Roland Barthes

UVOD U STRUKTURALNUANALIZU PRIPOVJEDNIHTEKSTOVA

Na svijetu ima nebrojeno mnogo pripovjednih tekstova. Prijesvega, ima veoma mnogo pripovjednih zanrova, koji se zatim raz-vrstavaju prema raznim svojstvima, kao da je svaka grada covjekudovoljno dobra da joj povjeri svoje pripovjedne tekstove. Pripo-vjedni tekst moze se oslanjati na artikuliranu jezicnu djelatnost,usmenu ili pisanu, na cvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili naodredenu mjesavinu svih tih sastojaka. Pripovjedni tekst nalazimou mitu, predaji, bajci, pripovijetki, noveli, epu, prici, tragediji, dra-mi, komediji, pantomimi, na oslikanom platnu (sjetimo se Carpac-ciove Svete Ursule), na vitrazu, filmu, u konverzaciji. Osim toga,pripovjedni tekst je, u svojim gotovo beskonacnim oblicima, prisu-tan u svim vremenima, na svim mjestima, u svim drustvima. Pri-povijedanje pocinje sã samom povijescu covjecanstva. Nema, nitije ikada bilo naroda bez pripovjednog teksta. Sve klase i sve dru-stvene grupe imaju svoje pripovjedne tekstove, a veoma cesto unjima uzivaju Ijudi razlicitih, gotovo suprotnih kultura.1 Pripovjed-ni tekst ne mari za dobru i losu knjizevnost: on je poput zivota, in-ternacionalan, transhistorican i transkulturan.

Mozemo li na osnovi tolike univerzalnosti pripovjednog tekstazakljuciti da je on bez znacenja? Je li pripovjedni tekst toliko op-cenit da o njemu ne mozemo reci nista vise doli skromno opisatineke od njegovih osobitosti, kao sto ponekad cini povijest knjizev-nosti? Ali kako svladati te osobitosti, na cemu zasnovati nase pra-vo da ih razlikujemo i prepoznajemo? Kako suprotstaviti romannoveli, pripovijetku mitu, dramu tragediji (tisucu smo puta to uci-nili), a da se ne pozovemo na zajednicki model? Svakom svojomrijecju, taj model je uklopljen u najposebniji i najpovjesniji pripo-vjedni oblik. Prirodno je, dakle, da se nismo odrekli ambicije dagovorimo o pripovjednom tekstu, a pripovjednim oblikom bavili

1 Treba podsjetiti da to nije slucaj ni s poezijom, ni s esejom, koji oviseo kulturnoj razini korisnika.

47

smo se pod pretpostavkom da se radi o univerzalnoj cinjenici (odAristotela naovamo) i prirodno je da je taj oblik postao jednom odosnovnih preokupacija strukturalizma. Ne radi li se, zapravo, otom da strukturalizam ovlada beskonacnoscu govora i na taj nacinopise »jezik» iz kojeg je on proizasao i polazeci od kojeg ga moze-mo proizvesti? Suocen s beskonacnoscu pripovjednih tekstova, smnogobrojnim stajalistima s kojih se moze govoriti (povijesnog,psiholoskog, socioloskog, etnoloskog, estetskog, itd.), analiticar senalazi gotovo u istoj situaciji kao de Saussure suocen s neobicnos-cu jezicne djelatnosti, pokusavajuci da iz prividne anarhije porukaizvuce nacelo razvrstavanja i zariste opisa. Ostanimo na sadasnjemrazdoblju. Ruski formalisti, Propp, pá Lévi - Strauss naucili su nasda se usmjerimo na sljedecu dilemu: pripovjedni tekst je ili obic-no nizanje dogadaja, pá u tom slucaju govorimo o umijecu, talentuili geniju pripovjedaca - to su svi oblici mita2 - ili pak s drugimpripovjednim tekstovima ima zajednicku strukturu, koja se mozeanalizirati, bez obzira na strpljenje koje treba uloziti da bismo jeizrazili; jer, izmedu najslozenije slucajnosti i najjednostavnije kom-binacije postoji pravi ponor, a pripovjedni tekst se ne moze kom-binirati (proizvesti) ako se ne oslanja na implicitan sustav jedinicai pravila.

Gdje dakle treba traziti strukturu pripovjednog teksta? Bezsumnje u njemu samom. U svakom pripovjednom tekstu? Mnogitumaci, koji prihvacaju ideju o pripovjednoj strukturi, ipak ne us-pijevaju knjizevnu analizu odvojiti od modela eksperimentalnihznanosti. Beskompromisno zahtijevaju da se na pripovijedanje pri-mijeni cisto induktivna metoda te da se najprije prouce svi pripo-vjedni tekstovi jednog zanra, epohe, drustva, da bismo zatim pre-sli na skiciranje opceg modela. To je utopijsko shvacanje pravogputa. U tome ne moze uspjeti cak ni lingvistika, koja obuhvacajedva nekih tri tisuce jezika. Veoma razborito, lingvistika je posta-la deduktivna, i upravo u tom trenutku ona je doista ustanovljena,da bi zatim napredovala divovskirn koracima, uspijevajuci cakpredvidjeti cinjenice koje jos nisu bile otkrivene.3 Sto onda reci opripovjednoj analizi, koja se nalazi pred milijunima pripovjednihtekstova? Ona je nuzno osudena na deduktivni postupak. Najprije

2 Postoji, naravno, pripovjedacko »umijece«: to je sposobnost stvaranjapripovjednog teksta (poruke) polazeci od strukture (kôda); to umijece od-govara pojmu performance kod Chomskog, a taj pojam prilicno je udaljenod autorova »genija«, romanticki shvacenog kao individualna tajna, jedvaobjasnjiva.

3 Vidi povijest hetitskog a, koju je zastupao de Saussure, a koja jeotkrivena zapravo tek pedeset godina kasnije, u Benvenistea (1966, 35).

mora zamisliti hipotetican model deskripcije (sto americki lingvi-s l i nazivaju »teorijom«), a zatim, polazeci od tog modela, polakoprijeci na vrste koje se u njega uklapaju ili se iz njega izdvajaju.Samo na razini podudaranja i otklona, uz pomoc jedinstvenogsredstva opisivanja, analiza cê otkriti pluralitet pripovjednih tek-stova, njihovu povijesnu, geografsku i kulturnu razlicitost.4

Da bismo opisali i razvrstali beskonacno mnostvo pripovjed-nih tekstova, potrebna je, dakle, »teorija« (u pragmaticnom smis-lu, kako smo rekli) koju trebamo pronaci i zacrtati.5 Izradu te teo-rije u velikoj cemo mjeri pojednostaviti ako je od pocetka podre-dimo modelu koji cê joj pribaviti osnovne pojmove i nacela. Kakodanas stvari stoje, cini se razumnim6 da kao osnovni model struk-luralne analize uzmemo samo lingvistiku.

I. Jezik pripovjednog teksta

/. S onu stranu recenice

Kao sto znamo, lingvistika se zaustavlja na recenici, smatraju-ci da je to najveca jedinica kojom se ima pravo baviti. Ako se rece-nica, kao odredeni poredak a ne niz, ne moze svesti na zbroj rijeciod kojih je sastavljena i samim tim cini osebujnu jedinicu, iskaz je,naprotiv, samo slijed recenica od kojih je sastavljen. S lingvistic-kog stajalista, diskurz ne posjeduje nista cega nema u recenici.«Recenica je«, kaze Martinet (1961,113) «najmanji segment diskur-za koji ga savrseno i u potpunosti predstavlja.« Lingvistika, prematome, nije mogla sebi postaviti visi cilj od recenice, buduci da se sonu stranu recenice uvijek nalaze samo druge recenice: kad opisecvijet, botanicar se ne bavi opisivanjem strucka.

4 Podsjetimo na danasnji polozaj deskriptivne lingvistike: » . . . Lingvi-sticka struktura uvijek ovisi ne samo o datostima korpusa nego i o grama-tickoj teoriji koja opisuje te datosti« (Bach 1964, 29). I ovdje, Benveniste(1966, 119): » . . . Shvatili smo da se jeziõna djelatnost mora opisati kao for-malna struktura, ali da taj opis prethodno zahtijeva uspostavljanje odgova-rajucih postupaka i kriterija, tako da se realnost predmeta ustvari nemoze odvojiti od metode kojom se on definira.»

5 Prividno »apstraktan« karakter teorijskih priloga sto slijede u ovombroju dolazi od metodoloske brige da se konkretne analize brzo formalizi-raju: formalizacija nije kao svako drugo uopcavanje.

6 Ali ne imperativom (vidi prilog Claudea Bremonda, vise logicki negolingvisticki).

48 49

lOcito je, medutim, da je diskurz (kao skup recenica) organizi-

ran i da tom organiziranoscu postaje poput poruke na nekom dru-gom jeziku, visem od jezika lingvista.7 Diskurz ima svoje jedinice,svoja pravila, svoju »gramatiku«. S onu stranu recenice, iako sasta-vljen iskljucivo od njih, diskurz prirodno mora postati predmetomdruge lingvistike. Lingvistika diskurza dugo se vremena zvucnozvala retorikom. Medutim, nakon citave povijesne igre, retorika jepresla na stranu knjizevnosti, dok se knjizevnost odvojila od pro-ucavanja jezicne djelatnosti. Tako se, u novije vrijeme, ponovnotrebalo vratiti na isti problem: nova lingvistika diskurza jos se nijerazvila, ali su je lingvisti barem poceli traziti.8 To nije nevazno.Iako diskurz cini samostalno podrucje, mora se proucavati polaze-ci od lingvistike. Ako treba dati radnu hipotezu za analizu cijazadaca je ogromna, a materijal neizmjeran, najrazumnije je potra-ziti slicnosti izmedu recenice i diskurza, tako da pó mogucnostiista formalna organizacija ureduje sve semioticke sustave ma ka-kva bila njihova svojstva i dimenzije. Diskurz bi bio velika »receni-ca« (cije jedinice ne moraju obavezno biti recenice) dok bi receni-ca, uz stanovito pojednostavnjenje, bila mali »diskurz«. Ova hipo-teza slaze se s odredenim tvrdnjama danasnje antropologije. Ja-kobson i Lévi-Strauss primijetili su da se covjecanstvo moze defi-nirati kroz sposobnost stvaranja sekundarnih, «demultipliciraju-cih« sustava (orude koje sluzi za proizvodnju drugog oruda, dvo-struka artikulacija jezicne djelatnosti, tabu incesta koji omogucujemnozenje obitelji), dok sovjetski lingvist Ivanov pretpostavlja dasu se umjetni jezici mogli usvojiti tek nakon prirodnog jezika - bu-duci da je za Ijude vazno da mogu koristiti vise smislenih sustava,prirodni jezik pomaze u stvaranju umjetnih jezika. Izmedu receni-ce i diskurza treba, dakle, uspostaviti »sekundaran« odnos - kojicemo nazvati homologijskim, kako bismo postivali cisto formalnikarakter podudarnosti.

Opci jezik pripovjednog teksta ocigledno je samo jedan odidioma ponudenih lingvistici diskurza,9 pá je, prema tome, podre-den homologijskoj hipotezi. Strukturno, pripovjedni tekst je sro-

7 Podrazumijeva se, kao sto je primijetio Jakobson, da izmedu reéenicei njenog onostranog postoje prijelazi: koordinacija, naprimjer, moze djelo-vati duze od recenice.

8 Vidi osobito: Benveniste, 1966, pog. X; Z. S. Harris 1952 1-30- NRuwet 1964, 62-83.

9 Jedan od zadataka lingvistike diskurza bio bi upravo da utemelji ti-pologiju diskurza. Privremeno mozemo razlikovati tri osnovna tipa diskur-za: metonimijski (pripovjedni tekst), metaforicki (lirska poezija) i entime-mijski (intelektualni govor).

50

il;m recenici, ali se niposto ne moze svesti na skup recenica: pri-povjedni tekst je velika recenica, kao sto je svaka ustanovljena re-í-enica, na izvjestan nacin, pocetak malog pripovjednog teksta.Iako s osebujnim (cesto veoma slozenim) znacenjima, u pripovjed-nom tekstu zapravo nalazimo, uvecane i prema potrebi promije-njene, osnovne glagolske kategorije: vremena, vidove, oblike, liça.Osim toga, sami »subjekti«, suprotstavljeni glagolskim predikati-ina, isto tako su podvrgnuti recenicnom modelu. Tipologija akta-nata, kakvu je predlozio A. J. Greimas,10 osnovne funkcije grama-1 icke analize nalazi u mnostvu likova u pripovjednom tekstu. Slic-nost na koju navodimo nema samo heuristicku vrijednost, vec im-plicira identicnost izmedu jezicne djelatnosti i knjizevnosti (kaoneke vrste povlastenog prijenosnika pripovjednog teksta). Knjizev-nost vise nije moguce shvatiti kao umjetnost koju ne zanima njenodnos s jezicnom djelatnoscu, buduci da ju je uzela kao sredstvoza izrazavanje ideja, strasti ili Ijepote. Jezicna djelatnost nepresta-no slijedi diskurz, pridrzavajuci mu zrcalo njegove vlastite struktu-re: ne stvara li knjizevnost, osobito danas, od samog polozaja u ko-jem se jezik nalazi - jezicnu djelatnost?

2. Razine smisla

Vec na pocetku lingvistika daje strukturalnoj analizi pripo-vjednog teksta odsudan pojam koji, vodeci prije svega racuna oonome sto je osnovno u svakom smislenom sustavu, odnosno unjegovoj organizaciji, istodobno omogucuje da vidimo kako pripo-vjedni tekst nije zbroj recenica, te da razvrstamo golemu masuelemenata koji ulaze u kompoziciju pripovjednog teksta. To je po-jam opisne razine.''

Znamo da se recenica lingvisticki moze opisati na vise razina(fonetskoj, fonoloskoj, gramatickoj, kontekstualnoj). Te razine su uhijerarhijskom odnosu, a buduci da svaka od njih ima svoje jedini-ce i odnose sto obvezuju na uvijek poseban opis, nijedna razina nemoze sarna pokazati smisao.12 Svaka jedinica koja pripada odrede-

10 Vidi prilog u Communications III, 1.11 Ovdje valja podsjetiti na Mallarméovu intuiciju, formiranu u trenut-

ku kad je zamisljao zadacu lingvistike: «Jezicna djelatnost mu se ucinila in-strumentom fikcije: slijedit cê metodu jezicne djelatnosti (odrediti je). Re-lacijska Jezicna djelatnost. Napokon mu se fikcija ucinila kao sam postupakIjudskog duha - upravo ona uvodi u igru svaku metodu, a covjek se svodina volju« (1945, 851). Sjetit cemo se daje za Mallarméa: «Fikcija ili poezija«(355).

12 «Lingvisticki opisi nikad nisu monovalentni. Opis nije tocan ili po-gresan, ono je bolji ili gori, vise ili manje koristan« (M. K. Halliday 1962,12).

51

f ,i

i

noj razini dobiva smisao jedino ako se moze uklopiti na visu razi-nu. Fonem se moze savrseno opisati, ali sam pó sebi ne znaci nista- on sudjeluje u smislu samo ukljucen u rijec, dok se rijec moraukljuciti u recenicu.13 Teorija razina (koju je izlozio Benveniste)daje dvije vrste odnosa: distributivne (ako su odnosi smjesteni naistoj razini) i integrativne (ako prelaze iz jedne razine u drugu).Proizlazi da distributivni odnosi nisu dovoljni da bi se shvatiosmisao. Za strukturalnu analizu potrebno je, dakle, najprije razlu-citi vise opisnih instanci, a zatim ih smjestiti u hijerarhijsku (inte-grativnu) perspektivu.

Razine su postupci.14 Prirodno je, dakle, da ih lingvistika, raz-vijajuci se, nastoji umnoziti. Analiza diskurza jos se provodi na ru-dimentarnim razinama. Retorika je, na svoj nacin, osigurala naj-manje dva plana opisa diskurza: dispositio i elocutio.15 U novije vri-jeme, analizirajuci mitske strukture, Lévi-Strauss (1958, 233) vec jeprecizirao da konstitutivne jedinice mitskog diskurza (mitemi) do-bivaju znacenje samo ako su razvrstane u snopove koji se, zatimisto tako kombiniraju. T. Todorov (1966), preuzimajuci distinkcijuruskih formalista, predlaze podjelu na dvije velike razine, koje suzatim isto tako podijeljene: prica (kratak sadrzaj), koja obuhvacalogiku radnje i »sintaksu« likova, i diskurz, koji obuhvaca vrijeme,vidove i oblike pripovjednog teksta. Pripovjedni tekst podrazumi-jeva hijerarhiju instanci, bez obzira na broj razina koje predlaze-mo i bez obzira na njihovu definiciju. Shvatiti pripovjedni tekst neznaci samo slijediti odvijanje price, vec istodobno znaci shvatiti»stupnjeve«, zamisliti horizontalne veze pripovjedne »niti« s impli-citnom vertikalnom osi. Citati (slusati) pripovjedni tekst, ne znacisamo prelaziti s jedne rijeci na drugu, vec isto tako znaci prelazitis jedne razine na drugu. Dopustimo ovdje malu pouku: u Uskrace-notn pisrnu Põe strogo analizira neuspjeh policijskog prefekta, ne-sposobnog da pronade pismo. Njegova istraga bila je savrsena,kaze on, »u okviru njegove specijalnosti«. Prefekt nije izostavio nijedno mjesto, u potpunosti je »zadovoljio« razinu »istrazivanja«.Ali da bi nasao pismo, zasticeno svojom vidljivoscu, trebao je pri-jeci na drugu razinu i pertinentnost policajca zamijeniti pertinen-

13 Integracijske razine zastupala je praska skola (Vachek 1964, 468), azatim su ih preuzeli mnogi lingvisti. Po nasem shvacanju, njihovu najjasnijuanalizu dão je Benveniste (1966, pog. X).

14 »U ponesto nejasnim okvirima, razina se moze shvatiti kao sustavsimbola, pravila, itd. koji se upotrebljavaju da bi predstavljali izraze«(Bach 1964, 57-58).

15 Treci dio retorike, inventio, ne odnosi se na jezicnu djelatnost: odno-si se na rés a ne na verba.

hmscu skrivaca. Isto tako, »premetacina« nije djelotvorna ako seiihavlja samo na horizontalnom skupu pripovjednih odnosa, vecU mora usmjeriti i »vertikalno«: smisao nije »na kraju« pripovjed-iioj í teksta, on ga prozima. Isto tako vidljiv kao Uskraceno pismo,l» ipu t njega izmice svakom jednostranom istrazivanju.

Bit cê potrebno jos mnogo lutanja prije nego sto utvrdimo ra-/ i n c pripovjednog teksta. Ovdje privremeno predlazemo jedanprotil, cija prednost je gotovo iskljucivo didakticka. Na taj cemonacin smjestiti i razvrstati probleme, ne dolazeci pritom, kako vje-tu jemo, u nesklad s analizama koje su vec ucinjene.16 Predlazemoda u pripovjednom djelu razlikujemo tri razine opisa: razinu»lunkcija« (u smislu koji ta rijec ima kod Proppa i Bremonda), ra-/.inu »radnje« (u smislu koji ta rijec ima kod Greimasa, kad govorio likovima kao o aktantima) i razinu »pripovijedanja« (a to je, pri-Mizno, razina »diskurza« kod Todorova). Zelimo, isto tako, podsje-l i l i da su te tri razine medusobno povezane progresivnom integra-njom: odredena funkcija osmisljena je samo ako nalazi svoje mje-slo u opcem djelovanju nekog aktanta, dok sarna radnja dobivasvoj pravi smisao time sto je ispricana, povjerena diskurzu kojiima svoj vlastiti kod.

II. Funkcije

/. Odredivanje jedinica

Kako je svaki sustav kombinacija jedinica cije grupe su pozna-te, najprije treba rasclaniti pripovjedni tekst i odrediti segmentepripovjednog diskurza koji se mogu podijeliti na mali broj razre-da. Ukratko, treba definirati najmanje pripovjedne jedinice.

Prema integrativnom principu koji, smo definirali, analiza sene moze zadovoljiti cisto distributivnim odredenjem jedinica. Vecod pocetka, smisao mora biti mjerilo jedinice. Jedinicu stvarafunkcionalni karakter odredenih segmenata price, zbog cega smote prve jedinice odmah nazvali »funkcijama«. Nakon ruskihformalista,17 svaki segment price koji se pokazuje kao izraz odre-

16 U ovom Uvodu nastojao sam sto je manje moguce ometati istraziva-nja koja su u toku.

17 Vidi osobito Tomasevski 1965 (1925). Nesto kasnije, Propp (1965, 20)funkciju definira kao «djelovanje lika, odredeno s gledista njegova znace-nja za razvoj price u cjelini«. Vidjet cemo definiciju T. Todorova (»Smisao

52 53

denog odnosa, konstituira se u jedinicu. Dusa svake funkcije je,ako tako mozemo reci, njezin embrionalni karakter, ono sto jojomogucuje da u pripovjedni tekst zasije element koji cê kasnijesazrijeti, na istoj ili na nekoj drugoj razini. Flaubert nam, u Prosto-dusnom srcu, u odredenom trenutku, prividno to ne isticuci, govo-ri kako djevojcice potprefekta iz Pont-1'Evêquea imaju papigu-zbog toga sto cê ta papiga kasnije imati veliku vaznost u Feliciti-nu zivotu. Iskaz o tom detalju (ma kakav bio njegov lingvistickioblik) predstavlja, dakle, funkciju ili pripovjednu jedinicu.

Je li sve u pripovjednom tekstu funkcionalno? Ima li smislasve, do najmanjeg detalja? Moze li se pripovjedni tekst u potpuno-sti podijeliti na funkcionalne jedinice? Kao sto cemo odmah vidje-ti, ima vise vrsta funkcija, buduci da ima vise vrsta odnosa. Medu-tim, pripovjedni tekst sastavljen je samo od funkcija: na razlicitimstupnjevirna sve u pripovjednom tekstu nesto znaci. Ne radi se oumijecu (pripovjedaca), vec o strukturi. Ono sto je u rasporedu di-skurza zabiljezeno, pó definiciji je znacajno. Ako se makar i jedandetalj pokaze doista bez znacenja, lisen svake funkcije, smatra seda time prestaje cak i smisao apsurdnog i beskorisnog: ili sve imasmisla, ili nista nema smisla. Mogli bismo drukcije reci da umjet-nost ne poznaje sumove (u informacijskom smislu rijeci).18 Ona jecisti sustav, u kojem nikad nema izgubljene jedinice,19 ma kakodugacka, labava ili tanka bila nit sto je veze s nekom razinomprice.20

S lingvistickog stajalista, funkcija je ocigledno sadrzajna jedi-nica: to je »ono sto zelimo reci« iskazom koji predstavlja funkcio-

/ili funkcija/ nekog elementa djela je njegova mogucnost da stupi u odnoss drugim elementima toga djela i s citavim djelom«), i pojasnjenja koja jeunio A. J. Greimas, koji jedinicu definira pomocu njenog paradigmatskogodnosa, ali i pomocu njenog mjesta unutar sintagmatske jedinice kojoj pri-pada.

18 Ona pó tome nije »zivot« koji poznaje samo »sumovite« komunikaci-je. »Sumovitost« (ono s onu stranu, sto se ne moze vidjeti) moze postojati uumjetnosti, ali samo kao kodirani element (Watteau, naprimjer); ta »sumo-vitost« jos je nepoznata u pisanom kôdu: pisanje je neizbjezno cisto.

19 Bar u knjizevnosti, gdje sloboda izraza (sto proizlazi iz apstraktnogkaraktera jezicne djelatnosti) povlaci mnogo jacu odgovornost nego u»analogijskim« umjetnostima kao sto je film.

20 Funkcionalnost pripovjedne jedinice je manje-vise neposredna (da-kle prividna), ovisno o razini na kojoj se krece. Ako su jedinice smjestenena istu razinu (kod privremenog uklanjanja, naprimjer), funkcionalnost jeveoma osjetna; mnogo je manja kad je funkcija smjestena na razinu pripo-vijedanja: moderan tekst, maio znacajan na planu anegdote, veliku smisle-nu snagu nalazi samo na planu pisanja.

54

n a l n u jedinicu,21 a ne nacin na koji smo to rekli. Oznaceno mozenna l i razlicite oznacitelje, koji su cesto prikriveni. Ako je (u Gol-<l/ingeru) receno da je James Bond ugledao covjeka pedesetih godi-nti, itd., informacija istodobno skriva dvije funkcije nejednake jaci-nc: s jedne strane, dob lika uklapa se u odrecteni portret (cija »ko-i ist« za ostatak price nije beznacajna, ali je rasprsena, odgodena),tlok je s druge strane, neposredno oznaceno to da Bond ne pozna-ic svog buduceg sugovornika. Jedinica podrazumijeva, dakle, veo-ma snazan odnos (pocetak opasnosti i potrebu za identifikacijom).Dakle, da bismo odredili prvotne pripovjedne jedinice, ne smije-ino izgubiti iz vida funkcionalni karakter segmenta koje izrazava-mo. Moramo unaprijed znati da se one nece neizostavno poklapatis oblicima koje tradicionalno prepoznajemo u razlicitim dijelovi-ma pripovjednog diskurza (cinovi, prizori, paragrafi, dijalozi, unu-Irasnji monolozi, itd.), a jos manje s »psiholoskim« slojevima (po-nasanje, osjecaji, namjere, motivacija, razmisljanje likova).

Isto tako, buduci da »jezik« pripovjednog teksta nije jezik arti-kulirane jezicne djelatnosti - iako se veoma cesto na nju oslanja -pripovjedne jedinice u biti su neovisne o lingvistickim jedinicama.

One se, naravno, mogu poklapati, ali slucajno, ne sustavno. Je-danput cê funkcije predstavljati jedinice vece od recenice (gruperecenica razlicite velicine, sve do djela u cjelini), a drugi put ma-nje (sintagma, rijec, pá cak samo odredeni knjizevni elementi urijeci).22 Kad nam se saopci da je J. Bond, cekajuci u svom uredutajne sluzbe i zacuvsi telefon kako zvoni, »podigao jednu od cetirijuslusalica«, monem cetiri predstavlja sam pó sebi funkcionalnu jedi-nicu, buduci da se odnosi na pojam neophodan za pricu u cjelini(o visokoj birokratskoj tehnici). Pripovjedna jedinica ovdje nijelingvisticka jedinica (rijec), vec samo njena konotirana vrijednost(lingvisticki, rijec cetiri nikada ne znaci »cetirí«). Time se objas-njava da stanovite funkcionalne jedinice mogu biti nize od receni-ce, a da ipak pripadaju diskurzu: one ne nadilaze recenicu, kojojsu materijalno inferiorne, vec denotativnu razinu koja, poput rece-nice, pripada lingvistici u pravom smislu.

21 «Sintakticke jedinice (s onu stranu recenice) su zapravo sadrzajnejedinice« (Greimas 1973, 5). Istrazivanje funkcijske razine pripada dakleopcoj semantici.

22 »Ne treba poci od rijeci kao nedjeljivog elementa knjizevne umjet-nosti - uzimati je poput cigle s kojom gradimo gradevinu. Ona se moze raz-dvojiti na mnogo manje elemente« (J. Tinjanov, citirao T. Todorov, u: Lan-guages, 6, str. 18).

55

2. Razredi jedinica

Funkcionalne jedinice treba podijeliti na mali broj formalnihrazreda. Ako te razrede zelimo odrediti ne ulazeci u sadrzajnu bit(npr. u psiholosku bit), ponovno treba promatrati razlicite razinesmisla. Odredene jedinice nalaze se u odnosu s jedinicama iste ra-zine; nasuprot tome, da zadovoljimo druge jedinice treba prijecina neku drugu razinu. Tako odmah dobivamo dva velika razredafunkcija, distribucijski i integracijski. Prve odgovaraju Proppovimfunkcijama, koje osobito prihvaca Bremond, ali o kojima cemo ov-dje govoriti mnogo detaljnije od tih autora. Zadrzat cemo im naziv»funkcija« (iako cê i druge jedinice biti funkcionalne). Nakon ana-lize Tomasevskog, taj model postaje klasican: kupovina revolverau odnosu je s trenutkom kad cê on biti upotrijebljen (ako ne budeupotrijebljen, zabiljeska se pretvara u znak slabosti, itd.), podiza-nje telefonske slusalice u odnosu je s trenutkom kad cê ona bitispustena, uvodenje papige u Felicitinu kucu u odnosu je s epizo-dom omotavanja zivotinje slamom, s njenim obozavanjem, itd.Druga velika grupa jedinica, integrativne prirode, obuhvaca sve»indicije« (u veoma opcenitom smislu rijeci).23 Jedinica se sada neodnosi na dovrsen i dosljedan cin, vec na neki vise ili manjerasprsen pojam, koji je ipak neophodan za smisao price: karakter-ne indicije koje se odnose na likove, informacije koje su u vezi snjihovim identitetom, isticanje »atmosfere«, itd. Odnos jedinice injenog korelata vise nije distributivan (vise indicija cesto oznaca-va istu stvar, a redoslijed njihova pojavljivanja u diskurzu ne morabiti umjestan), vec integrativan. Da bismo shvatili cemu sluzi na-znaka indicija, treba prijeci na visu razinu (radnje likova ili pripo-vijedanje), jer indicija tek ovdje svrsava. Administrativna vlastkoja je iza Bonda, naznacena brojem telefonskih aparata, nema ni-kakvog utjecaja na sekvencu radnje u koju se Bond uplice prihva-cajuci razgovor. Ona dobiva smisao tek na razini opce tipologijeaktanata (Bond je na strani poretka). Vertikalnom prirodom svo-jih odnosa, indicije su prave semanticke cjeline, jer se, suprotno»funkcijama« u pravom smislu, odnose na oznaceno, a ne na »po-stupak«. Potvrdu indicija nalazimo »vise gore«, a ponekad djelujucak izvan izrecene sintagme (»karakter« nekog lika mozda se ni-kad nece izreci, iako se neprestano naznacuje). To je paradigmat-ska potvrda. Nasuprot tome, potvrda »funkcija« uvijek je »malodalje«. To je sintagmatska potvrda.24 Funkcije i indicije pokrivaju,

23 Ovi izrazi, kao i oni sto cê uslijediti, mogu biti posve privremeni.24 To ne znaci da konacno sintagmatsko izlaganje funkcija nece obu-

hvatiti paradigmatske odnose izmedu odvojenih funkcija, kao sto je od Lé-vi-Straussa i Greimasa nadalje prihvaceno.

56

. l . i k l c , jednu drugu klasicnu podjelu: funkcije podrazumijevajuniclonimijske odnose, a indicije metaforicke odnose; jedne odgo-vai-aju funkcionalnosti cinjenja, a druge funkcionalnosti opsto-l.inja.25

Ove dvije velike grupe jedinica, funkcije i indicije, trebale bivt-c omoguciti stanovito razvrstavanje pripovjednih tekstova. Nekil > i ipovjedni tekstovi uglavnom su funkcijski (kao narodne price)nasuprot drugima koji su uglavnom indicijski (kao »psiholoski«romani). Izmedu ta dva suprotna pola nalazi se cita v niz medu-nblika, ovisno o povijesti, drustvu, zanru. Ali to nije sve: unutar\vakog od ta dva osnovna razreda odmah je moguce odrediti dvapod-razreda pripovjednih jedinica. Uzmimo razred funkcija: nema-ju sve jedinice istu »vaznost«. Neke predstavljaju prave zglobovepi ipovjednog teksta (ili jednog njegovog ulomka), dok druge samo»popunjavaju« pripovjedni prostor koji dijeli funkcije-zglobove.Prve cemo nazvati osnovnim funkcijama (ili jezgrama), a druge,hnajuci u vidu njihovu dopunsku prirodu, katalizatorima. Da bifunkcija bila osnovna, dovoljno je da radnja na koju se ona odnosiotvara (ili zadrzava, ili zatvara) alternativu vaznu za nastavak pri-ce, odnosno da zapocinje ili zakljucuje neku neizvjesnost. Kad uíednom ulomku pripovjednog teksta telefon zazvoni, jednako jemoguce da netko odgovori i da nitko ne odgovori, a to odvodi pri-cu na dva razlicita puta. Nasuprot tome, izmedu dvije osnovnefunkcije uvijek je moguce rasporediti pomocne biljeske, koje seokupljaju oko jedne ili druge jezgre, ne mijenjajuci njihovu naiz-mjenicnu prirodu. Prostor koji dijeli »telefon je zazvonio« i »Bondje podigao slusalicu« moze se ispuniti gomilom umetnutih recenicaili malih opisa: »Bond se uputio prema radnom stolu, podigao slusa-licu, odloíio cigaretu«, itd. Ti katalizatori su funkcionalni, buducida ulaze u odnos s jezgrom, ali njihova funkcionalnost je oslablje-na, jednostrana, zalisna. Radi se o cisto kronoloskoj funkcionalno-sti (opisano je ono sto razdvaja dva momenta price), dok veza ko-jom se spajaju dvije osnovne funkcije .prisvaja sebi dvostrukufunkcionalnost, kronolosku i logicku u isto vrijeme. Katalizatori susamo uzastopne jedinice, dok su osnovne funkcije istovremenouzastopne i posljedicne. Kako se cini, pripovjednoj djelatnosti za-pravo daje snagu ispremijesanost uzastopnosti i posljediènosti,tako da se ono sto dolazi nakon, u pripovjednom tekstu cita kaoprouzroceno. Pripovjedni tekst bi, u tom slucaju, bio sustavna pri-mjena logicke pogreske, koju je skolastika oglasila formulom post

25 Funkcije ne mozemo svesti na radnje (glagole) a indicije na svojstva(pridjevi), buduci da postoje indicijske radnje, kao »znakovi« karaktera, at-raosfere, itd.

57

hoc, ergo propter hoc, sto bi lako mogla biti rijec Sudbine, ciji pri-povjedni tekst je upravo »jezik«. Upravo ta »zbrka« logike i tempo-ralnosti cini srz osnovnih funkcija. Te funkcije mogu se na prvipogled emiti potpuno beznacajnima. Njih ne ustanovljuje predsta-va (vaznost, opseg, neobicnost ili snaga iskazane radnje), vec, akotako mozemo reci, rizik. Osnovne funkcije su momenti rizika upripovjednom tekstu. Izmedu tih naizmjenicnih tocaka, tih »skret-nicara«, katalizatori nalaze svoju sigurnost, odmor, obilje. »Obilje«medutim nije beskorisno. Ponovimo da sã stajalista price kataliza-tor moze imati krhku funkcionalnost, ali niposto nistavnu. Cak iako je potpuno suvisan (u odnosu na svoju jezgru), on ipak sudje-luje u ekonomiji poruke. Ali ne radi se o tome: svaka biljeska, pri-vidno suvisna, ima svoju funkciju u diskurzu. Ona ubrzava, uspo-rava, potice diskurz, sazima, anticipira, ponekad cak zavodi.26 Za-biljezeno uvijek cini sebe znacajnim, tako da katalizator nepresta-no pobuduje semanticku napetost diskurza: to ima ili cê imatismisla. Katalizator, dakle, u svakom slucaju ima faticku funkciju(da uzmemo Jakobsonovu rijec). On odrzava vezu izmedu pripo-vjedaca i onoga sto on pripovijeda. Ne mozemo, naravno, ponistitijezgru a da time ne izmijenimo prióu, ali isto tako ne mozemo po-nistiti katalizator a da time ne izmijenimo diskurz. Sto se tice dru-gog velikog razreda pripovjednih jedinica (indicija), integracijskograzreda, jedinicáma koje ovdje nalazimo zajednicko je da se moguzadovoljiti tek na razini likova ili pripovijedanja. One, dakle, pri-padaju parametarshom21 odnosu, kojem je drugi, implicitni, krajprosiren, razvucen na epizodu, lik ili djelo u cjelini. Ovdje, medu-tim, ipak mozemo razlikovati indicije u pravom smislu, koje se od-nose na neki karakter, osjecaj, atmosferu (sumnje, naprimjer), filo-zofiju; i obavijesti, koje sluze postavljanju, smjestanju u vrijeme iprostor. Reci da Bond ceka u uredu kroz ciji se otvoren prozorvidi mjesec, izmedu velikih oblaka sto kruze, znaci naznaciti oluj-nu Ijetnu noc, dok sarna dedukcija oblikuje atmosferne nagovje-staje koji odrazavaju tesku, tjeskobnu klimu radnje s kojom se josnismo upoznali. Kod indicija, oznaceno je uvijek implicitno. Medu-tim, kod informanata to nije slucaj, barem ne na razini price: to suciste datosti, s neposrednim znacenjem. Indicije podrazumijevajuodgonetavanje. Radi se o tome da citatelj nauci prepoznati karak-ter, atmosferu. Informanti daju gotovu spoznaju. Prema tome, nji-

liova funkcionalnost je, kao kod katalizatora, krhka, ali nipostonije nistavna. Koliko god bio »prigusen« u odnosu na ostatak pri-i c, informant (naprimjer, tocna dob nekog lika) sluzi da se ucinivjerodostojnom stvarnost referencije, da se fikcija utisne u stvar-110. On je posredovatelj stvarnosti i na osnovi toga, neospornol unkcionalan, ne na razini price, vec na razini diskurza.28

Jezgre i katalizatori, indicije i informanti (ni ovoga puta nisuvazni nazivi), cini se da su to osnovni razredi u koje mozemo podi-jeliti jedinice na funkcijskoj razini. Takvu podjelu treba upotpunitis dvije opaske. Prije svega, neka jedinica istovremeno moze pripa-dati dvama razlicitim razredima. Piti whisky (u aerodromskom ha-lu), radnja je koja moze sluziti kao katalizator pojmu (osnovnom)cekanja, ali je isto tako i indicija stanovite atmosfere (mondenost,opustenost, sjecanje, itd.). Drugim rijecima, neke jedinice mogubiti mijesane. Moguca je tako citava igra u ekonomiji pripovjed-nog teksta. U romanu Goldfinger, Bond, koji mora izvrsiti premeta-cinu u sobi svog protivnika, dobiva propusnicu od svog nalogoda-vca: biljeska je cista funkcija (osnovna). U filmu je taj detalj promi-jenjen: saleci se, Bond skida rublje sobarici, koja se ne buni. Bilje-ska vise nije samo funkcijska, vec i indicijska, jer se odnosi naBondov karakter (njegova neusiljenost i uspjeh kod zena). Osimtoga, treba istaknuti (o tome cemo kasnije ponovno govoriti) da secetiri razreda o kojima smo govorili mogu i drugacije podijeliti,tako da budu vise u skladu s lingvistickim modelom. Katalizatori,indicije i informanti imaju, zapravo, jednu zajednicku crtu: to susirenja u odnosu na jezgru. Jezgre (odmah cemo to vidjeti) obliku-ju konacne jedinice malih razmjera, logicki su rasporedene, isto-vremeno su neophodne i dovoljne. Kad smo zadali okosnicu, dola-ze druge jedinice koje je ispunjavaju, pó obrascu pupanja, u prin-cipu beskonacnog. Kao sto znamo, upravo to se dogada s receni-com, sastavljenom od jednostavnih recenica, beskonacno zamrse-nom podvostrucavanjem, umecima, okvirima, itd. Poput recenice,pripovjedni tekst se moze beskonacno katalizirati. Takvom tipustrukture Mallarmé je pridavao toliki znacaj da je napisao pjesmuJamais un coup de dês (Bacanje kocke nikad nece ukinuti slucaj),koju sã svim njezinim »cvoristima« i »trbusima«, «kljucnim rijeci-ma« i «ukrasnim rijecima«, mozemo smatrati amblemom svakogpripovjednog teksta - citave jezicne djelatnosti.

26 Valéry je govorio o »znakovima odgode«. Policijski roman uvelikokoristi te »zavodece« jedinice.

27 N. Ruwet parametarskim elementom naziva onaj element koji jekonstantan duz citavog trajanja muzickog komada (naprimjer, tempo jed-nog Bachovog allegra, monodijski karakter jednog sola).

28 G. Genette, u ovom broju, razlikuje dvije vrste opisa: ornamentalne iznacenjske. Znacenjski opis ocito se vezuje za razinu price, a ornamentalniopis za razinu diskurza, cime se objasnjava zasto je on dugo vremena pred-stavljao savrseno kodirani retoricki »komad«: descriptio ili ekphrasis, vjezbakoju veoma cijeni novoretorika, (Usp. prijevod spomenutog Genetteovaogleda, pod naslovom Granice price, u casopisu Teka 6/1974).

58 59

3. Funkcijska sintaksa

Kako se, pó kojoj »gramatici«, razlicite jedinice vezuju jedneuz druge duz pripovjedne sintagme? Kakva su pravila funkcijskekombinatorike? Informanti i indicije mogu se medusobno slobod-no kombinirati: takav je, naprimjer, portret koji neusiljeno stavljajedne do drugih datosti gradanskog polozaja i karakterne crte. Ka-talizatore i jezgre povezuje obicna isprepletenost. Katalizator oba-vezno podrazumijeva postojanje osnovne funkcije, uz koju se vezu-je, ali ne reciprocno. Osnovne funkcije, medutim, povezuje uzaja-man odnos: jedna funkcija te vrste obavezuje drugu funkciju te vr-ste, i obratno. Moramo se, na trenutak, zaustaviti na tom odnosu,prije svega zato sto se njime odreduje sarna okosnica pripovjed-nog teksta (prosirenja se mogu izostaviti, ali jezgre ne mogu), a za-tim stoga sto to prvenstveno zanima one koji nastoje strukturiratipripovjedni tekst.

Vec smo naznacili da pripovjedni tekst, samom svojom struk-turom, dovodi do mijesanja uzastopnosti i posljedicnosti, vremenai logike. Ta dvosmislenost cini sredisnji problem pripovjedne sin-takse. Postoji li, iza pripovjednog vremena, bezvremenska logika?To pitanje je i u novije vrijeme podijelilo teoreticare. Propp, cija jeanaliza, kao sto znamo, otvorila put danasnjim istrazivanjima,smatra da je kronoloski poredak apsolutno neizostavan. Vrijemeje, pó njemu, stvarnost, i zbog toga mu se cini neizbjeznim pricuukorijeniti u vrijeme. Medutim, cak je Aristotel u Poetici (1459a),suprotstavljajuci tragediju (definiranu jedinstvom radnje) epu (de-finiranom mnostvom radnji i jedinstvom vremena), dão logiciprednost pred kronologijom. Upravo to cine svi danasnji znanstve-nici (Lévi-Strauss, Greimas, Bremond, Todorov). lako se u drugimtockama razlikuju, svi bi, bez sumnje, mogli potpisati Lévi--Straussovu recenicu: «Slijed kronoloske uzastopnosti dokida se ubezvremenskoj maticnoj strukturi« (Bremond 1964). Suvremenaanaliza nastoji zapravo »dekronologizirati« pripovjedni sadrzaj i»relogicirati« ga, podrediti ga onome sto je Mallarmé (1945, 386),govoreci o francuskom jeziku, nazvao »prvobitnim logickim udari-ma«. Ili preciznije - barem bismo tako zeljeli - nas zadatak je dadamo strukturalni opis kronoloske iluzije. Pripovjedna logikamora voditi racuna o pripovjednom vremenu. Drugacije bismomogli reci da je temporalnost samo strukturna grupa u pripovjed-nom tekstu (diskurzu), isto kao sto u jeziku vrijeme postoji samo uobliku sustava. Sá stajalista pripovjednog teksta, ono sto zovemovremenom ne postoji, ili postoji samo kao funkcija, kao elementsemiotickog sustava. Vrijeme u pravom smislu ne pripada diskur-

/.u, vec referenciji; pripovjedni tekst i jezik poznaju samo semiolo-sko vrijeme; »pravo« vrijeme je »realisticka« iluzija referencije,kao sto pokazuje Proppov komentar. Strukturalni opis mora ga11 pravo na taj nacin proucavati.29

Dakle, kakvoj su logici podvrgnute osnovne funkcije pripo-vjednog teksta? Upravo to nastojimo utvrditi, a i dosada smo otome najvise raspravljali. Vratit cemo se, dakle, na priloge A. J.Greimasa, Cl. Bremonda i T. Todorova, objavljene u ovom broju,koji se bave logikom funkcija. Pojavljuju se tri osnovna pravcaistrazivanja, koje je nesto dalje izlozio T. Todorov. Prvi put (Bre-mond) u pravom smislu je logicki: treba preuspostaviti sintaksuIjudskog ponasanja kojom se pripovjedni tekst koristi, iznijeti na-cin »izbora« kojemu je odredeni lik, u svakom trenutku price, sud-binski podreden.30 Na taj nacin iskazujemo ono sto bismo moglinazvati energetskom logikom,31 buduci da ona obuhvaca likove u11 enutku kad izabiru djelovanje. Drugi model je lingvisticki (Lévi--Strauss, Greimas): osnovna preokupacija toga istrazivanja je da ulunkcijama pronade paradigmatske suprotnosti. U skladu s Jakob-sonovim principom »poetskog«, te suprotnosti »pruzaju se« duzcijeloga pripovjednog teksta (medutim, i ovdje cemo vidjeti noverazvqje kojima Greimas ispravlja ili upotpunjuje paradigmicnostfunkcija). Treci put, koji je zacrtao Todorov, ponesto je drugaciji,jer analizu smjesta na razinu »radnje« (odnosno likova), nastojecistvoriti pravila pó kojima se u pripovjednom tekstu kombinira, va-i ira i transformira stanovit broj temeljnih òbiljezja.

Nije potrebno izabrati jednu od tih radnih hipoteza, buducicia one nisu suparnicke, vec istosmjerne. Uostalom, tek sad se oneti potpunosti razraduju. Dopustimo jednu dopunu, koja se odnosina dimenzije analize. Ako ostavimo pó strani indicije, informante ikatalizatore, u pripovjednom tekstu (pogotovu ako se vise ne radio pripovijetki, nego o romanu) jos uvijek ostaje veoma velik brojosnovnih funkcija. Mnoge od njih ne mogu se svladati analizama

29 Na svoj, kao uvijek, pronicljiv ali neiscrpan nacin Valéry je dobro iz-razio polozaj pripovjednog vremena: «Uvjerenje da je vrijeme pokretac init vodilja zasniva se na mehanizmu sjecanja i mehaniztnu kombiniranogtliskurza«, a mi isticemo: iluziju zapravo proizvodi sam diskurz.

30 Ova koncepcija podsjeca na jedno Aristotelovo shvacanje: proairesis,racionalan izbor radnji koje treba pociniti, utemeljuje praxis, praktiénu^nanost koja ne proizvodi nikakvo djelo odvojeno od pokretaca, nasuprotpoiesisu. Istim izrazima, reci cemo da analiticar pokusava rekonstruiratipraxis unutar pripovjednog teksta.

31 Ta logika, zasnovana na alternativi (uciniti ovo ili ono) zasluzna je stovodi racuna o procesu dramatizacije, kojoj je pripovjedni tekst obicno sre-diste.

60 61

koje samo dosad naveli jer su se one bavile samo glavnim zglobo-vima pripovjednog teksta. Zbog toga treba predvidjeti dovoljnostrog opis koji cê voditi racuna o svim jedinicama pripovjednogteksta, sve do najmanjih segmenata. Podsjetimo da se osnovnefunkcije ne mogu odrediti pó »vaznosti«, vec samo pó prirodi(dvostruke povezanosti) njihova odnosa. »Zvonjava telefona«, makako neznatnom se cinila, s jedne strane sadrzi nekoliko osnovnihfunkcija (zvoniti, podici slusalicu, govoriti, spustiti slusalicu), a sdruge strane, uzeta u cjelini, mora se barem priblizno povezati sglavnim zglobovima price. Funkcijski okvir pripovjednog tekstanamece organizaciju cija osnovna jedinica moze biti samo malagrupa funkcija, koju cemo ovdje nazvati (prema Cl. Bremondu) se-kvencom.

Sekvenca je logican slijed jezgri, povezanih uzajamnimodnosom.32 Sekvenca se otvara kad jedan kraj vise nema posljedi-ce. Namjerno cemo uzeti jedan nevazan primjer: istaknuti naru-dzbu, primiti je, konzumirati, platiti - te razlicite funkcije ocigled-no cine zatvorenu sekvencu, buduci da nije moguce da nesto pret-hodi narucivanju ili da nesto slijedi nakon placanja a da pri tomne izademo iz homogene cjeline »konzumacije«, Sekvenca se uvijekmoze imenovati. Odredujuci osnovne funkcije price, Propp, a za-tim Bremond, vec su ih morali imenovati (prijevara, izdaja, borba,ugovor, zavodenje, itd.). Postupak imenovanja neizbjezan je i zamanje vazne sekvence, koje bismo mogli nazvati »mikrosekvenca-ma«, a to su one sto cesto tvore najfinije niti pripovjednog tkiva.No, jesu li imenovanja uvijek u nadleznosti analiticara? Odnosno,jesu li ona u potpunosti meta-lingvisticka? Bez sumnje, buduci daproizlaze iz kôda pripovjednog teksta. Mozemo, medutim, zamislitida spadaju u unutrasnji meta-jezik samog citatelja (slusatelja) kojicitav logicki slijed radnje shvaca kao nominalnu cjelinu: citati zna-ci imenovati; slusati ne znaci samo primati jezicnu djelatnost vecistovremeno i stvarati je. Nazivi sekvenci uglavnom su analognisiframa (cover-words) strojeva za prevodenje, koji na prihvatljivnacin pokrivaju razlicite smislove i nijanse. Jezik pripovjednogteksta, koji je u nama, unaprijed sadrzi neka osnovna pravila. Za-tvorena logika koja strukturira sekvencu nerazdvojno je vezana zasvoje ime: svaka funkcija kojom zapocinje zavodenje, imenom podkojim se javlja, cim se pojavi namece citav proces zavodenja, ona-kak kakav smo naucili iz svih pripovjednih tekstova koji su unama formirali jezik pripovjednog teksta.

Ma kako maio vazna bila, sastavljena od malog broja jezgri(odnosno »skretnica«), sekvenca uvijek podrazumijeva odredenii i/.ik. Upravo to opravdava njezinu analizu: moglo bi se emiti smi-jesnim da logican slijed sitnih radnji od kojih je sastavljeno nude-nje cigarete (ponuditi, prihvatiti, zapaliti, pusiti) konstituiramo u se-kvencu, ali je upravo u svakoj od ovih tocaka moguca alternativa,odnosno sloboda smisla: du Pont, Bondov nalogodavac, nudi Bon-du vatre sã svog upaljaca, ali Bond odbija.33 Smisao te bifurkacijeje da se Bond instinktivno boji zamke u toj sitnici. Sekvenca je,dakle, ako hocemo, ugroíena logicka jedinica. Upravo to je oprav-dava a mínimo. Ona je isto tako utemeljena a máximo: zatvorena usvojim funkcijama, svedena na ime, sarna sekvenca predstavljanovu jedinicu, spremnu da funkcionira kao jedna strana neke dru-ge, sire sekvence. Evo mikro-sekvence: primiti ruku, stisnuti je, pu-stiti je. Pozdravljanje postaje jednostavna funkcija: s jedne strane,dobiva ulogu indicije (du Pontova mlitavost i Bondovo zaziranje),a s druge strane, ona u globalu cini dio sire sekvence, nazvanesusret, ciji drugi dijelovi (priblizavanje, zaustavljanje, upit, pozdrav,unjestanje) sami mogu biti mikro-sekvence. Na taj nacin, citavamreza preuzimanja strukturira pripovjedni tekst, od najmanjihmatrica do najvecih funkcija. Razumije se, ovdje se radi o hijerar-hiji unutar funkcijske razine. Funkcijska analiza je zavrsena jedinoako se pripovjedni tekst moze, malo-pomalo, povecavati, od duPontove cigarete do borbe Bonda protiv Goldfingera: piramidafunkcija dodiruje tada sljedecu razinu (razinu radnje). Prematome, istovremeno postoji sintaksa unutar sekvenci i njihova me-dusobna (preuzimana) sintaksa. Prva epizoda iz Goldfingera dobi-va tako »stematski« izgled:

Trazenje Pomoc

Susretl l | l l

Molba Ugovor Nadziranje Hvatanje Kazna

! 1 l lDolazak Upit Pozdrav Smjestaj

Primiti ruku Stisnuti je Pustiti je itd.

32 U hjelmslevovskom znacenju dvostruke implikacije: dva izraza pret-postavljaju jedan drugoga.

33 Cak i na toj infinitezimalnoj razini veoma je moguce naci opozicijuparadigmatskog modela, ako ne izmedu dva izraza, ono bar izmedu dvapôla sekvence: sekvenca nudenje cigarete, odlazuci je, otvara paradigmuopasnost/sigurnost (to je rasvijetlio Seglov u svojoj analizi ciklusa Sherloc-ka Holmesa), sumnja/zastita, agresivnost/drustvènost.

62 63

Ocigledno, to je analiticko predstavljanje. Citatelj, pak, zapazalinearan slijed izraza. Vazno je, medutim, napomenuti, da se izraziiz vise sekvenci mogu veoma dobro uklopiti jedni u druge. Se-kvenca jos nije ni gotova, kad se umetanjem moze pojaviti pocetniizraz nove sekvence. Sekvence se premjestaju u kontrapunktu.34 Sgledista funkcija, struktura pripovjednog teksta je u obliku fuge.Na taj nacin, pripovjedni tekst istovremeno »zadrzava dah« i»dise«. Uklapanje sekvenci unutar istog djela moze se radikalnoprekinuti jedino u slucaju da se nekoliko zatvorenih blokova (ili»stema«), od kojih je djelo sastavljeno, ponovno nade na visoj razi-ni radnje (likova). Goldfinger je sastavljen od tri funkcijski neovis-ne epizode, jer njegove funkcijske steme dvaput prestaju komuni-cirati. Nema nikakvog sekvencijskog odnosa izmedu epizode nabazenu i epizode na Fort-Knoxu, ali postoji aktantski odnos, budu-ci da su likovi (pá prema tome i struktura njihovih odnosa) isti.Ovdje prepoznajemo ep (»skup vise prica«): ep je pripovjedni tek-st koji je razbijen na funkcijskoj a jedinstven na aktantskoj razini(to mozemo provjeriti na Odiseji ili Brechtovu teatru). Funkcijskurazinu (koja ispunjava najveci dio pripovjedne sintagme) treba,dakle, okruniti visom razinom na kojoj jedinice iz prve razine, ma-lo-pomalo, dobivaju svoj smisao, a to je razina radnje.

III. Radnje

/. Prema strukturnom polozaju likova

U Aristotelovoj Poetici pojam lika je sekundaran, u potpunostipodreden pojmu radnje. Prica moze postojati bez »karaktera«,kaze Aristotel, ali karakter bez price ne moze. To shvacanje pre-uzeli su klasicisticki teoreticari (Vossius). Kasnije je lik, koji je svedo tada bio samo ime, nosilac radnje,35 dobio psiholosku cvrstocu,postao je individuum, »osoba«, ukratko, u potpunosti uspostavlje-no »bice«, cak i onda kad nije nista radio i, naravno, vec prije ne-goli je bilo sto radio.36 Lik je prestao biti podreden radnji i postao

34 Ruski formalisti su nagovijestili taj kontrapunkt, zacrtavajuci njego-vu tipologiju; uz to treba podsjetiti na osnovne »uvijene« strukture rece-nice.

35 Ne zaboravimo da klasicna tragedija jos uvijek poznaje samo »akte-re«, a ne »likove«.

36 »Lik-licnost« caruje u gradanskom romanu: u Ratu i miru NikolajRostov je unaprijed dobar djecak, castan, hrabar, zustar; knez Andrej ple-menito, razocarano bice, itd. Ono sto im se dogada rasvjetljava ih, ali ih nestvara.

64

je utjelovljenje psiholoske biti. Ta bit moze se potciniti nekoj sit-noj ulozi, sto u najciscem obliku nalazimo u gradanskom kazalistugdje je nacinjen popis »uloga« (koketa, otac plemic, itd.). Cim sepojavila, strukturalna analiza je u potpunosti odbacila likove kaoodredene biti, makar to sluzilo samo njihovu grupiranju. Kakopodsjeca T. Todorov, Tomasevski je isao tako daleko da je liku po-ricao svaku pripovjednu vaznost, a to stajaliste je preuzeo Todo-rov. Propp nije isao dotle da likove u potpunosti odstrani iz anali-ze, ali ih je sveo na jednostavnu tipologiju, zasnovanu ne na psiho-logiji, vec na jedinstvu radnje koju im je pripovjedni tekst dodije-lio (darovatelj carobnog predmeta, pomocnik, zlotvor, itd.).

Nakon Proppa, lik neprestano postavlja strukturalnoj analizipripovjednog teksta isti problem. S jedne strane, likovi (bez obzirakako ih nazvali: dramatis personae ili aktanti) formiraju neophodanplan opisa, izvan kojeg male ispricane »radnje« prestaju biti razu-mljive, pá mozemo reci da ne postoji nijedan pripovjedni tekst bez»likova«,37 ili barem bez «nosilaca radnje«. Medutim, s druge stra-ne, ti «nosioci radnje«, veoma brojni, ne mogu se ni opisati ni svr-stati pod »likove«, bilo da »lik« shvacamo kao cisto povijesnioblik, ogranicen na odredene zanrove (istina, one koje najboljepoznajemo), i da , prema tome, treba odrediti koji pripovjedni tek-stovi, a ima ih veoma mnogo (narodne pripovijetke, suvremenitekstovi), sadrze nosioce radnje, ali ne i likove; bilo da smatramokako je »lik« uvijek samo kriticka racionalizacija koju je nasa epo-ha nametnula cistim nosiocima pripovjedne radnje. Strukturalnaanaliza, koja dobro pazi da ne definira lik u okviru psiholoske biti,potrudila se da, pomocu razlicitih hipoteza, ne definira lik kao»bit«, vec kao »sudionika«. Za Bremonda, svaki lik moze bitinosilac sekvenci radnje koje mu pripadaju (prijevara, zavodenje).Cim ista sekvenca uvodi dva lika (sto je uobicajen slucaj), onasadrzi dvije perspektive ili, bolje, dva imena (ono sto je za jednogprijevara, za drugog je podvala). Ukratko, svaki, cak i sekundaranlik, u svojoj je sekvenci junak. Analizirajuci jedan »psiholoski« ro-man (Opasne veze), T. Todorov ne polazi od likova-licnosti; vec odtri velika odnosa u koje se oni mogu uklopiti, a naziva ih temelj-nim obiljezjima (Ijubav, komunikacija, pomoc). Ti odnosi u analizise ispituju pomocu dvije vrste pravila: skretanje, ako treba voditi

37 Dio suvremene knjizevnosti napao je »lik«, ne zato da ga razori (toje nemoguce), nego zato da ga depersonalizira, sto je nesto posve drugo.Jedan roman prividno bez likova, kao Drama Philippea Sollersa, u potpu-nosti odbacuje lik u korist jezicne djelatnosti, ali zadrzava jednu osnovnuaktancijsku igru, naspram same radnje govora. Ta knjizevnost oduvijek po-znaje »subjekt«, ali odsada je taj »subjekt« jezicna djeíatnost.

65

racuna o drugim odnosima, i radnje, ako treba opisati promjenetih odnosa tokom price. U Opasnim vezama ima mnogo likova, ali»ono sto je o njima receno« (njihova obiljezja), moze se grupirati.Napokon, A. J. Greimas (1966,129) predlozio je da se likovi opisu igrupiraju, ne prema onome sto jesu, vec prema onome sto cine(odatle naziv aktanti), onoliko koliko sudjeluju u tri velike seman-ticke osi koje, uostalom, nalazimo i u recenici (subjekt, objekt,atribut, priloske oznake), a to su komunikacija, zelja (<li trazenje) iiskusenje. Sudjelovanje je rasporedeno u parove, tako da je besko-nacan svijet likova isto tako podvrgnut paradigma tskoj strukturi(subjekt/ objekt, darivatelj/primalac, pomocnik/ protivnik), projicira-noj duz pripovjednog teksta. Kako aktant odreduje jedan razred,on se moze ispuniti razlicitim akterima, koji se pokrecu pó pravili-ma umnozavanja, zamjenjivanja ili izostavljanja.

Te tri koncepcije imaju mnogo zajednickih tocaka. Osnovnaje, moramo ponoviti, da se likovi definiraju prema sudjelovanju uodgovarajucoj oblasti radnje. Te oblasti su malobrojne, tipicne imogu se razvrstati. Zbog toga smo drugu razinu opisa, iako je torazina likova, nazvali razinom radnje. Rijec ovdje ne treba shvatitiu smislu najmanjih cinova koji oblikuju tkivo prve razine, vec usmislu velikih zglobova praxisa (zeljeti, opciti, boriti se).

2. Problem subjekta

Problemi koji proizlaze iz razvrstavanja likova u pripovjed-nom tekstu jos nisu dobro rijeseni. Naravno, slazemo se da se bez-broj likova moze podvrci pravilima zamjenjivanja i da se, cak unu-tar jednog djela, razliciti likovi mogu ocitovati u istoj figuri.38 Sdruge strane, aktantski model, koji je predlozio Greimas (a udrugacijoj perspektivi preuzeo Todorov), primijenjen na velikombroju pripovjednih tekstova, pokazao se dobrim. Kao kod svakogstrukturalnog modela, manje su vazni njegovi kanonski oblici (ma-trica od sest aktanata) od pravilnih transformacija (izostajanje,zbrka, podvostrucenost, zamjena) kojima se prepusta, tako da oèe-kujemo aktantsku tipologiju pripovjednih tekstova.39 Medutim,

38 Psihoanaliza je uvelike podigla ugled postupcima zgusnjavanja. Mal-larmé (1945, 301) je vec u vezi s Hamletom govorio: «Potrebni su statisti! jeru idealnom oslikavanju scene sve se krece pó simbolickom reciprocitetu ti-pova jnedu sobom ili u odnosu na samo jednu figuru.«

39 Naprimjer: pripovjedni tekstovi u kojima se objekt i subjekt mijesa-ju u istom liku pripovjedni su tekstovi trazenja samog sebe, vlastitog iden-titeta (Zlatni magarac); pripovjedni tekstovi u kojima subjekt sukcesivno sli-jedi objekte (Gospoda Bovary), itd.

66

ako matrica ima veliku moc razvrstavanja (a to je slucaj Greimaso-vih aktanata), slabo vodi racuna o mnostvu sudjelovanja, buducida se ona analiziraju u okvirima perspektive. Ako se pak postujeperspektiva (u Bremondovu opisu), sustav likova previse je usit-njen. Redukcija koju je predlozio Todorov izbjegava obje krajno-sti, ali se ona, sve do danas, odnosi na samo jedan pripovjednitekst. Kako se cini, sve se to moze vrlo brzo uskladiti. Prava pote-skoca do koje dolazi u razvrstavanju likova jest mjesto (pá dakle ipostojanje) subjekta u svakoj aktantskoj matrici, ma kakva bilanjezina formula. Tko je subjekt (junak) pripovjednog teksta? Po-stoji li - ili ne postoji - privilegirana grupa aktera? Roman nas jenavikao da, na ovaj ili onaj nacin, ponekad uvijeno (negativno),istaknemo jedan lik. Ali povlastica ni izdaleka ne pokriva citavupripovjednu knjizevnost. Tako mnogi pripovjedni tekstovi prika-zuju borbu dva protivnika oko nekog uloga, tako da su njihove»radnje« izjednacene. Tada imamo dvostruki subjekt, koji ne mo-zemo dokinuti zamjenom. Danas je to mozda cak arhaican oblik,kao da je i pripovjedni tekst, poput nekih jezika, poznavao dvojinulicnosti. Ta dvojina je utoliko zanimljivija ukoliko pripovjedni tek-st povezuje sã strukturom nekih igara (veoma modernih), u koji-ma dva ravnopravna protivnika zele dobiti predmet koji je u igruuveo arbitar. Ova shema podsjeca na aktantsku matricu, kakvu jepredlozio Greimas. To nas ne treba zacuditi, jer smo uvjereni daigra, buduci da je jezicna djelatnost, proizlazi iz iste simbolickestrukture koju nalazimo u jeziku i u pripovjednom tekstu. Igra je,isto tako, recenica.40 Ako, dakle, zadrzimo povlasteni razred aktera(subjekt trazenja, zelje, radnje), moramo ga barem ublaziti, takosto cemo aktanta podvrci istim kategorijama kojima smo podredi-li osobnost, ne psiholoskim, vec gramatickim. Jos jedanput, moratcemo se pribliziti lingvistici, da bismo opisali i grupirali osobni(ja/ti) ili neosobni (on) oblik jednine, dvojine ili mnozine radnje.Mozda cê gramaticke kategorije liça (prihvacene u nasim zamjeni-cama) dati kljuc za razinu radnje. Ali, buduci da se te kategorijemogu definirati samo u odnosu na diskurz, a ne na stvarnost,41 li-kovi, kao jedinice na razini radnje, dobivaju svoj smisao (svoju ra-zumljivost) jedino ako ih uklopimo u trecu razinu opisa, kojucemo nazvati razinom pripovijedanja (za razliku od funkcija i rad-nje).

40 Analiza ciklusa Jamesa Bonda, koju je nesto dalje u istom brojuCommunications napravio U. Eco, viãe se odnosi na igru nego na jezicnudjelatnost.

41 Vidi analize liça kod Benvenistea 1966.

67

IV. Pripovijedanje

1. Pripovjedna komunikacija

Kao sto je u pripovjednom tekstu znatan udio funkcije izmje-ne (podijeljene izmedu darivatelja i korisnika), i sam pripovjednitekst je, homologno, kao objekt, ulog komunikacije: u njernu po-stoje odasiljalac i primalac. Kao sto znarno, u lingvistickoj komuni-kaciji já i ti apsolutno podrazumijevaju jedan drugoga. Isto tako,nema pripovjednog teksta bez pripovjedaca i bez slusatelja (ili ci-tatelja). To je mozda banalno, ali je jos premalo iskoristeno. Ulogaodasiljaoca obilato je razvijena (proucava se »autor« romana, a dase ne pita je li on doista »pripovjedac«), ali cim prijedemo na cita-telja, knjizevna teorija postaje mnogo skromnija. Problem nije utome da proniknemo u pripovjedaceve motive i ucinke koje pri-povijedanje izaziva kod citatelja, vec da opisemo kôd kojim su pri-povjedac i citatelj oznaceni duz samoga pripovjednog teksta. Zna-kovi pripovjedaca u prvi mah se cine vidljivijima i brojnijima odznakova citatelja (pripovjedni tekst cesce govori já nego ti). U stva-ri, drugi su naprosto prikriveniji od prvih. Tako svaki put kad pri-povjedac prestane »prikazivati« i pocne iznositi cinjenice kojesavrseno poznaje, ali za koje citatelj ne zna, izostavljanjem oznaci-telja, stvara citateljski znak, jer ne bi imalo smisla da pripovjedacsam sebi daje informaciju. Leo bijase vlasnik te kutije,42 kaze namjedan roman u prvom licu: to je citateljski znak, blizak onorne stoJakobson naziva konativnom funkcijom komunikacije. U nedostat-ku nazivlja, zasad cemo ostaviti pó strani znakove recepcije (iakosu i oni jednako vazni), da bismo rekli nekoliko rijeci o znakovimapripovijedanja.43

Tko je odasiljalac pripovjednog teksta? Dosad su se pojaviletri koncepcije. Po prvoj koncepciji, pripovjednu poruku odasiljejedna osobnost (u cisto psiholoskom smislu rijeci). Ta osoba imaime, to je autor, u kojem se neprestano izmjenjuju »osobnost« iumijece savrseno utvrdljivog individuuma, koji s vremena na vri-jeme uzima pêro da bi napisao pricu: pripovjedni tekst (osobitoroman) samo je izraz jednog já koje je izvan njega. Prema drugojkoncepciji, pripovjedac je jedna vrsta totalne svijesti, prividno

42 Dvostruki bang u Bangkoku. Recenica funcionira kao »namigivanje«citatelju, kao da se okrecemo prema njemu. Nasuprot tome, iskaz: »Tako jeLeo izasao« znak je pripovjedaca jer pripada zakljucivanju koje vodi jedna»osoba«.

43 Todorov se ovdje bavi slikom pripovjedaca i slikom citatelja.

68

bezosobne, koji pricu odasilje s nadmocnog stajalista, a to je staja-liste Boga.44 Pripovjedac se istovremeno nalazi unutar (buduci dazna sve sto se izmedu likova zbiva) i izvan likova (buduci da se ni-kad ne poistovjecuje ni s jednim od njih). Treca, najnovija koncep-cija (Henry James, Sartre) nalaze da pripovjedac ogranici svoj pri-povjedni tekst na ono sto mogu primijetiti ili znati likovi: sve sezbiva kao da svaki lik u svoje vrijeme odasilje pripovjednu poru-ku. Sve tri koncepcije su jednako neprihvatljive, buduci da sve trivide u pripovjedacu i u likovima stvarne »zive« osobe (poznatanam je neprolazna snaga toga knjizevnog mita), kao da se pripo-vjedni tekst prvenstveno odreduje na razini referencije (radi se okoncepcijama koje su u jednakoj mjeri »realisticne«). Medutim, snaseg stajalista, pripovjedac i likovi su prije svega »papirna bica«.Autor (materijalni) pripovjednog teksta ni u cemu se ne moze za-mijeniti s pripovjedacem.45 Pripovjedacevi znakovi imanentni supripovjednom tekstu, pá prema tome potpuno prihvatljivi za se-miolosku analizu. Ali tvrditi da sam autor (bilo da se pokazuje,skriva ili brise) raspolaze »znakovima« iz kojih izrasta njegovo dje-lo, znaci pretpostaviti znakovni odnos izmedu »osobe« i njene je-zicne djelatnosti, koja autora pretvara u puni subjekt, a pripovjed-ni tekst u instrumentalni izraz te punoce. Strukturalna analiza nemoze se provesti na takav nacin: tko govori (u pripovjednom tek-stu) nije onaj tko pise (u zivotu), a tko pise nije onaj tko jest.46

Pripovijedanje u pravom smislu (ili pripovjedacev kôd) pozna-je, kao uostalom i jezik, samo dva sistema znakova: osobni i ne-osobni. Ova dva sistema ne koriste obavezno lingvisticka obiljezjavezana uz lice (já) i ne-lice (on). Mozemo, naprimjer, naci pripo-vjedne tekstove, ili barem epizode, napisane u trecem licu, cijaprava instanca je zapravo prvo lice. Kako o tome odluciti? Dovolj-no je pripovjedni tekst ili odlomak »prepisati« iz on u já. Sve dokovakav postupak ne izaziva nikakvu drugu promjenu diskurza,osim promjene gramatickih zamjenica, sigurno je da smo u osob-nom sustavu: citav pocetak Goldfingera, iako napisan u trecemlicu, zapravo govori James Bond. Da bi se instanca promijeníla,»rewritíng« mora postati neizvodiv. Tako je recenica: »on opazicovjeka pedesetih godina, jos uvijek mladenackog izgleda«, u pot-

44 »Kad cemo pisati sã stajalista nadmocne sale, odnosno kako ih dragiBog vidi odozgora?« (Flaubert, 1965, 91).

45 Ova distinkcija je to potrebnija, na stupnju koji nas zanima, sto je,povijesno, znatan broj pripovjednih tekstova bez autora (usmeni pripovjed-ni tekstovi, narodne pripovijetke, epovi povjereni recitatorima, itd.).

46 J. Lacan: »Je li subjekt o kojem govorim kad govorim isti kao onajkoji govori?«

69

punosti osobna, bez obzira na on (Já, James Bond, opazih, itd.),dok pripovjedni iskaz »cini se da je zveckanje leda u casi nenada-no nadahnulo Bonda« ne moze biti osoban, zbog glagola »cinitise« koji postaje znakom bez-osobnosti (a ne on). Bez-osobnost jetradicionalan nacin pripovjednog teksta, buduci da je jezik razra-dio citav sustav vremenâ, svojstven pripovjednom tekstu (podesenaoristu), s namjerom da istisne prezent onoga tko govori: »U pri-povjednom tekstu, kaze Benveniste (1966), nitko ne govori.« Me-dutim, instanca osobnosti (u vise-manje pritajenom obliku) malo-pomalo osvojila je pripovjedni tekst, a pripovijedanje je svedenona hic et nunc u lokuciji (to je definicija sustava osobnosti). Danasu velikom broju pripovjednih tekstova sve cesce vidimo da se, usve brzem ritmu, cesto unutar iste recenice, mijesaju osobno i ne-osobno. Takva je recenica iz Goldfingera:

Njene oõi,

sivo-plave,

fiksirale su du Ponta koji nije znao kako da se drzijer je taj nepomicni pogled bio mjesavina bezazlenosti,ironije i samopotcjenjivanja.

osobno

neosobno

osobno

neosobno

Mijesanje sustava smatra se neusiljenoscu koja moze ici svedo podvaljivanja. Policijski roman Agathe Christie (Pet i dvadesetpet) zadrzava zagonetku na taj nacin sto prikriva licnost pripovje-daca: lik je opisan iznutra, kad je vec ubojica.47 Sve se odvija kaoda u istoj osobi postoji svijest svjedoka, imanentna diskurzu, i svi-jest ubojice, imanentna referenciji. Zagonetku omogucuje nepra-vilno okretanje dvaju sustava. Shvacamo, dakle, zasto se nadrugom pôlu knjizevnosti od strogosti u izboru sustava cini neop-hodan preduvjet djela - iako se ona ne moze uvijek dokraja uvaza-vati.

Ta strogost - koju zahtijevaju neki suvremeni pisei - nije nuz-no estetski imperativ. Ono sto nazivamo psiholoskim romanomobicno obiljezava mjesavina dvaju sustava, u kojoj se naizmjencepokrecu znakovi neosobnog i osobnog. Paradoksalno, «psihologi-ja« se ustvari ne moze zadovoljiti cisto osobnim sustavom, jer akocitav pripovjedni tekst ostaje samo na diskurzu, ili ako vise voli-mo, na lokucijskom cinu, time je ugrozen sadrzaj osobnosti. Psiho-loska osoba (referencijska kategorija) nema nikakve veze s lingvi-stickom osobom, koja se nikada ne definira kroz raspolozenja, na-

47 Osobni nacin: »Cak se Burnabyju cinilo da nista ne izgleda izmislje-no, itd.« - Postupak je jos grublji u Ubojstvu Rogera Akroyda, gdje ubojicaslobodno govori »ja«.

mjere ili karakterne crte, vec njenim mjestom (kodiranim) u di-skurzu. Danas nastojimo govoriti o toj formalnoj osobi. Radi se ovaznom preokretu (uostalom, publika ima dojam da se danas visene pisu »romani«), s namjerom da pripovjedni tekst, od cisto kon-stativne kategorije (u koju je sve dosad spadao) prijede na perfor-mativnu kategoriju, gdje sam cin izgovaranja rijeci postaje njensmisao.48 Danas pisati ne znaci »pricati« vec reci da pricamo, znaciprenijeti referenciju (»ono sto kazemo«) na lokucijski cin. Zbogtoga dio suvremene knjizevnosti vise nije deskriptivan, vec tranzi-tivan, koji u rijeci nastoji ostvariti cisti prezent, poistovjecujuci di-skurz sã cinom koji ga oslobada. Logos je sveden - ili prosiren -na lexis.49

2. Situacija pripovjednog teksta

Pripovjednu razinu cine, dakle, znakovi pripovijedanja: skuppostupaka kojima se funkcije i radnje reintegriraju u pripovjednukomunikaciju, koja povezuje odasiljaoca i primaoca. Neki od tihznakova vec su proucavani. U usmenim knjizevnostima poznajemostanovite kodove recitiranja (metricke formule, konvencionalnipostupak upoznavanja) i znamo da »autor« nije onaj tko izmisljanajljepse price, vec onaj tko najbolje vlada kôdom sto ga koristizajedno sã slusateljima. U ovim knjizevnostima pripovjedna razinaje toliko jasna, a pravila toliko sputavajuca da je »pricu« teskoshvatiti bez kôdiranih znakova pripovjednog teksta (»bio jednom«,itd.). U nasim pisanim knjizevnostima veoma rano smo odredili«oblike diskursa« (to su, zapravo, znakovi pripovijedanja): razvr-stavanje nacina autorova uplitanja, sto je zacrtao Platon, a pre-uzeo Diomed,50 kodiranje pocetka i kraja pripovjednog teksta, de-finiranje razlicitih stilova prikazivanja (oratio directa, oratio indi-recta, s njezinim inquit, oratio tecta), proucavanje »stajalista«, itd.Svi ti elementi pripadaju pripovjednoj razini. Ovdje ocigledno tre-ba dodati pisanje u cjelini, jer njegova zadaca nije da »prenosi«pripovjedni tekst, vec da ga objavi.

48 O performativu, vidi u prilogu T. Todorova. - Klasican primjer per-formativa je iskaz: objavljujem rat, koji ne »konstatira« niti »opisuje« nista,ali crpi svoj smisao u vlastitom izricanju (nasuprot iskazu: kralj je objaviorat, koji je konstativan, deskriptivan).

49 O opoziciji fogos í lexis vidi dalje u tekstu G. Genettea.50 Genus activam vel imitativum (nema intervencija pripovjedaca u di-

skurz: teatar, naprimjer); genus ennarativwn (samo pjesnik ima rijec: izre-ke, didakticke poeme); genus commune (mjesavina dvaju zanrova: ep).

70 71

Upravo objavljivanjem pripovjednog teksta dolazi do spajanjajedinica s nizih razina. Najvisi oblik pripovjednog teksta nadilazisadrzaj i cisto pripovjedne oblike (funkcije i radnje). Time seobjasnjava zasto je pripovjedni kôd posljednja razina do koje nasaanaliza moze doei, ukoliko ne zelimo prekrsiti pravila imanencijena kojima se analiza temelji. Pripovijedanje, zapravo, dobiva svojsmisao jedino u svijetu koji ga koristi. S onu stranu pripovjednerazine zapocinje svijet, odnosno drugi sustavi (drustveni, ekonom-ski, ideoloski) kojima pripovjedni tekst nije jedini izraz, vec su imizrazi i neki bitno drugaciji elementi (povijesne cinjenice, opredje-Ijenja, ponasanje, itd.). Kao sto se lingvistika zaustavlja na receni-ci, tako se analiza pripovjednog teksta zaustavlja na diskursu: za-tim treba prijeci na neku drugu semiotiku. Lingvistika vec poznajetu vrst granica, koje je ustanovila - ako ne proucila - pod imenomsituacija. Halliday (1962, 6) definira »situaciju« (u odnosu na rece-nicu) kao skup nepovezanih lingvistickih cinjenica, a Prieto (1964,36) kao »skup cinjenica koje primalac poznaje u trenutku semio-tickog cina i neovisno o njemu«. Isto tako, mozemo reci da svakipripovjedni tekst uvjetuje «situacija pripovjednog teksta«, skuppravila pó kojima se pripovjedni tekst prihvaca. U takozvanim »ar-haicnim« drustvima, situacija pripovjednog teksta snazno jekodirana.51 U nase vrijeme, jedino jos avangardna knjizevnost sa-njari o pravilima citanja: spektakularnim kod Mallarméa, koji jezelio da se knjiga recitira javno; tipografskim kod Butora, koji po-kusava knjigu popratiti vlastitim znakovima. Ali nase drustvo veci-nom brizljivo skriva, sto je vise moguce, kodiranje situacije pripo-vjednog teksta. Vise ne marimo za pripovjedne postupke kojimase pokusava naturalizirati pripovjedni tekst sto cê uslijediti, prave-ci se da mu je uzrok prirodna okolnost, i, ako mozemo tako reci,prividno ga »rastoliciti«: roman u pismima, toboze nadeni rukopis,autor koji je susreo pripovjedaca, film cija prica zapocinje prije»spice«. Zaziranje od pokazivanja kodova obiljezje je gradanskogdrustva i masovne kulture koja iz njega proizlazi: i jednima i dru-gima potrebni su znakovi koji ne izgledaju kao znakovi. Ali, akotako mozemo reci, to je samo jedan strukturni epifenomen. Kolikogod danas bilo uobicajeno i udomaceno otvoriti roman ili casopis,upaliti televizor, ipak nam taj obican cin, odjednom i potpuno,uvodi pripovjedni kôd koji cê nam biti potreban. Pripovjedna razi-na na taj nacin dobiva dvostruku ulogu. Dodirujuci situaciju pri-povjednog teksta (a ponekad cak i ukljucujuci je), ona se otvara

51 L. Sebag podsjeca da se u svakom trenutku i na svakom mjestumoze reci prica, ali ne i mitski pripovjedni tekst.

72

prema svijetu u kojem se pripovjedni tekst oslobada (konzumira);ali, istodobno, nadvisujuci nize razine, ona zatvara pripovjednitekst, postavljajuci ga definitivno kao govor jezika koji predvicta inosi svoj vlastiti metajezik.

V. Sustav pripovjednog teksta

Jezik u pravom smislu moze se definirati pomocu dva osnov-na procesa: rasclanjivanja ili segmentiranja, koje proizvodi jedini-ce (pó Benvenisteu je to oblik) i integracije, koja te jedinice uklapau jedinice viseg ranga (to je smisao). Ovaj dvostruki proces nalazi-mo u jeziku pripovjednog teksta koji isto tako poznaje rasclanjiva-nje i integraciju, oblik i smisao.

/. Distorzija i ekspanzija

Oblik pripovjednog teksta bitno obiljezavaju dvije sile: distor-zija znakova duz price i uklapanje nevidljivih ekspanzija u te di-storzije. Te dvije sile izgledaju kao slobode, ali pripovjednom tek-stu je svojstveno upravo da te »otklone« ukljucuje u svoj jezik.52

Distorzija znakova postoji u jeziku kao takvom, a Bally (1965)je proucava posebno u francuskom i njemackom jeziku. O distak-siji govorimo kad znakovi (neke poruke) vise nisu samo jukstapo-nirani, kad je linearnost (logika) razlomljena (ako, naprimjer, pre-dikat prethodi subjektu). Ocit oblik distaksije susrecemo kad sudijelovi istog znaka duz lança poruke razdvojeni drugim znakovi-ma (naprimjer, negacija nikad i glagolski oblik oprostila je: onanam nije nikad oprostila): ako je znak prelomljen, oznaceno je po-dijeljeno na vise oznacitelja, odvojenih jedan od drugog, a svakiod njih uzet odvojeno ne moze se razumjeti. Kao sto smo vec vi-djeli govoreci o funkcijskoj razini, upravo se to zbiva u pripovjed-nom tekstu. Jedinice jedne sekvence iako cine cjelinu na razinisame sekvence, mogu se odvojiti jedne od drugih uklapanjem jedi-nica koje dolaze iz drugih sekvenci. Kao sto smo rekli, funkcijskarazina ima strukturu fuge.53 Prema Ballyjevoj terminologiji (on su-

52 Valéry: «Roman se forrnalno priblizava snu; jednog i drugog moze-mo definirati razlazuci ovo zanimljivo svojstvo: neka im pripadaju sve njiho-ve razlike."

53 Vidi Lévi-Strauss (1958, 234): »Odnosi koji dolaze iz istoga snopamogu se pojaviti u udaljenim intervalima, ako se gleda s dijakronijskog sta-jalista« - A. J. Greimas (1966) insistirão je na razlikovanju funkcija.

73

protstavlja sinteticke jezike, u kojima prevladava distaksija /kaosto je njemacki/, i analiticke, koji vise postuju logicki slijed i jed-noznacnost /kao sto je francuski/), pripovjedni tekst bio bi snaznosinteticki jezik, bitno zasnovan na sintaksi umetanja i omatanja.Svaka tocka u pripovjednom tekstu istovremeno se zrakasto siri uvise pravaca. Kad James Bond, cekajuci avion, narucuje whisky,taj whisky kao indicija ima viseznacnu vrijednost, to je vrsta sim-bolickog cvora, visestruke oznacenosti (modernost, bogatstvo,dokolica). Ali kao funkcijska jedinica, narucivanje whiskyja moraprijeci, dio pó dio, brojne prepreke (konzumiranje, cekanje, pola-zak, itd.) kako bi se nasao konacan smisao. Jedinicu »preuzima«citav pripovjedni tekst, ali isto tako pripovjedni tekst se »drzi«samo distorzijom i zrakastim sirenjern svojih jedinica.

Distorzija opcenito daje jeziku pripovjednog teksta vlastitoobiljezje. Kao cisto logicki fenomen, utemeljen na odnosu, cestoudaljenom, pokrecuci neku vrst povjerenja i razumskog sjecanja,ona neprestano rnijenja smisao jednostavnih i cistih kopija ispri-canih dogadaja. U »zivotu« je vrlo vjerojatno da cê cin sjedenja us-lijediti neposredno nakon poziva da zauzmemo mjesto. Te jedini-ce, dodirne s mimetickog gledista, u pripovjednom tekstu mogubiti odvojene nizom umetaka koji pripadaju posve drugacijimoblastima funkcija. Tako se uspostavlja neka vrst logickog vreme-na, koje nema mnogo veze sã stvarnim vremenom, a prividno pr-skanje jedinica uvijek se cvrsto drzi logike koja ujedinjuje jezgre usekvencu. Ocigledno, »neizvjesnost« je samo narocit, ili ako hoce-mo, razdrazen oblik distorzije: s jedne strane, odrzavajuci sekven-cu otvorenom (emfatickim postupcima zadrzavanja i izbacivanja),ona ucvrscuje vezu sã citateljem (slusateljem) i zadrzava cisto fa-ticku funkciju; medutim, s druge strane, daje joj predznak neispu-njene sekvence, otvorene paradigme (buduci da, vjerujemo, svakasekvenca ima dva pôla), odnosno logicke zbrke. Upravo taj neredprima se s uzitkom i zebnjom (iako je na kraju uvijek izgladen).»Neizvjesnost« je, dakle, poigravanje sã strukturom, s namjeromda se ona, ako tako rnozemo reci, dovede u opasnost i proslavi.Ona cini pravi »thrilling« od razumljivog. Predstavljajuci poredak(ali ne vise niz) u njegovoj krhkosti, ona ispunjava samu ideju jezi-ka: »neizvjesnost« plijeni »duhom«, a ne »trbuhom«.54

Ono sto se moze odvojiti, moze se i ispuniti. Rastegnute, funk-cijske jezgre otkrivaju umetnute prostore, koji se mogu gotovo be-skonacno puniti. Meduprostor se tako moze ispuniti velikim bro-

54 J. P. Faye, u vezi Baphometa Klossovskog: «Fikcija (ili pripovjednitekst) rijetko se nije bjelodano razotkrila kao ono sto je uvijek nuzno: eks-perimentiranje »misli« nad »zivotom« (1966, 88).

74

jem katalizatora. Ipak, ovdje moze doei do nove tipologije, jer sesloboda katalizatora moze podesiti prema sadrzaju funkcija (odre-dene funkcije vise su izlozene katalizatoru nego neke druge: ceka-nje, naprimjer)55 i prema sustini pripovjednog teksta (mogucnostidijereze - pá prema tome i katalizatora - mnogo su vece kod pisa-nja, nego na filmu: izreceni pokret lakse mozemo »odrezati« negovizualizirani pokret).56 Kao posljedica katalizatorske snage pripo-vjednog teksta javlja se njegova elipticka snaga. S jedne strane,funkcija (uzeo je glavni obrok) moze gospodariti svim mogucim ka-talizatorima koje skriva (detalj obroka).57 S druge strane, sekvencase moze svesti na jezgre, a hijerarhija sekvenci na vise izraze, a dase pri tom ne promijeni smisao price. Pripovjedni tekst moze seidentificirati cak ako cjelokupnu sintagmu svedemo na aktante ina osnovne funkcije, kakve proizlaze iz progresivnog uzdizanjafunkcijskih jedinica.58 Drugim rijecima, pripovjedni tekst nudi sa-zetak (ono sto se nekad zvalo temom). Tako je, na prvi pogled, sãsvakim diskurzom. Ali svaki diskurs ima svoj tip sazetka. Lirskapjesma je, naprimjer, samo siroka metáfora jednog oznacenog.59

Prepricati je, znaci dati ono sto je oznaceno, a postupak je tolikodrastican da se njime unistava identitet pjesme (prepricane, lirskepjesme svode se na oznaceno Ijubav i smrt). Odatle uvjerenje da sepjesma ne moze prepricati. Nasuprot tome, sazetak pripovjednogteksta (ako je voden pó strukturnim kriterijirna) zadrzava indivi-dualnost poruke. Drugim rijecima, pripovjedni tekst je prevodiv,bez bitne stete. Ono sto je neprevodivo odreduje se tek na po-sljednjoj, pripovjednoj razini. Oznacitelji narativnosti, naprimjer,tesko se mogu prenijeti s romana na film, koji samo rijetko pozna-je osobni pristup.60 Posljednji sloj pripovjedne razine, odnosno pi-

55 Cekanje logicki ima samo dvije jezgre: 1. postavljeno cekanje; 2. zado-voljeno ili neostvareno cekanje; ali prva jezgra moze se uvelike katalizirati,ponekad cak beskonacno (Cekajuci Godota): jos jedna igra, ovaj put ek-stremna, sã strukturom.

56 Valéry: «Proust razlucuje - i daje nam osjecaj da bi mogao beskona-cno razlucivati - ono sto su drugi pisei navikli preskakati.«

57 I ovdje ima razvrstavanja, ovisno o sustini: knjizevnost ima neuspo-redivu elipticku snagu - koju film nema.

58 Ova redukcija ne poklapa se nuzno s podjelom knjige na poglavlja;upravo suprotno, cini se da je uloga poglavlja sve vise da uspostavljaju pri-jelome, odnosno privremena uklanjanja (tehnika feljtona).

59 N. Ruwet (1964, 82): »Pjesma se moze shvatiti kao rezultat niza pro-mjena primijenjenih na recenicu »Volim te«. Ruwet ovdje ispravno aludirana analizu paranoickog delirija koju je Freud proveo na slucaju predsjedni-ka Schrebera (Pé/ psihoanaliza).

60 Jos jedanput, nema nikakve veze izmedu gramatickog »lica« pripo-vjedaca i »osobnosti« (ili subjektivnosti) koju redatelj unosi u svoj nacin iz-

75

sanje, ne moze prijeci iz jednog jezika u drugi (ili prelazi veomalose). Prevodivost pripovjednog teksta proizlazi iz strukture njego-vog jezika. Obrnutim putem, bilo bí, dakle, moguce pronaci tustrukturu razlikujuci i razvrstavajuci prevodive i neprevodive cle-mente pripovjednog teksta (odvojeno). Postojanje razlicitih i su-protnih semiologija (knjizevnost, fílm, komedíja, radiodifuzija) da-nas bi umnogome olaksalo analizu.

2. Mimeza i smisao

Drugi vazan proces u jeziku pripovjednog teksta jest integraci-ja: ono sto je na odredenoj razini bilo razdvojeno (sekvenca, napri-mjer) najcesce se spaja na visoj razini (sekvenca na visokom stup-nju hijerarhije, oznaceno u cjelini od rasutih indicija, radnja grupelikova). Slozenost pripovjednog teksta moze se usporediti s orga-nogramom, sposobnim da integrira pomake unatrag i skokoveunaprijed. Tocnije receno, integracija u razlicitim oblicima omo-gucuje da se svlada prividno neukrotiva slozenost neke razine.Ona omogucuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, uspo-rednih i heterogenih elemenata (kakve donosi sintagma, koja po-znaje samo jednu dimenziju: sukcesiju). Ako, poput Greimasa, je-dinstvo znacenja (naprimjer ono sto prozima znak i njegov kon-tckst) nazovemo izotopijom, mozemo reci da je integracija izotopnicinitelj. Svaka (integracijska) razina daje izotopiju jedinicama nizerazine, sprecava »poskakivanje« smisla - sto bi se obavezno dogo-dilo kad ne bismo primijetili pomicanje razina. Ipak, do integraci-je u pripovijedanju ne dolazi na potpuno miran i pravilan nacin,kao sto bi lijepa arhitektura simetrickim izigravanjem od mnostvajednostavnih elemenata dosla do slozenije mase. Ista jedinica veo-ma cesto moze imati dva korelata, jednog na jednoj (funkcija se-kvence), a drugog na drugoj razini (indicija koja se odnosi na ak-tanta). Tako se pripovjedni tekst ocituje kao niz posrednih i nepo-srednih elemenata, jednih cvrsto uklopljenih u druge. Distaksijausmjerava »horizontalno« citanje, dok mu integracija pretposta-vlja »vertikalno« citanje. Postoji neka vrst strukturnog »sepanja«,poput neprestane igre moguceg, ciji razni padovi daju pripovjed-nom tekstu »tonus« ili energiju. Svaka jedinica zamjecuje se povr-sinski i dubinski, i upravo na taj nacin pripovjedni tekst »hoda«.Presijecanjem ta dva puta struktura se grana, umnozava, otkriva -i osvjescuje: novo ne prestaje biti pravilno. Naravno, postoji slobo-

nosenja price: kamera-ja (stalno identificirana s okom jednog lika) je izuze-tan slucaj u povijesti filma.

76

da pripovjednog teksta (kao sto postoji sloboda svakog govornikaspram jezika), ali ta sloboda je doslovno ogranicena: izmedu sna-znog kôda jezika i snaznog kôda pripovjednog teksta stvara se,ako tako mozemo reci, udubina - recenica. Ako pokusamo obu-hvatiti napisani pripovjedni tekst u cjelini, vidimo da polazi odvise kôdiranog (fonemska ili cak merizmaticka razina), polako sespusta do recenice, krajnje tocke u slobodi kombiniranja, zatim seponovno napinje, od malih grupa recenica (mikro-sekvence), josuvijek veoma slobodnih, sve do glavne radnje, koja oblikuje cvrst izatvoren kôd. Kreativnost pripovjednog teksta (barem kao mit-skog privida »zivota«) smjesta se tako izmedu dva kôda, lingvistic-kog i translingvistickog. Zbog toga mozemo, paradoksalno, reci daumjetnost (u romantickom smislu) ovisi o ocitovanju detalja, dokje imaginacija vladanje kôdom: »Ukratko«, govorio je Põe, »vidjetcemo da je duhovit covjek uvijek pun imaginacije, dok je doista do-misljat covjek uvijek samo analiticar...« (Ubojstvo u ulici Morgue).

Moramo se, dakle, ponovno vratiti na »realizam« pripovjed-nog teksta. Ocekujuci telefonski razgovor u uredu u kojem je nastrazi, kaze nam autor, Bond »sanjari«: »veze sã Hong-Kongomuvijek su tako lose i tako ih se tesko dobije«. Ali ni Bondovo »sa-njarenje« ni losa kvaliteta telefonske veze nisu prava informacija.Ta neizvjesnost mozda »ozivljuje« ali prava informacija, koja cê sepojaviti kasnije, mjesto je telefonskog poziva, a to je Hong-Kong.Tako u citavom pripovjednom tekstu oponasanje ostajeneizvjesno.61 Funkcija pripovjednog teksta nije da »predstavlja«,nego da stvori predstavu koja nam ostaje veoma zagonetna, alikoja nije mimeticka. »Realnost« sekvence nije u »prirodnom« sli-jedu radnji od kojih je sastavljena, nego u logici koja se ispoljava,okusava i zadovoljava. Drugacije bismo mogli reci da porijeklo se-kvence nije u promatranju stvarnosti, nego u potrebi da se promi-jeni i nadide prvobitni oblik koji je covjeku ponuden, a to je po-navljanje. Sekvenca je u biti cjelina unutar koje se nista ne pona-vlja. Logika ovdje ima emancipatorsku vrijednost - a zajedno snjom i svaki pripovjedni tekst. Moguce je da Ijudi u pripovjednitekst neprestano ubrizgavaju ono sto su upoznali, ono sto su pro-zivjeli, barem u jednom obliku u kojern pobjeduje ponavljanje i ukojem se uspostavlja model postojanja. Pripovjedni tekst ne poka-zuje, ne oponasa. Strast koja nas moze obuzeti kod citanja romananije strast »vizije« (ustvari, mi ne »vidimo« nista), nego smisla, od-nosno viseg reda odnosa, koji isto tako ima svoje osjecaje nade,

61 G. Genette ima pravo kad mimesis svodi na komadice dijaloga kojisu uneseni; dijalog uvijek skriva razumljivu a ne mimeticku funkciju.

77

prijetnje, pobjede. »Ono sto se zbiva« u pripovjednom tekstu nijereferencijski (realno) gledano doslovno: nista;62 »ono sto se zbiva«to je sama jezicna djelatnost, jezicna avantura ciji dolazak se uvi-jek slavi. lako o porijeklu pripovjednog teksta ne znamo niSta visenego o porijeklu jezicne djelatnosti, s razlogom mozemo tvrditi dapripovjedni tekst nastupa istodobno s monologom, ostvarenjemkoje, cini se, dolazi poslije dijaloga. Uostalom, ne zeleci iznudivatifilogenetsku hipotezu, moglo bi biti znacajno da dijete, u dobi odoko tri godine, istodobno »otkriva« recenicu, pricu i Edipa.

S francuskoga prevelaDUBRAVKA CELEBRINI

LITERATURA

Bach, E., 1964. An Introduction to Transformational Grammars, New York.Bally, Charles, 1965. Linguistique générale et linguistique français, Bern.Benveniste, Émile, 1966. Problèmes de linguistique générale, Paris.Bremond, Claude, 1964. »Le message narratif«, Communications, br. 4.Faye, Jean-Pierre, 1966. Tel Quel, br. 22.Flaubert, Gustave, 1965. Préjace à Ia vie d'écrivain. Paris.Greimas, Algirdas Julien, 1963. Cours de Sémantique structurale, cours ro-

néotypé. VI. 5.Greimas, Algirdas Julien, 1966. Sémantique structurale, Paris.Halliday, M. K., 1962. «Linguistique générale et linguistique appliquée, Etu-

des de linguistique appliquée, br. 1.Harris, Zellig S., 1952. «Discourse Analysis«, Language, br. 28.Lévi-Strauss, Claude, 1958. Antropoíogie structurale, Paris.Mallarmé, Stephane, 1945. Oeuvres Completes, Paris.Martinet, André, 1961. «Réflexions sur Ia phrase«, Language and Society

(Mélanges Jansen), Kopenhagen.Prieto, J. 1964, Príncipes de Noologie, The Hague.Propp, Vladimir J., 1965. Morphology of Folktale, Austin.Ruwet, Nicolas, 1964. «Analyse structurale d' un poème £rançais«, Lingui-

stics, br. 3.Todorov, Tzvetan, 1966. »Les catégories du récit littéraire«, Communica-

tions, br. 8.Tomachevski, Boris, 1965. »Thématique«, Théorie de Ia littérature: Textes dês

formalistes russes, ur. T. Todorov, Paris.Vachek, V. J., 1964. A Prague School Reader in Linguistics, Bloomington.

62 Mallarmé (1945, 296): » . . . Dramsko djelo pokazuje slijed eksterijeraradnje a da se ni jedan trenutak ne brine o stvarnosti i da se na kraju nistane dogodi.«

78