BIJEG GEMME HARDY - MARGOT LIVESEY

Kada se njezin otac, udovac, utopi na moru, Gemmu Hardy odvedu s rodnoga Islanda u Škotsku, gdje će živjeti s ujakom i njegovom obitelji. Ali nakon smrti brižnoga skrbnika, Gemma ostaje pod krovom kivne ujne i uskoro postaje jasno da je Gem-ma nepoželjan gost. Kada dobije stipendiju za privatni internat, desetogodišnja Gemma vjeruje da je pronašla savršeno rješenje i revno polazi u novi dom. Međutim, u Claypooleu će se prema njoj ponašati kao prema neplaćenoj služavki.Na Gemmino oduševljenje, škola bankrotira pa ona prihvati posao guvernante na otočju Orkney. Samotna kuća Crni kos pri-pada gospodinu Sinclairu, londonskom biznismenu, a Gemma je zadužena za skrb o njegovoj osmogodišnjoj nećakinji. Čak i prije prvoga susreta, Gemma je, kao i ostatak otoka, zaintrigi-rana gospodinom Sinclairom. Bogat je, samac, dolijeće iz Londona kada poželi i u njegovoj nazočnosti cijela kuća živne. Kao pravi par suprotnosti, njih dvoje se međusobno privuku, ali Gemmina najveća kušnja tek slijedi: putovanje ispunjeno strašću i izdajom, iskupljenjem i prosvjetljenjem, koje će je dovesti do života kakav nikada nije sanjala.Bijeg Gemme Hardy, smješten u Škotsku i Island sredinom prošloga stoljeća − dojmljiv hommage romanu Jane Eyre Charlotte Brontë − prava je saga koja nanovo oživljava neke vječne teme predloška, ali će jamačno i sam postati klasik.

Bijeg Gemme Hardy je portret nježne djevojke čelične volje, koja

je siroče i prava književna junakinja. Stil je istodobno strastven

i bridak, ali kao u svim romanima Margot Livesey, pravo blago

jest njezin dar za istraživanje zamršene ljudske psihe sa svim

njezinim blistavim proturječjima, neuhvatljivim spoznajama i

očajničkom nesebičnošću. Gemma je naprosto stvarna − ni manje

ni više. I kroz njezine oči, korak po korak, doznajemo što znači

ostati nepokolebljiv u susretu sa sveprisutnom dvoznačnošću

svijeta − drugim riječima, što znači ovladati vlastitim životom.

David Wroblewski, autor romana Priča Edgara Sawtellea

Čudesna Margot Livesey napisala je knjigu duboko ukorijenjenu

u zabačenim krajolicima, tajnim pričama iz prošlosti i velikoj

ljubavi. Siroče Gemma je suvremena Jane Eyre, strašno dojm-

ljiva i hrabro nesentimentalna. Stil je pedantan, a pripovijest

potresna. Vjerujte mi, ova će vam se knjiga strašno svidjeti.

Karen Joy Fowler, autorica romana Klub čitatelja Jane Austen i Na rubu pameti.

Roman je čaroban od prve do posljednje stranice. Čitanje Bijega

Gemme Hardy podsjetilo me na način na koji se u mlađoj dobi

udubljujemo u pojedine romane, s bezrezervnim uživljavanjem

i apsolutnom koncentracijom, tako da izvanjski svijet potpuno

iščezne dok nas izmaštani svijet drži opčinjenima. Upravo je

tako snažan i uvjerljiv glas ovoga romana: već nakon nekoliko

stranica, nisam mu se mogla othrvati. Predugo sam bdjela. Zabo-

ravljala sam na obveze. Samo sam željela slijediti Gemmin put,

kamo god vodio.

Andrea Barrett, autorica romana Brodska groznica i Sluge zemljovida. mar

go

t li

ves

ey

www.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1554-5139,00 kn

Bij

eg G

emm

e H

ard

y

MARGOT LIVESEY, cijenjena je autorica

romana Kuća u Fortune Streetu, U lovu

na Veronu, Eva premješta pokućstvo,

Nestali svijet, Kriminalci i Domaća

zadaća. Njezini tekstovi objavljeni su

u časopisima The New Yorker, Vogue

i The Atlantic, a stipendije je dobila

i od Nacionalnog fonda za poticanje

umjetnosti i Guggenheimove zaklade.

Za roman Kuća u Fortune Streetu dobila

je 2009. godine nagradu L.L. Winship/

PEN New England. Livesey je rođena u

Škotskoj i odrasla je na rubu Škotskoga

visočja. Živi u okolici Bostona i predaje

kreativno pisanje na koledžu Emerson

kao “gostujuća istaknuta spisateljica”.

m a r g o t l i v e s e y

Bijeg Gemme Hardy domišljata je prerada romana Jane Eyre. Borbena Gemma je sama po sebi prekrasan lik i bilo je zadovoljstvo pratiti njezine pustolovine.

– audrey niffenegger, autorica romana žena vremenskog putnika

Gemme Hardy Bijeg

margot livesey

Gemme Hardy Bijeg

Bijeg Gemme Hardy OMOT.indd 1 13/05/14 13:46

Margot Livesey

BIJEG GEMME HARDY

bijeg gemme hardy.indd 1 6.5.2014. 11:00:08

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stosedamdesetsedma

Naslov izvornika

The flight of Gemma Hardy

Copyright © 2012 by Margot Livesey

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednik Marko Katičić

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovnice Marija Morić

Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1554-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877205.


Margot Livesey

Bijeg Gemme HardyS engleskoga prevela

PETRA MRDULJAŠ DOLEŽAL


Posvećeno Rogeru Sylvesteru, 1922. – 2008.

Mornar se domu, domu s mora vrati,A lovac kući iz lova u lugu.Rekvijem, R.L. Stevenson


PRVI DIO


9

PRVO POGLAVLJE

Prvoga dana u godini nismo izašli u šetnju. Božićni snijeg je okopnio, a kiša je padala od zore, tamneći grmlje i blateći tra-

vu, ali to ujnu ne bi spriječilo da nas pošalje van. Vjerovala je da je svjež zrak blagotvoran za djecu bez obzira na vremenske uvjete. Poslije sam shvatila i da je uživala u miru i tišini koji bi zavladali za naše odsutnosti. Ne, od šetnje smo morali odustati radi mojeg bratića Willa koji je tvrdio kako je odviše prehlađen da bi ustao sa sofe u salonu, ali ipak ne toliko da ne bi mogao kartati. Tražio je da njegova sestra Louise ostane s njim da bi kartali.

Pregovore sam čula iz hodnika gdje sam se motala držeći ujni-ne netom ulaštene crne cipele, po jednu u svakoj ruci.

– U tom slučaju – rekla je ujna – Veronica i Gemma mogu pro-šetati do farme po jaja.

– O, mama, zar moram? – upitala je Veronica. – Ona je takva…Vrata ujakove radne sobe bila su svega jedan metar od mene,

na drugoj strani hodnika. Žurno sam ih otvorila, ušla i zatvorila ih za sobom da ne čujem ostatak rečenice. Ta je soba još nedavno bila središte kuće, mjesto koje je grijala ujakova energija, umiri-vala njegova koncentracija dok je sastavljao svoje propovijedi, ali prošle veljače, dok je u suton sam klizao po zaleđenoj rijeci, pro-pao je kroz led i sada sam ja jedina ondje boravila i patila za njim. Odmah iza vrata bila je piramida od kartonskih kutija, ostatak najnovije ujnine kupnje. Ali onkraj tih kutija soba je bila točno onakva kakvu je ostavio. Njegovo nalivpero još je ležalo na rad-nome stolu pokraj propovijedi koju je sastavljao. Na vrhu stranice


Margot Livesey

10

je napisao: “Nedjelja, 16. veljače, ljeta Gospodnjeg 1958. Nijedan čovjek nije otok.” Na podu pokraj stolice još je bila hrpa knjiga, a ugaslo ugljevlje njegove posljednje vatre mrvilo se u kaminu. Mo-joj djetinjoj mašti pričinjalo se da ga soba oplakuje onako kako ga nije oplakivao nijedan član obitelji, a ponajmanje moja ujna koja je večerala izvan kuće dva ili tri puta tjedno, igrala bridž za sitne uloge i izjahivala sa psima kad god bi joj se pružila prilika jer je otpočela sezona lova. Toga jutra za doručkom obavijestila me da je više ne smijem zvati “ujno”, nego “gospođo”, kao služavka Betty.

Odloživši cipele na pod i nastojeći ne zamišljati kako je Vero-nica dovršila rečenicu – takva imitatorica? Takva budala? – pro-čitala sam ujakov uvodni odlomak. “Svi započinjemo kao otoci, ali ubrzo izgradimo mostove. Čak i najveći samotnjak ima, možda čak i ne znajući, neki gaz, sidro, kameni puteljak koji ga povezuje s drugima, otvarajući mogućnost za komunikaciju i naklonost.” Čitajući slične rečenice, zamislila sam se kao zeleni otočić u sivo-me moru. S dolaskom oseke, pokazao bi se stjenovit greben koje me povezuje s drugim otokom ili kopnom. Ta slika nije imala ni-kakve veze s mojim trenutačnim životom – ni ujna ni moji bratić i sestrične nisu željeli sa mnom imati nikakve veze – ali njegovala sam nadu da će se ujakove riječi jednoga dana obistiniti. Jednoga dana netko će se pojaviti na drugoj strani gaza.

Prišla sam polici s knjigama i izvadila jedan od svojih omiljenih svezaka: Ptice svijeta. Na svakoj je stranici bila slika ptice u prirod-nome staništu – njorba s debelim, drečavim kljunom koja izviruje iz jazbine, lirašica koja širi rep pod lisnatom krošnjom – popraćena opisom. Obično sam čitala sklupčana u naslonjaču pokraj kamina, zamišljajući toplinu koja zrači iz hladnog ugljevlja, ali danas ni-sam željela da svjetlo otkrije gdje sam pa sam se smjestila na klu-picu ispred prozora. Navukavši za sobom tešku, zelenu zavjesu, odletjela sam u slike.


Bijeg Gemme Hardy

11

Mnogo prije Veronicine rečenice, čak i prije ujakove smrti, rekla bih da je adresa jedino što mi je zajedničko s najstarijim bratićem: Kuća Tisa, Strathmuir, Perthshire, Škotska. S četrnaest godina Will je već bio dječak debela vrata i bedara koji se uglavnom na mene nije obazirao. Katkad, kad bi nabasao na mene u hodniku ili kuhinji, licem bi mu preletjelo tako iskreno iznenađenje da sam mogla samo pretpostaviti kako je zaboravio tko sam i pokušava pogoditi. Služavka? Odviše mlada. Provalnica? Odviše bučna. Gošća? Odviše loše odjevena. Vidjela sam isti izraz na ujakovu licu dok je gledao kako Will igra nogomet, kao da se pita je li moguće da mu je taj nezgrapni grubijan doista sin. No njihove plave oči i duge ušne resice nisu ostavljale prostora za sumnju u njihovo krvno srodstvo. Ujak mi je jednom pokazao fotografiju sebe s bratom Ianom, koji je umro na početku svojih dvadese-tih godina, i mojom majkom Agnes, koja je umrla potkraj svo-jih dvadesetih godina. “Bogu hvala što je bar ona bila pošteđena hardijevskih ušiju”, rekao je.

Ali uz Louise i Veronicu vezalo me dugo prijateljstvo. Do proš-loga ljeta sve tri pohađale smo seosku školu, svakodnevno prelaze-ći zajedno kilometar i pol do škole i natrag. Premda je Louise bila dvije godine starija, često sam joj pomagala s domaćom zadaćom iz matematike. Dodvorila sam joj se i prepuštajući joj svoj red za jahanje na Riđanu, obiteljskom poniju, što je ona doživjela kao uslugu, premda to za mene nije bila žrtva. No, u srpnju je ujna objavila da njezine kćeri, kao njihov brat, prelaze u školu u obližnji gradić Perth. Odjednom su imale nove prijatelje, a ja sam u školu hodala sama. U međuvremenu je prodan Riđan kojeg sam se to-liko bojala, a Louise je dobila vlastita konja. Pokušala me obrati-ti na svoj konjički kult dajući mi da čitam Crnu ljepoticu i National velvet. Čitajući, shvaćala sam njezino oduševljenje, ali čim bih se


Margot Livesey

12

našla pred pravim konjem, s golemim zubima, kopitima i praš-nom dlakom, opet mi ne bi bilo jasno što vidi u njima.

Veronica je, pak, bila samo šest mjeseci starija od mene i bile smo dobre prijateljice dok i ona nije razvila meni strane sklonosti. Više je nije zanimalo igranje gusara ni priređivanje bitaka između Rimljana i Škota. Posve ju je zaokupila moda. Satima je prouča-vala majčine časopise i kopala po ormarima. Odbijala je odjenu-ti zeleno s plavim, smeđe sa crnim. Svako ogrješivanje o njezinu estetiku duboko ju je pogađalo. Kad bi ujna kupila komplet koji joj se nije sviđao, Veronica bi se na dva dana povukla u postelju, a kada bih se ja pojavila u odjeći koju je njezina sestra odbacila, to je za nju bilo pravo mučenje. Otac ju je zadirkivao zbog tih mušica i time ih obuzdavao. Bez njega, i ona je postala fanatična.

Usprkos tim promjenama, do prethodnog sam tjedna vjerovala da su mi Louise i Veronica prijateljice, ali ono što se dogodilo na Badnjak natjeralo me da to preispitam. Otkako pamtim, nas troje to bismo poslijepodne svaki put proveli ulijećući jedni drugima u sobe da se pripremimo za zabavu koju priređuju vlasnici mje-sne destilerije. Lani sam popila previše dječjeg punča i pobijedila u igri koja se sastojala u dodavanju naranče od osobe do osobe bez uporabe ruku. Radovala sam se obrani pobjedničkog naslova. Ali kad sam ujutro 24. dana u mjesecu pitala Louise bih li mogla opet posuditi njezinu plavu haljinu, moja se ujna ukipila usred maza-nja maslaca na kruh.

– Što će ti haljina, Gemma?– Večeras je zabava kod Buchananovih. Zar si zaboravila, ujno?Skočila sam da dohvatim pozivnicu s okvira kamina gdje je sta-

jala već nekoliko tjedana i pružila joj je. – Da – odvratila je ujna – a na koga je adresirana? Na obitelj Hardy. To uključuje Willa, djevojke i mene. – Posegne za marmeladom. – Ti ćeš ostati ov-dje i pomoći gospođi Marsden. Možeš započeti pranjem posuđa.


Bijeg Gemme Hardy

13

– Ionako ti ne bih posudila haljinu – doda Louise. – Sigurno bi nešto prolila po njoj.

Da je zvučala ljutito, počela bih se prepirati, ali govorila je po-put svoje majke, kao da sam jedva dostojna daha potrebnog za iz-govaranje tih riječi. Na to su bez ustručavanja prešli na razgovor o tome kamo će toga dana jahati. Ispustivši prepečenac, izjurila sam iz prostorije.

Gospođa Marsden, naša domaćica, bila je jedina ukućanka čije se držanje prema meni nije promijenilo od ujakove smrti. Nasta-vila je biti jednako osorna prema meni kao uvijek. Doselila se u selo jednu godinu nakon mene i unajmila kućicu na drugoj strani konjušnice. Tada je ujna bila na operaciji – Louise je oduševljeno objavila da više neće moći rađati – pa je gospođa Marsden tije-kom njezina oporavka postala neizostavan dio Tise. Odrasla je na otočju Orkney pa ju se katkad moglo navući na pripovijedanje o Drugome svjetskom ratu, tuljanima i sirenama. Uvjeravala sam se da će mi biti puno ugodnije pomagati njoj nego biti izopćeni-ca na zabavi.

Ali dok sam gledala kako Louise i Veronica isprobavaju haljine, glačaju i prave si frizure, osjećala sam se sve zanemarenije. Premda se garderoba gospođe Marsden sastojala od suknji i kostima zagasi-tih boja, glasila je za modnu stručnjakinju pa su djevojke utrčavale u kuhinju pitajući: Koja ogrlica? Plave cipele ili crne? Kad sam se na trenutak zaboravila i podržala je u zalaganju za plave, Loui-se me nije čak niti okrznula pogledom i vidjela sam da je trknula Veronicu kad mi je zahvalila. Odjednom nisam više bila dostojna čak niti da dijelim komplimente. Kad su se došle zadnji put poka-zati, gulila sam kestenove za punjenje purice, čvrsto odlučivši da ću držati jezik za zubima, ali svejedno sam blenula.

Louise je protekle godine procvala, što su isticali mnogi gosti. Nove grudi nosila je kao par idola koji traže obožavanje kakvo


Margot Livesey

14

zaslužuju. Ja sam ih u sebi nazivala “Lar i Penat”, prema starorim-skim kućnim bogovima. Veronica je još bila ravna poput daske, baš kao i ja, ali usne su joj bile pune, a kosa gusta i valovita. U svo-joj najboljoj odjeći, s blistavim ogrlicama i torbicama, dvije sestre izgledale su kao da su se zaputile na bal kod londonskog gradona-čelnika. Činjenica da Louise jedva hoda u visokim potpeticama i da je Veronica nanijela toliko majčina ruža da izgleda kao da ima vrućicu, samo je podcrtavalo drastičnost preobrazbe.

– Oboje ste vrlo zgodne – ocijenila je gospođa Marsden. – Ze-lena ti vrlo lijepo pristaje, Louise. Veronica, imaš divnu frizuru.

Baš dok sam posezala za novim kestenom, ušetala je ujna u plavome baršunu, zlatne kose visoko začešljane. – Moje prelijepe djevojčice – rekla je objema im prebacivši ruku preko ramena. Još im se divila kad se pojavio Will. Smjesta je zaboravila na kćeri. – Moj predivni mladić.

Nitko od njih kao da nije zapažao da mojega ujaka više nema. Lani, dok nisam dodavala naranče i sudjelovala u igrama, gledala sam ga kako pleše. Poslije sam ga nacrtala, iz sjećanja, kako izgle-da poput škotskog plemenskog starješine u kiltu i s tobolcem oko pojasa. Moj je crtež stajao na njegovoj polici za knjige dok ga ujna nije bacila u vatru. Sada ga više nema, a njima je na pameti samo svečana odjeća. Obuzetoj srdžbom, nož mi je kliznuo s kestena na prst. Moj oštar udah privukao je pravi kovitlac pozornosti.

– Drži ruku iznad glave – naloži gospođa Marsden.– Maknite kestenove – reče ujna.– Kako li je samo tupa – reče Will podsmjehujući se dvoznač-

nosti svojih riječi.Njegove sestre zgađeno su ciktale dok ih ujna nije ušutkala.

– Prije spavanja pusti pse s lanca – naloži mi. – I svakako ostavi svjetlo na trijemu.

Uz kuckanje potpetica i šuštanje skuta, nestanu hodnikom.


Bijeg Gemme Hardy

15

Gospođa Marsden povije mi prst i reče da će ona dovršiti ke-stenje. Očito se sažalila nada mnom jer mi je pripovijedala o tali-janskom ratnom zarobljeniku koji je doveden na Orkneyje 1942., gdje se zaljubio u mještanku. Nije govorio engleski pa ju je snu-bio pjevajući joj arije. Nakon rata poslan je natrag u Napulj. – Svi smo mislili da ga više nećemo vidjeti – rekla je gospođa Marsden. – Ali godinu dana poslije Fiona je začula poznati glas. Pogledala je kroz prozor spavaće sobe i ugledala ga kako kleči na ulici, pje-vajući i držeći prsten.

Do pola osam bilo je sve spremno za sutrašnji ručak. Gospođa Marsden teatralno razveže pregaču i zaželi mi sretan Božić.

– Kamo idete? – tupo sam upitala.– Kući. Moram se pripremiti za sutra.– Zar ne biste mogli ostati? – upitala sam oponašajući Veroni-

cu, široko razrogačivši oči i sklopivši ruke. – Možemo kartati ili gledati televiziju. Mogli biste nešto popiti.

Gospođa Marsden prestane zakopčavati kaput na moj drugi prijedlog – kod kuće nije imala televizor – ali na treći nastavi. U nekoliko sam navrata čula ujnu kako se žali da je novokupljena boca džina ili šerija gotovo prazna. Jednom je gospođa Marsden na to nepromišljeno uzvratila spomenuvši Willa. Sada mi je rekla neka ne baljezgam i dohvatila torbicu. Uz škripu vrata, nestane.

Ostavši sama, pokušala sam se smiriti igrajući pasijans za ku-hinjskim stolom, ali nisam se mogla usredotočiti na karte. Kad bi došli Willovi razuzdani prijatelji, Tisa je djelovala tijesno, ali sada su se prazne sobe protezale oko mene bez kraja i konca. A psi, srdačni, ali tupi William i Wallace, nisu bili od neke pomoći. Spremila sam karte, pustila pse s lanca i zatvorila ih u kupaonicu. Iskoristivši prednost samoće, priredila sam si termofor i uspela se na kat u krevet. Kroz prozor na stubištu vidjela sam prve snjež-ne pahuljice.


Margot Livesey

16

Sve do prošloga ljeta moja je spavaća soba bila pokraj Louisine. Tada me ujna, pod izgovorom da preuređuje, preselila u služin-sku sobicu u potkrovlju. Za toplih mjeseci uživala sam u svojem orlovskom gnijezdu, satima gledajući vrhove krošnji i sanjareći. Ali zimi se led s vanjske strane prozorskih stakala svakodnevno podebljavao. – Toplina se penje – ustvrdila je ujna kad sam zamo-lila za električnu grijalicu. Naučila sam se svući, navući pidžamu i uskočiti u krevet munjevitom brzinom. Ondje bi mi zubi cvoko-tali dok se posteljina ne bi zagrijala, a ja se izgubila u stranicama knjige. Čak bi mi i to zadovoljstvo bilo uskraćeno kada bi ujna naložila da ugasim svjetlo. Ležala bih u tami osluškujući zvukove odozdo: Louise i Veronica koje razgovaraju, Will koji sluša radio.

Na Badnjak sam pokušala uživati u luksuzu neometana čita-nja, ali kuća je bila puna drugih, zlokobnijih zvukova: šuškanje, grickanje, tapkanje. Toga vikenda novine su izvijestile o otmici djevojčice iz njezina doma u Kinrossu. Čak je i na mutnoj foto-grafiji bilo očito da je djevojčica moja sušta suprotnost: svjetloko-sa, rumenih obraza, dijete kakvo bi svatko poželio. Ali zlotvor bi se mogao zabuniti, pogotovo u mraku, a William i Wallace bili su zloglasni po svojoj umiljatosti.

Umislivši si da je noćna svjetiljka svjetionik koji razglašava mo-ju samoću, odložila sam knjigu i utrnula je. Čim začujem uljeza, strčat ću se niza stube i sakriti se iza zavjese u ujakovoj radnoj sobi. Želudac bi me zabolio pri samoj pomisli da bih mogla biti zatoče-na u svojem sobičku. U mraku su zvukovi isprva zvučali glasnije, ali nakon nekog vremena, kada nisam začula lomljavu stakla ni korake, zaboravila sam osluškivati otmičarev dolazak i posvetila se realističnijim bojaznima. Od ujaka sam doznala da u Škotskoj već sa sedamnaest godina možeš upisati fakultet pa sam zamišlja-la da ću u toj dobi nekim čudom odrasti. Ali kako ću preživjeti idućih sedam godina i kako ću zarađivati za život nakon odlaska


Bijeg Gemme Hardy

17

iz Tise? U Veronicinim stripovima, djevojke su bježale od kuće i pronalazile davno izgubljene rođake i neočekivane talente. Ja tog prvog nisam imala, a sumnjala sam da imam i to drugo. Dobro su mi išli brojevi, znala sam prepoznati većinu uobičajenih ptica po načinu leta i pjevu, bila sam sposobna za strastvenu privrženost i tako živopisne sanjarije da bi moja neposredna okolina iščezla, ali sportovi mi nikako nisu išli, a rukopis mi je bio nepravilan. Ni-sam znala glumiti, svirati nijedno glazbalo, kuhati niti šiti. Vatra koju bih naložila uvijek se dimila. Znala sam plivati, ali dvaput sam pala na ispitu za spasioca na plaži. Ležeći tako na Badnjak, privijajući uza se termofor, postalo mi je jasnije no ikada prije da sam uistinu sama na svijetu.

Naposljetku sam ustala iz kreveta i spustila se u prizemlje. U dnevnoj sobi, božićno drvce ovjesilo se pod težinom kuglica i la-mele. U podnožju su ležala brda darova. Kleknula sam i pročitala etikete. Dar za darom bio je namijenjen Willu, Louise ili Veroni-ci. Pri samome dnu naišla sam na jedan jedini, tvrdi, pravokutni paket: Za Gemmu od bratića i sestrični.

Sutradan sam se pravila da sam prehlađena i ostala u krevetu te se spustila samo da pogledam kraljičin govor na televiziji. Zašto da budem publika dok moji rođaci otvaraju svoje nebrojene daro-ve i hinim zahvalnost za tu neku dosadnu knjigu koju mi je ujna kupila? Čak sam si i tom mišlju pridala preveliku važnost. Kad sam na Štefanje napokon otvorila svoj dar, pronašla sam knjigu o konjima: Louise je za rođendan dobila dva primjerka.

Sada, tjedan dana poslije, sama u ujakovoj radnoj sobi, osluškiva-la sam lišće božikovine koje je grepkalo po prozoru i listala stra-nice Ptica svijeta. Svaka slika predstavljala je mjesto koje bih jed-noga dana mogla obići – sparna šuma puna tropskog cvijeća – ili me podsjećala na neko koje nejasno pamtim – snježni krajolik sa


Margot Livesey

18

snježnobijelim pticama. Zamišljala sam kako umotana u krzno, a ne u zavjesu tapkam po ledu prema albatrosu ili bjeloglavom orlu. Odjednom se vrata radne sobe otvore. Pojavi se Will, izgle-dajući kao pravi razbijač u smeđem puloveru i samtericama. Oči-to je partija karata s Louise završila. Nije me primijetio u mojem skrovištu dok se dokono gegao prema očevu stolu i sjedao za nj.

– Da bar imamo više igrača kao što je Will – rekao je zavalivši se u stolici – bili bismo prvaci sezone. Vi ostali, tupavi beskičme-njaci, trebali biste se ugledati u njega. Ona obrana koju je izveo u prvoj četvrtini bila je đavolski genijalna.

Shvatila sam da se moj bratić pravi da je svoj nogometni trener. Fascinirano sam gledala kako ispravlja ramena i hvali samoga sebe. Nikada mi nije palo na pamet da bi Will mogao imati imaginarni život. Kad je počeo predviđati da će zaigrati u škotskoj reprezen-taciji, oteo mi se razdragan hihot. Skočio je na noge i mahnito se ogledao oko sebe. Možda je pomislio da je njegova gluma prizvala očev duh. A onda je iza zavjese ugledao mene.

– Što radiš ovdje? Uhodiš me, bijedna ništarijo? – Prije nego-li sam stigla odgovoriti, ščepao me za nadlakticu. – Zar ne znaš da nam je svima mrsko to što se šuljaš naokolo glumeći dobricu? Samo nas muzeš. Jedeš našu hranu, sjediš na našim stolicama, pišaš u naše zahode, a ne radiš ama baš ništa da se za to odužiš. Čak su i psi korisniji od tebe. Sve što imaš na sebi – povuče me za rukav pulovera – pripada mojoj majci, što znači da pripada meni.

– I tvojim sestrama – rekla sam iz srdžbe i skrbi za točnost.Njegov se stisak pojača. – To znači da bi nam trebala zahvaliti

svakoga jutra kada se odijevaš, svaki put kad sjedneš jesti, svaki put kad…

– Hvala vam, hvala vam, hvala vam, gospodaru Wille, naju-zvišeniji među ljudskim stvorovima, najbolji među nogometaši-ma. Nisi upao čak ni u prvi postav juniorske lige.


Bijeg Gemme Hardy

19

Nisam stigla ništa više reći jer je pustio moju ruku, dohvatio Ptice svijeta i s obje me ruke tresnuo njome po glavi kao da želi pre-poloviti knjigu. Spuznula sam s klupice pred prozorom i tresnula svom težinom na bok. Vrisnula sam prvi put pa drugi put kada je Willovo stopalo pronašlo moja rebra.

– Što se to ovdje događa, zaboga?Ujna se nadvila nad svojega sina, on se nadvio nada me, a ja sam

sve to gledala s poda. – Zločesta djevojko, prestani praviti cirkus.– Will me udario. – Za promjenu – zabolio me i pad i Willov

udarac – baš me bilo briga hoće li me optužiti da lažem.– Uhodila me. Došao sam ovamo razmišljati o tati, a ona mi se

narugala. Pokušao sam joj reći koliko mu duguje. Podsjetiti je da bi, da nije njega, još lutala po nekakvom ledenjaku jedući tuljan-sku mast. A ona je rekla da joj je drago što je mrtav.

Na to sam usprkos boli skočila na noge udarajući rukama i no-gama, nastojeći mu se dokopati očiju. – Lažljivče! Nikada nisam rekla ništa slično. Ti si taj koji zaboravlja rođenog oca. Ponašaš se kao da nikada nije postojao, kao da ne bi zazirao od tvojih blat-nih sportova i bijednih viceva o pivu. Stalo ti je samo do debelog i glupog tebe.

Iz Willova nosa klatio se šmrkalj, a oči su mu iskočile iz glave. Snažno me gurnuo tako da sam opet završila na podu.

– Siroti dječače – reče njegova majka. – Ne znam gdje je tvo-jemu ocu bila pamet kada je doveo ovu vražicu pod naš krov. Molim te, mili, ne napreži se više. Ja ću se pobrinuti za Gemmi-nu kaznu.

Izašla je iz sobe i ubrzo se vratila sa služavkom Betty. – Zaklju-čaj je u sobu za šivanje – naloži. – Ima ostati ondje dok se ne ispri-ča za svoje ponašanje.

Betty je bila kršna djevojka, a ja sitna i nenavikla na fizičke okršaje, ali kad sam čula da me kane zatočiti, opirala sam se iz sve


Margot Livesey

20

snage, šutajući joj gležnjeve, čak joj i zarivši zube u ruku. Zamalo sam joj se otrgnula kadli joj je u pomoć priskočio Will, oglušivši se na majčine molbe. Njih dvoje zajedno su me odvukli iz radne sobe, hodnikom pa uza stube. Oduševljeno su me gurnuli u sobi-čak za šivanje i zalupili za mnom vrata.

Jedini izvor svjetlosti u tom sobičku bio je prozorčić visoko iznad moje glave i jedna jedina žarulja koja je visjela sa stropa. Bio je suton oblačnoga dana pa kroz prozorčić nije dopiralo bogzna kakvo svjetlo, a prekidač za paljenje stropne žarulje bio je vani, na hodniku. Šivaći stroj je sjajio u polumraku, crn i pakostan, a čak su i visoke police pune plahti i ručnika djelovale nekako prijeteći. Gospođa Marsden uvijek je držala vrata otvorena dok je šivala i svejedno se žalila na hladnoću. Sjela sam i pokušala se primiriti za-mišljajući ptice koje sam upravo proučavala, ali nisam mogla pri-zvati u sjećanje čak ni skromnog carića. Pet minuta, možda deset, uspijevala sam se praviti da ondje sjedim svojevoljno. Onda mi je ruka posegnula za kvakom, a već u idućem trenutku bila sam na nogama, lupajući po vratima, zazivajući upomoć.

Napokon su se začuli koraci. – Tišina – reče ujna. – Nećeš biti puštena van dok se ne ispričaš. Nedopustivo je tako napasti bratića.

– On je kriv. On je mene prvi udario.Jedini odgovor bili su koraci koji se udaljavaju hodnikom. –

Molim vas, gospođo – povikala sam. – Ne idite. Bit ću tiho. Bit ću dobra. Nisam željela uvrijediti Willa.

Nisam sigurna što sam još obećala – u očaju sam postala be-stidna – ali ništa nije pomagalo. Njezini koraci nepopustljivo su se nastavili udaljavati, zamirući u daljini, odmičući prema stuba-ma. Zatim ih više nisam čula. Na policama, među rubljem, nešto se pomakne. Ondje je stajala spodoba, visoka i ispijena. Zakora-čila je prema meni.


21

DRUGO POGLAVLJE

Priča mojih roditelja bila je, prema ujakovu mišljenju, priča o junaštvu i istinskoj ljubavi. Prema ujninu mišljenju, bio je to

primjer gluposti i svojeglavosti. Upoznali su se 1943., kada je moja majka Agnes kao pripadnica kraljevske mornarice bila postavlje-na na Island, a moj otac je radio na novom pristaništu u Reyjka-viku kao čovjek koji je odrastao u sjeni ledenjaka i gejzira. Na-kon samo četiri mjeseca, Agnes se vratila u Škotsku, ali ostali su si vjerni, redovito se dopisujući i kujući romantične planove koji su uključivali gledanje zvijezde sjevernjače. Namjeravali su se sresti nakon rata, ali majka se tada zatekla u Edinburghu gdje je skrbila o svojemu ocu koji je doživio moždani udar. Ujak mi je opisao visoku, strogu kuću nadomak Botaničkome vrtu i njihove sitne, stroge roditelje.

– Mogli su unajmiti bolničarku – rekao mi je – ali naša maj-ka ni da bi čula za neznanca u kući. Nakon Ianove smrti više nije bila ona stara.

Ujak je tada već bio oženjen i dobio svoju prvu župu u Aber-deenu. Gotovo godinu dana nije znao za mojega oca. A onda je doputovao u Edinburgh na sastanak crkvenog odbora. Drugoga dana boravka, inzistirao je da Agnes i on izađu u šetnju Botanič-kim vrtom.

– Čak je i za to bila prava muka iskamčiti dopuštenje tvoje ba-ke. Neprestano je pitala: “A što ako se nešto dogodi?” Tek sam ta-da shvatio kako tvoja majka živi i zašto je tako blijeda. Iz kuće je izlazila samo u kupnju ili po liječnika ili u crkvu. Bio je svibanj i


Margot Livesey

22

azaleje su bile u punome cvatu. Agnes je samo trčala od grma do grma, njušeći cvjetove i kličući.

Ujak i ja tada smo također bili u šetnji puteljkom koji vodi do pješačkoga mosta na rijeci. Bilo je to jednog spokojnog jesenskog poslijepodneva i činilo se da se ništa ne kreće osim nas i ovaca ko-je su pasle na obližnjim livadama. Zastali smo nasred mosta. Ujak se nagnuo preko ograde, a ja virila kroz nju.

– Onoga ljeta uoči rata – nastavi – naš nas je otac odveo na pe-canje na rijeku Spey. Ian i ja bili smo izgubljen slučaj, ali Agnes je otprve pokazala da ima dara. Znala je pronaći ribu kad to nikome drugome nije polazilo za rukom. Ispričala mi je kako ju je tvoj otac jednoga dana kada nije bila na dužnosti, odveo u vožnju svo-jim čamcem i pokazao joj jato haringi. “Stvarale su vlastite valo-ve”, rekla mi je. Trebao sam je smjesta izvesti iz Botaničkoga vrta i ukrcati na brod za Island. Gle.

U plićaku je stajala čaplja, oborene glave, čekajući lovinu. Moji roditelji vjerno su se dopisivali sve dok 1946., tri mjeseca

nakon pogreba mojega djeda, otac napokon nije doputovao u Škot-sku. Vjenčali su se u ujakovoj crkvi. Pitao me znam li što znači ka-da je netko ozaren, a kad sam odmahnula glavom, objasnio mi je da je to ono kad blistaš, kao svjetiljka u dnevnoj sobi u obliku dame u krinolini. Tako je moja majka izgledala na dan vjenčanja. Moj otac također. Iste su večeri otplovili prema Islandu. Majka je iz svojega novoga doma pisala divna pisma. Zaljubila se u tu zemlju i u oče-vo malo ribarsko mjesto. Naučila je islandski jezik i napravila vrt među stijenjem. Ona i otac samo su se jednom vratili u Edinburgh, 1948., kako bih se ja mogla roditi u glavnome gradu Škotske.

– Posljednji put kad sam je vidio – rekao je ujak – nije mogla biti sretnija.

Rodila sam se u travnju i toga ljeta, dok sam još bila premalena za puzanje, a more je bilo mirno, majka i ja često smo isplovljavale


Bijeg Gemme Hardy

23

u očevu čamcu. Zamišljala sam nas dvije na krmi kako promatra-mo valove dok otac na pramcu baca mreže. Ali jednoga dana idu-ćeg proljeća, ubrzo nakon mog prvog rođendana, ostale smo kod kuće i umjesto u plovidbu otišle u šetnju. Majka se poskliznula o morsku travu i, štiteći mene, udarila glavom o stijenu. Uspjela je ustati, dovela me kući, skuhala si čaj i popila dva aspirina. Kad se otac vratio, na potiljku je već imala kvrgu veličine kokošjeg ja-jeta, ali uporno je tvrdila da joj je dobro, da je samo premorena. Otac me spremio u krevet i spravio večeru. Majka se ujutro nije probudila.

Iduće dvije godine živjela sam s ocem. Dok je bio u ribolovu, čuvala me susjeda. A onda se jednog ugodnog kolovoskog dana nije vratio kući. Susjeda je rekla da je sigurno nabasao na golemo jato riba. Sada ga slijedi i puni mreže. Vratit će se sutra. Sutradan poslijepodne, vidjela sam plavi trup njegova čamca kako skreće za lukobran. Istrčala sam mu ususret, ali muškarac za kormilom bio je ribar iz susjednog mjesta. Kad je stupio na obalu, bacila sam mu se oko koljena pitajući gdje je moj otac. Kleknuo je kako bi mu lice bilo u ravnini s mojim i rekao nešto što mi nije imalo smisla. Otac se utopio.

Izlazila sam dočekati brodove sutradan i dan nakon toga i dan nakon toga. Bez obzira na vrijeme, uporno sam odlazila u luku. Trčala sam od ribara do ribara. Jedan od njih sigurno će biti moj otac. Nekoliko puta pokušala sam se sakriti na nekome brodu kao slijepi putnik, ali svaki put bi me pronašli. Znala sam da bih ga pronašla samo kada bi mi dopustili da ga potražim.

Nisam sigurna koliko je dana ili tjedana poslije stigao nezna-nac, govoreći meni nepoznatim jezikom. U strahu sam se sakrila iza susjede. Ona mi je pokazala fotografiju koja je stajala na maj-činoj komodi i uprla prstom u prvog muškarca na slici pa u čovje-ka koji je stajao nekoliko koraka od mene. – Tvoj ujak – rekla je.


Margot Livesey

24

Poslije mi je ispričao da je kao dječak jednom pripitomio malu lisicu i da je sprijateljivanje sa mnom bilo slično. Uglavnom je sje-dio i čekao da mu priđem ili je činio nešto – pjevao ili kuglao – u nadi da će privući moje zanimanje. Jednoga dana ujak i susjeda objasnili su mi da idem živjeti u mjesto koje se zove Škotska, gdje on stanuje sa svojom obitelji. Imat ću brata, sestre i ujnu. Sutradan smo se spakirali, a dan nakon toga odvezao me u grad gdje smo se ukrcali na najveći broj koji sam ikada vidjela.

Putovanje je trajalo dva dana, a ja sam svaku minutu dnevno-ga svjetla provodila na palubi u nadi da ću nad valovima ugleda-ti oca, njegovu glavu ili ruku, možda čak gumenu čizmu. Kad me ujak pozvao na objed, objašnjavala sam mu zašto ne mogu doći. Pronašao je mornara da mu prevede, ali on se slabo služio engleskim. Ujak me uspio shvatiti tek nakon nekoliko pokuša-ja. Tada je sjeo do mene da bi i on motrio vodeni obzor. Katkad bi na minutu ili dvije neki tuljan ili kormoran probudio u meni lažnu nadu.

Gorko sam plakala kada se kopno ukazalo na vidiku. Tada sam prvi put povjerovala da je otac mrtav. Ali najgore je tek slijedilo. Dok smo se vozili ulicama obrubljenim sivim kućama, sinulo mi je da nećemo stanovati pokraj mora. Ne pamtim dobro vožnju do kuće Tisa. Nekoliko puta morali smo stati po benzin ili hra-nu, jednom da odem iza zida. Kamenje obraslo mahovinom nije se mnogo razlikovalo od kamenja kod kuće.

Svako putovanje na kojem sam ikada prije bila počinjalo je i za-vršavalo na moru, ali dok je sunce zalazilo dovezli smo se u seo-ce iz kojeg se more nije vidjelo. Ujak mi je pokazao svoju crkvu.

– Ne – rekla sam. Bila je to prva riječ koju sam rekla na engle-skom.

Vozili smo se uskom cestom između livada s crnoglavim ovca-ma pa prilazom obrubljenim rododendronima u sjeni bukvi i jela.


Bijeg Gemme Hardy

25

Kako li mi je sve djelovalo sumorno, okovano stablima, kako tiho bez mora da ti zapjeva uspavanku.

Još sam gajila malu nadu da je ovo samo privremeno. Ujak je došao u posjet meni, pa sam sada ja u posjetu kod njega. Ali kad smo stigli do kamene kuće na kraju prilaza, a ujak me poveo mi-mo jarebike i kroz otvorena vrata, shvatila sam da nikada više neću vidjeti oca, nikada više hodati do pristaništa da dočekam ribarice i smijati se rakovima koji trčkaraju po stijenama, nikada više vidjeti sitnooke galebove koji čekaju priliku da se bace na ri-blje iznutrice, nikada više gledati snijeg kako pada iz dana u dan, iz dana u dan.

Bila sam neutješna i to je jamačno bio začetak mojih nevolja s ujnom. Briznula bih u plač kad god bi mi prišla. Odbijala sam razgovarati s njom i sa svojim rođacima. Obraćala sam se samo ujaku. On je zanemario vlastitu djecu da bi mene naučio engleski i te me zime odnjegovao dok sam bolovala prvo od ospica, a za-tim od upale krajnika.

Postupno sam zaboravila islandski dom, zaboravila oca i naše selo koje je gotovo bilo dio mora. Išla sam u školu, igrala se s bra-tićem i sestričnama, u stopu pratila ujaka, uživala kada bi hva-lio moje čitanje, pisanje i računanje. Imala sam dom, imala sam obitelj. Trebala mi je gotovo godina dana da shvatim kako sam s njegovom smrću ponovno izgubila oboje. Prava priroda mojega odnosa s bratićem, sestričnama i ujnom tada se ocrtala jasno po-put brijestovih grana zimi.


Kada se njezin otac, udovac, utopi na moru, Gemmu Hardy odvedu s rodnoga Islanda u Škotsku, gdje će živjeti s ujakom i njegovom obitelji. Ali nakon smrti brižnoga skrbnika, Gemma ostaje pod krovom kivne ujne i uskoro postaje jasno da je Gem-ma nepoželjan gost. Kada dobije stipendiju za privatni internat, desetogodišnja Gemma vjeruje da je pronašla savršeno rješenje i revno polazi u novi dom. Međutim, u Claypooleu će se prema njoj ponašati kao prema neplaćenoj služavki.Na Gemmino oduševljenje, škola bankrotira pa ona prihvati posao guvernante na otočju Orkney. Samotna kuća Crni kos pri-pada gospodinu Sinclairu, londonskom biznismenu, a Gemma je zadužena za skrb o njegovoj osmogodišnjoj nećakinji. Čak i prije prvoga susreta, Gemma je, kao i ostatak otoka, zaintrigi-rana gospodinom Sinclairom. Bogat je, samac, dolijeće iz Londona kada poželi i u njegovoj nazočnosti cijela kuća živne. Kao pravi par suprotnosti, njih dvoje se međusobno privuku, ali Gemmina najveća kušnja tek slijedi: putovanje ispunjeno strašću i izdajom, iskupljenjem i prosvjetljenjem, koje će je dovesti do života kakav nikada nije sanjala.Bijeg Gemme Hardy, smješten u Škotsku i Island sredinom prošloga stoljeća − dojmljiv hommage romanu Jane Eyre Charlotte Brontë − prava je saga koja nanovo oživljava neke vječne teme predloška, ali će jamačno i sam postati klasik.

Bijeg Gemme Hardy je portret nježne djevojke čelične volje, koja

je siroče i prava književna junakinja. Stil je istodobno strastven

i bridak, ali kao u svim romanima Margot Livesey, pravo blago

jest njezin dar za istraživanje zamršene ljudske psihe sa svim

njezinim blistavim proturječjima, neuhvatljivim spoznajama i

očajničkom nesebičnošću. Gemma je naprosto stvarna − ni manje

ni više. I kroz njezine oči, korak po korak, doznajemo što znači

ostati nepokolebljiv u susretu sa sveprisutnom dvoznačnošću

svijeta − drugim riječima, što znači ovladati vlastitim životom.

David Wroblewski, autor romana Priča Edgara Sawtellea

Čudesna Margot Livesey napisala je knjigu duboko ukorijenjenu

u zabačenim krajolicima, tajnim pričama iz prošlosti i velikoj

ljubavi. Siroče Gemma je suvremena Jane Eyre, strašno dojm-

ljiva i hrabro nesentimentalna. Stil je pedantan, a pripovijest

potresna. Vjerujte mi, ova će vam se knjiga strašno svidjeti.

Karen Joy Fowler, autorica romana Klub čitatelja Jane Austen i Na rubu pameti.

Roman je čaroban od prve do posljednje stranice. Čitanje Bijega

Gemme Hardy podsjetilo me na način na koji se u mlađoj dobi

udubljujemo u pojedine romane, s bezrezervnim uživljavanjem

i apsolutnom koncentracijom, tako da izvanjski svijet potpuno

iščezne dok nas izmaštani svijet drži opčinjenima. Upravo je

tako snažan i uvjerljiv glas ovoga romana: već nakon nekoliko

stranica, nisam mu se mogla othrvati. Predugo sam bdjela. Zabo-

ravljala sam na obveze. Samo sam željela slijediti Gemmin put,

kamo god vodio.

Andrea Barrett, autorica romana Brodska groznica i Sluge zemljovida. mar

go

t li

ves

eywww.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1554-5139,00 kn

Bij

eg G

emm

e H

ard

y

MARGOT LIVESEY, cijenjena je autorica

romana Kuća u Fortune Streetu, U lovu

na Veronu, Eva premješta pokućstvo,

Nestali svijet, Kriminalci i Domaća

zadaća. Njezini tekstovi objavljeni su

u časopisima The New Yorker, Vogue

i The Atlantic, a stipendije je dobila

i od Nacionalnog fonda za poticanje

umjetnosti i Guggenheimove zaklade.

Za roman Kuća u Fortune Streetu dobila

je 2009. godine nagradu L.L. Winship/

PEN New England. Livesey je rođena u

Škotskoj i odrasla je na rubu Škotskoga

visočja. Živi u okolici Bostona i predaje

kreativno pisanje na koledžu Emerson

kao “gostujuća istaknuta spisateljica”.

m a r g o t l i v e s e y

Bijeg Gemme Hardy domišljata je prerada romana Jane Eyre. Borbena Gemma je sama po sebi prekrasan lik i bilo je zadovoljstvo pratiti njezine pustolovine.

– audrey niffenegger, autorica romana žena vremenskog putnika

Gemme Hardy Bijeg

margot livesey

Gemme Hardy Bijeg

Bijeg Gemme Hardy OMOT.indd 1 13/05/14 13:46

BIJEG GEMME HARDY - MARGOT LIVESEY

Documents

Transcript of BIJEG GEMME HARDY - MARGOT LIVESEY