Bilt

en k

ulturn

o-z

abav

ne,

sport

ske

i ek

olo

ške

udru

ge

Kure

nat

, Župa

dubro

vačk

a |

Ruja

n 2

009.

| Bro

j 6,

godin

a II

I.

KURENAT | br. 6 | str 2.

Izdavač: KULTURNO-ZABAVNA, SPORTSKA I EKOLOŠKA UDRUGA KURENAT, Župa dubrovačka E-mail: kurenat@du.t-com.hr

Uredništvo: Matea Miloslavić (urednica), Paulina Kisić, Marija Duper, Katarina Radić, Štefica Hazdovac, Julijana Raguž, Marita Srijemsi, Nikša Duper, Domagoj Perkić, Igor Konjevod, Marko Butigan. Lektor: Tanja Galjuf.Grafičko oblikovanje: Ivica Mezei. Tisak: Kerschoffset, Zagreb

BRZOJAVNO JAVLJENO

Naslovnica: Ana Masar i Domenika Vukić. Foto: Nikša Duper.

SADRŽAJ

Infrastruktura: Radovi u Čibači ....................... 3

Vijesti iz Općine ...................... 4

Mladomisnik: Don Marin Lučić ....................... 6

Naši umjetnici: Bruno Grill .............................. 8

Razgovor: Veteran Puntižele .................. 10

Foto-album: Puntižela 2009. ..................... 12

Običaji: Uskrs u Župi ......................... 14 Svatovski običaji u Župi .......... 16

Eko-cross ............................. 18

Boćanje: Donji Brgat ugostio male boćare iz cijele Hrvatske ......... 19

Kroz povijest: Komunikacije kroz župsku pršlost ....................... 20

Poznati župljani: Eduardo Miloslavić ................. 22

Ljetni karnevo 2009. .............. 24

Hvala što postojišU srpnju je održana još od jedna akci-

ja dobrovoljnog darivanja krvi koje se, u organizaciji župske Udruge “Hvala što postojiš”, održavaju svaka četiri mjese-ca. Akciji, koja je ovaj put organizirana u prostorima nove zgrade Općine, se odazvalo preko stotinu darivatelja od kojih je prikupljeno 94 doze krvi. Or-ganizator je ovom prilikom akciju podi-jelio na dva dana, kako bi svi koji žele dati krv mogli odabrati datum koji im više odgovara. Kako bi obnovili dariva-njem krvi istrošen organizam, za sve darivatelje je organiziran objed, koji se već tradicionalno nakon svake akcije priređuje u restoranu Flamingo.

“Župski kolarin” – nova emisija na Radio Ragusi

Od 17. lipnja Radio Ragusa počela je

emitirati „ŽUPSKI KOLARIN“, polusat-

nu emisiju koja će obrađivati aktualna,

društvena, politička, gospodarska i kul-

turna događanja na području Župe du-

brovačke. Osim tekuće problematike,

svake druge srijede u 12:15 „Župski

kolarin“ obuhvatit će i probleme veza-

ne za poljoprivredu, politiku, turizam,

komunalne probleme i ostale gospo-

darske grane. U svakoj emisiji u studiju

Radia Raguse ili pak na samom terenu

gostovat će osoba iz Župe dubrovačke

koja je povezana s određenom temom

emisije. Kako bi ista dobila „štih“ na-

šeg područja, u pauzi između priloga i

razgovora, svirat će autentična glazba.

Sukladno potrebama i željama slušate-

lja postoji i mogućnost kontakt emisije,

kako bi slušatelji neposredno, putem

telefona gostima mogli postavljali pi-

tanja.

Općina pomaže obiteljima s troje ili više učenika

Općina Župa dubrovačka odlučila je

ublažiti odluku Vlade o ukidanju be-

splatnih udžbenika i pomoći obiteljima

s troje ili više djece koja se školuju u

osnovnoj i srednjoj školi novčanom po-

moći za kupnju udžbenika i ostalog po-

trebnog pribora. Obiteljima koje imaju

troje djece koji se školuju dodijelit će

se pomoć od 2.500 kn, četvero djece

koja se školuju 3.500 kn, a za pete-

ro djece koja se školuju dodijelit će se

pomoć od 4.500 kn. Pravo na novčanu

naknadu nemaju oni koji su već dobili

pomoć za kupnju knjiga po nekoj dru-

goj osnovi.

Općina će pomoći i roditeljima koji

imaju manje od troje djece koja se

školuju i mjesečna primanja manja od

1.800 kuna po članu obitelji a jedno-

kratnom novčanom pomoći od 1.500,00

kuna. Za svakog prvaša osigurat će se

poklon paket sa kompletnim školskim

priborom kojeg će isti dobiti prvog

dana škole.

Jiřy Menzel boravio u MlinimaProslavljeni Češki redatelj Jiřy koji sa svojom filmskom ekipom snima dokumentarni film o sebi i svojoj ljubavi prema našem Gradu, posjetio je ovih dana i našu općinu. U Mli-nima je posjetio prijatelja Nevena Jerkovića i rado se prisjetio svog boravka u Astarei prije nekoliko godina kada je u Mlinima i na Brgatu prikazao svoju kultnu predstavu “Nemoćnik u pameti”. Posjeta slavnog oska-rovca Župi je protekla bez ikakvih problema, za razliku od Grada gdje su ga fizički napali jedan ugostitelj, njegova supruga i sin iz razloga što su im on i njegova filmska ekipa tijekom snimanja filma kamerom na nekoli-ko minuta zaklonili reklamu restorana.

KURENAT | br. 6 | str 3.

INFRASTRUKTURA

Krenuli su dugo očekivani radovi u jednom od najnapučenijih župskih nase-lja, Čibači. Za sada se radi na cesti koja vodi u Poslovnu zonu, budući je

to jedna od frekventnijih cesta u našoj općini koja, u postojećem stanju, jed-nostavno nije mogla zadovoljiti apetite sve većeg broja vozila, posebno teških prometala koja su snadbjevala trgovačke i druge centre, a ujedno uništavala nedoraslu postojeću cestovnu infrastrukturu. Međutim, treba napomenuti da radovi ne obuhvaćaju samo cestovnu infrastrukturu već da se također radi o postavljanju nogostupa i javne rasvijete, te rješenju velikog problema, odvo-du oborinskih i odpadnih voda koje se također rješava ovim putem.

Otežan i usporen promet koji je normalan u ovakvim uvjetima žitelji Župe Dubrovačke relativno dobro podnose, jer su svjesni da se zbog boljitka treba strpiti neko kratko vrijeme. Stanovnici Čibače posebno su zadovoljni pokrenu-tim infrastrukturnim djelatnostima jer se počelo s rješavanjem srži problema Čibače i njenih stanovnika, a to su oborinske vode i kanalizacija.

Svi ovi navedeni radovi trebali bi završiti do kraja ove godine, a s početkom naredne trebalo bi se početi dalje sa izgradnjom kanalizacijskog sustava kroz Put Pera Kojakovića, koji će riješiti probleme velikog broja stanovnika toga kraja.

IGOR KONJEVOD

Radovi u Čibači

KURENAT | br. 6 | str 4.

U konferencijskoj dvorani Općine Župa dubrovačka nedavno je u

organizaciji Mladeži HDZ-a održano predavanje na temu „Povijest Župe dubrovačke“. U skoro dvosatnom pre-davanju Domagoj Kristović, apsolvent povijesti i arheologije u Zadru, dao je presjek povijesti od najranijih početa-ka pa sve do danas.

Župu dubrovačku stavio je u kon-tekst I. i II. svjetskog rata, napada Crnogoraca i Rusa, turskih pokušaja napada, gospodarskog razvoja, tu-rističkih početaka... Kroz izlaganje o Župi, Domagoj Kristović je otkrio i po-jedine zanimljivosti. Neke od njih su kako su Župljani izgradili dio dubro-vačkih zidina, da su galijama iz Mlina prenosili žito i vodu u Grad, te kako su na lukav način izbjegli napade Turaka. Također je podsjetio na stare ilirske toponime, a svojom elokventnošću, sigurnim nastupom i bogatstvom zna-nja oduševio je stotinjak ljudi koji su nazočili predavanju.

Župa dubrovačka je napokon dobila i svoju prvu pedijatrijsku ordina-

cija koju je nedavno svečano otvorio načelnik Općine Župa dubrovačka, Sil-vio Nardelli. Pedijatrija je naime grana medicine koja je definirana objektom svog interesa, djetetom, od rođenja do kraja adolescencije. Otvorenje su stoga i uveličala djeca vrtića Župe dubrovačke koja su se oduševila unu-trašnjim uređenjem pedijatrije koja je prilagođena upravo njima.

Uviđajući potrebu za ordinacijom zbog velikog broja djece u Župi dubro-vačkoj (kojih se samo prošle godine rodilo 125-ero), Općina je u suradnji s Domom zdravlja završila pedijatrijsku ordinaciju. Općina je osigurala ade-kvatan prostor i potrebna sredstva za adapataciju postojećeg objekta, dok je Dom zdravlja osigurao opremu za namještanje prostora te stručno oso-blje za rad. Tako se o župskim ma-lišanima brinu dr.med.spec. pedijatar

Mirela ćurlin i medicinska sestra Ana Sambrailo.

Iako tek otvorena, posjećenost ove ordinacija je velika, što ukazuje na či-njenicu kako je pedijatrija Župi zaista bila potrebna. Radi se ponedjeljkom,

srijedom i petkom ujutro od 7:00 do 14:30, a utorkom i četvrtkom popod-ne od 14:00 do 20:30. No, osoblje moli roditelje za razumijevanje da se posljednji sat radnog vremena ostavi za administrativne poslove.

IZ OPĆINE

Povijest Župe dubrovačke

Otvorena pedijatrijska ordinacija

Priredila: Katarina Radić

KURENAT | br. 6 | str 5.

IZ OPĆINE

Brošura OpćineOpćina Župa dubrovačka izdala je bilten u kojem su pre-

dočeni osnovni podaci o izvršenom prošlogodišnjem pro-računu, ali i planovi, aktivnosti i projekti koji se financiraju u 2009. godini. Naime, sam cilj biltena je bolje informirati stanovnike Župe dubrovačke o radu i djelovanju Općine, a najbolji način postizanja tog cilja je transparentnost.

Župljane se na taj način detaljnije upoznalo s ukupnim prihodima i rashodima Općine, kao i podacima o tome što Općina financira i kako su raspoređeni glavni rashodi, po-tom koliko novca odlazi na izgradnju komunalnog sustava i uređenje prostora, koliko se ulaže u kulturu, udruge i sport, koliko se izdvaja za financiranje dječjeg vrtića, a koliko za prosvjetu, zdravstvo i socijalnu skrb. Popraćena su i neka događanja koja su obilježila proteklu godinu.

Na samom kraju biltena nalaze se i osnovne informa-cije, brojevi telefona i radno vrijeme važnih ustanova i ureda u Župi, kao na primjer pošta, škola, vrtić, TZO, ljekarna, banka,matični ured i slično…

Nova autobusna linijaJoš u ožujku uspostavljena je auto-

busna linija na relaciji Dubrovnik – Servisna zona - Mandaljena – Mlje-kara – Srebreno, te je pri tom sastav-ljen i eksperimentalni vozni red koji je bio podložan izmjenama. Na osno-vu komentara i prijedloga župskog puka proteklih mjeseci, a sve u svr-hu zadovoljavanja njihovih potreba napravljen je konačan raspored linije 16 A, ali i linije 16 koja ide do Plata, odsad kroz Donju Čibaču. Raspored je stupio na snagu u subotu 9. svib-nja, a dostupan je na web stranici: www.zupa-dubrovacka.hr.

KURENAT | br. 6 | str 6.

Smisao života

Kada se u vašim mislima javio �svećenički poziv i kako ste došli do konačne odluke da se zaredite?

Razmišljanje o ovom pozivu je zapo-čelo prije sedam godina. Iako sam se bavio elektrotehnikom, koja me uisti-nu zanimala, prijatelj Hrvoje Katušić i ja znali smo voditi duge razgovore o prirodnim znanostima, o tehnici, te smo nekako došli na pitanje smisla ži-vota. Kad čovjek naiđe na to pitanje, slijede i ostala poput: pitanje Boga i Crkve, što Crkva može danas pružiti te što Bog znači u životu. Tako je sve po-čelo te se postepeno rodila želja i od-luka da želimo postati svećenici. Stoga sam završio elektrotehničku školu u Dubrovniku i nakon nje upisao Katolič-ko- bogoslovni fakultet u Splitu.

Kakve su bile reakcije Vaših pri- �jatelja, obitelji i župnika na Vaš iz-bor?

Prijatelji su se začudili jer s njima ni-sam previše o tome razgovarao. Budu-

ći sam živio s majkom, ona je na neki način ostala sama, tako da joj je ispo-četka bilo teško, nije znala što se to sa mnom dogodilo. Ipak, u ovih šest godina proživjela je moj izbor i kroz moj poziv i iskustvo Boga susrela se s Gospodinom koji je promijenio i njezin život te joj olakšao prihvaćanje mog novog puta. Sada je iznimno sretna što joj je sin svećenik. Župnik je pak ta-kođer bio iznenađen kada smo mu Hr-voje i ja priopćili svoju odluku. Naime, uvijek se šalio da će odvesti u Svetu zemlju onoga koji postane svećenik, te je ostao zatečen kad mu je dvoje ministranata objavilo svoju odluku o zaređenju. No, naravno da je bio odu-ševljen te nas je pratio i bio uz nas sve ove godine.

Potrebno je prepustiti se Bogu

Jeste li se tijekom studija dvou- �mili oko odluke?

Trenutci krize su naravno postojali. Ipak se radi o velikim životnim odlu-kama kad se čovjek treba nečega odreći i kada sam sebe pita: „Mogu li ja to, hoću li moći živjeti na takav na-čin, bez obitelji, bez žene“. Stoga je i preispitivanje bilo učestalo, pogotovo kad se vratite doma preko ljeta i malo se opustite. Jedan put prije 3-4 godine mi je bilo jako teško vratiti se, te sam pri tom temeljito preispitao svoju odlu-ku. No, kad čovjek ima ideale, kad se prepusti Bogu, onda se može i odreći nečega.

Kakav je dojam na Vas ostavilo �svećeničko ređenje i proslava prve svete mise?

Ređenje je ono što se čeka pet-šest godina, stoga čovjek želi da to prođe s velikim emocijama, da se snažno do-živi. Očekuješ da se nešto promijeni u tom trenutku kad budeš zaređen, kad biskup položi ruke nad tebe, kad ležiš ispred oltara, a zapravo se tada ništa

DUHOVNI IZAZOVI

“Što imam, a da nisam primio”

U današnje vrijeme prava je rijetkost da se mladi ljudi odluče zarediti i staviti svoj život na službu Bogu i ljudima. Nedavno svećeničko ređenje don Marina Lučića i proslava njegove Mlade mise u Župi upriličena je nakon mnogo godina. No treba napomenuti kako je don Marin samo prvi od tri svećenika koje će župa Mandaljena podariti svojoj zajednici, a i šire.

KURENAT | br. 6 | str 7.

ne mijenja, niti se što spektakularno dogodi. Ali, kad čovjek počne slaviti Misu nakon samog čina ređenja, kad se obuče u misno ruho i kad na oltaru počne izgovarati riječi „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo“, tek onda shvati što je postao, počinje sebe otkrivati. Nije se ništa previše promijenilo, ali opet, dok slavim otajstva i susrećem se s ljudima vidim da sam postao svećenik. Od trenutka kada sam započeo ispovi-jedati i slaviti svetu misu vidim da je Bog jako prisutan u mom životu i da preko mene susreće druge ljude.

Možete li pojasniti svoje mladomi-sničko geslo „Što imam, a da nisam primio“?

U posljednjih pet-šest godina tražio sam neki životni moto koji će me vodi-ti. Zadnjih godinu dana mi je navede-no geslo bilo tako snažno. Naime, kad Sv. Pavao kaže Korinćanima “Ma što se hvastaš kao da nisi primio, što to imaš, a da nisi primio“, želi reći da je sve Božji dar i da je sve što imamo u životu dar Božje ruke. Sve što jesam u životu, sve što imam u životu primio sam kao dar. Svaki susret, lijepa riječ, zagrljaj i prijateljstvo su u konačnici dar Božji, dar mojem životu! Svojim svećeničkim životom želim postati dar drugima. On mi je darovao život, a taj život ja želim dati ljudima koje ću susretati da i oni postanu svjesni Božje prisutnosti u na-šim životima.

“Plodna” Mandaljena

Kako komentirate činjenicu da �se uz Vas iz župe Mandaljena oče-kuju još dva buduća svećenika?

Mislim da je potrebno redovito raditi s mladima. Naš župnik je zaista bio angažiran po tom pitanju. Na ta-kav način nas je privukao i približio Crkvi. Mislim da je to na neki način bio poticaj da uvidimo što to znači biti svećenik, kako to nije netko sa strane već čovjek koji se druži s ljudima.

Budući ste i sami aktivni na in- �ternetu, kako gledate na društvene mreže tj. smatrate li da Vam takve i slične tehnologije mogu pomoći u budućem duhovnom radu?

Već nekih godinu dana sam aktivan na Facebooku. Razmišljao sam o tome da li pristupiti, ali budući su mladi ak-tivni i prisutni mislim kako je dobro da jedan svećenik bude prisutan među njima, da vidi čime se taj dio popu-lacije bavi i kako razmišlja. Facebook je nekada dobar način komunikacije s tim da može biti problematičan ukoliko ljudi samo na taj način traže prijate-lje i organiziraju svoj život samo pre-ko interneta. Ja konkretno za prijate-lje imam ljude koje zaista poznajem, te ovu društvenu mrežu koristim kao jedan način komunikacije. Kao i svi mediji, i Facebook može biti jako dobar, ali i jako loš ako se ne koristi na „pravilan“ način.

Iako rijetki, ovakvi svijetli primjeri pokazuju kako još uvijek ima nade za ljudski rod i kako u vrijeme „glo-balnog sela“ iskonske vri-jednosti nisu u potpunosti nestale te još uvijek posto-je oni kojima je cilj služiti Bogu i svojim bližnjima.

Razgovarala: Marija DuperFoto: Nikša Duper

DON MARIN LUČIĆ, OVOGODIŠNJI MLADOMISNIK IZ MANDALJENE

Don Marin Lučić je završio Filozofsko-teološki studij u Splitu, a za svećenika je zaređen na svetkovinu Svetog Petra i Pavla u dubrovačkoj katedrali, dok je Mladu misu slavio 12. srpnja u rodnoj mu Mandaljeni.

KURENAT | br. 6 | str 8.

Vjerojatno su se mnogi ulaskom u crkvu svetog Ilara u Mlinima za-gledali u oslikane zidove uokolo

raspela te se ostali diviti ljepoti koja je izišla iz glave i ruku nekog umjetnika. No, mnogi još uvijek ne znaju kako je taj umjetnik rodom Župljanin, Bruno Grill. Prezime Grill vuče korijene od austrijskog djeda, no diči se i uvijek napominje svoje župsko podrijetlo.

Čežnja za nedostižnimBruno Grill se rodio u Mlinima te je

od samog djetinjstva odskakao od ostale djece. On je na neki način ži-vio u snovima te svoju neshvaćenost

pokušao prenijeti u materijalnu stvar-nost. Iako je osnovnu školu završio u Župi, a gimnaziju u Dubrovniku, pratila ga je čežnja za svim onim što je da-leko, za svim onim što u Dubrovniku nije mogao ostvariti. Stoga je odlučio poći u Zagreb i slijediti svoje snove, no na primijenjenoj umjetnosti biva odbi-jen. Putevi ga potom vode u njemački Dusseldorf gdje uspijeva upisati aka-demiju i diplomirati povijest umjetnosti i kiparstvo.

Nijemci su prepoznali kvalitete koje u Zagrebu nisu bile „dovoljne“ te je Bru-no u sklopu svoga studija i to od trećeg semestra imao svoj atelje. Naime, ovaj

NAŠI UMJETNICI

Vječni tragovi u umjetnostiIako je ovaj kipar, grafičar i slikar poznat i priznat diljem Europe, kod kuće je još prilično zapostavaljen. Naime, mnogi su oni koji ne znaju čije je remek djelo u crkvi sv. Ilara, a zbog boravka u inozemstvu, nije došao ni do saznanja kako je izišao natječaj za originalni župski suvenir. Kako sam kaže, ideju suvenira oduvijek ima u svojoj glavi, a to je Župčica s košićem na glavi koja bi naravno bila primjerena njegovom jedinstvenom načinu rada i pogledu na život.

KURENAT | br. 6 | str 9.

umjetnik je oduvijek imao neobičan izričaj kojim se isticao, a u Njemačkoj je baš ta njegova individualnost pre-poznata te mu se nakon studija pružila prilika da postane i predavač na viso-koj školi i u gimnaziji. U to se vrijeme pročulo za njega u njemačkoj umjet-ničkoj zajednici te je počeo s vlastitim izložbama i oslikavanjima crkava. No, njegov način rada bio je prilično zani-mljiv. Naime, inspiraciju je pronalazio u glazbi te je uz pratnju klavira, orgulja ili zbora uspijevao svoje osjećaje „pre-nijeti“ iz dubine duše na bijelo platno. Jedno od poznatijih djela iz toga raz-doblja je „Propeće“ u crkvenom domu u Dusseldorfu. Na temelju svojih djela po crkvama, Bruno je postao renomi-rani umjetnik u Njemačkoj koji je kako sam kaže „ostavio tragove u svojim ra-dovima“.

NostalgijaNo, ono što je Bruna nekada vuklo u

nepoznato, pomalo se transformiralo u nostalgiju za rodnom grudom. Tako je na upit tadašnjeg župnika sv. Ilara, don Mirka Maslaća, odlučio oslikati zid oko-lo raspela te prenijeti svojim sumješta-nima svoju viziju kalvarije kroz koju je prošao Isus Krist. No, osim „kalvarije“, ovaj umjetnik je svom rodnom mjestu ostavio i skuplturu „Ribari“ koja sada stoji na ulazu u hotel Mlini. Ova skul-ptura predstavlja ribare koji su u malu mlinarsku luku uplovili barkom, teškim radom vodili ovaj kraj i opću dobrobit stavili čak i ispred vlastite sreće i lju-bavi.

Pomoć u vrijeme kada je bila najpotrebnija

Kao i ostale Hrvate, i Bruna je po-godio Domovinski rat te je pokušao pomoći svom kraju na najbolji mogući način, preko umjetnosti. Upravo je sto-ga uz pomoć njemačkih umjetnika pre-ko aukcija uspio skupiti preko 200.000 tadašnjih njemačkih maraka koje su utrošene za obnovu male fontane na Gundulićevoj poljani te na brojne oluke po Gradu. Osim toga, donirali su odre-đena sredstva za obnovu crkve sv. Ni-kole u Platu, kao i materijalna dobra

poput velike bušilice, kamiona, te osta-lih sitnijih potrepština koje su poslije-ratnoj Župi bile prijeko potrebne.

Kod kuće je najtežeIako je ovaj kipar, grafičar i slikar po-

znat i priznat diljem Europe, kod kuće je još prilično zapostavaljen. Naime, mnogi su oni koji ne znaju čije je remek djelo u crkvi sv. Ilara, a zbog boravka u inozemstvu, nije došao ni do sazna-nja kako je izišao natječaj za originalni župski suvenir. Kako sam kaže, ideju suvenira oduvijek ima u svojoj glavi, a to je Župčica s košićem na glavi koja bi naravno bila primjerena njegovom jedinstvenom načinu rada i pogledu na život.

Za osamdeseti rođendan, Bruno Grill je bio pozvan u Općinu gdje su mu uru-čili maketu broda kojom su se pokušali zahvaliti za sve što je ovaj akademik napravio za svoje mjesto kroz cijeli svoj radni vijek. On je najbolji mogući ambasador svog kraja, naše Župe. Me-đutim, ne kaže se uzalud kako je naj-teže biti najbolji kod kuće, a upravo to Bruno Grill postiže malim, ali sigurnim koracima. Stoga, iako već u devetom desetljeću života, ne ponestaje mu ideja i inspiracija koje nalazi svuda oko sebe, u umjetnosti antike, u glazbi, a ponajprije u prirodi koja ga okružuje.

MATEA MILOSLAVIĆ

BRUNO GRILL

Bruno je inspiraciju pronalazio u glazbi te je uz pratnju klavira, orgulja ili zbora uspijevao svoje osjećaje „prenijeti“ iz dubine duše na bijelo platno.

RAZGOVOR

Veteran PuntiželeVjerojatno je svako dijete u određenoj fazi života osjetilo

fasciniranost glazbenicima i poželjelo postati jedno od njih. Ali, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo te su stoga rijetki oni koji od glazbe mogu živjeti. No, brojni

su i istinski zaljubljenici u note i melodiju koji sviraju za svoju dušu i koji u „zvonkoj radosti“ nalaze zadovoljstvo.

Jedan od njih je i Vedran Mezei koji se može pohvaliti činjenicom kako je nastupao na svim Puntiželama. Stoga

slijedi pobliže upoznavanje s glazbenikom koji svoj dječački san o glazbi pokušava pretvoriti u stvarnost.

Svaki je glazbeni pravac zanimljiv

Kako bi opisao glazbu koju izvodiš? �Vedran: Moglo bi se reći da je to spoj bluesa, rocka i

jazz standarda u akustičnoj izvedbi. Ipak, mislim da gotovo svaki glazbeni pravac može biti zanimljiv i ne želim svjesno težiti određenoj vrsti glazbe.

Pišeš li svoje pjesme? �Vedran: Pišem, no u zadnje vrijeme nisam puno toga

napravio. No, to je možda i dobro jer teško je naći motiv za pisanje kad je sve na svom mjestu.

Gdje si do sada imao priliku nastupati? �Vedran: Pored hotelskih i ugostiteljskih objekata u Du-

brovniku i okolici, svirao sam na blues festivalu u Pirov-cu, bikerijadi na Korčuli, u Lazaretima, na Stradunu, blues weekendu u Splitu... I, naravno, na svim Puntiželama do sada.

KURENAT | br. 6 | str 10.

Puno više od obične svirke

Kad već spominješ, što za tebe �zapravo znači Puntižela?

Vedran: Puntižela mi je dala priliku da se kroz duži niz godina učim svirati pred većim brojem ljudi, na većem ra-zglasu i bini, te mi je stoga to iskustvo jako dragocjeno. No, Puntižela mi zna-či i puno više od obične svirke. Naime, to je dan kada su na jednom mjestu gotovo svi meni dragi ljudi, obučeni u iste crne majice i kad s pivom u ruci cijeli dan uživamo u glazbi... Bolje ne može!

Načuli smo kako si imao priliku �svirati princezi Caroline, princezi od Monaka.

Vedran: Istinita informacija, iako to nije bio nikakav veliki događaj. Na-ime, sve se odigralo nekako slučajno i to nakon sedmodnevnog krstarenja po Jadranu dok sam svirao grupi gostiju iz SAD-a. S njima smo imali objed u jednom restoranu u okolici Dubrovnika gdje se istom prilikom našla i princeza Caroline te me netko iz njene pratnje pitao da li bih odsvirao nešto za njih. Sjećam se da me je njezin suprug Er-nest od Hanovera zamolio da odsviram jedan stari blues Roberta Johnsona te smo brzo našli zajedničku temu za raz-govor.

Suradnje i planovi

Pored samostalnih svirki, sura- �đuješ li s još nekim glazbenicima?

Vedran: Surađujem s pojedinim glazbenicima poput Antonia Bratoša koji svira usnu harmoniku i često mi se pridruži. Tu je i Zrinka Markić koja svira jembè i odlično pjeva. U takvoj kombi-naciji instrumenata mislim da radimo dosta zanimljive obrade nama dragih pjesama te se stoga nadam kako ćemo u budućnosti češće zajedno nastupati. Ne smijem zaboraviti ni svoju (anti)klapu Padišpanj i kontonjata čije vrije-me naime tek dolazi.

Gdje te se moglo i može čuti u �posljednje vrijeme, a kakve plano-ve kuješ za budućnost?

Vedran: Ova godina mi je zaista is-punjena svirkama. Sve je počelo kra-jem prošle godine nastupom u caffe baru Living room u Dubrovniku, a za Valentinovo sam u istom prostoru imao prigodnu svirku pod nazivom „My funny Valentine“. Oba nastupa su bila najav-ljena u emisijama radio Raguse gdje sam imao priliku svirati uživo. Također, najavljujući Puntiželu 2009, Antonio i ja smo svirali na svim lokalnim radi-opostajama u Dubrovniku, dok smo u svibnju imali par nastupa u jednom baru u Starom gradu. Tokom ljeta svi-ram u Villa Vilini na Lopudu, i to svaki četvrtak i petak. Riječ je o hotelu koji je ujedno i art-galerija gdje se često organiziraju izložbe različitih umjetni-ka, pa je tako i glazba koju sviram dio tih događanja. Ambijent je uistinu po-seban i veliko mi je zadovoljstvo svirati tamo. Pored toga, utorkom sviram na Korčuli u jednom restaurant-baru. Po završetku ljeta imam još nekih planova vezanih za glazbu, ali o tome više kad za to dođe vrijeme.

Razgovarala: Matea MiloslavićFoto: Vedran Levi

VEDRAN MEZEI

KURENAT | br. 6 | str 11.

Puntižela mi je dala priliku da se kroz duži niz godina učim svirati pred

većim brojem ljudi, na većem razglasu i bini, te

mi je stoga to iskustvo jako dragocjeno. No,

Puntižela mi znači i puno više od obične svirke. Naime, to je dan kada su na jednom mjestu gotovo svi meni dragi

ljudi, obučeni u iste crne majice i kad s pivom u

ruci cijeli dan uživamo u glazbi...

Antonio i Vedran na Puntiželi 2009.

KURENAT | br. 6 | str 12.

Fo

to:

Ved

ran

Levi

KURENAT | br. 6 | str 13.

Svjedokinja minulih vremena

Gospođa Ivka Kisić otkrila je kako uskrsni običaji zapo-činju na poklade. Pokladnu

noć obilježavala je “dobra” večera i bal koji bi finuo oko jedanaest i pol kada bi se žurilo doma pojesti što mesa ili šporke makarule prije po-noća. Ono što bi od mrsena ostalo, stavilo bi se na špag te objesilo na dim i ne bi se kretalo kroz cijelu ko-rizmu. Čistom srijedom ili Pepelni-com započinje korizmeno vrijeme pa bi se tad na stolovima našao ku-pus pod ulje, leća, slani grah, bobi-ca i sl. Meso se kroz cijelu korizmu gotovo i nije jelo. Iznimka su jedna ili dvije korizmene nedjelje kada bi se kupilo malo svježeg mesa (kilo i za objed i za večeru), pa bi za sva-koga od ukućana bio po komadić. Gospođa Kisić naglašava kako na-šim starima korizmena odricanja i skromna trpeza nisu teško padali. Oni su rijetko živjeli u izobilju, pa bi se moglo reći da im je korizma trajala skoro cijelu godinu.

Korizma

Korizmene nedjelje bile su u zna-ku puta od križa. U Postranju, zbog nedostataka svećenika, predvo-dio bi ga Stijepo Kelez. Kroz cijelu korizmu nije bilo bala ni pjesme. Ostali su sačuvani usmenoknjižev-ni stihovi koji svjedoče o tome: “Korizma je nema kola, ima šetnje iza dola”.

Veliki tjedan

Veliki tjedan otvarao bi se Pal-manom nedjeljom. Tada bi se na blagoslov u Mandaljenu, a kasnije i u Postranje, nosile grančice ma-sline. Pomice nisu bile raširene kao danas, mogle su se kupiti samo u Gradu pa je trebalo voditi računa o tome kako je nabaviti iz Grada.

Obred Velikoga četvrtka u Po-stranju je počeo provoditi padre Alberto 50- ih godina. Križni put na Veliki petak održavao se u Manda-ljeni. Taj dan bi svaki domaćin kuće pošao u Mandaljenu. Nisu se obav-ljali teški poljodjeljski poslovi, a u narodu je postojalo vjerovanje da ne bi urodilo ono što se posije na Veliki petak. Veliku subotu poslije-podne zakišalo bi se cvijeće u vodu (lokanj u potoku ili kadin doma). Bilo je to cvijeće poponca, dubaš-ca i sličnog poljskog cvijeća koje cvjeta u to vrijeme, pa bi se nakon što zazvoni Glorija, nakon mise, svi umivali u toj vodi.

Uskrs

Hrana se na blagoslov nosila na Uskrs ujutro. U košicu bi se našla jaja, malo soli i pinica, a misa se slavila u Mandaljeni (tek kasnije i u Postranju). Jaja su se bojala u lu-čini, a vještije domaćice još bi vo-skom šarale motive cvijeća i pisale stihove po njima.

Uskrsna trpeza bila je bogata. Peklo bi se janje na ražnju ili ispod

OBIČAJI

Uskrs u Župi

KURENAT | br. 6 | str 14.

Iako je danas Župa dubrovačka skoro pa predgrađe Dubrovnika, te se broj stanovnika naglo povećao u posljednjih nekoliko godina, oni iskonski običaji i tradicije još uvijek nisu isčezli. Ostali su u sjećanjima najstarijnih Župljana koji su ih pokušali prenijeti i na svoje potomstvo. U potrazi za običajima vezanim uz najveći katolički blagdan, Uskrs, opet je u pomoć „priskočila“ devedesetogodišnja Ivka Kisić.

USKRS

Uskrs u Župi

KURENAT | br. 6 | str 15.

Uskrsna trpeza bila je bogata. Peklo bi se janje na ražnju ili ispod sača s krumpirom. Od slatkih jela tu su bili štrudel, prjesnac i pinica, a uskrsni ukras na stolu bila je mala pletenica s crvenim jajem, jabukom i grančicom masline. Pletenica se kupovala kod pekarice Mare Sušić u Gradu i na nju bi se stavila blagoslovjena svijeća koja bi se zapalila prije zajedničkog objeda.

sača s krumpirom. Od slatkih jela tu su bili štrudel, prjesnac i pini-ca, a uskrsni ukras na stolu bila je mala pletenica s crvenim jajem, ja-bukom i grančicom masline. Plete-nica se kupovala kod pekarice Mare Sušić u Gradu i na nju bi se stavi-la blagoslovjena svijeća koja bi se zapalila prije zajedničkog objeda. Poslije objeda bi se djeca i odrasli muškarci zabavljali gađanjem jaja.

Neki od ovih uskrsnih običaja sa-čuvali su se u župskim domovima do danas, a neki su pak u potpuno-sti izgubljeni. No, neka bar sjećanje

na njih ostane kao svjedočanstvo o našim starima jer mi smo dio njih i tradicija svjedoči o nama. Naime, ako čovjek ne zna odakle je pote-kao, kako će znati odrediti svoj put u budućnosti. Stanovništvo ovog kraja se umnožilo, ali starosjedi-oci ne bi smjeli zaboraviti odakle su potekli, a pridošlice bi trebale barem malo pokušati prilagoditi se tradiciji i običajima župskog kraja jer bez očuvanja tradicije ćemo iz-gubiti identitet i postat ćemo dije-lovi bezlične mase.

Paulina Kisić

KURENAT | br. 6 | str 16.

Pripreme za vjenčanje

Zarukama je prethodio ženikov posjet mladenkinoj kući. On bi u pratnji još jednog mladića do-

šao na objed kako bi najavio zaruke i dobio odobrenje mladenkine obite-lji. Sljedeću nedjelju ženik bi došao s ocem ili dundom isprositi mladu. Mla-da bi tada dobila prsten, a njene se-stre neki mali poklon. Iduću nedjelju na objed kod ženika došla bi mlada s roditeljima i donijela poklone za cije-lu obitelj (muškima košulju, a ženama roba u metrima).

Zlato za ženidbu kupovalo se četvrt-kom. Ruho se također nosilo u četvr-tak prije svadbe. Uključivalo je plete-ne krošnjice pune robe i mladenkinih stvari koje su se nosile na glavi. Mla-denki bi pomagale djevojke iz kuće, rodice i prijateljice, a društvo je pred-vodio domaćin. Počastili bi se kavom i

padišpanjom i nije bilo raskoši koja se danas susreće. Mladenka je djevojke koje su je pratile poklanjala rupčičima za uspomenu.

U subotu poslijepodne dolazile su u kuću žene, a predveče djevojke s po-klonima koji su bili skromni. Navečer bi se iz mladenkine kuće čula pjesma: “Preletješe golubovi preko planine, pa sjedoše na one dvore đe je veselje, pa pitaju što je ono u dvoru, što ono žubo-re, ono majka ćer udaje (sina ženi,ako se pjeva u kući ženika) pa se vesele. Vrani se konji igraju, pod sobom jame kopaju, dugu se putu nadaju, po onu lijepu đevojku. Ćer je majci plakala, ne daj me majko daleko, ostavi cvi-jeće nejako, ko će ga majko zalijevat. Ja ću ga ćeri zalijevat, ujutro rosom s prozora, na podne hladnom vodicom, a navečer groznim suzama. Zašto majko groznim suzama? Za tobom ćeri jedi-na”. Tako se ova pjesmica ponavljala i po nekoliko puta iste večeri.

Vjenčanje

Vjenčanje se održavalo u nedjelju. Svatovi su se kitili garofalima i spa-ragusom, a muškarci i bijelim rupčići-ma. Mladenci su bili obučeni u svečanu narodnu nošnju i okićeni nakitom koji se iznosio samo u tako svečanim prili-kama. Čak i oni koji nisu nosili nošnju svaki dan upravo bi se u njoj vjenčali. Prijatelji su pratili mladence u crkvu i s bližim članovima obitelji bili na objedu, a selo se zvalo na večeru (susjedi, i to po jedan ili dva člana iz obitelji).

„Ovo meso pečeno“

Prije ulaska u svoju buduću kuću, mladenka bi kleknula na kućni prag, a svekrva bi joj blagoslovljenom svijećom tri puta okružila oko glave izgovaraju-ći riječi “ Prvom u dobri čas, drugom

OBIČAJI

Tajna leži u skromnostiDanas kada je ženidba postala financijski gotovo neizdrživa investicija, pokušalo se iz razgovora s onima koji se sjećaju godina iza nas rekonstruirati kako je to nekad izgledalo u Župi i što se od običaja sačuvalo do danas. Dakle, nije oduvijek trebalo „dignuti kredit“ da bi se oženilo. Nekada je sve bilo toliko jednostavnije, a ujedno i osobnije.

KURENAT | br. 6 | str 17.

u ljubavi dugoj, tre-ćom dobrom srećom”. Nakon toga svekrva bi mladoj pružila žlicu soli (ponekad je to bio šećer) koju bi mlada morala pojesti a svekr-va bi izgovorila “Što ti bude gorko, neka bude slatko”. Mlada bi tada za sreću bacila žlicu preko glave. I objed i večera pripremali su se doma. Bilo je skromno, ali veselo. Glavno jelo, pečenje, pozdravlja-lo se pjesmom: ”Ovo meso pečeno priče-kajmo veselo, veselo, jeđimo ga do kosti da nam Bog oprosti, i vino i čelo sve nam zdravo veselo, veselo. Svi su časi dobri časi, a ovi su ponajbolji, evo kud god mi svuđe sreća pred nami, i vino, i čelo sve nam zdravo, veselo, veselo.”

Mlada nakon svadbe sedam dana nije posjećivala svoju obiteljsku kuću, niti je njena obitelj posjećivala nju. Tek u iduću nedjelju sa svojim mužem odlazila je na objed u roditeljsku kuću i nosila tortu i čas (kava, beškotini, šećer).

Iz ovog je vidljivo kako naši predci nisu

bili opterećeni rezervacijom sale, odabi-rom vjenčanice, kitica, menija i sl. Kao što je već spomenuto u tekstu, skromno, ali veselo započinjali su zajednički život. Iako se čini da su ovakvi običaji daleko iza nas (posljedna žena koja je svakodnevno no-sila nošnju bila je rođena 1921., a posljed-nji muškarac 1904.), ipak nije nemoguće oživjeti zaboravljene običaje. Na vama je da pokušate.

Paulina Kisić

SVATOVSKI OBIČAJI U ŽUPI

Vjenčanje se održavalo u nedjelju. Svatovi su se kitili garofalima i sparagusom, a muškarci i bijelim rupčićima. Mladenci su bili obučeni u svečanu narodnu nošnju i okićeni nakitom koji se iznosio samo u tako svečanim prilikama. Čak i oni koji nisu nosili nošnju svaki dan upravo bi se u njoj vjenčali.

”Ovo meso pečeno pričekajmo veselo, veselo, jeđimo ga do kosti da nam Bog oprosti, i vino i čelo sve nam zdravo veselo, veselo. Svi su časi dobri časi, a ovi su ponajbolji, evo kud god mi svuđe sreća pred nami, i vino, i čelo sve nam zdravo, veselo, veselo.”

Lijevo: župski mladenci.

Gore desno: Svadbene krošnjice, Mandaljena 1938.g.

Dole: svatovi.

EKO-CROSS 2009.

KURENAT | br. 6 | str 18.

24.05.2009.

BOĆANJE

Donji Brgat ugostio male boćare iz cijele Hrvatske

Malo je malih mjesta koji se mogu po-hvaliti organizacijom takmičenja u ko-jem sudjeluju sportaši iz cijele Hrvatske, pa uspjeh Donjeg Brgata, koji je krajem srpnja bio domaćin mladim boćarima na Državnom prvenstvu za kadete, zaslu-žuje sve pohvale. Na prvenstvu je na-stupilo 46 najboljih kadeta iz boćarskih saveza: Zagrebačke, Istarske, Slavon-sko-Baranjske, Splitsko-Dalmatinske, Primorsko-Goranske, Šibensko-Kninske, Zadarske i Dubrovačko-Neretvanske žu-panije, koje je pratilo 18 voditelja i trene-ra. Sudionici prvenstva su bili smješteni po kućama domaćina, pa su uz sportski dio, vrijeme provodili i u zajedničkom druženju sa svojim vršnjacima iz Župe.

Za posebno zadovoljstvo domaćina su se pobrinuli mali boćari Donjeg Brgata Petar Kraljić i Antonio Čupić osvojivši brončanu medalju u disciplini Parovi kla-sično, u konkurenciji momčadi iz krajeva gdje se puno više ulaže u boćanje i rad s malim boćarima, nego što je slučaj na jugu Hrvatske. Za najuspješnijeg kade-ta Hrvatske je proglašen Marin Ćubela iz BK Nade - Split. Marin je nastupio u svim disciplinama kroz četiri dana prvenstva, te osvojio dva prva, dva druga i jedno treće mjesto.

Tekst i foto:

Nikša Duper

KURENAT | br. 6 | str 19.

Petar Kraljić i Antonio Čupić, brončani u disciplini “parovi klasično”, u društvu Stijepa Knega, Predsjednika Županijskog boćarskog saveza i Predsjednik BK Donji Brgat.

Sa otvaranja Državnog prvenstva u boćanju za kadete.

KURENAT | br. 6 | str 20.

Komunikacije kao osnova trgovine

Za ovo su područje najvažnije komunikacije između priobalja i unutrašnjosti kao osnova tr-

govine koja je bila jednako bitna kroz sva ranija razdoblja. U takvom kontek-stu smještaj Župe dubrovačke između Dubrovnika i Cavtata odredio je njen cjelokupni razvoj od prapovijesnih do današnjih vremend jer komunikacije iz Cavtata i Dubrovnika prema unutraš-njosti vode uz rubna područja Župe dubrovačke.

Cavtatska i dubrovačka komunikacija

Značaj i trajnost određene komu-nikacije ovisio je o trenutnom znača-ju u određenom vremenu Cavtata ili

Dubrovnika. Tako je u ranijim pra-povijesnim vreme-nima veći značaj imala „cavtatska“ jer je glavni cen-tar bio Epidaurum. Isti odnosi ostaju i u antičkim vreme-nima sve do poče-taka srednjeg vije-ka kada Dubrovnik preuzima centralnu ulogu, pa „dubro-vačka“ komunika-cija postaje glavna i kasnije prerasta u poznati dubrovački

karavanski put, odnosno „dubrovački drum“. Bitno je da obje komunikacije, neovisno o važnosti, paralelno egzisti-raju o čemu najbolje svjedoče arheo-loški lokaliteti koji se nalaze uz njih.

Komunikacije i sakralni objekti

Koliki je bio značaj komunikacija kroz prošlost možda najbolje karakterizira činjenica da su se u ranijim razdobljima groblja, a u kasnijim i groblja i crkve, podizale u njihovoj neposrednoj blizini. Tako se većina brončano i željeznodob-nih kamenih gomila koje predstavlja-ju groblja nalazi uz obje spomenute komunikacije, a danas ih nalazimo na području između Žarkovice i Gornjeg Brgata (11 gomila) vezanih za „dubro-vačku komunikaciju“, te iznad Spilana u Platu (6 gomila) vezanih uz „cavtat-sku komunikaciju“. Kasnije ulogu go-mila preuzimaju srednjovjekovne cr-kve i groblja pod stećcima. Tako kasniji dubrovački drum prate crkve od sv. Orsule, sv. Đurđa, sv. Ivana, sv. Bar-bare i sv. Ane na Brgatu, te groblje pod stećcima na Barbari. Cavtatsku komu-nikaciju koja jednim krakom prolazi pored Spilana prate sv. Ana i sv. Ilija na G. Obodu, te sv. Ivan iznad Plata, odnosno Vidovo groblje (stećci) iznad Spilana.

Obalna komunikacija

Pored komunikacija od priobalja k unutrašnjosti, kroz Župu prolaze i dvije u smjeru istok – zapad. Prva, uvjetno nazvana obalna, povezivala je prapovi-

KROZ POVIJEST

Pored prirodnih resursa

kao osnove gospodarstva i

života zajednica u prošlosti

(blizina vode, obradivih

površina, pašnjaka, mora i

sl.) komunikacije su jedan

od osnovnih čimbenika za

naseljavanje i kontinuitet

života na nekom području.

Dakako, tu se u prvom redu

podrazumijevaju prirodne

komunikacije koje su sve do

nedavno bile i prapovijesne

i antičke i srednjovjekovne

ceste, s vrlo malim

intervencijama u prostoru.

Komunikacije kroz župsku prošlost

Lijevo: karta komunikacija.

KURENAT | br. 6 | str 21.

jesna, antička i srednjovjekovna nase-lja na području današnjih Dubrovnika i Cavtata, a samim tim i Župe. Najbolje je očuvana ona najkasnija iz srednjeg vijeka i s prekidima je pratimo od Or-sule do Blata u Kuparima. Na području Trapita poznata je pod nazivom „rimski put“. Vjerojatno je, kao i na ostalom području, kroz sva razdoblja komuni-kacija išla istom trasom. Uz ovu cestu nalaze se crkve sv. Orsule na Orsuli, sv. Stjepana i nepoznatog titulara na Dupcu, sv. Križa, sv. Spasa i sv. Petra na Trapitu, te sv. Stjepana u Kupari-ma. Dalje trasa nije sačuvana pa se ne može govoriti ni o arheološkim lokali-tetima.

Istok-zapad

Druga komunikacija istok - zapad po-vezivala je dva centralna prapovijesna i antička naselja u Župi: Gradac i Spi-lan, te je dalje produžavala u unutraš-njost, odnosno ispod Spilana se spaja-la s „cavtatskom“ komunikacijom. Ova cesta je većim dijelom sačuvana i mo-žemo je pratiti od Buića sve do iznad Spilana. Prate je crkve sv. Đurđa i sv. Trojice u Petrači, sv. Luke na Brašini, sv. Kuzme i Damjana u Klokurićima, sv. Spasa na Krstacu i sv. Mihajla u Ko-sturu. Osim crkava, prapovijesno gro-blje se nalazilo negdje između Buića i Brašine na položaju Džare, a sačuvanu gomilu nalazimo i na Kosturu.

Iz navedenog vidimo kako se kroz prošlost uvijek nastojalo da duše umr-lih u grobljima ili sveci kojima su po-dizane crkve čuvaju ceste, u simbolič-nom smislu čuvaju pristup naseljima.

Danas, situacija je bitno drukčija. Tehnologija i način života omogućuju i odobravaju gradnju cesta preko svega, bez obzira na prirodu i prirodne komu-nikacije.

Domagoj Perkić, dipl. arheolog

KROZ POVIJEST

Gore lijevo: put kraj Spilana.Gore: „rimski put“ na Trapitu.

Dole: „dubrovački drum“ kraj Crkve sv. Orsule.Dole (na dnu): „dubrovački drum“ iznad Orsule prema Brgatu (nakon požara).

KURENAT | br. 6 | str 22.

Župsko podrijetlo

Ovaj znanstvenik je rođen 1884. u Ocklandu (California), no po-drijetlom je iz Postranja. Iako

rođen u Americi kao dijete od tek pet godina, s roditeljima se vratio u Du-brovnik gdje je završio osnovno i sred-nje školovanje. No, budući u Dubrov-niku nije postojao studij medicine, Eduardo se zaputio prema Beču gdje se već kao student istakao znanstve-nim radom. Nakon završenog studija medicine postao je asistent za patološ-ku anatomiju na Medicinskom institu-tu u Beču, te je istodobno surađivao s Vojnom bolnicom gdje se počinjao isti-cati kao znanstvenik. Za vrijeme Prvog svjetskog rata postaje docentom beč-kog sveučilišta, te kasnije profesorom patologije. No, prihvaća poziv Marqu-ette University iz Milwaukeea te se seli u SAD i preuzima katedru za patologi-ju, bakteriologiju i forenzičku medici-nu. Osim toga postao je glavni liječnik sudski vještak u državi Wisconsin.

Začetnik kriminalističke patologije

Narednih godina Eduardo Miloslavić se nastavio baviti znanstvenim istraži-vanjima na polju forenzičke patologije te postao začetnik kriminalističke pato-logije i jedan od osnivača Međunarodne akademije za forenzičku medicinu. Bio je član mnogih američkih i europskih znanstvenih udruženja i akademija, a

nakon nekog vremana dobija po-ziv iz Zagreba gdje po-

staje šef

Katedre za sudsku medicinu. Po povrat-ku osniva Institut za sudsko vještače-nje. Kako je Eduardo Miloslavić bio je-dan od najpoznatijih i najistaknutijim znanstvenikom u svojoj domeni, nudila su mu se mjesta istaknutih udruženja liječnika iz cijele Europe, a 1941. po-staje dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Nepoželjna osoba

Zbog svoje specijalnosti pozvan je 1943. da osnuje međunarodno povje-renstvo Crvenog križa koje bi trebalo istražiti masovni zločin u Katynskoj šumi u Poljskoj. Tamo je naime nađe-no sedam jama u kojima se nalazilo 12.000 ubijenih poljskih časnika. Po-vjerenstvo je imalo 12 članova, sve redom istaknutih sudskih vještaka iz polja sudske medicine koji su otkrili kako je zločin počinio sovjetski komu-nistički režim. No, zbog razotkrivanja ove okrutne istine, Eduardo Miloslavić je u svojoj domovini postao nepoželjna osoba te se stoga odlučio vratiti u SAD gdje nastavlja s poslom predavača sudske medicine u St. Louisu (Missou-ri) sve do svoje smrti.

Iako u Župi relativno nepoznat, ovaj ugledni znanstvenik i sveučilišni pro-fesor poznat je u povijesti svjetske medicine kao liječnik sudski vještak i specijalist za sudsku medicinu (pose-bice balitoskopiju). Eduardo Miloslavić je porijeklom Župljanin, ali u biti gra-đanin svijeta koji je dao veliki doprinos razvoju sudske medicine i bez čijih ide-ja možda i do danas neki kriminalistički slučajevi ne bi bili razrješeni.

(Informacije preuzete iz knjige Mili-voja Salečića „Zdravstvene prilike u

Župi dubrovačkoj i u Dubrovniku tijekom stoljeća“.)

Matea Miloslavić

POZNATI ŽUPLJANI: EDUARDO MILOSLAVIĆ

Američki serijal CSI koji prikazuje život i posao forenzičara, popularan je diljem svijeta, a rijetki su oni koji znaju kako je „otac“ kriminalističke patologije (koja je dio forenzike) zapravo Župljanin Eduardo Miloslavić.

Ugledan liječnik i znanstvenik

Ljetni Župski karnevo 2009.24.07.2009.Foto: Nikša Duper