se kadšto namjerno stvara bauk, a čime se služe nečasni poslodavci da bi "legitimno" manipulirali i zakidali radnike), u Varešu se, po informacijama iz ureda općinskog načelnika, bezmalo počinje događati čudo. Tako bi se, naime, moglo nazvati ulaganja u proizvodne djelatnosti, od kojih su neka u najavi, neka u imovinsko-pravnim procedurama, a neka već u konkretizaciji. Ovo je zbirno izvješće o tome, a kako se stvari budu dalje odvijale tako ćemo donositi svježe informacije, u nadi da će to doista biti sve češće s radilištâ i iz proizvodnih pogona.

Piše M. Marijanović

GOSPODARSKE TEME

ožda je malo preten-ciozno ovakav razvoj situacije nazvati ču-Mdom, ako se zna da je

Vareš pun neiskorištenih po-tencijala, ali budući da su su-stav i politička moć ovu opći-nu izgurali na rub egzistencije ova bi se godina zaista mogla, kako misli i sam načelnik Hamdo Fatić, smatrati pre-kretnicom.

Krećemo od primjera koji je zapravo već gotova stvar. Investitor iz Kiseljaka zaku-pio je u Ponikvama poslovni prostor "Autotransa" gdje pla-nira proizvoditi tzv. europa-lete (standardizirana nosiva postolja od drveta, po europ-skim propisima). Tvrtka nosi naziv "Expal" d.o.o. Vareš i, prema najavama, primit će u radni odnos 20 osoba s va-reškog Biroa za zapošljavanje. Obišli smo objekt, trenutno se vrši montaža strojeva i pri-prema za proizvodnju.

U Ponikvama se također planira otvaranje još jednoga, po najavama o potrebnom broju radnika, četiri puta ve-ćeg pogona. Riječ je o izgrad-nji pogona za primarnu i fi-nalnu preradu drveta i to na istome mjestu gdje se nekoć nalazila "stolarija", s tom raz-likom da su sada investitori odnosno vlasnici – Kinezi. Po-gonom će, prema obećanjima, upravljati 2-3 njihova inže-njera, a za ostala radna mjesta tražit će se lokalna radna sna-ga. Tvrtka se zove "Bluhend Wood" d.o.o. i ima sjedište u Sarajevu, vlasnik je Zhao Ke-cheng. Zemljište i nekretnine kupili su od tvrtke DI "AR-Zvijezda" d.o.o., o čijoj smo djelatnosti pisali u "Bobovcu" broj 194. Zainteresirani su bili i turski investitori, navodi načelnik Fatić i ističe da se ob-radovao kad nije prošao nji-hov projekt jer je proizvodnja papira, koju su planirali, uk-ljučivala i kemijske procese. "Ovdje ne bi trebalo biti toga", prenio je načelnik svoja sa-znanja iz razgovora s kines-kim ulagačem i dodao: "Siro-vina će biti naša, što znači po-novo će se u Varešu prerađi-

vati drvo iz vareških šuma". Pogon bi trebao proraditi po-četkom lipnja iduće godine.

Nakon ovih naznaka revi-talizacije drvne industrije ok-rećemo se mineralnim sirovi-nama. I na tom planu aktualna su dva projekta. Prvi, o kom smo već imali jednu informa-ciju prije par mjeseci, tiče se rudnika "Veovača". Engleska tvrtka koju smo tada spome-nuli tek načelno, pojavila se u međuvremenu s konkretni-(ji)m namjerama. Riječ je za-pravo o grupaciji koja nosi na-ziv "Mineco Ltd.", sa sjedištem u Londonu. U osnovi se bavi trgovinom obojenih metala, ali i proizvodnjom, te ima u većinskom vlasništvu tri rud-nika olova i cinka na prostoru bivše Jugoslavije. Ima i svoju

topionicu, i još neke pogone, ali izvan balkanskih prostora. Zasad je sve u fazi razgovora sa stečajnim upraviteljem rudnika Hazimom Škapu-rom, te općinskom i kantonal-nom vlašću, pred kojima se tvrtka predstavila i iznijela svoje namjere. Kanton je u ovome zbog svojih nadležno-sti oko koncesije, Općina je za-grijana za nova radna mjesta, a stanovništvo u neposrednoj blizini rudnika zanima se pr-venstveno za ekološku stranu priče. Poznato je, naime, da je u rudi na "Veovači" sadržan i određeni postotak žive, čiji je postupak odvajanja i odlaga-nja u prijeratno vrijeme bio problematičan. Iskoristili smo dolazak predstavnikâ tvrtke u Vareš i postavili up-

ravo to pitanje – na kome, u razgovorima s potencijalnim investitorima, posebno inzi-stira Mario Mirčić, inače predstavnik rudnika u steča-ju, ali i stanovnik Pržića – na što je direktor za investicije i akvizicije Aleksandar And-rejević odgovorio kako je već upoznat s tim, ali da su danas u primjeni suvremene tehno-logije koje se bitno razliku od onih prije rata, te napomenuo da njegova tvrtka još uvijek nema dovoljno podataka i da će od sastava rude zavisiti ka-kva će tehnologija biti primi-jenjena. Narednih će mjeseci postati jasno hoće li ovaj rud-nik biti kupljen i aktiviran, a onda će na red doći i pitanja o kapacitetu rudnika i ekološ-kim mjerama.

U kolovozu 2007. ("Bobo-vac" broj 152) prvi put smo pisali i propitivali tadašnju ideju eksploatiranja ruda čije se ležište nalazi ponad Gornje Borovice. Slično kao na "Veo-vači", ondje su utvrđena nala-zišta barita, olova, cinka, ali i srebra. Za otvaranje rudnika na tom području zainteresi-rana je tvrtka kreševskog po-duzetnika Zdravka Miličevi-ća. Saznajemo da je riječ o lokalitetu Rupice i da su u ti-jeku imovinsko-pravne rad-nje, ali i određena istraživa-nja. Eksploatirao bi se u pr-vom redu barit, čija koncen-tracija, po neslužbenim poda-cima, već u samoj rudi iznosi 56-57%.

I iz metaloprerađivačkog sektora dolaze vijesti o ulasku Tvornice rezervnih dijelova u jedan veliki posao, što bi ta-kođer značilo nova radna mjesta, no više o tome u idućem broju.

Okrugli stol u povodu 120 godina industrije u Varešu, održan 28. rujna 2011., osim što je načeo pitanje vrednovanja i za-štite industrijske baštine, otvorio je i pitanje perspektivnosti eksploatacije željezne rude u Varešu. Istražili smo, posebice nakon konstatacija koje je na Okruglom stolu iznio akademik Anto Markotić, koliko je realno razmišljati o oživljavanju te djelatnosti, oko koje se vrtio život u ovome mjestu – od njegova postanka do posljednjeg rata.

Piše M. Marijanović

VAREŠ I NJEGOVO ŽELJEZO

a području Vareša, i to na užem pojasu oko grada, tri su ležišta željezne ru-Nde: "Droškovac", kao

najstarije – gdje su još stari Rimljani eksploatirali rudu, "Smreka", kao najveće – koje je doživjelo naglu ekspanziju sredinom druge polovice pro-šlog stoljeća, i "Brezik", nala-zište ponad grada. Eksploa-tacija je u sva tri rudokopa zaustavljena uoči posljednjeg rata, 1992. godine, međutim, po stručnim ocjenama, isto bi se dogodilo i bez rata, i to iz tri razloga: jedan je – slaba kvali-teta rude, drugi – kratkovid-nost u procesu eksploatacije (što se posebice odnosi na "Smreku"), a treći – neade-kvatna tehnologija za ople-menjivanje rude (teškoteku-ćinska separacija dovodila je koncentrat na jedva 36-38% željeza).

No, jedan je od ovih rudo-kopa iznimka, ima nade za njega, ali prije nego kažemo koji vratit ćemo se sedam go-dina unatrag, u vrijeme kad se prvi put iza rata (bilo je to ujedno i posljednji put) odlu-čivalo o sudbini vareških rud-nika.

Naš sugovornik Vinko Franjković, dipl. ing. geolo-gije, pozvan je – a bilo je to u kolovozu 2004. – od predstav-nikâ (tada već privatiziranog) Rudnika željezne rude d.d., na jedan sastanak, kao stručni konzultant, zajedno s dvoji-com vareških rudarskih inže-njera: Miroslavom Brkovi-ćem i Markom Šokićem (da-nas pokojnim). Franjković se sjeća da je razgovor vođen s, kako kaže, Englezima, Indijci-ma i Kuvajćanima, koji su za-pravo stekli vlasničkoga udje-la u zeničkoj željezari, pa su se tako, pored Ljubije gdje su već eksploatirali dosta kvalitetni-ju rudu nego što je vareška, ipak zainteresirali i za eks-ploataciju u Varešu. Sastanku je, dakako, nazočio i direktor Rudnika Enver Hercegovac.

Franjković je prije rata ra-dio u Rudniku i željezari Vareš upravo na istraživanju i utvr-đivanju zaliha željezne rude u

sva tri rudokopa, pa je i poz-van da prezentira te nalaze. Uglavnom, prema ovjerenom elaboratu o rezervama željez-ne rude u Varešu, stanje po ležištima izgleda ovako: u "Smreci" su utvrđene najveće rezerve od oko 130 milijuna tona, ali je kvaliteta rude ni-ska (32-34% željeza). Na ovom ležištu eksploatacija je neizvodljiva jer je površinski kop poplavljen i formiralo se jezero dubine 110 metara.

"Droškovac" ima zalihe od oko 40 milijuna tona, kvali-teta rude je otprilike ista kao u "Smreci", razlika je samo u tome da se do nje dolazilo jamskom eksploatacijom. Ne-privlačno za budućnost, po-gotovu što je i ovo ležište po-plavljeno.

Preostao je "Brezik" koji pak ima najmanje zalihe, ali

najkvalitetniju rudu. One su procijenjene na oko 17 miliju-na tona, s prosjekom od 36-37% željeza. Od toga je oko milijun i pol tona hematita s 50% željeza, milijun tona li-monitiziranog siderita s 44%, a ostatak rezervi otpada na masivni siderit s 34% željeza. Dakle, to je jedino ležište gdje bi moglo doći do nastavka eksploatacije rude i to uz pri-mjenu bolje tehnologije ople-menjivanja.

Svi ovi podaci o rezervama i kvaliteti rude prezentirani su zainteresiranim, a nave-deni su i u ekspertizi, kazuje Franjković, te je poslije obav-ljenih razgovora iznesen i pri-jedlog redoslijeda otkopa-vanja hematita i siderita, kao i idejno rješenje za godišnju proizvodnju od 400 do 500 tisuća tona, što je obim s ko-

jim bi vijek eksploatacije u ovom rudniku potrajao 35-40 godina. Već u fazi pripreme za eksploataciju bilo bi zaposle-no preko 100 radnika, proci-jenili su tada vareški inže-njeri.

Sastanak je završio vrlo optimistično, sjeća se Franj-ković, i činilo se zapravo da je pitanje dana kad će se krenuti s pripremnim radovima na aktiviranju brezičkog rudni-ka. No, prolazili su mjeseci, a onda je umjesto bilo kakve proizvodnje iznenada otpoče-la devastacija industrijskih postrojenja kroz rezanje u sekundarne sirovine. Franj-ković se potom osobno zain-teresirao što je na stvari i po-tražio odgovor u Rudniku že-ljezne rude, ali ga nije dobio niti on, niti itko dosad.

Vlasnik Rudnika Željezne ru-de d.d. Vareš je Hamzalija Ibrić, poznatiji kao Jata, poduzetnik iz Srebrenika uz čije se ime u me-dijima obvezatno, kao posebna "referenca", navodi bliskost s liderom Stranke za BiH Hari-som Silajdžićem.

Vlada Federacije BiH (koja je iza rata donosila ključne odluke o sudbini Rudnika i željezare Vareš i preko svoje Agencije iz-vršila njegovu privatizaciju ču-venim "upisom dionica"), u za-mjenu za poravnanje stanovitog financijskog duga prema nje-mačkoj vladi obvezala se inves-tirati dužnički iznos u ekološke projekte pa su tako četiri mili-juna KM trebala biti usmjerena i u sanaciju rudokopa "Smre-ka". Bilo je to prije desetak go-dina i podudarilo se s predizbor-nim vremenom, što je Stranka demokratske akcije (pozivajući se na utjecaj tadašnjeg premi-jera Vlade Federacije Edhema Bičakića) iskoristila za svoju k ampanju obećavajući u "Smreci" cvijetne parkove i te-niska igrališta...

Koji je trenutni status Odluke Vlade Federacije o financiranju rekultivacije rudokopa "Smre-ka" pokušat ćemo saznati i ob-znaniti u narednom periodu.

Iduće godine kroz ovu bi kapiju trebalo prolaziti stotinjak radnika(!?)

Rudnik "Brezik"

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Rudničkipotencijali

4 5

Događa li seprekretnica?

Dok se posvud oko nas govori o potonuću u recesiju (od koje se kadšto namjerno stvara bauk, a čime se služe nečasni poslodavci da bi "legitimno" manipulirali i zakidali radnike), u Varešu se, po informacijama iz ureda općinskog načelnika, bezmalo počinje događati čudo. Tako bi se, naime, moglo nazvati ulaganja u proizvodne djelatnosti, od kojih su neka u najavi, neka u imovinsko-pravnim procedurama, a neka već u konkretizaciji. Ovo je zbirno izvješće o tome, a kako se stvari budu dalje odvijale tako ćemo donositi svježe informacije, u nadi da će to doista biti sve češće s radilištâ i iz proizvodnih pogona.

Piše M. Marijanović

GOSPODARSKE TEME

ožda je malo preten-ciozno ovakav razvoj situacije nazvati ču-Mdom, ako se zna da je

Vareš pun neiskorištenih po-tencijala, ali budući da su su-stav i politička moć ovu opći-nu izgurali na rub egzistencije ova bi se godina zaista mogla, kako misli i sam načelnik Hamdo Fatić, smatrati pre-kretnicom.

Krećemo od primjera koji je zapravo već gotova stvar. Investitor iz Kiseljaka zaku-pio je u Ponikvama poslovni prostor "Autotransa" gdje pla-nira proizvoditi tzv. europa-lete (standardizirana nosiva postolja od drveta, po europ-skim propisima). Tvrtka nosi naziv "Expal" d.o.o. Vareš i, prema najavama, primit će u radni odnos 20 osoba s va-reškog Biroa za zapošljavanje. Obišli smo objekt, trenutno se vrši montaža strojeva i pri-prema za proizvodnju.

U Ponikvama se također planira otvaranje još jednoga, po najavama o potrebnom broju radnika, četiri puta ve-ćeg pogona. Riječ je o izgrad-nji pogona za primarnu i fi-nalnu preradu drveta i to na istome mjestu gdje se nekoć nalazila "stolarija", s tom raz-likom da su sada investitori odnosno vlasnici – Kinezi. Po-gonom će, prema obećanjima, upravljati 2-3 njihova inže-njera, a za ostala radna mjesta tražit će se lokalna radna sna-ga. Tvrtka se zove "Bluhend Wood" d.o.o. i ima sjedište u Sarajevu, vlasnik je Zhao Ke-cheng. Zemljište i nekretnine kupili su od tvrtke DI "AR-Zvijezda" d.o.o., o čijoj smo djelatnosti pisali u "Bobovcu" broj 194. Zainteresirani su bili i turski investitori, navodi načelnik Fatić i ističe da se ob-radovao kad nije prošao nji-hov projekt jer je proizvodnja papira, koju su planirali, uk-ljučivala i kemijske procese. "Ovdje ne bi trebalo biti toga", prenio je načelnik svoja sa-znanja iz razgovora s kines-kim ulagačem i dodao: "Siro-vina će biti naša, što znači po-novo će se u Varešu prerađi-

vati drvo iz vareških šuma". Pogon bi trebao proraditi po-četkom lipnja iduće godine.

Nakon ovih naznaka revi-talizacije drvne industrije ok-rećemo se mineralnim sirovi-nama. I na tom planu aktualna su dva projekta. Prvi, o kom smo već imali jednu informa-ciju prije par mjeseci, tiče se rudnika "Veovača". Engleska tvrtka koju smo tada spome-nuli tek načelno, pojavila se u međuvremenu s konkretni-(ji)m namjerama. Riječ je za-pravo o grupaciji koja nosi na-ziv "Mineco Ltd.", sa sjedištem u Londonu. U osnovi se bavi trgovinom obojenih metala, ali i proizvodnjom, te ima u većinskom vlasništvu tri rud-nika olova i cinka na prostoru bivše Jugoslavije. Ima i svoju

topionicu, i još neke pogone, ali izvan balkanskih prostora. Zasad je sve u fazi razgovora sa stečajnim upraviteljem rudnika Hazimom Škapu-rom, te općinskom i kantonal-nom vlašću, pred kojima se tvrtka predstavila i iznijela svoje namjere. Kanton je u ovome zbog svojih nadležno-sti oko koncesije, Općina je za-grijana za nova radna mjesta, a stanovništvo u neposrednoj blizini rudnika zanima se pr-venstveno za ekološku stranu priče. Poznato je, naime, da je u rudi na "Veovači" sadržan i određeni postotak žive, čiji je postupak odvajanja i odlaga-nja u prijeratno vrijeme bio problematičan. Iskoristili smo dolazak predstavnikâ tvrtke u Vareš i postavili up-

ravo to pitanje – na kome, u razgovorima s potencijalnim investitorima, posebno inzi-stira Mario Mirčić, inače predstavnik rudnika u steča-ju, ali i stanovnik Pržića – na što je direktor za investicije i akvizicije Aleksandar And-rejević odgovorio kako je već upoznat s tim, ali da su danas u primjeni suvremene tehno-logije koje se bitno razliku od onih prije rata, te napomenuo da njegova tvrtka još uvijek nema dovoljno podataka i da će od sastava rude zavisiti ka-kva će tehnologija biti primi-jenjena. Narednih će mjeseci postati jasno hoće li ovaj rud-nik biti kupljen i aktiviran, a onda će na red doći i pitanja o kapacitetu rudnika i ekološ-kim mjerama.

U kolovozu 2007. ("Bobo-vac" broj 152) prvi put smo pisali i propitivali tadašnju ideju eksploatiranja ruda čije se ležište nalazi ponad Gornje Borovice. Slično kao na "Veo-vači", ondje su utvrđena nala-zišta barita, olova, cinka, ali i srebra. Za otvaranje rudnika na tom području zainteresi-rana je tvrtka kreševskog po-duzetnika Zdravka Miličevi-ća. Saznajemo da je riječ o lokalitetu Rupice i da su u ti-jeku imovinsko-pravne rad-nje, ali i određena istraživa-nja. Eksploatirao bi se u pr-vom redu barit, čija koncen-tracija, po neslužbenim poda-cima, već u samoj rudi iznosi 56-57%.

I iz metaloprerađivačkog sektora dolaze vijesti o ulasku Tvornice rezervnih dijelova u jedan veliki posao, što bi ta-kođer značilo nova radna mjesta, no više o tome u idućem broju.

Okrugli stol u povodu 120 godina industrije u Varešu, održan 28. rujna 2011., osim što je načeo pitanje vrednovanja i za-štite industrijske baštine, otvorio je i pitanje perspektivnosti eksploatacije željezne rude u Varešu. Istražili smo, posebice nakon konstatacija koje je na Okruglom stolu iznio akademik Anto Markotić, koliko je realno razmišljati o oživljavanju te djelatnosti, oko koje se vrtio život u ovome mjestu – od njegova postanka do posljednjeg rata.

Piše M. Marijanović

VAREŠ I NJEGOVO ŽELJEZO

a području Vareša, i to na užem pojasu oko grada, tri su ležišta željezne ru-Nde: "Droškovac", kao

najstarije – gdje su još stari Rimljani eksploatirali rudu, "Smreka", kao najveće – koje je doživjelo naglu ekspanziju sredinom druge polovice pro-šlog stoljeća, i "Brezik", nala-zište ponad grada. Eksploa-tacija je u sva tri rudokopa zaustavljena uoči posljednjeg rata, 1992. godine, međutim, po stručnim ocjenama, isto bi se dogodilo i bez rata, i to iz tri razloga: jedan je – slaba kvali-teta rude, drugi – kratkovid-nost u procesu eksploatacije (što se posebice odnosi na "Smreku"), a treći – neade-kvatna tehnologija za ople-menjivanje rude (teškoteku-ćinska separacija dovodila je koncentrat na jedva 36-38% željeza).

No, jedan je od ovih rudo-kopa iznimka, ima nade za njega, ali prije nego kažemo koji vratit ćemo se sedam go-dina unatrag, u vrijeme kad se prvi put iza rata (bilo je to ujedno i posljednji put) odlu-čivalo o sudbini vareških rud-nika.

Naš sugovornik Vinko Franjković, dipl. ing. geolo-gije, pozvan je – a bilo je to u kolovozu 2004. – od predstav-nikâ (tada već privatiziranog) Rudnika željezne rude d.d., na jedan sastanak, kao stručni konzultant, zajedno s dvoji-com vareških rudarskih inže-njera: Miroslavom Brkovi-ćem i Markom Šokićem (da-nas pokojnim). Franjković se sjeća da je razgovor vođen s, kako kaže, Englezima, Indijci-ma i Kuvajćanima, koji su za-pravo stekli vlasničkoga udje-la u zeničkoj željezari, pa su se tako, pored Ljubije gdje su već eksploatirali dosta kvalitetni-ju rudu nego što je vareška, ipak zainteresirali i za eks-ploataciju u Varešu. Sastanku je, dakako, nazočio i direktor Rudnika Enver Hercegovac.

Franjković je prije rata ra-dio u Rudniku i željezari Vareš upravo na istraživanju i utvr-đivanju zaliha željezne rude u

sva tri rudokopa, pa je i poz-van da prezentira te nalaze. Uglavnom, prema ovjerenom elaboratu o rezervama željez-ne rude u Varešu, stanje po ležištima izgleda ovako: u "Smreci" su utvrđene najveće rezerve od oko 130 milijuna tona, ali je kvaliteta rude ni-ska (32-34% željeza). Na ovom ležištu eksploatacija je neizvodljiva jer je površinski kop poplavljen i formiralo se jezero dubine 110 metara.

"Droškovac" ima zalihe od oko 40 milijuna tona, kvali-teta rude je otprilike ista kao u "Smreci", razlika je samo u tome da se do nje dolazilo jamskom eksploatacijom. Ne-privlačno za budućnost, po-gotovu što je i ovo ležište po-plavljeno.

Preostao je "Brezik" koji pak ima najmanje zalihe, ali

najkvalitetniju rudu. One su procijenjene na oko 17 miliju-na tona, s prosjekom od 36-37% željeza. Od toga je oko milijun i pol tona hematita s 50% željeza, milijun tona li-monitiziranog siderita s 44%, a ostatak rezervi otpada na masivni siderit s 34% željeza. Dakle, to je jedino ležište gdje bi moglo doći do nastavka eksploatacije rude i to uz pri-mjenu bolje tehnologije ople-menjivanja.

Svi ovi podaci o rezervama i kvaliteti rude prezentirani su zainteresiranim, a nave-deni su i u ekspertizi, kazuje Franjković, te je poslije obav-ljenih razgovora iznesen i pri-jedlog redoslijeda otkopa-vanja hematita i siderita, kao i idejno rješenje za godišnju proizvodnju od 400 do 500 tisuća tona, što je obim s ko-

jim bi vijek eksploatacije u ovom rudniku potrajao 35-40 godina. Već u fazi pripreme za eksploataciju bilo bi zaposle-no preko 100 radnika, proci-jenili su tada vareški inže-njeri.

Sastanak je završio vrlo optimistično, sjeća se Franj-ković, i činilo se zapravo da je pitanje dana kad će se krenuti s pripremnim radovima na aktiviranju brezičkog rudni-ka. No, prolazili su mjeseci, a onda je umjesto bilo kakve proizvodnje iznenada otpoče-la devastacija industrijskih postrojenja kroz rezanje u sekundarne sirovine. Franj-ković se potom osobno zain-teresirao što je na stvari i po-tražio odgovor u Rudniku že-ljezne rude, ali ga nije dobio niti on, niti itko dosad.

Vlasnik Rudnika Željezne ru-de d.d. Vareš je Hamzalija Ibrić, poznatiji kao Jata, poduzetnik iz Srebrenika uz čije se ime u me-dijima obvezatno, kao posebna "referenca", navodi bliskost s liderom Stranke za BiH Hari-som Silajdžićem.

Vlada Federacije BiH (koja je iza rata donosila ključne odluke o sudbini Rudnika i željezare Vareš i preko svoje Agencije iz-vršila njegovu privatizaciju ču-venim "upisom dionica"), u za-mjenu za poravnanje stanovitog financijskog duga prema nje-mačkoj vladi obvezala se inves-tirati dužnički iznos u ekološke projekte pa su tako četiri mili-juna KM trebala biti usmjerena i u sanaciju rudokopa "Smre-ka". Bilo je to prije desetak go-dina i podudarilo se s predizbor-nim vremenom, što je Stranka demokratske akcije (pozivajući se na utjecaj tadašnjeg premi-jera Vlade Federacije Edhema Bičakića) iskoristila za svoju k ampanju obećavajući u "Smreci" cvijetne parkove i te-niska igrališta...

Koji je trenutni status Odluke Vlade Federacije o financiranju rekultivacije rudokopa "Smre-ka" pokušat ćemo saznati i ob-znaniti u narednom periodu.

Iduće godine kroz ovu bi kapiju trebalo prolaziti stotinjak radnika(!?)

Rudnik "Brezik"

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Rudničkipotencijali

6 7

Trebamo cijenitisvoja dobra

Toni Pendić je jedan od dvojice poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona s područja općine Vareš. Dolazi iz Duboštice, član je Narodne stranke „Radom za boljitak“. Iako bi se reklo da jedna lasta ne čini proljeće, za Vareš je ipak uspjeh imati dvojicu poslanika i od toga jednoga Hrvata. Tako je Toni postao i dopredsjednikom Kluba Hrvata u ovoj skupštini. Razgovarali smo s njime o radu u tom tijelu, o vareškom statusu u Kantonu, brizi za Dubošticu…

Razgovarao M. Marijanović

INTERVIEW

n Gosp. Pendiću, vi niste na-ravno općinski predstavnik nego stranački poslanik u kantonalnom parlamentu, ali dopustite da stvari pro-matramo iz političke pers-pektive općine Vareš u ko-joj uostalom i sami živite, zarađujući svoj kruh kao vozač u javnom prijevozu. Pa, prije svega, je li i koliko ispravna slika da je naša op-ćina u svemu marginalizi-rana i je li nova kantonalna vlast napravile određene zaokrete u odnosu prema općinama koje su izvan utjecaja?o Iz političke perspektive, kad promatramo kako stoje stvari za općinu Vareš, teško je pronaći neka pozitivna de-šavanja. Naravno da je naša općina marginalizirana, sko-ro u svemu. Iako su protekli izbori rezultirali s dva posla-nička mjesta u Skupštini ZDK, teško je boriti se i svladati sve dosadašnje propuste koji su rezultat prethodnih političkih dešavanja. Još posebno što stranke, iz kojih dolazimo mi poslanici u Skupštini, nemaju vijećnika u Općinskom vijeću, tako da teško komuniciramo i nailazimo na razne poteško-će.

Općina Vareš ima nepro-cjenjivo bogatstvo, krenuvši od čistoga zraka, reljefa, šu-me, rudnog blaga, divljači itd., što nam pruža priliku da bu-demo samoodrživi, ali to nije slučaj. Mi smo pustili da drugi poslovni subjekti dođu na naš teritorij, da eksploatiraju šu-me, kamen i druge sortimen-te, pri tome nam ostavljajući "za zahvalu" uništene ceste, odnosno kompletnu infra-strukturu, a naši radno spo-sobni ljudi idu na Biro za za-pošljavanje ili u druge zemlje da zarade za komad kruha. Svi ti subjekti najmanje sredstava ostave za korist općine i lokal-ne zajednice i nije to njihova krivica nego posljedica za-konskih rješenja koja se tiču raspodjele financijskih sred-stava, tako da općina veoma teško funkcionira. Nova kan-tonalna vlast pravi zaokrete upravo u tom pravcu kako bi se napravila preraspodjela

sredstava i više ostajalo u op-ćinskim proračunima. To bi našoj općini mnogo doprini-jelo jer mi imamo prirodna bogatstva. I trebamo ih mak-simalno cijeniti, ne dopustiti da isključivo drugi profitiraju dok mi zarađujemo kruh u tuđem svijetu. Međutim, sav taj zaokret koji Skupština raz-matra ovisi o formiranju Vije-ća ministara, na što se čeka već duže vrijeme.n Po kom se principu inače glasuje u Skupštini, recimo kad su u pitanju odluke od izravnog interesa za neku općinu – da li se poslanici tada dijele po stranačkoj osnovi ili pak "misle lokal-no", i kako stoji Vareš u tim konstelacijama? o U Skupštini ZDK glasuje se uglavnom po principu strana-čke zastupljenosti i prema in-teresima. U dosadašnjem ra-du Skupštine nismo još imali nikakvih izglasavanja direkt-

no vezanih za općine. Kroz dosadašnji dio mandata pre-težno smo razmatrali izvješ-taje firmi, poduzeća, izjašnja-vali se oko proračuna i o ne-kim stvarima od općeg intere-sa.n Narodna stranka "Radom za boljitak" pripada stran-kama okupljenim oko "Platforme", koje su preu-zele vlast i pripadajuću od-govornost u aktualnom mandatu. Koje programske ciljeve zastupa i kakav je njezin odnos prema nacio-nalnoj ravnopravnosti, na-pose kada je riječ o manjin-skim Hrvatima u ovom kantonu? o Narodna stranka "Radom za boljitak", kao što ste rekli, pripada strankama okuplje-nim oko "Platforme", a njen je programski cilj preko zajed-ničkih vrijednosti i interesa povezati različita stanovni-štva. Razlike u mišljenjima i

interesima treba razmatrati na otvoren način, uz među-sobnu pažnju i toleranciju. Stranka "Radom za boljitak", kao što stoji u njenom nazivu "narodna", nastoji zastupati sve ljude bez obzira na naciju i vjersku pripadnost i potak-nuti ih da rade te time do-prinose zajedničkoj dobro-biti. Osobno ću se boriti, kao dopredsjednik Kluba Hrvata u Skupštini ZDK, da ostvari-mo svoja prava i zahtjeve ka-kva imaju i ostali narodi. Sve kako je propisano zakonom. n Na koncu, da se dotakne-mo i Vaše rodne Duboštice kao, na žalost, vrhunskog primjera zapostavljenosti i nebrige društva. Vi ste zaci-jelo u nezahvalnoj poziciji jer se selo (koje je iz manda-ta u mandat bez ikog svog u Općinskom vijeću) sad mo-že podičiti da ima skupštin-skog poslanika, međutim može li skupštinski posla-nik išta učiniti, može li ika-ko pomoći svojemu selu? Dakako da nije ispravno tako lokalistički postavljati stvari, ali one uglavnom ta-ko funkcioniraju… o Kada je riječ o mome mje-stu, gdje sam rođen, odrastao, školovao se na razne načine, preživljavao dobre i loše tre-nutke, imao bih mnogo toga kazati. Ali ukratko, Duboštica je selo udaljeno od Vareša dvadesetak kilometara, broji oko 60 stanovnika, nadmor-ska je visina 550-600 metara. Po prestanku ratnih dešava-nja pa do unatrag godinu da-na, bilo je relativno otpisano što se tiče interesa lokalne strukture, tj. Mjesne zajedni-ce, a tako i od strane općin-skih organa koji su se mini-malnim djelovanjem osvrtali na situaciju u MZ Duboštica.

Na prošlogodišnjim općim izborima dobio sam povjere-nje birača za poslanika u skupštini ZDK, a odmah pos-lije toga došlo je do izbora no-vog rukovodstva u MZ Dubo-štica. U tom rukovodstvu sam i ja kao član Savjeta MZ, a na mjesto predsjednika MZ iza-bran je gosp. Tihomir Pendić, koji je bio na tom mjestu i pri-je ratnih dešavanja, koji je sa

Sustavan pristupU travnju ove godine u Varešu je osnovana Udruga dijabe-tičara. Od njezina predsjednika Ivana Lučića doznajemo o širokom spektru aktivnosti i prvim rezultatima djelovanja, usprkos financijskoj neimaštini

M. Marijanović

IZ UDRUGE DIJABETIČARA

rema podacima dobive-nim od Doma zdravlja Va-reš, na području općine Pimamo oko 300 oboljelih

od ove bolesti, od čega je stoti-njak ovisnih o inzulinu – na-veo je Lučić, za početak. On kaže da Udruga, prije svega, planira formirati bazu poda-taka i učlaniti sve te oboljele, te ih obići i vidjeti kakvim aparatima za mjerenje šećera raspolažu. Planira se svima njima osigurati aparate, ali kvalitetne jer ih na tržištu ima svakoraznih, često i nepouz-danih, što je produkt borbe nezajažljivih farmaceutskih kuća za udio na tržištu. No, ni nabavom kvalitetnog aparata briga oko propisnog praćenja bolesti (što je od ključne važ-nosti za određivanje terapije) još uvijek nije riješena jer po-seban problem predstavljaju trake za mjerenje šećera. Ka-ko je većina oboljelih u Varešu slabijeg imovinskog stanja, Udruga će nastojati osigurati im i što veći broj besplatnih traka. Jedan od ciljeva sva-kako je i razvijanje suradnje s kantonalnim udruženjem, a na području kantona već traje akcija pod nazivom "Ujedi-njeni mijenjajmo dijabetes". Tijekom naredne godine pla-nirane su dvije edukacije s di-jabetologom iz Kantonalne

bolnice, na temu upoznavanja s ovom bolešću odnosno nje-zinim dijagnosticiranjem.

To su sve planovi za na-redni period, no bilo je dosad i konkretnih poteza Udruge. Primjerice, dogovoreno je s Domom zdravlja da jedan li-ječnik prati sve oboljele od dijabetesa, čime će se izbjeći da dijabetičari čekaju u guž-vama nego će liječnik prema evidenciji u zdravstvenom kartonu znati kad je kom pa-cijentu vrijeme za produženje terapije, a i samo produženje će se odsad vršiti svaka tri mjeseca. Nadalje, tromjeseč-na kontrola kojom se detekti-ra ispravnost liječenja dosad se vršila na način da je paci-jent morao otići u Visoko i uraditi nalaz na komercijalnoj osnovi, a odsad bi se taj nalaz trebao uzimati srijedom u Domu zdravlja Vareš i rezultat bi stizao iz Zenice već nared-nog dana.

To su, dakle, bila i unapre-đenja kod liječenja oboljelih od dijabetesa, koja je Udruga ishodila, a na koncu treba ka-zati nekoliko riječi i o statusu same udruge. Ona prije svega nema prostorije za rad, pa se zasad služi uredom Dječje ambasade. Nema niti financij-skih sredstava, a ako joj i bude išlo po planu – da dobije 1000

KM iz općinskog proračuna, iz redovite stavke dotacije udru-gama, to će, po riječima pred-sjednika Lučića, biti u cijelosti utrošeno na nabavu traka naj-ugroženijima. Dosad je Udru-zi konkretnu pomoć pružio dr. Midhat Mujić koji je donirao deset aparata. Udruga se pla-nira dijelom i samofinancira-ti, kroz članarinu koju će uve-sti dogodine i njezina će visi-na iznositi 5 KM na godišnjoj razini, što je opet (sukladno vareškoj situaciji) najniža čla-narina u kantonu. Ovih dana Udruga je otvorila račun kod UniCredit Bank Vareš (broj: 3385702218774004), pa tko želi biti solidaran s ovom po-pulacijom može to iskazati i određenom uplatom. Udruga zaista zavrjeđuje ne samo po-hvalu nego i potporu zbog su-stavnog rada s oboljelima i edukacije bolesnika, pa i onih potencijalnih. Naime, u povo-du Dana dijabetičara (14. stu-denoga), a u svrhu pravovre-menog otkrivanja bolesti (jer, kako ističe Lučić, za dijabetes se obično sazna slučajno) tije-kom ovog mjeseca u gradu će na dva punkta biti organizira-no besplatno mjerenje krv-nog tlaka i razine šećera, na-ravno uz potporu Doma zdra-vlja Vareš.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537Vl. Zdenka Kokor

svojim trudom, znanjem i povjerenjem naroda mjesne zajednice uspostavio auto-busnu liniju Vareš–Duboštica 1991. godine, prvi put u po-vijesti Duboštice. Tako da je pružena prilika da gosp. Tiho-mir Pendić opet počne djelo-vati i to se vidi na pomacima postignutim za godinu dana, a oni se ogledaju u sljedećem: asfaltirano je 250 metara puta od Pogari prema Duboštici, obnovljen je objekt MZ Dubo-štica, projektovan je put kroz naselje, urađen je projekt izgradnje mosta kroz centar sela, zatim izgradnja nove vi-sokonaponske mreže od Po-gari do Duboštice i izgradnja BH-mobile repetitora i uspo-stavljanje fiksne telefonije, te još mnogo stvari iza kojih stoji zalaganje i rad novog uprav-ljačkog tima u MZ Duboštica. Što je najvažnije, svi ovi po-maci i djela u korist su naroda i zajednice, a ni u kom slučaju osobni interesi.

Kao poslanik u Skupštini ne mogu direktno utjecati na bilo što u mjesnoj zajednici, jer bilo bi to, kako ste i sami kazali, previše lokalistički. Ono što želim spomenuti jest da su sve ove aktivnosti reali-zirane uz veliku pomoć načel-nika općine Vareš Hamde Fa-tića i predsjedavajućeg Općin-skog vijeća Josipa Malbašića, te pojedinih vijećnika i dob-rih, razumnih ljudi, kojima ovom prilikom i zahvaljujem.

I još samo da napomenem da se za javni prevoz na rela-ciji Vareš – Duboštica zauzeo gosp. Nikola Šimić, kod kog sam osobno uposlen 9 godina, i da taj prevoz očito nema pro-fitabilnosti, ali ima humanih ljudi koji žele pomoći opstan-ku hrvatskog naroda.

Toni Pendić, poslanik u Skupštini ZDK

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

TR

AMI

6 7

Trebamo cijenitisvoja dobra

Toni Pendić je jedan od dvojice poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona s područja općine Vareš. Dolazi iz Duboštice, član je Narodne stranke „Radom za boljitak“. Iako bi se reklo da jedna lasta ne čini proljeće, za Vareš je ipak uspjeh imati dvojicu poslanika i od toga jednoga Hrvata. Tako je Toni postao i dopredsjednikom Kluba Hrvata u ovoj skupštini. Razgovarali smo s njime o radu u tom tijelu, o vareškom statusu u Kantonu, brizi za Dubošticu…

Razgovarao M. Marijanović

INTERVIEW

n Gosp. Pendiću, vi niste na-ravno općinski predstavnik nego stranački poslanik u kantonalnom parlamentu, ali dopustite da stvari pro-matramo iz političke pers-pektive općine Vareš u ko-joj uostalom i sami živite, zarađujući svoj kruh kao vozač u javnom prijevozu. Pa, prije svega, je li i koliko ispravna slika da je naša op-ćina u svemu marginalizi-rana i je li nova kantonalna vlast napravile određene zaokrete u odnosu prema općinama koje su izvan utjecaja?o Iz političke perspektive, kad promatramo kako stoje stvari za općinu Vareš, teško je pronaći neka pozitivna de-šavanja. Naravno da je naša općina marginalizirana, sko-ro u svemu. Iako su protekli izbori rezultirali s dva posla-nička mjesta u Skupštini ZDK, teško je boriti se i svladati sve dosadašnje propuste koji su rezultat prethodnih političkih dešavanja. Još posebno što stranke, iz kojih dolazimo mi poslanici u Skupštini, nemaju vijećnika u Općinskom vijeću, tako da teško komuniciramo i nailazimo na razne poteško-će.

Općina Vareš ima nepro-cjenjivo bogatstvo, krenuvši od čistoga zraka, reljefa, šu-me, rudnog blaga, divljači itd., što nam pruža priliku da bu-demo samoodrživi, ali to nije slučaj. Mi smo pustili da drugi poslovni subjekti dođu na naš teritorij, da eksploatiraju šu-me, kamen i druge sortimen-te, pri tome nam ostavljajući "za zahvalu" uništene ceste, odnosno kompletnu infra-strukturu, a naši radno spo-sobni ljudi idu na Biro za za-pošljavanje ili u druge zemlje da zarade za komad kruha. Svi ti subjekti najmanje sredstava ostave za korist općine i lokal-ne zajednice i nije to njihova krivica nego posljedica za-konskih rješenja koja se tiču raspodjele financijskih sred-stava, tako da općina veoma teško funkcionira. Nova kan-tonalna vlast pravi zaokrete upravo u tom pravcu kako bi se napravila preraspodjela

sredstava i više ostajalo u op-ćinskim proračunima. To bi našoj općini mnogo doprini-jelo jer mi imamo prirodna bogatstva. I trebamo ih mak-simalno cijeniti, ne dopustiti da isključivo drugi profitiraju dok mi zarađujemo kruh u tuđem svijetu. Međutim, sav taj zaokret koji Skupština raz-matra ovisi o formiranju Vije-ća ministara, na što se čeka već duže vrijeme.n Po kom se principu inače glasuje u Skupštini, recimo kad su u pitanju odluke od izravnog interesa za neku općinu – da li se poslanici tada dijele po stranačkoj osnovi ili pak "misle lokal-no", i kako stoji Vareš u tim konstelacijama? o U Skupštini ZDK glasuje se uglavnom po principu strana-čke zastupljenosti i prema in-teresima. U dosadašnjem ra-du Skupštine nismo još imali nikakvih izglasavanja direkt-

no vezanih za općine. Kroz dosadašnji dio mandata pre-težno smo razmatrali izvješ-taje firmi, poduzeća, izjašnja-vali se oko proračuna i o ne-kim stvarima od općeg intere-sa.n Narodna stranka "Radom za boljitak" pripada stran-kama okupljenim oko "Platforme", koje su preu-zele vlast i pripadajuću od-govornost u aktualnom mandatu. Koje programske ciljeve zastupa i kakav je njezin odnos prema nacio-nalnoj ravnopravnosti, na-pose kada je riječ o manjin-skim Hrvatima u ovom kantonu? o Narodna stranka "Radom za boljitak", kao što ste rekli, pripada strankama okuplje-nim oko "Platforme", a njen je programski cilj preko zajed-ničkih vrijednosti i interesa povezati različita stanovni-štva. Razlike u mišljenjima i

interesima treba razmatrati na otvoren način, uz među-sobnu pažnju i toleranciju. Stranka "Radom za boljitak", kao što stoji u njenom nazivu "narodna", nastoji zastupati sve ljude bez obzira na naciju i vjersku pripadnost i potak-nuti ih da rade te time do-prinose zajedničkoj dobro-biti. Osobno ću se boriti, kao dopredsjednik Kluba Hrvata u Skupštini ZDK, da ostvari-mo svoja prava i zahtjeve ka-kva imaju i ostali narodi. Sve kako je propisano zakonom. n Na koncu, da se dotakne-mo i Vaše rodne Duboštice kao, na žalost, vrhunskog primjera zapostavljenosti i nebrige društva. Vi ste zaci-jelo u nezahvalnoj poziciji jer se selo (koje je iz manda-ta u mandat bez ikog svog u Općinskom vijeću) sad mo-že podičiti da ima skupštin-skog poslanika, međutim može li skupštinski posla-nik išta učiniti, može li ika-ko pomoći svojemu selu? Dakako da nije ispravno tako lokalistički postavljati stvari, ali one uglavnom ta-ko funkcioniraju… o Kada je riječ o mome mje-stu, gdje sam rođen, odrastao, školovao se na razne načine, preživljavao dobre i loše tre-nutke, imao bih mnogo toga kazati. Ali ukratko, Duboštica je selo udaljeno od Vareša dvadesetak kilometara, broji oko 60 stanovnika, nadmor-ska je visina 550-600 metara. Po prestanku ratnih dešava-nja pa do unatrag godinu da-na, bilo je relativno otpisano što se tiče interesa lokalne strukture, tj. Mjesne zajedni-ce, a tako i od strane općin-skih organa koji su se mini-malnim djelovanjem osvrtali na situaciju u MZ Duboštica.

Na prošlogodišnjim općim izborima dobio sam povjere-nje birača za poslanika u skupštini ZDK, a odmah pos-lije toga došlo je do izbora no-vog rukovodstva u MZ Dubo-štica. U tom rukovodstvu sam i ja kao član Savjeta MZ, a na mjesto predsjednika MZ iza-bran je gosp. Tihomir Pendić, koji je bio na tom mjestu i pri-je ratnih dešavanja, koji je sa

Sustavan pristupU travnju ove godine u Varešu je osnovana Udruga dijabe-tičara. Od njezina predsjednika Ivana Lučića doznajemo o širokom spektru aktivnosti i prvim rezultatima djelovanja, usprkos financijskoj neimaštini

M. Marijanović

IZ UDRUGE DIJABETIČARA

rema podacima dobive-nim od Doma zdravlja Va-reš, na području općine Pimamo oko 300 oboljelih

od ove bolesti, od čega je stoti-njak ovisnih o inzulinu – na-veo je Lučić, za početak. On kaže da Udruga, prije svega, planira formirati bazu poda-taka i učlaniti sve te oboljele, te ih obići i vidjeti kakvim aparatima za mjerenje šećera raspolažu. Planira se svima njima osigurati aparate, ali kvalitetne jer ih na tržištu ima svakoraznih, često i nepouz-danih, što je produkt borbe nezajažljivih farmaceutskih kuća za udio na tržištu. No, ni nabavom kvalitetnog aparata briga oko propisnog praćenja bolesti (što je od ključne važ-nosti za određivanje terapije) još uvijek nije riješena jer po-seban problem predstavljaju trake za mjerenje šećera. Ka-ko je većina oboljelih u Varešu slabijeg imovinskog stanja, Udruga će nastojati osigurati im i što veći broj besplatnih traka. Jedan od ciljeva sva-kako je i razvijanje suradnje s kantonalnim udruženjem, a na području kantona već traje akcija pod nazivom "Ujedi-njeni mijenjajmo dijabetes". Tijekom naredne godine pla-nirane su dvije edukacije s di-jabetologom iz Kantonalne

bolnice, na temu upoznavanja s ovom bolešću odnosno nje-zinim dijagnosticiranjem.

To su sve planovi za na-redni period, no bilo je dosad i konkretnih poteza Udruge. Primjerice, dogovoreno je s Domom zdravlja da jedan li-ječnik prati sve oboljele od dijabetesa, čime će se izbjeći da dijabetičari čekaju u guž-vama nego će liječnik prema evidenciji u zdravstvenom kartonu znati kad je kom pa-cijentu vrijeme za produženje terapije, a i samo produženje će se odsad vršiti svaka tri mjeseca. Nadalje, tromjeseč-na kontrola kojom se detekti-ra ispravnost liječenja dosad se vršila na način da je paci-jent morao otići u Visoko i uraditi nalaz na komercijalnoj osnovi, a odsad bi se taj nalaz trebao uzimati srijedom u Domu zdravlja Vareš i rezultat bi stizao iz Zenice već nared-nog dana.

To su, dakle, bila i unapre-đenja kod liječenja oboljelih od dijabetesa, koja je Udruga ishodila, a na koncu treba ka-zati nekoliko riječi i o statusu same udruge. Ona prije svega nema prostorije za rad, pa se zasad služi uredom Dječje ambasade. Nema niti financij-skih sredstava, a ako joj i bude išlo po planu – da dobije 1000

KM iz općinskog proračuna, iz redovite stavke dotacije udru-gama, to će, po riječima pred-sjednika Lučića, biti u cijelosti utrošeno na nabavu traka naj-ugroženijima. Dosad je Udru-zi konkretnu pomoć pružio dr. Midhat Mujić koji je donirao deset aparata. Udruga se pla-nira dijelom i samofinancira-ti, kroz članarinu koju će uve-sti dogodine i njezina će visi-na iznositi 5 KM na godišnjoj razini, što je opet (sukladno vareškoj situaciji) najniža čla-narina u kantonu. Ovih dana Udruga je otvorila račun kod UniCredit Bank Vareš (broj: 3385702218774004), pa tko želi biti solidaran s ovom po-pulacijom može to iskazati i određenom uplatom. Udruga zaista zavrjeđuje ne samo po-hvalu nego i potporu zbog su-stavnog rada s oboljelima i edukacije bolesnika, pa i onih potencijalnih. Naime, u povo-du Dana dijabetičara (14. stu-denoga), a u svrhu pravovre-menog otkrivanja bolesti (jer, kako ističe Lučić, za dijabetes se obično sazna slučajno) tije-kom ovog mjeseca u gradu će na dva punkta biti organizira-no besplatno mjerenje krv-nog tlaka i razine šećera, na-ravno uz potporu Doma zdra-vlja Vareš.

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537Vl. Zdenka Kokor

svojim trudom, znanjem i povjerenjem naroda mjesne zajednice uspostavio auto-busnu liniju Vareš–Duboštica 1991. godine, prvi put u po-vijesti Duboštice. Tako da je pružena prilika da gosp. Tiho-mir Pendić opet počne djelo-vati i to se vidi na pomacima postignutim za godinu dana, a oni se ogledaju u sljedećem: asfaltirano je 250 metara puta od Pogari prema Duboštici, obnovljen je objekt MZ Dubo-štica, projektovan je put kroz naselje, urađen je projekt izgradnje mosta kroz centar sela, zatim izgradnja nove vi-sokonaponske mreže od Po-gari do Duboštice i izgradnja BH-mobile repetitora i uspo-stavljanje fiksne telefonije, te još mnogo stvari iza kojih stoji zalaganje i rad novog uprav-ljačkog tima u MZ Duboštica. Što je najvažnije, svi ovi po-maci i djela u korist su naroda i zajednice, a ni u kom slučaju osobni interesi.

Kao poslanik u Skupštini ne mogu direktno utjecati na bilo što u mjesnoj zajednici, jer bilo bi to, kako ste i sami kazali, previše lokalistički. Ono što želim spomenuti jest da su sve ove aktivnosti reali-zirane uz veliku pomoć načel-nika općine Vareš Hamde Fa-tića i predsjedavajućeg Općin-skog vijeća Josipa Malbašića, te pojedinih vijećnika i dob-rih, razumnih ljudi, kojima ovom prilikom i zahvaljujem.

I još samo da napomenem da se za javni prevoz na rela-ciji Vareš – Duboštica zauzeo gosp. Nikola Šimić, kod kog sam osobno uposlen 9 godina, i da taj prevoz očito nema pro-fitabilnosti, ali ima humanih ljudi koji žele pomoći opstan-ku hrvatskog naroda.

Toni Pendić, poslanik u Skupštini ZDK

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

TR

AMI

8 9

Vatrogasna vježba

Susret sa znanstvenicom

I

zgrađendječji park

Varešanii Vareš

Elektrifikacija zvona

Vareški stećci

Posljednji vareški zvonar Mića Divković 5. studenog ove godine otišao je "u mi-rovinu" i u povijest; Javorničani su, nai-me, uradili elektrifikaciju svoga zvona

Iako smo više puta o tome pisali, uvijek iznova fascinira po-datak o 500 stećaka koji se nalaze na vareškom području

S.P.

S.P.

SLIKOM I RIJEČJU

PROMOCIJA NA BISTRIKU PISMA ČITATELJA

AKCIJA NA JAVORNIKU

U sklopu dana zaštite od požara u Varešu je 28. listopada izvedena koordinirana pokazna vježba u kojoj su uz pripadnike profesionalne vatrogasne jedinice Vareš, sudjelovali službenici Policijske stanice i Doma zdravlja, te aktivisti Crvenog križa. Po izjavi voditelja Općinske službe za civilnu zaštitu Željka Franjića, ovakva vježba nije izvedena od prije rata, a demonstrirano je gašenje požara i saniranje posljedica prouzročenih požarom. U sklopu vježbe vozila ovih službi kretala su se gradom pod sirenama, a budući da je to u Varešu – srećom – rijedak događaj građani bili uznemireni, ali samo zakratko.

atica Hrvatska Saraje-vo upriličila je dana 29. listopada 2011. u Sara-Mjevu, u Maloj galeriji

samostana svetog Ante na Bi-striku, za svoje članove i pri-vilegirane goste, promociju časopisa "Hrvatska misao" posvećenog dr. Željki Bjelčić-Pavić (čiju smo impresivnu biografi ju predstavili u "Bobovcu" broj 201, referira-jući se upravo na spomenuti časopis).

Među nazočnima bilo je i nekoliko viđenijih Varešana, a na promociji je u najkraćem predstavljen život i rad dr. bioloških znanosti Željke Bjelčić-Pavić i potom je prof. dr. sc. Vladimir Beus održao prigodno predavanje na temu "Specifičnosti šumske vegeta-cije u BiH". Bila je svakako ve-lika čast osobno susresti ovu znanstvenicu koja je smogla snage i obratiti se s nekoliko rečenica zahvale.

Pripadnici turskog bataljuna SFOR-a iz Zenice, u čiju je zonu odgovornosti uvršten i Vareš, nakon niza projekata u drugim gradovima koje provodi njihov sektor za surad-nju s civilnim društvom realizirali su konačno i jedan konkretan u Varešu. Riječ je o izgradnji zabavnog parka za djecu na otvorenom, a u vrijednosti od oko 24.000 KM. Majke možda i nisu najsretnije izborom sitnog pijeska za podlogu, ali djeca zasigurno jesu plastičnim spravama. Kako ne bi završio kao prethodni (drveni) park, koji su odrasli školarci pretvorili u svoj borbeni poligon, odlučeno je postaviti nadzorne kamere.

uvremenik sam Mutije tr-govca – Hrvata, vjernika-katolika, Memije krojača – Smuslimana, islamskog

vjernika, i Gojka kovača – Sr-bina, vjernika-pravoslavca. Njih trojica su živjeli u Varešu i bili veliki prijatelji. Svake nedjelje su se u isto vrijeme nalazili za istim stolom u ta-dašnjem hotelu "Zvijezda". Poslije polusatnog prijatelj-skog razgovora i ispijene raki-jice i kave odlazili su svaki u svoju bogomolju. U Varešu su ove tri bogomolje i danas u neposrednoj blizini, a ujedno su simboli kroz vijekove nor-malnog zajedničkog života. U kasnijem periodu, s vremena na vrijeme, pridruživao im se i dosta mlađi, komunistički od-gojen – Ahmed. Nije ih kriti-kovao što su vjernici, a ni oni njega što je komunist i ateist. Oni su slika prošlosti, a i sa-dašnjosti, jer takav je Vareš i danas.

zvonaru Mići "Bobovac" je pisao u broju 184 i još tada se zbog njegovih godina nad Javornik nadvelo pitanje – hoće li se Mići naći kakav nasljed-O

nik ili će zvono pak zamuknuti!? Rješenje je nađeno u elektrifikaciji, premda je Mi-ća i 5. studenog, kada je zvono prvi put zazvonilo bez njegovih ruku, bio spre-man priskočiti ako tehnika zakaže.

Koordinator poslova oko elektrifika-cije bio je Jozo Grubešić, prakaratur, u čije ime prenosimo zahvale svima koji su na različite načine sudjelovali u ovoj ak-ciji. Posebna zahvalnost upućena je Ka-tharini Cools Redding iz Belgije, te Pat-ricku i Sandri Dorselar iz Nizozemske, koji su preko Javorničana u tim zemljama dali novčane donacije za zvono. Zatim, po Grubešićevu redoslijedu, zahvale idu

edavno je na području sela Mir, osobnim anga-žiranjem Mladena Rado-Nša, a u društvu književ-

nika Željka Ivankovića, u obi-lasku tamošnjih nekropola stećaka boravio predsjedatelj Komisije za očuvanje nacio-nalnih spomenika BiH prof. dr. Dubravko Lovrenović. Za tu su prigodu mještani uredili teren oko stećaka, a prof. je Lovrenović sugerirao podno-šenje peticije za njihovo uvrš-tenje na listu nacionalnih spo-menika, kazavši da to bez sumnje zaslužuju.

A kad je riječ o stećcima na području općine Vareš, treba

Dr. Bjelčić-Pavić na vrhun-cu svoje znanstvene karijere imenovana je direktoricom Zemaljskog muzeja BiH 1973. godine i na čelu te kom-pleksne kulturno-obrazovne i znanstvene institucije, kao prva žena na toj funkciji, bila je sve do odlaska u mirovinu 1980. Rođena je u Varešu 1915. godine.

M. M.

Uvriježeno je mišljenje da su općina i grad Vareš zapos-tavljeni, zaboravljeni i bes-perspektivni, a u stvari nije tako – samo su žitelji uspava-ni. Istina, mnogo je stanovni-ka raseljeno s područja opći-ne, a pogotovu iz grada. Istina je da su uništeni skoro svi pri-vredni kapaciteti od kojih su živjeli stanovnici općine Va-reš, ali ostala je ipak realna mogućnost razvoja grada i op-ćine u cjelini ako se ljudi pro-bude. Zar nije nebo nad Vare-šom još plavije, a zrak još čiš-ći? Zar nije rječica Stavnja sa-da bistra? Zar nije ostalo do-voljno zelenih šuma i četiri iz-razita godišnja doba? Sve to daje izvrsnu perspektivu za stvaranje jedinstvene ekolo-ške općine i grada u Europi. Očita je ljubav stanovnika op-ćine i grada Vareša prema rodnom kraju, posebno sta-novnika u dijaspori, čiji su do-lasci sve učestaliji i masovniji. Zajedno možemo ovu općinu i ovaj grad učiniti prvoklasnim turističkim krajem u Europi.

Stanislav LikićDom staraca u Nedžarićima

– Sarajevo

sljedećima: mještanima Strice i Zarudja, te mjesnom povjereniku Ivici Babiću; mještanima Osoja i Zvijezde; ljudima do-bre volje koji su pomogli a nisu mještani Javornika; tvrtki "Grivi" iz Kaštel Kambe-lovca i radionici Ilije Benića iz Čatića kod Kaknja za majstorski dio posla; mješ-tanima Javornika koji su u iseljeništvu; načelniku općine Kiseljak Mladenu Ram-ljaku; župniku fra Boni Tomiću, povjere-

reći da su doživjeli i svoje predstavljanje kroz zasebni turistički katalog što ga je izradilo Udruženje za očuva-nje tradicije Bošnjaka "Šejh Hajdar-dedo Karić" Vareš Fi-nanciran je sredstvima Fede-ralnog ministarstva turizma i okoliša, a uz podršku općin-skog načelnika Hamde Fatića. Kao voditelji projekta nave-deni su prof. Mirnes Hrvat i prof. Nehrudin Muftić.

Katalog donosi kratak opis stanja nekropola i njiho-ve specifičnosti te ih locira prema najbližim naseljima, a pojedini primjerci stećaka predstavljeni su na fotogra-

.

niku MZ Javornik Ljupku Divkoviću, i još jedna posebna zahvala – zvonaru Mići.

Zvono s Javornika nakon elektrifi-kacije oglašavat će se u 7 sati ujutro, u podne i u 19 sati.

fijama u boji. U katalogu se također iznosi zbirni podatak o "oko 40 evidentiranih ne-kropola sa blizu 500 stećaka –

nadgrobnih spomenika sred-njovjekovne Bosne" na po-dručju općine Vareš.

ZAŠTITA BAŠTINE

Zvonik i kapela na Javorniku

Vježba je uspješno koordinirana

Djeca su jedva dočekala svoj park

Dr. Željka Bjelčić-Pavić: vitalnost i u 97-oj!

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Naslovnica kataloga

8 9

Vatrogasna vježba

Susret sa znanstvenicom

I

zgrađendječji park

Varešanii Vareš

Elektrifikacija zvona

Vareški stećci

Posljednji vareški zvonar Mića Divković 5. studenog ove godine otišao je "u mi-rovinu" i u povijest; Javorničani su, nai-me, uradili elektrifikaciju svoga zvona

Iako smo više puta o tome pisali, uvijek iznova fascinira po-datak o 500 stećaka koji se nalaze na vareškom području

S.P.

S.P.

SLIKOM I RIJEČJU

PROMOCIJA NA BISTRIKU PISMA ČITATELJA

AKCIJA NA JAVORNIKU

U sklopu dana zaštite od požara u Varešu je 28. listopada izvedena koordinirana pokazna vježba u kojoj su uz pripadnike profesionalne vatrogasne jedinice Vareš, sudjelovali službenici Policijske stanice i Doma zdravlja, te aktivisti Crvenog križa. Po izjavi voditelja Općinske službe za civilnu zaštitu Željka Franjića, ovakva vježba nije izvedena od prije rata, a demonstrirano je gašenje požara i saniranje posljedica prouzročenih požarom. U sklopu vježbe vozila ovih službi kretala su se gradom pod sirenama, a budući da je to u Varešu – srećom – rijedak događaj građani bili uznemireni, ali samo zakratko.

atica Hrvatska Saraje-vo upriličila je dana 29. listopada 2011. u Sara-Mjevu, u Maloj galeriji

samostana svetog Ante na Bi-striku, za svoje članove i pri-vilegirane goste, promociju časopisa "Hrvatska misao" posvećenog dr. Željki Bjelčić-Pavić (čiju smo impresivnu biografi ju predstavili u "Bobovcu" broj 201, referira-jući se upravo na spomenuti časopis).

Među nazočnima bilo je i nekoliko viđenijih Varešana, a na promociji je u najkraćem predstavljen život i rad dr. bioloških znanosti Željke Bjelčić-Pavić i potom je prof. dr. sc. Vladimir Beus održao prigodno predavanje na temu "Specifičnosti šumske vegeta-cije u BiH". Bila je svakako ve-lika čast osobno susresti ovu znanstvenicu koja je smogla snage i obratiti se s nekoliko rečenica zahvale.

Pripadnici turskog bataljuna SFOR-a iz Zenice, u čiju je zonu odgovornosti uvršten i Vareš, nakon niza projekata u drugim gradovima koje provodi njihov sektor za surad-nju s civilnim društvom realizirali su konačno i jedan konkretan u Varešu. Riječ je o izgradnji zabavnog parka za djecu na otvorenom, a u vrijednosti od oko 24.000 KM. Majke možda i nisu najsretnije izborom sitnog pijeska za podlogu, ali djeca zasigurno jesu plastičnim spravama. Kako ne bi završio kao prethodni (drveni) park, koji su odrasli školarci pretvorili u svoj borbeni poligon, odlučeno je postaviti nadzorne kamere.

uvremenik sam Mutije tr-govca – Hrvata, vjernika-katolika, Memije krojača – Smuslimana, islamskog

vjernika, i Gojka kovača – Sr-bina, vjernika-pravoslavca. Njih trojica su živjeli u Varešu i bili veliki prijatelji. Svake nedjelje su se u isto vrijeme nalazili za istim stolom u ta-dašnjem hotelu "Zvijezda". Poslije polusatnog prijatelj-skog razgovora i ispijene raki-jice i kave odlazili su svaki u svoju bogomolju. U Varešu su ove tri bogomolje i danas u neposrednoj blizini, a ujedno su simboli kroz vijekove nor-malnog zajedničkog života. U kasnijem periodu, s vremena na vrijeme, pridruživao im se i dosta mlađi, komunistički od-gojen – Ahmed. Nije ih kriti-kovao što su vjernici, a ni oni njega što je komunist i ateist. Oni su slika prošlosti, a i sa-dašnjosti, jer takav je Vareš i danas.

zvonaru Mići "Bobovac" je pisao u broju 184 i još tada se zbog njegovih godina nad Javornik nadvelo pitanje – hoće li se Mići naći kakav nasljed-O

nik ili će zvono pak zamuknuti!? Rješenje je nađeno u elektrifikaciji, premda je Mi-ća i 5. studenog, kada je zvono prvi put zazvonilo bez njegovih ruku, bio spre-man priskočiti ako tehnika zakaže.

Koordinator poslova oko elektrifika-cije bio je Jozo Grubešić, prakaratur, u čije ime prenosimo zahvale svima koji su na različite načine sudjelovali u ovoj ak-ciji. Posebna zahvalnost upućena je Ka-tharini Cools Redding iz Belgije, te Pat-ricku i Sandri Dorselar iz Nizozemske, koji su preko Javorničana u tim zemljama dali novčane donacije za zvono. Zatim, po Grubešićevu redoslijedu, zahvale idu

edavno je na području sela Mir, osobnim anga-žiranjem Mladena Rado-Nša, a u društvu književ-

nika Željka Ivankovića, u obi-lasku tamošnjih nekropola stećaka boravio predsjedatelj Komisije za očuvanje nacio-nalnih spomenika BiH prof. dr. Dubravko Lovrenović. Za tu su prigodu mještani uredili teren oko stećaka, a prof. je Lovrenović sugerirao podno-šenje peticije za njihovo uvrš-tenje na listu nacionalnih spo-menika, kazavši da to bez sumnje zaslužuju.

A kad je riječ o stećcima na području općine Vareš, treba

Dr. Bjelčić-Pavić na vrhun-cu svoje znanstvene karijere imenovana je direktoricom Zemaljskog muzeja BiH 1973. godine i na čelu te kom-pleksne kulturno-obrazovne i znanstvene institucije, kao prva žena na toj funkciji, bila je sve do odlaska u mirovinu 1980. Rođena je u Varešu 1915. godine.

M. M.

Uvriježeno je mišljenje da su općina i grad Vareš zapos-tavljeni, zaboravljeni i bes-perspektivni, a u stvari nije tako – samo su žitelji uspava-ni. Istina, mnogo je stanovni-ka raseljeno s područja opći-ne, a pogotovu iz grada. Istina je da su uništeni skoro svi pri-vredni kapaciteti od kojih su živjeli stanovnici općine Va-reš, ali ostala je ipak realna mogućnost razvoja grada i op-ćine u cjelini ako se ljudi pro-bude. Zar nije nebo nad Vare-šom još plavije, a zrak još čiš-ći? Zar nije rječica Stavnja sa-da bistra? Zar nije ostalo do-voljno zelenih šuma i četiri iz-razita godišnja doba? Sve to daje izvrsnu perspektivu za stvaranje jedinstvene ekolo-ške općine i grada u Europi. Očita je ljubav stanovnika op-ćine i grada Vareša prema rodnom kraju, posebno sta-novnika u dijaspori, čiji su do-lasci sve učestaliji i masovniji. Zajedno možemo ovu općinu i ovaj grad učiniti prvoklasnim turističkim krajem u Europi.

Stanislav LikićDom staraca u Nedžarićima

– Sarajevo

sljedećima: mještanima Strice i Zarudja, te mjesnom povjereniku Ivici Babiću; mještanima Osoja i Zvijezde; ljudima do-bre volje koji su pomogli a nisu mještani Javornika; tvrtki "Grivi" iz Kaštel Kambe-lovca i radionici Ilije Benića iz Čatića kod Kaknja za majstorski dio posla; mješ-tanima Javornika koji su u iseljeništvu; načelniku općine Kiseljak Mladenu Ram-ljaku; župniku fra Boni Tomiću, povjere-

reći da su doživjeli i svoje predstavljanje kroz zasebni turistički katalog što ga je izradilo Udruženje za očuva-nje tradicije Bošnjaka "Šejh Hajdar-dedo Karić" Vareš Fi-nanciran je sredstvima Fede-ralnog ministarstva turizma i okoliša, a uz podršku općin-skog načelnika Hamde Fatića. Kao voditelji projekta nave-deni su prof. Mirnes Hrvat i prof. Nehrudin Muftić.

Katalog donosi kratak opis stanja nekropola i njiho-ve specifičnosti te ih locira prema najbližim naseljima, a pojedini primjerci stećaka predstavljeni su na fotogra-

.

niku MZ Javornik Ljupku Divkoviću, i još jedna posebna zahvala – zvonaru Mići.

Zvono s Javornika nakon elektrifi-kacije oglašavat će se u 7 sati ujutro, u podne i u 19 sati.

fijama u boji. U katalogu se također iznosi zbirni podatak o "oko 40 evidentiranih ne-kropola sa blizu 500 stećaka –

nadgrobnih spomenika sred-njovjekovne Bosne" na po-dručju općine Vareš.

ZAŠTITA BAŠTINE

Zvonik i kapela na Javorniku

Vježba je uspješno koordinirana

Djeca su jedva dočekala svoj park

Dr. Željka Bjelčić-Pavić: vitalnost i u 97-oj!

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Naslovnica kataloga

moralo misliti pokoljenjima. A sve u namjeri da se odgovori na to šta se desilo 1992. godine. Zašto su muslimanski momci išli u HVO, zašto su muslimanski intelektualci bili u mišjim rupama, šta su očekivali kako će se rat završiti, zašto je „Oslobođenje“ pisalo tako kako je pisalo, o čemu Željko vrlo iscrpno piše u svom dnevniku – to su pitanja o kojima čovjek ne može i danas ne misliti.

I, možda, evo, treća stvar u vezi sa svim ovim mojim "dram-skim i recepcijskim činovima" jeste pitanje „Yutela“. I sâm sam, sa svojim prijateljem, 1991. godine, bio gost u jednoj Yutelovoj emisiji u kojoj smo pokušavali obrazložiti jedan ironijski pro-jekat unutar koga je moj prijatelj iz Lukavca napravio svoju samostalnu državu, ako se netko toga sjeća, dakle rekao je: "Ja se razdvajam od Bosne i Hercegovine, razdvajam se i od Jugo-slavije, i želim da se moja kuća i moja okućnica smatraju mojom državom. U njoj živimo moja supruga, moja djeca i ja." Taj obiteljsko-individualni ironijski projekat će se, potom, uskoro pretvoriti u sarkazam, i u tragediju. Na tragu Ivankovićevih opservacija o ideologiji Yutela, danas se i sam pitam koliko smo moj prijatelj državnik i ja, kao njegov ministar inostranih po-slova, bili instrumenti jedne medijske politike i ideologije o kojoj tada uopće nismo razmišljali? Eto, još jednoga čina moje čitateljske drame nad ovim dnevnicima.

Dozvolite da spomenem samo dva moguća temeljna kon-cepta po kojima se dnevnik piše. Jedan je, npr.: ja vodim dnev-nik da bih se približio svijetu, da bih pokušao razumjeti moju susjedu ili gospođu koja pretrčava ulicu tako što je skinula cipele, pretrčava mjesto na kojemu je mogla biti pogođena od strane snajperiste, pa ponovo nazuva cipele i nastavlja svoj damski hod. Dakle, empatijski pokušavam razumjeti svijet u kom figuriram kao ljudsko biće, ili ga, pak, mogu pisati kao svoje nerazumijevanje svijeta. U ovom drugom slučaju moj je dnevnik neka vrsta evidencije mojih nesporazuma sa svijetom. Zato se između mene i svijeta nadaje jedna distanca. Ivanković upravo na ovome nastoji – na očuvanju i građenju distance! Zbog toga se na nekim mjestima u njegovu dnevniku može postaviti pitanje: da li taj čovjek doista nešto osjeća, jer distanca ne gradi nikakvu vrstu empatije. Zbog toga sam se i sâm pitao, pobogu Željko, živi li netko u tvom ulazu, šta se zbiva u obitelji, kako se svi skupa nosimo sa tim da nemamo vode, kako se kupamo...? Ova bi pitanja mogla interesirati nekoga ko od 1992. do 1995. godine nije živio u Sarajevu. Međutim, cijelo vrijeme Ivanković preko drugih pokušava govoriti o sebi i na takav način zadržati distancu o kojoj govorim.

I sada dolazimo do ključnoga pitanja ovoga "dnevniko-vanja": kako je moguće da nekih datuma u dnevniku nema? Dnevnik se vodi pet dana, pa onda tri dana ne, pa onda opet deset dana, pa nedostaje cijeli tjedan, itd... Kada o tome razmislimo dolazimo do zaključka kako su te pauze, kako je ta aritmija dnevnikovanja, zapravo, ono ključno u dnevniku. Čemu ta aritmija, šta se, dakle, dešava u danima kojih nema? Na samo par mjesta, Ivanković nam sugerira neke od razloga – bio je, veli, na putu – ali na mnogim mjestima mi ne znamo zašto je on prestao voditi dnevnik. Ta aritmija dnevnikovanja podiže čitalačku znatiželju i gradi neku vrstu recepcijske napetosti, kvari nam već usvojeni horizont očekivanja. Doista, šta se s njim dešava, šta se dešava u Sarajevu u tom vremenu koga nema?

Potrefilo se da sam u isto vrijeme čitao dvije knjige: ovu Ivankovićevu i knjigu u kojoj Jergović razgovara s Ivanom Lov-renovićem, „Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog ra-ta“. I onda, u jednom trenutku, dok čitam Ivankovićev dnevnik osjetim neku skoro podsvjesnu podudarnost. Kao da se radi o,

10 11

Podsjetnikza budućegeneracije

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

U Franjevačkom medijskom centru u Sarajevu 7. studenog 2011. promo-virana je knjiga "700 dana opsade / Tko je upalio mrak?" istaknutog bh. pjes-

nika, prozaika i esejista Željka Ivankovića. Riječ je o prvom od šest svezaka Ivankovićevih izabranih djela, koja u zajed-ničkom projektu objavljuju izdavačke kuće "Ex libris" iz Rijeke i "Synopsis" iz Sarajeva.

Ideja za objavljivanje izabranih djela Željka Ivankovića potekla je od Zorana Grozdanova, mladoga urednika u izda-vačkoj kući "Ex libris", kojeg su se ove prve dvije knjige, kako je istaknuo, dojmile ne samo kao literarno djelo nego i kao zapisi jednoga vremena. "Ovo je dobar dokument vremena i vrlo je važna činjenica da je način razmišljanja usred rata i nacionalnog ludila kod Ivankovića ostao takav kakav jest. Nadam se da će ova knjiga za buduće generacije ostati kao dobar podsjetnik za razmišljanje o onome što se ovdje do-gađalo", kazao je Grozdanov i najavio da će svake naredne godine biti objavljen po jedan svezak, a nakon ovog prvog uslijedit će izabrani eseji, potom priče, poezija te roman.

O knjizi su promotorski govorili Ivan Lovrenović, urednik prvog izdanja iz 1995., te sveučilišni profesori Nedžad Ibra-himović i Enver Kazaz. Njihove govore integralno donosimo.

U autorskom obraćanju Željko Ivanković je najprije zahvalio svima koji su pomogli kod objavljivanja knjige, te istaknuo kako je tijekom rata imao snažnu potrebu zabi-lježiti ono što mu se osobno događalo, s uvjerenjem da će u obje ove knjige svatko ponovno moći pronaći sebe, dio vlastite istine i onoga što je na njihovom tijelu, duši i emocijama ostavilo ožiljke. "Ožiljci nisu baš nešto čime se treba hvaliti, ali su dobri ako nas nečemu nauče", rekao je Ivanković, i dodao: "Nakon što sam ponovo čitao ovaj dnevnik, nisam htio ispravljati nikakve greške niti dirati u autentičnost prvog izdanja, dakle niti u pojedine zablude, želeći da sve ostane onako kako sam o tome tada mislio".

Promocija je održana u nazočnosti brojnih istaknutih osoba iz društvenog života, među kojima su bili akademici, umjetnici, profesori, a pojedine valja spomenuti i poimence – ugledni Raif Dizdarević, biskup Pero Sudar, glumica Mira Furlan… Knjiga je tiskana na 670 stranica i tako je dobro opremljena (već smo pisali u tome) da je odabrana za svojevrsni "svjetski sajam ljepote knjiga" što će se održati u Leipzigu u proljeće iduće godine.

Željko Ivanković je pisac sada već jednog ozbiljnog opusa i po kvaliteti i po kvantiteti, a i po žanrovskoj raznovrsnosti, i unutar toga opusa ova knjiga se ponaša kao nešto zasebno, rekao bih kao zaseban entitet – da taj izraz danas nema jednu sasvim trivijalnu konotaciju. Ova knjiga je svoju premijeru imala netom nakon što je napisana, još dok je rat u Sarajevu trajao, 1995., a sada se ponovo objavljuje nakon šesnaest go-dina. Tih šesnaest godina je u nama svima, pogotovu u ljudima koji nisu upamtili rat i opsadu, ili su je upamtili slabo, mnogo štošta ili izbrisalo ili preinačilo ili deformiralo, i zbog toga ova knjiga danas biva važnija nego onda, iako je i onda bila silno važna. O tome bih mogao govoriti iz prve ruke, jer smo sve to zajedno proživljavali, a imao sam čast i zadovoljstvo toj knjizi biti urednik i pomagač izdavaču koji ju je objavio (Durieux Nenada Popovića), i znam dobro kakav je efekat književni, intelektualni, pa i politički izazvala tada. Usuđujem se, dakle, reći da je ona danas važnija i na neki čudan način istinitija nego što je bila onda.

Kako je to moguće? Jedan razlog zbog kojeg ta knjiga ne gubi na važnosti i na istinitosti je u Ivankovićevu prosedeu, a taj prosede je zaista nešto potpuno neobično. Danas imamo obi-man korpus knjiga o ratnom Sarajevu – svjedočanstava, dnev-ničkih zapisa itd., i Ivanković se od njih sviju, rekao bih, razli-kuje jednom crtom, jednim načinom u pristupu toj stvarnosti, a ona bi se najjednostavnije mogla opisati kao odsutnost patosa, odsutnost egzaltacije. To je ono što je neobično, što je vrijedno – u takvom jednom mjestu u kojem je postalo pakleno, u ko-jemu najedanput ljudski odnosi bivaju nešto sasvim drugo nego što su inače, autor ove knjige u svemu tome sudjeluje kao živa osoba, kao čovjek kojemu se to događa, i u isti čas o tome svjedoči na način potpuno oslobođen od patosa, od egzaltacije, od mitologizacije i od mistifikacije. Bilo koje vrste. To je, dakle, ono što je neobično i što ovoj knjizi danas, u pravoj poplavi mitologizacijskih i mistifikatorskih svjedočanstava, pridodaje na vrijednosti u odnosu na onu vrijednost koju je i onda imala. Konačno, to ovu knjigu sigurno svrstava, bez obzira što je ona istovremeno i dokument, svjedočanstvo, u uzorna književna djela o toj temi i o toj stvarnosti.

Drugi način zbog kojega je ova knjiga važna i kao primjer i kao konkretni tekst je nešto što se tiče Sarajeva samoga. O tome je meni malo teško govoriti jer to podrazumijeva trpak govor, ali se to mora reći. Sarajevo je jedno posebno mjesto, mjesto koje je strašno automitotvorno. To samo po sebi ne mora biti loše, dapače to može biti izvanredno kada su posrijedi gradovi koji umiju od sebe napraviti velike historije, velike i sadržajne mitove. Sarajevo je to u određenim slučajevima uspijevalo, ali bojim se da češće nije. A naročito je, ozbiljno kritički gledano, Sarajevo podbacilo u odnosu na ono što mu se događalo između 1992. i 1995. O tome bi se dalo govoriti na mnogo načina, s mnogo primjera, ali ostaje činjenica da svoju užasnu tragediju, patnju, a i herojstvo Sarajevo nije uspjelo pretvoriti u veliku svjetsku priču na onaj način na koji bi ta priča nosila istinsku katarzu i istinski viši horizont do kojega se takva mjesta-mučenici moraju vinuti da bi sami sebi stvorili sa-

Moje osobno suočavanje s ovim dnevnikom, moram priz-nati, bilo je vrlo dramatično. Nakon toliko godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, najednom su sve te slike, sve te dileme, sav taj bol, ponovno ušli u moju kuću i bio sam pri-moran, kao svi vi koji ovo budete čitali, misliti o sebi u tom vremenu. Samo po sebi, to mišljenje nosi jednu vrstu čitalačke drame, i o toj drami bih ja mogao nadugo pričati, ali, evo, ovdje i večeras, samo ukratko. Kaže Ivanković na jednome mjestu: „Sarajevo ne razumije Bosnu jer ono nikad nije bilo tipična Bosna. Možda će zato i bolje proći u ovom ratu“. Naime, kada smo se rastajali, moja najbliža obitelj i ja, kada smo se opraštali u Gunji, pitali su me kada će se vratiti, kada ćemo se ponovno vidjeti? I tada sam rekao ono što sam sa sigurnošću tada jedino mogao znati: "Onda kada stane rat u Sarajevu!"

Kada iz današnje perspektive mislimo o vrijednostima, mo-ćima i, ako hoćete, o informatičkoj snazi – s obzirom na to da su svi mediji u Sarajevu, da se novac poreskih obveznika slijeva u Sarajevo, pa potom dijeli po BiH – onda je sasvim jasno kako je ta priča o Sarajevu koje Bosnu ne vidi danas još realističnija. Mi, koji ne živimo u Sarajevu, i danas možemo pratiti kako se ta drama između Sarajeva i "periferije" zbiva na traumatičan i bo-lan način. Ako bismo uradili kulturološku analizu i statistiku onoga o čemu mediji u BiH pišu, pretpostavljam da bi se poka-zalo kako su osamdeset posto tekstova i informacija različitoga tipa i sadržaja, one o Sarajevu. O tom rezultatu se može pričati, možemo se baviti analizama, a da se stvari skoro neće promi-jeniti. Ovo se, naravno, tiče opće demokratizacije u društvu, i ničega drugoga.

1992. godine, 8. maja, u intervjuu "Hayatu" Ivanković će se zapitati: „Gdje su muslimanski intelektualci? Uplašeni, u miš-jim rupama, kakav je to narod? Njihovi momci su se borili za Hrvatsku, sad su u HVO-u, a inteligencija u mišjim rupama.“ To je pitanje i danas aktualno: gdje su, zapravo, muslimanski intelektualci danas u odnosu na 1992. godinu? Šta su radili tada i šta rade danas? Ivankovićevo pitanje otvara čitav jedan kulturološki, društveni i ideologijski prostor oko koga bi se

tisfakciju, i ljudsku, i historijsku, i etičku. O primjerima toga podbačaja nije vrijeme ni mjesto da se govori sad; to samo spominjem u kontekstu predstavljanja ove knjige, jer ona kao pojedinačan primjer govori kako je moguće i u najgorim okolnostima kada čovjek sam na svojoj koži i na koži svojih najbližih, a ta priča je kod Ivankovića strašna, ona je jedna od najstrašnijih priča ratnog Sarajeva, kako dakle u svemu tome čovjek pisac, čovjek intelektualac, ili najjednostavnije, čovjek koji ima odgovornost da misli i zapaža, može pisati odgovorno, može pisati kritički, može pisati bez mistifikacije, ali u velikoj odgovornosti prema onome što piše kao prema faktu i kao vje-rodostojnoj činjenici. Time, naravno, neću reći da je Željko Ivanković u ovoj knjizi samo bilježnik događaja, ne, upravo obrnuto, on piše na taj način da sve o čemu piše proživljava intenzivno, sve to prolazi kroz njega, ali uspijeva sačuvati taj važni moment – moment odgovornosti prema onome što se oko njega događa, a što postaje sadržajem njegovoga teksta.

Bez mistifikacijei mitologizacije

Dosljednost i moralna čvrstina

Željko Ivanković

Ivan Lovrenović

prof. dr. Nedžad Ibrahimović

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

moralo misliti pokoljenjima. A sve u namjeri da se odgovori na to šta se desilo 1992. godine. Zašto su muslimanski momci išli u HVO, zašto su muslimanski intelektualci bili u mišjim rupama, šta su očekivali kako će se rat završiti, zašto je „Oslobođenje“ pisalo tako kako je pisalo, o čemu Željko vrlo iscrpno piše u svom dnevniku – to su pitanja o kojima čovjek ne može i danas ne misliti.

I, možda, evo, treća stvar u vezi sa svim ovim mojim "dram-skim i recepcijskim činovima" jeste pitanje „Yutela“. I sâm sam, sa svojim prijateljem, 1991. godine, bio gost u jednoj Yutelovoj emisiji u kojoj smo pokušavali obrazložiti jedan ironijski pro-jekat unutar koga je moj prijatelj iz Lukavca napravio svoju samostalnu državu, ako se netko toga sjeća, dakle rekao je: "Ja se razdvajam od Bosne i Hercegovine, razdvajam se i od Jugo-slavije, i želim da se moja kuća i moja okućnica smatraju mojom državom. U njoj živimo moja supruga, moja djeca i ja." Taj obiteljsko-individualni ironijski projekat će se, potom, uskoro pretvoriti u sarkazam, i u tragediju. Na tragu Ivankovićevih opservacija o ideologiji Yutela, danas se i sam pitam koliko smo moj prijatelj državnik i ja, kao njegov ministar inostranih po-slova, bili instrumenti jedne medijske politike i ideologije o kojoj tada uopće nismo razmišljali? Eto, još jednoga čina moje čitateljske drame nad ovim dnevnicima.

Dozvolite da spomenem samo dva moguća temeljna kon-cepta po kojima se dnevnik piše. Jedan je, npr.: ja vodim dnev-nik da bih se približio svijetu, da bih pokušao razumjeti moju susjedu ili gospođu koja pretrčava ulicu tako što je skinula cipele, pretrčava mjesto na kojemu je mogla biti pogođena od strane snajperiste, pa ponovo nazuva cipele i nastavlja svoj damski hod. Dakle, empatijski pokušavam razumjeti svijet u kom figuriram kao ljudsko biće, ili ga, pak, mogu pisati kao svoje nerazumijevanje svijeta. U ovom drugom slučaju moj je dnevnik neka vrsta evidencije mojih nesporazuma sa svijetom. Zato se između mene i svijeta nadaje jedna distanca. Ivanković upravo na ovome nastoji – na očuvanju i građenju distance! Zbog toga se na nekim mjestima u njegovu dnevniku može postaviti pitanje: da li taj čovjek doista nešto osjeća, jer distanca ne gradi nikakvu vrstu empatije. Zbog toga sam se i sâm pitao, pobogu Željko, živi li netko u tvom ulazu, šta se zbiva u obitelji, kako se svi skupa nosimo sa tim da nemamo vode, kako se kupamo...? Ova bi pitanja mogla interesirati nekoga ko od 1992. do 1995. godine nije živio u Sarajevu. Međutim, cijelo vrijeme Ivanković preko drugih pokušava govoriti o sebi i na takav način zadržati distancu o kojoj govorim.

I sada dolazimo do ključnoga pitanja ovoga "dnevniko-vanja": kako je moguće da nekih datuma u dnevniku nema? Dnevnik se vodi pet dana, pa onda tri dana ne, pa onda opet deset dana, pa nedostaje cijeli tjedan, itd... Kada o tome razmislimo dolazimo do zaključka kako su te pauze, kako je ta aritmija dnevnikovanja, zapravo, ono ključno u dnevniku. Čemu ta aritmija, šta se, dakle, dešava u danima kojih nema? Na samo par mjesta, Ivanković nam sugerira neke od razloga – bio je, veli, na putu – ali na mnogim mjestima mi ne znamo zašto je on prestao voditi dnevnik. Ta aritmija dnevnikovanja podiže čitalačku znatiželju i gradi neku vrstu recepcijske napetosti, kvari nam već usvojeni horizont očekivanja. Doista, šta se s njim dešava, šta se dešava u Sarajevu u tom vremenu koga nema?

Potrefilo se da sam u isto vrijeme čitao dvije knjige: ovu Ivankovićevu i knjigu u kojoj Jergović razgovara s Ivanom Lov-renovićem, „Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog ra-ta“. I onda, u jednom trenutku, dok čitam Ivankovićev dnevnik osjetim neku skoro podsvjesnu podudarnost. Kao da se radi o,

10 11

Podsjetnikza budućegeneracije

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

U Franjevačkom medijskom centru u Sarajevu 7. studenog 2011. promo-virana je knjiga "700 dana opsade / Tko je upalio mrak?" istaknutog bh. pjes-

nika, prozaika i esejista Željka Ivankovića. Riječ je o prvom od šest svezaka Ivankovićevih izabranih djela, koja u zajed-ničkom projektu objavljuju izdavačke kuće "Ex libris" iz Rijeke i "Synopsis" iz Sarajeva.

Ideja za objavljivanje izabranih djela Željka Ivankovića potekla je od Zorana Grozdanova, mladoga urednika u izda-vačkoj kući "Ex libris", kojeg su se ove prve dvije knjige, kako je istaknuo, dojmile ne samo kao literarno djelo nego i kao zapisi jednoga vremena. "Ovo je dobar dokument vremena i vrlo je važna činjenica da je način razmišljanja usred rata i nacionalnog ludila kod Ivankovića ostao takav kakav jest. Nadam se da će ova knjiga za buduće generacije ostati kao dobar podsjetnik za razmišljanje o onome što se ovdje do-gađalo", kazao je Grozdanov i najavio da će svake naredne godine biti objavljen po jedan svezak, a nakon ovog prvog uslijedit će izabrani eseji, potom priče, poezija te roman.

O knjizi su promotorski govorili Ivan Lovrenović, urednik prvog izdanja iz 1995., te sveučilišni profesori Nedžad Ibra-himović i Enver Kazaz. Njihove govore integralno donosimo.

U autorskom obraćanju Željko Ivanković je najprije zahvalio svima koji su pomogli kod objavljivanja knjige, te istaknuo kako je tijekom rata imao snažnu potrebu zabi-lježiti ono što mu se osobno događalo, s uvjerenjem da će u obje ove knjige svatko ponovno moći pronaći sebe, dio vlastite istine i onoga što je na njihovom tijelu, duši i emocijama ostavilo ožiljke. "Ožiljci nisu baš nešto čime se treba hvaliti, ali su dobri ako nas nečemu nauče", rekao je Ivanković, i dodao: "Nakon što sam ponovo čitao ovaj dnevnik, nisam htio ispravljati nikakve greške niti dirati u autentičnost prvog izdanja, dakle niti u pojedine zablude, želeći da sve ostane onako kako sam o tome tada mislio".

Promocija je održana u nazočnosti brojnih istaknutih osoba iz društvenog života, među kojima su bili akademici, umjetnici, profesori, a pojedine valja spomenuti i poimence – ugledni Raif Dizdarević, biskup Pero Sudar, glumica Mira Furlan… Knjiga je tiskana na 670 stranica i tako je dobro opremljena (već smo pisali u tome) da je odabrana za svojevrsni "svjetski sajam ljepote knjiga" što će se održati u Leipzigu u proljeće iduće godine.

Željko Ivanković je pisac sada već jednog ozbiljnog opusa i po kvaliteti i po kvantiteti, a i po žanrovskoj raznovrsnosti, i unutar toga opusa ova knjiga se ponaša kao nešto zasebno, rekao bih kao zaseban entitet – da taj izraz danas nema jednu sasvim trivijalnu konotaciju. Ova knjiga je svoju premijeru imala netom nakon što je napisana, još dok je rat u Sarajevu trajao, 1995., a sada se ponovo objavljuje nakon šesnaest go-dina. Tih šesnaest godina je u nama svima, pogotovu u ljudima koji nisu upamtili rat i opsadu, ili su je upamtili slabo, mnogo štošta ili izbrisalo ili preinačilo ili deformiralo, i zbog toga ova knjiga danas biva važnija nego onda, iako je i onda bila silno važna. O tome bih mogao govoriti iz prve ruke, jer smo sve to zajedno proživljavali, a imao sam čast i zadovoljstvo toj knjizi biti urednik i pomagač izdavaču koji ju je objavio (Durieux Nenada Popovića), i znam dobro kakav je efekat književni, intelektualni, pa i politički izazvala tada. Usuđujem se, dakle, reći da je ona danas važnija i na neki čudan način istinitija nego što je bila onda.

Kako je to moguće? Jedan razlog zbog kojeg ta knjiga ne gubi na važnosti i na istinitosti je u Ivankovićevu prosedeu, a taj prosede je zaista nešto potpuno neobično. Danas imamo obi-man korpus knjiga o ratnom Sarajevu – svjedočanstava, dnev-ničkih zapisa itd., i Ivanković se od njih sviju, rekao bih, razli-kuje jednom crtom, jednim načinom u pristupu toj stvarnosti, a ona bi se najjednostavnije mogla opisati kao odsutnost patosa, odsutnost egzaltacije. To je ono što je neobično, što je vrijedno – u takvom jednom mjestu u kojem je postalo pakleno, u ko-jemu najedanput ljudski odnosi bivaju nešto sasvim drugo nego što su inače, autor ove knjige u svemu tome sudjeluje kao živa osoba, kao čovjek kojemu se to događa, i u isti čas o tome svjedoči na način potpuno oslobođen od patosa, od egzaltacije, od mitologizacije i od mistifikacije. Bilo koje vrste. To je, dakle, ono što je neobično i što ovoj knjizi danas, u pravoj poplavi mitologizacijskih i mistifikatorskih svjedočanstava, pridodaje na vrijednosti u odnosu na onu vrijednost koju je i onda imala. Konačno, to ovu knjigu sigurno svrstava, bez obzira što je ona istovremeno i dokument, svjedočanstvo, u uzorna književna djela o toj temi i o toj stvarnosti.

Drugi način zbog kojega je ova knjiga važna i kao primjer i kao konkretni tekst je nešto što se tiče Sarajeva samoga. O tome je meni malo teško govoriti jer to podrazumijeva trpak govor, ali se to mora reći. Sarajevo je jedno posebno mjesto, mjesto koje je strašno automitotvorno. To samo po sebi ne mora biti loše, dapače to može biti izvanredno kada su posrijedi gradovi koji umiju od sebe napraviti velike historije, velike i sadržajne mitove. Sarajevo je to u određenim slučajevima uspijevalo, ali bojim se da češće nije. A naročito je, ozbiljno kritički gledano, Sarajevo podbacilo u odnosu na ono što mu se događalo između 1992. i 1995. O tome bi se dalo govoriti na mnogo načina, s mnogo primjera, ali ostaje činjenica da svoju užasnu tragediju, patnju, a i herojstvo Sarajevo nije uspjelo pretvoriti u veliku svjetsku priču na onaj način na koji bi ta priča nosila istinsku katarzu i istinski viši horizont do kojega se takva mjesta-mučenici moraju vinuti da bi sami sebi stvorili sa-

Moje osobno suočavanje s ovim dnevnikom, moram priz-nati, bilo je vrlo dramatično. Nakon toliko godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, najednom su sve te slike, sve te dileme, sav taj bol, ponovno ušli u moju kuću i bio sam pri-moran, kao svi vi koji ovo budete čitali, misliti o sebi u tom vremenu. Samo po sebi, to mišljenje nosi jednu vrstu čitalačke drame, i o toj drami bih ja mogao nadugo pričati, ali, evo, ovdje i večeras, samo ukratko. Kaže Ivanković na jednome mjestu: „Sarajevo ne razumije Bosnu jer ono nikad nije bilo tipična Bosna. Možda će zato i bolje proći u ovom ratu“. Naime, kada smo se rastajali, moja najbliža obitelj i ja, kada smo se opraštali u Gunji, pitali su me kada će se vratiti, kada ćemo se ponovno vidjeti? I tada sam rekao ono što sam sa sigurnošću tada jedino mogao znati: "Onda kada stane rat u Sarajevu!"

Kada iz današnje perspektive mislimo o vrijednostima, mo-ćima i, ako hoćete, o informatičkoj snazi – s obzirom na to da su svi mediji u Sarajevu, da se novac poreskih obveznika slijeva u Sarajevo, pa potom dijeli po BiH – onda je sasvim jasno kako je ta priča o Sarajevu koje Bosnu ne vidi danas još realističnija. Mi, koji ne živimo u Sarajevu, i danas možemo pratiti kako se ta drama između Sarajeva i "periferije" zbiva na traumatičan i bo-lan način. Ako bismo uradili kulturološku analizu i statistiku onoga o čemu mediji u BiH pišu, pretpostavljam da bi se poka-zalo kako su osamdeset posto tekstova i informacija različitoga tipa i sadržaja, one o Sarajevu. O tom rezultatu se može pričati, možemo se baviti analizama, a da se stvari skoro neće promi-jeniti. Ovo se, naravno, tiče opće demokratizacije u društvu, i ničega drugoga.

1992. godine, 8. maja, u intervjuu "Hayatu" Ivanković će se zapitati: „Gdje su muslimanski intelektualci? Uplašeni, u miš-jim rupama, kakav je to narod? Njihovi momci su se borili za Hrvatsku, sad su u HVO-u, a inteligencija u mišjim rupama.“ To je pitanje i danas aktualno: gdje su, zapravo, muslimanski intelektualci danas u odnosu na 1992. godinu? Šta su radili tada i šta rade danas? Ivankovićevo pitanje otvara čitav jedan kulturološki, društveni i ideologijski prostor oko koga bi se

tisfakciju, i ljudsku, i historijsku, i etičku. O primjerima toga podbačaja nije vrijeme ni mjesto da se govori sad; to samo spominjem u kontekstu predstavljanja ove knjige, jer ona kao pojedinačan primjer govori kako je moguće i u najgorim okolnostima kada čovjek sam na svojoj koži i na koži svojih najbližih, a ta priča je kod Ivankovića strašna, ona je jedna od najstrašnijih priča ratnog Sarajeva, kako dakle u svemu tome čovjek pisac, čovjek intelektualac, ili najjednostavnije, čovjek koji ima odgovornost da misli i zapaža, može pisati odgovorno, može pisati kritički, može pisati bez mistifikacije, ali u velikoj odgovornosti prema onome što piše kao prema faktu i kao vje-rodostojnoj činjenici. Time, naravno, neću reći da je Željko Ivanković u ovoj knjizi samo bilježnik događaja, ne, upravo obrnuto, on piše na taj način da sve o čemu piše proživljava intenzivno, sve to prolazi kroz njega, ali uspijeva sačuvati taj važni moment – moment odgovornosti prema onome što se oko njega događa, a što postaje sadržajem njegovoga teksta.

Bez mistifikacijei mitologizacije

Dosljednost i moralna čvrstina

Željko Ivanković

Ivan Lovrenović

prof. dr. Nedžad Ibrahimović

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

12 13

formalno i suštinski, sasvim sličnim tekstovima. Naime, Ivan-kovićev dnevnik sam, osjetim to, cijelo vrijeme osjećao kao raz-govor. I onda mi se nametne jedan teorijski zaključak: pa, dnev-nik nije ništa drugo nego razgovor. Razgovor koji svoju infor-macijsku energiju i snagu crpi iz slaganja između onoga koji priča i onoga koji je željan slušanja. Proces proizvođenja empatije figurira na razini pisac – čitalac, a ne na razini pisac – svijet! U dnevniku se kontinuirano uspostavlja i aktivira jedna konsenzualna radost slaganja. Ovdje je, dakle, Ivankovićev dnevnik sličan Lovrenovićevom intervjuu – oba su razgovori.

I, ono što, na kraju, moram istaći, jeste Ivankovićev intelek-tualni angažman. Njegov intelektualni stav vrlo je dosljedan, on čuva tu svoju, spomenutu, intelektualnu distancu koja mu omogućava nepristrasan uvid u sarajevsku stvarnost u periodu od 1992. do 1994. godine, u vrijeme u kojem je glava kupusa bila skuplja od insanske glave. Eto, u tom vremenu, Željko Ivanković uspijeva sačuvati sav svoj moralni integritet. Ta njegova moralna čvrstina jeste ono u čemu je cjelina njegova angažmana, i to ne samo u ovom dnevniku, nego u njegovim prozama, njegovim intervjuima, njegovim javnim nastupima... A znamo kako je tako malo osoba koje u BiH nisu presvlačile košulje onako kako su vjetrokazi pokazivali, tako je mali broj onih koji od rata do danas nisu mijenjali svoj politički stav. To je ono zbog čega pred Ivankovićem treba skinuti kapu i pokloniti mu se.

U drugom dijelu ovog toma, pod naslovom "Tko je upalio mrak? – sarajevski pojmovnik", Ivanković je svojoj duhovitosti, svojemu umjetničkom talentu, dopustio svu slobodu koju je susprezao, gradeći distancu, u svojemu dnevniku. To je i duhovito i ironično i cinično, i cijeloj knjizi danas daje poseban šarm. Mislim da će se ona zbog ovoga, možda i ponajviše, čitati.

kanonskom eseju o Sarajevu, izvesti strukturalističku inter-pretaciju grada i postaviti jednu u osnovi lažnu relaciju između, kako Karahasan predlaže, dijalektičkih gradova Zapada, koji sve razlike melju i gutaju kako bi monocentrirali identitet gra-da, i tzv. dramatskih gradova Istoka, koji sve razlike uvažavaju, čuvaju i konzerviraju, kako bi ostvarili pluralni identitet grada. Nije li u takvom izvođenju opozicije gradova Istoka i Zapada, Sarajevo u Karahasanovoj verziji uvučeno u prostor Istoka zamišljenog kao prostor kulturne i svake druge tolerancije, a isključeno iz strukture gradova Zapada, konceptualiziranog u Karahasanovoj projekciji kao prostor kulturne asimilacije i netolerancije za račun nekakvoga jedinstvenog imaginarija grada. Nije li, nadalje, time teorija interkulturnog dijaloga sa nužnošću akulturacije u njemu prevedena u idealnotipsku formulu, gdje Sarajevo čuva svaki svoj identitet, obezbjeđujući mu da ostane unutar svoje ortodoksne forme, bez obzira što je u svakodnevnom kontaktu i sa simboličkim i sa realnim "dru-gim". Nije li, u konačnici, zauzimanje mesijanske pozicije u tumačenju rata, dnevnik postao forma narcizma koja se ironič-no pregiba nad ratnom stvarnošću, potpuno suprotna onoj interdiskurzivnoj, hibridnoj formi dnevnika kakvu ostvaruje maestralno Ljubo Lucić u svom djelu Između neba i granata, bilježeći kronički dane i događaje, neprestano uključujući plu-rimorfnost identiteta Sarajeva u ratnoj drami. Dnevnik selidbe, kao da je napuštanje ratnog Sarajeva obična selidba, tako po-staje Karahasanu dokaz da je vlastita istina iznad istine druš-tvene diskurzivne mreže, dok dnevnik Između neba i granata za Ljubu Lucića predstavlja pokušaj da se memorira svaka vrs-ta i individualne i kolektivne traume, gdje je naslov uputio na poziciju grada i njegovih identiteta raspetu između očekivanja spasa s neba i saznanja da odozgo dolaze samo granate. Ili možete govoriti o ratu na način na koji to čini Željko Komšić, povišenim patriotskim tonom, pri čemu politička osoba milita-rizira politički diskurs i pojavljuje se u javnom prostoru kao neko ko svoj simbolički politički kapital zasniva na ratnim, voj-ničkim zaslugama, gdje činjenica da je dobitnik zlatnog ljiljana ne potvrđuje samo njegov stalni patriotizam, nego ovjerava i njegovu stručnost, njegovo znanje na svim poljima, a neupit-nost zlatnog ljiljana daju mu pravo da, opet narcistički, postane paradigma za ponašanje svakog građanina, a pogotovu svakog Hrvata. On je, tako konstruiran u političkom samopredstav-ljanju, tek puki primjer da ovdašnja politika ne može izaći iz simboličkog kapitala rata, te da odsustvo svake svoje vizije prikriva militarističkom formom patriotizma. Idealnotipski postratni politički moćnik, on je puni dokaz, stvarni ovjeritelj

teze da ovdašnje političke elite rat koriste za provedbu men-talne okupacije podanika.

Možete govoriti o ratu na način koji se u akademskoj insti-tuciji govori, npr. kao Rešid Hafizović na sarajevskom univer-zitetu, pri promociji publikacije posvećene šesnaestogod-išnjici Srebrenice, naglasivši pritom da su Srbi obilježeni geno-cidnim genom i da je taj gen nagrađen u svim mogućim evrop-skim centrima gdje evropocentrična ili zapadnocentrična ideologija na koncu pokazuje svoje antimuslimanstvo. Možete govoriti o ratu na način na koji se rat obilježava u ukupnoj južnoslovenskoj kulturi, pa ćemo "mi" imati naše spomenike, a "oni" će svoje. Na kraju će se u BiH realizirati idealnotipske troetničke spomeničke kulture u kojoj naše žrtve i naši heroji treba da su nasuprot njihovim žrtvama i njihovim herojima. Društveno pamćenje, kaže Paul Connerton, počiva na tome da njime upravlja, u komemorativnim ili nekim drugim društve-nim ritualima, određena moć. Društvenim pamćenjem u dana-šnjoj BiH upravljaju tri centra moći. Prvi je svakako religijski, gdje religijska moć u svojoj memorijskoj fantazmi rat izdiže na razinu religijske podloge, nerijetko ga tumačeći i kao puki vjer-ski sukob. Na bošnjačkoj javnoj sceni dogodila se šehidizacija boraca poginulih u ratu, što je direktno implicitna poruka da je to bio vjerski rat, jer šehid ne gine, prema njoj, u borbi za npr. Domovinu, fabriku, kuću, nego na Alahovom putu. Smrt se iz povijesnog konteksta izdiže u figuru Alahovog puta, baš kako se napr. žrtvama Bleiburga upisuje figura križnog puta.

Takva vrsta sakralizacije smrti proizvodi religocentrični viktimološki diskurs pri čemu se ne briše samo povijesni kon-tekst, nego se i ukida mogućnost da se žrtva memorira u društvenom polju u okvirima svoje ljudske osobnosti, a ne kao puki broj nacionalne ili religijske zajednice. Na kraju, u takvoj komemorativnoj kulturi, svi poginuli, djeca, očevi, sinovi, sestre, braća, funkcioniraju kao broj – to ćete obavezno čuti na našim medijima – ubijenih Bošnjaka, Srba i Hrvata. U takvom nominiranju i normiranju žrtava njihova ljudska osobnost se potpuno obezvređuje da bi se izgubila i metafizička supstanca čovjeka. Gubi se pritom i lični emocionalni odnos prema pogi-nulim, pri čemu npr. poginulog oca, brata, sina treba doživ-ljavati isključivo u opsegu njegove nacionalne određenosti. Ne postaju li na toj osnovi naši poginuli predmet političke zlo-upotrebe?

Viktimizacija na način na koji se proizvodi u Bosni i Her-cegovini krajnja je negacija ljudske osobnosti. Komemorativni ritual pritom funkcionira kao repolitizacija žrtava, pri čemu

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

religijskim objektima, te time označeno kao dominantno is-lamski prostor koji kao takav i jest proizveden u ratu. Zato religijska arhitektura dobija dvoznačno značenje: s jedne stra-ne ona je nacionalni znak ili znak nacionalnog zaposjedanja i vlasništva nad prostorom, a s druge, ona je direktno prevo-đenje Božjeg autoriteta u politički jezik i prostor, neka vrsta nacionaliziranja Boga. Zato se u religijskom jeziku danas u BiH namjesto metafizičkog neprestano pojavljuje posve politički Bog. Međutim, Sarajevo tu nije izuzetak. Na identičan način se ponašaju svi etnocentri u BiH, u troetničkoj dejtonskoj državi, pri čemu postoje hrvatski, bošnjački i srpski centri, naciona-listički definirani, pa se oni ukazuju i kao onaj prostor gdje je etnički drugi puka manjina, nešto što se dvostruko stigmatizira – na religijskoj i etničkoj osnovi.

Upravo to se zbiva i sa bosanskim franjevcima. U javnom diskursu postoji pseudopatriotska lijepa priča o bosanskim franjevcima koji su sama sol Bosne, kako ih je jednom prilikom, ali sa sasvim drugačijim ciljem, odredio jedan sjajni bosansko-hercegovački spisatelj. Istodobno s tom, razvija se priča o našim franjevcima koji u zadnje vrijeme, otkako je uspostav-ljenja nova federalna "idealna multietnička vlast" postaju primjer onoga kakvi bi trebali biti i svi drugi Hrvati – spremni na potčinjavanje volji vlasti. Nije teško uvidjeti da se iza takve pseudomultietničke političke mantre začas može preći granica koja označava uvod u neku vrstu asimilatorske, i političke i kulturološke prema bosanskim Hrvatima u cjelini. Zato ovaj prostor u kojem promoviramo knjige Željka Ivankovića više-struko danas i ovdje obavezuje, jer bi iz njegovog simboličkog potencijala mogao otpočeti govor u kojem etnička i religijska manjina artikuliranjem svojih vrijednosti dekonstruira etno-politički, etnokulturni, etnogetoizirajući i arhaizirajući, kleri-kaliziran projektivni centar sva tri etnička ideniteta u današ-njoj BiH.

Govoriti o ratu i njegovom predstavljanju u književnosti danas u BiH podrazumijeva preuzeti višestruki rizik. Možete govoriti npr. kao Dževad Karahasan, u Dnevniku selidbe, koji je učas od strane bošnjačke akademske elite proglašen za kanon-sko djelo ovdašnje ratne književnosti, pri čemu ćete se posta-viti narcistički kao neka vrsta nacionalnog mesije, i iz mesijan-ske perspektive koja esencijalizira i metafizicira udaljiti priču o stvarima rata iz ideološkog i povijesnog konteksta, da bi ste ih učinili nebitnim i nerazumljivim za račun vlastitog mesijanstva i narcizma. U takvom dnevniku važniji postaje esej o vlastitom namještaju nego suočavanje sa društvenim kontekstom rata. Na koncu možete, kako to on čini u svom glasovitom, također

Za promotorskim stolom

Transetnička memorija rataprof. dr. Enver Kazaz

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Teško je u ovom prostoru govoriti o ove dvije knjige zato što ovaj prostor u gradu Sarajevu ima određeni simbolički potenci-jal. Ovo je na neki način ograđen prostor unutar jednog znatno šireg u kojem danas u uvjetima entopolitizacije kulturnih ideniteta postoji stalni pokušaj potčinjavanja i dominacije nad onim što simbolički ovaj prostor predstavlja. Da to prevedem na jednostavni jezik. Mi živimo u postratnom, postkonflikt-nom, retraumatiziranom društvenom trenutku u kojem se politički, društveni, kulturološki, religijski identitet društva i čovjeka izvodi iz militarističke etnopolitičke interpretacije rata. Rat je temeljni označitelj svih društvenih praksi i na osnovu njegovih interpretacija stiče se društvena pozicija i u religijskim zajednicama, i u akademskim zajednicama, i u knji-ževno-znanstvenim zajednicama, a naročito u okviru akadem-skih zajednica, potom i u javnom prostoru, i u političkom prostoru. Zato je rat neka vrsta metaoznačitelja koji kapilarno prožima ukupnu društvenu scenu od vrha do dna njene hije-rarhije moći. Otud mi živimo u stanju rata poslije rata, gdje interpretacije rata u Bosni i Hercegovini proizvode bezbroj falsifikata.

No, da se vratim na simboliku ovog prostora. On je margi-naliziran u Sarajevu, koje je simbolički religizirano ponajprije

12 13

formalno i suštinski, sasvim sličnim tekstovima. Naime, Ivan-kovićev dnevnik sam, osjetim to, cijelo vrijeme osjećao kao raz-govor. I onda mi se nametne jedan teorijski zaključak: pa, dnev-nik nije ništa drugo nego razgovor. Razgovor koji svoju infor-macijsku energiju i snagu crpi iz slaganja između onoga koji priča i onoga koji je željan slušanja. Proces proizvođenja empatije figurira na razini pisac – čitalac, a ne na razini pisac – svijet! U dnevniku se kontinuirano uspostavlja i aktivira jedna konsenzualna radost slaganja. Ovdje je, dakle, Ivankovićev dnevnik sličan Lovrenovićevom intervjuu – oba su razgovori.

I, ono što, na kraju, moram istaći, jeste Ivankovićev intelek-tualni angažman. Njegov intelektualni stav vrlo je dosljedan, on čuva tu svoju, spomenutu, intelektualnu distancu koja mu omogućava nepristrasan uvid u sarajevsku stvarnost u periodu od 1992. do 1994. godine, u vrijeme u kojem je glava kupusa bila skuplja od insanske glave. Eto, u tom vremenu, Željko Ivanković uspijeva sačuvati sav svoj moralni integritet. Ta njegova moralna čvrstina jeste ono u čemu je cjelina njegova angažmana, i to ne samo u ovom dnevniku, nego u njegovim prozama, njegovim intervjuima, njegovim javnim nastupima... A znamo kako je tako malo osoba koje u BiH nisu presvlačile košulje onako kako su vjetrokazi pokazivali, tako je mali broj onih koji od rata do danas nisu mijenjali svoj politički stav. To je ono zbog čega pred Ivankovićem treba skinuti kapu i pokloniti mu se.

U drugom dijelu ovog toma, pod naslovom "Tko je upalio mrak? – sarajevski pojmovnik", Ivanković je svojoj duhovitosti, svojemu umjetničkom talentu, dopustio svu slobodu koju je susprezao, gradeći distancu, u svojemu dnevniku. To je i duhovito i ironično i cinično, i cijeloj knjizi danas daje poseban šarm. Mislim da će se ona zbog ovoga, možda i ponajviše, čitati.

kanonskom eseju o Sarajevu, izvesti strukturalističku inter-pretaciju grada i postaviti jednu u osnovi lažnu relaciju između, kako Karahasan predlaže, dijalektičkih gradova Zapada, koji sve razlike melju i gutaju kako bi monocentrirali identitet gra-da, i tzv. dramatskih gradova Istoka, koji sve razlike uvažavaju, čuvaju i konzerviraju, kako bi ostvarili pluralni identitet grada. Nije li u takvom izvođenju opozicije gradova Istoka i Zapada, Sarajevo u Karahasanovoj verziji uvučeno u prostor Istoka zamišljenog kao prostor kulturne i svake druge tolerancije, a isključeno iz strukture gradova Zapada, konceptualiziranog u Karahasanovoj projekciji kao prostor kulturne asimilacije i netolerancije za račun nekakvoga jedinstvenog imaginarija grada. Nije li, nadalje, time teorija interkulturnog dijaloga sa nužnošću akulturacije u njemu prevedena u idealnotipsku formulu, gdje Sarajevo čuva svaki svoj identitet, obezbjeđujući mu da ostane unutar svoje ortodoksne forme, bez obzira što je u svakodnevnom kontaktu i sa simboličkim i sa realnim "dru-gim". Nije li, u konačnici, zauzimanje mesijanske pozicije u tumačenju rata, dnevnik postao forma narcizma koja se ironič-no pregiba nad ratnom stvarnošću, potpuno suprotna onoj interdiskurzivnoj, hibridnoj formi dnevnika kakvu ostvaruje maestralno Ljubo Lucić u svom djelu Između neba i granata, bilježeći kronički dane i događaje, neprestano uključujući plu-rimorfnost identiteta Sarajeva u ratnoj drami. Dnevnik selidbe, kao da je napuštanje ratnog Sarajeva obična selidba, tako po-staje Karahasanu dokaz da je vlastita istina iznad istine druš-tvene diskurzivne mreže, dok dnevnik Između neba i granata za Ljubu Lucića predstavlja pokušaj da se memorira svaka vrs-ta i individualne i kolektivne traume, gdje je naslov uputio na poziciju grada i njegovih identiteta raspetu između očekivanja spasa s neba i saznanja da odozgo dolaze samo granate. Ili možete govoriti o ratu na način na koji to čini Željko Komšić, povišenim patriotskim tonom, pri čemu politička osoba milita-rizira politički diskurs i pojavljuje se u javnom prostoru kao neko ko svoj simbolički politički kapital zasniva na ratnim, voj-ničkim zaslugama, gdje činjenica da je dobitnik zlatnog ljiljana ne potvrđuje samo njegov stalni patriotizam, nego ovjerava i njegovu stručnost, njegovo znanje na svim poljima, a neupit-nost zlatnog ljiljana daju mu pravo da, opet narcistički, postane paradigma za ponašanje svakog građanina, a pogotovu svakog Hrvata. On je, tako konstruiran u političkom samopredstav-ljanju, tek puki primjer da ovdašnja politika ne može izaći iz simboličkog kapitala rata, te da odsustvo svake svoje vizije prikriva militarističkom formom patriotizma. Idealnotipski postratni politički moćnik, on je puni dokaz, stvarni ovjeritelj

teze da ovdašnje političke elite rat koriste za provedbu men-talne okupacije podanika.

Možete govoriti o ratu na način koji se u akademskoj insti-tuciji govori, npr. kao Rešid Hafizović na sarajevskom univer-zitetu, pri promociji publikacije posvećene šesnaestogod-išnjici Srebrenice, naglasivši pritom da su Srbi obilježeni geno-cidnim genom i da je taj gen nagrađen u svim mogućim evrop-skim centrima gdje evropocentrična ili zapadnocentrična ideologija na koncu pokazuje svoje antimuslimanstvo. Možete govoriti o ratu na način na koji se rat obilježava u ukupnoj južnoslovenskoj kulturi, pa ćemo "mi" imati naše spomenike, a "oni" će svoje. Na kraju će se u BiH realizirati idealnotipske troetničke spomeničke kulture u kojoj naše žrtve i naši heroji treba da su nasuprot njihovim žrtvama i njihovim herojima. Društveno pamćenje, kaže Paul Connerton, počiva na tome da njime upravlja, u komemorativnim ili nekim drugim društve-nim ritualima, određena moć. Društvenim pamćenjem u dana-šnjoj BiH upravljaju tri centra moći. Prvi je svakako religijski, gdje religijska moć u svojoj memorijskoj fantazmi rat izdiže na razinu religijske podloge, nerijetko ga tumačeći i kao puki vjer-ski sukob. Na bošnjačkoj javnoj sceni dogodila se šehidizacija boraca poginulih u ratu, što je direktno implicitna poruka da je to bio vjerski rat, jer šehid ne gine, prema njoj, u borbi za npr. Domovinu, fabriku, kuću, nego na Alahovom putu. Smrt se iz povijesnog konteksta izdiže u figuru Alahovog puta, baš kako se napr. žrtvama Bleiburga upisuje figura križnog puta.

Takva vrsta sakralizacije smrti proizvodi religocentrični viktimološki diskurs pri čemu se ne briše samo povijesni kon-tekst, nego se i ukida mogućnost da se žrtva memorira u društvenom polju u okvirima svoje ljudske osobnosti, a ne kao puki broj nacionalne ili religijske zajednice. Na kraju, u takvoj komemorativnoj kulturi, svi poginuli, djeca, očevi, sinovi, sestre, braća, funkcioniraju kao broj – to ćete obavezno čuti na našim medijima – ubijenih Bošnjaka, Srba i Hrvata. U takvom nominiranju i normiranju žrtava njihova ljudska osobnost se potpuno obezvređuje da bi se izgubila i metafizička supstanca čovjeka. Gubi se pritom i lični emocionalni odnos prema pogi-nulim, pri čemu npr. poginulog oca, brata, sina treba doživ-ljavati isključivo u opsegu njegove nacionalne određenosti. Ne postaju li na toj osnovi naši poginuli predmet političke zlo-upotrebe?

Viktimizacija na način na koji se proizvodi u Bosni i Her-cegovini krajnja je negacija ljudske osobnosti. Komemorativni ritual pritom funkcionira kao repolitizacija žrtava, pri čemu

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

religijskim objektima, te time označeno kao dominantno is-lamski prostor koji kao takav i jest proizveden u ratu. Zato religijska arhitektura dobija dvoznačno značenje: s jedne stra-ne ona je nacionalni znak ili znak nacionalnog zaposjedanja i vlasništva nad prostorom, a s druge, ona je direktno prevo-đenje Božjeg autoriteta u politički jezik i prostor, neka vrsta nacionaliziranja Boga. Zato se u religijskom jeziku danas u BiH namjesto metafizičkog neprestano pojavljuje posve politički Bog. Međutim, Sarajevo tu nije izuzetak. Na identičan način se ponašaju svi etnocentri u BiH, u troetničkoj dejtonskoj državi, pri čemu postoje hrvatski, bošnjački i srpski centri, naciona-listički definirani, pa se oni ukazuju i kao onaj prostor gdje je etnički drugi puka manjina, nešto što se dvostruko stigmatizira – na religijskoj i etničkoj osnovi.

Upravo to se zbiva i sa bosanskim franjevcima. U javnom diskursu postoji pseudopatriotska lijepa priča o bosanskim franjevcima koji su sama sol Bosne, kako ih je jednom prilikom, ali sa sasvim drugačijim ciljem, odredio jedan sjajni bosansko-hercegovački spisatelj. Istodobno s tom, razvija se priča o našim franjevcima koji u zadnje vrijeme, otkako je uspostav-ljenja nova federalna "idealna multietnička vlast" postaju primjer onoga kakvi bi trebali biti i svi drugi Hrvati – spremni na potčinjavanje volji vlasti. Nije teško uvidjeti da se iza takve pseudomultietničke političke mantre začas može preći granica koja označava uvod u neku vrstu asimilatorske, i političke i kulturološke prema bosanskim Hrvatima u cjelini. Zato ovaj prostor u kojem promoviramo knjige Željka Ivankovića više-struko danas i ovdje obavezuje, jer bi iz njegovog simboličkog potencijala mogao otpočeti govor u kojem etnička i religijska manjina artikuliranjem svojih vrijednosti dekonstruira etno-politički, etnokulturni, etnogetoizirajući i arhaizirajući, kleri-kaliziran projektivni centar sva tri etnička ideniteta u današ-njoj BiH.

Govoriti o ratu i njegovom predstavljanju u književnosti danas u BiH podrazumijeva preuzeti višestruki rizik. Možete govoriti npr. kao Dževad Karahasan, u Dnevniku selidbe, koji je učas od strane bošnjačke akademske elite proglašen za kanon-sko djelo ovdašnje ratne književnosti, pri čemu ćete se posta-viti narcistički kao neka vrsta nacionalnog mesije, i iz mesijan-ske perspektive koja esencijalizira i metafizicira udaljiti priču o stvarima rata iz ideološkog i povijesnog konteksta, da bi ste ih učinili nebitnim i nerazumljivim za račun vlastitog mesijanstva i narcizma. U takvom dnevniku važniji postaje esej o vlastitom namještaju nego suočavanje sa društvenim kontekstom rata. Na koncu možete, kako to on čini u svom glasovitom, također

Za promotorskim stolom

Transetnička memorija rataprof. dr. Enver Kazaz

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Teško je u ovom prostoru govoriti o ove dvije knjige zato što ovaj prostor u gradu Sarajevu ima određeni simbolički potenci-jal. Ovo je na neki način ograđen prostor unutar jednog znatno šireg u kojem danas u uvjetima entopolitizacije kulturnih ideniteta postoji stalni pokušaj potčinjavanja i dominacije nad onim što simbolički ovaj prostor predstavlja. Da to prevedem na jednostavni jezik. Mi živimo u postratnom, postkonflikt-nom, retraumatiziranom društvenom trenutku u kojem se politički, društveni, kulturološki, religijski identitet društva i čovjeka izvodi iz militarističke etnopolitičke interpretacije rata. Rat je temeljni označitelj svih društvenih praksi i na osnovu njegovih interpretacija stiče se društvena pozicija i u religijskim zajednicama, i u akademskim zajednicama, i u knji-ževno-znanstvenim zajednicama, a naročito u okviru akadem-skih zajednica, potom i u javnom prostoru, i u političkom prostoru. Zato je rat neka vrsta metaoznačitelja koji kapilarno prožima ukupnu društvenu scenu od vrha do dna njene hije-rarhije moći. Otud mi živimo u stanju rata poslije rata, gdje interpretacije rata u Bosni i Hercegovini proizvode bezbroj falsifikata.

No, da se vratim na simboliku ovog prostora. On je margi-naliziran u Sarajevu, koje je simbolički religizirano ponajprije

14 15STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

OBLJETNICE

O G L A S

Prodajem stan 64m² u ulici Put mira, blok D/2.

Sve informacije na telefon: 00385 91 729 0636e-mail: zt31@net.hr

ISPRAVKEU prošlom broju "Bobovca" (br. 202, listopad

2011.), u tekstu "Divan dar Varešana Varešu" (moj osvrt na "Miholjski koncert") prilikom re-digiranja rukopisa za tisak, omaškom je došlo do previda pojedinih dijelova rečenica koje, u skraćenom i nepotpuno tiskanom obliku, mogu sugerirati, eventualno, pogrešan dojam kod či-tatelja. Uz ispriku, navodim sljedeće: "Andrea Nikolić, premda još uvijek studentica glazbene akademije...", a trebalo je stajati "Andrea Nikolić, premda studentica postdiplomskog studija na-kon završene glazbene akademije" (naime, A. Nikolić je diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i stekla akademsko zvanje, a sad je postdiplomant prestižnog konzervatorija u Beču, što je na ponos nama Varešanima).

Također, pijanistica Dubravka Vukalović, na-kon subspecijalizacije na konzervatoriju u Mos-kvi, trenutno živi u Madridu gdje prati subspe-cijalizaciju svog dečka, također pijanista na Kra-ljevskoj akademiji.

Pri unosu teksta je pogrešno navedena godi-na kada je Milo Cipra diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, umjesto 1993. trebalo je stajati 1933.

Još jednom se ispričavam čitateljima, A. Nikolić i D. Vukalović.

Ž. Sertić

----------------------------------------------------------

U prošlom broju "Bobovca" na stranici 13, u prvoj rečenici teksta "Zlatno doba amaterizma" autora Zdravka Krnjića, pri unosu teksta dogo-dio se lapsus calami pa je umjesto "davne 1910. godine" u tiskanom izdanju lista pogrešno sta-jalo "davne 2010. godine".

Ispričavamo se čitateljima i autoru teksta. Uredništvo

011 , 1i M3, H5 z9

ZLATNI PIR

Katarina i Radoslav Dodik

dana 30. listopada 2011. proslavili su 50 godina braka u nazočnosti djece, unučadi,

rodbine i prijatelja.

ČESTITKA

Dana 29. listopada 2011. i dana 30. listopada 2011., Kati i Radoslavu Dodiku 50. godišnjicu braka,

a njihovom sinu Leonu i snahi Mirjani 23 godine braka, uz lijepo zdravlje i mnogo sreće u životu

žele prijatelji iz Sarajeva, Marija i Zdravko Jurišić. Čestitci se pridružuje i Vesna Mijić iz Vareša.

ČESTITKA

Đurđica i Jozo Malić

dana 25. studenog 2011. obilježavaju 50 godina braka.

Uz iskrene čestitke, dobro zdravlje i svaku sreću žele im prijatelji iz Vareša.

50 GODINA BRAKA

Jelka i Ivica Terzić

Na jednoj potočkoj igranci dalo se naslutiti da će ljubav, koja je tek iskrila, između vragolaste kreševske djevojke i stasitog po-točkog momka završiti brakom koji, evo, traje do današnjih dana – punih 50 godina.

Sretni brak im iznjedri troje prekrasne djece (sina i dvije kćeri) koji im darovaše nevjestu – ženu čiji svaki životni potez ima svoj smisao, i dva zeta – jednog tihog mirnog čovjeka i drugog temperamentnog veseljaka. Svi skupa im podariše četvero unučadi – unuku mezimicu i tri nadarena unuka koji im dugi i lijepi bračni život još više uljepšaše i dopuniše najljepšim međusobnim susretima, koji trebaju ljudima tih godina. Veliku životnu dionicu prošli su sa željom da u zdravlju, sreći i međusobnom razumijevanju svladaju još barem upola toliko.

politički moćnici i religijski moćnici u zajedničkim komemo-rativnim ritualima na žrtvama stiču svoje javne poene, učvrš-ćuju svoj društevni ugled i moć, da bi se sve pretvorilo u konač-nici u svakodnevnu društvenu grotesku. Naši su televizijski dnevnici prepuni kostiju, svaku noć ih tamo možemo gledati, a cilj takvog medijskog predstavljanja rata jest to da se društvo oubliči kao potpuno nekrofilijsko. Izlazak iz te i takve ne-krofilije nije moguć.

Istodobno sa viktimizacijom odvija se i heroizacija društve-nog pamćenja. I to ne samo u društvenim ritualima, u javnom govoru, u zakonodavnim procedurama, dakle u kapilarnoj obu-hvaćenosti društva herojskim diskursom u kojem se gradi simbolički poredak naših heroja koji su branili nas od njih. Heroizacija ide dotle da za učešće u ratu trebate biti posebno nagrađeni pri čemu vam se apsolutno upućuju svi moralni afirmativi kao učesnicima rata. Istodobno, društveno pam-ćenje se počinje kolektivizirati do te mjere da postoji teza da tri ratne naracije direktno proizvode tri nacije. Međutim, unutar tog društvenog pamćenja dolazi do konflikta, na primjer, u podjeli na Alijine Srbe i Radovanove Srbe, na Tuđmanove i Aliji-ne Hrvate, na Alijine i Abdićeve Hrvate, na Posavljake i Herce-govce, na Sarajlije i ostale, i odjednom ćete vidjeti kako unutar koncepta društvenog pamćenja odnosno interpretacije rata postoji stalna borba za prevlast u društvenoj diskurzivnoj praksi, pri čemu onaj diskurs koji najviše podilazi stereotipi-ziranoj ideologiji odnosi prevlast. Ne treba na ovom mjestu posebno isticati da je to diskurs etnoreligije kao sveobuhvat-nog govora koji u potpunosti oblikuje mentalnu situaciju dru-štva. Etnoreligija u konačnici postaje sveobuhvatna svako-dnevna mitologija, ili mitologija svakodnevnih životnih i dru-štvenih praksi, a ona svoj autoritet gradi upravo na temelju vlasništva nad interpretacijom rata.

Ivan Lovrenović je govoreći o ovoj knjizi rekao da Sarajevo nije iskoristilo svoj simbolički kapital, nastao u ratu. Nije ga ni moglo iskoristiti. Centralni spomenik poginuloj djeci Sarajeva na svom postamentu ima natpis koji, parafraziram, kaže da se taj spomenik podiže poginuloj djeci opkoljenog Sarajeva. De-monizacijska gesta na koju gotovo niko, osim rijetkih poje-dinaca, ne upozorava, na ovom spomeniku pokazuje koliko je viktimizacija i koliko je društvena emocionalizacija ideološki postamentirana i koliko je ideologija prisutna u svakodnev-nom životu. Koja je to demonizacijska gesta? Djeca neopkolje-nog Sarajeva su "njihova" djeca, dakle "nedostojna našeg" pamćenja, ona ne mogu biti žrtve rata. Takve demonizacijske geste zapravo pokazuju koliko je politika postala neka vrsta vampirske djelatnosti. Dodatno ubijanje najnevinijih. Na ulazu u Sarajevo postoji spomenik pripadnicima moje brigade, u obliku monumentalnog nišana, i tamo se nalaze imena nekih mojih prijatelja ateista, a ulaz u Sarajevo je simbolički obilježen nišanom kao ulaz u šehidizirani grad. Slični spomenici prisutni su svuda po Bosni i Hercegovini; u Prozoru na primjer, spo-menik tamošnjoj brigadi HVO-a sav je podređen monumental-nom križu s implicitnom porukom da su poginuli pripadnici te brigade bojovnici pod križem, a ne etničkom ili nacionalnom zastavom. Križ tako postaje supstitucijom za nacionalne sim-bole, baš kao što je slučaj sa ornamentima u znaku pravo-slavnog krsta na velikom spomeniku, kako se na njemu podcrtava, herojima otadžbinskog rata, koji dominira centrom Bosanskog Broda.

O dekonstrukciji takvih spomenika nije moguće govoriti danas u Sarajevu. Ovo je grad koji iz samoga rata nasljeđuje potpuno suprotne diskurse o njemu. U književnosti, u dnev-nicima, kakav je maestralni dnevnik Ljube Lucića, u likovnoj

umjetnosti utemeljena je mogućnost transetničke memorije rata.

Ovdje bi trebalo zapravo postaviti pitanje – da li sve to nabrojano zaista nudi mogućnost da prevladamo granice proizvedene radom kleronacionalizma, klerofašizma, klerika-lizacije ideologije i obnove rasističkih diskursa u akademskom i javnom prostoru? Da li nam te knjige nude mogućnost etničke katarze ako realiziramo njihov potencijal transetničke memo-rije rata?

Ovdje je više puta isticana distanca Željka Ivankovića u odnosu na pisanje o ratu njegovom dnevniku. No, Ljubo Lucić kao dnevničar ne želi imati takvu distancu, pa je on emocio-nalno zainteresiran za ratni užas, baš kako se emocionalna zainteresiranost utemeljuje npr. u dnevničkoj poeziji Poljska konjica Marka Vešovića. No, bez obzira na te diksurzivne raz-like, osnovno je pitanje da li nam knjige kakve su 700 dana opsade i Tko je upalio mrak nude mogućnost da konstituiramo transetničku memoriju rata? Odgovor je nedvosmislen – da. Da li ćemo ih konstituirati? Odgovor je pesimističan – ne. Ne možemo ih konstituirati zato što je mentalna okupacija našeg društvenog prostora instalirana ne samo s prijestolja ove moći koja je vidljiva: univerzitetske, religijske, političke, medijske, nego zato što se ona internalizirala. Način na koji etničke memorije pamte rat kodiran je i potpuno kontaminiran ideolo-gijom. Čak se ona ukazuje i u eksplicitnosti parole: oprostimo, ali zapamtimo. Mi, dakle, živimo u etničkom trodruštvenom prostoru obilježenom stalnim zahtjevom da se pamti, pri čemu postoji najlicemjerniji mogući poziv da se pamti, ali i da se oprosti. Ne želim da praštam. Ne želim da praštam pogotovu što je poziv na praštanje postavljen u ime Boga, jer nas to Bog u toj klerikalnoj paroli tjera da oprostimo, kako bismo zaslužili njegovu milost. Ne praštamo, dakle, iz našeg jasperovski shvaćenog moralnog preobražaja, nego iz potrebe da nam Bog upiše zasluge zbog oprosta ubicama. Neću da praštam na taj način, niti da uvažim poziv na kolektivno praštanje kao do-dvoravanje Božjem autoritetu. Ne želim ni da praštam ako me na to poziva politička moć koja se licemjerno iza tog praštanja mimikrira sa svojom željom da se tobože pomirimo. Ne želim da praštam ako nisu zadovoljeni pravni normativi, ako na jasperovskom modelu nije moguća denacifikacija troetničkog društvenog polja, ako nisu dekonstruirane ideologija i kultura koje su pripremile zločin te omogućile institucijama sistema da ga izvedu; neću da praštam u društvenoj situaciji u kojoj je ratni zločinac uzdignut na razinu ključnog etničkog heroja, samo našeg simbola o nama, u kojoj je žrtva kolektivizirana i politizirana; neću da praštam u situaciji u kojoj je jedan cijeli sistem diskursa koji nudi katarzičku mogućnost uspostavlja-nja transetničke memorije rata potisnut, zaboravljen; u kojoj grad o kojem govorimo i u kojem govorimo ne može interve-nirati na onom spomeniku da bi mogao upamtiti žrtve drugih; da se grad, koji je bio kozmopolitski simbol i sveplanetarni simbol, vrati onome što je imao u ratu... A šta je imao u ratu? Bilježi u Istoriji bolesti Tvrtko Kulenović poziv Velimiru Mi-loševiću s one strane fronta. Velimir Milošević, jer je ovo društvo političke simbolike imenâ, je označen u tom pozivu kao Srbin, izdajnik nacije u koju se kune pozivatelj i u čije ime Miloševića i poziva. Na kraju, kad Milošević odbije da se odazo-ve pozivu, da se svrsta u ideološki konstrukt velikosrpstva, pozivatelj mu prijeti: "Ubićemo te kao izdajnika". Velimir Milošević na to odgovara: "Ja sam pisac, ja sam besmrtan". Tako nekako je uobličena scena u Kulenovićevom romanu. Ovaj grad je imao takve ljude i takve pisce kakav je, između ostalih, Velimir Milošević. Danas su, za elite ovog grada, takvi pisci pisci drugih.

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

14 15STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

OBLJETNICE

O G L A S

Prodajem stan 64m² u ulici Put mira, blok D/2.

Sve informacije na telefon: 00385 91 729 0636e-mail: zt31@net.hr

ISPRAVKEU prošlom broju "Bobovca" (br. 202, listopad

2011.), u tekstu "Divan dar Varešana Varešu" (moj osvrt na "Miholjski koncert") prilikom re-digiranja rukopisa za tisak, omaškom je došlo do previda pojedinih dijelova rečenica koje, u skraćenom i nepotpuno tiskanom obliku, mogu sugerirati, eventualno, pogrešan dojam kod či-tatelja. Uz ispriku, navodim sljedeće: "Andrea Nikolić, premda još uvijek studentica glazbene akademije...", a trebalo je stajati "Andrea Nikolić, premda studentica postdiplomskog studija na-kon završene glazbene akademije" (naime, A. Nikolić je diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i stekla akademsko zvanje, a sad je postdiplomant prestižnog konzervatorija u Beču, što je na ponos nama Varešanima).

Također, pijanistica Dubravka Vukalović, na-kon subspecijalizacije na konzervatoriju u Mos-kvi, trenutno živi u Madridu gdje prati subspe-cijalizaciju svog dečka, također pijanista na Kra-ljevskoj akademiji.

Pri unosu teksta je pogrešno navedena godi-na kada je Milo Cipra diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, umjesto 1993. trebalo je stajati 1933.

Još jednom se ispričavam čitateljima, A. Nikolić i D. Vukalović.

Ž. Sertić

----------------------------------------------------------

U prošlom broju "Bobovca" na stranici 13, u prvoj rečenici teksta "Zlatno doba amaterizma" autora Zdravka Krnjića, pri unosu teksta dogo-dio se lapsus calami pa je umjesto "davne 1910. godine" u tiskanom izdanju lista pogrešno sta-jalo "davne 2010. godine".

Ispričavamo se čitateljima i autoru teksta. Uredništvo

011 , 1i M3, H5 z9

ZLATNI PIR

Katarina i Radoslav Dodik

dana 30. listopada 2011. proslavili su 50 godina braka u nazočnosti djece, unučadi,

rodbine i prijatelja.

ČESTITKA

Dana 29. listopada 2011. i dana 30. listopada 2011., Kati i Radoslavu Dodiku 50. godišnjicu braka,

a njihovom sinu Leonu i snahi Mirjani 23 godine braka, uz lijepo zdravlje i mnogo sreće u životu

žele prijatelji iz Sarajeva, Marija i Zdravko Jurišić. Čestitci se pridružuje i Vesna Mijić iz Vareša.

ČESTITKA

Đurđica i Jozo Malić

dana 25. studenog 2011. obilježavaju 50 godina braka.

Uz iskrene čestitke, dobro zdravlje i svaku sreću žele im prijatelji iz Vareša.

50 GODINA BRAKA

Jelka i Ivica Terzić

Na jednoj potočkoj igranci dalo se naslutiti da će ljubav, koja je tek iskrila, između vragolaste kreševske djevojke i stasitog po-točkog momka završiti brakom koji, evo, traje do današnjih dana – punih 50 godina.

Sretni brak im iznjedri troje prekrasne djece (sina i dvije kćeri) koji im darovaše nevjestu – ženu čiji svaki životni potez ima svoj smisao, i dva zeta – jednog tihog mirnog čovjeka i drugog temperamentnog veseljaka. Svi skupa im podariše četvero unučadi – unuku mezimicu i tri nadarena unuka koji im dugi i lijepi bračni život još više uljepšaše i dopuniše najljepšim međusobnim susretima, koji trebaju ljudima tih godina. Veliku životnu dionicu prošli su sa željom da u zdravlju, sreći i međusobnom razumijevanju svladaju još barem upola toliko.

politički moćnici i religijski moćnici u zajedničkim komemo-rativnim ritualima na žrtvama stiču svoje javne poene, učvrš-ćuju svoj društevni ugled i moć, da bi se sve pretvorilo u konač-nici u svakodnevnu društvenu grotesku. Naši su televizijski dnevnici prepuni kostiju, svaku noć ih tamo možemo gledati, a cilj takvog medijskog predstavljanja rata jest to da se društvo oubliči kao potpuno nekrofilijsko. Izlazak iz te i takve ne-krofilije nije moguć.

Istodobno sa viktimizacijom odvija se i heroizacija društve-nog pamćenja. I to ne samo u društvenim ritualima, u javnom govoru, u zakonodavnim procedurama, dakle u kapilarnoj obu-hvaćenosti društva herojskim diskursom u kojem se gradi simbolički poredak naših heroja koji su branili nas od njih. Heroizacija ide dotle da za učešće u ratu trebate biti posebno nagrađeni pri čemu vam se apsolutno upućuju svi moralni afirmativi kao učesnicima rata. Istodobno, društveno pam-ćenje se počinje kolektivizirati do te mjere da postoji teza da tri ratne naracije direktno proizvode tri nacije. Međutim, unutar tog društvenog pamćenja dolazi do konflikta, na primjer, u podjeli na Alijine Srbe i Radovanove Srbe, na Tuđmanove i Aliji-ne Hrvate, na Alijine i Abdićeve Hrvate, na Posavljake i Herce-govce, na Sarajlije i ostale, i odjednom ćete vidjeti kako unutar koncepta društvenog pamćenja odnosno interpretacije rata postoji stalna borba za prevlast u društvenoj diskurzivnoj praksi, pri čemu onaj diskurs koji najviše podilazi stereotipi-ziranoj ideologiji odnosi prevlast. Ne treba na ovom mjestu posebno isticati da je to diskurs etnoreligije kao sveobuhvat-nog govora koji u potpunosti oblikuje mentalnu situaciju dru-štva. Etnoreligija u konačnici postaje sveobuhvatna svako-dnevna mitologija, ili mitologija svakodnevnih životnih i dru-štvenih praksi, a ona svoj autoritet gradi upravo na temelju vlasništva nad interpretacijom rata.

Ivan Lovrenović je govoreći o ovoj knjizi rekao da Sarajevo nije iskoristilo svoj simbolički kapital, nastao u ratu. Nije ga ni moglo iskoristiti. Centralni spomenik poginuloj djeci Sarajeva na svom postamentu ima natpis koji, parafraziram, kaže da se taj spomenik podiže poginuloj djeci opkoljenog Sarajeva. De-monizacijska gesta na koju gotovo niko, osim rijetkih poje-dinaca, ne upozorava, na ovom spomeniku pokazuje koliko je viktimizacija i koliko je društvena emocionalizacija ideološki postamentirana i koliko je ideologija prisutna u svakodnev-nom životu. Koja je to demonizacijska gesta? Djeca neopkolje-nog Sarajeva su "njihova" djeca, dakle "nedostojna našeg" pamćenja, ona ne mogu biti žrtve rata. Takve demonizacijske geste zapravo pokazuju koliko je politika postala neka vrsta vampirske djelatnosti. Dodatno ubijanje najnevinijih. Na ulazu u Sarajevo postoji spomenik pripadnicima moje brigade, u obliku monumentalnog nišana, i tamo se nalaze imena nekih mojih prijatelja ateista, a ulaz u Sarajevo je simbolički obilježen nišanom kao ulaz u šehidizirani grad. Slični spomenici prisutni su svuda po Bosni i Hercegovini; u Prozoru na primjer, spo-menik tamošnjoj brigadi HVO-a sav je podređen monumental-nom križu s implicitnom porukom da su poginuli pripadnici te brigade bojovnici pod križem, a ne etničkom ili nacionalnom zastavom. Križ tako postaje supstitucijom za nacionalne sim-bole, baš kao što je slučaj sa ornamentima u znaku pravo-slavnog krsta na velikom spomeniku, kako se na njemu podcrtava, herojima otadžbinskog rata, koji dominira centrom Bosanskog Broda.

O dekonstrukciji takvih spomenika nije moguće govoriti danas u Sarajevu. Ovo je grad koji iz samoga rata nasljeđuje potpuno suprotne diskurse o njemu. U književnosti, u dnev-nicima, kakav je maestralni dnevnik Ljube Lucića, u likovnoj

umjetnosti utemeljena je mogućnost transetničke memorije rata.

Ovdje bi trebalo zapravo postaviti pitanje – da li sve to nabrojano zaista nudi mogućnost da prevladamo granice proizvedene radom kleronacionalizma, klerofašizma, klerika-lizacije ideologije i obnove rasističkih diskursa u akademskom i javnom prostoru? Da li nam te knjige nude mogućnost etničke katarze ako realiziramo njihov potencijal transetničke memo-rije rata?

Ovdje je više puta isticana distanca Željka Ivankovića u odnosu na pisanje o ratu njegovom dnevniku. No, Ljubo Lucić kao dnevničar ne želi imati takvu distancu, pa je on emocio-nalno zainteresiran za ratni užas, baš kako se emocionalna zainteresiranost utemeljuje npr. u dnevničkoj poeziji Poljska konjica Marka Vešovića. No, bez obzira na te diksurzivne raz-like, osnovno je pitanje da li nam knjige kakve su 700 dana opsade i Tko je upalio mrak nude mogućnost da konstituiramo transetničku memoriju rata? Odgovor je nedvosmislen – da. Da li ćemo ih konstituirati? Odgovor je pesimističan – ne. Ne možemo ih konstituirati zato što je mentalna okupacija našeg društvenog prostora instalirana ne samo s prijestolja ove moći koja je vidljiva: univerzitetske, religijske, političke, medijske, nego zato što se ona internalizirala. Način na koji etničke memorije pamte rat kodiran je i potpuno kontaminiran ideolo-gijom. Čak se ona ukazuje i u eksplicitnosti parole: oprostimo, ali zapamtimo. Mi, dakle, živimo u etničkom trodruštvenom prostoru obilježenom stalnim zahtjevom da se pamti, pri čemu postoji najlicemjerniji mogući poziv da se pamti, ali i da se oprosti. Ne želim da praštam. Ne želim da praštam pogotovu što je poziv na praštanje postavljen u ime Boga, jer nas to Bog u toj klerikalnoj paroli tjera da oprostimo, kako bismo zaslužili njegovu milost. Ne praštamo, dakle, iz našeg jasperovski shvaćenog moralnog preobražaja, nego iz potrebe da nam Bog upiše zasluge zbog oprosta ubicama. Neću da praštam na taj način, niti da uvažim poziv na kolektivno praštanje kao do-dvoravanje Božjem autoritetu. Ne želim ni da praštam ako me na to poziva politička moć koja se licemjerno iza tog praštanja mimikrira sa svojom željom da se tobože pomirimo. Ne želim da praštam ako nisu zadovoljeni pravni normativi, ako na jasperovskom modelu nije moguća denacifikacija troetničkog društvenog polja, ako nisu dekonstruirane ideologija i kultura koje su pripremile zločin te omogućile institucijama sistema da ga izvedu; neću da praštam u društvenoj situaciji u kojoj je ratni zločinac uzdignut na razinu ključnog etničkog heroja, samo našeg simbola o nama, u kojoj je žrtva kolektivizirana i politizirana; neću da praštam u situaciji u kojoj je jedan cijeli sistem diskursa koji nudi katarzičku mogućnost uspostavlja-nja transetničke memorije rata potisnut, zaboravljen; u kojoj grad o kojem govorimo i u kojem govorimo ne može interve-nirati na onom spomeniku da bi mogao upamtiti žrtve drugih; da se grad, koji je bio kozmopolitski simbol i sveplanetarni simbol, vrati onome što je imao u ratu... A šta je imao u ratu? Bilježi u Istoriji bolesti Tvrtko Kulenović poziv Velimiru Mi-loševiću s one strane fronta. Velimir Milošević, jer je ovo društvo političke simbolike imenâ, je označen u tom pozivu kao Srbin, izdajnik nacije u koju se kune pozivatelj i u čije ime Miloševića i poziva. Na kraju, kad Milošević odbije da se odazo-ve pozivu, da se svrsta u ideološki konstrukt velikosrpstva, pozivatelj mu prijeti: "Ubićemo te kao izdajnika". Velimir Milošević na to odgovara: "Ja sam pisac, ja sam besmrtan". Tako nekako je uobličena scena u Kulenovićevom romanu. Ovaj grad je imao takve ljude i takve pisce kakav je, između ostalih, Velimir Milošević. Danas su, za elite ovog grada, takvi pisci pisci drugih.

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

16 17STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Jakov je tutnuo par novča-nica nijemcu za pojas, pružio mu ruku, a kako s druge stra-ne nije bilo otpozdrava, doh-vatio ju je sam, pljesnuo ga lopatom od ruke po ramenu i rekao:

– Eto, baš mi je drago da smo se fino sporazumili!

Već sam se uspentrao na cestu, jegulje su se kao gliste stisnule jedna uz drugu, nji-hova sluz je pjenila i ključala, a uopće nisam znao što ćemo s njom. Okrenuo sam se pre-ma rijeci niz koju je klizio ne-znanac nestajući u kasnoljet-nom suncu. Jakov mi je prila-zio živahno, za njega i preži-vahno:

– Mali, ovo si izveo, kao bi reko, maestralno, ko Kulje Vladić kad nabacuje loptu Dušku Bajeviću.

Tu je slijedio pokret za kojega je Jakov bio uvjeren da sliči skoku Duška Bajevića, slavnog napadača "Veleža" iz Mostara, a prethodno je bole-snom nogom odglumio Kuljin centaršut.

– To se zove kompromis, jesi čuo ikad za kompro-mis?

– Jesam. Znam šta je to....– A, kako si ono znao sa liš-

ćurinama?– To zna svako dijete u

nas...– Bio sam se grdno zabri-

nuo, u crne misli me bacilo kad sam vidio kako one gmi-žu, a ne daju se rukom ščepat. Oće li nam sad krepat?

– Neće.– Kako neće, po ovoj vrući-

ni?– Ih, jegulja može preć de-

set kilometara bez vode.– Isusa ti, mali, ja ne mogu

pola od toga bez vode, ma ne mogu ni da neko gemišt za

mnom nosa, a đe bi riba mo-gla?!

Govorio sam istinu Jakovu, jer sam čuo od oca, a i od dru-gih ljudi koji žive na vodi, da jegulje, za rosnih jutara pro-laze široko polje između rije-ke Krupe, Hutova blata i Nere-tve, uglavnom se drže uz oba-lu, a seljaci to znaju pa im, on-dje kuda prolaze sipaju lug, on im posuši sluz i one su bes-pomoćne.

– Znači, važno je da ima sluzi?

– Tako je! Jer da nema, morali bi svaku odmah zaklati iza glave, jer jegulje imaju ne-kakav otrov koji se mora is-pustit ako ugine... A ni sluzi neće biti dugo, morat ćemo svako malo posipat vodu po sepetu, ne znam šta planiraš...

– Pa to je cijela nauka! Ja sam vazda mislio, jegulja, šta jegulja, jegulja ko jegulja, na-režeš je na deset centi, nabiješ na ražanj ili baciš na roštilj, ona masnoća fino okapa, evo sad bi je živu pojeo, a, vidiš ti, ima tu zajebancije...

– Zato i jest tako skupa, jegulja ti je vazda stabilna, ko njemačka marka, vazda je kilo jegulje pedeset maraka...

– Onda mi imamo pun se-pet maraka, a ako nam krepa-ju, nemamo ništa.

Jakov je malo zastao, po-češao se po glavi, onako kako to rade ljudi koji ubrzano raz-mišljaju:

– Ajmo mi sa sepetom kod Ivankovića!

Ovo "mi" nije imalo veze s

njim, jer sam sepet vukao sâm, bolio me desni kuk jer sam vukao nakrivljen na de-snu stranu, a koža po potko-ljenici mi je brzo prokrvarila od vrhova drvenoga pletiva

koji ubadaju kao nož. Jakov me svako malo pitao mogu li. Ali se nije dohvaćao sepeta. Sigurno ga boli noga, pomislio sam pitajući se što je ta livnica gdje je on radio, i što sve Jakov nije radio, sve bih o njemu vo-lio znati, jer sve mi je tajan-stveno, i ovaj njegov pištolj i taj njegov Vareš.

Kao da mi je pročitao mis-li, izvadio je novčarku iz straž-njega džepa, zastao i malo pretraživao, spustio sam se-pet da predahnem, a on je iz-vadio nekakav dokument ili nešto slično, jer sve što ima žućkastu boju zastarjeloga papira uvučena u futrolu od prozirne plastike meni je dokument. Tako izgledaju svi dokumenti u našoj kući, osim osobnih karata koje su bile mrkocrvene.

– Slušaj: Jakov L tačka Mr-valj, rođen trinesti dvanestog devestotrideste tačka, u Gori-ci, s prebivalištem u Varešu, znaci navoda S crtica četeri, znaci navoda, onda ide ovo, pa ono, ali ukratko, ovo ti je oružni lis' za ovi moj pištolj, browning, sedam šeset pet milimetara, fabrički broj taj i taj, godina izdavanja šeset deveta, eto... Mali, ja ti tamo radim važan poso, odgovoran, ja sam ti zadužen za svakog samca koji je morao zanoćit u Željezari, ima tu ko 'otel ko motel, tu spavaju oni što tek dobiju poso dok se ne snađu, a samci se nikad ne snađu, a i što bi, ta nisu maniti, dobiju bonove za is'ranu u restoranu, spavali su tu radnici iz sela sa Zvijezde planine, a nakon po-sla im je bilo daleko nazad go-ri pa bi ostajali u krugu Želje-zare sve do prvog slobodnog dana, ja jih zadužim postelji-nom i jastučnicama, ali zna se

tuda po noći vrtit svaki vrag, kokad ljudi piju i svašta za sobom vuku u krug Željezare, pa zato moram imat pištolj. Ma, i ne moram, ali neka meni njega...

Spustio sam se opet do Ne-retve, uronio sepet u nju i vra-tio se na cestu, zbunjeniji ne-go što sam bio prije ovoga ob-jašnjenja. Jegulje su živnule. Ivanković drži krčmu par kilo-metara uzvodno, čim se prije-đe most na rijeci Krupi koja se tu odmah ulijeva u Neretvu, pred krčmom je imao veliku kamenicu u koju stalno curi svježa voda iz česme, i jegulje će sigurno izdržati dotle. Hoći li i ja, u to nisam mogao biti si-guran. Kako bi se sad osvet-nički smijao onaj ribokradica! Da me vidi ovako krvava. I Jakova kako mi gestikulira nad glavom, a svako objašnje-nje zahtijeva i zaustavljanje pod opterećenjem, jer Jakov nikada ništa ne govori tek us-putno i bez zaustavljanja i gledanja u oči.

Iza naših leđa začuo sam spasonosno cviljenje konjske zaprege, mučno proklizava-nje potkovice na asfaltu. Iz sunca je izronio čovjek s uz-dama i bičem. I s puno mjesta za nas...

Jakov je stao u pol priče, podigao ruke prema njemu:

– Ko da sam te poručio, ma ko da sam te poručio!

Imao sam četrnaest, bilo je Hrvatsko proljeće o kojemu nisam znao ništa, Jakov je s kočijašem psovao vlast, i nije mi bilo jasno kako se o prolje-ću, makar ono i hrvatsko bilo, tako gorljivo pričalo o blagda-nu Male gospe, kada svršava ljeto.

(kraj četvrtog nastavka)

VAREŠ, Put mira 4mob. 061 791 133

tel. +387 (0)32/ 843-083061/ 753-522061/ 783-326

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA

• PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVUBUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICESVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI

IZ PRVE RUKE

rihvatio sam krmu. Ribo-kradica je skinuo šešir kao u berača riže, provu-Pkao ga kroz vodu i polio

tjeme. Ostavio je mokar šešir na glavi. Dodao mi je veslo i privukli smo obje krme. Ča-mac je bio pod Jakovljevim nogama.

– Isusova majko! – reče Jakov, ruku oslonjenih na ku-kove. Ne vidi ti se dno od je-gulja. Kakav je to piton?

– Ugor, ugor, Jakove – re-koh i sam blenući u mrkog zmijolikog tvora oko kojega su se plele njegove riječne se-stre. Ogroman, ogroman ko-mad.

– Oćete li kilo-dva? – pro-govorio je ribar nesigurno, sluteći nevolju.

I Jakov je bio pomalo zbu-njen. Dok je ribar obavljao svoje na rijeci činilo se nekako drukčije. A sada je valjalo oba-viti nakanjeno, pa su Jakova očito počele mučiti moralne dvojbe. Nije volio vlast, nika-kvu silu podnosio nije, a sad ovaj nesretnik misli o njemu kao o komunističkom siledži-ji, stoposto!

– Da je ove jegulje svezat, moglo bi se uže do Čapljine protegnut! – tek je progovo-rio.

– Vako ćemo, ljudino... – preuzeo sam na sebe ulogu djelitelja pravde, što je, i da-nas sam u to uvjeren, bilo is-pravno, jer jedina pravda bila bi u tom da se svu ribu vrati u Neretvu, ili da ju se nekako podijeli, s tim da Jakov ništa ne mora lagati, jer on se u jed-nom trenu pretvori u zbunje-noga dječaka, nespremnog da završi ono što je iz zajebancije započeo. A jegulju je volio go-tovo kao pečenu janjeću pleć-ku ili pijevca na lešo, možda i više jer se do nje daleko teže dolazilo i zato što je živio u tom Varešu kroz koji protječe ta nekakva Stavnja puna crne pjene i s ponekom mrtvom ribom.

Nikada Jakov nije bio bliže golemom broju jegulja, niti ih je ikada toliko vidio. Ali, zašu-tio je i samo buljio u tu sluza-vu pletenicu koja je gmizala po čamcu, pa rekoh:

– Vako ćemo, ljudino; ti nama daj jegulju i ugora, a sve drugo nosi, pa ćemo se pravit da se nikada nismo sreli!

– Isusa ti, Isusa ti, ma di ću vam dat ovliku jegulju, čekaju ljudi...

– A, moremo i drukčije! – napokon je progovorio Jakov.

Riječ drukčije sledila je čovjeka koji se kupao u zno-ju.

– Nama jegulja, tebi ostalo. I ugor! – rekao sam zapovjed-no, osjećajući kako bi me lik najradije zviznuo veslom po leđima, ali Jakovljeva tajnovi-tost ga je prestravljivala, te je izrekao jedini adut, pokazu-jući na živu mrku gomilu koja se kotrljala čamcem:

– Nije, lipi moji, jegulju la-ko uvatit, to gmiže iz ruka ko govno, da prostite, e...

Jakov uopće nije sumnjao u to. Vidio sam to po izrazu nemoći i razočaranja na nje-govom licu. No, ja sam mali divljak s velike rijeke. Otišao

sam do prve samonikle smo-kve, nabrao velikih listova, uskočio u čamac, iskrenuo pleteni sepet u kojemu je bila mreža puna ribe, frajer je izi-šao na kamenje i stajao pokraj Jakova kao osuđenik, i oba su gledali kako grubim stranama lista koji je sličio šmirgl-pa-piru, spretno punim košaru jeguljama. Jakov je pripalio kratku mostarsku moravu, ot-pljunuo u rijeku i obratio se zabrinutom kradljivcu kao da je ovaj sto metara od njega:

– Isusa ti, život jer pun iz-nenađenja! Evo, sve je sud-bina; da nisi radio ovo što si radio, ko zna bi li se ikad sreli. A vazda se ljudima bolje sres nego ne sres. A da nismo malo

povirili na vodu, ne bi ovi mali sad gonjo ove jegulje po lađi, je li tako. Dašta vego jes! Život do podne daje, od podne jam-lja, život je taki i nije se s tim zajebavat! Evo, ti si cijelo jutro lovio i ulovio. Došlo podne i mi s njim. Moraš malo i dat, je li tako? Jes, Isusa mi... Evo, vidi mene, ja kad sam dobio prvi poso bilo je daj šta daš. A onda sam se školovo, za livničara. I završio. Taman počeo radit, a golema mi metalna šipka zdrobi koljeno. Ne da se lako usranu do potoka...

Čovjek je šutio, Jakov je ionako rekao sve. A nijednom nije spomenuo nikakvu vlast, nikakvu ovlast, ništa baš nije rekao niti slagao, pa ni ovo što je o životu rekao. Čovjek je napokon skužio da nas je mo-gao mirne duše otpiliti i ne prilaziti obali, ali bilo je pre-kasno, ja sam već držao sepet.

– Daj mu nešto za sepet! – rekao sam i jedva izvukao taj teret na ledinu.

Dragan Marijanović

JAKOV-roman u nastajanju-

16 17STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

Jakov je tutnuo par novča-nica nijemcu za pojas, pružio mu ruku, a kako s druge stra-ne nije bilo otpozdrava, doh-vatio ju je sam, pljesnuo ga lopatom od ruke po ramenu i rekao:

– Eto, baš mi je drago da smo se fino sporazumili!

Već sam se uspentrao na cestu, jegulje su se kao gliste stisnule jedna uz drugu, nji-hova sluz je pjenila i ključala, a uopće nisam znao što ćemo s njom. Okrenuo sam se pre-ma rijeci niz koju je klizio ne-znanac nestajući u kasnoljet-nom suncu. Jakov mi je prila-zio živahno, za njega i preži-vahno:

– Mali, ovo si izveo, kao bi reko, maestralno, ko Kulje Vladić kad nabacuje loptu Dušku Bajeviću.

Tu je slijedio pokret za kojega je Jakov bio uvjeren da sliči skoku Duška Bajevića, slavnog napadača "Veleža" iz Mostara, a prethodno je bole-snom nogom odglumio Kuljin centaršut.

– To se zove kompromis, jesi čuo ikad za kompro-mis?

– Jesam. Znam šta je to....– A, kako si ono znao sa liš-

ćurinama?– To zna svako dijete u

nas...– Bio sam se grdno zabri-

nuo, u crne misli me bacilo kad sam vidio kako one gmi-žu, a ne daju se rukom ščepat. Oće li nam sad krepat?

– Neće.– Kako neće, po ovoj vrući-

ni?– Ih, jegulja može preć de-

set kilometara bez vode.– Isusa ti, mali, ja ne mogu

pola od toga bez vode, ma ne mogu ni da neko gemišt za

mnom nosa, a đe bi riba mo-gla?!

Govorio sam istinu Jakovu, jer sam čuo od oca, a i od dru-gih ljudi koji žive na vodi, da jegulje, za rosnih jutara pro-laze široko polje između rije-ke Krupe, Hutova blata i Nere-tve, uglavnom se drže uz oba-lu, a seljaci to znaju pa im, on-dje kuda prolaze sipaju lug, on im posuši sluz i one su bes-pomoćne.

– Znači, važno je da ima sluzi?

– Tako je! Jer da nema, morali bi svaku odmah zaklati iza glave, jer jegulje imaju ne-kakav otrov koji se mora is-pustit ako ugine... A ni sluzi neće biti dugo, morat ćemo svako malo posipat vodu po sepetu, ne znam šta planiraš...

– Pa to je cijela nauka! Ja sam vazda mislio, jegulja, šta jegulja, jegulja ko jegulja, na-režeš je na deset centi, nabiješ na ražanj ili baciš na roštilj, ona masnoća fino okapa, evo sad bi je živu pojeo, a, vidiš ti, ima tu zajebancije...

– Zato i jest tako skupa, jegulja ti je vazda stabilna, ko njemačka marka, vazda je kilo jegulje pedeset maraka...

– Onda mi imamo pun se-pet maraka, a ako nam krepa-ju, nemamo ništa.

Jakov je malo zastao, po-češao se po glavi, onako kako to rade ljudi koji ubrzano raz-mišljaju:

– Ajmo mi sa sepetom kod Ivankovića!

Ovo "mi" nije imalo veze s

njim, jer sam sepet vukao sâm, bolio me desni kuk jer sam vukao nakrivljen na de-snu stranu, a koža po potko-ljenici mi je brzo prokrvarila od vrhova drvenoga pletiva

koji ubadaju kao nož. Jakov me svako malo pitao mogu li. Ali se nije dohvaćao sepeta. Sigurno ga boli noga, pomislio sam pitajući se što je ta livnica gdje je on radio, i što sve Jakov nije radio, sve bih o njemu vo-lio znati, jer sve mi je tajan-stveno, i ovaj njegov pištolj i taj njegov Vareš.

Kao da mi je pročitao mis-li, izvadio je novčarku iz straž-njega džepa, zastao i malo pretraživao, spustio sam se-pet da predahnem, a on je iz-vadio nekakav dokument ili nešto slično, jer sve što ima žućkastu boju zastarjeloga papira uvučena u futrolu od prozirne plastike meni je dokument. Tako izgledaju svi dokumenti u našoj kući, osim osobnih karata koje su bile mrkocrvene.

– Slušaj: Jakov L tačka Mr-valj, rođen trinesti dvanestog devestotrideste tačka, u Gori-ci, s prebivalištem u Varešu, znaci navoda S crtica četeri, znaci navoda, onda ide ovo, pa ono, ali ukratko, ovo ti je oružni lis' za ovi moj pištolj, browning, sedam šeset pet milimetara, fabrički broj taj i taj, godina izdavanja šeset deveta, eto... Mali, ja ti tamo radim važan poso, odgovoran, ja sam ti zadužen za svakog samca koji je morao zanoćit u Željezari, ima tu ko 'otel ko motel, tu spavaju oni što tek dobiju poso dok se ne snađu, a samci se nikad ne snađu, a i što bi, ta nisu maniti, dobiju bonove za is'ranu u restoranu, spavali su tu radnici iz sela sa Zvijezde planine, a nakon po-sla im je bilo daleko nazad go-ri pa bi ostajali u krugu Želje-zare sve do prvog slobodnog dana, ja jih zadužim postelji-nom i jastučnicama, ali zna se

tuda po noći vrtit svaki vrag, kokad ljudi piju i svašta za sobom vuku u krug Željezare, pa zato moram imat pištolj. Ma, i ne moram, ali neka meni njega...

Spustio sam se opet do Ne-retve, uronio sepet u nju i vra-tio se na cestu, zbunjeniji ne-go što sam bio prije ovoga ob-jašnjenja. Jegulje su živnule. Ivanković drži krčmu par kilo-metara uzvodno, čim se prije-đe most na rijeci Krupi koja se tu odmah ulijeva u Neretvu, pred krčmom je imao veliku kamenicu u koju stalno curi svježa voda iz česme, i jegulje će sigurno izdržati dotle. Hoći li i ja, u to nisam mogao biti si-guran. Kako bi se sad osvet-nički smijao onaj ribokradica! Da me vidi ovako krvava. I Jakova kako mi gestikulira nad glavom, a svako objašnje-nje zahtijeva i zaustavljanje pod opterećenjem, jer Jakov nikada ništa ne govori tek us-putno i bez zaustavljanja i gledanja u oči.

Iza naših leđa začuo sam spasonosno cviljenje konjske zaprege, mučno proklizava-nje potkovice na asfaltu. Iz sunca je izronio čovjek s uz-dama i bičem. I s puno mjesta za nas...

Jakov je stao u pol priče, podigao ruke prema njemu:

– Ko da sam te poručio, ma ko da sam te poručio!

Imao sam četrnaest, bilo je Hrvatsko proljeće o kojemu nisam znao ništa, Jakov je s kočijašem psovao vlast, i nije mi bilo jasno kako se o prolje-ću, makar ono i hrvatsko bilo, tako gorljivo pričalo o blagda-nu Male gospe, kada svršava ljeto.

(kraj četvrtog nastavka)

VAREŠ, Put mira 4mob. 061 791 133

tel. +387 (0)32/ 843-083061/ 753-522061/ 783-326

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA

• PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVUBUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICESVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI

IZ PRVE RUKE

rihvatio sam krmu. Ribo-kradica je skinuo šešir kao u berača riže, provu-Pkao ga kroz vodu i polio

tjeme. Ostavio je mokar šešir na glavi. Dodao mi je veslo i privukli smo obje krme. Ča-mac je bio pod Jakovljevim nogama.

– Isusova majko! – reče Jakov, ruku oslonjenih na ku-kove. Ne vidi ti se dno od je-gulja. Kakav je to piton?

– Ugor, ugor, Jakove – re-koh i sam blenući u mrkog zmijolikog tvora oko kojega su se plele njegove riječne se-stre. Ogroman, ogroman ko-mad.

– Oćete li kilo-dva? – pro-govorio je ribar nesigurno, sluteći nevolju.

I Jakov je bio pomalo zbu-njen. Dok je ribar obavljao svoje na rijeci činilo se nekako drukčije. A sada je valjalo oba-viti nakanjeno, pa su Jakova očito počele mučiti moralne dvojbe. Nije volio vlast, nika-kvu silu podnosio nije, a sad ovaj nesretnik misli o njemu kao o komunističkom siledži-ji, stoposto!

– Da je ove jegulje svezat, moglo bi se uže do Čapljine protegnut! – tek je progovo-rio.

– Vako ćemo, ljudino... – preuzeo sam na sebe ulogu djelitelja pravde, što je, i da-nas sam u to uvjeren, bilo is-pravno, jer jedina pravda bila bi u tom da se svu ribu vrati u Neretvu, ili da ju se nekako podijeli, s tim da Jakov ništa ne mora lagati, jer on se u jed-nom trenu pretvori u zbunje-noga dječaka, nespremnog da završi ono što je iz zajebancije započeo. A jegulju je volio go-tovo kao pečenu janjeću pleć-ku ili pijevca na lešo, možda i više jer se do nje daleko teže dolazilo i zato što je živio u tom Varešu kroz koji protječe ta nekakva Stavnja puna crne pjene i s ponekom mrtvom ribom.

Nikada Jakov nije bio bliže golemom broju jegulja, niti ih je ikada toliko vidio. Ali, zašu-tio je i samo buljio u tu sluza-vu pletenicu koja je gmizala po čamcu, pa rekoh:

– Vako ćemo, ljudino; ti nama daj jegulju i ugora, a sve drugo nosi, pa ćemo se pravit da se nikada nismo sreli!

– Isusa ti, Isusa ti, ma di ću vam dat ovliku jegulju, čekaju ljudi...

– A, moremo i drukčije! – napokon je progovorio Jakov.

Riječ drukčije sledila je čovjeka koji se kupao u zno-ju.

– Nama jegulja, tebi ostalo. I ugor! – rekao sam zapovjed-no, osjećajući kako bi me lik najradije zviznuo veslom po leđima, ali Jakovljeva tajnovi-tost ga je prestravljivala, te je izrekao jedini adut, pokazu-jući na živu mrku gomilu koja se kotrljala čamcem:

– Nije, lipi moji, jegulju la-ko uvatit, to gmiže iz ruka ko govno, da prostite, e...

Jakov uopće nije sumnjao u to. Vidio sam to po izrazu nemoći i razočaranja na nje-govom licu. No, ja sam mali divljak s velike rijeke. Otišao

sam do prve samonikle smo-kve, nabrao velikih listova, uskočio u čamac, iskrenuo pleteni sepet u kojemu je bila mreža puna ribe, frajer je izi-šao na kamenje i stajao pokraj Jakova kao osuđenik, i oba su gledali kako grubim stranama lista koji je sličio šmirgl-pa-piru, spretno punim košaru jeguljama. Jakov je pripalio kratku mostarsku moravu, ot-pljunuo u rijeku i obratio se zabrinutom kradljivcu kao da je ovaj sto metara od njega:

– Isusa ti, život jer pun iz-nenađenja! Evo, sve je sud-bina; da nisi radio ovo što si radio, ko zna bi li se ikad sreli. A vazda se ljudima bolje sres nego ne sres. A da nismo malo

povirili na vodu, ne bi ovi mali sad gonjo ove jegulje po lađi, je li tako. Dašta vego jes! Život do podne daje, od podne jam-lja, život je taki i nije se s tim zajebavat! Evo, ti si cijelo jutro lovio i ulovio. Došlo podne i mi s njim. Moraš malo i dat, je li tako? Jes, Isusa mi... Evo, vidi mene, ja kad sam dobio prvi poso bilo je daj šta daš. A onda sam se školovo, za livničara. I završio. Taman počeo radit, a golema mi metalna šipka zdrobi koljeno. Ne da se lako usranu do potoka...

Čovjek je šutio, Jakov je ionako rekao sve. A nijednom nije spomenuo nikakvu vlast, nikakvu ovlast, ništa baš nije rekao niti slagao, pa ni ovo što je o životu rekao. Čovjek je napokon skužio da nas je mo-gao mirne duše otpiliti i ne prilaziti obali, ali bilo je pre-kasno, ja sam već držao sepet.

– Daj mu nešto za sepet! – rekao sam i jedva izvukao taj teret na ledinu.

Dragan Marijanović

JAKOV-roman u nastajanju-

18 19

IN MEMORIAMIZ ANALA KUD-a "JEDINSTVO"

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 17. listopada 2011. prestalo je kucati dobro i plemenito srce moje

supruge i naše dobre majke

VERONIKE JELIĆ rođ. Božić(4.VI.1930. – 17.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE(19.X.2006. – 19.X.2011.)

Navršilo se pet godina od smrti dragog nam supruga, oca i djeda

ANTE MIOČEVIĆA JureVrijeme koje prolazi ne može umanjiti našu veliku bol i tugu za tobom. Ponosni smo na sebe jer smo dio tebe. Beskrajno nam nedostaješ.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji: supruga i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

LUKA DIVKOVIĆ(10.IV.1939. – 27.VII.2009.)

Pamtimo te s ljubavlju i poštovanjem.Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

FRANJO ZLOUŠIĆ

Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako ostadosmo bez tebe. Ne postoji zaborav, nego ostade ljubav i sjećanje na tvoj dragi lik. Ponosni smo što smo te imali. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

SJEĆANJEna moga dragog brata i našeg dobrog ujaka

IVU MATIČEVIĆA(24.VI.1929. – 28.IX.2011.)

Tvoja sestra Antonija s djecom Mirjanom, Filipom, Marijanom i Dubravkom

Počivao u miru Božjem!

POSLJEDNJI POZDRAVDana 28. listopada 2011. u 82. godini života

preminuo je naš dragi

IVO MIOČEVIĆ(1929. – 2011.)

Pamtit ćemo te s ljubavlju i poštovanjem.Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Anđa, sinovi Juro, Stanko, Dragan, Ratko i David, nevjeste, unučad i ostala mnogobrojna rodbina

ZAHVALNICAU povodu smrti našeg dragog

IVE MIOČEVIĆA(1929. – 2011.)

Zahvaljujemo svoj rodbini, susjedima i prijateljima koji su u najtežim trenucima bili uz nas, izrazili nam sućut i pružili utjehu.

Ožalošćena obitelj

TUŽNO SJEĆANJE(25.III.1971. – 23.X.2010.)

VLATKO MIOČEVIĆProšla je tužna godina dana otkad nisi s nama. Ostala je bol i tuga u srcu, suze u očima i sjećanje na provedeni život s tobom. Teško je gledati svijet, a u njemu ne vidjeti tebe. Kažu da plemeniti ljudi kratko žive, a dugo se pamte. Ne postoji zaborav ni utjeha. Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji: sin Petar, kćer Ana, supruga Sanela

TUŽNO SJEĆANJE(2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako nije s nama naš voljeni i neprežaljeni

sin i brat

ANDRIJA DODIKNe postoji utjeha ni zaborav, samo tuga i sjećanje. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(7.XI.2007. – 7.XI.2011.)

Dana 7. studenoga navršile su se četiri tužne godine od smrti našeg dragog

MIJE MIŠKA MRLJIĆAVoljeni naš, počivaj u miru Božjem, a mi ćemo vječno čuvati uspomenu na Tebe i svu dobrotu koju si nam pružio.

Tvoji najmiliji: supruga Katica, sin Tomislav, kćeri Tanja i Dajana, te zet, snaha i unučad

Ovim putem zahvaljujemo svim prijateljima i poznanicima koji su nam izrazili sućut u našoj žalosti i koji su prisustvovali sahrani pokojnice, njenom posljednjem putu s ovoga zemaljskog svijeta na vječni počinak u miru Božjem.

Zahvaljujemo i svima drugima na iskrenoj i dobroj želji da prisustvuju sahrani pok. Veronike, a koji to iz objektivnih i zdravstvenih razloga nisu mogli učiniti.

Zahvaljujemo svim uposlenicima Doma zdravlja Vareš koji su svi direktno i indirektno, pored medicinske pomoći, davali moralnu podršku i nama, obitelji bolesnice, da lakše podnosimo brigu oko njezinog liječenja i njege.

Iskrenu zahvalnost dugujemo i gospođama: Ivanki H., Gini G., Aldijani M. i Nadi T., koje su naizmjenično u posljednjih pet godina bolesti moje supruge i naše majke s nesebičnom i iskrenom ljubavlju, požrtvovano i strpljivo njegovale bolesnicu.

Još jednom, draga suprugo i naša majko, hvala ti za svu dobrotu i blagost koju si nam s ljubavlju u životu pružala. Voljeni nikad ne umiru, ti ćeš vječno živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najdraži i ožalošćeni: suprug Stjepan i djeca Anto, Željka, Marica i Anita

Put u LjubijuKUD "Jedinstvo" Vareš, nositelj kulturno-umjetničkog i društvenog života tijekom svog dugogodišnjeg postojanja, uglavnom je bilježilo uspjehe koji su se ogledali u mnogobrojnim kvalitetnim nastupima diljem bivše države i u samom gradu, te u ogromnom broju onih koji su prodefilirali sekcijama Društva ne žaleći trud da istaknu svoj talent i doprinesu općem dobru.

Piše Željko Franjkić

a amatera nema veće na-grade nego nastupiti i do-živjeti pljesak zadovoljnih Zgledatelja. K tome, ako se

radi o nastupima izvan grada, gdje ste prezentator tradicije, kulture i vrijednosti svoje ži-votne sredine, zadovoljstvo je još veće. Ovdje govorim o jed-nom takvom nastupu koji se dogodio početkom studenog 1968. godine u Ljubiji kod Pri-jedora. Na poziv KUD-a iz Lju-bije i naše gore lista, Šime Mir-čića, koji je tada živio i radio u Ljubiji, krenuli smo da poka-žemo što znamo i umijemo. Riječ je o najkompletnijem, najraznovrsnijem i najkvali-tetnijem programu koji je jed-no društvo moglo pripremiti. Na ponos svoga grada.

Novi, tek kupljeni autobus "Sanos", vodeći u kategoriji turističkih autobusa, s voza-čem Franjom Semunovićem, stigao je pred Radnički dom da bi primio putnike, članove KUD-a "Jedinstvo" i njihovu opremu za put u Ljubiju, gdje smo imali zakazano gostova-nje s cjelovečernjim progra-mom. Društvo malo, ali odab-rano. Krenulo se s onim što je u tom trenutku bilo najbolje za pokazati iz bogate i razno-vrsne ponude Društva. Dugo se pripremalo ovo gostovanje. Probe su se održavale gotovo svakodnevno mjesec dana. Ništa se nije prepuštalo slu-čaju. I u glazbenoj i u dram-skoj i u folklornoj sekciji sve je dovedeno do perfekcije. Osje-ćali smo se tako moćno i znali smo da će ovaj nastup biti po svemu poseban. To jedno-stavno osjetiš. Ali da će biti baš, baš poseban – to nitko od nas nije očekivao.

Vođa puta bio je profesor Marko Komarica. Prekrasni bijeli "Sanos" poveze nas u na-šu amatersku avanturu. Kako to obično biva s autobusima koji prevoze amatere, s pjes-mom se počelo već od Majda-na i tako gotovo cijelim pu-tem. Iz Vareša smo pošli po suncu. Dan je bio prekrasan kakav u jesen može biti samo u Varešu. No, približavanjem Prijedoru poče nas pratiti ki-

ša. I to jaka kiša. Na samom ulazu u Prijedor pored puta čovjek, čije se lice ne vidi is-pod kišobrana, zaustavlja autobus. Franjo stade, otvori vrata i u autobus uđe naš do-maćin, naš dragi Šimo Mirčić, mokar do kože. Pozdravi se s vodstvom i vozačem, te uze mikrofon i obrati nam se rije-čima dobrodošlice. Koliko je samo riječi dobrote bilo u tom obraćanju. Pa i sama činjenica da nas je čekao dva sata na kiši, 12 kilometara prije Lju-bije, uvjerila nas je da smo dobro došli i dragi gosti. Šimo nas je odveo u planinske bun-galove, na nekom brdu izme-đu Ljubije i Prijedora, gdje smo proveli noć. Kiša je ne-

prekidno padala. Ujutro, za doručkom, opet pozdrav do-maćina Šime i upoznavanje s rasporedom našeg gostova-nja.

Poslije doručka krenuli smo na Mrakovicu, vrh Koza-re, na kojem tada još nije bilo spomenika i prema kojem je put bio tek u izgradnji. Imali smo dosta problema u dolas-ku do vrha jer je autobus bio dugačak i nije mogao svladati pojedine krivine na putu koji se, kako rekoh, gradio. Neko-liko puta smo izlazili iz auto-busa u blato i, skupa s voj-skom koja je radila na putu, rukama zanosili stražnji kraj autobusa kako bi mogao na-staviti vožnju. Na Mrakovici

zajednički ručak s našim do-maćinima iz Ljubije. Povratak s Mrakovice i put do Ljubije protekao je s manje pro-blema.

Stigli smo najzad pred zdanje Društvenog doma u Ljubiji. Zgrada je ogromna, puno veća i od Radničkog do-ma i od "Partizana". Bina i dvorana su duplo, ako ne i više, veće od bine i dvorane u "Partizanu". Prostorije za go-ste velike. Svaka sekcija je imala svoju sobu. Na pozor-nici je bilo spremno ozvuče-nje. Proba je mogla početi.

Veličina bine i pogled na klupe ogromne dvorane u amateru bude pozitivnu tre-mu, laganu jezu u stomaku koju smo osjetili i za vrijeme večere pred nastup. Sat prije početka programa svi smo bili u svojim sobama i spremni za nastup – folkloraši u nošnji za prvu točku, glazbenici iz za-bavnog i narodnog orkestra u tradicionalnim crvenim sa-koima i tamnim hlačama, čla-novi muškog okteta u tamnim odijelima, bijelim košuljama i tamnim leptir-mašnama. Pje-vači i članovi dramske sekcije nisu bili uniformirani.

Iz dvorane je dolazio ža-mor. Publika je ulazila i zau-zimala svoja mjesta. Šimo je očekivao popunjena sjedala, ali je i te kako bio iznenađen, kao i mi, kad je vidio da je dvorana krcata. Na nekim sje-dalima sjedilo je po dvoje, a sav prazni prostor dvorane bio je popunjen gledateljima koji su stajali. Sve do bine.

Počinje program...

(nastavak u narednom broju)

Priredio J. Klarić

Kad se izgubi kompas...

18 19

IN MEMORIAMIZ ANALA KUD-a "JEDINSTVO"

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 17. listopada 2011. prestalo je kucati dobro i plemenito srce moje

supruge i naše dobre majke

VERONIKE JELIĆ rođ. Božić(4.VI.1930. – 17.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE(19.X.2006. – 19.X.2011.)

Navršilo se pet godina od smrti dragog nam supruga, oca i djeda

ANTE MIOČEVIĆA JureVrijeme koje prolazi ne može umanjiti našu veliku bol i tugu za tobom. Ponosni smo na sebe jer smo dio tebe. Beskrajno nam nedostaješ.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji: supruga i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

LUKA DIVKOVIĆ(10.IV.1939. – 27.VII.2009.)

Pamtimo te s ljubavlju i poštovanjem.Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

FRANJO ZLOUŠIĆ

Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako ostadosmo bez tebe. Ne postoji zaborav, nego ostade ljubav i sjećanje na tvoj dragi lik. Ponosni smo što smo te imali. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

SJEĆANJEna moga dragog brata i našeg dobrog ujaka

IVU MATIČEVIĆA(24.VI.1929. – 28.IX.2011.)

Tvoja sestra Antonija s djecom Mirjanom, Filipom, Marijanom i Dubravkom

Počivao u miru Božjem!

POSLJEDNJI POZDRAVDana 28. listopada 2011. u 82. godini života

preminuo je naš dragi

IVO MIOČEVIĆ(1929. – 2011.)

Pamtit ćemo te s ljubavlju i poštovanjem.Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Anđa, sinovi Juro, Stanko, Dragan, Ratko i David, nevjeste, unučad i ostala mnogobrojna rodbina

ZAHVALNICAU povodu smrti našeg dragog

IVE MIOČEVIĆA(1929. – 2011.)

Zahvaljujemo svoj rodbini, susjedima i prijateljima koji su u najtežim trenucima bili uz nas, izrazili nam sućut i pružili utjehu.

Ožalošćena obitelj

TUŽNO SJEĆANJE(25.III.1971. – 23.X.2010.)

VLATKO MIOČEVIĆProšla je tužna godina dana otkad nisi s nama. Ostala je bol i tuga u srcu, suze u očima i sjećanje na provedeni život s tobom. Teško je gledati svijet, a u njemu ne vidjeti tebe. Kažu da plemeniti ljudi kratko žive, a dugo se pamte. Ne postoji zaborav ni utjeha. Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji: sin Petar, kćer Ana, supruga Sanela

TUŽNO SJEĆANJE(2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako nije s nama naš voljeni i neprežaljeni

sin i brat

ANDRIJA DODIKNe postoji utjeha ni zaborav, samo tuga i sjećanje. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(7.XI.2007. – 7.XI.2011.)

Dana 7. studenoga navršile su se četiri tužne godine od smrti našeg dragog

MIJE MIŠKA MRLJIĆAVoljeni naš, počivaj u miru Božjem, a mi ćemo vječno čuvati uspomenu na Tebe i svu dobrotu koju si nam pružio.

Tvoji najmiliji: supruga Katica, sin Tomislav, kćeri Tanja i Dajana, te zet, snaha i unučad

Ovim putem zahvaljujemo svim prijateljima i poznanicima koji su nam izrazili sućut u našoj žalosti i koji su prisustvovali sahrani pokojnice, njenom posljednjem putu s ovoga zemaljskog svijeta na vječni počinak u miru Božjem.

Zahvaljujemo i svima drugima na iskrenoj i dobroj želji da prisustvuju sahrani pok. Veronike, a koji to iz objektivnih i zdravstvenih razloga nisu mogli učiniti.

Zahvaljujemo svim uposlenicima Doma zdravlja Vareš koji su svi direktno i indirektno, pored medicinske pomoći, davali moralnu podršku i nama, obitelji bolesnice, da lakše podnosimo brigu oko njezinog liječenja i njege.

Iskrenu zahvalnost dugujemo i gospođama: Ivanki H., Gini G., Aldijani M. i Nadi T., koje su naizmjenično u posljednjih pet godina bolesti moje supruge i naše majke s nesebičnom i iskrenom ljubavlju, požrtvovano i strpljivo njegovale bolesnicu.

Još jednom, draga suprugo i naša majko, hvala ti za svu dobrotu i blagost koju si nam s ljubavlju u životu pružala. Voljeni nikad ne umiru, ti ćeš vječno živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najdraži i ožalošćeni: suprug Stjepan i djeca Anto, Željka, Marica i Anita

Put u LjubijuKUD "Jedinstvo" Vareš, nositelj kulturno-umjetničkog i društvenog života tijekom svog dugogodišnjeg postojanja, uglavnom je bilježilo uspjehe koji su se ogledali u mnogobrojnim kvalitetnim nastupima diljem bivše države i u samom gradu, te u ogromnom broju onih koji su prodefilirali sekcijama Društva ne žaleći trud da istaknu svoj talent i doprinesu općem dobru.

Piše Željko Franjkić

a amatera nema veće na-grade nego nastupiti i do-živjeti pljesak zadovoljnih Zgledatelja. K tome, ako se

radi o nastupima izvan grada, gdje ste prezentator tradicije, kulture i vrijednosti svoje ži-votne sredine, zadovoljstvo je još veće. Ovdje govorim o jed-nom takvom nastupu koji se dogodio početkom studenog 1968. godine u Ljubiji kod Pri-jedora. Na poziv KUD-a iz Lju-bije i naše gore lista, Šime Mir-čića, koji je tada živio i radio u Ljubiji, krenuli smo da poka-žemo što znamo i umijemo. Riječ je o najkompletnijem, najraznovrsnijem i najkvali-tetnijem programu koji je jed-no društvo moglo pripremiti. Na ponos svoga grada.

Novi, tek kupljeni autobus "Sanos", vodeći u kategoriji turističkih autobusa, s voza-čem Franjom Semunovićem, stigao je pred Radnički dom da bi primio putnike, članove KUD-a "Jedinstvo" i njihovu opremu za put u Ljubiju, gdje smo imali zakazano gostova-nje s cjelovečernjim progra-mom. Društvo malo, ali odab-rano. Krenulo se s onim što je u tom trenutku bilo najbolje za pokazati iz bogate i razno-vrsne ponude Društva. Dugo se pripremalo ovo gostovanje. Probe su se održavale gotovo svakodnevno mjesec dana. Ništa se nije prepuštalo slu-čaju. I u glazbenoj i u dram-skoj i u folklornoj sekciji sve je dovedeno do perfekcije. Osje-ćali smo se tako moćno i znali smo da će ovaj nastup biti po svemu poseban. To jedno-stavno osjetiš. Ali da će biti baš, baš poseban – to nitko od nas nije očekivao.

Vođa puta bio je profesor Marko Komarica. Prekrasni bijeli "Sanos" poveze nas u na-šu amatersku avanturu. Kako to obično biva s autobusima koji prevoze amatere, s pjes-mom se počelo već od Majda-na i tako gotovo cijelim pu-tem. Iz Vareša smo pošli po suncu. Dan je bio prekrasan kakav u jesen može biti samo u Varešu. No, približavanjem Prijedoru poče nas pratiti ki-

ša. I to jaka kiša. Na samom ulazu u Prijedor pored puta čovjek, čije se lice ne vidi is-pod kišobrana, zaustavlja autobus. Franjo stade, otvori vrata i u autobus uđe naš do-maćin, naš dragi Šimo Mirčić, mokar do kože. Pozdravi se s vodstvom i vozačem, te uze mikrofon i obrati nam se rije-čima dobrodošlice. Koliko je samo riječi dobrote bilo u tom obraćanju. Pa i sama činjenica da nas je čekao dva sata na kiši, 12 kilometara prije Lju-bije, uvjerila nas je da smo dobro došli i dragi gosti. Šimo nas je odveo u planinske bun-galove, na nekom brdu izme-đu Ljubije i Prijedora, gdje smo proveli noć. Kiša je ne-

prekidno padala. Ujutro, za doručkom, opet pozdrav do-maćina Šime i upoznavanje s rasporedom našeg gostova-nja.

Poslije doručka krenuli smo na Mrakovicu, vrh Koza-re, na kojem tada još nije bilo spomenika i prema kojem je put bio tek u izgradnji. Imali smo dosta problema u dolas-ku do vrha jer je autobus bio dugačak i nije mogao svladati pojedine krivine na putu koji se, kako rekoh, gradio. Neko-liko puta smo izlazili iz auto-busa u blato i, skupa s voj-skom koja je radila na putu, rukama zanosili stražnji kraj autobusa kako bi mogao na-staviti vožnju. Na Mrakovici

zajednički ručak s našim do-maćinima iz Ljubije. Povratak s Mrakovice i put do Ljubije protekao je s manje pro-blema.

Stigli smo najzad pred zdanje Društvenog doma u Ljubiji. Zgrada je ogromna, puno veća i od Radničkog do-ma i od "Partizana". Bina i dvorana su duplo, ako ne i više, veće od bine i dvorane u "Partizanu". Prostorije za go-ste velike. Svaka sekcija je imala svoju sobu. Na pozor-nici je bilo spremno ozvuče-nje. Proba je mogla početi.

Veličina bine i pogled na klupe ogromne dvorane u amateru bude pozitivnu tre-mu, laganu jezu u stomaku koju smo osjetili i za vrijeme večere pred nastup. Sat prije početka programa svi smo bili u svojim sobama i spremni za nastup – folkloraši u nošnji za prvu točku, glazbenici iz za-bavnog i narodnog orkestra u tradicionalnim crvenim sa-koima i tamnim hlačama, čla-novi muškog okteta u tamnim odijelima, bijelim košuljama i tamnim leptir-mašnama. Pje-vači i članovi dramske sekcije nisu bili uniformirani.

Iz dvorane je dolazio ža-mor. Publika je ulazila i zau-zimala svoja mjesta. Šimo je očekivao popunjena sjedala, ali je i te kako bio iznenađen, kao i mi, kad je vidio da je dvorana krcata. Na nekim sje-dalima sjedilo je po dvoje, a sav prazni prostor dvorane bio je popunjen gledateljima koji su stajali. Sve do bine.

Počinje program...

(nastavak u narednom broju)

Priredio J. Klarić

Kad se izgubi kompas...

IN MEMORIAM

20 21STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

TUŽNO SJEĆANJE(28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

Dana 28. studenog navršit će se godina dana od smrti naše drage, voljene osobe, majke, bake

LUCIJE BABIĆ

Uvijek ćeš ostati u našim srcima, nikada te nećemo zaboraviti.

Zauvijek tvoji najmiliji: tvoj Braco, kćerke Sanela i Jelena i tvoji unuci Uma i Tian

TUŽNO SJEĆANJE(30.XI.2006. – 30.XI.2011.)

Dana 30. studenoga navršit će se pet godina od smrti našeg dragog

ZVONKE MARIĆA

Prošlo je pet godina, proći će i mnoge, ali uvijek će boljeti tvoj odlazak.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

LJUBICU DELIĆ(23.VIII.1955. – 8.IV.2008.)

Smrt nije pitala koliko vas volimo, koliko ćete nam nedostajati. Nismo vas mogli zadržati, ali vrijeme nije

zaborav.Počivali u miru Božjem!

Vaši: Gabrijel, Ignjac i Ljilja s obitelji

SJEĆANJE

JOZO DUŽNOVIĆ(1932. – 1968.)

KATA DUŽNOVIĆ(1930. – 1998.)

Hvala Vam za dobrotu i ljubav koju ste nam podarili. S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Vas.

Počivali u miru Božjem!

Vaši sinovi s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

na dragu prijateljicu

LUCIJU BABIĆ(28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

Počivaj u miru!

Kuma Željka

TUŽNO SJEĆANJE

MARIJANA I MARINKO FRANJIĆ

Draga mama, kad smo bile bolesne bila si uvijek uz nas, milovala nam kosu, sjedila pored. Nikad nas nisi iznevjerila! Samo ti si mogla zagrljaj poslati poštom i osmijeh slati telefonom.

Dragi tata, nosao si nas na plećima otkad smo vidjele svijet. Podizao si nas da dodirnemo grane i stabla kestena i bio naše utočište kad bi nešto krenulo po zlu.

Vaše: Marijeta i Marijela

MIJO ŠIMIČEVIĆ(28.I.1950. – 4.XII.2004.)

Uvijek se s poštovanjem sjećamo vašeg lika.Počivali u miru!

Vaši najmiliji

SJEĆANJE

ANTO KOHUT(1979. – 2011.)

MARIJA KOHUT(1999. – 2011.)

Počivaj u miru Božjem!

Obitelji Dusper i Bunjevac

TUŽNO SJEĆANJEDana 8. studenoga navršile su se dvije godine od

smrti

MATE PAVLIĆA(1943. – 2009.)

Sjećanje na tebe ostat će vječno.Počivaj u miru Božjem!

Supruga Marija

TUŽNO SJEĆANJE

(11.XI.2008. – 11.XI.2011.)

Dana 11. studenog navršile su se tri bolne godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi, voljeni i nikada

prežaljeni suprug, otac, svekar i djed

VINKO GAVRAN

Prošle su tri tužne godine otkako si završio svoj plemeniti život. Vrijeme koje prolazi ne može izbrisati sjećanja na tebe i tvoj dragi lik. Uz ljubav koju smrt ne prekida i tugu koju vrijeme nikada neće izliječiti, najdraže naše, zauvijek ćeš ostati u našim srcima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Lucija, djeca Ranko, Darko i Gabrijela, nevjesta Stanislava, unuke Monia, Kristina i Klara

TUŽNO SJEĆANJE(22.XI.2008. – 22.XI.2011.)

BOŠKO BRKIĆ

Uvijek ćeš živjeti u našim mislima i srcima.Počivaj u miru Božjem!

Supruga s djecom

TUŽNO SJEĆANJE(23.XI.1993. – 23.XI.2011.)

Dana 23. studenog navršit će se 18 tužnih godina otkako nas je napustila naša draga

MARIJA BRĐANOVIĆ

Uspomena na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila.

Počivala u miru Božjem!

Obitelj Brđanović

TUŽNO SJEĆANJE

IVO TURBIĆ(1.III.1928. – 29.XI.1986.)

25 godina je otkako nisi među nama, ali tvoj lik je stalno prisutan i ne blijedi.

Supruga Ljubica, kćeri, zetovi, unučad i praunučad

TUŽNO SJEĆANJEDana 10. studenog navršile su se dvije godine od

smrti dragog oca, djeda, punca i svekra

STANISLAVA KOKORA(1935. – 2009.)

S ponosom i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(17.XI.2009. – 17.XI.2011.)

Dana 17. studenog navršavaju se dvije godine od smrti dragog nam

TOMISLAVA BRĐANOVIĆAProšlo je i prolazi vrijeme, još puno će proći, ali ti nikad nećeš biti zaboravljen u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(19.XI.2001. – 19.XI.2011.)

Dana 19. studenog navršit će se deset tužnih godina od smrti našeg dragog

ROBERTA FRANJKOVIĆAVrijeme će prolaziti, ali sjećanje i bol za Tobom neće izblijediti.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJEDana 22. studenog navršit će se godina dana od

smrti naše drage

JOZEFINE MARTINOVIĆ Mije(19.III.1953. – 22.XI.2010.)

Vrijeme koje je prošlo samo je povećalo osjećaj praznine koju je tvoja smrt ostavila u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najbliži

SJEĆANJEna našu voljenu

NADU KALFIĆ(24.XI.2008. – 24.XI.2011.)

s ljubavlju koju smrt ne može prekinuti, s tugom koju vrijeme ne može izliječiti.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro s obiteljima, sestrična Silvana s obitelji

TUŽNO SJEĆANJENa naše voljene roditelje i sestru

VINKA DELIĆA(5.IV.1929.

– 29.XI.2010.)

JELENU DELIĆ(26.VIII.1932. – 12.XI.2010.)

SJEĆANJE

KATA ŠIMIČEVIĆ(1913. – 1952.)

ILIJA ŠIMIČEVIĆ(1912. – 1983.)

IN MEMORIAM

20 21STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

TUŽNO SJEĆANJE(28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

Dana 28. studenog navršit će se godina dana od smrti naše drage, voljene osobe, majke, bake

LUCIJE BABIĆ

Uvijek ćeš ostati u našim srcima, nikada te nećemo zaboraviti.

Zauvijek tvoji najmiliji: tvoj Braco, kćerke Sanela i Jelena i tvoji unuci Uma i Tian

TUŽNO SJEĆANJE(30.XI.2006. – 30.XI.2011.)

Dana 30. studenoga navršit će se pet godina od smrti našeg dragog

ZVONKE MARIĆA

Prošlo je pet godina, proći će i mnoge, ali uvijek će boljeti tvoj odlazak.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

LJUBICU DELIĆ(23.VIII.1955. – 8.IV.2008.)

Smrt nije pitala koliko vas volimo, koliko ćete nam nedostajati. Nismo vas mogli zadržati, ali vrijeme nije

zaborav.Počivali u miru Božjem!

Vaši: Gabrijel, Ignjac i Ljilja s obitelji

SJEĆANJE

JOZO DUŽNOVIĆ(1932. – 1968.)

KATA DUŽNOVIĆ(1930. – 1998.)

Hvala Vam za dobrotu i ljubav koju ste nam podarili. S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Vas.

Počivali u miru Božjem!

Vaši sinovi s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

na dragu prijateljicu

LUCIJU BABIĆ(28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

Počivaj u miru!

Kuma Željka

TUŽNO SJEĆANJE

MARIJANA I MARINKO FRANJIĆ

Draga mama, kad smo bile bolesne bila si uvijek uz nas, milovala nam kosu, sjedila pored. Nikad nas nisi iznevjerila! Samo ti si mogla zagrljaj poslati poštom i osmijeh slati telefonom.

Dragi tata, nosao si nas na plećima otkad smo vidjele svijet. Podizao si nas da dodirnemo grane i stabla kestena i bio naše utočište kad bi nešto krenulo po zlu.

Vaše: Marijeta i Marijela

MIJO ŠIMIČEVIĆ(28.I.1950. – 4.XII.2004.)

Uvijek se s poštovanjem sjećamo vašeg lika.Počivali u miru!

Vaši najmiliji

SJEĆANJE

ANTO KOHUT(1979. – 2011.)

MARIJA KOHUT(1999. – 2011.)

Počivaj u miru Božjem!

Obitelji Dusper i Bunjevac

TUŽNO SJEĆANJEDana 8. studenoga navršile su se dvije godine od

smrti

MATE PAVLIĆA(1943. – 2009.)

Sjećanje na tebe ostat će vječno.Počivaj u miru Božjem!

Supruga Marija

TUŽNO SJEĆANJE

(11.XI.2008. – 11.XI.2011.)

Dana 11. studenog navršile su se tri bolne godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi, voljeni i nikada

prežaljeni suprug, otac, svekar i djed

VINKO GAVRAN

Prošle su tri tužne godine otkako si završio svoj plemeniti život. Vrijeme koje prolazi ne može izbrisati sjećanja na tebe i tvoj dragi lik. Uz ljubav koju smrt ne prekida i tugu koju vrijeme nikada neće izliječiti, najdraže naše, zauvijek ćeš ostati u našim srcima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Lucija, djeca Ranko, Darko i Gabrijela, nevjesta Stanislava, unuke Monia, Kristina i Klara

TUŽNO SJEĆANJE(22.XI.2008. – 22.XI.2011.)

BOŠKO BRKIĆ

Uvijek ćeš živjeti u našim mislima i srcima.Počivaj u miru Božjem!

Supruga s djecom

TUŽNO SJEĆANJE(23.XI.1993. – 23.XI.2011.)

Dana 23. studenog navršit će se 18 tužnih godina otkako nas je napustila naša draga

MARIJA BRĐANOVIĆ

Uspomena na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila.

Počivala u miru Božjem!

Obitelj Brđanović

TUŽNO SJEĆANJE

IVO TURBIĆ(1.III.1928. – 29.XI.1986.)

25 godina je otkako nisi među nama, ali tvoj lik je stalno prisutan i ne blijedi.

Supruga Ljubica, kćeri, zetovi, unučad i praunučad

TUŽNO SJEĆANJEDana 10. studenog navršile su se dvije godine od

smrti dragog oca, djeda, punca i svekra

STANISLAVA KOKORA(1935. – 2009.)

S ponosom i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(17.XI.2009. – 17.XI.2011.)

Dana 17. studenog navršavaju se dvije godine od smrti dragog nam

TOMISLAVA BRĐANOVIĆAProšlo je i prolazi vrijeme, još puno će proći, ali ti nikad nećeš biti zaboravljen u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE(19.XI.2001. – 19.XI.2011.)

Dana 19. studenog navršit će se deset tužnih godina od smrti našeg dragog

ROBERTA FRANJKOVIĆAVrijeme će prolaziti, ali sjećanje i bol za Tobom neće izblijediti.

Počivaj u miru Božjem!Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJEDana 22. studenog navršit će se godina dana od

smrti naše drage

JOZEFINE MARTINOVIĆ Mije(19.III.1953. – 22.XI.2010.)

Vrijeme koje je prošlo samo je povećalo osjećaj praznine koju je tvoja smrt ostavila u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najbliži

SJEĆANJEna našu voljenu

NADU KALFIĆ(24.XI.2008. – 24.XI.2011.)

s ljubavlju koju smrt ne može prekinuti, s tugom koju vrijeme ne može izliječiti.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro s obiteljima, sestrična Silvana s obitelji

TUŽNO SJEĆANJENa naše voljene roditelje i sestru

VINKA DELIĆA(5.IV.1929.

– 29.XI.2010.)

JELENU DELIĆ(26.VIII.1932. – 12.XI.2010.)

SJEĆANJE

KATA ŠIMIČEVIĆ(1913. – 1952.)

ILIJA ŠIMIČEVIĆ(1912. – 1983.)

22 23

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je uevidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

IZ STARIH ALBUMA

Na gornjoj fotografiji su kosci na Salakuši, snimljeni 1952. godine. Ona je iz arhiva Radinka Zekića, a da dođe do naših ruku pobrinula se Janja Mutić s Pogari.

Godine 1947., grupa učenika tadašnje Niže realne gimnazije u Varešu na temelju dobrog uspjeha upućena je na ljetovanje u Prčanj (crnogorsko primorje) i na donjoj je fotografiji ovjekovječen taj njihov prvi susret s morem. Ustupio ju je Momir Stefanović iz Sarajeva, a na njoj se nalaze: Anto Gavran, Branka Čolić, Mubera Mulalić, Olga Žuk, Terezija Lekić, Antonija Jarčević, Marko Lekić, Miroslav Franjković, Josip Glavočević, Momo Stefanović, Marko Brđanović i Zdravko Cetić.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ● internetska adresa: http://www.vares.pp.se ● e-mail: listbobovac@hotmail.com ● žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ● cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ● računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača

DAVNIHLJETA...

PROFI

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE IKONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.:tel./fax:

+384 (0)61 / 794 715+387 (0)32 / 843 094+387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.come-mail: profitex@bih.net.ba

25. rujna 1994.Poslije pučke mise u Jelaš-

kama u 11 sati donesena je vi-jest da je imenovan novi žup-nik za župu Jelaške. To je vlč. Marko Stipić. "Dragovoljac" koji nadbiskupu msgr. Vinku Puljiću, u njegovoj dilemi i brizi koga poslati u župu Jela-ške, reče: "Evo me, pošalji me-ne". Rodom je iz Žepča. Proš-lih godina bio je na službi mi-sionara u Africi, u državi Zambiji, gdje je proveo šest godina. Vratio se u domovinu zbog bolesti i došao u matičnu Nadbiskupiju Vrhbosansku. Narod jelaški radostan je da opet ima svog "redovitog" žu-pnika. Nije precizirao vrijeme svog dolaska.

25. prosinca 1994.U šest sati služena je bo-

žićna misa zornica u olov-skom Gospinom svetištu. Na-zočnih bijaše: 22. U taj broj uključeno je i nekoliko musli-mana i pravoslavnih (njih 7). Poslije mise, po tradiciji, svi svratiše u našu kuću, ogrijati se, čestitati "parocima" Božić, odnosno u dirljivom ozračju božićnog blagdana blagovati zakusku – agape...

"Oni s brda" miruju. Nisu pucali jučer, evo ni svu noć. A hoće li danas, sutra...? Valjda neće. Ta, sigurno doživljavaju i oni čarobnost i milinu "tihe, svete božićne noći", jer slavit će i oni svoj Božić.

Jest, molimo danas poseb-no, svi ljudi dobre volje: "Duše Sveti, omekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene" – svim zlim ljudima u ovim ratnim prilikama i neprilikama, koji u crno zavijaju lice ove naše zemlje Bosne, evo već treću godinu ovog groznog rata.

29. prosinca 1994.Dogodila se nevolja, pro-

metni udes. Stradala je moja malenkost, fra Berislav Kalfić. Stradao sam vraćajući se iz Tuzle za Olovo. U Tuzlu sam išao u franjevački samostan, dogovoriti se s braćom u vezi s mojom pomoći njima za božićni blagoslov kuća. U istu svrhu bio sam i kod vlč. Šime Janjića, dugogodišnjeg žup-nika u župi Živinice. Dogovo-rili smo sve na obostrano za-dovoljstvo, no ispalo je posve drugačije...

Rekoh, dogodio se pro-metni udes, u ratnoj zoni Rib-nice, mjesta koje je već prvih dana okupirala YU-armija s Karadžićevim vojnicima, me-đu kojima su bili i mjesni Srbi iz Vozuće (Ribnici susjedno mjesto). Držali su oni pod svojom okupacijom lijevu stranu Krivaje i imali su svoje rovove na obližnjim uzvisi-nama odakle su kontrolirali sve pa i cestu kroz Ribnicu, odnosno raskrižje Tuzla-Olo-vo. Prolaz je stoga bio moguć samo noću, i to bez svjetala (na kontrolnom punktu su is-kopčavali sve osigurače u ko-lima!). Vozilo se brzinom od 4 km/h. Uspostavljen je režim prometovanja – puštana su vozila u jednom smjeru pola

sata, pa onda vozila iz drugog smjera. S kontrolnog punkta Željeva točno u 18.30 krenuo sam prvi, jer sam prvi i došao do punkta te čekao. Već sam bio prošao "smrtonosnu zo-nu" kroz Ribnicu, kada je tre-balo još samo kojih 100 metara da budem posve izvan dometa četničkih položaja, pa da se opet može nastaviti vožnja pod svjetlima. No, iz suprotnog smjera naišao je vojni kamion (vozio vojnike u pojačanje na vozućko ratište). Osioni vozač, pripadnik 210. živiničke brigade musliman-ske Armije BiH, nije htio po-štivati uspostavljeni režim prometa i dogodi se... Da ne duljim: posve su uništena mo-ja kola "zastava 750" odnosno

"fićo". Mene su prevezli nekim vojnim kombijem u Banoviće, u bolnicu. Nakon ukazane prve pomoći i bolničkog pre-gleda zaključeno je da je nužan operacijski zahvat na desnoj nozi...

Više od moje "havarisane" noge boljela me spoznaja da ću, dakle, biti izbačen iz stroja na neodređeno vrijeme i izne-vjeriti povjerene pastoralne obveze. Bože svemoćni i milostivi, molim Ti se za one koje si mi dao u ovim teškim vremenima čuvati ih od zlih ljudi i hrabriti – da ne čekaju dugo na moj povratak.

S ovim, ujedno, prekidam do daljnjega i vođenje svojih bilješki...

29. srpnja 1995.Točno u 9 sati bio je susret

u Carevoj Ćupriji s nadbisku-pom vrhbosanskim kardina-lom Vinkom Puljićem. Doče-kao sam ga kao upravitelj sve-tišta i preuzeo ulogu njegova vodiča. Redali su se punktovi koje drže muslimani iz pos-trojbi Armije BiH. I zastoji je-dan za drugim, ali svuda lijep doček. Problema nikakvih, prepoznaju svi "kardinala Vinka". Sretno se stiglo do Olova, a sretno je prošla i vožnja kroz grad Olovo. Nije doletio nijedan projektil, hvala Bogu.

Točno u podne služili smo misu u olovskoj crkvi. Nazoč-ni su bili samo: kardinal Vinko Puljić, predvoditelj mise, ja – upravitelj svetišta, kao konce-lebrant, i časni brat fra Marko Dunđer.

Nakon mise, u sakristiji povjerio sam kardinalu "slu-čaj" (casus!) koji graniči s crkvenom disciplinom. To je ono kad sam u travnju 1992. u Velikom trodnevlju na osob-nu odgovornost, a na zamolbu muslimanskih branitelja Olo-va, dopustio da zvone crkvena zvona. Odgovor kardinalov bio je kratak i jasan: dobro, lijepo je učinjeno, prema od-govarajućoj potrebi!

U sljedećem broju:Svečanost Velike Gospe *

Zlatna misa fra Bernardina Matića * "Niz Olovo sitna

kaldrmica" * Dolaze Amerikanci * Kraj rata i novogodišnji vatromet

Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhva-ćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine. Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pi-kanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

OLOVSKE RATNE GODINE (XI)

Izbačen iz stroja

Piše fra Berislav Kalfić

SVJEDOČANSTVA

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

LIST VAREŠKIH HRVATA

22 23

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je uevidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

IZ STARIH ALBUMA

Na gornjoj fotografiji su kosci na Salakuši, snimljeni 1952. godine. Ona je iz arhiva Radinka Zekića, a da dođe do naših ruku pobrinula se Janja Mutić s Pogari.

Godine 1947., grupa učenika tadašnje Niže realne gimnazije u Varešu na temelju dobrog uspjeha upućena je na ljetovanje u Prčanj (crnogorsko primorje) i na donjoj je fotografiji ovjekovječen taj njihov prvi susret s morem. Ustupio ju je Momir Stefanović iz Sarajeva, a na njoj se nalaze: Anto Gavran, Branka Čolić, Mubera Mulalić, Olga Žuk, Terezija Lekić, Antonija Jarčević, Marko Lekić, Miroslav Franjković, Josip Glavočević, Momo Stefanović, Marko Brđanović i Zdravko Cetić.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ● internetska adresa: http://www.vares.pp.se ● e-mail: listbobovac@hotmail.com ● žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ● cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ● računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača

DAVNIHLJETA...

PROFI

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE IKONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.:tel./fax:

+384 (0)61 / 794 715+387 (0)32 / 843 094+387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.come-mail: profitex@bih.net.ba

25. rujna 1994.Poslije pučke mise u Jelaš-

kama u 11 sati donesena je vi-jest da je imenovan novi žup-nik za župu Jelaške. To je vlč. Marko Stipić. "Dragovoljac" koji nadbiskupu msgr. Vinku Puljiću, u njegovoj dilemi i brizi koga poslati u župu Jela-ške, reče: "Evo me, pošalji me-ne". Rodom je iz Žepča. Proš-lih godina bio je na službi mi-sionara u Africi, u državi Zambiji, gdje je proveo šest godina. Vratio se u domovinu zbog bolesti i došao u matičnu Nadbiskupiju Vrhbosansku. Narod jelaški radostan je da opet ima svog "redovitog" žu-pnika. Nije precizirao vrijeme svog dolaska.

25. prosinca 1994.U šest sati služena je bo-

žićna misa zornica u olov-skom Gospinom svetištu. Na-zočnih bijaše: 22. U taj broj uključeno je i nekoliko musli-mana i pravoslavnih (njih 7). Poslije mise, po tradiciji, svi svratiše u našu kuću, ogrijati se, čestitati "parocima" Božić, odnosno u dirljivom ozračju božićnog blagdana blagovati zakusku – agape...

"Oni s brda" miruju. Nisu pucali jučer, evo ni svu noć. A hoće li danas, sutra...? Valjda neće. Ta, sigurno doživljavaju i oni čarobnost i milinu "tihe, svete božićne noći", jer slavit će i oni svoj Božić.

Jest, molimo danas poseb-no, svi ljudi dobre volje: "Duše Sveti, omekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene" – svim zlim ljudima u ovim ratnim prilikama i neprilikama, koji u crno zavijaju lice ove naše zemlje Bosne, evo već treću godinu ovog groznog rata.

29. prosinca 1994.Dogodila se nevolja, pro-

metni udes. Stradala je moja malenkost, fra Berislav Kalfić. Stradao sam vraćajući se iz Tuzle za Olovo. U Tuzlu sam išao u franjevački samostan, dogovoriti se s braćom u vezi s mojom pomoći njima za božićni blagoslov kuća. U istu svrhu bio sam i kod vlč. Šime Janjića, dugogodišnjeg žup-nika u župi Živinice. Dogovo-rili smo sve na obostrano za-dovoljstvo, no ispalo je posve drugačije...

Rekoh, dogodio se pro-metni udes, u ratnoj zoni Rib-nice, mjesta koje je već prvih dana okupirala YU-armija s Karadžićevim vojnicima, me-đu kojima su bili i mjesni Srbi iz Vozuće (Ribnici susjedno mjesto). Držali su oni pod svojom okupacijom lijevu stranu Krivaje i imali su svoje rovove na obližnjim uzvisi-nama odakle su kontrolirali sve pa i cestu kroz Ribnicu, odnosno raskrižje Tuzla-Olo-vo. Prolaz je stoga bio moguć samo noću, i to bez svjetala (na kontrolnom punktu su is-kopčavali sve osigurače u ko-lima!). Vozilo se brzinom od 4 km/h. Uspostavljen je režim prometovanja – puštana su vozila u jednom smjeru pola

sata, pa onda vozila iz drugog smjera. S kontrolnog punkta Željeva točno u 18.30 krenuo sam prvi, jer sam prvi i došao do punkta te čekao. Već sam bio prošao "smrtonosnu zo-nu" kroz Ribnicu, kada je tre-balo još samo kojih 100 metara da budem posve izvan dometa četničkih položaja, pa da se opet može nastaviti vožnja pod svjetlima. No, iz suprotnog smjera naišao je vojni kamion (vozio vojnike u pojačanje na vozućko ratište). Osioni vozač, pripadnik 210. živiničke brigade musliman-ske Armije BiH, nije htio po-štivati uspostavljeni režim prometa i dogodi se... Da ne duljim: posve su uništena mo-ja kola "zastava 750" odnosno

"fićo". Mene su prevezli nekim vojnim kombijem u Banoviće, u bolnicu. Nakon ukazane prve pomoći i bolničkog pre-gleda zaključeno je da je nužan operacijski zahvat na desnoj nozi...

Više od moje "havarisane" noge boljela me spoznaja da ću, dakle, biti izbačen iz stroja na neodređeno vrijeme i izne-vjeriti povjerene pastoralne obveze. Bože svemoćni i milostivi, molim Ti se za one koje si mi dao u ovim teškim vremenima čuvati ih od zlih ljudi i hrabriti – da ne čekaju dugo na moj povratak.

S ovim, ujedno, prekidam do daljnjega i vođenje svojih bilješki...

29. srpnja 1995.Točno u 9 sati bio je susret

u Carevoj Ćupriji s nadbisku-pom vrhbosanskim kardina-lom Vinkom Puljićem. Doče-kao sam ga kao upravitelj sve-tišta i preuzeo ulogu njegova vodiča. Redali su se punktovi koje drže muslimani iz pos-trojbi Armije BiH. I zastoji je-dan za drugim, ali svuda lijep doček. Problema nikakvih, prepoznaju svi "kardinala Vinka". Sretno se stiglo do Olova, a sretno je prošla i vožnja kroz grad Olovo. Nije doletio nijedan projektil, hvala Bogu.

Točno u podne služili smo misu u olovskoj crkvi. Nazoč-ni su bili samo: kardinal Vinko Puljić, predvoditelj mise, ja – upravitelj svetišta, kao konce-lebrant, i časni brat fra Marko Dunđer.

Nakon mise, u sakristiji povjerio sam kardinalu "slu-čaj" (casus!) koji graniči s crkvenom disciplinom. To je ono kad sam u travnju 1992. u Velikom trodnevlju na osob-nu odgovornost, a na zamolbu muslimanskih branitelja Olo-va, dopustio da zvone crkvena zvona. Odgovor kardinalov bio je kratak i jasan: dobro, lijepo je učinjeno, prema od-govarajućoj potrebi!

U sljedećem broju:Svečanost Velike Gospe *

Zlatna misa fra Bernardina Matića * "Niz Olovo sitna

kaldrmica" * Dolaze Amerikanci * Kraj rata i novogodišnji vatromet

Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhva-ćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine. Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pi-kanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

OLOVSKE RATNE GODINE (XI)

Izbačen iz stroja

Piše fra Berislav Kalfić

SVJEDOČANSTVA

STUDENI 2011.BROJ 203 STUDENI 2011. BROJ 203

LIST VAREŠKIH HRVATA

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA Priredio: J. Klarić

U turističkoj ogrlici koja okružuje Vareš jedno zrno predstavlja i selo Osoje, koje nudi nekakvu posebnu sjenovitost, iskazanu u miru i spokoju njiva i šuma. U svojoj pomaknutosti od glavne prometnice živi skupina ljudi svoju svakodnevicu, bez buke i strke, tek s vremena na vrijeme planinski spokoj upotpuni cilik "bronze" ili kravlje klepetuše.

Žene, nositeljice svih kućnih i okolokućnih obveza, nikada ne gube osmijeh s lica dok pripremaju raznorazne "mljekarije" i jela od domaćeg prirodno uzgojenog povrća sa zvjezdanske zemlje, začinjena raznim šumskim plodovima i darovima prirode.

Tu je stari karavanski put, austrijska poravna cesta, nekoliko stećaka, prirodna pećina, panoramski pogled na kotlinu Vareša, vijugavu rječicu Stavnju koja svoju bistru vodu sakuplja i taloži upravo u Osoju.

Tu je i čudnovata, uzbuđujuća pješačka staza koja vodi preko stjenovitog sedla prema selu Javornik, jednako zapostavljenom kada su u pitanju općinske turističke ambicije.