ISBN 978-953-14-0972-8159,00 kn

w w w.mozaikknjiga.hr

Besmrtni

LACKSHENRIETTEživot

naslov izvornikaThe Immortal Life of Henrietta Lacks

Copyright: © Rebeca Skloot 2010Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.

urednikZoran Maljković

nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

za nakladnika Bojan Vidmar

grafički urednik Ivica Jandrijević

Lektor Saša Vagner

Oblikovanje naslovnice Maja Draganić

tisakDenona d.o.o., Zagreb, srpanj 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0972-8CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 772681.

Rebecca Skloot

S engleskoga prevelaMihaela Velina

Besmrtni

LACKSHENRIETTEživot

Za moju obitelj: moje roditelje, Betsy i Floyda, te njihove supružnike Terryja i Beverly; mog brata Matta i njegovu ženu

Renee te moje divne nećake Nicka i Justina.Svi su oni predugo bili bez mene zbog ove knjige,

ali nikad nisu prestali vjerovati u mene.

I u sjećanje, s ljubavlju, na moga djeda Jamesa Roberta Leeja (1912 – 2003), koji je volio knjige

više nego itko drugi koga poznajem.

Sadržaj

Nekoliko riječi o ovoj knjizi 9

Prolog: Žena na fotografiji 13Deborahin glas 19

Prvi dio

ŽIVOT

1. Pregled 232. Clover 273. Dijagnoza i liječenje 354. Rođenje stanica HeLa 415. »Ko da sam i iznutra sva crna« 486. »Zove neka gospođa« 547. Život i smrt stanične kulture 618. »U bijednu stanju« 679. Turner Station 71

10. S druge strane tračnica 8011. »Sam vrag od bola« 86

Drugi dio

SMRT

12. Oluja 9113. Tvornica HeLa 9514. Helen Lane 10615. »Premala da bi je se sjećala« 11016. »Provode vječnost na istome mjestu« 11717. Protuzakonito, nemoralno i za svaku osudu 12518. »Najneobičniji hibrid« 134

Sadržaj 8

19. »U najkritičnije vrijeme na zemlji to jest sad« 14020. Bomba HeLa 14721. Noćni liječnici 15222. »Slava koju tako zaslužuje« 162

Treći dio

BESMRTNOST

23. »Još je živ« 17124. »Najmanje što mogu učiniti« 18125. »Tko vam je rekao da smijete prodati moju slezenu?« 18826. Povreda privatnosti 19527. Tajna besmrtnosti 20028. Poslije Londona 20629. Selo puno Henrietta 21830. Zakariyya 22631. Hela, božica smrti 23432. »Sve što je moja majka« 24233. Duševna bolnica za obojene 25034. Medicinska dokumentacija 26035. Pročišćavanje duše 26636. Nebeska tijela 27337. »Nemate se čega bojati« 27638. Duga cesta do Clovera 283

Gdje su sad 289Pogovor 293

Zahvale 306Bilješke 315Kronološki slijed 337Popis likova 341Kazalo 346

Nekoliko riječi o ovoj knjizi

Ovo je istinita priča. Imena nisu promijenjena, likovi i događaji nisu izmišljeni. Pišući ovu knjigu provela sam više od tisuću sati u raz-govoru – kako s obitelji i prijateljima Henriette Lacks, tako i s odvjetnicima, eti-čarima, znanstvenicima i novinarima koji su pisali o obitelji Lacks. Jednako tako, oslanjala sam se na mnoštvo arhivskih fotografija i dokumenata, na znanstvena i povijesna istraživanja te na osobne dnevnike Henriettine kćeri Deborah Lacks.

Dala sam sve od sebe da vjerno prenesem način na koji je svaka pojedina osoba govorila i pisala: dijalozi se odvijaju na rodnom narječju likova, a ulom-ci iz osobnih zapisa navedeni su točno kako su napisani. Kao što mi je rekla jedna Henriettina rođaka: »Ne bi bilo pošteno poljepšati kako su govorili i promijeniti što su rekli. Tako bi ostali bez života, bez svojih iskustava, bez svojih ja.« Na mnogim sam mjestima usvojila riječi svojih sugovornika da opišem njihove svjetove i njihova iskustva. Na taj sam način uporabila jezik njihova vremena i njihova podrijetla, uključujući i riječi poput obojeni. Čla-novi obitelji Lacks često Sveučilišnu bolnicu Johns Hopkins nazivaju »John Hopkin« pa sam to zadržala kad god oni govore. Sve napisano u prvome licu i glasom Deborah Lacks izravni su navodi njezinih riječi, s tek nekoliko kraćenja i zahvata da se dobije na jasnoći.

Kako je Henrietta Lacks umrla nekoliko desetljeća prije no što sam počela pisati ovu knjigu, u rekonstrukciji prizora iz njezina života oslanjala sam se

Nekoliko riječi o ovoj knjizi10

na intervjue, pravne dokumente i njezinu povijest bolesti. U tim je prizorima dijalog izvučen iz pisanih zapisa ili je doslovno naveden onako kako mi je prepričan u intervjuu. Kad god je to bilo moguće, obavila sam razgovore u više navrata i s više izvora, ne bih li osigurala što veću točnost. Ulomak iz Henriettine povijesti bolesti u prvom poglavlju sažetak je mnogih različitih pojedinačnih nalaza.

U cijeloj knjizi ponavlja se riječ HeLa, kojom se nazivaju stanice uzgojene iz stanica s vrata maternice Henriette Lacks. Izgovara se hí-la.

O kronologiji: datumi za znanstvena istraživanja odnose se na vrijeme kad su istraživanja provedena, a ne kad su bili objavljeni rezultati. U nekim su slučajevima ti datumi okvirni, jer ne postoje zapisi o točnom datumu početka. Također, s obzirom na to da skačem naprijed-natrag između više različitih priča, a do znanstvenih se otkrića dolazi u rasponu od mnogo godina, da stvari budu jasnije na nekim mjestima u knjizi opisujem ih u slijedu, premda je do njih došlo okvirno u istom razdoblju.

Povijest Henriette Lacks i stanica HeLa poteže važna pitanja koja se tiču znanosti, etike, rase i klase; dala sam sve od sebe da ih jasno predstavim u sklopu priče, a dodala sam pogovor koji se bavi tekućom pravnom i etičkom debatom oko vlasništva nad tkivom i istraživanjima. Još bi se mnogo toga dalo reći o toj temi, ali to nadilazi opseg ove knjige pa ću to prepustiti učenjacima i stručnjacima. Nadam se da će mi čitatelji oprostiti sve propuste.

Nijednu osobu ne smijemo promatrati kao apstrakciju.Umjesto toga, u svakoj osobi moramo vidjeti svemir sa svim

njegovim tajnama, sa svim njegovim blagom, s vlastitim izvorima patnje i s određenom količinom pobjede.

– ELIE WIESELiz knjige The Nazi Doctors and the Nuremberg Code

PROLOG

Žena na fotografiji

Na mom zidu visi fotografija žene koju nikada nisam upoznala, a lijevi je ugao poderan i zakrpan selotejpom. Ona gleda ravno u aparat i smiješi se, stoji s rukama na bokovima, u uredno izglačanu kostimu, sa zagasitocrvenim ružem na usnama. Kasne su 1940-e, a ona još nije navršila tridesetu. Svijetlosmeđa joj je koža glatka, oči mlade, pogled zaigran, ne zna za tumor koji raste u njoj – tumor koji će njezinih petero djece ostaviti bez majke i promijeniti budućnost medicine. Potpis ispod fotografije kaže da joj je ime »Henrietta Lacks, Helen Lane ili Helen Larson«.

Nitko ne zna tko je snimio tu fotografiju, ali objavljena je stotinama puta u raznim časopisima, znanstvenim priručnicima, na blogovima i na zidovima laboratorija. Obično je se identificira kao Helen Lane, ali često je bezimena. Zovu je jednostavno HeLa, što je kodno ime dano prvim besmrtnim ljudskim stanicama – njezinim stanicama, izrezanim s vrata njezine maternice samo nekoliko mjeseci prije no što je umrla.

Pravo joj je ime Henrietta Lacks.Godinama sam zurila u tu fotografiju pitajući se kakav je život vodila,

što se dogodilo s njezinom djecom i što bi mislila o tome da stanice s njezina cerviksa žive zauvijek – da ih se kupuje, prodaje, pakira i razašilje milijunima laboratorija širom svijeta. Pokušala sam zamisliti kako bi se osjećala da zna da su njezine stanice otišle s prvim misijama u svemir da vidimo što se događa s ljudskim stanicama u bestežinskom stanju, ili da su doprinijele nekima od najvažnijih dostignuća u medicini: cjepivu protiv dječje paralize, kemoterapiji,

Prolog14

kloniranju, kartiranju gena, umjetnoj oplodnji. Sigurna sam da bi i ona, kao većina nas, bila šokirana da čuje da u laboratorijima rastu bilijuni njezinih stanica, mnogo više nego što ih je ikada bilo u njezinu tijelu.

Ne postoji način da saznamo koliko je točno Henriettinih stanica danas živo. Jedan znanstvenik procjenjuje da bi sve stanične kulture koje su dosad uzgojene iz stanica HeLa zajedno težile više od pedeset tona, što je nezamisliv broj, s obzirom na to da pojedinačna stanica gotovo da i nema težinu. Drugi je, pak, znanstvenik izračunao da bi sve dosad uzgojene stanice poredane jedna uz drugu opasale Zemlju najmanje dva i pol puta, a niz bi bio dugačak 106 680 klometara. Na vrhuncu života Henrietta je bila tek nešto viša od sto pedeset centimetara.

Za stanice HeLa i ženu u pozadini priče o njima prvi put sam čula 1988, trideset sedam godina nakon njezine smrti, na satu biologije u mjesnom ko-ledžu, kad sam imala šesnaest godina. Moj instruktor Donald Defler, nizak i proćelav muškarac, koračao je gore-dolje po prednjem dijelu predavaonice i uključio je projektor. Pokazao je na dva dijagrama koja su se pojavila na zidu iza njega. Bili su to shematski prikazi razvojnoga ciklusa stanice, ali meni su izgledali kao zbrka neonski šarenih strelica, kvadrata i krugova s riječima koje nisam razumjela, poput »MPF izaziva lančanu reakciju aktivacije proteina«.

Bila sam klinka koja je pala prvi razred srednje škole, jer je stalno marki-rala. Prebacila sam se u alternativnu školu koja je nudila proučavanje snova umjesto biologije, pa sam pohađala Deflerove satove da nadoknadim gradivo i dobijem potrebne ocjene, što je značilo da sam sjedila u predavaonici i slušala izraze poput mitoze i inhibitora kineaze. Bila sam potpuno izgubljena.

»Moramo li zapamtiti sve s tih dijagrama?« doviknuo je jedan od učenika.Da, rekao je Defler, morate zapamtiti dijagrame, a sve što piše na njima

bit će u testu, ali nije to najvažnije. Htio je da shvatimo da su stanice čudesne stvari: u našem ih tijelu ima otprilike stotinu bilijuna, a pojedinačno su tako malene da bi nekoliko tisuća njih stalo u točku na kraju ove rečenice. Sačinja-vaju sva tkiva – mišiće, kosti, krv – od kojih su građeni svi naši organi.

Pod mikroskopom stanica izgleda kao jaje na oko: ima bjelanjak (citoplaz-mu) pun vode i bjelančevina koji je hrane, i žumanjak (jezgru) koji sadrži sve genetske informacije što nas čine baš onim tko jesmo. U citoplazmi je živo kao na njujorškoj ulici. Prepuna je molekula i prijenosnika koji neprestano prenose enzime i šećere iz jednoga dijela stanice u drugi, provodeći vodu,

Žena na fotografiji 15

hranjive tvari i kisik u stanicu i iz nje. Male citoplazmičke tvornice rade 24 sata na dan, izbacujući šećere, masnoće, bjelančevine koje su pogonsko gorivo za stanicu i hrana za jezgru – mozak cijele operacije: unutar svake jezgre u svakoj stanici u našem tijelu nalazi se identična preslika cijelog našeg genoma. Taj genom govori stanicama kad je vrijeme za rast i diobu te se brine da one i obave svoj posao, bez obzira na to je li riječ o regulaciji bila ili pomoći mozgu da shvati riječi na ovoj stranici.

Defler je koračao gore-dolje po prednjem dijelu predavaonice objašnja-vajući nam da mitoza – postupak dijeljenja stanica – omogućuje da embriji izrastu u dijete i da naše tijelo stvori nove stanice za zacjeljivanje rana ili nadoknadu izgubljene krvi. Predivno je to, rekao je, kao savršeno koreogra-firan ples.

A dovoljna je samo jedna mala pogreška u bilo kojoj fazi dijeljenja da stanice počnu nekontrolirano rasti, dodao je. Zatajenje samo jednog enzima, samo jedna pogrešna aktivacija proteina i moglo bi doći do pojave raka. Podivljala mitoza, tako se rak širi.

»Do tog smo saznanja došli proučavajući kulturu stanica raka«, rekao je Defler. Nacerio se i okrenuo se prema ploči, na koju je golemim slovima napisao dvije riječi: HENRIETTA LACKS.

Henrietta je umrla 1951. od teškog karcinoma vrata maternice, rekao nam je. Ali prije nego što je umrla kirurg je uzeo uzorke njezina tumora i nase-lio ih u Petrijevu posudicu. Znanstvenici su desetljećima pokušavali održati ljudske stanice živima u kulturi, ali sve su na kraju umrle. Henriettine nisu: svakih dvadeset četiri sata razmnožile su cijeli jedan naraštaj i nikad se nisu prestajale razmnožavati. Bile su to prve besmrtne ljudske stanice uzgojene u laboratoriju.

»Henriettine stanice sad već žive izvan njezina tijela mnogo dulje nego što su živjele u njemu«, rekao je Defler. Da odemo u bilo koji stanični la-boratorij na svijetu i zavirimo u njegovu ledenicu, rekao je, najvjerojatnije bismo u staklenim posudicama na ledu pronašli milijune – ako ne i milijarde – Henriettinih stanica.

Njezine su stanice rabili u istraživanju gena koji izazivaju rak i onih koji ga potiskuju; pomogle su u razvoju lijekova za liječenje herpesa, leukemije, gripe, hemofilije i Parkinsonove bolesti; korištene su u proučavanju probave lakto-ze, spolno prenosivih bolesti, upale slijepog crijeva, ljudske dugovječnosti,

Prolog16

razmnožavanja komaraca i negativnog učinka rada u kanalizaciji. Njihovi kromosomi i proteini tako su detaljno proučeni da znanstvenici poznaju svaki njihov hir. Poput zamoraca i miševa, Henriettine su stanice postale standardna laboratorijska radna oprema.

»Stanice HeLa među najvažnijim su stvarima koje su se dogodile u me-dicini u posljednjih stotinu godina«, rekao je Defler.

A zatim je, onako usput, kao da mu je naknadno palo na pamet, dodao: »Bila je crnkinja.« Brzim je pokretom spužve obrisao njezino ime i otpuhnuo kredu s dlanova. Sat je završio.

Dok su ostali učenici izlazili iz predavonice, ja sam ostala sjediti misleći: To je to? To je sve što ćemo dobiti? Ne može to biti cijela priča.

Slijedila sam Deflera do njegova ureda.»Odakle je bila?« upitala sam ga. »Je li znala koliko su značajne njezine

stanice? Je li imala djece?«»Volio bih da ti mogu odgovoriti na ta pitanja«, rekao je, »ali nitko ne

zna ništa o njoj.«Nakon pouke otrčala sam kući i bacila se na krevet s knjigom iz biologije

u rukama. U kazalu sam potražila »kulturu stanica« i pronašla, u zagradi:

Ako imaju stalni priljev nutrijenata, stanice raka u kulturi mogu se be-skonačno dijeliti pa se stoga kaže da su »besmrtne«. Izvrstan primjer toga stanična je linija koja se u kulturi razmnožava od 1951. (Stanice iz te linije nazivaju se stanicama HeLa jer potječu iz tumora koji je odstranjen ženi koja se zvala Henrietta Lacks.)

To je bilo to. Potražila sam stanice HeLa u enciklopediji svojih roditelja, a potom i u svom rječniku. Nije bilo Henriette.

Kad sam po završetku srednje škole krenula na studij bilogije, stanice He-La bile su posvuda. O njima sam slušala na histologiji, neurologiji, patologiji; koristila sam ih u pokusima koji prikazuju komunikaciju između susjednih stanica. Ali nitko poslije profesora Deflera nije spomenuo Henriettu.

Kad sam sredinom devedesetih dobila prvo računalo i počela se služiti internetom, potražila sam podatke o njoj, ali pronašla sam samo zbunjujuće djeliće: na većini su stranica pisali da se zvala Helen Lane, na nekima je stajalo da je umrla s tridesetak godina, drugdje pak da je imala četrdeset, pedeset pa

Žena na fotografiji 17

čak i šezdeset godina. Neki su pisali da je umrla od raka jajnika, drugi da ju je ubio rak dojke ili rak vrata maternice.

Na kraju sam uspjela pronaći nekoliko članaka o njoj objavljenih u se-damdesetima. Članak u časopisu Ebony navodio je riječi Henriettina supruga: »Sjećam se samo da je imala tu bolest, a odmah poslije njezine smrti nazvali su me u ured i htjeli da im dam dopuštenje da uzmu nekakav uzorak. Odlučio sam da neću.« U časopisu Jet pisalo je da je obitelj bila ljutita – ljutita što se Henriettine stanice prodaju za 25 dolara po epruveti, i ljutita da je članak o stanicama objavljen bez njihova znanja. Pisalo je: »Grizao ih je osjećaj da su ih znanost i novine iskoristile.«

Članci su bili popraćeni fotografijama Henriettine obitelji: njezina naj-starijeg sina koji sjedi za stolom u svojoj blagovaonici u Baltimoreu i gleda u udžbenik iz genetike. Njezin srednji sin u vojničkoj odori, smiješi se i drži dijete u naručju. Ali jedna se fotografija isticala više od drugih: na njoj je bila Henriettina kći Deborah Lacks, okružena obitelju, svi nasmiješeni, zagrljeni, blistavih očiju i uzbuđeni. Svi osim Deborah. Ona stoji u prvom planu, doima se osamljenom, gotovo kao da ju je netko naknadno ubacio u fotografiju. Dvadeset šest joj je godina, vrlo je lijepa, kratke smeđe kose i mačkastih očiju. Ali te oči sijevaju pogledom, čvrstim i ozbiljnim. Potpis ispod slike kaže da je obitelj tek nekoliko mjeseci prije saznala da su Henriettine stanice još žive, premda je u to vrijeme ona sama bila mrtva već dvadeset pet godina.

U svim se pričama spominjalo da su znanstvenici počeli provoditi istra-žvanja i na Henriettinoj djeci, ali čini se da Lacksovi nisu znali koja je svrha tih istraživanja. Rekli su da su ih testirali da vide imaju li i oni rak koji je ubio Henriettu, ali ako je vjerovati izvjestiteljima, znanstvenici su proučavali obitelj Lacks u želji da saznaju više o Henriettinim stanicama. U člancima su navodili riječi njezina sina Lawrencea kojega je zanimalo znači li besmrtnost stanica njegove majke da bi i on mogao živjeti zauvijek. Ali jedan je član obitelji ostao bez glasa: Henriettina kći Deborah.

Na diplomskom sam studiju postala opsjednuta zamišlju da jednoga dana ispričam Henriettinu priču. U jednom sam trenutku čak nazvala službu in-formacija u Baltimoreu i tražila broj Henriettina muža Davida Lacksa, ali nije bio u imeniku. Razmišljala sam o tome da napišem knjigu koja bi istodobno bila biografija stanica i žene od koje su potekle – žene koja je bila nečija kći, supruga i majka.

Prolog18

Tada to nisam mogla zamisliti, ali taj je telefonski poziv označio početak desetljetne pustolovine kroz znanstevne laboratorije, bolnice i umobolnice, a među sudionicima bit će nobelovci, prodavači, osuđenici i jedan profesionalni varalica. Nije mi bilo ni u peti da ću, u pokušaju da shvatim povijest staničnih kultura i zamršenu etičku debatu o uporabi ljudskih tkiva u istraživanjima, biti optužena za zavjeru i da će me fizički i metaforički tresnuti o zid te da ću se na kraju naći u situaciji koja jako podsjeća na egzorcizam. Na kraju ipak je-sam upoznala Deborah, koja je jedna od najsnažnijih i najotpornijih žena koje sam poznavala. Između nas rodila se duboka povezanost i polako, a da nijedna od nas to nije shvaćala, ja sam postala lik u njezinoj priči, a ona u mojoj.

Deborah i ja potječemo iz vrlo različitih kultura: ja sam odrasla na pa-cifičkom sjeverozapadu kao bjelkinja i agnostik, s korijenima napola među njujorškim Židovima, napola među protestantima sa Srednjeg zapada; Debo-rah je duboko religiozna crna kršćanka s Juga. Kad god se razgovor dotaknuo religije, ja bih obično izišla iz prostorije, osjećajući se nelagodno; Deborahina je obitelj naginjala propovijedanju, vjerskim iscjeliteljima, a ponekad i vuduu. Odrasla je u crnačkoj četvrti koja je bila jedna od najsiromašnijih i najopa-snijih u državi; ja sam odrasla u sigurnoj, srednjoklasnoj četvrti u gradu s pretežno bijelim stanovništvom, a u srednjoj školi koju sam pohađala bila su samo dva crna učenika. Ja sam bila znanstvena novinarka koja je sve nat-prirodno nazivala »fiju-briju stvarima«; Deborah je vjerovala da Henriettin duh i dalje živi u njezinim stanicama i da upravlja životima svakoga tko mu se nađe na putu. Uključujući mene.

»Kako inače objašnjavaš to da je tvoj profesor znao njeno pravo ime, dok su je svi drugi zvali Helen Lane?« rekla bi Deborah. »Pokušavala ti je privuć pozornost.« Takvo bi razmišljanje primijenila na sve u mom životu: kad sam se u tijeku pisanja ove knjige udala, bilo je to zato što je Henrietta htjela da se netko brine za mene dok radim. Kad sam se razvela, bilo je to zato što je ona zaključila da me muž ometa u pisanju knjige. Kad je urednik koji je ustrajao na tome da obitelj Lacks izostavim iz knjige nastradao u neobičnoj nesreći, Deborah je rekla: »Eto što se dogodi kad naljutiš Henriettu«.

Lacksovi su dovodili u pitanje sve što sam mislila da znam o vjeri, zna-nosti, novinarstvu i rasi. Na kraju, ova je knjiga rezultat toga. Nije to samo priča o stanicama HeLa i o Henrietti Lacks, nego i o Henriettinoj obitelji – pogotovo Deborah – i njihovim cjeloživotnim nastojanjima da se pomire s postojanjem tih stanica i sa znanošću koja ih je omogućila.

DEBORAHIN GLAS

Kad me ljudi pitaju – a čini mi se ko da stalno pitaju i ne mogu pobjeć od tih pitanja – kažem: je, točno, mama mi se zvala Henrietta Lacks, umrla je ’51., u Johnu Hopkinsu su joj uzeli stanice koje su još dan-danas žive, još uvjek se dijele, još uvjek rastu i šire se ako ih ne smrznu. Nauka ju zove HeLa i ima je po medicinskim ustanovama po cjelom svijetu, u svim kompjuterima i svuda na internetu.

Kad idem doktoru na kontrolu, uvjek kažem da mi je mama bila HeLa. Uvjek se jako uzbuđuju oko toga, govore mi da su njene stanice pomogle da se napravi ljek koji pijem za tlak, i tablete protiv depresije, i kako se svašta važnoga u znanosti dogodilo radi nje. Ali nikad ne objasne, samo kažu: je, tvoja je majka bila na Mjesecu, bila je u atomskim bombama i napravila je cjepivo protiv dječje paralize. A ja stvarno ne znam kako je sve to napravila, ali rekla bi da mi je drago da je, jer to znači da je pomogla puno ljudi. Mislim da bi i njoj bilo drago.

Ali neš mi je uvjek bilo čudno: ako su stanice od naše majke tako puno napravile za medicinu, kako to da si njena obitelj ne može priuštiti da ode doktoru? Nema mi to smisla. Ljudi su se obogatili na račun naše mame, a mi niti smo znali da su joj uzeli stanice, niti nam je iko išta platio za to. Prije me to znalo tako razljutiti da bi mi pozlilo i morala sam uzeti tabletu. Ali više nemam snage borit se. Samo bi htjela znati ko je bila moja majka.

ISBN 978-953-14-0972-8159,00 kn

w w w.mozaikknjiga.hr