142

Blake i plamena linija

Blake je poznavao vanost polarnosti. Tek, nije ih zvao polarnostima, nego protivtinama.

Bez Protivtina napretka nema. Privlanost i Odbojnost, Razum i Energija, Ljubav i Mrnja nune su ovjekovu postojanju.131

Ali za puno razumijevanje tih engleskih svojstava koja svoj vrhunac nalaze u Blakeu, a i za neto izravniju po-vezanost s predmetom prethodnog poglavlja, bit e do-bro ne zapoeti odmah s njegovim djelom i pogledima, nego do njih doi postupno, s istaknutim primjerima tog napredovanja kroz protivtine u Engleskoj s razvojem arhitekture od otprilike 1290-1350. Ve smo objasnili za to tu stoji godina 1350. Perpendikularni stil je razuman, uglat, injenian, repetitivan i impresivan svojom prostor-nou i jasnoom. Stil prije njega, dekorirani stil, ini se u svakom pogledu protivtinom onog perpendikularnog. On uope nema nikakvih suvremenih paralela na konti-nentu, iako su, to je prilino udno, paralele (ili odjeci), posebice u Njemakoj, otpoele pedeset godina kasnije. Ali ta zagonetka ne tie se ove knjige. Tu nas zanimaju izrazite osobine engleske arhitekture 1290-1350., onako kako se iskazuju u zdanjima poput katedrale u Bristolu,

131 Op. cit., str. 181.

143

Oktogona i kapele Nae Gospe u Elyju, istonog doetka katedrale u Wellsu te nebrojenih nadgrobnih spomenika, od kojih ni jedan nije fascinantniji od groba Edwarda II. u Gloucesteru i Percyjeva groba u Beverleyju (sl. 62).

Fascinantno je, dodue, samo jedna rije i ovjek je nikada ne bi uporabio za opis perpendikularne arhitektu-

Sl. 62. Ondulacija, koja priopuje rasko. Detalj s grobnice Percy, u Beverleyju, oko 1345.

144

re. Moemo joj se diviti, moemo ju potovati ali fasci-nacija je pomalo dvosmislen izraz, pomalo upitan, a per-pendikularni stil je otvoren i izravan. Dekorirani stil je, meutim, pomalo nastran, hirovit, svojevoljan, alogian i nepredvidljiv. Nerazuman je tamo gdje je perpendikular-ni stil razuman.132

Dekorirani stil moramo shvatiti kao reakciju na ple-menitu jasnou ranog engleskog stila iz Lincolna i Sali-sburyija. Kao to smo vidjeli, tamo se na jasan i engleski nain dio dodaje dijelu, svaki od njih nosi svoje slobodno a ipak odmjereno postojanje: glavni brod, poboni bro-dovi, kriite, transepti, svetite. Lukovi se gipko uzdiu do toke gdje se konano ostvaruju, kapiteli su ili pro-filirani u isto definiranim oblicima ili obogaeni onom elastinom vrstom stilizirane lisnatosti koju zovemo ak mrtvom prirodom, ili neto kasnije, jednako tako, na-turalistikim liem. Na svoj nain, engleska arhitektura bila je vrhunska, upravo poput Chartresa i Reimsa.

Sve to odjednom se naputa, vjerojatno iz odvratnosti prema savrenstvu. Umjesto da ostanu plemenita skupina iljastih prozora s klasinim francuskim mreitem krugo-va, razvili su najudnovatiji Mawerk, oblike poput lia na stablu, poput bodea, bubrega ili mjehura, povezane linijama poput plamena ili valova (sl. 63., gore). Taj tip dekoracije doista se i naziva fluidnim mreitem. A nigdje nije fantastiniji nego u upnim crkvama Istone Anglije i Lincolnshirea. Lisnatost tih kapitela odvraa se od priro-de, a oblici koji nastaju mutno podsjeaju na morsku travu

132 Iako su generalizacije neizbjene, one stvari pojednostavljuju uvijek previe. One volte u zdanjima poput Kraljeve kapele u Cambridgeu mi-jeaju engleski dekorativni stil s perpendikularnim ee nego stil koji je vladao pedestak godina prije toga. Tamo se tono zatjeu perpendiku-larne osobine s onima tzv. dekorativnog stila.

145

Sl. 63. Ondulacija: tekue mreite prozora iz 14. stoljea na zapadnom proelju katedrale u Yorku (gore); te proizvoljne krivulje i kontrakrivulje sjevernog portala crkve St. Mary Redcliffe, Bristol, oko 1320-1330., (dolje).

146

(premda ju ne oponaaju) (sl. 63., dolje, str. 145); ti oblici su ispupeni, otmjeni a opet lelujavi svojim povrinama.

Pa ako se od arhitekture okrenemo ljudskom liku, nai emo opet upravo te iste osobine, samo emocionalno jo izraenije. U tim godinama, Engleska se i tu nala u europskoj avangardi. Moda je njen najuveniji specija-litet na kontinentu bilo umijee vezenja ono to nam je jednostavno poznato kao Opus Anglicanum, engleski zahvat, komadi kao to su platevi Syon i Butler Bowdon u Victoria and Albert muzeju, te drugi u tako udaljenim mjestima kao to su Bologna, Ascoli, Toledo, Madrid i Uppsala. Ali i engleske iluminacije bile su jednako viso-kog reda, ili barem jednako tako cijenimo i iluminatore u zemljama poput Francuske ili Njemake.133 Spomenut emo samo neke od izvanrednih rukopisa oko 1300., to su psaltiri Arundel i onaj kraljice Mary, te psaltiri iz Orme-sbyja i Gorlestona. Na njih smo se dosad osvrtali samo po rubu, i to doslovce po rubu, primjerice na majmunarije po njihovim marginama, na te zapanjujui ive male pri-zore svakodnevnog ivota i karikature. A sad treba ispita-ti sredinje dijelove tih stranica, prizore iz Svetog pisma, koji kao da tu prirodno supostoje s grotesknim, traginim i aljivim iz Shakespeareovih komada (sl. 64). Te strani-ce su doista izvanredne, u mnogome smislu u kome je i tzv. dekorirana arhitektura izvanredna. Sudionici svetih legendi izdueni su i vitki, njihova tijela su istanjena i le-lujava, njihovi obrisi vijugavi. Pravih pozadina tu nema, moda samo neki kockasti uzorak, te nema nikakve jasno usmjerene radnje. To je svijet rastjelovljenih tijela, goto-

133 Vidi Georg grof Witzhum, Die Pariser Miniaturmalerei von der Zeit des Heiligen Ludwigs bis zum Phillip von Valois, Leipzig 1907., nadalje, R. Freyhan, Die Illustrationen zum Casseler Willehalm Codex, Frankfurt 1927.

147

Sl. 64. Ondulirana linija moe posluiti najveem intenzitetu izri-aja. Raspee iz Psaltira Roberta de lIslea, oko 1300., Britanski muzej. Likovi su krajnje izdueni, lebde, s izrazitim obrisima i naborima u draperiji. vrstog modeliranja tijela nema.

148

vo prikaza koje se kreu besteinski, ili, s Blakeom bismo mogli rei, tiho, nevidljivo, s nedokuivim izrazom na svojim neobinim licima bez kostiju. Ali, ti likovi mogu izraziti strast strast koja se ne iskazuje nekom radnjom nego prije trpnjom, strast koja iskrivljuje tijelo i lice upra-vo tim istim krivuljama koje u drugim sluajevima kao da iskazuju tek profinjenu dvorsku eleganciju. Linija deko-rativnog stila moe biti fluidna, ali moe biti i plamena elegantna ili napeta. Tu smo suoeni s pojavom koja nam je inae poznatija iz sluajeva kao to su El Greco ili drugi maniristiki slikari. Tu emo takoer rijetko izbjei uzne-mirujui osjeaj dvosmislenosti izmeu samoponitavaju-eg mistinog iskustva i neega to moda i nije drugo nego neka vrsta samosvjesnog ritualnog baleta.

Kad smo tako pojasnili i utvrdili svoje vienje dekora-tivnog stila, moda po prvi put u ovim poglavljima moe-mo pokazati kako se pojam polarnosti pokazuje korisnim u svom djelovanju. Dosad se dekorativni stil u svemu pojavljivao kao kontrast onom perpendikularnom. Ali za potpunu sliku onog engleskog u umjetnosti, potrebna su nam doista oba stila zajedno. Postavlja se pitanje to je zajedniko u oba ta stila. Odgovor glasi da su oba stila protutjelesna ili rastjelovljena, u smislu negacije nabuja-le oblosti tijela. Perpendikularni ju nijee pravokutnou svojih planova, uglastim kulama, izduenim, tankim, ila-vim i miiavim linijama. Dekorirani stil takoer, s tankim ali plamenim ili fluidnim linijama. Ali oba su netjelesna, oba linearna. Roger Fry134, kae, doista, za engleske slika-re tijekom zadnja dva stoljea, kako je njihova umjetnost prvobitno linearna... a ne plastina.

134 Op. cit, str. 20.

149

Druge faze engleske umjetnosti poriu tijelo drugim sredstvima. Profesor Wormland i ostali, posljednjih su godina svratili pozornost na znaajke engleskih ilumina-cija iz 10. i 11. stoljea.135 to su one? Svjetlucava linija, negacija okvira, tako da likovi na stranici bjee gdje oni hoe (to su rijei prof. Wormlanda), neobine grebotine i oznake (to je, pak, s druge strane, ono to je Reynolds govorio o Gainsboroughu)136, a boja uz tu crtovnu mreu stoji sama umjesto vrste boje tijela, to jest, za razliku od otonske Njemake, primjerice. Izvor je tog nadahnutog crtanja, kako smo ve vidjeli, Utrechtski psaltir (sl. 37., dolje, str. 96), oko 830. godine, a koji pripada katedrali u Canterburyju. To jest, on je karolinki, kontinentalan, mnogo stariji, izvorno orijentalan. Ali tu je podrijetlo ma-nje vano od injenice da je to postala engleska osobitost.

135 Francis Wormland, English Drawings of the Tenth and Eleventh Centuries, London 1952. Takoer, Hanns Swarzenski, Monumets of Ro-manesque Art, London 1954.136 etrnaesti razgovor.

Sl. 65. Tekua linija u engleskim iluminacijama, sredina 12. stolje-a, reakcija na krutu okomitost stila Psaltira iz St. Albansa. (v. sl. 58., str. 131). The Lambeth Bible, palaa Lambeth, London.

150

I nadalje, u Winchesteru, gdje je oko 970. cvala iluminacija, draperije su ocrtane u bljeskovima neurednih cik-cak linija, a gusti, raskoni okviri u plamenim lisnatim obli-cima. I tu su izvori tako-er karolinki, ali njihov je razvoj u Engleskoj bio dosljedno linearan.

Kad su doli Norma-ni, sve to su odbacili (sl. 58., str. 131). Njihov stil ukoenih, kao podupr-tih ravnih likova, to smo ve rekli, svojevrsna je perpendikularna reak-cija na one dekorativne krajnosti. Ali tome je, na svoj nain, ubrzo uslije-

dio blai, plemenitiji stil iluminiranja, stil Biblije iz Lam-betha (sl. 65., str. 149), te velike Biblije iz Winchestera oko 1160. ili kasnije, a tamo su likovi vitki i povezani njenim i plitkim krivuljama.137 Svim tim preobrazbama engleskog srednjovjekovnog slikarstva provlai se nebriga za vrsto tijelo te umjesto toga pozorno zanimanje za ivot linije za cik-cak isprva, za valovitu liniju poslije; estoke isprva, blage poslije ali uvijek za liniju, a ne tijelo.

137 O normanskim iluminacijama vidi: Margaret Ri