Političko djelovanje bana Josipa Jelačića za vrijeme revolucije 1848. i 1849. godine

Uvod

Uloga bana Josipa Jelačića tijekom 1848. i 1849. godine na političkom planu bila je dosta kompleksna. S druge strane

njegovi vojni potezi bili su sasvim jasni i transparentni. U vremenu prije revolucije Jelačić je bio istaknuti pripadnik

preporodnog pokreta i ujedno časnik koji je među hrvatskim vojnicima u Habsburškoj monarhiji imao veliki ugled. Kasnije

će se pokazati da je to bio jedan od njegovih najznačajnijih argumenata u odnosima s Bečom.

U svojim nastojanjima da poboljša položaj hrvatskih zemalja, Jelačić je bio podijeljen u osjećajima prema domovini i

prema caru i smatram kako je to bio jedan od najvećih razloga njegovog djelomičnog zaokreta pred kraj 1848. godine.

U ovom seminarskom radu težnja autora je prikaže djelovanje bana Jelačića kroz revolucionarne godine u

Habsburškoj monarhiji s naglaskom na političku stranu tog djelovanja.

1

Porijeklo Josipa Jelačića i njegovo djelovanje prije 1848. godine

Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu gdje je njegov otac Franjo bio zapovjednik.

Nakon očeve smrti 1810. godine primljen je bio u Theresianum u Beču, školi koja je mladiće obrazovala za vojnu i

administrativnu službu. Od 1819. do 1845. godine Josip Jelačić je izgradio značajnu vojnu karijeru boraveći u Galiciji (dva

puta) i u Italiji, dok se u domovini istaknuo u okršajima s turskim postrojbama.1

Godine 1841. postavljen je za zapovjednika glinske regimente u činu pukovnika. Nakon 1835. godine za vrijeme

boravka u Ogulinu Jelačić se približio idejama narodnog preporoda, iako mu kao časniku nije bilo dopušteno baviti se

politikom. Zbog svog ilirskog djelovanja dobio je ukor od Dvorskog ratnog vijeća, ali on je i dalje nastavio s preporodnim

djelovanjem, kao npr. u «Danici ilirskoj» svojim književnim prilozima.2

Njegova vojnička postignuća i suradnja s ilirskim pokretom dala je Jelačiću veliki ugled u svim hrvatskim zemljama.

Taj ugled se odrazio i na područja Ugarske i Austrije ali tamo je bio izrazito vojničkog karaktera.

Prilike u Habsburškoj monarhiji prije revolucije 1848. godine

Hrvatski narodni preporod javlja se u hrvatskim zemljama kao snaga koja je nastojala podići nacionalnu svijest

Hrvata. U svom djelovanju usredotočili su se na stvaranje zajedništva putem jezika, odnosno neke vrste standardizacije

hrvatskog jezika. Svoje političko djelovanje preporodni pokret počinje pokretanjem «Novina horvatzkih» 1835. godine pod

uredništvom Ljudevita Gaja.3 Glavna misao preporoda bila je obrana hrvatskih zemalja od mađarizacije i zaštita posebnog

položaja Hrvatske unutar Monarhije. Bečki dvor je s određenim odobravanjem gledao na ovaj hrvatski pokret kao na

protutežu mađarskom nacionalizmu koji je bio sve jače izražen. U godinama pred revoluciju, od 1835. do 1847. godine

preporodni pokret je ostvario značajne uspjehe u Banskoj Hrvatskoj, zahvaljujući svom odlučnom otporu mađarskoj

nacionalističkoj politici.4

1 Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4., 478.2 A. Mijatović, Ban Jelačić, 17, 18.3 T. Markus, Hrvatski politički pokret 1848. i 1849. godine, 42.4 ISTO, 48.

2

Revolucija 1848./1849. godine

Revolucija 1848. godine je naziv koji označava niz revolucija u europskim zemljama. Ishodište revolucionarnih

pomaka bio je Pariz u kojem je ona izbila u veljači iste godine. Nakon toga svoje političke težnje sve jasnije su iskazivale sve

nezadovoljne strane u europskim državama, a u Habsburškoj monarhiji u tome su prednjačili Mađari.

Najistaknutiji član mađarskog nacionalnog pokreta bio je Lajos Kossuth, čiji se govor 3. ožujka 1848. g. u Požunu

uzima za početak revolucije na području Monarhije.5 U svom govoru Kossuth je istaknuo sve želje mađarskih nacionalnih

težnji, među kojima je pripojenje Erdelja, osnutak narodne straže i nacionalne banke, te povratak mađarskih jedinica iz

sjeverne Italije gdje su se borile za Monarhiju.6

Najvažniji zahtjev Mađara bila je samostalnost od Austrije, uz ostanak pri personalnoj uniji. Ovaj zahtjev je car

odobrio, prvenstveno zbog velike važnosti mađarskih trupa u sjevernoj Italiji. Početkom travnja 1848. godine u Pešti je

sastavljena nova mađarska vlada na čelu s Lajosem Batthyanyjem. Ovim činom Ugarska je de facto bila neovisna o Beču.7

Hrvatske zemlje našle su se u teškom položaju nakon zasjedanja mađarskog sabora u travnju 1848. godine. Naime,

pred sam kraj zasjedanja donesene su odredbe prema kojoj se u zemljama Sv. Stjepana ima uvesti centralizirana mađarska

uprava u kojoj bi službeni jezik bio mađarski, a Sabor u Pešti imao je prestati biti staleški i postati predstavnički, s

predstavnicima iz svih zemalja pod mađarskom upravom.8

Slavonija je prema tom programu imala postati integralni dio mađarske države i prema tome u Sabor u Peštu bi slala

zastupnike kao i sve mađarske županije. Banska Hrvatska je zamišljena kao posebna oblast s malim stupnjem autonomije i

slala bi u Sabor 18 zastupnika, a Vojna krajina bi slala 11 zastupnika. Mađarske namjere oko hrvatskog jezika i priznanja

etničke i kulturne posebnosti vidljive su iz odredbe prema kojoj u peštanski sabor iz Banske Hrvatske mogu biti upućeni

samo oni koji dobro vladaju mađarskim jezikom.9

Na razini monarhije, odnosno personalne unije Ugarske i Austrije, car je imao koristiti svoja prava samo ako bi

boravio u Pešti, a u vremenu njegove odsutnosti careve dužnosti preuzimao je mađarski palatin.10

Mađarska postignuća u travnju 1848. godine imala su velike posljedice za hrvatske krajeve. Mađarski nacionalizam

otvoreno je i legalno ugrožavao prava nemađarskih naroda a Hrvatima prijetio ''uništenjem ograničene municipalne

samouprave''11 Banske Hrvatske.

Hrvatska reakcija na revolucionarna zbivanja dogodila se nakon pada Metternicha. U Zagrebu je 17. ožujka održana

sjednica koja je pretvorena u neku vrstu narodne skupštine u kojoj se najviše isticao Ivan Kukuljević. On je istaknuo da je

potrebno brzo djelovati na temelju narodne snage i narodnog duha, a ne na temelju povijesnog prava kao prije 1848.12

U zagrebačkoj narodnoj skupštini znamenito je htijenje i vjera da se razmirice s Mađarima mogu mirno riješiti i da će

mađarski nacionalizam posustati. Sudionici skupštine nisu se zanosili potpunom samostalnošću ujedinjenih hrvatskih

zemalja, ali željeli su što veću autonomiju. Pritom su gledali da li prihvatiti takav oblik pod samostalnom Ugarskom ili u

sklopu jedinstvene Habsburške monarhije.13

Nova skupština u Zagrebu bila je sazvana 22. ožujka 1848. godine. Na toj skupštini zastupnici su govorili hrvatskim

jezikom, a da bi istaknuli svoje domoljublje i pripadnost narodnoj ideji okitili su se hrvatskim nacionalnim znamenjima.14

Ubrzo je do izražaja došla i glavna težnja preporodnog pokreta: ujedinjenje Dalmacije, Vojne krajine i Slavonije s Banskom

5 ISTO, 51.6 ISTO, 52.7 ISTO, 53.8 ISTO, 53.9 ISTO, 54.10 ISTO, 54.11 ISTO, 55.12 Više o Kukuljevićevom govoru toga dana v. ISTO, 55.13 ISTO, 58.14 ISTO, 59.

3

Hrvatskom, ali i povratak povijesnih hrvatskih granica ''do Bihaća i Une''.15 Problem teritorijalne cjelovitosti Hrvatske bio je

središnji problem u hrvatskoj javnosti od izbijanja revolucije 1848. godine, iako je on ponajprije bio istican u Banskoj

Hrvatskoj, dok u drugim dijelovima Hrvatske nacionalna svijest nije imala toliku snagu.16

Za razliku od prve skupštine od 17. ožujka druga, 22. ožujka 1848. g., donijela je uobličene ideje i ciljeve

preporodnog pokreta. Na toj skupštini zastupnici su izrazili zahtjeve za održanjem hrvatskog prirodnog i povijesnog prava,

pravo na sazivanje Sabora u kojem će zastupnike slati Vojna krajina i Dalmacija, pravo na cjelovitost Hrvatske kao i

osnivanje hrvatskog ministerija koji bi bio odgovoran Saboru.17

Na drugoj skupštini, održanoj također u Zagrebu 25. ožujka 1848. godine istaknute su želje za cjelovitošću Monarhije

i izbor Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Također su ponovljeni zahtjevi za sjedinjenjem hrvatskih zemalja, uvođenjem

hrvatskog jezika u službe, ukidanje kmetstva itd.18 Ovi zahtjevi formulirani su u Zahtijevanja naroda koja su predstavljena

caru u Beču. Car je prilikom primitka poslanstva odbio potvrditi ijedan zahtjev, što je bilo u skladu s mađarskim

postignućima. Prihvaćanje zahtjeva od strane cara izazvalo bi zasigurno mađarsku reakciju, a Državna konferencija u Beču je

zaključila da su ovi zahtjevi doneseni na nezakonitom saboru.19 Odabir Josipa Jelačića za hrvatskog bana bila je ideja koja je

bila u skladu s nastojanjima mađarskih konzervativnih krugova, bečkom dvoru i hrvatskim nacionalnim pokretom. Tako je

nakon tri godine Hrvatska dobila bana, što je Državna konferencija u Beču potvrdila 23. ožujka 1848. godine.20

Nakon imenovanja Josipa Jelačića za bana, pokrenuti su postupci koji su izražavali otpor mađarskim nacionalističkim

težnjama. U tome je prednjačila Križevačka županija koja je odbila priznati mađarsku vladu i mađarski jezik. U Virovitičkoj,

Požeškoj i Srijemskoj županiji također su istaknute želje za očuvanjem hrvatskog jezika i identiteta, ali u isto vrijeme željela

se sačuvati uska povezanost s Ugarskom u nadi da će se hrvatsko-mađarski spor mirno riješiti.21

Dolazak Josipa Jelačića na dužnost hrvatskog bana

Kao što smo već spomenuli, Jelačić je za hrvatskog bana izglasan na narodnoj skupštini u Zagrebu 22. ožujka 1848.

godine, a sutradan je taj izbor potvrdio i car i kralj Ferdinand. Jelačić je u svom djelovanju bio legalist i nije se slagao s tim

da ga se postavlja na položaj izvan carske procedure. Nakon što je saznao da ga je skupština proglasila banom pošao je u

Zagreb, ali je na putu preko pisma saznao da je njegov izbor potvrdio sam car. U tome je veliku zaslugu imao nadvojvoda

Ivan, koji je bio zadužen za posredovanje u hrvatsko-mađarskom sporu.22 Mađarska strana nekoliko je puta prosvjedovala

kod nadvojvode Ivana ističući svoje pravo predlaganja hrvatskog bana, ali svi prosvjedi su bili odbijeni.

Nakon dolaska u Zagreb, Jelačić se povezao s Ljudevitom Gajem i u dogovoru s njim odabrao poslanstvo koje je

kasnije bilo upućeno u Beč. Poslanstvo je brojalo 400 ljudi, na čelu s Gajem, a u audijenciju kod cara bili su primljeni 29.

ožujka 1848. godine. Prilikom prolaska kroz Beč poslanstvo je bilo pozdravljano od strane naroda, a ''bečke gospođe, da

spase staru Monarhiju, pozdravljale su ih rupčićima s balkona i prozora''23. Poslanstvo je prigodom primanja predalo svoje

zahtjeve, ali kod cara nisu naišli na bezrezervnu potporu. Car je naime smatrao da su hrvatski zahtjevi presjeli, ali ipak to

poslanstvu nije izravno dao do znanja.24

Ban Jelačić nije sam sudjelovao u hrvatskoj delegaciji, on se u Beč uputio naknadno, i to nakon što je zaprimio pismo

od Franje Kulmera iz Beča. U tom pismu Kulmer poziva Jelačića da brzo dođe u Beč, jer, kako mu piše ''ti možeš jedino

15 ISTO, 60.16ISTO, 62, 63.17 ISTO, 68.18ISTO, 69.19 ISTO, 70.20 ISTO, 72.21 ISTO, 77, 78.22 Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 1., 311.23 Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 1., 315.24 ISTO, 317.

4

osobno postići ono što ti treba''25, te ga upozorava da je Monarhija u pogibelji i da bi se ''jedino ovdje mogao uputiti o svemu,

i o smjernicama koje bi trebao slijediti''26. U ovom Kulmerovom pismu zanimljivo je njegovo razmišljanje o samim

revolucionarnim događajima gdje predviđa kako ''će Austrija biti prisiljena još jedanput osvojiti Ugarsku''27.

Na Dvoru, prilikom primitka poslanstva, Gaj je pridobio cara da bana Jelačića imenuje podmaršalom i vrhovnim

generalom u Hrvatskoj. Kao ban, Jelačić je imao zapovjedništvo i nad dvije krajiške regimente. Jelačić se, nakon dolaska u

Beč pokušao odužiti Gaju tražeći njegovo imenovanje dvorskim savjetnikom, ali u tome nije uspio.28

Ban Jelačić je trebao u Beču položiti zakletvu caru i kralju i prilikom toga odvijalo se nešto što nam ukazuje na

Jelačićeve stavove i karakter. Naime, ceremoniji prisege želio je biti nazočan ugarski palatin nadvojvoda Stjepan, ali Jelačić

je odbio položiti prisegu u njegovoj prisutnosti pozivajući se na hrvatsko povijesno pravo da hrvatski ban polaže prisegu

samo caru i kralju. Također je Jelačić odbio udovoljiti carevoj želji da ga prati na putu u Požun gdje je bio sazvan Ugarski

sabor.29

Iz Beča se ban vratio 18. travnja prilikom čega je u Zagrebu bio dočekan od mnoštva naroda koje ga je srdačno

pozdravljalo. Ubrzo nakon povratka uputio je proglas ''narodu hrvatskom i srpskom Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske

i Slavonije''30 u kojem je objavio prekid svih veza s mađarskom vladom i istaknuo da se stvari vezane za Hrvatsku moraju

rješavati putem Hrvatskog sabora. U nastavku je najavljeno sazivanje sabora koji će ''izraziti istinsku narodnu volju cijelog

naroda, bez obzira na staleške razlike''31. Novi Hrvatski sabor prema tome trebao bi biti građanski, s čime se ukida staleški

sabor. Uz ovaj proglas Jelačić je objavio i neke druge odluke, među kojima su najvažnije ona o ukidanju kmetstva i o

uvođenju prijekih sudova. Ovom posljednjom mjerom želio je suzbiti utjecaj mađarskih plaćenika i provokatora. U odredbi o

uvođenju prijekih sudova spominju se obični kriminalci i buntovnici u koje ubraja pobunjenike protiv carske i kraljevske

vlasti, one koji pokušaju potkopati nastojanja preporodnog pokreta i slično.32 Jelačićev proglas o prekidu odnosa s Mađarima

oduševljeno je primljen u narodu, a postupno je jačao antimađarski osjećaj, što je bilo potpirivano i mađarskim postupcima

prema nemađarskom stanovništvu u Slavoniji.33

Jelačić je pri primitku banske dužnosti uspostavio Bansko vijeće, kao organ uz koji je donosio sve važne odluke. U

Bansko vijeće bio je pozvao istaknute nosioce narodnog preporoda, kao što su Ivan Kukuljević, Ljudevit Gaj, Ambroz

Vranyczanyi i drugi.

U svibnju 1848. izbila je revolucija u Beču uslijed čega je car s pratnjom morao izbjeći u Innsbruck. Povodom tog

događaja Jelačić je dobivao izvještaje od F. Kulmera u kojima ovaj izražava svoje bojazni da je Monarhija potpuno srušena i

da je Austrija de facto postala republikom.34 Nakon carevog izbjeglištva Jelačić je djelovao potpuno samostalno u odnosima s

Mađarima.35

Mađarsku politiku i opasnost za hrvatske ciljeve u Slavoniji predstavljao je general Hrabrowski, koji je bio

zapovjednik Slavonske vojne krajine. On je kao glavnu zadaću imao zadržavanje Slavonije pod utjecajem mađarskih

nacionalista i uvjeravanje kako mađarske težnje nisu u biti protivne hrvatskim ciljevima. General Hrabrowski bio je jedna od

omraženih osoba među Hrvatima, što možemo vidjeti po tome što su nakon

njegovog imenovanja kraljevskim komesarom 13. svibnja 1848. g., nakon

čega je u Zagrebu došlo do demonstracija.36 Kasnije je ban Jelačić djelomično

25 ISTO, 318., autor donosi cijelovit sadržaj pisma Kulmera Jelačiću.26ISTO, 318.27 ISTO., 318.28 ISTO., 320.29 ISTO, 321, 322.30 ISTO, 329., autor donosi cjelovit sadržaj proglasa.31 ISTO, 329.32 ISTO, 332, 333., autor donosi cjelovit prikaz proglasa.33 Markus, Hrvatski politički pokret 1848. i 1849. godine, 89, 90.34 ISTO, 97.35 Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 1., 337.36 Markus, Hrvatski politički pokret 1848. i 1849. godine, 99.

5

neutralizirao djelovanje generala Hrabrowskog na području Banske Hrvatske i time osigurao odvijanje svojih kasnijih vojnih

akcija.

Tijekom revolucije 1848. godine stvorene su posebne veze između hrvatskog preporodnog pokreta, posebice Jelačića

i srpskog pokreta u Vojvodini, koji je također bio u teškom sukobu s Mađarima. Hrvatska javnost sa simpatijama je pratila

razvoj srpskog pokreta pod vodstvom patrijarha Josifa Rajačića. Hrvatski vođe nastojali su se povezati i sa službenim

krugovima Kneževine Srbije, pa je Jelačić u tom smislu uputio pismo srpskom knezu, Aleksandru Karađorđeviću, 16. svibnja

1848. godine. U pismu je istaknuo potrebu za hrvatsko-srpskim savezom, pa čak i od kneza zatražio pozajmicu od 30 tisuća

dukata.37

Jedan od glavnih htijenja hrvatskog političkog pokreta 1848. godine bila je uspostava Hrvatskog sabora. Ban Jelačić

išao je u svom djelovanju u tom smjeru, zbog čega je od cara i kralja dobio prosvjedno pismo u kojem mu se nalaže dolazak

na očitovanje o aktualnim nemirima u Hrvatskoj. U dogovorima s Banskim vijećem Jelačiću je jasno s hrvatske strane dano

na znanje da će njegov odlazak u tako ključnom trenutku za Hrvatsku biti spriječen, pa čak i silom, tako da je Jelačić

naposljetku odlučio ostati u Zagrebu i provesti svoju odluku o sazivu Sabora.38

Sabor 1848. godine prvi je građanski sabor, dotada su svi sabori koji su bili sazivani bili staleški. Ban Jelačić

ustanovio je novi izborni red za Hrvatsku, odnosno raspored kako će se i koliko zastupnika u Sabor birati u pojedinom

području. U staleškom saboru zastupnici su se dijelili na dva dijela: one koji su osobno morali prisustvovati zasjedanju i one

koji su svoju dužnost obavljali putem svojih izaslanika. Krupniji magnati uvijek su morali osobno nazočiti zasjedanju. Inače,

druga podjela bila je na velikaše po podrijetlu i velikaše prema položaju (ban, protoban, svi veliki župani i turopoljski

komes).39

Prema izbornom redu 1848. godine Sabor je predviđen za 192 zastupnika koji će biti birani i neodređeni broj onih

koje će pozvati ban (virilisti). Pravo osobnog dolaska imali su i dalje svi prelati i crkveni dostojanstvenici koji su to pravo

ostvarivali i u staleškom saboru. Jelačić je odredio broj zastupnika koje će birati županije i to tako da svaka županija pošalje

po jednog zastupnika za svaki kotar.Za hrvatske i slavonske graničarske pukovnije određeno je bilo da će za svaku pukovniju

poslati po četiri zastupnika. U slučaju crkvenih dužnosnika bilo je određeno da katolički i pravoslavni kaptoli i konzistoriji

pošalju po jednog zastupnika, a pravoslavni manastiri koji imaju posjede zajedno jednog zastupnika. Akademija znanosti,

kasnije Sveučilište u Zagrebu imalo je također pravo sudjelovanja putem jednog zastupnika.40

Sabor je počeo sa zasjedanjem 5. lipnja 1848. i istog dana ban Jelačić je bio i službeno ustoličen. U odsutnosti

zagrebačkog biskupa Haulika, Jelačića je ustoličio pravoslavni patrijarh Rajačić.

Nakon ustoličenja i zasjedanja, Sabora Jelačić je odlučio odazvati se nalogu cara i kralja da dođe na očitovanje u

Innsbruck. Također je odlučio predstaviti caru i kralju koncept hrvatske peticije kojom je želio postići carsku zaštitu

hrvatskih ciljeva. Odredio je za svog zamjenika Mirka Lentulaja za vrijeme dok boravi izvan Hrvatske.41

U Innsbrucku je, 19. lipnja 1848., Jelačić naišao na hladan odgovor cara Ferdinanda, iako je imao naklonost

nadvojvode Ivana i nadvojvotkinje Sofije. Za takav razvoj situacije bio je zaslužan ugarski ministar vanjskih poslova

Escterhazy, koji je uz tu obnašao i dužnost dvorskog komornika. Zanimljiva je bila koncepcija da je car primio bana u sklopu

opće audijencije, tako da Escterhazy nije tom prilikom mogao djelovati kao ugarski ministar vanjskih poslova, već u svojstvu

komornika, pa se stoga nije mogao miješati u poslove hrvatskog bana. U svom govoru kojeg je održao prilikom audijencije

pred carom i ostalim uglednicima, ban je sebi priskrbio simpatije mnogih utjecajnih osoba na dvoru, pa i samog Escterhazyja.

Ovaj ga je nakon audijencije osobno posjetio u hotelu u kojem je ban odsjeo i tom prilikom mu zagarantirao da će se zauzeti

u mađarskim ministarstvima da se hrvatsko-mađarski sukob mirno riješi. ''Bijaše to najljepša pobjeda koju je ban Jelačić

37 ISTO, 108, 109.38 ISTO, 115.39 H. Sirotković, Jelačićev izborni red za prvi hrvatski građanski sabor 1848. godine i provođenje izbora, 60.40 Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 1., 343.41 ISTO, 391.

6

odnio u Innsbrucku'', zaključio je Neustadter.42 Ipak, smatramo potrebnim spomenuti sastanak grofa Karla Draškovića s

knezom Ecstehazyjem dan prije banovog prijema kod cara. Prilikom tog sastanka Drašković je ugarskom ministru vanjskih

poslova i dvorskom komorniku jasno dao do znanja o utjecaju kojeg Jelačić ima kod hrvatskih vojnika i sjevernoj Italiji. Ovo

možemo promatrati kao Draškovićevu neku vrstu ucjene, jer bi se i Ugarska našla u nezavidnom položaju ako bi vojni

planovi u Italiji krenuli u pravcu neželjenom u cijeloj Monarhiji.

U međuvremenu, od početka zasjedanja Hrvatskog sabora do banovog prijema u Innsbrucku, pripremljena smjena

bana Jelačića pod mađarskim pritiskom. Car Ferdinand je, naime, potpisao naredbu o skidanju Jelačića sa časti bana, a ta

naredba imala je stupiti na snagu 10. lipnja 1848. godine. Jedan primjerak te naredbe imao je knez Escterhazy, a drugi je bio

kod Lajosa Kossutha. Kao što smo vidjeli, Escterhazy je postao djelomično naklonjen Jelačiću, ali Kossuth je na svoju ruku

objavio carev dekret i kopije istoga uputio u hrvatske krajeve u nadi da će pokolebati banov ugled u pučanstvu i među

vojskom. Nakon saznanja o ovom dekretu Jelačić se žurno iz Innsbrucka vratio u Zagreb. Vojne i civilne vlasti oglušile su se

na mađarske naredbe da se u svim mjestima objavi carev dekret, a onome tko bi objavio isti prijetilo se s hrvatske strane

smrću pod optužbom za izdaju.43

Ban Jelačić u Zagreb je stigao tjedan dana od pojave dekreta u hrvatskoj javnosti, dakle 28. lipnja. Pri dolasku u

Zagreb, ban je bio dočekan kao nositelj hrvatske ideje i kao junak koji se bori za opstanak hrvatskih težnji. Tom prilikom

glavni zagrebački trg, tada zvan Harmica, preimenovan je u Trg bana Jelačića. Nakon banovog povratka Hrvatski sabor

nastavio je sa zasjedanjem na kojem je Jelačić prepričavao prijem kod cara i ostale događaje iz Innsbrucka. Nedugo zatim,

ban je od nadvojvode Ivana primio pismo u kojem ga ovaj jasno oslovljava s naslovom ''ban'', što nam ukazuje u

nepravomoćnost carskog dekreta o smjeni bana. Kasnije se doznalo kako je dotični dekret bio uvjetan, odnosno da bi stupio

na snagu kada bi sam car to smatrao krajnje potrebnim, i da je bio objavljen mimo protokola.44

Na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora donesena je odluka koja je promijenila prilike u Hrvatskoj. Jedan vojni

sudac, auditor, ogulinske graničarske pukovnije predložio je proglašenje bana Jelačića za diktatora, što je prihvaćeno.

Znamenito je to da pred ovu diktaturu nisu u Saboru postavili nikakve zapreke, tako da je Jelačić imenovan doživotnim

diktatorom.45

Nakon svih ovih saznanja ban Jelačić krenuo je na put po Slavoniji, vjerojatno da bi učvrstio svoj utjecaj u toj

pokrajini, pošto je više od svih bila izložena mađarskom utjecaju. Nakon tog proputovanja, na poziv nadvojvode Ivana,

Jelačić se uputio u Beč, kamo je krenuo 25. srpnja 1848. godine. U Beč je ban stigao 27. srpnja i istog dana razgovarao s

nadvojvodom o hrvatsko-mađarskim problemima. Prilikom njegovog boravka tamo, upriličeno je nekoliko skupova na

kojima se otvoreno isticala potpora hrvatskom banu.

Posljednji razgovor bana Jelačića s dužnosnicima u Beču vodio se 29. srpnja 1848. godine. U tom razgovoru

sudjelovali su Bach, ministar pravde, hrvatski ban Jelačić, na jednoj, a na drugoj strani našli su se knez Ecsterhazy i grof

Lajos Batthyany. Tom priliko odagnana je svaka nada u mirno rješenje hrvatsko-mađarskih i austro-mađarskih odnosa. Na

kraju razgovora grof Batthyany je Jelačiću otvoreno rekao kako će mač morati biti taj koji odlučuje između njih.46

Ban se u Zagreb vratio 6. kolovoza 1848. godine, a nakon toga objavio je proglas hrvatskom narodu u kojem ga je

upoznao s rezultatima svog putovanja u Beč.47 Nedugo zatim ban Jelačić započeo je pripreme za vojnu akciju protiv Mađara,

uvjeren da mora osvojiti Peštu. Putem toga, Jelačić je smatrao da će spasiti monarhiju ali i sačuvati šanse da se ostvare

hrvatski ciljevi unutar Monarhije. Vojska se okupljala na području Varaždina gdje je zapovjednikom bio general Neustadter,

vjerni Jelačićev suradnik i pristalica. Moramo istaknuti da je hrvatska vojska bila poprilično slaba sa tek nešto pravih vojnih

jedinica, dok su ostatak činile čete sastavljene od narodnih gardi. Nerijetko su pripadnici tih gardi bili naoružani samo

42 Detaljnije o banovom prijemu u Innsbrucku v. Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 2., 9-14. 43 Detaljnije o ovome v. Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 2., 14-19.44 ISTO, 20.45 Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 2., 37.46 Više o tome v. Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 2., 34.47 Cjeloviti tekst proglasa donosi Neustadter, Ban Jelačić i događaji iz godine 1848. i 1849., sv. 2., 35, 36.

7

hladnim oružjem, pa i poljskim alatom. U svojim nastojanjima ban Jelačić je imao potpunu potporu bečkih krugova koji su u

njemu gledali snagu koja bi mogla slomiti Mađare i revoluciju, te vratiti stanje pred ožujak 1848. godine. Također, Srbi su u

Jelačiću vidjeli jakog saveznika, pa ga je oko mjesec dana pred sam prelazak Drave srpski patrijarh Rajačić ohrabrivao da

udre na Mađare.

Hrvatski ban Jelačić rijeku Dravu je prešao 11. rujna 1848. godine, što je prvi izraz pravog otpora višestoljetnom

mađarskom ugnjetavanju hrvatskih zemalja. Mađarska vojska se povlačila prema Pešti dok nije ojačala dovoljno da se

suprotstavi Jelačiću. Prvi sukob hrvatskih i mađarskih snaga dogodio se kod Pakozda. U ovoj bitci nitko nije bio poražen, ali

primjećujemo kako su njome poremećeni Jelačićevi planovi. 48 Nakon ovog sukoba sklopljeno je primirje na tri dana što je

mađarskoj vojsci pružilo priliku za povlačenje prema Pešti. Ubrzo su do Jelačića stigle vijesti o revoluciji u Beču, nakon čega

se sa svojom vojskom upućuje prema prijestolnici Monarhije. Pred Bečom Jelačić je djelovao pod zapovjedništvom maršala

Windiscgratza i u sukobu s revolucionarima odigrao ključnu ulogu nakon što je porazio mađarsku vojsku koja je kretala u

pomoć opsjednutom gradu.

48 A. Mijatović, Hrvatsko-mađarski rat g. 1848./1849., 138.

8

Zaključak

Nakon ove pobjede Jelačića i njegovog udjela u spasu Monarhije, završeno je njegovo samostalno vojničko

djelovanje. Političko djelovanje otada je bilo po instrukcijama Beča, posebice nakon ustoličenja Franje Josipa za novog cara

u prosincu 1848. godine. Josip Jelačić pokušao je u nekoliko navrata osigurati hrvatsku opstojnost kao i poseban položaj

Hrvatske unutar Monarhije, ali svi njegovi napori bili su uzaludni, pogotovo nakon proglašenja Oktroiranog ustava. Već

nakon oslobođenja Beča prilike na političkom i vojnom planu su se potpuno izmijenile tako da Jelačić nije ni mogao mnogo

više učiniti za ideju hrvatskog političkog pokreta 1848. godine.

Do kraja svog života 1859. godine Josip Jelačić je ostao na dužnosti bana i u tom vremenu barem u svojoj osobi, ako

ne već stvarno, ujedinio je hrvatske zemlje.

9

Popis literature

Jelačić, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4., Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1960., str. 478 – 481.

MARKUS, T. – Tomislav Markus, Hrvatski politički pokret 1848. – 1849. godine, Dom i svijet, Zagreb, 2000.

MIJATOVIĆ, A. – Anđelko Mijatović, Hrvatsko-mađarski rat 1848./1849., u ''1848'', Zbornik radova, str. 135 – 147.

NEUSTADTER, J. – Joseph Neustadter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., sv. 1., Školska knjiga, Zagreb,

1998.

NEUSTADTER, J. – Joseph Neustadter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., sv. 2., Školska knjiga, Zagreb,

1998.

SIROTKOVIĆ, H. – Hodimir Sirotković, Jelačićev izborni red za prvi hrvatski građanski sabor 1848. godine i

provođenje izbora, u ''1848'', Zbornik radova, str. 57 – 66.

10