Arthur C. Clarke - 2. Rama II

7/18/2019 Arthur C. Clarke - 2. Rama II

http://slidepdf.com/reader/full/arthur-c-clarke-2-rama-ii 1/279



RAMA SE VRAĆA

calibur, veliki generator radarskih impulsa, koji su energi jom napa jale nuklearne eksplozi je, an upotrebe već gotovo pola stoljeća. Bio je pro jektiran i sagrađen u velikoj žurbi neposrednn prolaza Rame kroz Sunčev sustav. Kada je 2132. prvi put stavljen u pogon, rečeno je da mha što rani je upozoriti stanovnike Zemlje na približavanje svih budućih stranih posjetitelja: dine Rame mogao se otkriti na međuzvjezdanim udaljenostima – godinama, nadali su se znanspri je nego što bude mogao imati bilo kakav utjecaj na živote ljudi.

Odluka o gradnji Excalibura donesena je još pri je nego što je Rama prešao perihel. Još kaprvi izvanzemaljski posjetitelj počeo udaljavati od Sunca put zvi jezda, brojne ekipe znanstv

čele su proučavati podatke s jedine ekspedici je koja je uspjela stići do njega.

Rama je, objavili su oni, bio inteligentni robot koji nije pokazao baš nikakvo zanimanje znčev sustav ili njegove stanovnike. Službeno izvješće nije pružalo nikakva objašnjenja za mpoznanice s ko jima su se istraživači suočili; stručnjaci su, međutim, uvjerili sami sebe da s

mjeli jedno temeljno načelo ramanskog inženjeringa. Kako je većina velikih sustava i podsusima su se istraživači susreli u Rami imala po dvi je operativne pričuvne jedinice, izgledalo je anzemaljci gradili sve trostruko. Zato, budući da se za ci jelu divovsku letjelicu smatralo oj, došlo se do zaključka da će vrlo vjero jatno za prvim posjetiteljem usli jediti još dva artea Rame.

Ali iz dubina međuzvjezdanog svemira nikakve nove svemirske letjelice nisu više stiznčevo susjedstvo. Kako su godine prolazile, stanovnici Zemlje našli su se suočeni s nekim v

m brigama. Zaokupljenost Ramancima, kako su zvali graditelje tog glatkog valjka dugog peometara, počela je slabjeti dok je samotni posjet stranaca polako odlazio u povi jest. Posjet Rje je zaokupljao pozornost mnogih znanstvenika, ali najveći broj članova ljudske vrste bio jđen usmjeriti svo ju pažnju na druge sadrža je. Početkom 2140-tih godina svi jet se našao u stiske gospodarske krize. Više nije bilo novca ni za održavanje Excalibura. Onih nekoliko znanst

krića koja su ostvarena na njemu nije moglo opravdati ogromne troškove njegovog održava. I tako, veliki nuklearni generator impulsa bi jaše napušten.

Četrdeset pet godina kasni je, bile su potrebne gotovo tri godine da se Excalibur ponovno dooperativno stanje. Osnovno opravdanje za oživljavanje Excalibura bilo je znanstveno. Ti jošlih godina došlo je do procvata radarske znanosti, kao i do poboljšanja novih metoda tuma

bivenih podataka, što je znatno povećalo vri jednost promatranja Excaliburom. Kada je geneet počeo snimati prizore dalekog svemira, gotovo nitko na Zemlji nije više očekivao dolazakg objekta tipa Rama.

Dežurni operater Posta je Excalibur nije čak ni obavi jestio svo je pretpostavljene kada je neoka zasvi jetlila prvi put na njegovom monitoru. Pomislio je u prvi tren da je ri ječ o smetnji

ke anomali je u procesnom algoritmu. Kada se, međutim, ovaj trag ponovio nekoliko puta, posu je veću pozornost. Operater je pozvao voditelja znanstvene ekipe na Excaliburu, koji je oalizu podataka i došao do zaključka da je novi objekt dugoperiodični komet. Prošla su još dvaa pri je nego što je jedan diplomac dokazao da je radarsku jeku izazvalo neko glatko ti jel

ža stranica ima najmanje četrdeset kilometara.



Godine 2197. svi jet je saznao da kroz Sunčev sustav prema unutrašnjim planetima hita anzemaljski artefakt golemih dimenzi ja. Međunarodna svemirska agenci ja (MSA) usmjer

o je snage na pripremu ekspedici je koja će presresti uljeza čim uđe unutar Venerine staze kjače 2200. Oči čovječanstva opet su se okrenule prema zvi jezdama, a stanovnici Zemlje se upasprave o dubokim filozofskim pitanjima što ih je postavio prvi Rama. Kako se novi posjbližavao, a mreža senzora usmjerena u njega uspi jevala sve detaljni je razlučiti fizičke po jedio je potvrđeno da je svemirski brod potpuno jednak, barem izvana, svome prethodniku. Raatio. Čovječanstvo se po drugi put suočilo sa sudbinom.



POKUS I OBUKA

zarno metalno stvorenje lagano se kretalo duž zida, gmižući nagore prema ispustu. Bilo je koj oklopnoj životinji, čije je zglobno, crvoliko ti jelo bilo prekriveno tankom opnom koja jeala zbi jenu skupinu elektronskih di jelova smještenih u srednjem od njegova tri di jela. Helikopdio na samo dva metra od zida. Duga, fleksibilna ruka s hvataljkom na vrhu pružila se iz nosaptera u namjeri da ščepa neobičnog stvora, no nije uspjela.

„Do vraga” promrmlja Janos Tabori, „ovo je gotovo nemoguće izvesti dok se kopter ovakČak i pri savršenim uvjetima teško je izvoditi precizne zahvate ovom hvataljkom pri punom

nju metalne ruke.” On uputi pogled prema pilotu. „Zašto ova fantastična letjelica ne može zalnu visinu i položaj?”

„Približi helikopter zidu” zapovi jedi dr. David Brown. Hiro Yamanaka bezizražajno poowna i unese zapovi jed u upravljačku konzolu. Zaslon pred njim bljesne crvenom bo jom i n

se po javi poruka: ZAPOVIJED NEPRIHVATLJIVA. NEDOVOLJNA TOLERANCIJA. Yam

ta ne reče. Helikopter je i dalje lebdio na istom mjestu.„Imamo pedeset centimetara, možda sedamdeset pet, između elise i zida” počne Brown g

mišljati. „Još dvi je ili tri minute i biot će se naći na sigurnom ispod ispusta. Pri jeđimo na ravljanje i zgrabimo ga. Odmah. Bez pogrešaka ovoga puta, Tabori.”

Za trenutak, Hiro Yamanaka zagledao se sumnjičavo u proćelavog znanstvenika s naočai je sjedio na sjedalu iza njega. Zatim se pilot okrene napri jed, unese novu zapovi jed u konz

ebaci veliki crni prekidač u li jevi položaj. Na monitoru bljesne nova poruka: RUČNO UPRAVE. BEZ AUTOMATSKE ZAŠTITE. Yamanaka počne pažljivo približavati helikopter zidu.

Inženjer Tabori bio je spreman. Zavuče ruke u manipulatorske rukavice i nekoliko puta, vdi, otvori i zatvori hvataljku na kra ju fleksibilne ruke. Ruka se opet izdužila i dva mehanička što se sklopiše oko zglobnog stvora i njegove opne. Senzori na hvataljki uputiše povratnomm kroz rukavice poruku Taboru da je uspješno uhvatio pli jen. „Imam ga” uzvikne on uzbutim počne spori proces unošenja lovine u helikopter.

Iznenadni nalet vjetra zanese helikopter na li jevu stranu i ruka s biotom udari u zid. Tabori ko više ne drži čvrsto pli jen. „Ispravi ga” uzvikne on, nastavivši uvlačiti ruku. Dok se Yamdio vratiti helikopter u vodoravan položaj, nehotice je neznatno nagnuo nos letjelice. Istog trena posade začuše zvonki zvuk udara metalne elise rotora o zid.

Japanski pilot istog trena pritisne dugme za slučaj opasnosti i letjelica se opet nađe u vlastitskog pilota. Nepunu sekundu kasni je oglasi se zavi ja jući alarm i monitor u kokpitu bljesne m bo jom. VELIKO OŠTEĆENJE. VISOKA VJEROJATNOST PADA. EVAKUIRATI POSADUnaka se nije kolebao. Samo trenutak kasni je bio je izbačen iz kokpita i odmah aktivirao padobori i Brown žurno su sli jedili njegov primjer. Istog trena kada je mađarski inženjer izvukaomanipulatorskih rukavica, hvataljka na kra ju mehaničke ruke se otvori i oklopno stvorenješta se u dubinu od stotinu metara, raspavši se u tisuću malih komada pri sudaru s r avnom pom.

Helikopter, ko jim više nitko nije upravljao, počne propadati. Iako je u letjelici bio uključen



tski algoritam za spuštanje, koji ju je držao pod punim nadzorom, oštećena letjelica žestoko jnula amortizere pri dodiru s tlom i prevrnulo se na bok. Nedaleko od mjesto gdje se helikoptemljio, jedan krupni muškarac, odjeven u smeđu odoru prekrivenu vrpcama, iskoči iz otvorenoa. Upravo se spustio iz zapovjednog središta, djelu jući prilično uzbuđeno dok je odlučno ko

ema roveru koji ga je čekao. Za njim je koračala žustra plavuša u letačkom kombinezonu a je na oba ramena imala pričvršćenu opremu za snimanje. Čovjek u odori bio je general Vrzov, zapovjednik Pro jekta Newton. „Je li netko ranjen?” upita on vozača rovera, elektroinžecharda Wakefielda.

„Izgleda da je Janos dobio prilično jak udarac u rame prilikom izbacivanja iz helikoptercole je upravo javila radiovezom da nije slomio ni iščašio ni jednu kost, već je samo zanoštvo modrica.”

General Borzov smjesti se na prednje sjedalo rovera pokraj Wakefielda, koji je sjedravljačkom pločom vozila. Plavuša, videonovinarka Francesca Sabatini, prestala je snimati prčela otvarati stražnja vrata rovera. Borzov joj iznenada odmahne. „Pođite obići Nicole des Jaabori ja” reče on, pokazu jući preko ravnice. „Wilson je vjero jatno već tamo.”

Borzov i Wakefield se upute roverom u suprotnom smjeru. Prevalili su oko četiri stotine m

da su stigli do Davida Browna, suhog pedesetogodišnjaka u novom letačkom kombinezonu, ko zaokupljen zamotavanjem padobrana i njegovim spremanjem u naprtnjaču. General Borzov rovera i priđe američkom znanstveniku.

„Je li sve u redu, doktore Brown?” upita general bez mnogo okolišanja.

Brown kimne, ne odgovorivši ništa. „U tom sluča ju“ nastavi general Borzov odmjerenim, „možda mi možete reći što ste imali na umu kada ste zapovjedili Yamanaki da pri jeđe na ravljanje? Čini mi se da bi bilo bolje da tu stvar raspravimo ovdje, dalje od uši ju ostalih člasade.”

Dr. David Brown je i dalje šutio. „Zar niste vidjeli znake upozorenja?” nastavi Borzov ptke stanke. „Jeste li, makar i na trenutak, pomislili da bi tim manevrom mogla biti ugrožernost ostalih astronauta?”

Brown konačno pogleda Borzova ljutim, namrgođenim pogledom. Kada je napokon prog, učinio je to u grču i napeto, što je bio rječit pokazatelj njegovih prigušenih osjeća ja. „Izglje logično da još malo približi helikopter cilju. Nedosta jalo nam je još samo malo, a to je b

ni način dočepati se biota. Naš zadatak je, uostalom, bio uhvatiti...”

„Ne treba mi objašnjavati što vam je bio zadatak” prekine ga uzbuđeno Borzov. „Ne zabosam ja osobno pro jektirao ovu ekspedici ju. A podsjetit ću vas opet na to da je osnovni priojek, si gurnost posade. Osobito za vri jeme simulaci ja... Moram vam reći da sam potpuno iznen

m vašom ludom akrobaci jom. Helikopter je oštećen, Tabori je ranjen, a vi imate sreće što nitkadao.”

David Brown više nije obraćao pozornost na generala Borzova. Okrenuo se i počeo zavrganje padobrana u prozirnu naprtnjaču. Bilo je, međutim, očito – po položa ju njegovih ramenergi ji koju je ulagao u tu rutinsku operaci ju – da sav kipti od bi jesa.

Borzov se vrati u rover. Pričekavši nekoliko sekundi, on ponudi dr. Brownu da ga prebzu. Amerikanac odmahne glavom, ne rekavši ništa, podiže naprtnjaču na leđa i krenu pješice p

ikopteru i dizalu.



SASTANAK POSADE

nos Tabori sjedio je ispred dvorane za sastanke u kompleksu vježbaonica, na stolcu uzetom izi ja, obasjan nizom malih, ali snažnih prenosivih svjetiljki. „Udaljenost do simuliranog biota bdno i granica dosega mehaničke ruke” objašnjavao je u malu kameru koju je držala Francescini. „Dva puta sam ga pokušao dohvatiti, ali nisam uspio. Doktor Brown je tada odlučio da pr na ručno upravljanje helikopterom, kako bismo se malo približili zidu. No, zahvatio nas jetra...”

Vrata dvorane za konferenci ju se otvoriše i na njima se po javi jedno nasmi jano, rumenovi vas čekamo” reče general O’Tool ugodnim glasom. „Mislim da je Borzov već postao postrpljiv.”

Francesca isključi rasvjetu i vratio video kameru u džep svog letačkog kombinezona. „Uja mađarska junačino” nasmi je se, „ovdje ćemo prekinuti. Poznato ti je da naš vođa ne voli čea priđe niskom muškarcu i nježno obavi ruke oko njega. Zatim ga potapša po previ jenom ram

li stvarno nam je drago što je s tobom sve u redu.”Jedan zgodan, tamnoputi muškarac u ranim četrdesetim godinama sjedio je tik izvan vidok

mere za vri jeme intervjua, vodeći bilješke na plosnatoj, pravokutnoj tipkovnici dužine oko trntimetara. On krene za Francescom i Janosem u dvoranu za konferenci je. „Želim napisati čaj tjedan o novim tehničkim rješenjima daljinskog upravljanja posredstvom manipulatorske e” šapne Reggie Wilson Tabori ju dok su sjedali. „Mnoge moje čitatelje oduševljava ju ovničke po jedinosti.”

„Drago nam je što ste nam se vas tro je pr idružili” zagrmi Borzovljev sarkastični glas dvor

konferenci je. „Već sam počeo misliti da je ovaj sastanak posade za vas nepotrebna neugoa vas ometa u znatno važni jem zadatku izvještavanja o našoj nezgodi, odnosno pisanja uanstvenih i inženjerskih članaka.” On pokaže prema Reggieu Wilsonu, čija se neizbježna plokovnica nalazila na stolu pred njim. „Wilsone, vjerovali ili ne, zamišljeno je da vi budete nan ove posade, a tek onda novinar. Kako bi bilo da barem jednom odložite tu vražju spravu i de? Moram reći nekoliko stvari i volio bih da to ostane među nama.”

Wilson zaklopi tipkovnicu i stavi je u torbu. Borzov ustane i počne hodati prostori jom dvorio. Stol u dvorani za konferenci je imao je izdužen ovalni oblik, dosežući više od dva meestu gdje je bio najširi. Za stolom je bilo dvanaest mjesta, a za svakim su se nalazili tipkov

nitor; monitor je bio donekle umetnut u površinu stola i prekriven kad nije korišten, uglačklopcem koji se slagao s imitaci jom drva s ostatka stola. Kao i uvi jek, druge dvi je vojne osspedici ji, europski admiral Otto Heilmann (junak intervenci je Vi jeća vlada u Caracas krizi) i američkih zračnih snaga Michael O’Tool, sjedili su oko Borzova na jednom kra ju ovalnog

talih devet članova ekspedici je Newton nisu uvi jek sjedili na istim mjestima, što je osobito fro po prirodu urednog admirala Heilmanna, kao i, premda manje, zapovjednog časnika Borzo

Ponekad bi se „neprofesionalni” članovi posade zbili na suprotnom kra ju stola, prepustivši rskim kadetima” kako su nazivani astronauti koji su završili Svemirsku akademi ju, da stvorersnu tampon zonu u sredini. Posli je gotovo godinu dana neprekidne medijske pažnje, javn

akog člana dvanaestočlane posade svrstavala u jednu od tri podskupine: neprofesionalce, koji



to jali od dva znanstvenika i dva novinara, vojnu trojku i pet astronauta koji su obavljali nao stručnih poslova.

Danas, međutim, dvi je nevojne skupine bile su potpuno izmi ješane. Interdisciplinarni japanstvenik

Shigeru Takagishi, koji je opće smatran za vodećeg svjetskog stručnjaka za prvi posjet Ramje sedamdeset godina (uz to, bio je i autor Atlasa Rame, koji je bio obvezno šti vo za sve člasade), sjedio je po sredini ovalnog stola između sovjetske pilotkinje Irina Turgenjev i britanronauta/elektroinženjera Richarda Wakefielda. Nasuprot njih nalazili su se sanitetska časnica des Jardins, žena bujnih oblina i bakreno-smeđeg tena, složenog francusko-afričkog podri, gotovo mehanički, japanski pilot Yamanaka i zadivlju juća signora Sabatini. Posljednja tri m„južnom” kra ju ovalnog stola, koji je gledao prema velikim kartama i di jagramima Ram

protnom zidu, zauzimali su američki novinar Wilson, brbljavi Tabori (sovjetski astronaut impešte) i dr. David Brown. Brown je izgledao vrlo poslovno i ozbiljno; u trenutku kada je sasčeo, pred sobom je imao rasprostrto nekoliko listova papira.

„Potpuno mi je nerazumljivo” govorio je Borzov dok je žustrim korakom svrhovito koračostori ji, „da bilo tko od vas može makar i za trenutak smetnuti s uma da ste izabrani za najzna

pothvat koji je čovječanstvo ikada poduzelo. Ali na temelju ovih posljednjih simulaci ja, mznati da mi se počinju javljati sumnje glede nekih među vama.

„Ima onih koji vjeru ju da će ovaj novi Rama biti vjerna kopi ja svog prethodnika” nrzov, „te da će biti podjednako nezainteresiran i ravnodušan prema beznačajnim stvorenjimaga došla ispitati. Prizna jem da, sudeći na temelju radarskih podataka koje obrađu jemo ti j

sljednje tri godine, izgleda da je iste veličine i istog sklopa. Ali čak i ako se pokaže da jesri jedi mrtvi brod koji su izgradili stranci što su nestali pri je više tisuća godina, ovo je i značajni ja ekspedici ja koja se poduzima za našeg života. A kao takva, ona traži da svi u nju u

ajnje napore.

Sovjetski general zastane da malo sabere misli, ali brzo nastavi svoj monolog. „Na ovoj poj vježbi uopće nismo djelovali kao skladna ekipa. Neki među vama bili su izvrsni – znate naslim – ali se isto toliko njih ponašalo kao da nema pojma kakav je ovo zadatak. Uvjeren sao je ili tro je uopće nije pročitalo upute za postupke ili protokole pri je početka vježbe. Slažemona ponekad dosadna, ali svi ste se vi složili, kada ste se prihvatili ovog zadatka pri je deset mda ćete se upoznati s postupcima i da ćete se držati protokola i politike pro jekta. Čak i oni

ma koji nema ju prethodnog letačkog iskustva.”

Borzov se zaustavi pred jednom od velikih karata na zidu; karta je prikazivala prizor jedno

a grada New Yorka prethodnog Rame. Područje visokih, vitkih građevina, koja su podsjećabodere Manhattana i sta jala zbi jena na jednom otoku usred Cilindričnog mora, bilo je djelomrtografirano ti jekom prvog posjeta ljudi. „Za šest tjedana susrećemo se s nepoznatom svemirelicom, koja će možda sadržavati baš ovakav grad, i ci jelo čovječanstvo tada će računati n

o na svo je predstavnike. Nema načina unapri jed doznati što ćemo tamo zateći. Kakve god pripthodno poduzeli, one se mogu pokazati nedovoljnima. No naše znanje predviđenih postura biti potpuno i automatsko, kako bi nam umovi mogli biti slobodno suočeni sa svim n

olnostima što ih tamo možemo zateći.”

Zapovjednik sjedne za čelo stola. „Današnja vježba bila je gotovo potpuni krah. Lako se m

goditi da izgubimo tri važna člana posade, kao i jedan od najskupljih helikoptera koji su



pravljeni. Želim vas još jednom podsjetiti na prioritete ovog zadatka, koje su utvrdili Međunaremirska agenci ja i Vi jeće vlada. Najveću prednost da jemo sigurnosti posade. Zatim sli jedi ani utvrđivanje eventualne pri jetnje, ako takva posto ji, stanovnicima planeta Zemlje.” Borzov jedao ravno preko stola prema Brownu, koji je na ovaj izazovan zapovjednikov pogled uzvratidnako nepomičnim, kamenim fiksiranjem. „Tek kad se udovolji ovim primarnim ciljevima ustanovi da je ramanska letjelica bezopasna, može imati smisla hvatanje jednog ili više biota.”

„Želim podsjetiti generala Borzova” uzvrati gotovo istog trena David Brown svo jim zvosom, „da među nama ima i onih koji smatra ju da se redosli jeda prioriteta ne treba sli jepo pri

i. Važnost biota za znanstvenu za jednicu je neprocjenjiva. Kao što sam već više puta napomenizu sastanaka astronauta, i na mo jim mnogobrojnim nastupima na televizi ji, ako se pokažea druga letjelica Rama potpuno ista kao i prva – što bi onda značilo da neće obraćati pažnju nbudemo li radili tako sporo da se ne uspi jemo domoći čak ni jednog biota pri je nego što mo

pustiti izvanzemaljski brod i vratiti se na Zemlju, onda će jedna apsolutno jedinstvena znanslika biti žrtvovana zbog kolektivnog straha političkih vođa.”

Borzov htjede nešto reći, ali dr. Brown ustane i žustro zamaše rukama. „Ne, ne, poslušajte u svemu, vi ste me optužili da sam nestručno vodio današnju vježbu i imam pravo na odgo

digao je nekoliko listova papira i mahne njima prema Borzovu. „Evo početnih uvjeta za danmulaci ju, koje su postavili i odredili vaši inže njeri. Dopustite mi da vas podsjetim na nekolikoni jih trenutaka, ako ste ih zaboravili. Opći uvjet 1: Gotovo je kraj misi je i već je sigurno vljeno da je Rama II potpuno pasivan i da ne predstavlja nikakvu opasnost za planet Zemlju.et 2: Ti jekom ove ekspedici je bioti su primjećivani samo povremeno i nikada u skupinama.”

Po govoru ti jela ostalih članova posade David Brown je mogao zami jetiti da je uspješno o obranu. Duboko je udahnuo zrak i nastavio. „Pretpostavio sam, nakon što sam upućen u teete, da je ova vježba možda posljednja prilika da uhvatimo jednog biota. Ti jekom vježbe neprsam mislio na to što bi to značilo ako bismo uspjeli doni jeti jednog ili više biota na Zemlj

eukupnoj povi jesti čovječanstva jedini apsolutno siguran kontakt s nekom izvanzemaljskom km dogodio se 2130. kada su naši astronauti stupili na prvi svemirski brod zvan Rama.

Ipak, dugoročne znanstvene koristi od ovog susreta bile su manje nego što bi se to moglo oi. Doduše, raspolažemo mnoštvom podataka zabilježenih daljinskim senzorima na tom praživanju, računa jući tu i informaci je dobivene iscrpnim seciranjem paukolikog biota kopravila doktorica Laura Ernst. Ali astronauti su doni jeli sa sobom samo jedan artefakt, komo jevrsnog biomehaničkog cvi jeta čija su se fizička svojstva već nepovratno promi jenila pri je

smo mogli proniknuti u bilo koju od njegovih tajna. Nemamo više nikakvim suvenir s tog peta. Nemamo pepeljare, čaše, pa čak ni nazovi tranzistora iz nekog uređa ja koji bi nam rekao e o ramanskom inženjerstvu. Sada nam se ukazu je druga prilika.”

Dr. Brown podiže pogled prema kružnom stropu iznad sebe. Glas mu je zvučao snažno. mo nekako mogli pronaći i doni jeti na Zemlju dva ili tri različita biota i ako bismo zatim m pronikli u tajne tih stvorova, onda bi ova ekspedici ja nesumnjivo bila najznačajni ji dogavi jesti čovječanstva. Jer tek dubinskim razumi jevanjem inženjerskih umova Ramanaca bio bi, m smislu ri ječi, ostvaren prvi kontakt.”

Čak je i Borzov bio impresioniran. Kao što je to često činio, David Brown je i sada iskoo ju rječitost da preokrene poraz u djelomičnu pobjedu. Sovjetski general odluči promi jeniti

„Pa ipak” reče prigušenim glasom kada je Brown napravio stanku u svom govoru, „ne sm



kad smetnuti s uma da su u ovoj misi ji ljudski životi izloženi opasnosti i da ne smi jemo poduzta čime bismo ih izlagali dodatnoj opasnosti.” On pri jeđe pogledom po ostalim članovima poja želim, kao i bilo tko od vas, doni jeti na Zemlju biote i druge uzorke s Rame” nastavi onram priznati da me ta optimistička pretpostavka da će druga letjelica biti potpuno nalik prvo

nemirava. Kakav dokaz imamo, iz prvog susreta s Ramancima, ili tko već oni bili, da su bkloni? Baš nikakav. Moglo bi biti opasno pokupiti prerano jednog biota.”

„Ali nema načina da se to sa sigurnošću utvrdi, zapovjednice” umi ješa se Richard Wakefielsjedio na strani stola između Borzova i Browna. „Čak i ako ustanovimo da je ovaj brod pot

kao i prošli, i dalje nemamo informaci je o tome što će se dogoditi pri hvatanju nekog biotaimam na umu. Pretpostavimo na trenutak da je dr. Brown u pravu, odnosno da su dva broda

persloženi automati koje je pri je mnogo mili juna godina napravila neka sada već iščezla rasau Galaktici. Kako možemo predvidjeti kakvi su potprogrami mogli biti uni jeti u te biote ko ji

oni suprotstavili nepri jateljskim djelovanjem? A što ako su bioti nerazdvo jivi di jelovi, na nekoji mi nismo bili u stanju shvatiti, fundamentalnog mehanizma djelovanja broda? Onda b

puno prirodno, čak i ako su posri jedi stro jevi, da su programirani da se brane. A zamislivo jo što bi moglo izgledati kao početni nepri jateljski čin s naše strane izazove promjene u nnkcioniranja ci jelog broda. Sjećam se sluča ja robotskog lendera koji je pao u more etana na T12. – on je imao u memori ji potpuno različite upute ovisno o tome...”

„Stanite” prekine ga Janos Tabori uz pri jateljski osmi jeh. „Neuspjesi za vri jeme ranih roboraživanja Sunčevog sustava nisu na dnevnom redu današnjeg post mortem.” On uputi pogled przovu. „Kapetane, boli me rame, želudac mi je prazan, a i uzbuđenja današnjeg vježbanja pome iscrpila. Ci jeli ovaj razgovor je divan, ali ako više nema konkretnih stvari, kako bi bilo

ključiti sastanak kako bismo barem jednom imali dovoljno vremena za pripreme?”

Admiral Heilmann nagne se prema plohi stola. „Astronaute Tabori, general Borzov vodi sk posade. On će odlučiti...”

Sovjetski zapovjednik mahne prema Heilmannu. „Dobro, Otto. Mislim da je Janos u pravma je dugi dan na kra ju izuzetno aktivnog sedamnaestodnevnog razdoblja. Bolje je ovaj razgstaviti kad svi budemo svježi.”

Borzov ustane. „U redu, za sada prekidamo. U zračnu luku krećemo odmah posli je večere.da se počne pripremati za polazak. „Ti jekom kratkog razdoblja odmora” doda Borzov, kao sjetio nečega, „volio bih da svi razmislite o tome dokle smo stigli s planom. Preostale su na

mo dva tjedna za simulaci je ovdje u središtu za obuku pri je stanke za novogodišnje praznikeh zatim počinjemo s intenzivnim aktivnostima pred lansiranje. Taj novi niz vježbi posljednja

prilika da stvari dovedemo u red. Očeku jem da će se svatko od vas vratiti potpuno spreman zali dio posla – kao i potpuno svjestan važnosti ovog zadatka.”



VELIKI KAOS

azak prve Rame u unutrašnji Sunčev sustav početkom 2130. godine snažno je djelovao na ljuvi jest. Iako nisu usli jedile neposredne promjene u svakodnevnom životu nakon što se posaddstvom zapovjednika Nortona vratila s ekspedici je u Ramu I, jasan i nedvosmislen dokaz da ddmoćni ja inteligenci ja posto ji (ili, u najmanju ruku, da je posto jala) neg dje drugdje u svejerala je ljude na promjenu svo jih nazora o mjestu homo sapiensa u sveukupnom ustro ju sveda je postalo jasno da je iz nekih drugih kemikali ja, koje su također nastale pri velikim zvjezdaklizmama na nebu, niknula svi jest na nekom drugom mjestu i nekom drugom vremenu. Ti Ramanci? Zašto su napravili takav jedan divovski, složeni brod i uputili ga u naše susjedko u javnim, tako i u privatnim razgovorima, Ramanci su postali osnovni predmet interesa ti j

nogo mjeseci.

Više od jedne godine čovječanstvo je čekalo, manje ili više strpljivo, na neki novi znak poRamanaca u svemiru. Provedena su opsežna teleskopska istraživanja na svim valnim duži

ko bi se dobila bilo kakva dodatna informaci ja o stranom svemirskom brodu koji se udaljšta nije ustanovljeno. Nebo je uzvratilo mukom. Ramanci su nestali jednako brzo i neobjašo što su se i po javili.

Kada je Excalibur uveden u upotrebu i kada njegovo prvo pretraživanje neba nije urodikvim plodom, usli jedila je zamjetna promjena u kolektivnom ljudskom stavu prema pntaktu s Ramancima. Susret je ubrzo smješten u riznicu povi jesnih događa ja, postavši nešto ć dogodilo i što je završeno. Članci u dnevnim novinama i časopisima, koji su prethodno počKada se Ramanci vrate...” sada su promi jenili intonaci ju u „Ako ikada dođe do novog susrorenjima koja su napravila ogroman svemirski brod otkriven 2130...” Ono što je bila očit

nja, što se neposredno odražavalo na potonje ponašanje ljudi, ubrzo se svelo na povi jesni kuViše nije bilo potrebe voditi računa o tako temeljnim stvarima kao što je povratak Ramana

dbina ljudske rase u svemiru nastanjenom inteligentnim stvorenjima. Čovječanstvo je došlo doha, barem na trenutak. A onda je eksplodiralo u paroksizmu narcisoidnog ponašanja nasprampotpuno bli jedo izgledala sva prošla povi jesna razdoblja po jedinačne sebičnosti.

Plima nesputanog ugađanja svo jim prohtjevima u globalnim razmjerima lako se moglmjeti. Nešto temeljno u ljudskoj psihi promi jenilo se nakon susreta s Ramom I. Pri je tog konvječanstvo je bilo sâmo, kao jedini poznati primjer razvi jene inteligenci je u svemiru. Zami

me da ljudi mogu, kao skupina, kontrolirati svo ju sudbinu daleko u budućnost bila je značajnote u gotovo svakoj filozofi ji života. Međutim, činjenica da Ramanci posto je (ili da su poste god se glagolsko vri jeme upotri jebilo, filozofska logika dolazila je do istog zaključka) s

o promi jenila. Čovječanstvo više nije bilo jedinstveno, a možda čak ni posebno.

Bilo je samo pitanje vremena kada će prevladava juće homocentrično viđenje svemira biozivo uzdrmano već i samom svi ješću o posto janju Drugih. Zato se lako moglo shvatiti začin života većine ljudskih bića iznenada priklonio samozadovoljstvu, što je proučavatelje vnosti podsjetilo na jedno slično doba pri je gotovo točno pet stoljeća, kada je Robert Herricksavjet djevicama da što bolje iskoriste svo je kratko vri jeme – u pjesmi čiji se početak mož

razirati poznatim geslom: „Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvi jet, sutra uvela ruža...”



Nesputana plima sveopće potrošnje i globalne pohlepe potra jala je nešto manje od dvi je goahnito kupovanje svega što je mogao stvoriti ljudski um došlo je na slabu ekonomsku infrastrkoja se već nalazila na silaznoj stazi početkom 2130, kada je prvi ramanski brod prošao

utrašnji Sunčev sustav. Pri jeteću recesi ju odložili su ti jekom 2130. i 2131. udruženi napori vancijskih instituci ja, ali time nisu nestali osnovni uzroci ekonomske slabosti. S obnovljenomm kupovanja s početka 2132. svi jet je uskočio ravno u novo razdoblje brzog rasta. Proizvod

citeti su prošireni, burza je procvjetala, a povjerenje potrošača i razina zaposlenosti dostigli e nedosegnute visine. Došlo je do napretka kakav prethodno nije zabilježen, što je za poslj

alo kratkoročno, ali značajno povećanje kvalitete života gotovo svih ljudi.Kra jem 2133. nekim iskusni jim promatračima ljudske povi jesti postalo je očito da „ram

m” vodi čovječanstvo prema slomu. Zloslutna upozorenja o predsto jećem ekonomskom koala su prigušena euforičnim klicanjima mili juna koji su se odnedavna našli u srednjoj i višoj jedlozi uravnoteženja proračuna i ograničavanja kredita na svim ekonomskim razinama bili s

marivani. Umjesto toga, poduzimali su se kreativni napori izmisliti što više načina za stavve potrošačke moći u ruke populaci je koja je potpuno zaboravila kako da sebi kaže „pričekmoli „ne”

Svjetska burza počela se njihati u si ječnju 2134, a odmah su usli jedila predviđanja o skoromu. Ali ogromnoj većini stanovnika Zemlje i koloni ja raštrkanih po Sunčevom sustavu zamivom slomu bila je jednostavno nepojmljiva. Uostalom, svjetska ekonomi ja nalazila se u faziti jekom više od devet godina, a u posljednje dvi je sezone stopom koja je bila nezabiljež

ošla dva stoljeća. Svjetski vođe tvrdili su da su konačno pronašli mehanizme koji su doista mi ječiti silazne di jelove kapitalističkih ciklusa. I ljudi su im vjerovali – sve do početka svibnja

Ti jekom prva tri mjeseca te godine indeksi svjetskog tržišta vri jednosnicama nezadrživo si, najpri je lagano, a zatim strmoglavo. Mnogi ljudi, ponavlja jući praznovjerni stav premtnim posjetiteljima star već dvi je tisuće godina, dovodili su u vezu burzovne potešk

vratkom Halleyevog kometa. Kada se po javio, početkom ožujka, bio je znatno sjajni ji nego ekivalo. Znanstvenici diljem svi jeta tjednima su raspravljali zbog čega je komet toliko blisgo što se prvobitno predviđalo. Nakon što je kra jem ožujka prošao perihel i počeo se po javlvečernjem nebu sredinom travnja, njegov ogroman rep vladao je nebeskom svodom.

Nasuprot tome, zemaljskim poslovima vladao je početak svjetske ekonomske krize. Prvog2134. tri najveće međunarodne banke objavile su da su nesolventne zbog loših kredita. Za

a dana svi jetom se raširila panika. Ljudi su koristili više od mili jardu kućnih terminala koji supristup svjetskim tržištima vri jednosnicama da bi se ri ješili svo jih portfelja dionica i vri jednoobalni komunikacijski sustav bio je preopterećen. Uređa ji za pri jenos podataka pri GKS-u praditi znatno iznad svo jih optimalnih kapaciteta i upotrebnih specifikaci ja. Procesori pod

avljali su transakci je sa zakašnjenjem koje se najpri je mjerilo minutama, a onda i satima, mo dodatno povećalo paniku.

Kra jem tjedna, dvi je stvari su postale očite: svjetska burza izgubila je više od polovice svo jnosti, a mnogi po jedinci, kako veliki, tako i mali ulagači, koji su do kra ja iskoristili svo je kregućnosti, ostali su doslovce bez prebi jenog novca. Pomoćne baze podataka, koje su nad

obne bankovne račune i automatski prenosile novca kako bi se sprječavao ulazak u crveno sda su upućivale poruke o katastrofi na ekrane u gotovo dvadeset posto domova na svi jetu.

Prava situaci ja je, međutim, bila još znatno crnja. Samo mali postotak transakci ja obavlj



eko računalne mreže zato što je količina podataka koja se prenosila u svim pravcima daleko pa sve što se ikada predviđalo. Rečeno kompjutorskim jezikom, globalni financijski sustav ušadus „kliznog ciklusa” Mili jarde i mili jarde informaci ja s nižim prioritetima računalna mre

dložila” davši prednost onima s visokim prioritetom.

Posljedica ovog računalnog kašnjenja bilo je to da u većini sluča jeva po jedinačni bankovni nisu satima, ili čak danima, bili prikladno zaduživani burzovnim gubicima koji su posta jaći. Kada su jednom po jedinačni ulagači shvatili što se događa, požurili su potrošiti sve što se iazilo na njihovom saldu pri je nego što računala stignu obaviti sve transakci je. U trenutku ka

de i financijske instituci je konačno shvatile što se događa i poduzele korake da spri ječe tu beaktivnost, već je bilo kasno. Zbunjeni sustav pretrpio je potpuni slom. Da bi se rekonstruiralose dogodilo, bilo je nužno pažljivo prikupiti i obraditi rezervne kontrolne arhive uskladišt

tinjak raštrkanih centara diljem svi jeta.

Ti jekom tri tjedna elektronski sustav upravljanja financijskim tokovima, koji je nadziravčane transakci je, nije nikome bio dostupan. Nitko nije mogao ništa kupovati ni prodavati. Bje gotovina davno izašla iz upotrebe, samo su ekscentrici ili sakupljači imali dovoljno novčkupe makar i najnužni je namirnice. Ljudi su počeli mi jenjati stvari koje su im bile neoph

mstva utemeljena na pri jateljstvu ili osobnom poznanstvu omogućila su mnogim ljudima da pno prežive. Ali jad je tek počeo. Svaki put kada bi međunarodno ti jelo koje je nadziralo svjetsncijski sustav objavilo da će pokušati osposobiti sustav i uputila apel da ljudi ne koriste svo ja a osim „u krajnjoj nuždi” ove molbe su potpuno zanemarivane te bi ubrzo ponovno došlo doterećenja sustava i računalna mreža bi opet otkazala.

Bilo je to samo dva tjedna pri je nego što su se svjetski znanstvenici konačno složiliašnjenja povećanog sja ja Halleyevog kometa. Nego, protekla su puna četiri mjeseca pri je negljudi opet mogli računati na sigurne informaci je iz baze podataka u GKS-u. Ci jena koju je lju

uštvo moralo platiti zbog podužeg kaosa bila je neizračunljiva. U trenutku kada je konačno

postavljena normalna financijska aktivnost, svjetsko gospodarstvo se već nalazilo na strmogbrdici koja će se okončati tek dvanaest godina kasni je. A proteći će dobrih pola stoljeća pri jese svjetski bruto proizvod vrati na razinu pri je Sloma 2134.



NAKON SLOMA

sto ji jednodušna suglasnost oko toga da je Veliki Kaos u svakom pogledu temeljito promidsku civilizaci ju. Ni jedan djelić društva nije ostao pošteđen. Katalizator razmjerno brzog kosto jeće institucionalne infrastrukture bio je slom tržišta i potonji slom svjetskog financitava; međutim, ti događa ji ne bi bili dovoljni, sami po sebi, da usmjere svi jet u razdoblje

zabilježene recesi je. Ono što je usli jedilo posli je prvobitnog sloma bila bi samo komedi ja pogda nije bilo izgubljeno toliko života kao rezultat lošeg planiranja. Nesposobni svjetski pol

đe najpri je su poricali ili zanemarivali posto jeće gospodarske probleme, da bi zatim reagiralrvozno nizom po jedinačnih mjera koje su bile zbunju juće i/ili međusobno u nesuglasju; konpoložili oružje u oča ju, nakon što se svjetska kriza proširila i produbila. Pokuša ji da se slđunarodnim rješenjima bila su osuđena na neuspjeh sve većim potrebama svake suverene nacgovara vlastitom biračkom ti jelu.

Promatrano unatrag, postalo je očito da je globalizaci ja svi jeta, koja se dogodila ti jekom d

prvog stoljeća, imala barem jedan znača jan nedostatak. Iako su mnoge aktivnosti – komunikovina, pri jevoz (računa jući tu i svemirski), devizne regulaci je, očuvanje mira, razmjena infoa i zaštita okoliša, da se spomenu samo najznačajni je – doista postale međunarodne (čak planetne, ako se uzmu u obzir i svemirske koloni je), većina ugovora koja je određivala rad tinarodnih instituci ja sadržavala je odredbe koje su omogućavale po jedinačnim naci jama da iupe, u razmjerno kratkom roku, ako za jednički usvo jena politika „više nije služila interesimane zemlje. Ukratko, svaka naci ja koja je sudjelovala u stvaranju nekog međunarodnog ti jela pravo da ga jednostrano napusti ako više nije bila zadovoljna akci jama dane skupine.

Godine koje su prethodile susretu s prvim ramanskim artefaktom početkom 2130. bile su

no posto jane i prosperitetne. Nakon što se svi jet oporavio od razornog pada kometa u blizinve, u Itali ji 2077, usli jedilo je ci jelih pola stoljeća umjerenog rasta. Ako se izuzme nekmjerno kratkih i ne preoštrih ekonomskih recesi ja, uvjeti življenja poboljšali su se u nizu zekom toga razdoblja. Izolirani ratovi i civilni nemiri izbi jali su s vremena na vri jeme, ponajp

razvi jenim zemljama, ali usmjereni napori sila koje su vodile računa o očuvanju svjetskogi jek su sređivali te probleme pri je nego što bi oni postali preozbiljni. Nije bilo ni jedne velikea bi stavila na kušnju stabilnost novih međunarodnih mehanizama.

No, ubrzo nakon susreta s Ramom I usli jedile su brze promjene u osnovnom upravljačkom

u. Pri je svega, iznenadna nužnost financiranja Excalibura i drugi veliki pro jekti vezani za Rampili su fondove predviđene za druge, već uvedene programe. A onda, počevši od 2132, ghtjevi za smanjivanje poreza, za osta janje više novca u rukama po jedinaca, doveli su do raničenja neophodnih javnih službi. Kra jem 2133. većina novi jih međunarodnih instituci ja poskudi jevati u osoblju i biti nedjelotvorna. I tako, slom svjetskog tržišta dogodio se u uvjda je među populaci jom već bila uvri ježena sumnja u učinkovitost sveukupne mreže međunarganizaci ja. Kako se financijski kaos nastavio, po jedinačne zemlje su se lakše odlučivale obusanciranje svjetskih fondova i organizaci ja koji su, uz odgovara juća sredstva, još bili u stanjuiti nesreću iza koje su na prvom mjestu sta jali kratkovidni politički vođe.

Užasi Velikog Kaosa detaljno su zabilježeni u tisućama povi jesnih tekstova. Ti jekom prve



dine glavni problemi bili su izuzetno velika nezaposlenost i bankrot, kako po jedinačna, trporacijska, ali ove financijske nevolje postale su nevažne u usporedbi s pravom plimom be

ka i gladnih. Naselja od šatora i kartonskih kuti ja počela su nicati po javnim parkovima svih vadova u zimu 2136/37., a lokalne vlasti reagirale su tako što su se hrabro trudile olakšati njihnovnicima boravak. Iza ovoga je sta jala želja da se olakša ju problemi izazvani navodno privr

m boravkom na nepriličnim mjestima ovog mnoštva nezaposlenih i izgladnjelih. No kaspodarstvo nije uspjelo oporaviti, uboga šatorska naselja su ostala. Naprotiv, postala su tavni dio urbanog života, narasli rak koji je predstavljao svjetove za sebe s ci jelim nizom

nosti i interesa iz temelja drukči jih od onih u gradovima što su im pružali nevoljko gostoprimko je vri jeme prolazilo, a šatorska naselja se pretvarala u beznadne, nemirne kotlove oča jave enklave usred velegradskih područja zapri jetile su da će proključati i uništiti same entitetim dopustili posto janje. Unatoč strahu i tjeskobi zbog ovog stalnog Damoklovog mača u

arhi je, svi jet je preživio izuzetno oštru zimu 2137/38. uz manje ili više očuvane osnovne vsti suvremene civilizaci je.

Početkom 2138. u Itali ji se dogodio izuzetan niz događa ja. Ta zbivanja, u či jem se središtu samo jedan čovjek, Michael Balatresi, mladi novici jat reda Svetog Franje, koji će kasni je p

će poznat kao Sveti Michael od Siene, zaokupila su znatan dio pažnje svi jeta i privremeno pou drugi plan raspad društva. Michael je bio blistava kombinaci ja geni ja i čovjeka sjajnog duhoolitičkog umi jeća, karizmatski poliglot s izvanrednim osjeća jem svrhovitosti i pravovremeenada se po javio na svjetskoj pozornici u Toscani, naoko niotkuda, sa strastvenom religijrukom koja je djelovala na srce i um mnogih zastrašenih i/ili obespravljenih stanovnika svoj njegovih sljedbenika rastao je brzo i spontano, ne zaustavlja jući se na međunarodnim gra. Postao je moguća pri jetnja gotovo svim javnim vodećim strukturama svi jeta, sa svo jim ustrzivom na kolektivno reagiranje na probleme s ko jima se našla suočena vrsta. Kada je mučestradao pod užasnim okolnostima u lipnju 2138, izgledalo je da je s njim ugasla i posljednjatimizma čovječanstva. Civilizirani svi jet, koji je na okupu ti jekom mnogih mjeseci držala tande i još tanja nit tradici je, odjednom se potpuno raspao.

Četiri godine, od 2138. do 2142, nipošto nisu bile povoljne za življenje. Jadikovka zbog ljuede postala je gotovo neprekidna. Glad, bolesti i bezakonje vladali su posvuda. Malim ratovvoluci jama nije se ni broj znao. Došlo je do gotovo potpunog otkazivanja standardnih instiderne civilizaci je, što je stvorilo fantazmagoričan život svima na svi jetu osim povlaštenoj mjezinim zaštićenim enklavama. Bio je to svi jet okrenut naglavce i prepušten potpunoj entropi j

ša ji dobronamjernih skupina građana da se ri ješe problemi nisu urodili plodom, jer su rjea su oni predlagali imala samo lokalni doseg, a problemi su bili globalni.

Veliki Kaos proširio se i na ljudske koloni je u svemiru, iznenada završivši jedno sglavlje u povi jesti istraživanja. Kako se gospodarsko rasulo širilo matičnim planetom, koltrkane po Sunčevom sustavu, koje nisu mogle posto jati bez redovnog priljeva novca, zaliha ia, ubrzo su postale zaboravljena nahočad Zemlje. To je za posljedicu imalo vraćanje gotovo e pučanstva koloni ja na Zemlju do 2140, budući da su se uvjeti života u njihovim novim domtoliko pogoršali da je čak i dvostruka nevolja ponovnog privikavanja na Zemljinu silu

asno siromaštvo koje je vladalo diljem svi jeta izgledala perspektivni je od zadržavanja na kolo, što je najvjero jatni je značilo umiranje. Ovaj proces emigriranja ubrzao se ti jekom 2141. i

da je došlo do slamanja umjetnih ekosustava u koloni jama i početka katastrofalnog oskudi jeva

ervnim di jelovima za ci jelu flotu robotskih letjelica koje su održavale nove naseobine.



Do 2143. samo je još nekolicina okorjelih kolonista ostala na Marsu i Mjesecu. Komunikmeđu Zemlje i koloni ja postale su neredovne i hirovite. Više nije bilo novca čak ni za održadio-veze sa svemirskim naseobinama. Ujedinjeni planeti prestali su posto jati dvi je godine re posto jao sveljudski forum koji bi se bavio problemima vrste; do stvaranja Vi jeća vlada tr

proći još punih pet godina. Dvi je preostale koloni je uzaludno su se trudile izbjeći kraj.

Sljedeće godine, 2144, došlo je do posljednjeg značajnog pohoda ljudske posade u svemirto spasilačka misi ja koju je kao pilot predvodila Meksikanka Benita Garcia. Koristeći svemelicu sklepanu iz starih di jelova, gospođa Garda je sa svo jom tročlanom posadom uspjela ne

ći do geosinkrone staze na ko joj se nalazila onesposobljena svemirska krstarica James Msljednje međuplanetno pri jevozno sredstvo koje je bilo u upotrebi, i spasiti dvadeset četvoro pod ukupno stotinu žena i djece koji su se bili vraćali na Zemlju s Marsa. U umu svakog povjessvemira spašavanje putnika s Jamesa Martina ozna čilo je kraj jedne ere. Šest mjeseci kasni jštene su dvi je preostale svemirske koloni je i više se ni jedan čovjek nije otisnuo sa Zemlje puttovo punih četrdeset godina.

Godine 2145. uzburkani svi jet konačno je shvatio važnost nekih međunarodnih organizaci jabile zanemarene i omalovažene na početku Velikog Kaosa. Najnadareni ji pr ipadnici ljudskog

kon što su se klonili osobnog političkog angažiranja ti jekom mirnih prošlih desetljeća, počvaćati da se jedino njihovim udruženim umi jećem uopće može vratiti makar i privid civilizirota. Ovi monumentalni suradnički napori urodili su u prvo vri jeme samo skromnim plodooni su oživjeli temeljni optimizam ljudskog duha i počeli proces obnove. Lagano, potpuno djelići mozaika ljudske civilizaci je počeli su se vraćati na svo je mjesto.

Prošle su još dvi je godine pri je nego što se opći oporavak konačno pokazao i u ekonomtistikama. Godine 2147. svjetski godišnji bruto proizvod dostigao je 7% vri jednosti od pri jdina. Nezaposlenost u razvi jenim zemljama iznosila, je u prosjeku 35%; u nekim nerazvijmljama kombinaci jom nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti bilo je obuhvaćeno čak 90% p

i je. Proci jenjeno je da je čak sto mili juna ljudi umrlo od gladi samo ti jekom strašne 2142, kaika suša i glad koja je za njom usli jedila desetkovale svi jet u tropskim područjima. Udruženo

vanje astronomske stope smrtnosti, izazvane mnoštvom uzroka, i malene stope prirasta (tko je, želio doni jeti di jete na jedan tako beznadni svi jet) imalo je za posljedicu smanjenje svjetskaci je za gotovo mili jardu ljudi ti jekom desetljeća koje je završilo 2150.

Iskustvo Velikog Kaosa ostavilo je trajni ožiljak na ci jeli jedan naraštaj. Kako su godine proa djeca rođena nakon toga dostigla doba mladosti, došlo je do sukoba s roditeljima koji s

rezni do granica fobi je. Život jednog tinejdžera ti jekom šezdesetih i sedamdesetih godina dvaugog stoljeća bio je vrlo sputan. Sjećanja na užasne traume iz vlastite mladosti ti jekom Kaosanjala su naraštaj odraslih i nagonila ih da budu izuzetno kruti u primjeni roditeljske disciplint za njih nije bio provod u parku za zabavu. Bila je to, naprotiv, smrtno ozbiljna stvar, a sregla postići jedino kombinaci jom posto janih vri jednosti, samokontrolom i stalnom predanošć

m vri jednom cilju.

Društvo koje se po javilo u sedamdesetim godinama dramatično se razlikovalo od neobaveomislene za jednice od pri je pola stoljeća. Mnoge vrlo stare, utemeljene instituci je, među njima-država, rimokatolička crkva i britanska monarhi ja, doživjele su preporod ti jekom prošlihljeća. Procvat tih instituci ja temeljio se na njihovom brzom prilagođavanju i preuzimanju vo

loža ja u prestro javanju koje je usli jedilo posli je Kaosa.



U kasnim sedamdesetim godinama, kada se na planet vratio privid stabilnosti, opet je ožinimanje za svemir. Opet je osnovana Međunarodna svemirska agenci ja, jedan od administraranaka Vi jeća vlada, lansirala je novu generaci ju promatračkih i komunikacijskih satelita. Uku, obazrivo se pristupalo aktivnostima u svemiru, a i proračuni MSA bili su skromni. U njimivno sudjelovale jedino razvi jene zemlje. Kada se opet započelo s letovima s ljudskom posai su se pokazali uspješni, napravljen je skroman program letova za posljednje desetljeće dva

ugog stoljeća. Godine 2188. otvorena je nova Svemirska akademi ja za obuku astronauta za teda bi četiri godine kasni je iz nje izašli prvi diplomci.

Na Zemlji, rast je bio bolno spor, ali posto jan i predvidiv ti jekom gotovo svih dvadeset ge su prethodile otkriću drugog ramanskog svemirskog broda 2196. U tehnološkom smislu, č

nstvo se nalazilo na približno istoj općoj razini razvo ja 2196. kao i sedamdeset godina rani je,po javila prva takva izvanzemaljska letjelica. Međutim, u vri jeme drugog susreta bilo je znatniskustva s letovima u svemir; s druge pak strane, na određenim ključnim područjima, kao š

dicina ili obrada informaci ja, ljudsko društvo iz posljednjeg desetljeća dvadeset drugog stoo je daleko razvi jeni je nego ono iz 2130. No u jednome su civilizaci je s ko jima su se susrel

manska broda bile bitno različite – većina ljudi koji su bili živi 2196, osobito oni stari ji koji si politiku u upravnim ti jelima, proživjeli su nekoliko vrlo bolnih godina Velikog Kaosa. Njia poznata ri ječ „strah” A ta jaka r i ječ oblikovala je njihovu odlučnost prigodom rasprave o pma koja će voditi ljudsku ekspedici ju na sastanak s Ramom II.



LA SIGNORA SABATINI

adili ste, dakle, na doktoratu iz fizike na SMU kada je vaš suprug izložio svo je slavno predviupernovi 2191a?” Elaine Brown sjedila je u velikoj, mekoj stolici u svo joj dnevnoj sobi. Imsebi smeđe odi jelo u ko jem je djelovala bespolno, i košulju s visokim ovratnikom. Držala se

no i uznemireno, kao da jedva čeka kraj intervjua.

„Bila sam na drugoj godini, a David mi je bio mentor” uzvrati ona obazrivo, kradomice pući prema suprugu. On se nalazio s druge strane sobe, promatra jući snimanje intervjua iza kaavid je vrlo usko surađivao s kandidatima ko jima je bio mentor. Svi su to znali. Bio je to jedloga zašto sam odlučila doktorirati na SMU.”

Francesca Sabatini izgledala je predivno. Duga, plava kosa slobodno joj je padala po ramesebi je imala skupu košulju od bi jele svile i šal kraljevski plave boje koji joj je bio obavi jen

ata. Hlače širokih nogavica bile su joj iste boje kao i šal. Na stoliću između njih nalazile su seice s kavom.

„Dr. Brown je bio oženjen u to vri jeme, zar ne? Mislim na razdoblje kada vam je bio mentoElaine primjetno pocrveni kada je Francesca završila s pitanjem. Tali janska novinarka nas

se osmjehivati; bio je to razoružava juće umilni osmi jeh, kao da je pitanje koje je upravo poso od onih jednostavnih i nedvosmislenih poput koliko je dva više dva. Gospođa Brown krattala, duboko udahnula, a onda lagano zamucala dok je odgovarala. „U početku, da, mislimbio” uzvrati. „Ali razveo se pri je nego što sam doktorirala.” Zastala je opet, a onda joj s

vedri. „Dao mi je vjenčani prsten kao dar za doktorat” doda nelagodno.

Francesca Sabatini pažljivo pogleda svo ju sugovornicu. Lako bih te mogla uništiti zbog ovo

vora, po misli ona hitro. Bila bi mi dovoljna još samo dva pitanja. Ali to ne bi slu žilo mo joj nam„U redu, stop” reče iznenada Francesca. „To bi bilo sve. Pođimo pogledati snimku, a onda m

vratiti opremu u kombi.” Glavni kamerman priđe robotskoj kameri i, koja je bila programžati Francescu u krupnom planu, i unese tri zapovjedi preko mini jaturne tipkovnice koja se naočne strane kućišta kamere. U međuvremenu, budući da je Elaine ustala sa stolice, robotska kautomatski se počela povlačiti na svom tronožnom postolju i podešavati objektiv na novu ža

aljenost. Drugi kamerman dao je Elainei znak da se ne pomiče dok on ne isključi kameru 2.

Režiseru je bilo potrebno nekoliko sekundi da programira automatsku monitorsku oprem

produkci ju posljednjih pet minuta intervjua. Izlaz sa sve tri kamere istovremeno je prikazivdi jeljenom zaslonu; bila je to mozaična slika Francesce i Elaine, koje su se za jedno vidjele utu monitora, dok su sa strane išle snimke dvi ju kamera koje su snimale krupni plan svake odnaosob. Francesca je bila savršen profesionalac. Brzo je shvatila da ima materi jal koji joj je pn za ovaj dio priče. Elaine, supruga dr. Davida Browna, bila je mlada, inteligentna, ozbiljna, na, ali joj nije odgovaralo to što se nalazi u središtu pozornosti. I sve se to jasno vidjelo na sni

Dok se Francesca dogovarala oko tehničkih po jedinosti sa svo jom ekipom i osiguravala dntirana snimka intervjua bude predana u hotel kod Transportnog kompleksa Dallas pri je negleti sutra ujutro, Elaine Brown se vratila u dnevnu sobu sa standardnim robotskim poslužit

i je donio dvi je vrste sira, boce vina i mnoštvo čaša za sve nazočne. Francesci nije promaklo



icem Davida Browna prošla sjena namrgođenosti kada je Elaine objavila da će usli jediti „mava” ko jom će se proslaviti kraj intervjua. Televizijska ekipa i Elaine okupili su se oko roba. David se ispričao i izašao iz dnevne sobe u dug hodnik koji je vodio u stražnji dio kuće, gdnalazile sve spavaće sobe, dok su prostori je za dnevni boravak bile napri jed. Francesca krem.

„Oprosti, Davide” reče. On se okrene, s jasnim izrazom nestrpljenja. „Ne zaboravi da još nvršili sve poslove. Obećala sam odgovor Schmidtu i Hagenestu nakon povratka u Europu. Oa čeka ju nastaviti s pro jektom.”

„Nisam zaboravio” uzvrati. „Samo se želim uvjeriti da je tvoj pr i jatelj Reggie završio s intenjem moje djece.” On uzdahne. „Ima trenutaka kad poželim biti potpuno anoniman.”

Francesca mu se približi. „Uopće ti ne vjeru jem” reče, pogledavši ga ravno u oči. „Nervoznas zato što nemaš nadzor nad onim što tvo ja žena i djeca govore Reggieju i meni. A ništa tačajni je od nadzora.”

Dr. Brown htjede nešto odgovoriti, ali ga u tome spri ječi iznenadni uzvik „ Mamaaaa” koji shodnikom iz daleke spavaće sobe. Samo nekoliko sekundi posli je jedan dječak, ko jem je bil

sedam godina, pro juri pokraj Davida i Francesce i strmoglavce se baci u naručje majke koja

đuvremenu došla do vrata između hodnika i dnevne sobe. Zbog siline Elaineinog sudara sa sičaše koju je držala prolilo joj se malo vina; ona nesvjesno poliže kapi s ruke dok je pokušešiti dječaka.

„Što je bilo, Justine?” upita.

„Onaj crni čovjek slomio mi je psa” promuca Justin između jeca ja. „Šutnuo ga je i sadaće raditi.”

Dečkić pokaže rukom niz hodnik. Reggie Wilson i jedna visoka, mršava, vrlo ozbiljna djevpribližavali su se ostalima. „Tata” reče djevojčica, tražeći očima pomoć od Davida Bro

ospodin Wilson i ja upravo smo razgovarali o mo joj zbirci značaka kada se po javio onaj vbotski pas i ugr izao ga za nogu. Nakon što ga je najpri je popiškio. Justin ga je programirao dte gadosti...”

„Laže” uzvikne uplakani dječačić, prekinuvši je. „Ona ne voli Wallyja. Nikada ga nije voljel

Elaine Brown držala je ruku na leđima svog gotovo histeričnog sina, dok je u drugoj čvrsta vrat vinske čaše. Ova scena bi je uznemirila čak i da nije primi jetila pri jekorni pogled koji slao suprug. Ona žudno otpi je vino i odloži čašu na obližnju policu za knjige. „No, no Jue Elaine, nelagodno se osvrnuvši uokolo, „smiri se i reci mami što se dogodilo.”

„Ovaj crni čovjek me ne voli. A ni ja ne volim njega. Wally to zna, pa ga je ugrizao. Wali jek štiti.” Djevojčica Angela se uzbudila. „Znala sam da će se dogoditi ovako nešto. Dok je gn Wilson razgovarao sa mnom, Justin je neprekidno ulazio u našu sobu i prekidao nas, pokazspodinu Wilsonu igračke, ljubimce, trofe je, pa čak i odjeću. Konačno, gospodin Wilson ga jeo oštro prekoriti. Sljedeće što znamo bilo je da je Wally uletio kao bi jesan i gospodin Wils

rao nekako obraniti.”

„Ona je lažljivica, mama. Velika lažljivica. Kaži joj da prestane...”

Dr. David Brown ljutito prekine sina. „ Elaine”, na djača on buku, „izvedi... ga... odavde.” Z

okrene prema kćerki dok mu je supruga odvodila uplakanog sina u dnevnu sobu. „Angela” reskriva jući bi jes, „mislim da sam ti rekao da se danas nipošto ne svađaš s Justinom.” Djevo



ukne pred očevim napadom. Oči joj se ispuniše suzama. Zaustila je nešto reći, ali Reggie Wpi između nje i oca. „Oprostite, doktore Brown” reče, „Angela doista nije ništa učinila. Točo što je ispričala. Ona je...”

„Slušajte, Wilsone” reče oštro David Brown, „ako nemate ništa protiv, ja sâm sređu jem stvo joj obitelji.” Zastao je za trenutak kako bi malo utišao bi jes. „Jako mi je žao zbog ci jele oveje” nastavio je smireni jim tonom, „ali sve će biti sređeno za minutu.” Pogled koji je uputio k

o je hladan i neugodan. „Vrati se u svo ju sobu, Angela. Razgovarat ćemo kasni je. Pozovi mi joj da te dovede pri je večere.”

Francesca Sabatini promatrala je s velikim zanimanjem ci jeli prizor. Nije joj promakla frusDavida Browna i Elaineina nesigurnost. Savršeno, po misli. Čak bolje nego što sam se nadala. tpuno lako s njim.

Luksuzni, srebrni vlak jurio je kroz područja sjevernog Teksasa brzinom od dvi je stotine kilometara na sat. Nekoliko minuta kasni je na obzoru se po javiše svjetlosti Transpo

mpleksa Dallas. TKD je zauzimao mamutsku površinu, gotovo dvadeset pet četvornih kiloma je to djelom zračna luka, djelom željeznička posta ja, a djelom omanji grad. Podignut još

og sve većeg dugolinijskog zračnog pometa te kao zgodno središte za pri jelaz putnika u szih vlakova, kompleks je prerastao, slično ostalim sličnim prometnim lukama u svi jetu, u tnište. Više od tisuću ljudi, od ko jih je većina radila u TKD-u i smatrala da će im život biti lakšakodnevno ne putu ju na posao, živjelo je u stanovima smještenim u polukrug oko trgovačkogta južno od glavnog terminala. U samom terminalu nalazila su se četiri velika hotela, sedamtorana, kao i preko stotinu raznih trgovina, računa jući tu i fili jalu luksuznog modnog lanca Dli.

„Tada mi je bilo devetnaest godina” reče mladić Francesci dok se vlak približavao stanici, „jili su me vrlo strogo. Doznao sam više o ljubavi i seksu za tih deset tjedana, gleda jući vašu televizi ji, nego ti jekom ci jelog pri jašnjeg života. Htio sam vam se zahvaliti na tim emisi jama.

Francesca je uzvratila ljupkim osmi jehom na kompliment. Navikla je na to da je ljudi prepod bi se javno po javljivala. Nakon što se vlak zaustavio i ona izašla na peron, opet se osmjeadiću i njegovoj djevojci. Reggie Wilson se ponudio poni jeti video opremu do pokretne trakeih odvesti do hotela. „Zasmeta li ti to ikada?” upita. Ona ga pogleda u nedoumici. „Sva ta pa ide uz javnu osobu?” objasni on.

„Ne” uzvrati ona. „Dakako da mi ne smeta.” Zatim se nasmi ješi samoj sebi. Ovaj me čovjzumi je ni posli je šest mjeseci. Možda je previše zaokupljen samim sobom da bi shvatio da i

gu biti podjednako ambiciozne kao i muškarci.Reggie je nastavio čavrljati dok ih je pokretna traka nosila sa željezničke posta je prema trg

m središtu. Nedaleko od trake, na jednom kra ju prekrivenog centra za zabavu, poveća skupinatala se pred ulazom u neko kazalište. Svjetleća reklama objavljivala je da je na programu k

ri svakom vremenu” američke spisateljice Linzey Olsen.

„Jesi li gledala ovu predstavu?” upita Reggie usput Francescu. „Vidio sam filmsku verzi jupremi jerno prikazana pri je otprilike pet godina” nastavi, ne pričekavši njezin odgovor. „Heleill i Jeremy Temple. Pri je nego što je postala slavna. To je neobična priča o dvo je ljudi koji su

em okolnosti morali di jeliti hotelsku sobu za vri jeme snježne olu je u Chicagu. Obo je su bili uZaljublju ju se jedno u drugo dok priča ju o svo jim iznevjerenim očekivanjima. Kao što reko



ičan komad.”

Francesca ga nije slušala. Jedan dječak koji ju je podsjetio na rođaka Roberta popeo se uposredno ispred njih na prvoj stanici u trgovačkom središtu. Bio je tamnoput i tamnokos i imepe crte lica. Koliko je prošlo od kada sam posljednji put vidjela Roberta, upi ta se. Vjero jatno vdine. Bilo je to u Positanu s njegovom ženom Mari jom. Francesca uzdahne, sje tivši se još davošlih dana. Vidjela se kako se smi je i kako trči ulicama Orvieta. Imala je tada devet ili deset gila je još bezazlena, neiskvarena. Robertu je tada bilo četrnaest. Loptali su se na trgu ispredale. Uživala je zadirkivati rođaka. Bio je tako blag, tako pitom. Bio je jedina svjetla točka iz n

djetinjstva.Pokretna traka zaustavi se ispred hotela. Reggie ju je promatrao netremičnim pogle

ancesca je intuitivno shvatila da ju je upravo nešto pitao. „Dakle?” reče on, dok su silazili s tra

„Oprosti, dušo” uzvrati. „Opet sam sanjarila. Što si rekao?”

„Nisam ni slutio da sam toliko dosadan” reče Reggie bez prizvuka humora u glasu. Zatim alno okrene kako bi se uvjerio da ga sada sluša. „Što si odlučila, gdje ćemo na večeru? Suzioor na kineski ili indi janski restoran.”

U tom trenutku Francesci se nije sviđala pomisao o odlasku na večeru s Reggiejem. „Vrloorna” reče. „Mislim da ću po jesti nešto u sobi, a onda još malo raditi.” Mogla je predvidjetivri jeđenosti koji mu se po javio na licu. Ona mu priđe i spusti mu lagani poljubac na usne. „Mvratiti do mene oko deset na jedno piće pri je spavanja.”

šavši u hotelski apartman, Francesca je najpri je uključila terminal i provjerila ima li porukaje ukupno četiri, s naznakama tko ih je uputio, kada, koliko tra ju i kakav im je redosli je

žnosti. Sustav za određivanje redosli jeda po važnosti bio je novitet tvrtke „Međunarodne komci je” jedne od tri preživjele komunikacijske kompani je koje su konačno opet procvale ti jekome konsolidaci je sredinom stoljeća. Korisnik SOR-a unosio je rano ujutro svoj dnevni raspoređivao pritom koje poruke smi ju prekinuti koje djelatnosti. Francesca je izabrala da joj na tu kući Davida Browna budu odmah prosli jeđene samo poruke s Prioritetom jedan (izuzetno

ča jevi); bavljenje Davidom i njegovom obitelji moralo se obaviti za jedan dan, tako da je nasjeći prekidanje ili kašnjenje.

Čekala ju je samo jedna poruka s Prioritetom dva, duga tri minute, od Carla Bianchi ja. Frannamršti, unese odgovara juće kodove u terminal i uključi video monitor. Na zaslonu se po jaodnog, sredovječnog Tali jana, u odjeći koja se nosi nakon ski janja; sjedio je na kauču, a iza

gorjela vatra u kaminu. „Buon giorno, cara” pozdravi je. Dopustivši video kameri da pri jeevnoj sobi njegove nove vile u Cortini d’Ampezzo, signjor Bianchi odmah pri jeđe na stvar. odbi jala po javiti se u reklamama za njegovu ljetnu garnituru sportske odjeće? Njegova tvrtkdila joj je nevjero jatnu svotu, pa je čak i prilagodila reklamnu kampanju na svemirsku temu.vi bi bili prikazani tek nakon završetka misi je Newton, tako da ci jela stvar neće doći u sukob im ugovorima s MSA. Carlo je priznao da je rani je među njima bilo nekih nesporazuma, ali ga tiče sve je to pripadalo prošlosti. Bio mu je potreban njezin odgovor najkasni je za tjedan d

Nosi se, Carlo, po misli Francesca, i sama iznenađena silinom svo je reakci je. Na svi jetu jlo ljudi koji su mogli uznemiriti Francescu, ali Carlo Bianchi je svakako je bio među njima.

a je adresu za snimanje poruka za svog agenta, Darrella Bowmana, u Londonu. „Zdravo, Da



dje Francesca, u Dalasu. Reci onoj lisici Bianchi ju da ne bih sudjelovala u njegovim reklamk i da mi ponudi deset mili juna maraka. Uzgred budi rečeno, kako izgleda da mu je glavna knci ja sada Donatelli, kako bi bilo da stupiš u vezu s njihovom reklamnom direktoricom, Gabritako nekako... jednom sam je srela u Milanu... i staviš joj do znanja da bi me veselilo stupiti

dnju s njima posli je završetka pro jekta Newton. U travnju ili svib nju.” Ona zastane na trenutakbilo sve. Sutra navečer sam opet u Rimu. Pozdravi Heather.”

Najduža poruka koju je Francesca dobila bila je od supruga Alberta, visokog, prosi jedog, ug poslovnog čovjeka od svo jih šezdeset godina. Alberto je vodio tali janski odjel tvrtke Sc

d Hagenest” multimedijski njemački konglomerat u či jem se vlasništvu nalazilo, među oste od jedne trećine slobodnih novina i časopisa u Europi, kao i vodeće komerci jalne televizeže u Njemačkoj i Itali ji. Na snimci koju je poslao Francesci Alberto je sjedio u sobi za odmhovom domu, odjeven skupo crno odi jelo i pi jucka jući konjak. Glas mu je bio topao, prisaučao je pri je kao otac nego kao suprug. Obavi jestio je Francescu da je njezin dugi intervju s aom Ottom Heilmannom emitiran na vi jestima diljem Europe toga dana, da je on, kao i uvi jeko u njezinim komentarima i njezinoj pronicljivosti, ali i da je zaključio da se Otto pokazaomani jak. Nimalo iznenađu juće, promrmlja Francesca, čuvši mu ževljevu opasku, budući da je

kako. Ali često mi je od koristi.

Alberto joj je rekao i neke dobre vi jesti o jednom svom djetetu (Francesca je bila maćehace koja su sva bila stari ja od nje), a onda je još dodao da mu nedosta je i da je jedva čeka vra navečer. I ja, po misli Francesca, pri je nego što je odgovorila na poruku. Li je po je živjetim. Tako istodobno imam slobodu i sigurnost.

Četiri sata kasni je, Francesca je sta jala na balkonu, pušeći cigaretu na prohladnom teksaosinačkom zraku. Čvrsto se umotala u debelu odoru ko jom je uprava hotela opskrbila svaku ećom, nije kao u Kaliforni ji, reče u sebi, duboko uvukavši dim u pluća. U Teksasu barem neki

ma ju balkone za pušenje. Oni fanatici na američkoj zapadnoj obali proglasili bi pušenje za čin samo kada bi im se ukazala prilika.

Prišla je uz ogradu kako bi imala bolji pogled na nadzvučni putnički zrakoplov koji se sa zbližavao zračnoj luci. U mašti se je vidjela u tom zrakoplovu, kao što će i biti sutra na putu zamislila je da ova letjelica dolazi iz Toki ja, neosporne ekonomske pri jestolnice svi jeta pri jeg Kaosa. Posli je katastrofe izazvane nedostatkom sirovina ti jekom mršavih godina sredinomća, Japanci su sada opet uživali u napretku s povratkom svi jeta slobodnom tržištu. Francesomatrala zrakoplov dok se nije spustio, a onda podigla pogled prema nebu punom zvi jezda. O

ukla dim od cigarete, da bi ga zatim gledala kako se rastače zrakom kada ga je ispustila iz plu I tako, Francesca, po misli, sada dola zi ono što bi moglo biti tvoj najveći zadatak. Prili

staneš besmrtna? U najmanju ruku, trebali bi me pamtiti kao člana posade Newtona. Misli jmjeriše prema ovom zadatku i u mašti joj se nakratko stvoriše slike fantastičnih stvorenja kopravila dva gargantuovska svemirska broda i uputila ih u Sunčev sustav. No ubrzo se vraarni svi jet, prisjetivši se ugovora koji je David Brown potpisao neposredno pri je nego što jpodneva otišla iz njegovog doma.

Sada smo ortaci, moj uva ženi doktore Brown, Čime završava prva faza mog plana. A ako se evarila, u tvo jim očima danas se po javila iskra interesa. Francesca je tek formalno po ljubila D

da su završili razgovor i potpisali ugovore. Bili sami u njegovoj radnoj sobi. Za trenutak j



slila da će joj on uzvratiti poljubac, ali ne više potpuno formalan.

Francesca završi pušenje cigarete, ugasi je u pepeljari i krene natrag u hotelsku sobu. U treda je otvorila vrata, razabrala je zvuk teškog disanja. Velika postelja bila je u neredu i na njoj ima, ležao gol Reggie Wilson, remeteći pravilnim hrkanjem tišinu apartmana Imaš silnu opjatelju, pomisli ona, kako za posao, tako i za vođenje ljubavi. Ali ni jedno ni drugo nije spotjecanje. Bio bi daleko zanimljivi ji ako bi imao malo više profinjenosti, možda čak i nježnosti.



ODNOSI S JAVNOŠĆU

motni orao lebdio je visoko iznad močvara u ranoj jutarnjoj svjetlosti. Uplovio je u stru ju a je dolazila s oceana i krenuo na sjever duž obale. Daleko pod orlom, počevši od svi jetlosmi jelog pi jeska pokraj oceana, pa preko mreže otoka, ri jeka i zaljeva koja se pružala kilometravcu zapadnog obzora, vodio je, kroz travnato i močvarno zemljište, neprekidni lanac raznorada povezanih popločanim putovima. Sedamdeset pet godina rani je, astrodrom Kennedy bno od šest mjesta na Zemlji gdje su se putnici prekrcavali iz brzih vlakova i zrakoplova u lane koji su vodili do neke svemirske stanice na niskoj stazi oko Zemlje (NSZ). Ali Veliki

etvorio je astrodrom u sablasni podsjetnik na nekada cvatuću civilizaci ju. Njegovi ulazi i pri su godinama prepušteni travi, morskim pticama, aligatorima i sveprisutnim kukcima srednjee.

Ti jekom šezdesetih godina dvadeset drugog stoljeća, nakon oko dva desetljeća potpune atrrodrom je postupno oživljavan. Najpri je je bio korišten kao zračna luka, da bi zatim opet prer

pće zračno čvorište za atlantsku obalu Floride. Kada je sredinom sedamdesetih godina opet psiranje raketa, bilo je potpuno prirodno da se vrate u uporabu stare lansirne rampe u Kenne prosinca 2199. više od polovice starog astrodroma bilo je obnovljeno kako bi se mogao oba

e življi promet između Zemlje i svemira.

S jednog od prozora svog privremenog ureda Valerij Borzov promatrao je kako veličansao elegantno klizi prema gni jezdu pri vrhu krošnje jednog od ri jetkih visokih stabala u srelio je ptice. Godinama su ga već očaravale, još od ranog dječaštva u Kini. U jednom od sživljih snova general Borzov živio je na nekom čudesnom planetu gdje je nebo vrvjelo od leorenja. Još se sjećao kako je pitao oca je li u prvoj letjelici Rama bilo letećih biota; ni ječan o

r silno ga je razočarao.General Borzov čuo je zvuk nekog velikog vozila i okrenuo se prema prozoru koji je gled

pad. S nasuprotne strane, ispred hangara za testiranje, iz ispitnog kompleksa izlazio je pogdul koji će se koristiti kod obje letjelice misi je Newton; nalazio se na ogromnoj platformi ko

etala na nizu tračnica. Popravljeni modul, koji je bio vraćen na podsistemsko testiranje zbogma s kontrolom mlaza, bit će ukrcan tog posli jepodneva u teretni raketoplan i prebačen u odntažu letjelica na svemirskoj stanici NSZ-2, gdje će opet biti postavljen na svo je mjesto pri j

čnog isprobavanja ci jelog sustava neposredno pri je Božića. Obje letjelice koje će se koristiti

Newton trenutno su bile podvrgavane završnim provjerama i ispitivanjima na NSZ-2. Sve simske vježbe za astronaute izvodile su se na NSZ-3 uz pomoć rezervne opreme. Astronauti će pristiti stvarne letačke sustave na NSZ-2 tek tjedan dana pri je lansiranja.

Na južnoj strani hangara jedan elektrobus se zaustavio ispred zgrade s uredima i iz njega la skupina ljudi. Među njima je bila i jedna plavuša u žutoj košulji na pruge s dugačkim rukavčama od crne svile. Gracioznim hodom krenula je prema ulazu u zgradu. General Borzo

vljeno ju je promatrao iz daljine, prisjetivši se da je Francesca bila uspješna manekenka pri jeje postala televizijska novinarka. Upitao se što, u stvari, ona želi i zašto je inzistirala da se na

di s njim pri je medicinskog brifinga tog jutra.

Nekoliko trenutaka kasni je pozdravio ju je na ulazu u svom uredu. „Dobro jutro, signjora



i” reče on.

„I dalje ste tako službeni, generale?” uzvrati ona, nasmi javši se. „Čak i kada nema nikog drama? Vi i dva Japanca jedini ste članovi ekipe koji me odbi ja ju oslovljavati imenom – Francemi jetila je da je on nekako neobično promatra. Pogledala je svo ju odjeću da provjeri je li s

e u redu. „U čemu je stvar?” upita ga posli je kratkog kolebanja.

„Vjero jatno je u pitanju vaša košulja” reče kao iz topa general Borzov. „Za trenutak mi se odoljiv do jam da ste vi tigar koji se sprema baciti na nesretnu antilopu ili gazelu. Možda je tome već stiže starost. Ili se moj um počeo poigravati sa mnom.” On je pozove u ured.

„Bilo je već muškaraca koji su mi govorili da sličim mački. Ali ne i tigru.” Francesca sjedlicu pokraj generalovog stola. Na licu joj se po javi vragolast osmi jeh. „Ja sam, međutim, sam

zlena, šarena mačkica.”

„Ne vjeru jem vam ni za trenutak” uz osmi jeh reče Borzov. „Vi se možete opisati mnogim pma, Francesca, ali među njima svakako ne bi bio ‘bezazlena” On odjednom postane vrlo poslto, dakle, mogu učiniti za vas? Rekli ste da ima nešto vr lo važno o čemu biste željeli porazgoo je neodloživo.”

Francesca izvadi veliki list papira iz svo je meke aktovke i pruži ga generalu Borzovu. „Evmedijskog pokrivanja pro jekta” reče. „Detaljno sam ga razmotrila tek jučer s uredom za izv

nje javnosti i svjetskim televizijskim mrežama. Obratite pozornost na to da je do sada napravmo pet iscrpnih osobnih intervjua s astronautima. Još četiri su prvobitno bila predviđena zaesec. Ali također primi jetite da kada ste posto jećem nizu vježbi dodali još tri dana simulaci je, nili nauštrb vremena planiranog za intervjuiranje Wakefielda i Turgenjeve.” Zastala je na tre

ko bi se uvjerila da je on prati. „Još možemo obaviti razgovor s Takagishi jem sljedeće subToola ćemo snimiti na Badnju večer u Bostonu. Ali i Richard i Irina tvrde da više nema ju vreintervjue. Osim toga, i dalje smo suočeni s jednim starim problemom; za vas i Nicole uopćređen termin...” „Inzistirali ste da se vidimo ovog jutra u 7:30 kako bismo se dogovorili oko rda za medijsko pokrivanje misi je” prekine je Borzov glasom koji je jasno stavljao do znanim aktivnostima prida je ne baš veliku važnost.

„Između ostalog” reče Francesca nonšalantno. Prešla je preko prešutne kritike u njegovomntaru. „Ispitivanje javnog mi jenja pokazu je da od svih sudionika ove misi je publika pokveće zanimanje za vas, mene, Nicole des Jardins i Davida Browna. Do sada nisam uspjela ugo

osobni intervju s vama, a madame des Jardins kaže da mi ga ona uopće ‘ne namjerava dati! Tskim kompani jama se to baš ne sviđa. Ono što sam trebala napraviti pri je lansiranja ostat ćpuno. Potrebna mi je zato vaša pomoć.”

Francesca pogleda generala Borzova u oči. „Tražim da opozovete dodatne simulaci je, odrmin osobnog intervjua s vama te da se kod Nicole zauzmete za mene.” General nabra oancescina drskost ga je razljutila. Poželio joj je reći kako osobni video intervju ne sto ji baš vnjegovom popisu prioriteta. Ali nešto ga je nagnalo da se suzdrži. Neko šesto čulo i dugotustvo naveli su ga da ne reagira, jer je osjetio da se iza Francescinih ri ječi skriva još nešto. je dobiti na vremenu tako što će promi jeniti temu.

„Uzgred, moram vam reći da me sve više brine ekstravagantnost dočeka Nove godine koji pu vaši pri jatelji iz tali janske vladino-poslovne koalici je. Znam da smo se složili na početk

nga da ćemo, kao skupina, ispuniti tu društvenu obavezu. Ali nisam ni slutio da će stvar biljena kao doček stoljeća, kako je to učinjeno prošloga tjedna u jednom od američkih časop



znatim osobama. Vi znate sve te ljude. Zar ne možete učiniti nešto da se sve malo primiri?”

„Taj gala doček bio je druga stavka na mom popisu” reče Francesca, vješto prešavši preko ra u njegovoj opaski. „I tu mi je potrebna vaša pomoć. Četiri astronauta iz misi je Newtonde da nema ju namjeru biti ondje, a dvo je ili tro je je nagovi jestilo da će možda imati druge obako je još u ožujku obećana naša nazočnost na dočeku. Takagishi i Yamanaka žele pros

aznik sa svo jim obiteljima u Japanu, a Richard Wakefield mi kaže da je rezervirao aranžman znje na Caymanskom otočju. A tu je opet i ona Francuskinja koja jednostavno izjavi da ne dobi je pružiti bilo kakvo objašnjenje.”

Borzov nije mogao obuzdati osmi jeh. „Zbog čega imate toliko nevolja sa Nicole des Jarvjek bi pomislio da bi, budući da ste obje žene, s njom trebalo biti manje neprilika nego s o.”

„Ona nema nimalo razumi jevanja za ulogu medi ja u ovoj misi ji. Rekla mi je to u više nato, vrlo je tvrdoglava kada je u pitanju njezin privatni život.” Francesca slegne ramenima. „A

ka je potpuno očarana njome. Uostalom, ona je ne samo doktorica, lingvist i bivša olimpijskdnica već je i kćer slavnog romanopisca i majka četrnaestogodišnje kćerke, iako nikada nij

ana...”

Valerij Borzov baci pogled na ručni sat. „Ne bi bilo loše da me izvi jestite o tome” prekioliko još stavki ima na vašem popisu, kako ste vi to slikovito rekli? Trebamo se po javiti u audza deset minuta.” On uzvrati osmi jeh Francesci. „Uz to, moram vas podsjetiti da je madamdins prilagodila svo je današnje obveze vašem zahtjevu za medijskim pokrivanjem ovog brifi

Francesca je proučavala pogledom generala Borzova nekoliko sekundi. Čini mi se da jeeman, po misli. Osim ako ga nisam pogrešno proci jenila, odmah će sve ra zumjeti. Ona izva dli kockasti predmet iz svo je aktovke i pruži ga preko radnog stola. „Ovo je posljednja stavm popisu“, reče Francesca.

Na licu zapovjednika misi je Newton po javi se izraz zbunjenosti. On počne premetati po rumorijsku kocku. „Prodao nam ju je jedan slobodan novinar” reče Francesca vrlo ozbiljnim toobili smo uvjeravanja da je to jedina posto jeća kopi ja.”

Zastala je dok je Borzov umetao memorijsku kocku u odgovara jući otvor na svome račumjetno je probli jedio kada se na zaslonu po javio prvi video djelić iz memorijske kocke. Sljenaest sekundi netremice je promatrao nekontrolirane kretnje svo je kćerke Nataše. „Željelao sačuvati od žutog tiska” dodala je Francesca blago.

„Koliko tra je vrpca?” upita tiho general Borzov. „Gotovo pola sata” uzvrati ona. „Ja sam ja ju je vidjela ci jelu.”

General Borzov duboko uzdahne. Bio je to trenutak ko jega se njegova supruga Petra pribo jod trenutka kada je službeno objavljeno da će on biti zapovjednik misi je Newton. Direktor in

u Sverdlovsku obećao je da ni jedan reporter neće imati pristupa njegovoj kćeri. Sada se predazila video vrpca s tridesetminutnim intervjuom s njom. Petru će od ovoga udariti kap.

On baci pogled kroz prozor. Um mu je grozničavo radio: što će biti s misi jom ako jazna da mu kćerka bolu je od akutne šizofreni je? Stvar bi bila nezgodna, zaključi, ali misi jaetrpjeti nikakvu ozbiljnu štetu... General Borzov uputi pogled prema Francesci. Mrzio se pognije bio ni siguran da Francesca nije osobno naručila intervju s Natašom. Nego, ipak...”

Borzov se opusti i natjera se na blagi osmi jeh. „Trebao bih vam zahvaliti” reče, „ali nekak



ne izgleda prikladno.” Zastane za trenutak. „Pretpostavljam da se od mene ipak očeku je da m neku zahvalnost.”

Nije loše, pomisli Francesca. Dobro je znala da još ništa ne treba reći.

„U redu” nastavi general posli je poduže šutnje, „ukinut ću dodatne simulaci je. I drugi su sili zbog toga.” On počne okretati memorijsku kocku u ruci. „Petra i ja ćemo doći rani je uo što ste svo jedobno predložili, kako bismo mogli obaviti taj osobni intervju. Podsjetit ću sutrronaute na zakazani doček Nove godine i reći ću im da im je dužnost doći. Ali ni ja ni bilo tkone može tražiti od Nicole des Jardins da razgovara s vama o bilo čemu drugom osim o njezslu.” On naglo ustane. „Sada je vri jeme da pođemo na biometrijski sastanak.” Francesca se naljubi ga u lice. „Hvala vam, Valerij” reče.



BIOMETRIJA

edicinski sastanak već je počeo kada su Francesca i general Borzov stigli. Bili su nazočni svi ronauti, kao i još tridesetak inženjera i znanstvenika koji su radili na pripremi Newtona. Četi

nska reportera i jedna televizijska ekipa činili su publiku. Ispred malog auditori ja sta jala je Ns Jardins, odjevena kao i uvi jek u sivi letački kombinezon i s laserskim pokazivačem u ruci. Unalazio jedan visoki Japanac u plavom odi jelu. On je pažljivo slušao pitanje koje mu je bilo uiz publike. Nicole ga prekine kako bi pozdravila pridošlice.

„Sumimasen, Hakamatsu-san” reče ona. „Dopustite mi da vam predstavim našeg zapovjednerala

Valeri ja Borzova iz Sovjetskog Saveza, kao i novinarku-astronauta Francescu Sabatini.”

Ona se okrene prema paru koji je zakasnio. „Dobrij jutra” reče Nicole na ruskom genmnuvši potom kratko u znak pozdrava Francesci. „Ovo je uvaženi doktor Toshiro Hakamatspro jektirao i napravio biometrijski sustav koji ćemo koristiti prigodom leta, uključu jući tu

šne sonde koje će nam biti uni jete u ti jela.”General Borzov pruži ruku. „Drago mi je, Hakamatsu-san” reče on. „Madame des Jardi

pno nas je upoznala s vašim sjajnim izumom.”

„Hvala” uzvrati čovjek, naklonivši se u pravcu Borzova nakon što su se rukovali. „Za mest biti dio ovog pro jekta.”

Francesca i general Borzov sjedoše na dvi je prazne stolice ispred auditori ja i sastanak je slpočeo. Nicole usmjeri pokazivač prema jednoj tipkovnici koja se nalazila uz mali podij i u m di jelu prostori je po javi se, kao trodimenzionalna hologramska slika, šaroliki muški m

dskog krvotoka u prirodnoj veličini, s venama označenim plavom bo jom i ar teri jama crvenomšni bi jeli markeri koji su kružili u žilama ukazivali su na pravac i brzina protoka krvi. „Mediceće MSA tek je prošlog tjedna konačno odobrilo nove Hakamatsuove sonde kao glavni zdravsnitorski sustav za članove naše ekspedici je” počne objašnjavati Nicole. „Ovo odobrenje izdaosljednji trenutak kako bi mogli biti dobro provjereni rezultati ispitivanja stresa, odnosno posondi u širokom rasponu nenormalnih situaci ja. Čak i pod tim ekstremnim uvjetima nije otk

kod jednog od ispitanika nikakav znak aktivaci je mehanizma odbacivanja.

Imamo sreće što ćemo moći koristiti ovaj sustav, jer će to olakšati život i meni, kao vašem

skom časniku, ali i svima vama. Ti jekom zadatka nećete biti podvrgavani rutinskim tehnikamaedviđa ju razna ubrizgavanja ili skeniranja i koje su korištene u prošlim pro jektima. Ove nde bit će ubrizgane jednom, najviše dva puta, ti jekom naše stodnevne misi je i njih ne treba ti.”

„Kako su ri ješeni problemi dugoročnog odbacivanja?” upita jedan li ječnik iz publike, pvši Nicoleinu nit izlaganja.

„O tome ću iscrpno govoriti na našem stručnom sastanku posli jepodne” odgovorila je. „Zabiti dovoljno spomenuti da, budući da se ključna kemi ja koja upravlja odbi janjem temelji na pet kritičnih parametara, računa jući tu kiselost, sonde su optočene kemikali jama koje se prila

u lokalnim kemijskim uvjetima na mjestu unosa. Drugim ri ječima, kada jednom sonda stig



o je odredište, ona neagresivno ispita svo ju novu biokemijsku sredinu, a zatim sama stvara motač koji biva tako napravljen da je u skladu s kemi jom domaćina, te ga ona zato ne odbacu je

„Ali otišla sam mnogo unapri jed” reče Nicole, okrenuvši se prema velikom modelu koji jzivao protok krvi u ljudskom biću. „Sve sonde bit će unesene ovdje, u li jevoj ruci, i po jedinačići prema unapri jed utvrđenim programima vođenja do trideset dva određena mjesta u ti jelu. ugni jezditi u tkivu domaćina.” Unutrašnjost hologramskog modela oživi na njezine ri ječi i prdoše promatrati kako se trideset dvi je trepćuće točke kreću iz li jeve ruke po ci jelom ti jelu. otišle u mozak, tri u srce, četiri u glavne žli jezde endokrinog sustava, a preostale su se raspor

izabranim mjestima i organima u rasponu od oči ju do prsti ju na rukama i nogama.„Svaka sonda sadrži niz mikroskopskih senzora ko jima se ispitu ju značajni parametri zdr

o i složen registracijski sustav koji najpri je skladišti, a zatim emitira snimljene informaci je pomu odgovara juće zapovi jedi iz skenera. U praksi, trebalo bi skenirati svakoga od vas i usklaravstvene telemetrijske podatke jednom dnevno, ali mogu obraditi podatke i iz četiri dana, akaže potrebno.” Nicole zastane i pogleda publiku. „Ima li nekih pitanja?” upita.

„Ima” oglasi se iz prvog reda Richard Wakefield. „Jasno mi je kako ovaj sustav skuplja de bita podataka. Ali to je ono lakše. Ne posto ji način na koji ti ili bilo koje drugo ljudsko

že pregledati sve te informaci je. Kako će podaci biti sintetizirani ili analizirani da se može usi događa li se nešto nepravilno?”

„Ti baš znaš pogoditi trenutak, Richarde” nasmi ješi se Nicole. „Upravo sam o tome namjeršto reći.” Podigla je neki mali, plosnati, tanki predmet s tipkovnicom. „Ovo je standardni si omogućava da se registrirane informaci je ispita ju na mnoštvo različitih načina. Mogu po

nu memori ju iz bilo ko jega ili iz svih kanala, ili mogu izdati nalog za pri jenos jedino podozorenja...”

Nicole primi jeti izraz zbunjenosti na mnogim licima u publici. „Bit će, izgleda, bolje da ovnom objasnim” reče. „Svako mjerenje koje obavlja bilo koji instrument ima neki očekivani raičina – raspon koji će, dakako, varirati od osobe do osobe – kao i znatno veći tolerancijski raa je svrha ustanoviti po java prave opasnosti. Ako netko posebno mjerenje izađe iz očekivpona, ono biva uni jeto u kartu upozorenja i taj kanal biva označen alarmnim identifikatoromod mogućnosti koju imam u radu sa skenerom je dobiti samo te popise upozorenja. Ako seronaut dobro osjeća, sve što treba napraviti je provjeriti je li nešto uneseno u kartu upozorenj

„Ali ako se javi mjerna vri jednost izvan tolerancijskog raspona” umi ješa se Janos Tabori, „stvari mi jenja ju. „Monitor uključu je svoj odašiljač u sluča ju opasnosti i koristi svu unutr

ergi ju da emitira zvučni znak koji zvuči zastrašu juće. Znam to. To mi se dogodilo ti jekom kr

ta, da bi se na kra ju pokazalo da su posri jedi bile neodgovara juće tolerancijske vri jednostslio sam da umirem.” Janos je bio rezervni sanitetski časnik. Njegov komentar izazvao jei jeh. Slika malog Janosa koji šeće uokolo, emitira jući prodoran pisak, doista je bila smi ješna

„Ni jedan sustav nije stopostotno siguran” nastavi Nicole, „a ovaj je dobar onoliko koliko jr i niz zadanih vri jednosti koje treba ju aktivirati signale upozorenja i opasnosti. Jasno vakle, zašto su od bitne važnosti kalibracijski podaci. Potpuno detaljno smo proučili medicinskesti svih vas i uni jeli početne vri jednosti u monitore. Ali moramo vidjeti stvarne rezultatemo dobiti kada vam sonde budu unesene u ti jela. To je i razlog zašto smo se danas okupili. Umo vam niz sondi danas, pratit ćemo što će se dogoditi ti jekom četiri završne simulacijske v

e počinju u četvrtak, a onda ćemo obnoviti aktivne vri jednosti, bude li potrebno, pri je stva



siranja.”

Usli jedilo je nevoljko komešanje astronauta pri pomisli na to kako im se mali medicinski ori ji unedogled ubrizgava ju u ti jelo. Bili su navikli na redovne pregledne sonde koje su im stu ti jela da bi se nabavile neke posebne informaci je, kao što je količina pločica koje sužava jue, ali te sonde uvi jek su bile privremene.

Pomisao na stalnu elektronsku invazi ju bila je, u najmanju ruku, uznemiru juća. General MiTool postavi dva pitanja koja su se većini članova posade motala po glavi.

„Nicole” upita on uobiča jeno naivno, „možeš li nam reći kako ćeš ustanoviti da su sonde dgle na pravo mjesto. I nešto još važni je: što ako se neka od njih pokvari?”

„Dakako, Michael” reče ona ljubazno. „Ne zaboravi da će te stvarčice biti i u meni, tako da je odnosi i na mene osobno.” Nicole des Jardins imala je oko trideset pet godina. Koža joj jstava, bakreno smeđa, tamne oči u obliku badema, a kosa raskošna crna kao ugljen. Zračila jmnjivom sigurnošću koja se ponekad tumačila kao drskost. „Nećete danas izaći iz klinikego što provjerimo da se sve sonde nalaze na pravom mjestu” nastavila je. „Sudeći po dosadašustvu, kod jednog ili dvo je među vama može se dogoditi da neka sonda skrene s puta. Pomoratorijske opreme bit će vrlo lako ući joj u trag, a zatim poslati prioritetne zapovjedi potreb

aćanje na ispravnu točku.Što se tiče eventualnog kvara, posto ji više razina zaštite od neispravnog funkcioniranja.

ega, svaki monitor provjerava svo ju bateri ju senzora više od dvadeset puta dnevno. Čimtrument ne prođe ovaj test, izvršni softver u njegovom monitoru trenutno ga isključu je. Osim

aki blok sondi biva dva puta dnevno podvrgnut potpunom i strogom samotestiranju. Zakazivanmotestiranju jedan je od mnoštva uvjeta koji izaziva ju da monitor počne lučiti kemikali je što u samouništenje; ono što preostane, ti jelo na kra ju bezopasno apsorbira. Osim ako ne podleohondri ji, osta je vam da nam vjeru jete da smo strogo provjerili sve moguće kvarove na isp

ma ti jekom posljednjih godinu dana.” Nicole završi izlaganje i ostane nekoliko trenutaka u d slušateljima. „Ima li pitanja“ upita napokon, a zatim, posli je nekoliko sekundi kolebanja, naobro, onda mi je potreban dobrovoljac koji će doći ovamo, pokraj robotske bolničarke, da

nde. Meni su one već ubrizgane i provjerene prošlog tjedna. Tko je, dakle, sljedeći?”

Francesca ustane. „U redu, počet ćemo s li jepom signorom Sabatini” reče Nicole. Ona domnovima televizijske ekipe. „Usmjerite kamere prema simulacijskoj slici. Bit će to i te kakva va kad se ove elektronske bube razmile kroz krvotok.”



DIJASTOLIČKA NEPRAVILNOST

cole je kroz prozor jedva mogla prepoznati obrise sibirska snježna polja pri difuznoj prosinetlosti, više od pet tisuća metara ispod nje. Nadzvučni zrakoplov sada je usporavao, skrenuvok, prema Vladivostoku. Nicole zi jevne. Posli je samo trosatnoga sna morat će ci jelog dana uan napor da joj ti jelo ostane budno. U Japanu je bilo već gotovo deset ujutro, dok je kod kuauvoisu, u dolini Loire nedaleko od Toursa, njezina kći Genevieve i dalje imala još puna četira pri je nego što je budilica probudi u sedam.

Video zaslon na stražnjem djelu sjedišta ispred Nicole automatski se uključio i podsjetio jesli jetanja u Transportni centar Kansai ostalo još samo petnaest minuta. Ljupka Japanka na za

preporučila da je upravo sada zgodan trenutak da se naprave ili potvrde rezervaci je za novi z i smještaj. Nicole uključi komunikacijski sustav u svom sjedalu i pred njom se po javi tankkutni poslužitelj s tipkovnicom i malim zaslonom. Bilo joj je potrebno manje od minute da sne kako za pri jevoz vlakom do Kyota, kao i za kasni ji pri jevoz gradskom željeznicom do h

e troškove platila je svo jom Općom kreditnom karticom, nakon što se prvo identificirala nam majčinog djevo jačkog imena: Anawi Tiasso. Kada je završila, s ruba poslužitelja izašao jeisani raspored na ko jem su pokraj oznaka njezinog vlaka i kompozici je gradske željeznice bi

dena još vremena polaska i tra janja vožnje (u hotel će stići u 11,14 po japanskom vremenu).

Dok se avion spremao za spuštanje, Nicole počne razmišljati o razlozima za ovo iznenadnvanje na ko jem je prevalila gotovo trećinu puta oko Zemljine kugle. Pri je samo dvadeset četirnirala je ovaj dan provesti u kući, obavlja jući neki uredski posao pri je podne, dok bi se podne posvetila Genevieve ko joj bi pomagala u učenju jezika. Bio je to početak prazničkog odastronaute i, izuzme li se ona glupa proslava u Rimu na kra ju godine, Nicole je trebala biti sl

sve do osmoga si ječnja kada se morala javiti na NSZ-3. Ali dok je jučer ujutro sjedila u sdnoj sobi, rutinski provjerava jući biometrijske snimke sa završnog niza simulaci ja, Nicole je

ednu neobičnu po javu. Proučavala je podatke o radu srca i krvnog tlaka Richarda Wakefieljeme testa s promjenjivom gravitaci jom i nikako nije mogla objasniti povećanje bro ja otke se iznenada po javljivalo. Odlučila je ove podatke usporediti s biometri jom srca dr. Takagije on bio izložen istom fizičkom naporu kao i Richard u vri jeme kada mu se puls naglo ubrz

Ono što je otkrila kada je ispitala ci jeli blok informaci ja vezan za rad Takagishi jevog srca više iznenadilo. Di jastoličko širenje japanskog profesora bilo je, izvan svake sumnje, neprav

k možda patološko. Ali sonda nije slala nikakve znakove upozorenja niti su bili alarmirani kadacima. Što se to događalo? Je li otkrila skrivenu manu Hakamatsuovog sustava?

Nakon jednosatnog detektivskog posla po javile su se nove neobičnosti. Takagishi jev prokazao se u četiri puta ti jekom simulaci ja. Abnormalno ponašanje bilo je povremeno i javljalohove. Ponekad se jako duga di jastola, koja je podsjećala na problem sa zaliscima ti jekom puna krvlju, ne bi javljala punih trideset osam sati. Činjenica, međutim, da je do ove nepravišlo u četiri različita navrata ukazivala je na to da je posri jedi, vrlo vjero jatno, neka abnormaln

Ono što je zbunilo Nicole nisu bili sami sirovi podaci – već zakazivanje sustava koji je tivirati odgovara jući alarm kada se po jave posve nepravilni rezultati. Dio analize koju je pod

a su detaljna ispitivanja Takagishi jeve medicinske povi jesti, pri čemu je posebnu pozornost o



na kardiološke podatke. Tu nije bilo ni spomena o nekoj abnormalnosti, tako da se ona na erila da je kod Takagishi ja ri ječ o neispravnom senzoru, a ne o medicinskom problemu.

Da je sustav radio izravno, zaključila je, po java duge di jastole odmah bi monitor rada srcaiz očekivanog raspona veličina, što bi uključilo alarm. Ali to se nije dogodilo. Ni prvi put nići. Je li moguće da je ovdje posri jedi dvostruka pogreška? Ako je tako, kako je onda sonda iolazila na samoprovjeri?

Nicole je u prvi mah pomislila pozvati jednog od svo jih pomoćnika iz medicinskog odjela ko bi se savjetovala oko anomali je koju je uočila, ali je umjesto toga odlučila telefonirati dr. Htsuu u Japan, prisjetivši se da je osoblje MSA zbog praznika odsutno. Taj telefonski razgpuno ju je zbunio. On joj je bez kolebanja rekao da po java koju je uočila ima svoj uzročnikentu, odnosno da nikakva kombinaci ja zakazivanja di jelova sonde nije mogla dovesti do takičnih rezultata. „Ali zašto se onda ništa nije po javilo u karti upozorenja?” upitala je japanskonera elektronike.

„Zato što nije izašlo iz očekivanog raspona veličina” uzvratio je on samouvjereno. „Vjeroiz nekog razloga, kod ovog astronauta uni jet izuzetno širok očekivani raspon. Jeste li provgovu medicinsku povi jest?” Kasni je ti jekom razgovora, kada je Nicole rekla dr. Hakamatsuu

očekivani podaci odnose na sonde u ti jelu jednog njegovog zemljaka, astronauta-znanstvenikgishi ja, obično suzdržan inženjer uzbuđeno je uzviknuo u telefon: „Odlično” rekao je. „Onći odmah odgonetnuti zagonetku. Stupit ću u vezu s Takagishi jem preko Sveučilišta Kyoto i otit ću vas o tome što sam otkrio.”

Tri sata kasni je na Nicoleinom video zaslonu po javilo se ozbiljno lice dr. Shigerua Takagiospođo des Jardins” reče on vrlo ljubazno, „ču jem da ste razgovarali s mo jim kolegom, Htsu-sanom, o rezultatima mo jih biometrijskih mjerenja za vri jeme simulaci ja. Biste li bili lju

meni objasniti što se otkrili?”

Nicole je rekla svom kolegi-astronautu sve informaci je do ko jih je došla, ne prikrivši ništavši svoj osobni stav da je izvor pogrešnih podataka bila neispravna sonda.

Posli je Nicoleinog objašnjenja usli jedila je duga tišina. Konačno, zabrinuti japanski znanstet se oglasio: „Hakamatsu-san upravo me je posjetio ovdje na sveučilištu i provjerio sondu koazi u meni. Izvi jestit će vas da nije otkrio nikakve probleme sa svo jom elektronikom.” Takaopet zastao, kao da se duboko zamislio. „Gospođo des Jardins” reče joj on nekoliko sekundi k„želio bih vas zamoliti za jednu uslugu. Za mene je to stvar od osobite važnosti. Biste li me mgli posjetiti što pri je u Japanu? Volio bih nasamo s vama razgovarati i objasniti vam nešto glo imati veze s mo jim nepravilnim biometrijskim podacima.”

Na Takagishi jevom licu sta jao je izraz ozbiljnosti koji Nicole nije mogla niti zanemarigrešno protumačiti. On joj je, očito, uputio vapaj za pomoć. Ne postavivši više ni jedno pitanjh se složila s pri jedlogom da ga posjeti. Nekoliko minuta kasni je rezervirala je mjesto na no

dzvučnom letu iz Pariza za Osaku.

i jednom nije bombardiran za vri jeme velikog rata s Amerikom” reče Takagishi, pokazavši padu Kyotu koji se pružao pod njima, „a gotovo i da nije pretrpio nikakvu štetu kada su razbeuzeli vlast ti jekom sedam mjeseci 2141. Prizna jem da robu jem predrasudama” dodao je uz

, „ali za mene je Kyoto najljepši grad na svi jetu.”



„Mnogi moji zemljaci ima ju isto mišljenje o Parizu” reče Nicole. Ona se čvršće omota kapak je bio hladan i vlažan. Izgledalo je kao da će svakog trenutka početi padati sni jeg. Pitala sejoj kolega početi pričati o onome zbog čega je došla ovamo. Nije prevalila osam tisuća kilomog razgledavanja grada, iako je morala priznati da je hram Kiyomizu, smješten među stablimronku brda okrenutom prema gradu, doista veličanstveno mjesto.

„Pođimo na čaj” reče Takagishi. Poveo ju je do jedne u nizu prostori ja za pi jenje čaja oknjeg di jela starog budističkog hrama. Sada će mi, reče Ni cole u sebi, pokušava jući spri ječiti

nje, na pokon reći što je posri jedi. Ta kagishi ju je čekao u hotelu kada je stigla. Predložio joj

što po jede i malo odspava pri je nego što se on vrati. Došao je po nju u tri posli jepodne i dovravno u hram.

Ulio je jak japanski čaj u dvi je šalice i pričekao da ga Nicole kuša. Topla tekućina zagri jausta, premda joj se gorak ukus nije baš svidio. „Gospođo” počne Takagishi, „nesumnjivo se to sam vas zamolio da hitno dođete čak u Japan. Vidite...” govorio je lagano ali odlučno, „..ot sam sanjao o tome da će se za moga vi jeka možda još jedna svemirska letjelica Rama po jančevom sustavu. Ti jekom studi ja na sveučilištu kao i ti jekom mnogih godina kasni jih istražipremao sam se samo za taj događaj, povratak Ramanaca. Toga ožujskog jutra 2197, kada

astair Moore pozvao i izvi jestio kako najnovi je snimke Excalibura svjedoče o tome da namvi izvanzemaljski posjetitelj, gotovo sam zaplakao od radosti. Odmah mi je bilo jasno da će utiti ekspedici ju u susret gostima iz svemira – i odlučio sam sudjelovati u njoj.”

Japanski znanstvenik otpi je malo čaja i baci pogled na li jevu stranu, prema njegovanim zeblima i padinama iznad grada. „Dok sam bio dječak” nastavio je na svom odmjerenom, nom engleskom, „uspinjao bih se ovim brdima za vedrih noći i zurio u nebo, traga jući za doposebne inteligenci je što je izgradila neusporedivi divovski stroj. Jednom sam pošao s ocemrili smo se na hladnom noćnom zraku, promatra jući zvi jezde, dok mi je on pričao kako je bgovom selu za vri jeme susreta s prvim Ramom dvanaest godina pri je mog rođenja. Povjer

m te noći...” okrene se i pogleda Nicole koja je opet uočila strast u njegovim očima, „...a vjeri danas, da posto ji neki razlog za taj posjet, neka svrha po jave tog čudesnog svemirskog b

oučio sam sve podatke vezane za prvi susret, nada jući se da ću pronaći ključ objašnjenja njegolaska. Ništa nije bilo definitivno. Postavio sam nekoliko teori ja o Rami, ali ni za jednu odma dovoljno dokaza.”

Takagishi opet zastane da bi otpio malo čaja. Dubina osjeća ja koje je pokazivao iznenadilarala Nicole. Sjedila je strpljivo, ne govoreći ništa, i čekala nastavak. „Znao sam da imam dleda da budem izabran kao astronaut” reče, „ne samo zbog radova koje sam objavio, računa jtlas, već i zato što je je dan od mo jih bliskih suradnika, Hisanori Akita, bio japanski predstavornom vi jeću. Kada je broj znanstvenika koji su ostali u konkurenci ji sveden na osam, međusam bio i ja, Akita-san mi je nagovi jestio da su dva najvjero jatni ja kandidata David Brown

tit ćete se da do tada još nisu započeli nikakvi medicinski pregledi.

Tako je, prisje ti se Nicole. U uži izbor za posadu ušlo je četrdeset osam kandidata i svi smo ni u Heidelberg na medicinska ispitivanja. Njemački li ječnici inzistirali su da svatko od odabra zadovoljiti sve postavljene medicinske kriteri je. Prvu pregledanu sku pinu činili su diplomci

mi je. Petoro od njih dvadeset nije prošlo. Uključu jući tu i Alaina Blamona.

„Kada je vaš zemljak Blaimon, koji je već sudjelovao u šest velikih ekspedici ja što ih je prir

SA, ispao iz konkurenci je zbog beznačajnog šuma na srcu – a vi jeće za izbor astronauta posli j



žalo doktore tako što nije uvažilo njegovu žalbu – mene je obuzela panika.” Ponosni japansk sada je gledao Nicole ravno u oči, preklinjući je za razumi jevanje. „Uplašio sam se da ću izznačajni ju pr iliku kari jere zbog sitnog fiziološkog problema koji rani je ni na koji način nije

o na moj normalan život.” Zastao je kako bi pažljivo izabrao ri ječi. „Znam da je ono što samo bilo pogrešno i nečasno, ali u to vri jeme sam se uvjeravao da je ispravno, da nikako ne smpustiti skupini maloumnih li ječnika, koji za mjerilo zdravlja uzima ju samo brojčane vri jednosupropaste priliku odgonetnuti najveću tajnu u povi jesti čovječanstva.”

Dr. Takagishi ispričao je preostali dio priče bez uljepšavanja ili uočljivih izljeva osjeća ja.

a bi povremeno izbila na površinu ti jekom razgovora o Ramancima sada je zgasnula, a njnolični récital postao je otresit i čist. Objasnio je kako je ulagivanjem naveo obiteljskoga li jekrivotvori njegovu medicinsku povi jest i prepiše mu li jek koji će spri ječiti pokazivanje njeastoličke nepravilnosti ti jekom dvodnevnog fizičkog pregleda u Heidelbergu. Iako je posređen rizik da upotreba tog li jeka izazove vrlo opasne prateće po jave, sve je ipak ispalo po pkagishi je prošao rigorozna fizička ispitivanja i konačno je bio izabran kao jedan od anstvenika u ekipi, za jedno s dr. Davidom Brownom. Više uopće nije razmišljao o ovom mskom problemu sve do pri je otprilike tri mjeseca, kada je Nicole prvi put objasnila astronaplanira preporučiti upotrebu Hakamatsuovog sustava sondi ti jekom ekspedici je umjesto stang sustava jednotjednog skeniranja sondama.

I tako si nekako sklo pio nagodbu s Hakamatsuom, nasta vila je Nicole priču u sebi. S njegnom suradnjom ili bez nje. Uni jeli ste takav očekivani raspon veličina koji ne bi reagirao nanormalnost. Nadao si se da nitko tko anali zira testove neće obaviti puno biometrijsko provje. Sada joj je posta lo jasno zašto ju je tako hitno pozvao u Japan. A želiš da ja sačuvam tvo ju ta

„Vatakuši no dorio va, vakarimasu” reče pristojno Nicole, prešavši na japanski kako bi pokklonost prema kolegi u nevolji. „Vidim da ste zbog ove stvari na velikoj muci. Ne morate mno objašnjavati kako ste izveli stvar s Hakamatsuovim sondama.” Zastala je, promatra jući

u napetost popušta na licu. „Ali ako vas dobro razumi jem, želite da ja postanem sudionik u mani. Jasno vam je, dakako, da ne mogu čak ni uzeti u obzir mogućnost očuvanja vaše tajnk ne postanem potpuno uvjerena da vaš sitan fiziološki problem, kako ste ga nazvali, nikarožava ekspedici ju. U suprotnom, bila bih prisiljena...”

„Gospođo des Jardins” prekine je Takagishi, „u potpunosti uvažavam vaš stav. Nikada – niks ne bih zamolio da zanemarite moju srčanu nepravilnost ako se ne složite da je u pitanju dznača jan problem.” Promatrao ju je u tišini nekoliko sekundi. „Kada me je Hakamatsu zvao” nastavio je tiho, „u prvi tren sam pomislio sazvati konferenci ju za tisak i odustati od sudnja u pro jektu. Ali dok sam razmišljao o tome kako da objasnim ovo odusta janje, pred očimaprekidno bio lik profesora Browna. On je sja jan čovjek, moj američki parnjak, ali je, prema šljenju, također previše uvjeren u vlastitu nepogrešivost. Najbolja zamjena za mene bio bi proolfgang Heinrich iz Bona. On je objavio više dobrih radova o Rami, ali i on, kao i Brown, vjsu ovi nebeski posjeti samo slučajni događa ji, bez ikakve stvarne veze s nama ili s našim p

m.” Silina i strast opet su mu zračili iz oči ju. „Ne mogu sada odustati. Osim ako ne budem ugi izbor. I Brownu i Heinrichu može promaknuti ključ ci jele stvari.” Iza Takagishi ja, na stazvodila prema glavnoj staroj zgradi hrama, žustrim korakom prošla su tri budistička svećatoč hladnoći, bili su lako odjeveni u uobiča jene crno-sive odore, a na nogama su imali

ndale. Japanski znanstvenik predložio je Nicole da ostatak dana provedu u ordinaci ji njegobnog li ječnika, gdje mogu proučiti njegovu potpunu, necenzuriranu medicinsku povi jest ko



di još od djetinjstva. Bude li željela, dodao je, dat će joj memorijsku kocku s podacima u koemljene sve informaci je koje može poni jeti sa sobom u Francusku i tamo ih pažljivo proučiti

Nicole, koja je pažljivo slušala Takagishi ja gotovo puni sat, na trenutak je usmjerila pozotro jicu svećenika koji su se sada svrhovito uspinjali stubištem u daljini. Oči su im tako vedreslila je. Životi su im slobodni od proturječnosti. Jednoumlje može biti vrlina. Tada svi odgsta ju laki. Samo na tre nutak obuzela ju je zavist prema svećenicima i njihovom sređenom nvanja. Upitala se kako bi oni ri ješili nedoumicu s ko jom ju je suočio dr. Takagishi. On nijerski kadet, razmišlja la je, tako da od njegove uloge kritično ne ovisi uspjeh ekspedici je. A u od

m smislu on je u pravu. Doktori koji su surađivali na pro jektu doista su bili prestrogi. Uopćebali diskvalificirati Alaina. Bilo bi sramota ako...

„Daijobu” reče pri je nego što je završio svo ju priču. „Poći ću s vama do vašeg li ječnikakri jem li ništa što bi mi smetalo, poni jet ću ci jeli dosje sa sobom kako bih ga proučila ti jaznika.” Takagishi jevo lice se ozari. „Ali moram vas opet upozoriti” dodala je, „da ću oražiti da podnesete ostavku ako u vašoj medicinskoj povi jesti bude bilo što sumnjivo ili ako sajmanji nagovještaj da ste mi pokušali sakriti neku informaci ju.”

„Hvala vam, velika vam hvala” reče dr. Takagishi, ustavši i klanja jući se svo joj kolegici. „V

m hvala” ponovio je.



ASTRONAUT I PAPA

neral O’Tool nije spavao ukupno više od dva sata. Udruženo djelovanje uzbuđenja i vremlike držalo mu je um aktivnim ci jelu noć. Proučavao je ljupki pastoralni mural na zidu nas

stelje u svo joj hotelskoj sobi, dva puta prebro javši sve životinje. Na žalost, posli je oba bro jje je ostao potpuno budan.

Duboko je udahnuo, ponadavši se da će mu to pomoći da se opusti. Odakle sva ova nervoitao se. Pa, on je čovjek kao i svi ostali na licu zemlje. Doduše, ne potpuno. O’Tool se uspralici i nasmi ješi. Bilo je deset ujutro, a on je sjedio u jednom malom predvorju u Vatikanu.m je privatna audi jenci ja kod Kristovog namjesnika, pape Ivana-Pavla V.

Ti jekom djetinjstva, Michael O’Tool često je maštao o tome da jednoga dana postane prvrnoamerički papa. „Papa Michael” – tako je nazivao sebe za dugih nedjeljnih posli jepodneva dsami upućivao u katekizam. Dok je u nedogled ponavljao ri ječi lekci je, smješta jući ih u pam

mišljao se, za možda pedeset godina, kako nosi svećeničku odoru i papinski prsten, držeći mi

uće vjernika u velikim crkvama i na svjetskim stadionima. Nadahnjivao bi uboge, beznadne, pne. Pokazivao bi im put, koji bi im Bog odredio, u bolji život.

Kao mladić, Michael O’Tool volio je ulaziti u sva područja, ali tri stvari osobito su poticalvu znatiželju. Nikako nije stizao pročitati dovoljno knjiga o religi ji, povi jesti i fizici. Njegov

um mogao je nekako, na nekakav čudan način, uspostavljati mostove među tim tako razliciplinama. Nikada mu nije smetalo to što su epistemologi je religi je i fizike međusobno udanih sto osamdeset stupnjeva. Michael O’Tool mogao je uvi jek razlikovati na koja pitanja u žgovor treba dati fizika, a na koja religi ja.

Sva tri njegova omiljena predmeta razmatranja sasta jala su se u proučavanju Postanka. Biostalom, početak svega, uključu jući tu religi ju, povi jest i fiziku. Kako je sve postalo? Je li Bojstvu glavnog suca, dao znak za početak svemira pri je osamnaest mili jarda godina? Nije li okoji je pružio poticaj za kataklizmičku eksplozi ju poznatu kao Veliki Prasak, koja je iz eneorila sveukupnu materi ju? Nije li on predvidio da će oni prvobitni, prastari vodikovi atomi sr

vovske plinske oblake, a zatim kolabirati pod djelovanjem gravitaci je i postati zvi jezde u ko jimi proizvedeni elementi nužni za nastanak života?

Postanak me nikada nije prestao očaravati, reče O’Tool u sebi dok je če kao audi jenci jupe. Kako se sve to dogodilo? Kakav je smisao ovog posebnog niza događa ja? Prisjetio se p

a je kao tinejdžer postavljao svećenicima. Vjero jatno sam odlučio ne postati svećenikom zato to ograničilo pristup znanstvenoj istini. Crkva se nikada nije osjećala ugodno kao ja kada je pi prividna nesloga između Boga i Einsteina.

Jedan američki svećenik iz vatikanskog ministarstva vanjskih poslova čekao ga je sinoć u hda se vratio iz cjelodnevnog razgledavanja Rima. Svećenik se predstavio i počeo se naširoko vati što nije uzvratio na pismo koje mu je general O’Tool poslao u studenom iz Bostona. akšalo postupak” primi jetio je uzgred svećenik, da je general naglasio u svom pismu da je oo koji general O’Tool, već jedan od članova ekspedici je Newton. U sva kom sluča ju, nastavećenik, u zgusnutom programu pape pronađen je slobodan termin i Sveti Otac će s radošću pToola sutra ujutro.



Kada su se otvorila vrata koja su vodila u papine službene oda je, američki general je nagao. Svećenik s ko jim se sinoć upoznao ušao je u predvorje, djelu jući vrlo nervozno, i žurno svao s O’Toolom. Obo jica su uputila pogled prema vratima gdje je papa, odjeven u svo ju uobbi jelu odoru, završavao razgovor s jednim od ljudi iz svo je svite. Ivan-Pavao V stupio je za

edvorje, s ugodnim osmi jehom na licu, i pružio ruku O’Toolu. Astronaut se automatski spusljeno i poljubio papinski prsten.

„Sveti Oče” promrmljao je, zbunjen uzbuđenim udaranjem vlastitog srca, „hvala vam što smili. Za mene je to doista velika čast.”

„Čast je i za mene” reče papa na engleskom s blagim stranim naglaskom. „S velikim zanm pratio sam djelatnosti vas i vaših kolega.”

On napravi pokret rukom prema O’Toolu i američki general krene za poglavarom crkve u iku radnu prostori ju s visokom stropom. Papa sjedne na kauč i pokaže O’Toolu da se smkraj njega. Američki svećenik izađe iz prostori je. Ispred O’Toola i pape sta jali su veliki prsu gledali na balkon koji se nalazio šest metara iznad vatikanskih vrtova. O’Tool je u daljin

o zami jetiti vatikanski muzej u ko jem je proveo jučerašnje posli jepodne.

„Napisali ste u vašem pismu” reče Sveti Otac, ne pomažući se nikakvim bilješkama, „da po

ke stvari teološke prirode o ko jima biste voljeli porazgovarati sa mnom. Pretpostavljam daari u vezi s vašom svemirskom misi jom.”

O’Tool pogleda sedamdesetogodišnjeg Španjolca koji je bio duhovni vođa jedne mili jardea. Papina koža bila je maslinaste boje, imao je oštre crte lica, a gusta crna kosa bila mu jprilično si jeda. Njegove smeđe oči bile su meke i bistre. On sigurno ne gubi vri jeme, poTool, prisjetivši se članka u katoličkom časopisu u ko jem je jedan od vodećih kardinala u utikana hvalio Ivana-Pavla V zbog njegove poslovne djelotvornosti.

„Da, Sveti Oče” uzvrati O’Tool. „Kao što znate, uskoro trebam krenuti na putovanje koje

većeg znača ja za čovječanstvo. Kao katolik, suočen sam s nekim pitanjima za koja sam pombi mi bilo od pomoći da ih raspravim s vama.” On zastane na trenutak. „Ja svakako ne očekimate sve odgovore. Ali možda me malo možete usmjeriti zahvalju jući vašoj prikupljenoj

osti.” Papa kimne i pričeka da O’Tool nastavi. Astronaut duboko udahne zrak. „Ono što me moblem spasenja, iako sumnjam da je to samo dio jednog većeg problema koji me čeka u žemirim Ramance s našom vjerom.” Papa nabra obrve, iz čega O’Tool zaključi da se nije najazio. „Uopće nemam poteškoća” požuri objasniti, „s mišlju o tome da je Bog stvorio Ramanlako pojmiti. Ali jesu li se Ramanci kretali sličnom stazom duhovnog razvo ja, te su zato morkoj točki svo je povi jesti, također biti iskupljeni, kao i ljudska bića na Zemlji? Ako je doista ta

Bog poslao Isusa, ili možda nekog njegovog ramanskog parnjaka, da ih spasi od gri jehova? Jmi, ljudi, u tom sluča ju, evolucijska paradigma koja se bezbroj puta ponovila diljem svemira?n osmi jeh pretvori se gotovo u cerenje. „Zaboga, generale” reče on vedro, „vrlo brzo ste proeko ogromnog intelektualnog teritori ja. Morate znati da ja nemam spremne odgovore na takvka pitanja.

Mudre glave Crkve već gotovo sedamdeset godina zaokupljene su pitanjima što ih je otvava Rame i, kao što bi se i očekivalo, naša razmatranja po jačana su u posljednje vri jeme

krića druge svemirske letjelice.” „Ali kakvo je vaše osobno shvaćanje, Vaša Svetosti?” bio jen O’Tool. „Jesu li stvorenja koja su izgradila ta dva nevjero jatna svemirska plovila napravila

onski gri jeh, te im je zato također bio potreban spasitelj negdje ti jekom njihove povi jesti?



ča o Isusu jedinstvena za nas ovdje na Zemlji, ili je to možda samo jedno malo poglavlje u tovo beskrajne dužine koja obuhvaća sva inteligentna bića i opći uvjet za stjecanje spasenja?”

„Nisam siguran” uzvrati Sveti Otac posli je nekoliko sekundi. „Ponekad mi je gotovo nemomiti posto janje drugih inteligenci ja u bilo ko jem obliku, tamo, u ostatku svemira. A onda

vatim da ta inteligenci ja ne bi bila slična nama, počinjem se boriti s prizorima i prikazama kovlače misli od teoloških pitanja koja ste jutros postavili.” Zastao je na trenutak, zadubljen u li uglavnom zamišljam da su i Ramanci u početku morali steći neki nauk, da Bog, naime, ne stvorio savršene, te da je u nekom trenutku u njihovom razvo ju On i njima morao poslati Isu

Papa zastane i pažljivo se zagleda u generala O’Toola. „Da” nastavi on blago, „rekao sam ali ste me za moje osobno shvaćanje. Za mene je Isus i istinski spasitelj i jedini Božji sin. On ćkoji će biti upućen i Ramancima, premda u različitom obličju.”

O’Toolovo lice se ozari pri kra ju papina izlaganja. „Slažem se s vama, Sveti Oče” uzvrabuđeno. „Sve inteligenci ju su, dakle, ujedinjene, diljem svemira, sličnim duhovnim iskustvonom potpuno stvarnom smislu, pod pretpostavkom da su Ramanci i Drugi također bili spašeno svi braća. Uostalom, napravljeni smo od istih osnovnih tvari. To znači da raj neće biti osi

mo za ljude već će se u njemu naći mjesto i za sva ostala bića koja su shvatila Njegovu poruku

„Jasno mi je kako ste mogli doći do tog zaključka” reče Ivan-Pavao. „Ali on svakako nijehvaćen. Čak i u krilu Crkve ima onih koji potpuno drukči je vide Ramance.” „Mislite na ska traži potporu u citiranju Svetog Michaela od Siene?”

Papa kimne.

„Što se mene tiče” reče general O’Tool, „smatram da je njihovo usko homocentričko tumaopovi jedi Svetog Michaela previše ograničeno. Ustvrdivši da je izvanzemaljska letjelica mogsnik, kao Eli ja ili čak Isaija, koji predviđa drugi Kristov dolazak, Michael nije ograničio Ram

mo na tu posebnu ulogu u našoj povi jesti, bez ikakve druge funkci je ili posto janja. On je

asnio jedno moguće viđenje ovog događa ja iz ljudske duhovne perspektive.”Osmjeh se opet po javi na papinom licu. „Jasno mi je da ste razmišljanjima o svemu o

svetili puno vremena i energi je. Informaci je koje sam dobio o vama bile su samo djelomičnoU vašem dosjeu spominju se vaša predanost Bogu, Crkvi i obitelji. Ali malo se spominje

o intelektualno zanimanje za teologi ju.”

„Smatram da je ova ekspedici ja daleko najznačajni ji zadatak u mom životu. Želim biti sigurispravno služiti i Bogu i čovječanstvu. Pokušavam se zato pripremiti na svaki mogući način,ući tu i otkriće ima ju li Ramanci ili nema ju duhovnu komponentu. To bi moglo imati utjecaj rad u okviru misi je.”

O’Tool je zastao nekoliko sekundi, a onda nastavio. „Kad smo već kod toga, Vaša Svetostivaši istraživači došli do bilo kakvog dokaza o mogućoj duhovnosti Ramanaca na temelju anvog susreta s njima?” Ivan-Pavao V odmahne glavom. „Ne, nisu. Međutim, jedan od mo jih nžni jih nadbiskupa, čovjek čija religijska revnost ponekad zasjenju je njegovu logiku, drži ukturni raspored koji je ustanovljen u prvoj ramanskoj letjelici – znate, simetri je, geometrojstva, čak i sveprisutna shema ponavljanja koja se temelji na bro ju tri – znamenje hrama. Mu pravu. To jednostavno ne znamo. Nemamo nikakve dokaze o duhovnoj prirodi bića kopravila taj prvi svemirski brod – ali ni protiv nje.” „Sjajno!” reče general O’Tool. To mi uopć

o na pamet. Zamislite da je letjelica doista stvorena kao neka vrsta hrama. To bi oborilo Downa.” General se nasmi je. „Dr. Brown, naime, smatra” objasnio je, „da mi, uboga i nezna



dska bića, nemamo nikakvih izgleda otkriti svrhu takvog jednog svemirskog broda, budućinologi ja njegovih graditelja toliko iznad, da je uopće ne bismo mogli shvatiti. I, prema njego

vaćanju, očito je ne može posto jati nikakva ramanska religi ja. On smatra da su Ramanci maviti za sobom u svo joj prošlosti sva praznovjerna trabunjanja eonima pri je nego što su stekl

bnost izgradnje jednog tako fantastičnog međuzvjezdanog broda.”

„Dr. Brown je ateist, zar ne?” upita papa.

O’Tool kimne. „Izraziti. Uvjeren je da svako religijsko razmišljanje ugrožava pravilno fuiranje mozga. Svatko tko se ne slaže s ovakvim viđenjem za njega je potpuni idiot.”

„A ostali članovi posade? Ima ju li i oni tako isključive stavove o ovoj stvari kao dr. Brown?

„Brown je najneskriveni ji ateist, no smatram da Wakefield, Tabori i Turgenjeva di jele sšljenje. Čudno, ali intuici ja mi kaže da u srcu zapovjednika Borzova posto ji slaba točka za relvri jedi za većinu ljudi koji su preživjeli Kaos. U svakom sluča ju, Valerij očito uživa u tome d

opitu je o mo joj vjeri.”

General O’Tool zastane na trenutak, upotpunju jući u glavi pregled religijskih shvaćanja onova ekspedici je Newton. „Dvi je Europljanke, des Jardins i Sabatini, nominalno su katolmda ni uz najveću dozu mašte ne mogu zamisliti da su pobožne. Admiral Heilmann je lu

mo za Uskrs i Božić. Takagishi meditira i proučava zen. Ne znam ništa o ostalo dvo je.”

Papa ustane i priđe prozoru. „Negdje tamo jedno neobično i čudesno svemirsko plovilo, kopravila bića s druge zvi jezde, žuri prema nama. Mi mu šaljemo dvanaestočlanu ekipu usurenuo se prema generalu O’Toolu. „Taj svemirski brod mogao bi biti Božji glasnik, ali vjeroe ga jedino vi moći prepoznati kao takvog.”

O’Tool nije odgovorio. Papa se opet zagledao kroz prozor, ostavši bez ri ječi gotovo punu. „Ne, moj sine” reče on konačno blagim glasom, obraća jući se kako samome sebi, tako i geO’Toolu. „Nemam odgovore na vaša pitanja. Ima ih samo Bog. Morate se moliti da vam ih ob

da vam budu potrebni.” Okrene prema generalu. „Moram vam reći da mi je vrlo drago što vaari tako silno zanima ju. Također se uzdam u to da vas je Bog namjerno izabrao za ovu eksp”

General O’Tool je shvatio da se audi jenci ja bliži kra ju. „Sveti Oče” reče on, „još jednomala što ste me primili i što ste mi posvetili ovo vri jeme. Vrlo sam počašćen.” Ivan-Pavao smi ješi i priđe svom gostu. Zagrlio ga je na europski način, a zatim otpratio generala O’Tooata koja su vodila iz njegovih radnih oda ja.



SVETI MICHAEL OD SIENE

az iz posta je podzemne željeznice nalazio se nasuprot ulaza u Park međunarodnog mira. Stialom na gornju razinu, general O’Tool našao se obasjan posli jepodnevnom svjetlošću u kopalo i svetište s kupolom s njegove desne strane, udaljeno svega 200 metara. S li jeve stranprotnoj strani parka, iza kompleksa administrativnih zgrada uzdizao se vrh drevnog rimskogseuma.

Američki general uputio se žustrim korakom u park, a zatim krenuo desnom stazom koja ja do hrama. Našavši se pokraj jednog ljupkog, malog vodoskoka, koji je bio dio spomsvećenog djeci ci jeloga svi jeta, malo je zastao da bolje pogleda obličja koja su se tako žiala u hladnoj vodi. O’Tool je osjećao kako ga prožima silno uzbuđenje. Kakav nevjero jatanmisli on. Prvo sam bio primljen u audi jenci ju kod pape, a sada mi se konačno uka zu je prilika psvetište Svetog Michaela.

Kada je Michael od Siene proglašen svecem 2188, pedeset godina nakon smrti (odnosno,

o možda još značajni je, tri godine nakon što je Ivan Pavao V izabran za novog papu), odmstignuta opća suglasnost oko toga da je upravo Park međunarodnog mira savršeno mjesto za nje velikog svetišta njemu u počast. Veliki park pružao se od Piazza Venezia do Colosseuhvaća jući posljednje ostatke starog rimskog foruma, koji su nekako preživjeli nuklearni ho. Izabrati pravo mjesto za svetište bio je težak posao. Memori jal petoro mučenika, podignut t onim hrabrim muškarcima i ženama koji su se žrtvovali zbog ponovnog uspostavljanja r

mu ti jekom mjeseci neposredno nakon katastrofe, godinama je bio glavna atrakci ja hrama. Po je prilično široko mišljenje da se ne smi je dopustiti da novi hram Svetog Michaela od Sienjenu dosto janstven, otvoren, mramorni pentagon koji je zauzimao jugoistočni kut parka n

55.Posli je opsežne rasprave odlučeno je da se svetište Svetog Michaela smjesti na suprotan, s

zapadni kut parka, pri čemu će mu se temelji simbolično naći u samom epicentru nuklearne eke, na samo devet metara od mjesta gdje se uzdizao Tra janov stup do trenutka kada je, pod djem silovite topline u jezgri plamene kugle, u trenu pretvoren u paru. Prizemlje okruglog svo je potpuno posvećeno meditiranju i bogoštovanju. Posto jalo je dvanaest niša ili kapela povelavnim brodom, šest s kipovima i umjetničkim djelima s klasičnim rimokatoličkim motivimapreostalih šest izražavalo počast po jednoj od velikih religi ja svi jeta. Ova eklektička podjel

mlja namjerno je tako izvedena da se tu osjeća ju udobno i mnogi nekatolici koji su dolazili u hće u svetište kako bi iskazali poštovanje uspomeni na voljenoga Svetog Michaela.

General O’Tool nije se dugo zadržao na toj prvoj razini. Kleknuo je i izgovorio molitvu u Svetog Petra, a zatim nakratko pogledao znameniti drveni kip Bude u kućištu pokraj ulaza, alićina turista jedva je čekao vidjeti freske na prvom katu. O’Toola je zadivila veličina i ljepotaznatih slika istog trenutka kada je izašao iz dizala. Ravno ispred njega sta jao je portret u pr iroičini jedne ljupke osamnaestogodišnjakinje s dugom plavom kosom. Sta jala je svi jena u jedn

skoj crkvici na Badnju večer 2115, upravo spustivši na hladan kameni pod pletenu košaru u savi jena u deku, nalazilo se novorođenče kovrčave kose. Slika je prikazivala noć rođenja S

chaela i bila je prva u nizu od dvanaest fresaka koje su potpuno okruživale unutrašnji dio sv



ča jući svečev životopis.

General O’Tool prišao je malom kiosku uz dizalo i iznajmio posebnu audio kazetu u tra janrdeset pet minuta. Bila je četvrtastog oblika, stranice desetak centimetara, tako da se lako mviti u džep od kaputa. Uzeo je zatim jedan mali pri jemnik, koji je bio na raspolaganju, i zakiza uha. Nakon što je na biraču jezika odabrao engleski, pritisnuo je dugme s natpisom „Uvčeo slušati ugodan ženski glas koji je počeo objašnjavati ono što će vidjeti.

„Svaka od dvanaest freski visoka je šest metara” objašnjavala je žena, dok je general proue lica malog Michaela na prvoj fresci. „Osvjetljenje u sobi je kombinaci ja prirodne svjetlostpire izvana kroz posebne filtre i umjetne rasvjete iz električne mreže u kupoli. Automatski seređu ju uvjete ambi jenta i prave takvu mješavinu prirodne i umjetne svjetlosti da je osvjetljenjka uvi jek savršeno.

Dvanaest ploča s freskama na ovoj razini odgovara ju nišama u prizemlju. Sam raspored frei kronološki prati svečev život, ide u smjeru okretanja kazaljki na satu. Shodno tome, poslj

ka, koja prikazu je komemoraci ju u povodu Michaelovog proglašenja za sveca u Rimu 2188, nodmah uz onu na ko joj je predočeno njegovo rođenje u sienskoj katedrali sedamdeset dvi je g

ni je.

Freske je pro jektirala i naslikala ekipa od četiri umjetnika, među ko jima i majstor Feng ne, koji je iznenada i nena javljen stigao u proljeće 2190. Unatoč činjenici da je izvan Kinelo bilo poznato o njegovom umi jeću, ostala tri umjetnika, Portugalac Rosa da Silva, Meksirnando Lopez i Švicarac Hans Reichwein, bez kolebanja su prihvatili Feng Yia u svoj tim na skica koje je donio sa sobom.”

O’Tool je kružio pogledom po okrugloj prostori ji dok je slušao lirski glas s kazete. sljednjeg dana godine 2199. na prvom katu svetišta Svetog Michaela bilo s više od dvi je stotinračuna jući tu i tri skupine turista. Američki astronaut sporo je napredovao u kružnom obilaž

ustavlja jući se pred svakom pločom da bi pažljivo proučio umjetničko djelo i saslušao izlagazete.

Najvažni ji događa ji iz života Svetog Michaela bili su detaljno predočeni na freskama. Dća, četvrta i peta prikazivali su njegove dane kao franjevačkog iskušenika u Sieni, istraživačk

vanje oko svi jeta za vri jeme Velikog Kaosa, početak njegovih religijskih djelatnosti nvratka u Itali ju, kao i Michealovo korištenje crkvenih zaliha za prehranu i smještaj beskusta slika prikazivala je neumornog sveca u televizijskom studi ju, kako prima donaci ju od jegatog japanskog štovatelja. Tom prigodom je Michael, koji je govorio osam jezika, više putvio svo ju poruku o temeljnom jedinstvu svih ljudi, kao i o nužnoj potrebi da bogati vode rač

omašni jima.Sedma freska bila je Feng Yiov prikaz sukoba u Rimu između Michaela i starog pape na um

o je to majstorsko djelo kontrasta. Koristeći blistavo boje i svjetlost, slikar je predočio pergičnog, ustreptalog mladića, punog života, ko jega jedan svi jet nepravedno cenzurira – i osg prelata koji žudi za tim da svo je posljednje dane proživi u miru. Izraz Michaelovog lica goo dvi je potpuno različite reakci je na ono što mu je bilo rečeno: bila je tu, s jedne strane, posluema papi, a s druge, odbojnost prema činjenici da je Crkva više držala do stila i reda nego do b

„Papa je Michaela poslao u jedan samostan u Toscani” nastavio je audio-vodič, „i upra

mo odigralo završno preoblikovanje njegovog karaktera. Osma ploča prikazu je ukazanje chaelu ti jekom njegove osame. Prema svjedočanstvu sveca, Bog mu se obratio dva puta: prv



ed jedne olu je, a drugi put kada se nebom pružala veličanstvena duga. Za vri jeme dugotrajnvite olu je Bog mu je, kroz žestoku grmljavinu, obznanio nove ‘Zakone života’ koje je Micha

m izložio prigodom uskršnjeg jutrenja u Bolseni. Za drugog posjeta, Bog je izvi jestio sveca gova poruka stići do kra jeva duge, kao i da će On ‘dati vjernima znak’ za vri jeme uskršnje m

Najpoznati je čudo Michaelovog života, koje je na televizi ji imalo priliku promatrati više oarde ljudi, predočeno je na devetoj ploči. Slika je prikazivala Michaela kako drži uskršnjunoštvu okupljenom na obala Bolsenskog jezera. Plah proljetni pljusak spustio se na masu, klavnom nosila poznate plave odore, karakteristične za njegove sljedbenike. Ali dok je kiša p

svuda oko Svetog Michaela, ni jedna kapljica nije nakvasila propovjedaonicu ili akustičku opa je korištena da bi se po jačao njegov glas. Posto jani, jarki snop svjetlosti sa sunca obasjav

e mladog sveca dok je ovaj obznanjivao svi jetu nove Božje zakone. Upravo je to bio onaj treda je nadrastao običnog vjerskog vođu...”

General O’Tool isključi kazetu dok je prilazio desetoj i jedanaestoj slici. Ostatak priče bio znat. Posli je mise u Bolseni, na Michaela su se sručile mnoge nevolje. Život mu se odjednomjenio. Za samo dva tjedna većina njegovih dozvola za korištenje kablovske televizi je bozvana. Priče o iskvarenosti i nemoralu među njegovim mladim poklonicima, čiji je broj dos

stotine tisuća samo u Zapadnom svi jetu, nisu silazile s novinskih stranica. Usli jedio je poojstva, koji je u posljednjem trenutku spri ječilo njegovo osoblje. Javili su se također neosnješta ji u medi jima da je Michael sebe proglasio za drugog Krista.

I tako su se svjetski vođe uplašile tebe, Michael. Svi odreda. Postao si pri jetnja za svakoga ma sa svo jim zakonima života. A nikada nisu shvatili što si podra zumi jevao pod konačnom ev

m. O’Tool se za ustavi pred desetom freskom. Bio je to prizor koji je znao napamet. Gotovo razovana osoba na svi jetu također bi ga odmah prepoznala. Televizijska snimka posljednjndi pri je nego što je eksplodirala bomba terorista prikazivan je svake godine 28. lipnja, prvogetkovine Svetog Petra i Svetog Pavla i godišnjice onog dana kada su Michael Balatrezi i g

li jun drugih ljudi u trenu nestali u Rimu tog kobnog, ranog, ljetnog jutra 2138. Pozvao si ih da dođu u Rim da ti se pridru že. Da poka žeš svi jetu da su se svi ujedinili. I lju

šli. De seta slika prikazivala je Michaela, u njegovoj plavoj odori, kako sto ji visoko na stubištunika Vittori ju Emmanuelu odmah uz Piazza Venezia. Bio je usred propovi jedi. More plav

užalo se u svim pravcima oko njega, preli jeva jući se u Forum Romanum iz zakrčene Via Deperiali, što je vodila prema Colosseumu. Lica su bila zani jeta, uzbuđena, uglavnom mladgledi su lutali naviše i po povi jesnim spomenicima staroga grada, želeći da makar na trenutakadića-čovjeka koji se drznuo tvrditi kako zna za put, Božji put, put iz oča ja i beznađa koji ustili na svi jet.

Michael Ryan O’Tool, pedeset sedmogodišnji američki katolik iz Bostona, pao je na koljplakao, kao i tisuće pri je njega, kada mu se pogled zaustavio na jedanaestoj ploči u nizu. Slkazivala neka mjesto s prethodne ploče, ali otprilike jedan sat nakon što je nukle arna bomba omdeset pet kilotona, skrivena u reportažnom vozilu blizu Tra janovog stupa, eksplodirala i poo ju pogubnu gljivu prema nebu iznad grada. Sve u krugu dvi je stotine metara oko epicentra upretvoreno u paru. Nije više bilo ni Michaela, ni Piazza Venezia, ni ogromnog spomenika Vit

mmanuelu. U središtu freske nalazila se samo jedna rupa. A oko te rupe, tamo gdje isparavanje bilo potpuno, nizali su se prizori agoni je i užasa koji su uspi jevali uzdrmati čak i najčvršće



Blagi Bože, izusti kroz suze ge neral O’Tool, pomo zi mi da shvatim poruku koja proizla zi izSvetog Michaela. Pomo zi mi pojmiti kako mogu imalo pridoni jeti tvom sveopćem planu u kojuključeni. Vodi me dok se spremam biti tvoj izaslanik kod Ramanaca.



RAMANCI I RIMLJANI

a, što misliš?” Nicole des Jardins ustane i lagano se okrene pred kamerom pokraj monitora. Bevena u pripi jenu bi jelu haljinu napravljenu od novih rastezljivih vlakana. Donji kraj haljine

o je malo ispod koljena, a duge rukave je obilježavala crna vrpca koja joj je prolazila ispod ostirući se od ramena do zgloba.

Široki, kao ugljen crni po jas slagao se i s bo jom vrpce i s bo jom kose, kao i s bo jom njeela visokih potpetica. Kosa joj je bila skupljena iza glave, a zatim joj je slobodno padala gstruka. Jedini nakit bila joj je zlatna teniska narukvica s tri niske malih di jamanata koju je n

o li jevog zgloba.

„Izgledaš divno, mama” odgovori joj kći Genevieve s ekrana. „Nikada te nisam vidjela da jinu i opustiš kosu. Što je s tvo jom uobiča jenom trenirkom?” Četrnaestogodišnjakinja se smi jkada počinje zabava?”

„U devet i trideset” reče Nicole. „Kasno, što je vrlo moderno. Vjero jatno nećemo večera

no sat posli je toga. Po jest ću nešto u hotelskoj sobi pri je nego što odem, kako ne bih umrla o”

„Mama, nemoj sada zaboraviti svo je obećanje. Prošlotjedni Aujourd’hui piše da će moj omivač, Julien LeClerc, biti jedan od zabavljača na pri jemu. Moraš mu reći da tvo ja kći misli ka

solutno božanstven!” Nicole se nasmi ješi svo joj kćeri. „Hoću, dušo, za tebe. Iako će to vjeroi pogrešno protumačeno. Po onome što sam čula, tvoj Monsieur LeClerc misli da su sve žejetu zaljubljene u njega.” Zastala je na trenutak. „Gdje ti je djed? Učinilo mi se da si rekla dapridružiti za nekoliko minuta.”

„Evo me” reče Nicolein otac kada mu se lice po javilo na zaslonu pokraj unuke. „Upravovršavao dio svog romana o Peteru Abelardu. Nisam očekivao da tako rano nazoveš.” Pierrdins je sada imao šezdeset godina. Uspješan pisac povi jesnih romana ti jekom mnogo godin

o je, posli je rane smrti svo je supruge, život blagoslovljen bogatstvom i uspjehom. „Izgledaš u juće!” uskliknuo je kada je vidio svo ju kćerku u večernjoj odjeći. „Jesi li tu haljinu kupmu?”

„U stvari, papa” reče Nicole i opet napravi krug da bi otac mogao vidjeti ci jelu haljinu, „km je za Françoiseino vjenčanje pri je tri godine. Ali, dakako, nikada je nisam imala priliku odjsliš li da je previše jednostavna?”

„Nipošto” reče Pierre. „U stvari, mislim da je upravo savršena za tu vrstu ekstravaganci je.kao na onim velikim gala zabavama na kakve sam nekada išao, tamo će svaka žena nositi najskuplju odjeću i nakit. Isticat ćeš se svo jim ‘jednostavnim’ crnim i bi jelim. Osobito s tako spm kosom. Izgledaš savršeno.”

„Hvala” reče Nicole. „Iako znam da si pristran, ipak volim čuti tvo je komplimente.” Pogleda i kćerku, svo ja jedina dva bliska druga ti jekom posljednjih sedam godina. „Stvarno sam nevno uznemirena. Ne vjeru jem da ću biti ovoliko nervozna ni na dan kada stignemo do Rame. na velikim zabavama kao što je ta osjećam izvan svog elementa, a večeras imam neobičan

sjećaj opasnosti koji ne mogu objasniti. Sjećaš se, papa, kako sam se osjećala dan pri je neg



m je pas uginuo kada sam bila mala.”

Lice njezinog oca postane ozbiljno. „Možda bi bolje bilo da razmisliš o tome da ostaneš uPreviše tvo jih predosjeća ja u prošlosti bilo je točno. Sjećam se da si mi rekla da nešto nije u r jom majkom dva dana pri je nego što smo primili onu poruku...”

„Nije tako jak osjećaj” umi ješa se Nicole. „A osim toga, što bih mogla pružiti kao objašnji me očeku ju, osobito tisak, kako kaže Francesca Sabatini. Još je ljuta na mene još otkako sabila dati osobni intervju.” „Onda pretpostavljam da bi trebala ići. Ali pokušaj se malo zabavitm ovu jednu večer ne uzimaj stvari tako ozbiljno.”

„I ne zaboravi pozdraviti Juliena LeClerca” dodala je Genevieve.

„Obo je ćete mi nedosta jati kad dođe ponoć” reče Nicole. „Bit će to prvi put da neću biti s novogodišnju večer još od 2194.” Nicole zastane na trenutak, prisjetivši se za jedničkih obitevlja. „Pazite se, obo je. Znate da vas silno volim.”

„I ja tebe volim, maman” povikala je Genevieve. Pierre joj mahne u znak pozdrava.

Nicole isključi videofon i pogleda na sat. Bilo je osam sati. Još je imala slobodno samo jedje trenutka kada se trebala sresti s vozačem na recepci ji. Prišla je računalnom terminalu da n

što za jelo. Zatražila je tanjur mi ješane juhe od povrća i bočicu mineralne vode. Zaslon računarekao da očeku je naručeno stiže za šesnaest do devetnaest minuta.

Stvarno sam sva napeta večeras, pomisli Nicole dok je listala časopis Italia i čekala harna tema bio je neki intervju s Francescom Sabatini. Članak je imao punih deset stranica i vno je sadržavao dvadeset raznih fotografi ja ‘la bella signora’. Novinar je naširoko pričancescina dva osobito uspješna dokumentarna pro jekta (prvi o modernoj ljubavi, drugi o d), istaknuvši činjenicu, usred pitanja o seri ji o drogi, da je Francesca neprekidno pušila cigarom razgovora.

Nicole pri jeđe članak na brzinu, primi jetivši dok je čitala da posto je detalji o Francesci na

kada nije obratila pozornost. Ali što je motivira? pitala se Nicole. Što je to što ona želi? Predvinske priče, novinar je pitao Francescu za mišljenje o druge dvi je žene u posadi ekspewton. „Imam osjećaj da sam zapravo jedina žena u misi ji” odgovorila je Francesca. Nicole ubi li pročitala ostatak članka. „Ruska pilotkinja Turgenjeva razmišlja i ponaša se kao muškancusko-afrička princeza Nicole des Jardins je namjerno potisnula svo ju ženstvenost, što je tmogla bi biti tako divna žena.”

Nicole su samo blago naljutili Francescini slatkorječivi komentari. Zapravo su je više zabjeti nalet želje da se dokaže, ali onda ukori sebe zbog tako djetinjaste reakci je. Pitat ću France

m članku kada dođe trenutak, po misli Nicole s osmi jehom. Tko zna? Možda ću je čak pitati je đenje oženjenih muškaraca kvalificira kao žensko’.’

trdesetominutna vožnja od hotela do mjesta gdje se priređivala zabava, u Hadri janovoj vili, kazila na granici predgrađa Rima, nedaleko od ljetovališta Tivoli, prošla je u potpunoj tišini. Dnik u Nicoleinom vozilu bio je Hiro Yamanaka, najšutljivi ji od svih astronauta. U svom tskom intervjuu pri je dva mjeseca s Yamanakom, iznervirana Francesca Sabatini, posli je desea i jednosložnih odgovora od po dvi je, tri r i ječi na sva njezina pitanja, upitala je Hira jesu li

o tome da je on android istinite.



„Što?” pitao je Hiro Yamanaka.

„Jeste li android?” ponovila je Francesca s obi jesnim osmjehom.

„Ne” rekao je japanski pilot, a crte su mu ostale apsolutno bez ikakvog izraza dok mu je kamirala lice.

Kada vozilo skrene s glavnog puta između Rima i Tivoli ja da bi prevezla posljednji kiloVille Adriani, promet se po jača. Napredovanje je bilo vrlo sporo, ne samo zbog mnogih va su prevozila ljude na gala zabavu, već i zbog stotina radoznalih promatrača i paparazza k

nanizali oko uskog cestovnog prolaza.Nicole duboko udahne kada je automobil konačno stigao na kružni prilaz i stao. Iza oboj

ozora vidjela je gomilu fotografa i reportera spremnih da se bace na svakog tko izađe iz vata joj se automatski otvoriše i ona polako kroči van, pritegnuvši oko sebe crni kožni ogrtačći se da ne zapne potpeticama.

„Tko je to?” začula je neki glas kako pita.

„Franko, ovamo, brzo – to je astronautkinja des Jardins.”

Nastupi nalet bljeskanja i si jevanja mnogih bljeskalica. Tali janski gospodin ljubaznog iz

đe i uzme Nicole za ruku. Ljudi su se tiskali oko nje, nekoliko mikrofona joj je gurnuto u lico se da joj je upućeno stotinu istovremenih pitanja na četiri ili pet jezika.

„Zašto ste odbili sve osobne intervjue?”

„Molim vas, raskopčajte ogrtač da vam vidimo haljinu.”

„Poštu ju li vas astronauti kao li ječnika?”

„Zastanite na trenutak. Nasmi ješite se, molim.”

„Što mislite o Francesci Sabatini?”

Nicole ne reče ništa dok je čovjek iz osiguranja zadržavao gomilu i vodio je do električnoga sa zastorom. Četverosjedni auto lagano je krenuo uz dugački bri jeg, ostavivši gomilu za soedna ljubazna Tali janka u srednjim dvadesetim godinama na engleskom je objašnjavala Nicru Yamanaki što je to što vide oko sebe. Hadri jan, koji je vladao Rimskim carstvom između 8. godine nove ere, sagradio je taj ogromni ljetnikovac, rekla im je, zbog osobnog uživanjhitektonsko majstorsko djelo bila je mješavina svih stilova gradnje koje je Hadri jan vidio ti jo jih putovanja do udaljenih provinci ja i imperator ga je osobno isplanirao na tri stotine jvnice u podnožju brda Tiburtini.

Početna vožnja pokraj skupine starih zgrada je očito bila sastavni dio večernje svetkovine.

vi jetljene ruševine samo su neodređeno nagovještavale nekadašnju slavu, jer krovova uglae bilo, svi dekorativni kipovi su odni jeti, a s grubih kamenih zidova poskidani su svi ukrasi. Anutka kada je vozilo zaobišlo ruševine Canopusa, spomenika sagrađenog oko četvrtastog bazpatskom stilu (bila je to petnaesta ili šesnaesta zgrada u kompleksu – Nicole je izgubila predoočnom bro ju) prava veličina vile konačno se pokazala u svoj svo joj ogromnosti.

Taj čovjek je umro pri je više od dvi je tisuće godina, po misli Nicole, prisjetivši se svog znanjesti. Jedan od najpametni jih ljudi koji su ikada živjeli. Vojnik, vladar, lingvist. Nasmi ješila seprisjetila priče o Antinousu. Usamljen ti jekom najvećeg di jela svog života. Osim kratke, sv

mljuće strasti koja se završila tragedi jom.

Kola zastadoše na kra ju kratke staze. Djevojka-vodič završi svoj monolog. „Da bi poštoval



mana, produžetak svjetskog mira od pri je dva tisućljeća, tali janska vlada, potpomognuta vešnim darovima korporaci ja pobro janih ispod one statue s vaše desne strane, odlučila je 2189.savršenu repliku Hadri janovog Pomorskog teatra. Možda se sjećate da smo prošli pokraj rušginala na početku vožnje. Cilj pro jekta rekonstrukci je bio je pokazati kako bi izgledao posjetovog ljetnikovca za imperatorovog života. Zgrada je dovršena 2193. i od tada se stalno koriavne ceremoni je.”

Goste su primili službeno odjeveni mladi Tali jani, svi podjednako visoki i zgodni, koji pratili duž prilaza, do Dvorane filozofa i kroz nju, i napokon do Pomorskog teatra. Na pravom

obavljena je kratka sigurnosna provjera, a zatim su gosti bili slobodni ići kamo ih je volja.Nicole je bila očarana zgradom. Bila je u temelju kružnoga oblika, četrdeset metara prom

deni prsten je odva jao unutrašnji otok na ko jem se nalazila prostrana kuća s pet soba i veorištem od širokog prilaza s ukrašenim stupovima. Nije bilo krova ni nad vodom nutrašnjim di jelom prilaza, otvoreno nebo je davalo ci jelom teatru divan osjećaj slobode. Okovine gosti su se pomi ješali, razgovarali i pi juckali; savršeni roboti-poslužitelji kotrljali su se oosili velike pladnjeve sa šampanjcem, vinom i drugim alkoholnim pićima. Preko dva mala mi su povezivali otok s kućom i dvorištem za tri jem i ostatak građevine, Nicole ugleda deseta

sve odjevene u bi jelo, koji su radili na pripremanju jela.Neka raskošna plavuša i njezin mali, bačvasti, veseli muž, ćelavac s parom staromodnih naostro su prilazili Nicole s nekih desetak metara udaljenosti. Nicole se pripremi za napad koji ćeiti, otpivši mali gutljaj koktela od šampanjca i vina od ribiza koji joj je nekoliko minuta rani j

obično uporan robot.

„Oh, madame des Jardins” reče čovjek, mašući joj i brzo joj se približava jući. „Jednostavnomo porazgovarati s vama. Žena mi je jedna od vaših najvećih obožavateljica.” Počeo je hodano s Nicole i mahnuo svo joj ženi. „Dođi, Ceceli ja” povikao je, „imam je.”

Nicole duboko udahne i prisilio se na veliki osmi jeh. Bit će to jedna od onih večeri, rekla si

pokon, po mislila je Nicole, možda ću imati nekoliko minuta mira i tišine. Sje dila je samamjerno okrenutih vratima, za stolčićem u kutu sobe. Soba se nalazila u najdaljem di jelu oće na sredini Pomorskog teatra. Nicole je dovršila posljednjih nekoliko zaloga ja hrane, a onsprala s malo vina.

Uzdahnula je, pokušava jući prisjetiti se, bez uspjeha, barem polovice ljudi koje je upoznsljednjih pola sata. Bila je poput omiljene fotografi je, dodavali su je od osobe do osobe i svi

divili. Grlili su je, ljubili, grabili, štipali, zavodili je (i muškarci i žene), čak ju je neki bogati brodograditelj zaprosio i pozvao u svoj ‘zamak’ pokraj Göteborga. Nicole je jedva rekla kobilo kome od njih. Lice ju je boljelo od pristojnog smješkanja i malo joj se vrtjelo od ko

na i šampanjca.

„Tako mi glave na ramenima“, čula je kako iza nje govori poznati glas, „vjeru jem da damaoj haljini nije nitko drugi do li moja kolegica ledena princeza osobno, madame Nicoldins.” Nicole se okrene i vidje kako prema njoj tetura Richard Wakefield. Sudario se sa stosegao za stolicom da održi ravnotežu i samo što joj se nije srušio u krilo.

„Oprosti” nasmi ješio se i nekako uspio sjesti pokraj nje. „Bo jim se da sam popio malo prna s tonikom.” Ispio je veliki gutljaj iz čaše koja mu je nekim čudom ostala neprolivena u ru



da” reče i namigne, „ako dopuštaš, malo ću odri jemati pri je dupinske predstave.”

Nicole se nasmi je kada Richardova glava uz pljesak udari o stol i kad ovaj počne glsvjesticu. Ubrzo se šaljivo nagnula i dignula mu kapak. „Ako nemaš ništa protiv, kompa, nemesvi jestiti dok mi ne objasniš onaj dio o dupinskoj predstavi.”

Uz veliki napor Richard sjedne i zakoluta očima. „Želiš reći da ne znaš? Ti, koja uvi jek znanove i sve postupke? Nije mo guće.”

Nicole dokrajči vino. „Ozbiljno, Wakefielde. O čemu to pričaš?”

Richard otvori jedan od malih prozora i gurne ruku kroz njega, pokazavši bazen koji je oko kuću. „Veliki dr. Luigi Bardolini ovdje je sa svo jim inteligentnim dupinima. Francesca edstaviti za petnaestak minuta.” Zagledao se u Nicole s divljim izrazom. „Doktor Bardolini ćzati, ovdje i večeras” povikao je, „da njegovi dupini mogu proći pri jemni ispit na fakultetu.”

Nicole se povuče natrag i pažljivo zagleda u kolegu. Stvarno je pi jan, po mislila je. Možda seća izvan elementa kao i ja.

Richard je sada napeto gledao kroz prozor. „Ova zapravo je stvarno zoo-vrt, zar ne?” recole posli je duge šutnje. „Gdje su samo našli...”

„To je to” prekine je naglo Wakefield i pobjedonosno tresne rukom o stol. „Zbog togesto izgleda toliko poznato od trenutka kada smo ušli.” Bacio je pogled na Nicole, koja ga ja kao da je sišao s uma. „To je mini jaturni Rama, zar ne vidiš?” Skočio je na noge, nesposoba

žati zadovoljstvo zbog svog otkrića. „Voda koja okružu je kuću je Cilindrično more, trjemovi vlja ju Središnju ravnicu, a mi, draga gospođo, sjedimo u gradu New Yorku.”

Nicole je počela shvaćati, ali nije mogla stići brze misli Richarda Wakefielda. „A što dokčnost konstrukci je?” pitao je on glasno. „Što to znači da su ljudski arhitekti pri je dvi je tisuće izgradili teatar držeći se istih načela kao što su ona koja su korištena na ramanskom brodu?

st prirode? Sličnost kultura? Apsolutno ne.”

Zastao je, svjestan da ga Nicole napeto gleda. „Matematika” rekao je strasno. Zbunjeni izrakazivao da ga ona još ne razumi je u potpunosti. „Matematika” rekao je opet, iznenada zapanjidan. „U tome je ključ. Ramanci gotovo sigurno nisu izgledali kao mi i očito su se razvili na koji se silno razliku je od Zemlje. Ali vjero jatno su razumjeli istu matematiku kao i Rimljani.”

Lice mu se ozarilo. „Ha!” opet je povikao i natjerao Nicole da poskoči. Bio je zadovoljam. „Ramanci i Rimljani. Oko toga se sve večeras vrti. A na nekom stupnju razvo ja između to homo sapiens modernog vremena.”

Nicole je vrtjela glavom dok je Richard uživao u radosti svo je domišljatosti. „Ne shvaćaš,

ja?” rekao je i pružio joj ruku da joj pomogne ustati sa svog mjesta. „Onda, možda ti i ja treći pogledati dupinsku predstavu, a ja ću ti pričati o Ramancima tamo i o Rimljanima ovdje, oralju, o dam-di-dam i pečatnom vosku i o tome ima ju li svinje krila.”



SRETNA NOVA GODINA

kon što su svi završili s jelom i kada su tanjuri uklonjeni, Francesca Sabatini se po javila u sreorišta s mikrofonom i provela deset minuta zahvalju jući se sponzorima gala zabave. Onda je vila dr. Luigi ja Bardolini ja, nagovi jestivši da bi se tehnike ko jima se on pionirski bavio da bnicirao s dupinima mogle pokazati izuzetno korisne kada ljudi budu pokušali razgovaanzemaljcima.

Richard Wakefield je nestao neposredno pri je nego što je Francesca počela govor, po svemći da nađe sobu za odmor i da dobi je još jedno piće. Nicole ga je nakratko ugledala pet msni je, neposredno nakon što je Francesca završila s uvodom. Okružile su ga dvi je privlačneske glumice koje su se slatko smi jale na njegove viceve. Mahnuo je Nicole i namignuo joj, ući dvi je žene kao da su njegova di jela sama po sebi razumljiva.

Dobro je, Richarde, po mislila je Nicole i nasmi ješila se na svoj račun Barem se jedno ouštveno neprilagođenih dobro zabavlja. Sada je gle dala kako Francesca graciozno ide preko m

očinje se povlačiti od vode kroz gužvu da bi Bardolini i njegovi dupini imali dovoljno proancesca je nosila pripi jenu crnu haljinu, obnaženu na jednom ramenu, sa zvjezdanom eksploztnih šljokica na prednjem di jelu. Zlatna vrpca bila joj je vezana oko struka. Duga, plava kosje upletena i pripi jena uz glavu.

Ti stvarno pri padaš ovdje, misli la je Nicole, iskreno se diveći Francescinoj lakoći vladanjaim skupinama ljudi. Dr. Bardolini počne prvi dio svo je predstave i Nicole obrati pozorno

užni bazen s vodom. Luigi Bardolini bio je jedan od onih kontroverznih znanstvenika čiji su doduše, sjajni, ali nikada tako posebni kao što on želi da drugi vjeru ju. Istina je da je razvstven način komuniciranja s dupinima te identificirao zvukove trideset do četrdeset akcijskihla iz spektra dupinovih skičanja. Ali nije bilo istina, kao što je često tvrdio, da bi dva njegova mogla proći fakultetski pri jemni ispit. Na nesreću, zbog načina na koji je funkcionirala me

dna znanstvena za jednica, ako se tvo je najnepoznati je ili najnapredni je teori je nisu mogle ntkri jepiti, ili su smatrane smi ješnim, onda su tvo ja druga otkrića, koliko god dobra, često istobacivana. To ponašanje je uvelo endemski konzervativizam u znanost, a to nije bilo dobro.

Za razliku od većine znanstvenika, Bardolini je bio sja jan zabavljač. U posljednjem di jelu ve, njegova dva najslavni ja dupina, Emilio i Emilia, natjecali su se u testu inteligenci je protivvodiča iz ljetnikovca, nasumce izabranih te večeri. Oblik natjecateljskog testa bio je zavodljiv

stavan. Na dva od četiri velika elektronska zaslona (jedan par zaslona bio je u vodi, a drugi utu) prikazivana je matrica tri puta tri s praznim mjestom u donjem desnom kutu. Ostalih osamnata bili su popunjeni različitim slikama i oblicima. Delfini i ljudi podvrgnuti testiranju trebabrati promjenjive oblike složene sli jeva nadesno i odozgo nadolje po matrici i onda ispbrati iz kompleta od osam mogućih rješenja prikazanih na drugom zaslonu element koji bi tstaviti u najniži desni kut. Natjecatelji su imali jednu minutu da ri ješe svaki problem. Dupini uo i ljudi na zemlji iznad njih, imali su kontrolnu ploču s osam dugmadi koja su mogli pritupini su koristili njuške) da pokažu svoj izbor.

Prvi zadaci su bili laki i za ljude i za dupine. U prvoj matrici, u gornjem li jevom kutu bila j

bi jela lopta, dvi je bi jele lopte u drugoj koloni prvog reda i tri bi jele lopte u elementu matric



odgovarao redu jedan i koloni broj tri. Kako je prvi element drugog reda bila isto tako jedna la bi jela i pola crna, i kako je na početku trećeg reda bila još jedna lopta, ovog puta potpunoo je lako očitati brzo ci jelu matricu i odrediti da u prazni donji desni kut dolaze tri crne loptic

Kasni ji zadaci nisu bili toliko laki. Sa svakom sljedećom zagonetkom dodavano je više koci ja. Ljudi su svo ju prvu pogrešku napravili na osmoj matrici, dupini na devetoj. Sveukupno rdolini prikazao šesnaest različitih matrica, od ko jih je posljednja bila toliko složena da jetrebno prepoznati barem deset različitih promjenjivih oblika da bi se dobro raspoznalo što staviti kao posljednji element. Konačni zbroj je bio izjednačen, ljudi 12, dupini 12. Oba para

klonila, a publika je zapljeskala.Nicole je bila opčinjena vježbom. Nije bila sigurna vjeru je li tvrdnji dr. Bardolini ja da je

nje bilo fer i nepripremljeno rani je, ali to joj nije bilo bitno. Ono što je smatrala zanimljivimsama priroda natjecanja, ide ja da se inteligenci ja može definirati u pojmovima sposobnosti ntificira ju oblici i trendovi. Ima li način da se izmjeri sinte za? pomislila je. Kod djece. Ili čaraslih.

Nicole je sudjelovala u testu za jedno s ljudskim i dupinskim natjecateljima i ispravno je rivih trinaest problema, pogri ješila kod četrnaestog zbog netočne početne pretpostavke, a upra

ravno dovršavala petnaesti kada se oglasila zu jalica i označila kraj dopuštenog vremena. Nijepojma gdje da počne s šesnaestim. A kako sto ji stvar s vama, Ramancima? pitala se kaancesca vratila do mikrofona da predstavi Genevieveinu ljubav Juliena LeClerca. Biste li bili odgovoriti na svih šesnaest zadataka za jednu desetinu vremena? Za jedan stoti dio? Progut

nu kada je shvatila pun opseg mogućnosti. Ili možda čak za mili junti dio našeg vremena?

isam živio, dok tebe ne sretoh... Nisam volio, dok tebe ne vidjeh...” blaga melodi ja stare snimsme plutala je kroz Nicoleino sjećanje i doni jela sliku od pri je petnaest godina, s drugog p

ugim čovjekom, kada je još vjerovala da ljubav može sve pobi jediti. Julien LeClerc pogrešnomači njezine tjelesne signale i privuče je bliže k sebi. Nicole je odlučila da se ne suprotstavljabila vrlo umorna i, ako već treba reći istinu, odgovaralo joj je da je čvrsto drži muškarac pot u posljednjih nekoliko godina.

Poštovala je svoj sporazum s Genevieve. Kada je monsieur LeClerc završio s pjevanjem svsama za tu večer,

Nicole je prišla francuskom pjevaču i preni jela mu poruku svo je kćeri. Kao što je bila i prla, on je njezin prilazak protumačio na potpuno drukči ji način. Produžili su razgovor d

ancesca objavljivala gostima zabave da sve do iza ponoći neće biti više službenog programa isti sve do tada slobodni piti, jesti ili plesati uz snimljenu glazbu. Julien ponudi svo ju ruku Nih dvo je odoše natrag do tri jema, gdje su zatim ci jelo vri jeme plesali.

Julien je bio zgodan muškarac, ali nije bio baš Nicolein tip. Kao prvo, bio je previše tašt zukus. Ci jelo vri jeme je govorio o sebi i nije obraćao pozornost kada je razgovor skretao nateme. Bio je nadaren pjevač, no nije imao drugih posebnih odlika. Ali, razmišlja la je Nicole jnjihov ples koji se produžavao tjerao druge goste da gleda ju u njih, dobar je plesač, a ugodd sam ovako opuštena.

Ti jekom stanke, Francesca priđe da razgovara s njima. „Baš fino, Nicole” rekla je, a njezin

ni osmi jeh djelovao je iskreno. „Drago mi je što vidim da uživaš.” Pružila je mali poslužav



mnim čokoladnim lopticama posutih nečim bi jelim, vjero jatno šećernim ukrasom. „Fantastičnkla je Francesca. „Napravila sam ih speci jalno za posadu Newtona.”

Nicole uzme jednu čokoladicu i ubaci je u usta. Bila je izvanredna. „Sada te želim zamolnu uslugu” produžila je Francesca posli je nekoliko sekundi. „Kako nikako nisam mogla ugo

obni intervju s tobom, a naša pošta pokazu je da posto je mili juni ljudi koji bi voljeli saznati vi, misliš li da bi mogla doći do studi ja i darovati mi deset ili petnaest minuta pri je ponoći?”

Nicole je napeto gledala u Francescu. Unutrašnji glas odašiljao joj je upozorenje, ali um kako odbacivao poruku.

„Slažem se” rekao je Julien LeClerc dok su dvi je žene gledale jedna drugu. „Tisak stalno gta janstvenoj astronautkinji’ ili te prikazu je kao ‘ledenu princezu! Pokaži im ono što si pokni večeras, da si normalna, zdrava žena kao i sve druge.”

Zašto ne? odluči napokon Nicole, potisku jući unutrašnji glas. Ako to učinim ovdje, baremrati uplitati u ci jelu stvar tatu i Genevieve.

Pošli su prema privremenom studi ju s druge strane tri jema, kad Nicole ugleda Shigerua Thi ja na kra ju prostori je. Naslonio se na stup i pričao s tro jicom japanskih poslovnih ljudi od

h u večernja odi jela. „Samo trenutak” reče Nicole svo jim pratiteljima, „odmah se vraćam.”shii shinnen, Takagishi-san” pozdravila ga je Nicole. Japanski znanstvenik se okrene, najpri jeđen, i nasmi ješi se kada ju je vidio da mu prilazi. Nakon što je službeno upoznao Nicole sa svjateljima, Takagishi započne ljubazan razgovor.

„O genki desu ka?” pitao je.

„O kage sama de” odgovorila je. Nicole se nagne svom japanskom kolegi i šapne mu umam samo jednu minutu. Željela sam da vam reći da sam pažljivo pregledala sve vaše snimku potpunosti slažem s vašim osobnim li ječnikom. Nema razloga da se bilo što kaže o anomalig srca pred medicinskim odborom.”

Dr. Takagishi je izgledao kao da mu je netko upravo rekao da mu je žena rodila zdravogustio je reći Nicole nešto osobno, ali se sjetio da je usred skupine svo jih sunarodnjaka. „Domo gozaimasu” rekao je prema Nicole koja je odlazila, dok su mu tople oči izražavale svu d

hvalnosti.

Nicole se divno osjećala dok je plesnim korakom išla prema studi ju između Francesce i JuClerca. Rado je zastala i pozirala pred upornim fotografima dok je signora Sabatini provjerli sva televizijska oprema spremna za intervju. Gucnula je još malo šampanjca i vina od ribđuvremenu neobavezno čavrlja jući s Julienom. Napokon je sjela pokraj Francesce ispod svje

zornice. Kako je divno, misli la je neprekidno Nicole o prethodnom susretu s Takagishi jem,moći tom sjajnom čovjeku.

Francescino prvo pitanje bilo je dovoljno nevino. Pitala je Nicole je li uzbuđena pred skorsiranje. „Dakako” odgovorila je Nicole. Onda je dala živi opis fizičkih vježbi ko jima će svemsada biti podvrgnuta dok budu čekali na priliku za sastanak s Ramom II. Ci jeli razgovor je tekgleskom. Pitanja su išla normalnim redosli jedom. Od Nicole je zatraženo da opiše svo ju ulosi ji, što očeku je pronaći („Stvarno ne znam, ali što god da nađemo, bit će izuzetno zanimljivko je uopće došlo do toga da pođe na Svemirsku akademi ju. Posli je nekih pet minuta, Nicoećala opušteno i ugodno; činilo joj se da su ona i Francesca uhvatile uza jamni r itam.

Onda joj je Francesca postavila tri osobna pitanja, jedno o njezinom ocu, drugo o Nicol



jki i plemenu Senoufo iz Obale Slonovače, a treće o njezinom životu s Genevieve. Ni jedno oe bilo teško. Zbog toga je Nicole bila potpuno nespremna za posljednje Francescino pitanje.

„Očito je s fotografi ja vaše kćerke da je njezina koža prilično svjetli ja od vaše” rekancesca istim tonom i na isti način kao i pri svim ostalim pitanjima. „Boja Genevieveine kožvještava da joj je otac vjero jatno bi jelac. Tko je otac vaše kćerke?”

Nicole osjeti kako joj srce ubrzava dok je slušala pitanje. Onda vri jeme kao da se zaustenađu juća poplava snažnih osjeća ja zahvati Nicole i ona se uplaši da će zaplakati. Blistava,

ka dva isprepletana ti jela odražena u velikom ogledalu sukne kroz njezin um i natjera je da jtrenutak je spustila pogled na noge, pokušava jući se oporaviti.

Glu pačo, rekla je sama sebi dok je uti šavala mješavinu bi jesa, bola i upamćene ljubavi kojasnula poput plimnog vala. Trebala sam biti pametni ja. Opet joj zapri jeti naviranje suze, a ona upre. Digla je pogled prema svjetlima i Francesci. Zlatne šljokice na prednjem di jelu haljineske novinarke grupirale su se u jedan oblik, ili se tako učinilo Nicolei. Vidjela je glavu u šljo, glavu ogromne mačke, blistavih oči ju i usta s oštrim zubima koja su se upravo počinjala otv

Napokon, posli je intervala koji se činio dug kao vječnost, Nicole osjeti da je opet usposdzor nad osjeća jima. Gnjevno je gledala Francescu. „Non voglio parlare di quello” reče N

o na tali janskom. „Abbiamo terminato questa intervista.” Ustala je, primi jetila da drhti, i opet mere su i dalje snimale. Duboko je disala nekoliko sekundi. Napokon, Nicole ustane sa svo je i izađe iz privremenog studi ja.

Željela je pobjeći, sakriti se od svega, otići negdje gdje bi bila sama sa svo jim intimnim osma. Ali bilo je to nemoguće. Julien je dohvati kada je napustila intervju. „Kakva krava!” rek

šući optužu juće prstom prema Francesci. Oko Nicole je bilo ljudi na sve strane. Svi su istovrgovorili. Imala je problema da usredotoči oči i uši u ci jeloj toj zbrci.

Iz daljine Nicole začu je neku glazbu koja joj je bila neodređeno poznata, ali pjesma je bila

gotova pri je nego što je shvatila da su to „Dobra stara vremena” Julien joj stavi ruku oko leđdragano zapjeva. Vodio je skupinu od dvadesetak ljudi okupljenih oko njih u pjevanju posljetova. Nicole mehanički otpjeva posljednji stih i pokuša održati ravnotežu. Iznenada se par vl

ana prislonio uz njezine, a aktivni jezik joj je pokušavao otvoriti usta i probiti se unutra. Julienozničavo ljubio, fotografi su snimali na sve strane, buka je bila nevjero jatna. Nicole osjeti da i u glavi i učini joj se da će se onesvi jestiti. Počne se žestoko boriti i napokon se uspi je oslobi jenovog zagrlja ja.

Nicole zatetura unatrag i naleti na bi jesnog Reggieja Wilsona. On je gurne u stranu u žurhvati jedan par zadubljen u duboki novogodišnji poljubac u svjetlosti bljeskalica. Nicole ga j

nteresirano promatrala, kao da je u kinu, ili čak u snovima. Reggie razdvo ji par i digne desnuo da će udariti muškarca. Francesca Sabatini je zaustavljala Reggieja dok se zbunjeni David Bvlačio iz njezinog zagrlja ja.

„Skidaj ruke s nje, ti kopile” vikao je Reggie, i dalje pri jeteći američkom znanstveniku. „I nmisliti da ne znam što radiš.” Nicole nije mogla vjerovati u ono što je vidjela. Ništa od svegalo nikakvog smisla. U roku od nekoliko sekundi soba je bila puna stražara iz osiguranja.

Nicole je bila jedna od mnogih ljudi koje su odgurali iz meteža dok je uspostavljan red. Kapustila zonu studi ja, slučajno je naletjela na Elaine Brown koja je sama sjedila na tri jemu

slonjenih na stup. Nicole je upoznala Elaine i uživala u njezinom društvu kada je išla u Dpričati s obiteljskim li ječnikom Davida Browna o njegovim alergi jama. Elaine je trenutno bi



a i ni s kim nije bila raspoložena za razgovor. „Govno jedno” čula ju je Nicole kako mrmljam ti trebala pokazati rezultate dok ih nisam objavila. Onda bi sve bilo drukči je.”

cole je napustila gala zabavu čim si je uspjela osigurati pri jevoz do Rima. Francesca ju je, nevno, pokušala otpratiti do limuzine kao da se ništa nije dogodilo. Nicole kratko odbi je ponudu legice astronautkinje i ode sama.

Ti jekom vožnje do hotela počeo je padati sni jeg. Nicole je gledala pada juće pahuljice i nap

mogla dovoljno razbistriti um da bi razmislila o večeri. U jednu stvar je bila apsolutno sigo je nečeg neuobiča jenog i vrlo snažnog u onoj čokoladnoj kuglici koju je po jela. Nicole n

ni je nije bila toliko blizu da potpuno izgubi nadzor nad svo jim emoci jama. Možda je jednu dlsonu, po mislila je Nicole. I to di jelom objašnjava njegovu erupci ju. Ali zašto? – opet se up to pokušava učiniti?

Stigavši u hotel, brzo se pripremila za krevet. Ali upravo kada je bila spremna ugasiti svcolei se učini da je čula lako kucanje na vratima. Zastala je i oslušnula, ali nekoliko sekundo nikakvog zvuka. Samo što nije zaključila da joj se uši igra ju s njom, kada je opet začula kucole privuče hotelski ogr tač oko sebe i pažljivo se primakne hotelskim vratima. „Tko je?” pittoko, ali neuvjerljivo. „Predstavite se.”

Čula je šuškanje i komad presavi jenog papira bi gurnut ispod vrata. Nicole, i dalje na oprašena, podigne papir i razmota ga. Na njemu su bile ispisane, originalnim pismom plemena

o njezine majke, tri jednostavne ri ječi – Ronata. Omeh. Ovdje. Ro nata je bilo Nicoleino ime koufa.

Mješavina panike i uzbuđenja natjera Nicole da otvori vrata, ne provjerava jući na zaslonu ni. Na tri metra od vrata, dok su njegove nevjero jatne oči bile prikovane za njezine, sta jastari, osušeni čovjek lica obo jenog zelenim i bi jelim vodoravnim prugama. Bio je odjev

stavo zeleni plemenski kostim dug do zemlje, sličan obrednoj odori, sa zlatnim visuljcima im crta iscrtanih bez ikakvog očitog značenja.

„Omeh!” reče Nicole, a srce je zapri jeti da će joj iskočiti iz grudi. „Što radiš ovdje?” dodjeziku Senoufa.

Stari crnac je šutio. Držao je kamen i neku vrstu bočice, obo je u desnici. Posli je nekolikndi odlučno je zakoračio u sobu. Nicole se povlačila sa svakim njegovim korakom. Pogled mpustio njezin ni na trenutak. Kada su se našli nasred hotelske sobe i razdvo jeni samo metar ilrac digne pogled prema stropu i počne nekakav napjev. Bila je to obredna pjesma Senoufoa

goslov i prizivanje čina koje je koristio plemenski šaman stotinama godina da bi otjerao zle

Kada je dovršio napjev, stari Omeh se opet zagleda u praunuku i počne govoriti vrlo laonata” rekao je. „Omeh je osjetio jaku opasnost u ovom životu. Pisano je u plemenskim ljetda će čovjek od tri stoljeća otjerati zle duhove od žene bez sudruga. Ali Omeh ne može za

natu, jer Ronata napusti kraljevstvo Minove. Ovdje” reče, uzme je za ruku i stavi kamen i boču, „ovo neka ostane zauvi jek s Ronatom.”

Nicole se zagleda u kamen, glatki, blistavi oval nekih dvadeset centimetara dug i s po deset tara u ostale dvi je dimenzi je. Kamen je uglavnom bio krem boje, s nekoliko čudnih smeđihe su mu se izvi jale preko površine. Mala, zelena posuda nije bila veća od bočice za parfem.



„Voda iz jezera mudrosti može pomoći Ronati” reče Omeh. „Ronata će prepoznati trenutaktreba ispiti.” Zabacio je glavu i ozbiljno ponovio svoj prethodni napjev, sada zatvorenih oči je je sta jala pokraj njega u zbunjenoj tišini, s kamenom i bočicom u desnoj ruci. Kada je dosmu, Omeh vikne tri ri ječi koje Nicole nije razumjela. Onda se naglo okrenuo i brzo otišao p

vorenim vratima. U čudu, Nicole istrči u hodnik upravo na vri jeme da vidi kako njegova zora nesta je u dizalu.



ZBOGOM, HENRY

cole i Genevieve koračale su s rukom u ruci uz bri jeg po tek napadalom sni jegu. „Jesi li vaz onog Amerikanca kad sam mu rekla tko si?” nasmi jala se Genevieve. Bila je vrlo ponoso ju majku.

Nicole prebaci svo je ski je i štapove na drugo rame dok su prilazile hotelu. „Guten Abend”umlja starčić, koji bi bio savršen Djed Mraz, dok se probi jao pokraj njih. „Voljela bih kad ne biko brza s ljudima” reče Nicole, zapravo bez ikakvog stvarnog pri jekora prema svo joj kćerikad je li jepo ne biti prepoznat.”

Pokraj ulaza u hotel nalazilo se malo odlagalište za ski je. Nicole i Genevieve zastadoše i oopremu u pretince. Ski jaške čizme zami jenile su mekim cipelama za sni jeg, pa su opet izašlsve slabi ju svjetlost. Majka i kći zastale su na trenutak i zagledale se niz bri jeg prema mjestu D„Znaš” reče Nicole, „danas sam u jednom trenutku, dok smo se utrkivale niz stazu p

ostersu, osjetila da ne mogu povjerovati da ću stvarno biti tamo vani...” pokazala je prema

za manje od dva tjedna, i da ću ići na sastanak s ta janstvenim stranim svemirskim brodom. Pondski um ne želi prihvatiti istinu.” „Možda je sve samo san” reče njezina kći lagano.

Nicole se nasmi ješi. Voljela je Genevievein osjećaj za igru. Kad god bi svakodnevni nkog rada i tegobnih priprema pritiskali Nicole, uvi jek je mogla računati na to da će joj smroda kćeri popraviti raspoloženje. Baš su bili prava trojka, njih tro je koji su živjeli u Beauvatko od njih je neizmjerno mnogo ovisio od ostalo dvo je. Nicole nije voljela razmišljati o ko će rastanak od stotinu dana utjecati na njihove skladne odnose.

„Brine li te što me neće biti toliko dugo?” pitala je Nicole Genevieve dok su ulazile u pred

tela. Desetak ljudi je sjedilo oko rasplamsale vatre na sredini sobe. Neuočljivi, ali djelotvornski konobar poslužio je vruće napitke družini posli je ski janja. Nije bilo robota u hotelu Morok ni među sobnom poslugom.

„Ne mislim o tome na takav način” rekla joj je vesela kći. „Na kra ju kra jeva, moći ću priom preko videofona gotovo svake večeri. Vremenska razlika će čak dovesti do toga da sve izabavno. I izazovno.” Prošle su pokraj staromodne recepci je. „Osim toga” doda Genevieve, m ekspedici je bit ću u središtu pažnje u školi. Moj diplomski pro jekt je već zadan; napravit ćloški portret Ramanaca temeljen na mo jim razgovorima s tobom.”

Nicole se opet nasmi ješila i kimnula. Genevievein optimizam uvi jek je bio zarazan. Baš j

ta što...„Oh, madame des Jardins.” Neči ji glas joj poremeti ti jek razmišljanja. Upravitelj hotela ju j

ao s recepci je. Nicole se okrene. „Imam poruku za vas” produžio je upravitelj. „Rečeno mi jeedam vama osobno.” Pružio joj je malu omotnicu bez ikakvih oznaka. Nicole ga otvori i manji djelić vrha pozivnice. Srce joj ubrzano zakuca kada ju je opet zatvorila. „Što je to, maala je Genevieve. „Vjero jatno je nešto posebno kada se dostavlja „na ruke“. U današnje vrko ne radi takve stvari.”

Nicole pokuša sakriti svo je osjeća je od kćeri. „To je tajni memorandum o mom radu”

ošiljatelj je napravio strašnu pogrešku. Nikako ga nije smio dati čak ni Herr Grafu. Trebao



staviti isključivo u moje ruke.” „Nove povjerljive informaci je o posadi?” pitala je Genevievemajka često su raspravljale o delikatnoj ulozi sanitetskog časnika na velikoj svemirskoj eksped

Nicole kimne. „Dušo” reče ona kćeri, „kako bi bilo da odeš gore i kažeš djedu da ću doći znutak. I dalje planiramo večeru u sedam i trideset. Sada ću pročitati poruku i vidjeti je li potduzeti nešto hitno.” Nicole poljubi Genevieve i pričeka da joj kći uđe u dizalo, a onda opet n na svježi sni jeg. Stala je ispod ulične svjetiljke i otvorila omotnicu hladnim rukama. Imkoća u kontroliranju drhtavih prsti ju. Ti budalo, misli la je, ti ne pažljiva budalo. Posli je tolikona. A da je kći vidjela...

Grb je bio isti kao onog posli jepodneva pri je petnaest i pol godina, kada joj je Darren Hio pozivnicu za večeru pokraj olimpijskog press centra. Nicole iznenadi snaga njezinih osjmirila se i konačno pogledala ostatak poruke ispod grba.

„Oprosti zbog obavi jesti u posljednji trenutak. Moramo se vidjeti sutra. Točno u podne. Koj 8 na Weissfluhjochu. Dođi sama. Henry.”

edećeg jutra Nicole je bila prva u redu za uspinjaču koja je nosila ski jaše na vrh Weissfluhj

pela se u blistavo stakleno vozilo s još njih dvadesetero i naslonila se na prozor kad su se omatski zatvorila. Vidjela sam ga samo jednom u ovih petnaest godina, po mislila je, pa ipak...

Dok se uspinjača penjala, Nicole spusti na oči naočale za sni jeg. Bilo je zasljeplju juće jutrličiti je od si ječanjskog jutra pri je sedam godina kada ju je otac pozvao iz vile. Noć rani je pjeg. Što je ri jetko u Beauvoisu i, posli je mnogo moljakanja, dopustila je Genevieve da ne

olu nego da ostane kod kuće i igra se u sni jegu. U to vri jeme, Nicole je radila u bolnici u Tokala obavi jest o svo joj pri javi za Svemirsku akademi ju.

Pokazivala je svo joj sedmogodišnjoj kćeri kako da napravi snježnog anđela kada ih je Pierugi put pozvao iz kuće. „Nicole, Genevieve, ima nešto posebno u našoj pošti” rekao je. „Vjeronoćas stiglo.” Nicole i Genevieve su otrčale do vile u odjeći za sni jeg dok je Pierre prikani tekst poruke na zidnom video-zaslonu.

„Vrlo neobično” rekao je Pierre. „Izgleda da su nas pozvali na englesku krunidbu, uključuvatni pri jem posli je toga. To je izuzetno neuobiča jeno.”

„Oh, djede” rekla je Genevieve uzbuđeno, „Želim otići. Možemo li ići? Hoću li upoznati pralja i kraljicu?”

„Nema kraljice, dušo” reče joj djed, „osim ako nisi mislila na kraljicu majku. Ovaj kralj joenjen.”

Nicole je pročitala poziv nekoliko puta ne rekavši ništa. Nakon što se Genevieve smirila i sobe, otac zagrli Nicole.

„Želim otići” rekla je tiho.

„Jesi li sigurna?” pitao je, odvo jivši se i gleda jući je upitno.

„Da” odgovorila je potvrdno.

Henry je pri je te večeri nije vidio, misli la je Nicole dok je provjeravala svoj sat, a zatim oppripremi za ski jaški spust s vrha Tata je bio divan. Do pustio je da nestanem u Beauvoisu i g

ko nije znao da imam di jete sve dok Genevieve nije na punila gotovo godinu dana. Henry nikadk ni posumnjao. Barem ne do te noći u Buckinghamskoj palači.



Nicole se još mogla vidjeti u redu za pri jem. Kralj je kasnio. Genevieve je bila nemirna. Nn je Henry sta jao naspram nje. „Poštovani Pierre des Jardins iz Beauvoisa u Francuskoj, s kćee i unukom Genevieve.” Nicole se poklonila po svim propisima, a Genevieve samo kimne.

„Znači, to je Genevieve” reče kralj. Sagnuo se na trenutak i podmetnuo ruku pod bradu dda je djevojčica digla glavu, vidio je nešto što je prepoznao. Okrenuo se da pogleda Nicole, vima pitanja u pogledu. Nicole nije otkrila ništa svo jim osmi jehom. Pozivar je uzvikivao iedećih gosti ju u redu. Kralj pođe dalje.

Znači, poslao si Darrena u hotel, po misli Nicole dok se spuštala niz kratku padinu, a zatim a prema malom uzvišenju i letjela kroz zrak sekundu ili dvi je. A on je pjevušio i nakašljava

načno me pitao bih li došla na čaj. Ni cole okrene rub ski ja prema sni jegu i naglo se zaustavi. nryju da ne mogu” sjećala se da je rekla Darrenu u Londonu pri je sedam godina.

Opet je pogledala na sat. Bilo je tek jedanaest sati, prerano da bi odski jala do kućice. Smjestjedno od sjedala žičare i opet odvezla na vrh.

o je dvi je minute posli je podneva kada je Nicole stigla do male kolibe na rubu šume. Skin

je, zabila ih u sni jeg i otišla do glavnog ulaza. Nije se osvrtala na znakove upozorenja na sveoko nje, po ko jima je pisalo da je EINTRITT VERBOTEN. Ni iz čega se po javiše dva zdevjeka, od ko jih je jedan čak skočio pred Nicole i vrata kućice. „U redu je” čula je poznatičeku jemo je.” Dvo jica stražara nestadoše isto onako kao što su se i po javila i Nicole ugleda Dkako, nasmi ješen kao i uvi jek, ispunjava vrata kolibe.

„Ćao, Nicole” rekao je na svoj normalni, pri jateljski način. Darren je ostario. Bilo je neklja sivila po njegovim sljepoočnicama i malo boje soli s paprom u njegovoj kratkoj bradi. „”

„Fino, Darrene” odgovorila je, svjesna da se već počela osjećati nervozno, i uz sve lekci jeodržao u sebi. Podsjetila se da je sada profesionalka, na svoj način isto toliko netko i nešto koalj ko jega će upravo vidjeti. Nicole onda odlučno zakorači u kolibu.

Unutra je bilo toplo. Henry je sta jao leđima okrenut malom kaminu. Darren zatvori vrata izstavi njih dvo je nasamo. Nicole skine šal i raskopča jaknu. Skinula je ski jaške naočale. Gledno u drugo dvadeset, možda trideset sekundi, ni jedno od njih nije prozborilo ni jednu ri ječ, nnije željelo prekinuti snažni ti jek osjeća ja koji ih je nosio unatrag do dva veličanstvena dananaest godina.

„Zdravo, Nicole“, reče kralj konačno. Glas mu je bio mekan i nježan.

„Zdravo, Henry” odgovorila je. Prošao je oko kauča da bi joj prišao, možda da bi je dodibilo je nečega u govoru njezinog ti jela što ga je zaustavilo. Naslonio se na kauč.

„Zar nećeš sjesti?” pozvao ju je.

Nicole zavrti glavom. „Više mi odgovara sta jati, ako nemaš ništa protiv.” Čekala je još nekkundi. Oči im se opet sretoše u dubokom kontaktu. „Henry” iznenada joj je izletjelo, „zašto amo pozvao? Vjero jatno je važno. Nije normalno za kralja Engleske da provodi dane sjedeći i na padini švicarske ski jaške planine.”

Henry pođe do kuta sobe. „Donio sam ti dar” rekao je kada se sagnuo s leđima prema N

a tvoj trideset šesti rođendan.”



Nicole se nasmi je. Dio napetosti popusti. „To je sutra” rekla je. „Uranio si jedan dan. Ali zaš

On joj pruži memorijsku kocku. „Ovo je najdragocjeni ji dar koji sam ti mogao naći” rekbiljno, „i trebalo je mnogo novca iz kraljevske riznice da bi se prikupio.” Ona ga pogleda upi

„Neko vri jeme sam se brinuo zbog te tvo je ekspedici je” rekao je Henry, „i u početku nisamo razumjeti zašto. Ali pri je otprilike četiri mjeseca, jedne večeri dok sam se igrao s priarlesom i princezom Eleonorom, shvatio sam što me brine. Moja intuici ja mi kaže da će bitma s tom tvo jom posadom. Znam da zvuči šašavo, osobito kad dolazi od mene, ali ne brine

og Ramanaca. Onaj megaloman Brown je vjero jatno u pravu, Ramance baš briga za nas Zemi ti ćeš provesti stotinu dana u zatvorenom prostoru s jedanaestom drugih...”

Vidio je da ga Nicole ne prati. „Evo” rekao je, „uzmi ovu kocku. Natjerao sam avještajce da naprave kompletne dosjee o svakom članu posade Newtona, uklju ču jući tu i tebeeine obrve se namrgodiše. „Informaci je, od ko jih se do većine ne može doći preko službeni

menata MSA-e, potvrđu ju moje osobno mišljenje da ekipa s Newtona sa drži popriličan broj nnih elemenata. Nisam znao što da radim s...”

„To te se ništa ne tiče” prekinula ga je Nicole gnjevno. Bila je uvri jeđena Henryjevim mm u njezin profesionalni život. „Zbog čega se mi ješaš u...”

„Hej, hej, smiri se, u redu?” reče kralj. „Uvjeravam te da su moji motivi bili potpuno ispj” dodao je, „vjero jatno ti uopće neće ni biti potrebne sve te informaci je, ali pomislio sam dažda mogle biti korisne. Uzmi ih. Baci ih ako hoćeš. Ti si sanitetski časnik. Možeš postupiti s

ko god želiš.”

Henry je vidio da je upropastio sastanak. Otišao je i sjeo na stolicu naspram vatre. Leđa sa okrenuta Nicolei.

„Pazi se, Nicole” promumljao je.

Razmišljala je jedan dugi trenutak, gurnula memorijsku kocku u jaknu i prišla kralju iza

vala ti, Henry” rekla je. Nicole pusti da joj ruka padne na njegovo rame. Nije se okrenuo. Posvo jom rukom i vrlo lagano isprepletao prste s njezinim. Ostali su u tom položa ju gotovo min

„Bilo je podataka koji su izmakli čak i mo jim istražiteljima” rekao je tiho. „Osobito jedna a koja me je izuzetno zanimala.”

Nicole je mogla čuti vlastito srce kroz pucketanje cjepanica u kaminu. Glas u njoj je vikaou, reci mu. Ali drugi glas, pun mudrosti, savjetovao joj je šutnju.

Lagano je izvukla prste iz njegovih. Okrenuo se da bi je pogledao. Nasmi ješila se. Nicole atima. Omotala je opet šal i zatvorila jaknu pri je nego što je izašla van. „Zbogom, Henry” rekl



SUSRET

oženi svemirski brod Newton, sastavljen od dva bro da, napravio je takav manevar da je Ramao prostrani ekran u kontrolnom središtu. Strani artefakt bio je doista ogroman. Površina mledala mutno, jednolično siva, a njegovo izduženo ti jelo bio je geometrijski savršen valjak. Nšutke sta jala pokraj Valeri ja Borzova. Za njih dvo je, prvi pogled na ci jelo ramansko čuetlosti Sunca bilo je trenutak za uživanje.

„Jesi li opazio bilo kakvu razliku?” reče Nicole posli je podužeg vremena.

„Još ne” rekao je Borzov. „Izgleda da su oba broda sišla s iste proizvodne trake.” Opet je za tišina.

„Zar ne bi volio vidjeti tu proizvodnu traku?” upita Nicole.

Valerij Borzov kimne. Mala letjelica, nalik šišmišu ili kolibriću, pro juri preko ekrana u m planu i udalji se u smjeru Rame. „Vanjski dronovi utvrdit će sličnosti. Opskrbljeni su uskla

m kompletom slika Rame I. Svaka promjena bit će zabilježena i pri javljena u roku od tri sata.”

„A ako ne bude neobjašnjivih razlika?”

„Onda ćemo nastaviti kao što je planirano” odgovori general Borzov smi ješkom. „Pristat ćvoriti Ramu i pustiti unutrašnje dronove.” Bacio je pogled na sat. „A sve se to treba odigrati ti jedeća dvadeset dva sata, ako sanitetski časnik potvrdi da je posada spremna.” „Posada je u donju” izjavi Nicole. „Upravo sam završila ponovni pregled sinopsisa zdravstvenih podataka s nja. Iznenađu juće su pravilni. Osim hormonalnih abnormalnosti kod sve tri žene, što nije u psti neočekivano, ti jekom četrdeset dana nisu zabilježene nikakve anomali je.”

„Znači, fizički smo spremni za polazak” reče zapovjednik zamišljeno, „ali što je s našom pkom spremnošću? Je li te uznemirila nedavna rasprava? Ili to možemo pripisati napetosti i

nju?”

Nicole je na trenutak šutjela. „Slažem se da su ova četiri dana posli je prista janja bila zgodna. Dakako, znali smo za problem Wilsona i Browna još pri je lansiranja. Djelomično smešili tako što smo držali Reggieja na tvom brodu ti jekom najvećeg di jela putovanja, ali sada,o spo jili oba broda i kada je posada opet kompletna, to dvo je izgleda da napada ju jedan drud god mogu. Osobito ako je Francesca u blizini.”

„Dva puta sam pokušao razgovarati s Wilsonom dok su nam brodovi još bili razdvo jeni”

rzov. „Nije htio razgovarati. Ali jasno je da je zbog nečega vrlo ljut.“General Borzov priđe zapovjednoj ploči i počne petljati oko tipkovnice. Niz informaci ja p

po javljivati na jednom zaslonu. „Vjero jatno se to tiče Sabatini jeve” nastavio je. „Wilson nije radio ti jekom putovanja, ali njegov dnevnik nagovještava da je proveo neuobiča jeno mnogona na videofonu s njom. I uvi jek je bio loše raspoložen. Čak je uvri jedio O’Toola.” Gerzov se okrene i napeto pogleda Nicole. „Želim znati je li moj sanitetski časnik ima bilo kužbenu’ preporuku glede posade, osobito glede odnosa među članova ekipe.”

Nicole to nije očekivala. Kada je general Borzov zakazao ovaj posljednji „razgovor o zdr

sade” s njom, nije mislila da će ga proširiti i na mentalno zdravlje dvanaestoro astronauta s N„Tra žiš li profesionalnu psihološku procjenu?” upita ona.



„Svakako” general Borzov po jača svo ju r ani ju izjavu. „Želim od tebe A5401 koji se odnosiološku i na psihološku spremnost svakog člana posade. Postupak jasno kazu je da zapovnik pri je svake operaci je mora zatražiti izvještaj o zdravstvenom stanju posade od sanitenika.”

„Ali ti jekom simulaci ja tražio si samo podatke o fizičkom zdravlju.”

Borzov se nasmi ješio. „Mogu pričekati, madame des Jardins” rekao je, „ako želiš dobiti vrza pripremanje izvješta ja.”

„Ne, ne” reče Nicole posli je kraćeg razmišljanja. „Mogu dati svo je mišljenje sada, a službekumentirati kasni je večeras.” Okli jevala je nekoliko sekundi pri je nego što je produžila. „Nvila Wilsona i Browna za jedno kao članove posade u bilo ko joj podskupini, barem ne ti jekomeraci je. I čak bih zazirala, iako to mišljenje u svakom sluča ju nije toliko čvrsto, od ubaciancesce u skupinu s bilo ko jim od njih dvo jice. Ne bih postavljala nikakva druga ograničenje vrste pred posadu.” „Dobro. Dobro.” Zapovjednik se široko nasmi ješi. „Ci jenim tvoj izvje

ne samo zbog toga što potvrđu je moje osobno mišljenje. Kao što znaš, te stvari zna ju ponekalično delikatne.” General Borzov naglo promi jeni temu. „Sada bih ti htio postaviti jedno drugje potpuno različite prirode.”

„Što je to?”„Jutros mi je došla Francesca i predložila da sutra navečer priredimo zabavu. Tvrdi da je p

peta i da joj je potreban neka vrsta opuštanja pri je prve akci je unutar Rame. Slažeš li se s njom

Nicole je razmišljala jedan trenutak. „Nije loša ide ja” rekla je. „Napetost se definitivno po. ali kakvu je zabavu imala na umu?”

„Za jedničku večeru, ovdje u kontrolnoj sobi, nešto vina i votke, možda čak i malo vesrzov se nasmi ješi i položi ruku na Nicoleino rame. „Tražim tvo je profesionalno mišljenje, ješ, kao mog sanitetskog časnika.” „Dakako.” Nicole se nasmi je. „Generale” dodala je, „ako m

je vri jeme da posada održi zabavu, bit će mi drago pomoći...”

cole dovrši svoj izvještaj i prebaci ga preko mreže na Borzovljevo računalo na vojnom broda je na to da stvar obliku je tako da bude predstavljena kao „sukob ličnosti” a ne kao neka vrsoškog ponašanja. Za Nicole, međutim, problem između Wilsona i Browna bio je jasan: ljubomta i jednostavna, drevno zelenooko čudovište osobno.

Bila je sigurna da je pametno izbjeći da Wilson i Brown rade za jedno u unutrašnjosti Rame se prekoravala što nije sama to već predložila Borzovu. Shvaćala je da njezin zadatak u o

si je uključu je i mentalno zdravlje, ali je nekako imala teškoća misliti o sebi kao o psihi jatru Izbjegavam to jer se ne radi o objektivnom procesu, pomislila je. Još nemamo senzore kgli izmjeriti dobro ili loše mentalno zdravlje.

Nicole je išla niz hodnik s kabinama članova posade. Ci jelo vri jeme je pazila da drži jednupodu; toliko se navikla na bestežinsko stanje da joj je to gotovo postalo druga priroda. Nicoo drago što su se graditelji Newtona to liko potrudili da na najmanju mjeru smanje razlike izravka u svemiru i na Zemlji. Posao astronauta bio je izuzetno olakšan omogućavanjem posausredotoči na važni je elemente svoga posla.

Nicoleina kabina bila je na kra ju hodnika. Iako je svaki astronaut imao privatnu kabinu



sljedica žustre rasprave između posade i konstruktora broda koji su tvrdili da spavanje u parodi prostor), prostori je su bile vr lo male i skučene. Bilo je osam spavaćih soba na ovoj većoj i, koju su članovi posade nazivali „znanstveni” brod. Vojni brod je imao još četiri male spbe. Oba svemirska broda imala su još dvorane za vježbanje i za jedničke prostori je opremodnim namješta jem, kao i neke mogućnosti za zabavu ko jih nije bilo u spavaćim sobama.

Kada je Nicole prošla pokraj sobe Janosa Tabori ja, nepogrešivo je čula njegov smi jeh. Vru bila otvorena kao i obično. „Zar si stvarno očekivao” govorio je Janos, „da mi jenjam lovce stim tvo jim konjima da kontrolira ju sredinu ploče? Ma hajde, Shig, možda nisam majstor, al

m na svo jim pogreškama. Jednu od rani jih parti ja izgubio sam upravo zbog toga.”Tabori i Takagishi su, kao i obično, igrali parti ju šaha posli je večere. Gotovo svaku „noć”

da je zadržala dvadesetčetirisatni dan koji se poklapao s griničkim vremenom) njih dvo jica sušah oko jedan sat pri je spavanja. Takagishi je imao titulu šahovskog majstora, ali je bio ma i želio je ohrabriti Tabori ja. Zbog toga je u svakoj igri, nakon što bi postigao solidnu pozpuštao Tabori ju da mu da ugrožava obranu.

Nicole gurne glavu kroz vrata. „Uđi, ljepotice” reče Janos sa smi ješkom. „Gledaj kako um našeg azi jatskog pri jatelja u ovom pseudo-cerebralnom nadmetanju.” Nicole počne objašn

ko je pošla do vježbaonice, kada joj je neobično stvorenje, veliko otprilike kao miš, protmeđu nogu i ušlo u Tabori jevu sobu. Ona se protiv svo je volje trgne kada igračka, ili što jo, pođe prema dvo jici muškaraca.

I ptica kos, što žuti kljunI crno perje ima,I drozak, slatke pjesme punI carić mali s njima.

Robot je pjevao dok je jurio prema Janosu. Nicole se spusti na koljena i zagleda u neobičnšlicu koja je imala donji dio ti jela kao čovjek, a glavu magarca. Nastavio je pjevati. Tabori i T

hi prekidoše parti ju i obo je se nasmi jaše zbunjenom izrazu na Nicoleinom licu.„Hajde” reče Janos, „reci mu da ga voliš. To bi učinila Titani ja1, vilinska kraljica.”

Nicole slegne ramenima. Robot je na trenutak šutio. Kada je Janos opet počne nagovarati, Nomrmlja: „Volim te” robotu visokom dvadeset centimetara.

Mini jaturni Vratilo1 se okre ne Nicolei. „Rekao bih, gospo jo, da za to imate malo razloga. nu govoreći, ljubav i razlog danas ri jetko idu za jedno.”

Nicole je bila zapanjena. Htjede podići ma jušnu figuru, ali je zastala kada je čula drugi glas

„Gospode, kakve su lude smrtnici ti. Gdje je sad taj igrač ko jeg pretvorih u magarca. Vre si?”

Drugi mali robot, odjeven poput vilenjaka, uskoči u kabinu. Kada je ugledao Nicole, skočida i počeo lebdjeti u visini oči ju nekoliko sekundi, dok su mu sićušna krila udarala mahnitomm. „Ja Puk1 je sam, li jepa gospo“ rekao je, „ne vidjeh te rani je.” Robot se zatim spusti na pod Nicole je zani jemjela.

„Ma što to, za ime svi jeta...” zausti.

„Psst...” reče Janos, davši joj znak da šuti. Pokazao je prema Puku. Vratilo je spavao u kutunosevog leža ja. Vilenjak je u međuvremenu našao Vratila i počeo ga prskati finom, lakom pm iz vrećice. Dok su tri ljudska bića promatrala, glava Vratila počne se mi jenjati. Nicole je v



se to mali komadi metala i plastike, koji su činili magareću glavu, preraspodjelju ju, ali čak jearala potpunost preobraža ja. Puk je odskakutao čim se Vratilo probudio s novom, ljudskomm i počeo govoriti.

„Priviđenje mi se čudno prikazalo” reče Vratilo. „Usnuo sam san, da čovjeku jednostavno pne kakav je. Magarac bio tko bi se prihvatio posla da protumači taj san.“

„Bravo. Bravo” poviče Janos kada je stvorenje ušutjelo. „O medetō” doda Takagishi.

Nicole sjedne u jedini slobodan stolac i pogleda kolege. „A kad pomislim” rekla je i zav

vom, „da sam zapravo rekla zapovjedniku da ste vas dvo jica u psihološkom pogledu zdstala je dvi je ili tri sekunde. „Bi li mi jedan od vas dvo jice, molit ću li jepo, rekao što se ovdjđa?” „Sve je to Wakefieldovo maslo” reče Janos. „Čovjek je apsolutno sja jan i, za razliku od ni ja, i vrlo duhovit. Osim toga, fanatično je zaljubljen u Shakespearea. Ima ci jelu obitelj ovihnjaca, iako mislim da je Puk jedini koji leti, a Vratilo jedini koji mi jenja oblik.”

„Puk ne leti” reče Richard Wakefield, ulazeći u sobu. „Jedva može lebdjeti nad podom, mo nakratko.” Činilo se da je Wakefieldu neugodno. „Nisam znao da ćeš i ti biti ovdje” obracolei. „Ponekad zabavljam ovu dvo jicu usred njihove šahovske igre.”

„Jedne noći” dodao je Janos, kako Nicole ništa nije uzvratila, „upravo sam predao parti ju Sda smo začuli neku buku u hodniku. Nekoliko trenutaka kasni je, Tybalt i Mercutio uđoše u u jući i navalju jući mačevima jadan na drugoga.”

„To ti je hobi?” pitala je Nicole posli je nekoliko sekundi, mahnuvši rukom prema robotima

„Moja gospo” umi ješa se Janos pri je nego što je Wakefield stigao odgovoriti, „nikada, nikakaj strast s hobi jem. Naš ci jenjeni japanski znanstvenik ne igra šah iz hobi ja. A ovaj mladi čovrdovog rodnog grada Stratforda na Avonu ne gradi te robote iz hobi ja.”

Nicole baci pogled na Richarda. Pokušavala je zamisliti energi ju i rad koje je morao uloavljenje tako složenih robota kao što su bili ovi koje je upravo vidjela. Da ne spominjemo na

st i, dakako, strast. „Baš dojmljivo” rekla je Wakefieldu.Njegov osmi jeh pokaže da je primio njezinu pohvalu. Nicole se ispriča i krene van iz k

k zazu ji oko nje i zastane u dovratniku.

Ako nisu težnje našeZadovoljstvo stekle vaše,Zamislite da ste sniliI tek žrtve varke bili.

Nicole se smi jala kada je koraknula preko Puka i mahnula u znak pozdrava svo jim pr i jatelji

cole je ostala u vježbaonici znatno duže nego što je očekivala. Obično je trideset minuta žežnje bicikla ili trčanja u mjestu bilo dovoljno da joj ukloni napetost i opusti ti jelo za san. Alčer, s ciljem ekspedici je tako nadomak ruke, bilo je potrebno raditi duže kako bi smirila svojktivni sustav. Jedan dio njezinih teškoća bilo je i izvješće koje je uni jela u dokumente i ko jeporučila da Wilson i Brown budu razdvo jeni na svim važnim aktivnostima ti jekom misi je.

Jesam li prenaglila? upitala se. Bi li me je general Borzov poljuljao u uvjerenju? Nicole senosila svo jom profesionalnom reputaci jom i često je konstruktivno potvrđivala svo je najva

luke. Pred kraj vježbe opet se uvjerila da je poslala odgovara juće izvješće. Umorno ti jelo



klo da je spremno za san.

Kada se vratila u sektor s kabinama svemirske letjelice, bilo je mračno svuda osim u hodda je skrenula li jevo u bočni hodnik koji je vodio u njezinu kabinu sobu, slučajno je bacila p

oz za jedničke prostori je prema maloj prostori ji u ko joj je držala medicinske zalihe. Čudnoslila je, naprežući pogled pri slabom svjetlu. Izgleda da sam ostavila otvorena vrata ostave.

Nicole prođe kroz za jedničku prostori ju. Vrata ostave zaista su bila odškrinuta. Već je aktivomatsku bravu i počela zatvarati vrata, kada je začula šum u mračnoj sobi. Nicole krene un

ali svjetlo. Iznenadila je Francescu Sabatini, koja je sjedila u kutu za terminalom. Na zaslonuom bila je prikazana nekakva informaci ja, a Francesca je u rukama držala usku bočicu.

„Oh, zdravo, Nicole” reče Francesca nonšalantno, kao da je za nju normalno da sjedi u mraunalom u sobi za medicinske zalihe.

Nicole lagano priđe računalu. „Što se događa?” rekla je nehajno, dok joj je pogled preletormaci jama na zaslonu. Iz kodiranog zaglavlja, Nicole je vidjela da je Francesca zatraži

ventarskog potprograma da joj izlista sredstva za kontrolu trudnoće koja se mogu naći na brod

„Što je to?” upita Nicole, pokazavši na zaslon. U glasu joj se javio se trag ljutnje. Svi astroznali da je ostava s medicinskim zalihama zabranjen teritorij za svakoga osim za sanitenika.

Kako Francesca ništa nije odgovorila, Nicole se naljuti. „Kako si ušla ovamo?” upita je. ne su bile razdvo jene samo nekoliko centimetara u malom pregratku pokraj stola. Nicole izngrabi bočicu iz Francescine ruke. Dok je Nicole čitala etiketu, Francesca se probi je krozostor i krene prema vratima. Nicole otkri je da tekućina u njezinim rukama služi za izazivanje a i brzo pođe za Francescom u hodnik.

„Hoćeš li objasniti ovo?” pitala je Nicole „Samo mi daj bočicu, molim te” reče Francesca n.

„Ne mogu to učiniti” odgovori Nicole i zavrti glavom. „Ovo je vrlo jako sredstvo, s ozbipratnim djelovanjem. Što si naumila? Ukrasti ga i misliti da će proći neprimi jećeno? Pri pegledu inventara, znala bih da ga nema.”

Dvi je žene su netremice gledale jedna drugu nekoliko dugih sekundi. „Čuj, Nicole”ancesca napokon, nakon što joj je uspelo da se osmjehne, „sve je ovo vrlo jednostavno. Nedm otkrila, na svo je zaprepaštenje, da sam u vrlo ranom stadi ju trudnoće. Želim pobaciti embrntimna stvar i nisam željela mi ješati ni tebe niti ikoga drugog iz posade.”

„Ne možeš biti trudna” brzo je odgovorila Nicole. „Vidjela bih to u tvo jim biometrijskim

ma.”„Ima tek četiri ili pet dana. Ali sigurna sam. Već sam osjetila promjene u ti jelu. A sada

šlo i ono vri jeme u mjesecu.”

„Znaš koji su odgovara jući postupci za medicinske probleme” reče Nicole posli je kratkog nja. „Ovo je moglo biti vrlo jednostavno, da upotri jebim tvoj izraz, da si najpri je došla do mjvjero jatni je bih poštovala tvoj zahtjev za povjerljivošću. Ali sada si me stavila pred nedoumi

„Molim te bez te birokratske lekci je” oštro je prekine Francesca. „Stvarno me ne zanimokleta pravila. Jedan muškarac mi je izazvao trudnoću i ja namjeravam ukloniti fetus. Hoćeš

da dati bočicu, ili moram naći drugi način?”



Nicole je bila bi jesna. „Stvarno si nevjero jatna” reče Francesci. „Jesi li si doista očekivalam ovu bočicu i da odem? Ne postavlja jući nikakva pitanja? Može biti da si ti toliko širokogde svoga života i zdravlja, ali ja svakako nisam. Moram te najpri je pregledati, provjeriti tvo jinsku povi jest, odrediti starost embri ja – tek ću tada razmotriti da li da ti prepišem to sredim toga, osjećam se dužnom da ti istaknem da posto je i određena moralna i psihološka ogra...”

Francesca se glasno nasmi je. „Poštedi me svo jih ograničenja, Nicole. Nije mi potrebna u ž ja moralnost više klase. Čestitam ti što si odgo jila di jete kao jedini roditelj. Moj položaj je z

ugači ji. Otac ovog djeteta je namjerno prestao uzimati svo je pilule, misleći da će trudnoća poi moju ljubav prema njemu. Pogri ješio je. Ovo je neželjeno di jete. Trebam li ti to još plastisati...”

„Dosta” prekine je Nicole, gadljivo napućivši usne. „Po jedinosti tvog privatnog života stse ne tiču. Moram odlučiti što je najbolje za tebe i za ekspedici ju.” Zastala je. „U svakom slu

istiram na odgovara jućem pregledu, uključu jući komplet snimki zdjelice. Ako odbi ješ, nećuti pobačaj. I, dakako, bila bih prisiljena podni jeti potpuni izvještaj...”

Francesca se nasmi jala. „Ne moraš mi pri jetiti. Nisam toliko glupa. Ako se budeš osjećala

d mi nabi ješ svo ju smi ješnu opremu između nogu, onda samo napri jed. Ali daj da to napravimje. Želim da to di jete leti iz mene pri je izlaska u Ramu.”

Nicole i Francesca jedva su izmi jenile desetak ri ječi ti jekom sljedećega sata. Otišle su za jelu ambulantu, gdje je Nicole upotri jebila svo je osjetljive instrumente da odredi posto janje i vembri ja. Također je provjerila Francescinu sposobnost da podnese tekućinu za izazivanje poFetus je rastao u Francescinoj utrobi već pet dana. Tko li si ti? mislila je Nicole dok je na zadala mikroskopsku sliku male vrećice ugni ježđene u stjenku materice. Čak ni na mikros

nde nije bilo načina da se odredi je li skupina stanica živa. Ali već jesi živ. A najveći dio budućć ti je programiran genima.

Nicole na pisaču napravi popis onoga što bi Francesca mogla očekivati u fizičkom pogledn što jednom proguta sredstvo. Fetus će biti ispran, ti jelo će ga odbaciti u sljedeća dvadeset i a. Moglo bi biti blagih problema s normalnom menstruaci jom koji će odmah usli jediti.

Francesca je bez kolebanja ispila tekućinu. Dok joj se paci jentica odi jevala, Nicole se u miati u vri jeme kada je prvi put posumnjala u vlastitu trudnoću. Ni jednom nisam pomislila... i mo zbog toga što joj je otac bio princ. Ne. Bilo je to pi tanje odgovornosti. I ljubavi.

„Znam što misliš” rekla je Francesca kada je bila spremna otići. Sta jala je pokraj vrata ate. „Ali ne trati vri jeme. Imaš i sama dovoljno problema.”

Nicole nije odgovorila. „I znači sutra malog kopilana više neće biti” rekla je Francesca hl ju umornih i bi jesnih. „Prokleto dobra stvar. Svi jetu nije potreban još jedan polucrnčić.” Frane pričekala na Nicolein odgovor.



RAMA, RAMA, BLISTAJ SJAJAN

uštanje u blizinu ulaza u Ramu prošlo je glatko i bez ikakvih poteškoća. Sli jedeći primjevjednika Nortona od pri je sedamdeset godina, general Borzov je Yamanaki i Turgenjevoj daoda dovedu Newton do toč ke kontakta neposredno pokraj stometarskog kružnog diska centrirosi divovskog valjka. Skupina niskih struktura nalik kuti jama za tablete omogućavala je dljski svemirski brod ostane na mjestu unatoč blagoj centrifugalnoj sili koju je stvarala roma. Deset minuta kasni je već su jaka učvršćenja čvrsto usidrila Newton u nje govu izvanzemaroluku.

Veliki disk bio je, kao što se i predviđalo, vanjski kapak ramanske zračne komore. Wakefbori su izašli iz Newtona u svo joj izvanbrodskoj opremi i krenuli u potragu za skrivenim kottač, koji je bio ručna kontrola ulaza u zračnu komoru, nalazio se točno na predviđenom mretao se kao što je bilo očekivano i otkrio otvor u vanjski omotač Rame. Kako se ništa u vezi m II nije razlikovalo od njegovog prethodnika, dvo jica astronauta nastaviše ulazni postupak.

Četiri sata kasni je, posli je poduže šetnje napri jed-natrag duž pola kilometra koridora i ti su povezivali ogromnu, šuplju unutrašnjost stranog svemirskog broda s vanjskom zračnomrom, dvo jica ljudi otvoriše vrata i ostale dvi je zračne komore, jer na Rami je sve bilo mjerka. Također, postavili su transportni sustav koji će prenositi ljude i opremu od Newtonmine unutrašnjosti. Taj transporter su inženjeri sa Zemlje tako konstruirali da klizi duž paraazda koje su Ramanci urezali u zidove vanjskih tunela pri je neznano koliko stoljeća.

Posli je kratke stanke za ručak, Yamanaka se pridružio Wakefieldu i Tabori ju i njih tro jica pstavljati planiranu komunikacijsku relejnu posta ju Alfa na unutrašnjem kra ju tunela. Oblik ao je posebno konstruiran da, ako je druga ramanska letjelica ista prvoj, omogući dvosmjernnikaci ju između astronauta koji se nalaze na bilo ko jem mjestu na stubištu ili u sjevernoj pol

edišnje ravnice. Glavni komunikacijski plan zahti jevao je uspostavljanje još jedne velike resta je, koja se trebala zvati Beta, u blizini Cilindričnog mora; te dvi je posta je omogućit će sigzu svuda po sjevernom poluvaljku, pa čak do otoka zvanog New York.

Brown i Takagishi zauzeše svo je položa je u kontrolnom središtu čim je potvrđeno uključista je Alfa. Odbro javanje do lansiranja dronova za unutrašnjost se nastavljalo. Takagishi je o i nervozan i uzbuđen dok je dovršavao pretpoletne testove na svom dronu. Brown je, pak, do opušteno, čak bezbrižno, dok je završavao pripreme. Francesca Sabatini je sjedila pred viš

m zaslonima, spremna izabrati najbolje slike za izravni pri jenos na Zemlju.General Borzov osobno je objavio glavne događa je ci jelog postupka. Zastao je radi dram

g uzimanja daha pri je nego što je izdao zapovi jed da se aktivira ju dva drona. Dronovi ondeše u mračnu prazninu Rame. Nekoliko sekundi kasni je, glavni zaslon u kontrolnom središtu

slika izravno dolazila s drona ko jim je upravljao David Brown, bio je preplavljen svjetlošću nse upalila prva raketa za osvjetljavanje. Kada je svjetlo postalo normalni je, po javili su se

ve širokokutne snimke. Od početka je bilo predviđeno da ta prva slika bude složeni prikazrnog poluvaljka koja će obuhvatiti ci jeli teritorij, od udubljenog kra ja na koji su ušli, pa sve ddričnog mora na sredini umjetnog svi jeta. Oštra slika koja se konačno sledila na zaslonu bila

nju juća. Jedno je bilo čitati o Rami i izvoditi simulaci je unutar njegove replike; potpuno je d



o naći se usidren za divovski svemirski brod u blizini Venerine staze i bacati prvi pogutrašnjost...

To što je prizor bio poznat jedva je malo smanjilo čudesnost slike. Na kra ju glavine u oatera, s početkom kod tunela, na sve strane se pružao kompleks terasa i rampa sve do glavnogjka, njegove unutarnje stjenke. Tu glavinu di jelile su na tri jednaka di jela tri ljestve koje su poe na široke željezničke pruge i koje su se sve kasni je širile u ogromno stubište s po više od truća stuba. Kombinaci ja ljestvi/stubišta podsjećala je na tri podjednako razmaknute žbice kišomogućavala je spuštanje (ili penjanje) s ravnog dna kratera glavine do prostrane Središnje rav

pravo zidova rotira jućeg valjka.Sjeverna polovica Središnje ravnice prostirala se i ispunjavala najveći dio slike na za

romno prostranstvo bilo je podi jeljeno u četverokutna polja nepravilnih veličina, osim nepooko „gradova”. Tri grada na širokokutnoj slici – skupine visokih, vitkih objekata koji su pod

na zgrade podignute čovjekovom rukom, povezane među sobom nečim što je podsjećalo na ove koji su se pružali duž granica između polja – posada je odmah prepoznala kao Pariz, Rndon, kako su ih nazvali prvi istraživači Rame. Isto toliko upečatljive na slici bile su i tri ave brazde ili doline u Središnjoj ravnici. Ta tri linearna jarka, duga deset kilometara i široka

metara, bili su smještena na jednakim razmacima po zavo jima Rame. Ti jekom prvog susreta m te doline bile su izvori svjetlosti koja je ispunila šuplji svi jet ubrzo posli je otapanja Ciling mora.

Neobično more, masa vode koja je omotavala ci jeli valjak, nalazilo se na najdaljem kra ju š je bilo zamrznuto, kao što se i očekivalo, a u središtu mu se nalazilo ta janstven otok ogrobodera koje je nazvano New York još od vremena prvog Rame. Neboderi su se pružali prekoke, visoki tornjevi koji su mamili da im se dođe u posjet.

Ci jela posada šutke je buljila u tu sliku gotovo punu minutu. Onda dr. David Brown počneti. „U redu, Ramo” rekao je ponosnim glasom. „Vidite li, svi vi, nevjerne Tome” povikao je

jno glasno da bi ga svi čuli, „potpuno je jednak prvom.” Francescina video kamera se okremi Brownovo uzbuđenje. Najveći dio posade i dalje je bio bez ri ječi, očaran po jedinostim

slona.

U međuvremenu, Takagishi jev dron prenosio je uskokutne fotografi je područja neposrod tunela. Te slike su prikazivane na manjim ekranima oko kontrolnog centra. Slike će biti uljene da se potvrde konstrukci je komunikacijske i transportne infrastrukture koja će se ko

utar Rame. Bio je to pravi „posao” ove faze misi je: uspoređivanje tisuća fotografi ja koje će sni dronovi s posto jećim mozaičnim snimkama s Rame I. Iako se najveći dio usporedbi mogao

i digitalno (i prema tome automatski), uvi jek će biti razlika koje će zahti jevati ljudsko oko. da bi dva svemirska broda bila potpuno ista, različite razine osvjetljenja u vri jeme snimanja si neka umjetna nepoklapanja.

Dva sata kasni je posljednji dron se vratio do relejne stanice i početni pregled fotografskoganja bio je dovršen. Nije bilo nikakvih većih strukturnih razlika između Rame II i prethodnerske letjelice, sve do veličine od stotinu metara. Jedino bitno područje razlikovanja bilo je indrično more, ali refleksi je od leda bile su odavno na zlu glasu kao po java koju je teško obavnom digitalnim algoritmom za usporedbe. Bio je to dug i uzbudljiv dan. Borzov je objaviodaci za posadu vezani za prvu operaci ju biti objavljeni za jedan sat i da će „speci jalna večera

služena u kontrolnom središtu dva sata kasni je.



e možeš to učiniti” poviče bi jesno David Brown, uletjevši u sobu zapovjednika bez kucanja i vši ispis popisa zadataka za prvu operaci ju.

„O čemu to pričaš?” odvratio je general Borzov. Brownovo nasilničko upadanje prilično jutilo.

„Vjero jatno je neka pogreška” produži Brown glasno. „Ne očeku ješ valjda da ostanem ovdwtonu ti jekom prvog izlaska.” Kada nije bilo odgovora od generala Borzova, američki znan

k promi jeni taktiku. „Želim da znaš da ne prihvaćam ovo. A ni rukovodstvu MSA se to neće svi

Borzov ustane od stola. „Zatvori vrata, dr. Brown” rekao je mirno. David Brown tresne klatima. „A sada slušaj ti mene jed nu minutu” nastavio je general. „Nije me briga koga pozna jm zapovjednik ove ekspedici je. Ako se nastaviš ponašati kao primadona, pobrinut ću se da nikočiš u Ramu.”

Brown spusti glas. „Ali tražim objašnjenje” rekao je s neprikrivenim nepri jateljstvom. „Jadeći znanstvenik na ovoj misi ji. Također sam vodeći zagovornik pro jekta Newton u me dko možeš opravdati to što me ostavljaš na Newtonu dok de vet drugih astronauta ide u Ramu?”

„Ne trebam opravdavati svo je postupke” odvratio je Borzov, na trenutak uživa jući u svo jojći nad napuhanim Amerikancem. Nagnuo se napri jed. „Ali da stvar bude jasna, kao i zato što

edvidio ovaj tvoj djetinjast ispad, reći ću ti zašto nisi u ekipi za prvi izlaz. Posto je dva osnovnašeg prvog posjeta: uspostavljanje komunikacijsko/transportne infrastrukture i dovršavanjnog pregleda unutrašnjosti ko jim će se ustanoviti je li ovaj svemirski brod potpuno jednak ...” „To su dronovi već potvrdili” umi ješao se Brown. „Prema dr. Takagishi ju, nisu” prekirzov. „On kaže...”

„Sranje, generale, Takagishi neće biti zadovoljan dok se ne bude pokazalo da je svaki kvantimetar Rame jednak prvom brodu. Vidio si rezultate ispitivanja s dronova. Zar još imnjaš...”

David Brown zastane usred rečenice. General Borzov je lupkao prstima po stolu i gledaowna hladnim pogledom. „Hoćeš li me sada pustiti da dovršim?” reče napokon Borzov. Ček

nekoliko sekundi. „Što god ti mislio” nastavio je zapovjednik, „dr. Takagishi je svjetski pučnjak za unutrašnjost Rame. Ne možeš ni za trenutak tvrditi da je tvo je znanje o po jedinoog valjka makar i blizu njegovog. Potrebno mi je svih pet svemirskih kadeta za radovrastrukturi. Dvo je novinara mora ju ići unutra, ne samo zbog toga što posto je dva posebna zać i zato što je pažnja svi jeta ci jelo vri jeme usmjerena na nas. Konačno, vjeru jem da je važje kasni je rukovođenje ekspedici jom da barem jednom osobno odem unutra, a ja odluču jenim sada. Pošto procedure jasno stavlja ju do znanja da ti jekom ranih operaci ja barem tri član

de mora ju ostati izvan Rame, nije teško zaključiti...”„Nisi me zavarao ni na trenutak” prekine ga gnjevno David Brown. „Znam zbog čega se sv

gađa. Tražiš prividno logičan izgovor da sakri ješ pravi razlog za moje isključenje iz prvog eijskog tima. Ljubomoran si, Borzove. Ne možeš podni jeti činjenicu da me većina ljudi smatra

m vođom ove ekspedici je.”

Zapovjednik je promatrao znanstvenika desetak sekundi, ne progovorivši pri tom ni naš, Browne” reče napokon, „žao mi te je. Izuzetno si nadaren, ali tu nadarenost umanju je stito mišljenje o njoj. Da nisi takav...” Sada je na Borzova bio red da se zaustavi usred reč

renuo je pogled. „Slučajno, jer znam da ćeš se vratiti u svo ju sobu i odmah kmečati MSA, th ti vjero jatno reći da je sanitetski časnik u svom izvješću o spremnosti posade otvoreno pre



da te ne upuću jem ni na kakve za jedničke dužnosti s Wilsonom – zbog osobnih nepri jatele ste obo jica pokazali.”

Brownove oči se skupiše. „Želiš reći da je Nicole des Jardins stvarno ispunila službeni mndum u ko jem navodi Wilsona i mene po imenu?”

Borzov kimne.

„Krava” promrmlja Brown.

„Uvi jek je ri ječ o tuđoj pogreški, zar ne, dr. Brown?” reče general Borzov i nasmi ješi se

otivniku.David Brown se okrene i izađe iz prostori je.

neral Borzov je zapovjedio da se za svečani objed otvori nekoliko skupih boca vina. Zapovjbio odlično raspoložen. Francescin pri jedlog bio je dobar. Među astronautima je vladao većaj pri jateljstva dok su sastavljali male stolove u kontrolnom središtu i pritezali ih uz pod.

Dr. David Brown nije došao na banket. Ostao je u svo joj kabini, dok se ostalih jedanaest člasade gostilo piletinom i rižom. Francesca je nespretno javila da se Brown „ne osjeća baš najbkada se Janos Tabori razdragano pri javio da će otići i provjeriti u čemu je stvar, Frances

rno dodala da dr. Brown želi da ga ostave na miru. Janos i Richard Wakefield, koji su popili pliko čaša vina, šalili su se s Francescom za jednim kra jem stola, dok su na drugom kra ju Rlson i general O’Tool sudjelovali u živoj raspravi o nastupa jućem prvenstvu u bejzbolu. Nicdila između generala Borzova i admirala Heilmanna i slušala njihova sjećanja na održavanjeanima posli je Kaosa.

Kad je obrok bio gotov, Francesca se ispričala. Ona i dr. Takagishi nestadoše na nekoliko mKada su se vratili, Francesca zatraži od astronauta da okrenu stolice prema velikom zaslo

da, kada su pogašena svjetla, ona i dr. Takagishi pustiše pro jekci ju pune vanjske slike Rame nor. To sada nije bio mutno sivi valjak ko jega su svi prvo vidjeli. Ne, ovaj Rama bio je vješto pomoću potprograma za procesiranje slike i sada je to bio crni valjak sa zlatnožutim prugaj valjka djelovao je gotovo kao lice. Na trenutak je u prostori ji zavladala tišina pri je nego ancesca počela recitirati:

Tigre, tigre, blistaj sja jan,U prašumi noći ta jan,Besmrtna ti ruka kakvaSimetriju groznu dade?

Nicole des Jardins osjeti kako joj se hladni trnci penju uz kralježnicu dok je slušala ancesca počinje sljedeći stih.

Na ko jem nebu duboku,Bljesne plam u tvome oku?...

To je, posli je svega, pravo pitanje, po misli Nicole, Tko je napravio taj gargantuanski svemod. To je mnogo važni je za našu konačnu sudbinu nego zašto.

Kakav čekić? Lanac kakav?U ko joj peći bi mozak takav?

Na kom nakovnju? Koji stisak strašniobgrli tebe u očaj posvemašnji?...



S druge strane stola, generala O’Toola je također hipnotiziralo Francescino recitiranje. Uborio s istim osnovnim pitanjem koje ga je mučilo još od kako se pri javio za ekspedici ju.že, pi tao se, kako se ovi Ramanci ukla pa ju u Tvoj svemir? Je li si njih stvorio prve, pri je nas? Jm na neki način rođaci? Zašto si ih poslao ovamo sada?

Kada zvijezde koplja odbaciše,Nebesa suzama svo jim pokvasiše,Je li se On svom djelu nasmiješio,Je li Tvorac janjeta i tebe stvorio?

Kada Francesca završi kratku pjesmu, na trenutak je usli jedila tišina, a onda je došlo do spg pljeska. Ona je skromno primi jetila da je dr. Takagishi osigurao sve potrebno znanje za pronje slike, a simpatični japanski astronaut se posramljeno nakloni. Onda Janos Tabori ustane sastolice. „Mislim da govorim u ime svih nas, Shig i Francesca, kada vam šaljem čestitke naginalnoj i izazovnoj predstavi” rekao je s osmi jehom. „Zamalo, ali ne potpuno, da me naved

biljno uzmem ono što ćemo sutra raditi.”

„A kada već govorimo o tome” reče general Borzov i ustane na čelu stola s tek otvorenomm ukra jinske votke, iz koje je već povukao dva dobra gutlja ja, „kucnuo je trenutak za staru dici ju – zdravice. Donio sam samo dvi je boce ovog nacionalnog blaga i predlažem da ih objelimo, drugovi moji i kolege, ove vrlo posebne večeri.” Stavio je obje boce u ruke generala O, a Amerikanac spretno upotri jebi raspršivač tekućine i razdi jeli votku u male, pokrivenestavljene oko stola. „Kao što Irina Turgenjev zna” produžio je zapovjednik, „na dnu boce ske votke uvi jek posto ji jedan crvić. Preda ja kaže da će onaj tko po jede crva imati posebne edeća dvadeset četiri sata. Admiral Heilmann je označio dna dvi je čaše infracrvenim križio dvo je koji budu pili iz označenih čašica moći će po jesti po jednog crvića zasićenog votkom

„Fuj“ reče Janos trenutak kasni je, kada je dodao infra-crveni skener Nicole. On je prvi provna dnu njegove čašice nema infracrvenog križića. „Ovo je natjecanje u ko jem mi je drago št

m.”Nicoleina čašica je imala oznaku na dnu. Ona je bila jedan od dvo je sretnih astronauta k

ći po jesti ukra jinskog crva za desert. Začudila se pitanju što ga je sama sebi postavila: Moramniti? a onda je potvrdno odgovorila na vlastito pitanje kada je vidjela ozbiljan pogled na licvjednika. Oh, dobro, pomislila je, vjero jatno me neće ubiti. Sve parazite je alkohol vjero jatnoo bezopasnim.

General Borzov podiže drugu čašicu s križićem na dnu. General se nasmi ješio, stavio jevića u svo ju čašicu, a drugog u Nicoleinu, i podigao votku prema stropu svemirskog broda.

„Pijmo svi za uspjeh ekspedici je” rekao je. „Za svakog od nas, sljedećih nekoliko dana i tjće najveća pustolovina u životu. U doslovnom smislu ri ječi, nas dvanaestoro predstavljamoe ambasadore pred stranom kulturom. Budimo odlučni u tome da damo sve od sebe kako bbro predstavili svo ju vrstu.”

Skinuo je poklopac sa čašice, pazeći da je ne uzdrma, i onda sve ispio u jednom gutlja ju. Pje crva ci jelog. I Nicole je na brzinu po jela crva, zaključivši da je jedina stvar goreg ukusa k

da stavila u usta bio onaj gnusni kori jen koji je po jela ti jekom obreda Poro u Obali Slonovač

Nakon još nekoliko kratkih zdravica svjetla u prostori ji počeše tamniti. „A sada” objavi gerzov, poprativši ri ječ širokim pokretom ruke, „ravno iz Stratforda, Newton vam po nosno vlja Richarda Wakefielda i njegove darovite robote.” Prostori ja se potpuno zamrači osim je



adratnog metra s li jeve strane stola koji je bio osvi jetljen reflektorom odozgo. Usred svjetlost je presjek nekog starog zamka. Ženski robot, visok dvadeset centimetara i odjeven u staroru, koračao je po jednoj sobi. Na početku scene čitala je pismo. Ali posli je nekoliko seustila je ruke uz bokove i počela govoriti.

Glamis si ti, i Cawdor; a i onoŠto je obećano bit ćeš. Ali ja sePrirode tvo je ne bo jim; prepuna jeMlijeka dobrote čovječanske da biNajkraćim putem udarila. Ti

za veličinom čezneš...

„Pozna jem tu ženu” reče Janos s osmijehom Nicolei. „Već sam je negdje upoznao.”

„Pst” upozori Nicole. Bila je očarana preciznošću pokreta Lady Macbeth. Taj Wakefiearno genij, pomišljala je. Kako samo uspi jeva stvoriti tako nevjero jatne po jedinosti na tako marima? Nicole je iznenadio broj različitih izraza lica robota.

Dok se Nicole nasto jala koncentrirati, mala pozornica počne joj plivati u glavi. Na trenuboravila gledati robote u mini jaturnoj predstavi. Glasnik je došao i rekao Lady Macbeth da jojlazi i da će Kralj Duncan provesti noć u njihovom zamku. Nicole počne promatrati kako s

dy Macbeth ozaru je ambicioznim naslućivanjem, čim je glasnik otišao.... O, dođite, vi duhovi štopravac smrtnim mislima da jete,učinite me bespolnom.I svirepošću strašnom svu meod glave do pete ispunite;Grubošću krv mi zgusnite...

Moj bože, pomisli Nicole, trepćući očima da se uvjeri da se ove ne igra ju njome, ona se miaista je to činila. Kada je robot izgovorio ri ječi: „Učinite me bespolnom“, njezin (ili njegov)

čne se mi jenjati. Izbočine grudi na metalnoj odori, oblina bokova, čak i mekoća lica nestalpunosti. Androgini robot je nastavio glumiti Lady Macbeth.

Nicole je bila opčinjena i lebdjela je u fantazi ji koju su za jedno stvorili njezina divlja mglo uzimanje alkohola. Novo lice robota ne jasno je podsjećalo na nekoga ko jega je poznla je komešanje sa svo je desne strane i okrenula se, ugledavši Reggieja Wilsona kako neštopravlja s Francescom. Nicole počne gledati tamo-amo od Francesce do Lady Macbeth. To

vati, ova nova Lady Macbeth sliči Francesci.

Nalet straha, predosjećaj tragedi je iznenada zahvati Nicole i gurne je u užas. Nešto strašnogoditi, govorio joj je um. Nekoliko puta je duboko udahnula i pokušala se smiriti, ali sablas

osjećaj nije htio povući. Na maloj pozornici, Kralja Duncana upravo je pozdravila ljupka doSa svo je li jeve strane Nicole vidje da Francesca nudi generalu Borzovu posljednje gutlja je

cole nije mogla spri ječiti paniku.

„Nicole, što se događa?” upita je Janos. Vidio je da je uznemirena.

„Ništa” rekla je. Prikupila je svu snagu i digla se na noge. „Vjero jatno mi nije dobro leglo sam po jela. Mislim da ću otići u svo ju sobu.”

„Ali propustit ćeš film posli je večere” reče Janos raspoloženo. Nicole se prisili da se bmjehne. Pomogao joj je da ustane. Nicole je čula kako Lady Macbeth kori svoga muža zbog

ljne hrabrosti i preplavi je novi val predosjećajnog straha. Čekala je dok se nalet adrenalin



vukao, a onda se tiho ispričala ostalima. Lagano je otišla do svo je sobe.



SMRT VOJNIKA

svome snu Nicole je imala deset godina i igrala se u grmlju iza kuće u pariškom predgrađu Cazarin. Iznenada joj se javio osjećaj da joj majka umire. Djevojčica se uspaničila. Potrčala jeto javi ocu. Mala, siktava mačka prepri ječi joj put. Nicole je zastala. Čula je vrisak. Išla je st

među drveća. Granje joj je grebalo kožu. Mačka ju je sli jedila. Nicole čuje novi krik. Kada sedila, prestrašeni Janos Tabori je sta jao nad njom. „General Borzov” reče Janos. „Osjeća u.”

Nicole brzo skoči s leža ja, baci ogrtač preko ramena, dohvati pri jenosni medicinski komđe za Janosom u hodnik. „Čini mi se kao upala sli jepog cri jeva” napomenuo je dok su žuriliničku prostori ju. „Ali nisam siguran.”

Irina Turgenjeva je klečala pokraj zapovjednika i držala ga za ruku. General bio je ispružuču. Lice mu je bilo bli jedo, a čelo ozno jeno. „Ah, doktorica des Jardins je stigla.” Uspio jsmi ješiti. Borzov pokuša ustati, za ječi od bola i opet se spusti. „Nicole” reče tiho, „u agoni ji

kada u životu nisam iskusio ovako nešto, čak ni kada sam bio ranjen u vojsci.”„Kada je počelo?” upita je. Nicole izvadi skener i biometrijski zaslon da provjeri sve vitaln

ke. U međuvremenu, Francesca i njezina video kamera preselili su se na desnu stranu da bi snko doktorica postavlja di jagnozu. Nicole joj nestrpljivo mahne da se odmakne.

„Pri je možda dvi je ili tri minute” reče Borzov s naporom. „Sjedio sam ovdje u stolici, gm i slatko se smi jao, koliko se sjećam, kada me je iznenada prožela jaka oštra bol, ovdje prsne strane trbuha. Osjetio sam kao da me nešto pali iznutra.”

Nicole programira skener da pretraži posljednje tri minute detaljnih podataka koje su zabil

kamatsuove sonde u Borzovljevom ti jelu. Odredila je početak boli, lako prepoznatljiv po bkuca ja srca i endokrinom lučenju. Onda je zatražila punu snimku sa svih kanala za kritično ra

„Janose” rekla je svom kolegi, „idi do ostave sa zalihama i donesi mi pri jenosnog di jagno” Pružila je Tabori ju kodnu karticu za vrata.

„Imaš blagu groznicu, što nagovještava da ti se ti jelo bori protiv neke infekci je” r eče Nicoralu Borzovu. „Svi unutrašnji podaci potvrđu ju da osjećaš jaku bol.” Astronaut Tabori se vrlim elektronskim uređa jem oblika kuti je. Nicole izvadi memorijsku kocku iz skenera i ubacagnostičara. Za tridesetak sekundi monitor zatreperi i po javiše se ri ječi: VJEROJATNENDICITISA 94%. Nicole pritisne taster i zaslon prikaže druge moguće di jagnoze. Prem

nostičaru, vjero jatnost ni jedne od njih nije prelazila dva posto. Imam dvi je mogućnosti izbora u ovom trenutku, razmišlja la je Nicole brzo kada se lice gen

rzova opet iskrivilo od bola. Mogu poslati sve podatke dolje na Zemlju radi kompletne di jagema pro pisanom postupku... Ba cila je pogled na sat i brzo proračunala dvostruko putoetlosti plus minimalno tra janje dogovaranja li ječnika nakon što se elektronska di jagnoza ztog trenutka moglo bi već biti prekasno.

„Što kaže, doktorice?” upita je general. Njegove oči su je molile da prekine bol što je pri jeće.

„Najvjero jatni ja di jagnoza je upala sli jepog cri jeva” odgovori Nicole.



„Prokletstvo” reče general Borzov. Pogledao je ostale. Svi su bili tu osim Wilsona i Takagii su odlučili ne gledati film. „Ali ne želim da pro jekt čeka zbog mene. Ići ćemo na prvi i

azak dok se ja oporavljam.” Novi nalet oštre boli natjera ga da se trgne, a lice mu se iskrivilo.

„Uh” reče Nicole. „Stvar još nije sigurna. Potrebno nam je još malo podataka.” Ponovthodno učitavanje podataka, koristeći sada i nove dvi je minute informaci ja koje su snimljeneje stigla u za jedničku prostori ju. Sada je di jagnoza glasila VJEROJATNOST APENDICI

%. Nicole se upravo spremala rutinski provjeriti ostale di jagnoze kada je osjetila snažni stisavjednika na svo joj ruci.

„Ako to izvedemo brzo, pri je nego što se skupi previše otrova u mom sustavu, onda je tostavna operaci ja za robota-kirurga, zar ne?”

Nicole kimne.

„A ako utrošimo vri jeme za dobivanje dodatne di jagnoze sa Zemlje – jao – tada bi moje glo biti već u šoku.”

Čita mi misli, po misli Nicole u prvi tren, a onda shvati da general samo pokazu je dobro pnje procedura na Newtonu.

„Pokušava li to paci jent dati savjet doktoru?” upita Nicole i nasmi ješi se i uz Borzovljevul.

„Nikada ne bih bio toliko drzak” odgovori zapovjednik, uz blago namigivanje oka.

Nicole opet baci pogled prema zaslonu. Na njemu je i dalje treptala poruka: VJEROJATNENDICITISA 92%. „Imaš li nešto dodati?” upita ona Janosa Tabori ja.

„Samo da sam vidio apendicitis i rani je” odgovori mali Mađar, „jednom, dok sam bio studdimpešti. Simptomi su bili potpuno isti kao i ovdje.”

„U redu” reče Nicole. „Idi i pripremi RoKira za operaci ju. Admirale Heilmann, hoćete li, m

s, s astronautom Yamanakom pomoći generalu Borzovu da dođe do ambulante?” Okrenuancesci. „Shvaćam da je ovo velika novost. Dopustit ću ti ulazak u operacijsku dvoranu peta. Oprat ćeš se temeljito kao i ostalo kirurško osoblje. Sta jat ćeš šutke uz zid s kamerom. I no ćeš slušati svaku moju zapovi jed.”

„Slažem se” kimne Francesca. „Hvala.”

Irina Turgenjev i general O’Tool su i dalje čekali u za jedničkoj prostori ji nakon što je Bšao s Heilmannom i Yamanakom. „Siguran sam da govorim za obo je” reče Amerikanac nabiča jeni otvoren način. „Možemo li ti pomoći na bilo koji način?”

„Janos će mi pomagati dok RoKir izvodi operaci ju. Ali par dodatnih ruku mogao bi mi bmoći, u sluča ju da iskrsne nešto nepredviđeno.”

„Volio bih da to budem ja, reče O’Tool. „Imam nešto bolnič kog iskustva iz svog dobrotvoda.”

„Sjajno” reče Nicole. „Sada pođite sa mnom na pranje.”

RoKir, pri jenosni robot-kirurg koji je pridodan ekspedici ji Newton baš zbog ovakvih si tue bio u klasi, govoreći pojmovima medicinske složenosti, potpuno autonomnih operacijskihna u naprednim bolnicama na Zemlji. Ali RoKir je bio tehnološko čudo svo je vrste. Mogao se

ati u malu torbu i težio je samo četiri kilograma. Potrošnja energi je bila mu je niska. I posto je od stotinu različitih konfiguraci ja u ko jima se mogao koristiti.



Janos Tabori je raspakirao RoKira. Elektronski kirurg nije bogzna kako djelovao u zapam stanju. Svi njegovi vretenasti zglobovi i dodaci bili su uredno složeni radi lakšeg skladiškon što je Janos provjerio upute za korištenje RoKira, podigao je središnju upravljačku kuti jta kirurga i postavio je, kao što je savjetovano, pokraj uzglavlja ambulantnog kreveta na ko jrzov već ležao. Njegov bol se tek malo smanjio. Nestrpljivi zapovjednik je požurivao sve red

Janos ubaci kodnu ri ječ koja je identificirala operaci ju. RoKir je automatski postavio svo jeuključu jući i neobičnu četveroprstnu ruku-skalpel, u konfiguraci ju nužnu da se makne crv

epog cri jeva. Onda je Nicole ušla u sobu, ruku u rukavicama i ti jela prekrivenog bi jelom

škom odjećom.„Jesi li završio provjeru softvera?” rekla je.

Janos kimne glavom.

„Ja ću izvesti sve predoperativne testove dok se ti pereš” reče mu ona. Pokazala je Francneralu O’Toolu, koji su sta jali odmah s druge strane vrata, da uđu u malu sobu. „Je li bolje?”a zatim Borzova.

„Ne mnogo” prostenjao je.

„Dala sam ti laki sedativ. RoKir će ti dati punu anestezi ju kao prvi korak operaci je.” Nicvježila sjećanje u svo joj kabini dok se preoblačila. Poznavala je operaci ju od početka do kra jato jedna od kirurških postupaka koje su izvođene ti jekom probnih simulaci ja. Ubacila je datorzovljevim podacima u RoKira, povezala elektronske veze koje će davati informaci je o stanjenta RoKiru ti jekom apendektomi je i provjerila je li sav softver obavio samotestiranje.sljednju provjeru, Nicole je pažljivo podesila par malih stereo-kamera koje su radile sinkrurškom rukom.

Janos se vrati u sobu. Nicole pritisne dugme na upravljačkoj kuti ji robota kirurga i dvi je keracijskog postupka bi jahu brzo otisnute. Nicole uzme jednu, a drugu pruži Janosu. „Jesu

emni?” upitala je, s očima uprtim na generala Borzova. Zapovjednik Newtona potvrd no kimne uključi RoKira.

Jedna ruka robota kirurga ubrizga anestetik u paci jenta i samo minutu kasni je Borzov je bijesti. Dok je Francescina kamera snimala sve po jedinosti te povi jesne operaci je (ponekad je šamentare u svoj ultraosjetljivi mikrofon), ruka-skalpel RoKira, ko joj je pomagao par video-pravi prve zareze nužne da bi se izolirao upaljeni organ. Ni jedan ljudski kirurg ne bi mogao brz i spretan. Naoružan nizom senzora koji su svaku sekundu provjeravali stotine paramKir je razdvo jio sve potrebno tkivo i došao do crvuljka za samo dvi je minute. Automatski pk predviđao je zatim kontrolni pregled u tra janju od trideset sekundi pri je nego što robot kene na uklanjanje organa.

Nicole se nagne nad paci jentom da pogleda izloženi crvuljak. „Pogledaj, brzo, Janose” rečokom na digitalnom satu koji je mjerio vri jeme pregleda. „Djelu je savršeno zdravo.” Jangne s drugog kra ja operacijskog stola. Bože moj, po misli Nicole, pa mi ćemo ukloniti... Di g

je pokazivao 00:08. „Prekini” povikala je. „Prekini operaci ju.” I Nicole i Janos posegnuravljačkom kuti jom robota kirurga u istom trenutku.

U tom trenutku ci jeli svemirski brod Newton kao da posko či. Nicole bi bačena unatrag, o zis poleti napri jed i udari glavom u operacijski stol. Njegovi ispruženi prsti naletješe na upravl

i ju i onda se lagano opustiše kada se skljokao na pod. General O’Tool i Francesca bi jahu odb



ema daljem zidu. Bip! bip! iz jedne od Hakamatsuovih sondi pokazivalo je da je netko u prostobiljnoj fizičkoj nevolji. Nicole letimično provjeri jesu li O’Tool i Sabatini jeva u redu, a ončne boriti protiv sile ubrzanja, koja je i dalje djelovala, da bi zauzela pri jašnji položaj uz oski stol. Velikim naporom vukla se preko dvorane po podu, koristeći fiksirane noge stola. Kašla pokraj stola, primirila se, i dalje se držeći za noge, i ustala.

Krv zapljusne Nicole kada joj se glava nađe iznad ravnine operacijskoga stola. Ona se u nezagleda u Borzovljevo ti jelo. Čitav rez bio je pun krvi, a RoKirova ruka-skalpel nalazila se zunutra i očito i dalje rezala. To je komplet Borzovljevih sondi ispuštao bip! bip!, i uz činjeni

Nicole naredbom ubacila znatno šire sigurnosne granice neposredno pri je operaci je.Val straha i mučnine zapljusne Nicole kada je shvatila da robot nije prekinuo svo je kir

ivnosti. Odhrvavši se sili koja ju je pokušavala odgurati do zida, nekako je uspjela doseravljačku kuti ju i isključiti napa janje. Skalpel se povuče iz lokve krvi i vrati u držač. Nicolekuša zaustaviti snažno krvarenje.

Trideset sekundi kasni je neobjašnjiva sila prestane djelovati isto onako naglo kao što se i poGeneral O’Tool se nekako podigne na noge i stigne do sada očajne Nicole. Skalpel je nanio pu ozljedu. Zapovjednik je na smrt krvario pred njezinim očima. „Oh, ne. Oh, Bože“, rek

Tool dok je gledao okrvavljeno ti jelo pri jatelja. Uporno pištanje se nastavljalo. Sada se oglarmi životnog sustava oko stola. Francesca se vratila na vri jeme da snimi posljednjih deset seota Valeri ja Borzova.

a je to vrlo duga noć za ci jelu posadu Newtona. U slje deća dva sata posli je operaci je Rama jeo kroz niz od još tri manevra, svaki poput prvog, u tra janju od jedne ili dvi je minute. Zemlja kon potvrdila da su ti Ramini manevri promi jenili položaj, brzinu vrtnje i stazu stranog artetko nije mogao odrediti točnu svrhu manevara; bile su to samo „promjene ori jentaci je” ko

omi jenile nagib prema ekliptici i asimptotu Ramine staze. Ali, energi ja staze nije bila bitno pjena – Rama je i dalje bio na hiperboličnoj stazi ko jom se udaljavao od Sunca.

Sve na Newtonu i na Zemlji potresla je nagla smrt ge nerala Borzova. Medi ji svih zemalja ui su mu je hvalospjeve, a njegovi pri jatelji i suradnici hvalili njegova brojna postignuća. Objje da je njegova smrt posljedica nesretnog sluča ja koji se pripisivao nezgodnom trenutku neo

nog pokretanja ramanskog svemirskog broda usred rutinske apendektomi je. Ali već osamsli je tog nesretnog sluča ja ljudi koji su se bili bolje upoznati s ci jelom ekspedici jom počstavljati nezgodna pitanja. Kako to da se golem ramanski svemirski brod pokrenuo baš u tomku? Zašto zaštitni sustav RoKira nije prekinuo operaci ju? Kako to da sanitetski časnici koji s

i operaci ju nisu mogli isključiti robotskog kirurga pri je negoli je bilo prekasno?Nicole des Jardins si je postavljala ista ta pitanja. Već je prikupila dokumentaci ju potrebnu

evima kada se dogodi smrt u svemiru i zatvorila Borzovljevo ti jelo u vakuumski kovčeg um di jelu ogromnog spremnika za zalihe vojnog svemirskog broda. Brzo je pripremila i zap

o je izvješće o incidentu; O’Tool, Sabatini jeva i Tabori učinili su isto. Janos nije spomenuo segnuo za upravljačkom kuti jom ti jekom ramanskog manevra. U to vri jeme Nicole nije smje taj propust bitan.

Tražena telekonferenci ja s dužnosnicima MSA bila je izuzetno bolna. Nicole je preuzela na

eme sveg šupljoglavog i neprekidno ponavljanog ispitivanja. Nekoliko puta bila je prisiljen



gnuti duboko u svo je dodatne rezerve da ne izgubi živce. Nicole je očekivala da će Franceom di jelu telekonferenci je nagovi jestiti nestručnost di jela medicinskoga osoblja misi je Newtoali janska novinarka bila poštena i objektivna u svo joj reportaži.

Posli je kratkog intervjua s Francescom, u ko jem je Nicole pričala o tome koliko je bila zgu trenutku kada je vidjela da je Borzovljev rez pun krvi, sanitetska časnica se povukla u

bu, navodno da se odmori i/ili odspava. Ali Nicole si nije mogla dopustiti luksuz odmaranjavljala si je u sebi kritične sekunde operaci je. Je li mogla učiniti išta što bi promi jenilo njen ko objasniti RoKirov nastavak rezanja umjesto automatskog zaustavljanja?

U Nicoleinom umu bilo je malo ili nimalo mjesto za mogućnost da su RoKirovi algorittitu sadržavali neku pogrešku; ne bi prošli sve rigorozne provjere. Dakle, negdje je moralodo ljudske pogreške (je li Janos, u žurbi, zaboravio inici jalizirati neki ključni parametar za zkvarova?) ili do nesretnog sluča ja ti jekom onih kaotičnih sekundi koje su usli jedile posli je n

vanoga trza ja Rame. Njena besplodna potraga za objašnjenjem i gotovo potpuna iscrpljenost uje jako potištenom kada je konačno zaspala. Za nju, jedan dio jednadžbe je bio vrlo jasan.

vjek je umro, a ona je bila odgovorna.



POST MORTEM

o što se i očekivalo, dan posli je smrti generala Borzova bio je pun strke. Istraga MSA se prošćina astronauta je bila podvrgnuta novom unakrsnom ispitivanju. Nicole su čak upitali kolia tri jezna u vri jeme operaci je. Neka pitanja bila su gnusna i Nicole, koja je pokušavala zaergi ju za vlastitu istragu o događa jima vezanim za tragedi ju, dvaput je izgubila strpljenje s isima.

„Slušajte” uskliknula je u jednom trenutku, „do sada sam četiri puta objasnila da sam popilčaše vina i čašicu votke pri je operaci je. Priznala sam da nikada ne bih pila alkohol da sam zna

čeka skorašnja operaci ja. Iz ove perspektive čak shvaćam da je možda jedan od dva saninika trebao ostati potpuno tri jezan. Ali sve je to pametovanje posli je svršenoga čina. Pona

m što sam rekla rani je. Niti su moje prosudbe niti moje fizičke sposobnosti bile pod bilo kaeca jem alkohola u vri jeme operaci je.”

Vrativši se u kabinu, Nicole je usmjerila pozornost na to zbog čega je RoKir nastavio oper

da je njegova unutrašnja zaštita trebala prekinuti sve aktivnosti. Prema knjizi uputa za RoKiraočito da su barem dva zasebna senzorska sustava trebala poslati signale alarma glavnom procbota kirurga. Akcelerometrijski sklop morao je obavi jestiti procesor da su zbog djeloažnog ubrzanja vanjski uvjeti izašli izvan prihvatljivih granica. Također, stereo-kamere su treni jeti poruku koja je pokazivala da se opažene slike razliku ju od predviđenih. Ali nekako ninzor nije uspio prekinuti operaci ju koja se upravo odvi jala u pogrešnom smjeru. Što se dogod

Bilo je potrebno gotovo pet sati da bi Nicole eliminirala mogućnost neke velike pogreške, btveru ili hardveru, u samom RoKiru. Provjerila je da su učitani softver i baza podatakravni na taj način što je izvela usporedbe koda sa standardnom usporednom verzi jom softveropsežno testiran pri je lansiranja. Isto tako, izolirala je telemetrijske podatke sa stereo-kamecelerometra, počevši od nekoliko sekundi nakon što se svemirski brod zanio. Ti podaci su eni jeti glavnom procesoru i trebali su dovesti do prekida postupka. Ali nisu. Zašto? Jedino moašnjenje bilo je da je softver bio promi jenjen ručnom zapovjedi između trenutka učitavanja i

nja apendektomi je.

Nicole je sada bila izvan svog područja stručnosti. Njezino poznavanje softvera i robotike vi rastegnuti do krajnjih granica kako bi mogla otkriti da nije bilo pogreške u učitanom softverčlambu jesu li, i kada, neke upute mogle promi jeniti kôd i parametre nakon instaliranja R

o je potrebno imati nekoga tko je mogao čitati računalni jezik i tko bi pažljivo provjerio milia podataka snimljenih ti jekom ci jeloga postupka. Nicoleino istraživanje bit će prekinuto sve dde našla nekoga tko bi joj mogao pomoći. Možda bih trebala odustati? reče joj jedan unus. Kako mo žeš ? reče drugi glas, sve dok ne budeš sigurna u uzrok smrti generala Borzova. U koNicoleine želje da sazna odgovor ležala je očajnička potreba da nepobitno dokaže da njegovae bila njezina pogreška.

Okrenula se od svog terminala i bacila na krevet. Ležeći, prisjetila se svoga iznenađenja ti jdesetsekundnog razdoblja pregleda, kada je Borzovljev crvuljak bio jasno vidljiv. On potpurno nije imao apendicitis, po mislila je. Ne misleći na ništa određeno, Nicole se digne, vrati t

u i ubaci drugi komplet podataka koje je dobila od elektronskog di jagnostičara neposredno



goli je doni jela odluku da operira. Samo je nakratko bacila pogled na poruku VJEROJATNENDICITISA 92% na prvom zaslonu, da bi odmah prešla na sljedeću di jagnozu. Sada je REANA LIJEKOVE bila druga na popisu mogućih uzroka, s vjero jatnošću od četiri posto. Nic

da tražila da podaci budu prikazani na drugi način. Zatražila je od statističkog potprograma dauna vjero jatan uzrok simptoma, ako je utvrđena činjenica da to ne može biti upala sli jepog cr

Rezultati bljesnuše na zaslonu za nekoliko sekundi. Nicole se namrgodi. Prema podacima, abiometrijski podaci s Borzovljeve sonde analizirali pod pretpostavkom da uzrok abnormalnože biti apendicitis, onda je posto jala vjero jatnost od 62% da je posri jedi bila reakci ja na li je

je nego što je Nicole mogla obaviti dodatne analize, začulo se kucanje na vratima.„Napri jed” reče ona, nastavlja jući raditi za terminalom. Nicole se okrene i ugleda Irinu T

vu kako sto ji na dovratku. Sovjetska žena pilot na trenutak nije ništa rekla.

„Zatražili su da dođem po tebe” reče Irina tihim glasom. Bila je vrlo sramežljiva sa svimasunarodnjacima iz istočne Europe, Tabori jem i Borzovim. „Imamo sastanak posade dolje u zkoj prostori ji.”

Nicole spremi privremenu datoteku s podacima i pridruži se Irini u hodniku. „O kakvotanku ri ječ?” upitala je.

„Organizacijski sastanak” odgovori Irina. Ništa više nije rekla.

Kada su dvi je žene stigle do prostori je, upravo je tra jala vruća rasprava između Reggiea Wi Davida Browna. „Trebam li onda shvatiti” govorio je dr. Brown sarkastično, „da vjeru ješ

manski svemirski brod namjerno odlučio manevrirati upravo u tom trenutku? Bi li nam objko je taj asteroid od glupog metala saznao da general Borzov ima operaci ju sli jepog cri jeva m trenutku? I kad smo već kod toga, hoćeš li nam objasniti zašto nam je taj, navodno nepri jateemirski brod dopustio da se prikvačimo na njega i nije učinio ništa da nas obeshrabri u nastavšeg zadatka?”

Reggie Wilson pogleda po sobi kao da traži podršku. „Opet režeš svo jom logikom” uzvratu je nemoćni bi jes bio očit. „Ono što govoriš uvi jek na površini izgleda logično. Ali ja nisam n posade koji smatra da je ta podudarnost uznemiru juća. Evo, tu je i Irina Turgenjeva. Ona

va ukazala na tu vezu.”

Dr. Brown pokaže da je vidio dolazak dvi je žene. U načinu na koji je postavljao pitanja boriteta koji je stavljao do znanja da je on taj koji vodi skup. „Je li to istina, Irina?” upita dr. Bmatraš li, kao i Wilson, da nam je Rama pokušao poslati neku određenu poruku time što je ooj manevar u vri jeme generalove operaci je?”

Irina i Hiro Yamanaka bili su dvo je astronauta koji su najmanje govorili ti jekom sastanaka Dok su sve oči sta jale okrenute prema njoj, Irina vrlo slabašno promrmlja: „Ne.”

„Ali kada smo sinoć raspravljali...” obrati se Wilson sovjetskoj pilotkinji.

„Dosta o toj temi” umi ješa se dr. Brown oholo. „Mislim da smo se složili, a s tim se snici misi je na Zemlji, da je manevar Rame samo puka slučajnost, a ne urota.” Pogledao je znog Reggiea Wilsona. „Sada moramo raspraviti neke mnogo važni je stvari. Htio bih zamolirala Heilmanna da nam ispriča što je saznao o problemu vodstva.”

Otto Heilmann ustane i počne čitati iz svo jih bilješki. „Prema proceduri koji vri jedi za New

ča ju smrti ili nesposobnosti časnika zapovjednika, od posade se očeku je da obavi sve zadatkse trenutno izvodili u skladu s prethodnim uputama. Međutim, čim se te aktivnosti ‘koje su s



tno izvodile’ završe, astronauti treba ju čekati da Zemlja imenu je novog zapovjednog časnika.”

David Brown se opet umi ješa u razgovor. „Admiral Heilmann i ja poveli smo raspravu o nloža ju pri je otprilike jedan sat i brzo smo shvatili da imamo znatnih razloga za zabrinutost. zaglibila u svo ju istragu oko smrti generala Borzova. Nisu ni počeli razmišljati o njegovoj zJednom kada počnu, bit će im potrebni tjedni da se odluče. Sjetite se, to je ista ona birokraci ja

kako nije mogla izabrati zamjenika za Borzova, tako da su na kra ju zaključili da mu ovaj ntreban.” Zastao je na nekoliko sekundi da bi dao mogućnost ostalim članovima posade da raznome što govori.

„Otto smatra da možda ne bismo trebali čekati da Zemlja odluči” nastavi dr. Brown. „Njegomisao da razvi jemo vlastitu upravljačku strukturu, koja bi bila prihvatljiva za sve nas ovdje, a je pošaljemo u MSA kao preporuku. Admiral Heilmann misli da će je oni prihvatiti, jer će

čin izbjeći produžetak rasprave.”

„Admiral Heilmann i doktor Brown došli su me upoznati s tom ide jom” umi ješa se sada bori, „i naglasili koliko bi bilo važno za nas da počnemo istraživati unutrašnjost Rame. Čedložili dvojno vodstvo, što mi je zvučalo prilično razložno. Kako ni jedan od nas ne raspolakim iskustvom generala Borzova, rekli su da bi možda bilo dobro da izaberemo dvo jicu vođ

mjer admirala Heilmanna i dr. Browna osobno. Otto bi pokrivao područja vojnih i astronaudrža ja; dr. Brown bi predvodio istraživanje Rame.”

„A što biva ako se ne slože, ili im se područja odgovornosti poklope?” upita Richard Wakef

„U tom sluča ju” reče admiral Heilmann, „izni jeli bismo stvar koja je u pitanju na glasod sve članove ekspedici je.”

„Nije li to zgodno?” upita Reggie Wilson. još je bio prilično ljut. Pravio je bilješke na skovnici, ali sada se digao da se obrati ostalim astronautima. „Baš se slučajno dogodilo own i Heilmann poveli računa o tom problemu rukovođenja i tek tako su razvili novu rukov

ukturu u ko joj je sva moć i odgovornost podi jeljena između njih dvo jice. Izgleda li tu samošto neobično?”

„Ma, hajde, Reggie” reče Francesca usiljeno. Spustila je video kameru pokraj sebe. „Ima zgike u tom pri jedlogu. Dr. Brown je naš najstari ji znanstvenik. Admiral Heilmann je bio blizadnik Valeri ja Borzova ti jekom niza godina. Ni jedan od njih nema čvrsti, sveukupni nadzom dimenzi jama zadatka. Razdva janje dužnosti bi bilo...”

Reggieu Wilsonu je bilo teško raspravljati s Francescom. Pa ipak, prekinuo ju je pri je negzavršila. „Ne slažem se s tim planom” rekao je prigušenim glasom. „Mislim da bismo trebali instvenog vođu. A na temelju onoga što sam primi jetio ti jekom vremena koje sam proveo s m, posto ji samo jedan astronaut ko jega bismo svi lako sli jedili. To je general O’Tool.” Mahnema svom sunarodnjaku Amerikancu. „Ako je ovo demokraci ja, predlažem ga za našeg novovjednika.”

Došlo je do opće zbrke čim je Reggie sjeo. David Brown pokuša uspostaviti red. „Molimlim vas” poviče, „dajte da idemo korak po korak. Hoćemo li sami odlučiti o svom vodstvu,

m ga priopćiti MSA kao svršenu činjenicu? Jednom kada zatvorimo to pitanje, možemo zatim i tko će nam biti vođa.”

„Nisam razmišljao o tome pri je ovog sastanka” reče Richard Wakefield. „Ali slažem se s i

njem Zemlje. Oni nisu živjeli s nama na ovom zadatku. Što je još važni je, ne nalaze se na



rskom brodu povezanom za strani artefakt negdje unutar Venerine staze. Mi smo oni koji će to se donese loša odluka; trebali bismo sami odlučiti o vlastitoj organizaci ji.”

Bilo je jasno da se svima, s mogućim izuzetkom Wilsona, više sviđa ide ja da sami odrede dnu strukturu i da je zatim predstave MSA. „U redu” reče Otto Heilmann nekoliko minuta kaada moramo izabrati svo je vođe. Jedan pri jedlog je da rukovodstvo treba podi jeliti između m

Browna. Reggie Wilson je predložio generala O’Toola kao novog zapovjednika. Ima li djedloga ili rasprave tim povodom?”

Prostori jom je vladala tišina ti jekom možda deset sekundi. „Oprostite” javi se prvi geTool, „ali htio bih izni jeti nekoliko primjedbi.” Svi usmjeriše pozornost na američkog genlson je bio u pravu. Bez obzira na O’Toolovu poznatu obuzetost religi jom (na koju nije pri

o nikoga drugog), njega je poštovala ci jela astronautska posada. „Mislim da na ovoj točki moi pažljivi da ne izgubimo kolektivni duh koji smo tako naporno razvi jali ti jekom prošle goeglasavanje oko ovog pitanja bilo bi loše. Osim toga, nije toliko bitno ni nužno. Bez obzira postao naš nominalni vođa, ili vođe, svatko od nas je uvježban da obavlja određenu skupinu a. To ćemo činiti pod svim okolnostima.” Glave su kimale u znak suglasnosti po ci jeloj proso se mene tiče” nastavio je general O’Tool, „moram priznati da znam malo ili nimalo o on

nzi ji naše ekspedici je koji se odnosi na unutrašnjost Rame. Nikada nisam uvježbavao ništa dm da upravljam s ova dva svemirska broda koji čine ekspedici ju Newton, da se sna đem u slke potenci jalne vojne pri jetnje i radim kao komunikacijski čvor na brodu. Nisam kvalificirpovjednika.” Reggie Wilson htjede se pobuniti, ali O’Tool produži bez prekida. „Predlažem zahvatimo plan Heilmanna i Browna i nastavimo sa svo jim osnovnim zadatkom – naime, istram tog stranog levi jatana koji nam je došao sa zvi jezda.”

zaključku sastanka dvo jica novih vođa obavi jestiše ostale astronaute da će gruba skica scen

vog izlaska biti spremna za pregled sljedećega jutra. Nicole ode u svo ju kabinu. Uz put je zaskucala na vrata Janosa Tabori ja. Najpri je nije bilo odgovora. Kada je kucnula drugi put, čko je Janos povikao: „Tko je?”

„To sam ja. Nicole” odgovorila je.

„Uđi” reče.

Ležao je na leđima na malom ležaj u s netipičnim mrgođenjem na licu.

„U čemu je stvar?” upita Nicole.

„Oh, ništa“, odgovori Janos. „Samo me boli glava.”

„Jesi li uzeo nešto?” zainteresira se Nicole.„Ne. Nije tako ozbiljno.” I dalje se nije smi ješio. „Što mogu učiniti za tebe?” upita je g

pri jateljskim tonom. Nicole je bila zbunjena. Prišla je temi oprezno. „Pa, pročitala sam ješće o Valeri jevoj smrti...”

„Zašto si to učinila?” oštro je prekine Janos.

„Da vidim je li bilo nečega što smo mogli učiniti na drugi način” reče Nicole. Bilo je očnos ne želi razgovarati o toj temi. Nakon što je čekala nekoliko sekundi, Nicole opet progoprosti, Janos. Namećem ti se. Vratit ću se drugi put.”

„Ne. Ne” reče. „Daj, završimo odmah s tim.”



Baš neobičan uvod u važno pitanje, po misli Nicole dok je uobličavala svo je pitanje. „Jae, „nigdje u izvješću nisi spomenuo da si posegnuo za upravljačkom kuti jom RoKira neposrje manevra. A ja se mogu zakleti da sam vidjela tvo je prste na tipkovnici kada sam bačena na z

Nicole zastane. Nije bilo nikakvog izraza na Tabori jevom licu. Gotovo kao da je mislio na ugo. „Ne sjećam se” reče on posli je dužeg kolebanja, bez ikakvih osjeća ja. „Možda si u požda mi je udarac u glavu obrisao taj dio sjećanja.”

Sada stani, reče si Ni cole dok je proučavala kolegu. Ovdje više ništa ne mo žeš saznati.



STJECANJE ZRELOSTI

nevieve iznenada brižne u plač. „Oh, majko” reče. „Toliko te volim, a ovo je apsolutno užasno

Tinejdžerka žurno ode iz vidokruga kamere, a zamjeni je Nicolein otac. Pierre je nekolikndi gledao u desnu stranu, da bi se uvjerio da ga unuka ne može čuti, a onda se okrenuo zas

osljednja dvadeset četiri sata za nju su bila osobito teška. Znaš da si za nju idol. U nekim strvinama optužena si da si upropastila kirurški zahvat. Čak je večeras jedan američki reporter o da si bila pi jana ti jekom operaci je.”

Zastao je. Napetost se pokazivala i na licu njezinog oca. „I Genevieve i ja znamo da ni jedoptužbi nije istinita. Volimo te neizmjerno i šaljemo ti svu našu podršku.”

Zaslon se zatamni. Videofonski poziv potekao je od Nicole i ona se najpri je razveselila štoitelj. Ali posli je njezinog drugog emitiranja, nakon što su joj se otac i kćerka opet po javslonu dvadeset minuta kasni je, bilo je očito da su događa ji na Newtonu po remetili i život u Be. Genevieve je bila osobito pogođena. Neprekidno je plakala dok je govorila o generalu Bor

ela ga je nekoliko puta i Rus joj je, sa svo jim rođačkim ponašanjem, bio osobito drag) i jedpošlo za rukom da se pribere pri je nego što je opet briznula u plač pred sam kraj razgovora.

Dakle, i tebe sam osramotila, po misli Nicole kada je sjela na svoj krevet. Protrljala je oči. Bo umorna. Lagano, bez svi jesti o tome koliko je postala utučena, skinula se za počinak. Um sjedale slike njezine kćeri u školi u Luynesu. Nicole se lecne kada je zamislila jednog od Geeinih pri jatelja kako je zapitku je o operaci ji i smrti generala Borzova. Draga kćeri, pomisli, mati koliko te volim. Kada bih te samo mogla poštedjeti ove boli. Nicole je željela doći i umirivieve, zagrliti, podi jeliti s njom jedno od onih materinskih milovanja koja su tjerala sve dem

i to se nije moglo izvesti. Genevieve je bila stotinu mili juna kilometara daleko.Sklopila je oči, ali nije spavala. Bila je svjesna duboke i sveobuhvatne usamljenosti, osjeća

o jenosti mnogo jače od svega što je do tada iskusila u životu. Znala je da žudi za nekakvim sunjem, za nekim ljudskim bićem koje će joj reći da je njezin osjećaj nedoraslosti situaci ji preun i da se ne slaže sa stvarnošću. Ali nije bilo nikoga. Otac i kći bili su joj na Zemlji. Od dvo jva posade Newtona koje je najbo lje poznavala, jedan je bio mrtav, a dru gi se sumnjivo ponaša

Zaka zala sam, misli la je Nicole dok je ležala u krevetu. Zaka zala sam na svom najvažni jetku. Prisje tila se drugog osjeća ja promašenosti, kada je imala samo šesnaest godina. U to vrcole se natjecala za ulogu Ivane Orleanske na velikom nacionalnom natjecanju u povodu seda

desete godišnjice smrti djevice. Da je pobi jedila, Nicole bi bila Ivana u seri ji parada koja je to dvi je godine. Potpuno se posvetila natjecanju, čitala sve knjige koje je mogla naći o Ivani skoj i gledala brojne video predstave. Nicole je izbila na vrh gotovo svake kategori je testim „podobnosti”. Trebala je pobi jediti, ali nije. Otac ju je tješio, objašnjava jući joj da Frank još nije spremna da joj heroina bude tamnoputa.

Ali to nije bio baš pravi promašaj, po misli sanitetska časnica misi je Newton. A osim toga, otac da me tješi... Pri zor majčinog pogreba po javi se u Nicoleinom um. U to vri jeme je imagodina. Majka joj je otišla sama na Obalu Slonovače posjetiti svo je afričke rođake. Anawi j

Nidougouu kada je zarazna epidemi ja Hoganove groznice poharala naselje. Nicoleina majzo umrla.



Pet dana kasni je Anawi je bila spaljena kao kraljica Senoufoa. Nicole je plakala dok je Oatio pjesmom dušu njezine majke na put kroz niči ji svi jet u zemlju priprema, gdje su bića počk su čekala da ih izaberu za novi život na Zemlji. Dok su plamenovi lomače rasli i kada je Analjevska odora počela gorjeti, Nicole obuzme osjećaj nenadoknadivog gubitka. I usamljenostiput je otac bio uz mene, prisjetila se. Držao me je za ruku dok smo gledali majku kako nesta je.

o lakše podni jeti dok smo za jedno. Bilo je mnogo samotni je dok je tra jao Poro. I strasni je.

Još se mogla prisjetiti mješavine užasa i bespomoćnosti koja su ispunila njeno sedmogodlo na pariškom aerodromu tog proljetnoga jutra. Otac ju je nježno milovao. „Draga, draga rekao je. „Jako ćeš mi nedosta jati. Vrati mi se sigurno.”

„Ali zašto moram ići, papa?” pitala je. „I zašto ti ne ideš s nama?”

Nagnuo se pokraj nje. „Ti ćeš postati dio naroda tvo je majke. Sva djeca Senoufoa prolaze Pdmoj godini.” Nicole počne plakati. „Ali, papa, ja ne želim ići. Ja sam Francuskinja, ne Afrik

sviđa ju mi se ti čudni ljudi, ta vrućina i kukci...”

Otac joj je čvrsto stavio ruke na lice. „Moraš ići, Nicole. Tvo ja majka i ja smo se složili.” Aierre su zaista mnogo puta raspravljali o tome. Nicole je ci jeli život provela u Francuskoj. O ičkom nasljeđu znala je samo ono čemu ju je naučila majka i što je saznala iz svo jih dvomjessjeta Obali Slonovače s obitelji.

Pierreu nije bilo lako složiti se da pošalje svo ju voljenu kćerku na Poro. Znao je da je to prn obred. Isto tako je znao da je ri ječ o kamenu temeljcu tradicionalne religi je Senoufoa i da jeo Omehu, u vri jeme vjenčanja s Anawi, da će se sva njihova djeca vratiti u Nidougou za baremlus Poroa.

Najteže za Pierra bilo je to što je morao ostati kod kuće. Ali Anawi je bila u pravu. Bio jec. Ne bi mogao sudjelovati u Porou. Ne bi ga shvatio. Njegova nazočnost bi skretala pozornos

čici. Osjećao je bol u srcu dok je ljubio ženu i kćer i stavljao ih na avion za Abidjan.Anawi je također osjećala strah pred obredom stjecanja zrelosti svog jedinog djeteta, svo j

čice od jedva sedam godina. Di jete je bilo nadareno za jezike i vrlo je lako pohvatalo osnoveSenoufoa. Ali nije bilo nikakve sumnje da druga djeca ima ju ozbiljne prednosti u odnosu na ostala su ci jeli život provela u domorodačkim naseljima i oko njih. Područje im je bilo pozmalo olakša ju problem ori jentaci je, Anawi i Nicole su doputovale u Nidougou tjedan rani je.

Temeljna je ide ja Poroa da je život niz faza ili ciklusa i da svaki pri jelaz treba biti pažljivožen. Svaki ciklus tra jao je sedam godina. Bilo je tri Poroa u svakom normalnom životu Seno

preobraža ja koja su bila nužna pri je nego što se di jete može pretvori u odraslog pripadnikna. Unatoč činjenicu da su mnogi plemenski običa ji nestali dolaskom modernih telekomuskih naprava u Obalu Slonovače ti jekom dvadeset prvog stoljeća, Poro je ostao neodvo jivuštva Senoufoa. U dvadeset drugom stoljeću, plemenski obredi doživljavali su svo jevrsnu nsu, osobito nakon što je veliki Kaos pokazao većini afričkih vođa da je bilo previše opasno ovanjskom svi jetu.

Anawi je držala na licu dobro odglumljen osmi jeh ci jelog onog posli jepodneva kada su tći plemenski vračevi i odvesti Nicole na Poro. Nije željela da se njezin strah prenese na kćerno, Nicole je vidjela da joj je majka uznemirena. „Ruke su ti hladne i znojne, mama” prošap

na francuskom kad je zagrlila Anawi pri je odlaska. „Nemoj brinuti. Sa mnom će biti sve u red



ari, Nicole, jedino smeđe lice među desetak crnih djevojčica, djelovala je gotovo vesstrpljivo, kao da polazi u zabavni park ili zoološki vrt.

Ukupno je bilo četiri vozila, dva su prevozila djevojčice, a dva pokrivena i neobjašnjena. na pri jateljica od pri je četiri godine, Lutuwa, koja je zapravo bila jedna od njezinih roasnila je ostalim djevojčicama da se u drugim vozilima nalaze vračevi i „sprave za mučstala je duga tišina pri je nego što je jedna djevojčica smogla hrabrosti pitati Lutuwu o čemu g

„Sve sam to sanjala pri je dvi je noći” rekla je Lutuwa samouvjereno. „Palit će nam bradaviudima i gurati oštre predmete u sve rupe. A sve dok ne plačemo, nećemo osjećati bol. Ostalvojčica u Nicoleinom vozilu, uključu jući i Lutuwu, jedva su progovorile koju ri ječ ti jekom s

ga sata.

Do zalaska sunca prevalile su dug put prema istoku, pokraj napuštene mikrovalne posta je, dbnoga područja znanog samo plemenskim vjerskim vođama. Šest vračeva podiglo je privreoništa i počelo ložiti vatru. Kada se smračilo, hrana i piće su podi jeljeni iskušenicama koje se prekriženih nogu oko vatre. Posli je večere počeo je kostimirani ples. Omeh je pripovi jediri plesa, od ko jih se u svakom po javljivala po jedna životinja iz tih kra jeva. Ples je išao uz gl

pratnju doboša i grubih udaraljki, a ritam je pružalo jednolično udaranje tam-tama. S vremejeme poneku osobito bitnu točku u priči naglasio bi olifant, lovački rog od slonovače.

Neposredno pri je spavanja, Omeh, i dalje s velikom maskom i perjanicom koja ga je označo poglavicu, dade svakoj djevojčici veliku torbu od antilopine kože i reče im da pažljivo pogldržaj. Unutra su bili boca vode, malo suhog voća i oraha, dvi je kriške domaćeg kruha, pribanje, nešto konopa, dvi je različite vrste nekakve masti i kori jen neke nepoznate biljke.

„Sutra ujutro svako di jete bit će odvedeno iz ovog logora” reče Omeh, „i ostavljeno na polpreviše daleko odavde. Di jete će imati samo ove darove u antilopskoj koži. Od djeteta se očsamo preživi i da se vrati na to isto mjesto do trenutka kada sunce bude puno na nebu sljed

na. U koži sve što je neophodno, osim mudrosti, hrabrosti i radoznalosti. Kori jen je nešto vrlbno. Jedenje mesnatog kori jena će preplašiti di jete, ali mu može dati neuobiča jenu snagu i vid



BLAŽENI SAN

evojčica je bila sama gotovo dva sata pri je nego što je stvarno shvatila što joj se događa. Oan od mlađih vračeva ostavili su Nicole pokraj male lokve sa slankastom vodom, okružene sana visokom travom savane. Podsjetili su je na to da se treba vratiti do sredine sljedećega da su otišli.

Nicole je najpri je reagirala kao da je ci jelo ovo iskustvo samo velika igra. Otvorila je torilopske kože i pažljivo pregledala sadržaj. Mentalno je razdi jelila hranu u tri di jela, planira jupo jesti za večeru, doručak i pri jepodnevnu užinu. Nije bilo previše hrane, ali mala Nicole je a da će je biti dovoljno. S druge strane, kada je okom odmjerila bocu da provjeri zalihu ključila je da je zanemariva. Bilo bi dobro kad bi našla izvor čiste tekuće vode koju bi motri jebiti u sluča ju nevolje.

Sljedeće Nicoleino djelo bilo je da napravi u mislima kartu svog položa ja, osobito obraćzornost na oznake koje bi joj mogle pomoći da prepozna slanu lokvu iz daljine. Bila je izu

ganizirana djevojčica, i tamo u Chilly-Mazarinu često se igrala sama u šumarku blizu svo je kubi je Nicole držala karte šume koje je pažljivo iscrtala rukom i na ko jima su njezina tajna skra označena zvjezdicama i kružićima.

Tek kada je naišla na četiri prugaste antilope koje su mirno pasle pod ravnomjernim povnim suncem, Nicole je prvi put shvatila koliko je izdvo jena od ostalih. Njezina prva reakci jda potraži majku, da pokaže Anawi divne životinje koje je otkrila. Ali majka nije ovdje, po misvojčica, dok su joj oči pretraživale obzor. Potpuno sam sama. Posljed nje ri ječi odjeknuše joj

m i ona osjeti nezadrživ očaj. Borila se protiv oča ja i zagledala u daljinu ne bi li vidjela neki trizaci je. Bilo je ptica na sve strane, a na obzoru, na samoj granici njezinog vidnog polja, pake životinje, ali nije bilo ni traga ljudskih bića. Potpuno sam sama, reče si Ni cole, a ti jeloostru ja blaga drhtavica straha.

Prisjetila se da je željela naći izvor vode i pošla u smjeru velike skupine drveća. Djevojčicala predodžbu o udaljenostima u otvorenoj savani. Iako se pažljivo zaustavljala svakih tridenuta da bi provjerila zna li još naći put natrag do lokve, iznenadila ju je udaljena skupina kaopće nije primicala. Koračala je i koračala. Kako se popodne primicalo kra ju, umorila se i ožeStala je da bi popila malo vode. Istog trena okružiše je ce-ce muhe; zu jale su joj u lice dok jšavala piti. Nicole izvadi dvi je masti, pomiriše obje i onom smrdljivi jom namaže lice i ruke.

je očito bio ispravan; i muhama je mast bila neugodna i zato su se držale na razmaku.Stigla je do skupine drveća otprilike sat pri je mraka. Razveselila se kada je otkrila da je nai

lu oazu usred širokog poteza savane. U skupini drveća nalazio se jak izvor; voda je kuljala ilikovala kružnu jezerce od desetak metra u promjeru. Višak vode se sli jevao preko jednog rtvarao u potočić koji je tekao iz oaze u savanu. Nicole je bila iscrpljena i znojna od dugoga da jezerca ju je mamila. Bez razmišljanja je svukla odjeću osim gaćica i bacila se u jezerce.

Voda joj je osvježila i okri jepila umorno tjelešce. S glavom pod vodom i zatvorenih oči jua je i plivala i zamišljala da je na javnom bazenu u svom predgrađu Pariza. U mašti je došcine, kao što je obič no činila jednom tjedno, i igrala se u vodi s pri jateljima. Sjećanja su je sa. Posli je nekog vremena Nicole se prevali na leđa i nekoliko puta zamahne. Otvorila je



gledala se u drveće nad sobom. Zrake sunca kasnog posli jepodneva izvodili su čaroli je dok obi jali kroz grane i lišće.

Sedmogodišnja Nicole prestane plivati i počne gacati po vodi nekoliko sekundi, tražeći pm svo ju odjećom. Nije ju mogla vidjeti. Zbunjena, pažljivi je je gledala rubove jezerca. I daljdjela ništa. U umu je ponavljala prizor svoga dolaska do jezerca i nepobitno se prisjetila m

e je ostavila odjeću i torbu od antilopske kože. Izašla je iz vode i pažljivi je pogledala tu točkuto mjesto, potpuno sigurno, po mislila je. A moje odjeće i torbe nema.

Panika se nije mogla izbjeći. Obuzela ju je u trenutku. Oči joj se ispuniše suzama, plač me iz grla. Zatvorila je oči i plakala, nada jući se da je sve to samo ružan san i da će se probudkoliko sekundi i vidjeti majku i oca. Ali kada je opet otvorila oči, isti prizor i dalje je bio tu. la djevojčica bila je sama u afričkoj divljini bez hrane, bez vode i bez nade da će je spasiti ssli jepodneva sutrašnjega dana. A bio je gotovo mrak.

Uz veliki napor, Nicole napokon uspi je zagospodariti i svo jim strahom i suzama. Odlučtražiti odjeću. Tamo gdje je bila ostavila odjeću našla je nekakve svježe tragove. Nicole nije mati koja je vrsta životinja mogla ostaviti te tragove i zato je pretpostavila da je ri ječ o jednoj oh antilopa koje je vidjela tog popodneva u savani. To ima smisla, po mislila je djevojčica log

o je vjero jatno najbolje po jilište u ci jelom kra ju. Zastale su ovdje i bile su im zanimljive mojeMoje pljuskanje vjero jatno ih je uplašilo.

Dok je svjetlo nesta jalo, sli jedila je tragove malom stazom između drveća. Posli je kratkogšla je torbu od antilopske kože, ili barem ono što je ostalo od nje, bačenu s jedne strane stazepotpuno rastrgana. Sva hrana je nestala, boca s vodom bila je gotovo potpuno prazna i sve jadalo osim masti i kori jena. Nicole dokrajči ono malo vode što je preostalo u boci i uzme ko

desnu ruku. Bacila je izgnječene masti. Upravo se spremala produžiti stazom kada je začulauk, nešto između štektanja i krika. Zvuk je bio vrlo blizu. Staza se otvarala prema savani na deset metara ispred nje. Nicole napregne oči i učini joj se da je vidjela pokret, ali nije m

poznati ništa određeno. Onda je opet začula krik, ovaj put glasni ji. Spustila se na trbuh i pčela puziti po stazi.

Petnaest metara pri je kra ja luga bilo je malo uzvišenje. S te točke mala Nicole vidjela je ka. Dva lavića su se igrala s njezinom zelenom haljinom. Njihova pažljiva majka bila

protnoj strani, zagledana u sumrak savane. Nicole se užasnuto sledi kada je shvatila da nije oškom vrtu, da se nalazi u divljini i da je prava afrička lavica na samo dvadeset metara od njeći se od straha, počela se povlačiti, vrlo polako, vrlo tiho, da ne bi privukla pozornost na sebe

Natrag u blizini jezerceta potisnula je želju da kao muha bez glave odjuri u savanu. Onda

ica sigurno vidjela, misli la je. Ali gdje da provede noć? Naći ću neku rupu između drmišljala je, podalje od sta ze. I mirno le žati. Onda ću možda biti sigurna. I da lje držeći bocu i, Nicole tiho ode do izvora. Napila se i napunila bocu. Zatim je otpuzala u lug i našla rupu. A erena da je sigurna koliko to već može biti u takvoj situaci ji, iscrpljena djevojčica je zaspala.

Probudila se iznenada s osjeća jem da kukci pužu svuda po njoj. Protrljala je goli trbuh. Bekriven mravima. Nicole vrisne, a onda shvati što je učinila. U podsvi jesti, čula je lavicu kaeće kroz grmlje, u potrazi za stvorenjem koje je ispustilo taj zvuk. Djevojčica zadrhti i poave komadom drveta. Onda vidje da je lavica gleda; divljačke oči probi jale su tamu. Nicole

se nije onesvi jestila. U strahu se nekako prisjetila što je Omeh rekao o kori jenu. Stav

mljom prekrivenu biljku u usta i počela je oštro žvakati. Okus je bio grozan. Prisilila se pro



Trenutak kasni je Nicole je jurila između drveća, a lavica ju je tjerala. Granje i lišće joj je glice i ti jelo. Jednom se okliznula i pala. Kada je stigla do lokve nije stala. Nicole potrči po ge su joj jedva dodirivale površinu. Zamahnula je rukama. Pretvorile su se u krila, bi jela še nije doticala vodu. Bila je velika, bi jela čaplja koja je letjela visoko po noćnom nebu. Okri vidjela zbunjeno lice lavice duboko ispod sebe. Smi jući se, Nicole jače zamahne krilima i vad drveća. Velika savana se prostre ispod nje. Mogla je vidjeti preko stotinu kilometara ukrug

Preletjela je slanu lokvu, okrenula prema zapadu i opazila logorsku vatru. Obrušila se poj, njezini ptičji krici probi jali su mir noći. Omeh se prene i probudi, ugleda usamljenu pticuocrtava na nebu i ispusti i sam ptičji zov. „Ronata?” kao da je pitao njegov glas. Ali Nicole nijvorila. Željela je letjeti više, čak iznad oblaka.

Na drugoj strani, oblaci, mjesec i zvi jezde bili su jasni i blistavi. Mamili su je. Učini joj sejini čuje glazbu, odzvanjanje kristalnih zvona, dok se dizala sve više i više. Pokušala je malima. Jedva su se htjela pokrenuti. Pretvorila su se u kontrolne površine, koje su se sada izdužbi povećale potisak u ultra ri jetkom zraku. Njezine repne rakete pljunuše plamen. Nicole jbrni pro jektil, tanak i vitak, koji je ostavljao Zemlju za sobom.

Glazba je bila glasni ja u svemiru. Tu je bila veličanstvena simfoni ja, u potpunoj harmovnom Zemljom ispod nje. Čula je kako joj netko doziva ime. Odakle? Tko bi je mogao zvom mjestu? Zvuk je dopirao iza Mjeseca. Promi jenila je smjer, okrenula vrh prema prazninra i opet uključila rakete. Prošla je pokraj Mjeseca, odlazeći od Sunca. Brzina joj se i dalje enci jalno povećavala. Iza nje Sunce je bilo sve manje i manje. Pretvorilo se u malo svjetlo i nappuno nestalo. Tada je zavladala tama svugdje uokolo. Zadržala je dah i izbila na površinu vod

Lavica je hodala tamo-amo po rubu jezerceta. Nicole je jasno mogla vidjeti sve mišiće na m moćnim ramenima i očitati joj izraz na licu. Molim te, ostavi me na miru, reče Ni cole.vri jediti ni tebe, ni tvo ju djecu. „Pozna jem ti miris” odgovori lavica. „Moja djeca su se igralirisom.”

I ja sam di jete, pro duži Nicole, i želim se vratiti svo joj majci. Ali se bo jim.

„Izađi iz vode” reče lavica. „Pokaži se ci jela. Ne vjeru jem da si ono što kažeš.”

Skupivši svu hrabrost, oči ju prikovanih na lavicu, djevojčica polako izađe iz vode. Lavica skrenula. Kada joj je voda dosegla do struka, Nicole složi ruke u oblik koli jevke i počne pja je to jednostavna, mirna melodi ja, koje se sjećala s početka života, kada bi je majka ili otabili za laku noć, spustili u koli jevku i ugasili svjetlo. Male životinje obješene u zraku okretalekretale, dok je blagi ženski glas pjevao Bramsovu uspavanku. „Lezi sad u smiraj ran... nekažen san.”

Lavica se zanjiše, zguri i zapri jeti da će skočiti. Djevojčica, i dalje blago pjeva jući, nastavi prema životinji. Kada je Nicole potpuno izašla iz vode i bila samo pet metara udaljena, lavica tranu i nestane u skupini drveća. Nicole nastavi koračati; smiru juća pjesma davala joj je i ut

agu. Za samo nekoliko minuta bila je na rubu savane. Do izlaska sunca stigla je do bare, gla u travu i čvrsto zaspala. Omeh i vračevi Senoufoa našli su je kako tu leži, polugola i još us

da se sunce našlo visoko na nebu.

Svega se sjećala kao da je bilo jučer. Pri je gotovo trideset godina, sje tila se dok je ležala

wtonu da lje budna, a pouka koju sam naučila nikada mi nije prestala biti korisna. Ni cole pomi



dmogodišnju djevojčicu koja se izgubila u potpuno stranom svi jetu i ipak uspjela preživjeti.ga se onda sada sa žali jevam? – pomislila je. Ono je bila mnogo gora situaci ja.

Povratak iskustva iz djetinjstva dao joj je neočekivanu snagu. Nicole više nije bila utučenaje opet radio punom brzinom, pokušava jući uobličiti plan koji će joj dati ključne odgov

me što se dogodilo ti jekom operaci je Borzova. Odgurnula je usamljenost u stranu.

Nicole shvati da će morati ostati na Newtonu za vri jeme prvog izlaska ako želi obaviti dečlambu svih po jedinosti ci jelog sluča ja. Odlučila je o tome ujutro porazgovarati s Brownom

mannom.

Posli je dugo vremena, iscrpljena, žena je usnula. Dok je lutala kroz svi jet sumraka koji razu i san, Nicole je pjevušila nekakvu melodi ju. Bila je to Brahmsova uspavanka.



PANDORINA KOCKA

cole je vidjela da David Brown sjedi za stolom. Francesca se nagnula iznad njega i pokazšto na velikoj karti raširenoj ispred njih. Nicole kucne na vrata zapovjednikova ureda.

„Zdravo, Nicole” reče Francesca kada ova otvori vrata. „Što možemo učiniti za tebe?”

„Došla sam vidjeti dr. Browna” reče Nicole. „U vezi s mo jim dužnostima.”„Uđi” reče Francesca.

Nicole lagano uđe i sjedne na jednu od dvi je stolice nasuprot radnom stolu. Francesca sjedugu. Nicole pogleda zidove ureda. Oni su se definitivno promi jenili. Fotografi je žene i djece a Borzova, za jedno s njegovom omiljenom umjetničkom slikom, prikazom usamljene ptice r

h krila nad ri jekom Nevom u Lenjingradu, zami jenile su ogromne karte budućih operaci ja. Ke označene drukči jim naslovima (Prvi izlaz, Drugi izlaz i tako dalje) pokrivale su bočne ogoče s jednog kra ja na drugi.

Ured generala Borzova bio je topao i osoban. Ova prostori ja izgledala je beznadno sterilnana. Dr. Brown je zakvačio laminirane kopi je dvi je svo je najslavni je međunarodne nagrade nradnog stola. Također je povećao visinu stolice, tako da je gledao nadolje na svakog drugog

ni tko je sjedio.

„Došla sam razgovarati privatno” reče Nicole. Zastala je nekoliko sekundi, očeku jući down zamoli Francescu da napusti kabinu. Ovaj nije rekao ništa. Konačno, Nicole baci pogledFrancesci da bi očito pokazala što joj smeta.

„Ona mi je pomaže u administrativnim poslovima” objasni dr. Brown. „Otkrio sam da nnski instinkt često primjeću je znakove koje bih ja potpuno propustio.”

Nicole je šutke sjedila još nekih petnaest sekundi. Bila je spremna razgovarati s Davownom. Nije očekivala da će biti nužno da sve objašnjava i pred Francescom. Možda bstavno trebala otići, pomisli Nicole na trenutak, pomalo iznenađena što je Francescina nazoiko nervira.

„Čitala sam zadatke za prvi izlaz” reče Nicole napokon, službenim glasom, „pa bih željela moliti. Moje dužnosti, onako kako su prikazane u redosli jedu zadataka, potpuno su minimalneTurgenjev, čini mi se, ima malo zadataka za trodnevni izlaz. Predlažem da date moje nemedic

datke Irini, a ja ću ostati na Newtonu s ad miralom Heilmannom i generalom O’Toolom. Pažlji

atiti odvi janje ekspedici je i bit ću uvi jek spremna ako iskrsne bilo kakav bitan medicinski proče, Janos može preuzeti biološke dužnosti.”

U kabini je opet zavladala tišina. Dr. Brown pogleda Nicole, a zatim Francescu. „Zašto želišna Newtonu?” javi se Francesca posli je dužeg vremena. „Mislila sam da jedva čekaš vutrašnjost Rame.”

„Kao što rekoh, stvar je uglavnom osobne prirode” odgovori Nicole neodređeno. „I daljezetno umorna od krize s Borzovim, a moram završiti dosta administrativnih poslova. Prvibao bi i ionako biti samo informativno upoznavanje. Voljela bih biti u potpunosti odmo

emna za drugi.”



„To je vrlo nepropisan zahtjev” reče dr. Brown, „ali pod danim okolnostima, mislim da mumo udovoljiti.” Opet je bacio pogled na Francescu. „Ali voljeli bismo te zamoliti za jednu uso ne ideš u Ramu, onda bi možda bila spremna s vremena na vri jeme zami jeniti O’Toolnika za komunikaci je? U tom sluča ju bi admiral Heilmann mogao ići unutra...”

„Svakako” odgovori Nicole pri je nego je Brown završio. „Dobro. Onda pretpostavljam dadogovorili. Promi jenit ćemo raspored za prvi izlazak. Ti osta ješ na Newtonu” Kada je B

vršio, Nicole se i dalje nije micala sa stolice. „Ima li još nešto?” upita on nestrpljivo.

„U skladu s našim procedurama, sanitetski časnik priprema dokumente o stanju astronautaakog izlaska. Trebam li dati jedan primjerak admiralu...”

„Daj sve te memorandume meni” prekine je dr. Brown. „Admirala Heilmanna ne zanima june stvari.” Američki znanstvenik se zagleda u Nicole. „Ali ne moraš pripremati nove izvješta

vi izlazak. Pročitao sam sve dokumente koje si napisala za generala Borzova. Potpuno odgovsi.”

Nicole si ne dopusti povlačenje pred Brownovim prodornim pogledom. Dakle, znaš što saala o tebi i Wilsonu, po mislila je. I misliš da bi mi zbog toga trebalo biti neugodno. E pa, e. Mišljenje mi se nije promi jenilo zbog toga što si sada nominalno ti za povjednik.

Te je noći Nicole nastavila sa svo jom istragom. Njezina detaljna raščlamba biometrijskih a generala Borzova ukazala je na neobično visoke razine dvi je čudne kemikali je u njegtavu neposredno pri je smrti. Nicole nije mogla utvrditi odakle su kemikali je došle. Je li uz

ke li jekove bez njezinog znanja? Jesu li te kemikali je, za koje je bilo poznato da po jačava jorištene su, prema njezinoj medicinskoj enciklopedi ji, za testiranje osjetljivosti na bol kod nki poremećenih paci jenata) nekako proizvedene u ti jelu u nekoj vrsti alergijske reakci je?

A što je s Janosem? Zašto se nije mogao sjetiti da je uhvatio rukom upravljačku kuti ju? Za

tako šutljiv i povučen posli je Borzovljeve smrti? Odmah posli je ponoći zagledala se u stropavaće kabine. Danas posada odla zi u Ramu i ja ću biti sama. Trebala bih čekati do tada s nastao je anali ze. Ali nije mogla če kati. Nije bila u stanju potisnuti sva pitanja koja su joj preplavl. Posto ji li možda neka veza između Janosa i medikamenata u Borzovu? Je li moguće da njrt nije baš potpuno slučajna?

Nicole izvadi svo ju privatnu torbu iz malenog ormara. Žurno ju je otvorila i njezin sadržuo po zraku pri nultoj gravitaci ji. Dohvatila je skupinu poznatih fotografi ja koje su joj leb

d krevetom. Onda je prikupila najveći dio preostalih predmeta i vratila ih u torbu. Zadržalaci memorijsku kocku koju joj je kralj Henry darovao u Davosu.

Okli jevala je pri je nego što će ubaciti kocku. Konačno, duboko udahne i gurne je u čitaslonu je odmah bilo prikazano osamnaest stavki meni ja. Mogla je izabrati svaki od dvanaest inalnih dosjea o astronautima ili šest različitih skupina statistike o posadi. Nicole pozove dosje Tabori ja. Posto jala su tri podmeni ja njegove biografi je: osobni podaci, kronološki popis i pka procjena. Prema veličini fajlova na popisu, vidjela je da kronološki sažetak sadrži najviše

nosti. Nicole najpri je pozove osobne podatke da bi se upoznala s oblikom dosjea.

Kratka karta joj nije rekla mnogo toga što nije već znala. Janos je imao četrdeset jednu goe bio oženjen. Kada nije bio na dužnosti za MSA, živio je sâm u svom stanu u Budimpešti,

iri bloka daleko od mjesta gdje je živjela njegova dvaput razvedena majka. Doktorirao je te



Mađarskom sveučilištu 2183. Kao dodatak tjelesnim podacima kao što su visina i težina, odno ju braće i sestara, u karti su se nalazila još dva bro ja: PI (procjena inteligenci je) i KS (koefici jalizaci je). Tabori jevi bro jevi su bili +3.37 za PI i 64 za KS.

Nicole se vrati u glavni meni i pozove registar pojmova da osvježi sjećanje glede definici j. Broj PI trebao je pokazivati ukupnu mjeru opće inteligenci je, utemeljenu na usporedbi sa sli

eničkom populaci jom širom svi jeta. Svi studenti su radili skupinu učeničkih testova u određdobljima između dvanaeste i dvadesete godine. Indeks je zapravo bio eksponent u decimaernom sustavu. Broj PI jednak nuli označavao je prosjek. Indeks PI od +1.00 je značio da je

ad 90% populaci je; +2.00 je bio iznad 99% populaci je; +3.00 iznad 99.9% itd. Negativni indeoznačavao inteligenci ju ispod prosječne. Janosa je broj od +3.37 smještao po inteligenci ji u sgornjeg promila stanovništva.

Bro jevi KS imali su izravni je objašnjenje. I oni su bili utemeljeni na skupini standardizitova koje su radili svi učenici starosti između dvanaest i dvadeset godina, ali je ovdje tumao razumljivi je. Najviši zbroj je bio 100. Osobu koja je sakupila blizu 100 voljeli su i pošslovce svi, ona se mogla uklopiti u gotovo svaku skupinu, gotovo nikada nije bila svađalački bno raspoložena i bila je vrlo pouzdana. Napomena u objašnjenju KS bro ja tumačila je da p

tovi nisu mogli precizno izmjeriti osobine ličnosti u svim sluča jevima, tako da je dobivene vsti trebalo koristiti s rezervom.

Nicole sebi da zadatak da jednom usporedi PI i KS bro jeve svih astronauta. Onda je otvorilonološkog sažetka Janosa Tabori ja. Sljedećih šest minuta bili su iskustvo koje joj je otvorilo sanitetski časnik proučavala je, dakako, službene osobne fajlove svih članova posade, kredila MSA. Ali ako su informaci je o Janosu Tabori ju na memorijskoj kocki koju joj je daonry bile točne, onda su fajlovi MSA bili bolno nepotpuni.

Nicole je od pri je znala da je Janos dvaput proglašen za najboljeg studenta tehnike narskom sveučilištu; nije znala da je dvi je godine bio predsjednik Udruženja studenata homos

ca Budimpešte. Znala je da je pošao na Svemirsku akademi ju 2192. i diplomirao za samo tri (zbog svoga prethodnog iskustva na velikim sovjetskim tehničkim pro jektima); nikada joo rečeno da se prethodno dva puta pri javio za Akademi ju i oba puta bio odbi jen. I uz senzacioultate na pri jemnom ispitu, dva puta je doživio neuspjeh na osobnom razgovoru. Oba puta jrom za razgovor predsjedavao general Valerij Borzov. Janos je bio aktivan u različitim orgaama homoseksualaca do 2190.

Zatim se povukao iz svih i više nikada nije stupio niti je sudjelovao u bilo ko joj organiziivnosti homoseksualaca. Ni jedna od tih informaci ja se nije nalazila u fajlu MSA.

Nicole je iznenadilo ono što je saznala. Nije bila uznemirena time što je Janos bio (ili je i moseksualac; nije imala predrasuda glede seksualne ori jentaci je. Ono što ju je najviše uznema je vjero jatnost da je službeni fajl namjerno cenzuriran da bi se uklonilo svako spominjanjve homoseksualnosti ili rani ji susreti s generalom Borzovom.

Posljednji podaci u Tabori jevom kronološkom sažetku također su bili iznenađenje za Nema dosjeu, šuškalo se da je Janos potpisao ugovor sa Smidtom i Hagenestom, njemačkim čkim koncernom, u posljednjem tjednu prosinca, neposredno pri je lansiranja. Zadatak mu jepruža neodređene „konzultaci je” u okviru širokog popisa postnjutnovskih medijskih aktiv

og podrške nečega što je bilo označeno kao pro jekt Brown-Sabatini. Astronautu Tabori ju

tpisivanje uplaćen početni honorar od tri stotine tisuća maraka. Tri dana kasni je, njegova m



a je gotovo godinu dana čekala jedan od novih umjetnih implanta za mozak što su smanjivalinja izazvana Alzheimerovom bolešću, stigla je na Bavarsku bolnicu u Münchenu radi izvođenokirurške intervenci je.

i ju umornih i užarenih, Nicole dovrši čitanje opširnog dosjea dr. Davida Browna. Ti jekom saproučavala njegov kronološki sažetak, stvorila je svoj poseban dokument za one stavke kojeobito zanimale. Pri je nego što je opet pokušala zaspati, Nicole je još jednom prelistala taj po

kument.Ljeto 2161: Jedanaestogodišnjeg Browna otac je prijavio u logor Longhorn i uz oštro protivljenje majke. Tipičan ljetni logor zake iz više klase u planinskom kra ju u Teksasu, s mnoštvom atletskih aktivnosti, streljaštvom, veslanjem i pješačenjem po divljičaci su živjeli po desetorica u barakama. Brown je odmah postao jako neomiljen. Petog dana cimeri su ga uhvatili kad je dolazširanja i obo jili mu genitalije u crno. Brown je odbijao izaći iz kreveta sve dok majka nije proputovala tri stotine kilometara da uzme i odvede kući. Otac je, čini se, posl ije tog incidenta potpuno zanemario sina.

Rujan 2166: Nakon što je završio privatnu srednju školu, Brown je upisao fiziku u Princetonu. Ostao je u New Jerseyu samo otjedana. Diplomirao na SMU, živeći kod kuće.

Lipanj 2173: Doktorirao fiziku i astronomiju na Harvardu. Njegov mentor Wilson Brownwell nazvao je Browna „ambicioznim

marljivim studentom.“Lipanj 2175: Brown je dovršio postdoktorsko istraživanje o evoluciji zvijezda s Brianom Murchisonom u Cambridgeu.

Travanj 2180: Oženio se za Jeannette Hudson iz Pasadene u Kaliforniji. Gospođa Hudson bila je postdiplomski student na StanNjihovo jedino dijete, kći Angela, rođeno u prosincu 2184.

Studeni 2181: Odbijeno mu je doživotno mjesto na odsjeku za astronomiju na Stanfordu, jer su dva člana odbora za imenovansmatrala da je Brown falsificirao znanstvene podatke u nekoliko od svo jih brojnih radova. Odluka nije nikada povučena.

Siječanj 2184: Imenovan u prvi savjetodavni odbor 2184. Pripremio opsežne planove za seriju novih astronomskih teleskopa nvidljivoj strani Mjeseca.

Svibanj 2187: Brown proglašen pročelnikom odsjeka za fiziku i astronomiju na SMU u Dallasu,Teksas.

Veljača 2188: Fizički okršaj s Wendellom Thomasom, princetonskim profesorom, za vrijeme održavanja AAAS kongresa u CThomas je tvrdio da je Brown ukrao i publicirao ide je o ko jima su za jedno raspravljali.

Travanj 2190: Naelektrizirao znanstveni svijet time što je ne samo publicirao revolucionarno nove modele procesa u supernovveć i predvidio da će se jedna relativno bliska supernova po javiti sredinom ožujka 2191. Istraživanje je obavljao u suradnji s dranticom na SMU, Elaine Bernstein iz New Yorka. Postdiplomski suradnici gospođice Bernstein navodili su da su nove zamiszapravo bile njezine. Brown postao slavan zahvaljujući tom hrabrom i ispravnom predviđanju.

Lipanj 2190: Brown se razveo od žene, od koje je bio razdvo jen osamnaest mjeseci. Odvo jili su se tri mjeseca nakon što je goElaine Bernstein počela svoj postdiplomski rad.

Prosinac 2190: Vjenčao se s gospođicom Bernstein u Dallasu.

Ožujak 2191: Supernova 2191a ispunila je noćno nebo svjetlošću, kao što su to predvidjeli Brown i suradnici.

Lipanj 2191: Brown je potpisao dvogodišnji ugovor s CBS-om kao znanstveni izvjestitelj. Prešao na UBC 2194, a zatim, na pku agenta, 2197. na INN.

Prosinac 2193: Brown je primio najviše odlikovanje MSA za istaknuta znanstvena postignuća.

Studeni 2199: Potpisao ekskluzivni, višegodišnji, multimilijunski ugovor u markama sa Schmidtom i Hagenestom da „eksploatsve moguće komercijalne oblike ekspedicije Newton, uključujući tu knjige, video i obrazovni materijal. U skupini s Francescombatini kao drugom glavnom sudionicom, dok su astronauti Heilmann i Tabori savjetnici. Predujam za potpis ugovora u iznosu o

milijuna maraka uplaćen na tajni račun u Italiji.



arm na satu ju je probudio, jer je spavala samo dva sata. Nicole se izvukla iz postelje i osvjemičnom umivaoniku. Lagano je izašla na hodnik i krenula do za jedničke prostori je. Ostalih čsvemirskih kadeta okupili su se oko Davida Browna u kontrolnom središtu i uzbuđeno preedinosti prvog izlaska u Ramu.

„U redu” govorio je Richard Wakefield, „Prioritet ima ju laki individualni liftovi-stolisnom i li jevom stubištu te jedno dizalo za teške terete od glavine do Središnje ravnice. Onda staviti privremeni kontrolni centar na rubu ravnice, pa ćemo sastaviti i testirati tri rovera. Pni logor večeras, osnovni logor sutra na položa ju Beta blizu obale Cilindričnoga mora. O

mo sastavljanje i puštanje u pogon dva helikoptera za sutra, ledomobile i motorne čamce zći.”

„Odlično izložen sažetak” reče dr. Brown. „Francesca će doći s vas četvoro dok jutros bdizali infrastrukturu. Kada laki pri jenosnici budu postavljeni i funkcionalni, admiral Heilmanmo vam se pridružiti za jedno s dr. Takagishi jem i gospodinom Wilsonom. Noćas ćemo svi spRami.”

„Koliko imaš baklji za dugo osvjetljavanje?” upita Janos Tabori Irinu Turgenjev.

„Dvanaest” odgovorila je. „To je i previše za danas.”

„A noćas, kada odemo na spavanje, bit će to najmračni ja noć koju je itko od nas vidio” rekagishi. „Neće biti mjeseca i zvi jezda, nikakvih odraza s tla, ničega osim crnila na sve strane.”

„Kolika će biti temperatura?” upita Wakefield.

„Ne znamo točno” odgovorio je japanski znanstvenik. „Prvi droni su nosili samo kamermperatura u području oko kra ja tunela bila je ista kao na Rami I. Ako to išta znači, onda bi u lo

glo biti oko deset ispod nule.” Takagishi zastane na trenutak. „I moglo bi otopljavati” produžada smo u Venerinoj stazi. Očeku jemo da se svjetla upale u sljedećih osam ili devet dana, te indrično more otopi od dna prema površini ubrzo nakon toga.”

„Hej” našali se David Brown. „To zvuči kao da si se preobratio. Više nisi čvrsto uvjeren o je izjave, samo u neke od njih.”

„Sa svakim podatkom koji kazu je da ovaj svemirski brod odgovara njegovom prethodnije sedamdeset godina, raste vjero jatnost da su isti. Do sada, ako izuzmemo točan trenuta

kcijskog manevra, dva artefakta su ista.”

Nicole priđe grupi. „Gle, tko je ovdje” reče Janos sa svo jim uobiča jenim osmi jehom. „Našsljednji svemirski kadet.” On primi jeti njezine otečene oči. „A naš novi zapovjednik je bio u pvarno izgledaš kao da će ti odmor dobro doći.”

„Što se mene tiče” umi ješa se Richard Wakefield, „ja sam razočaran što će sada moj asistenom sastavljanja rovera biti Yamanaka umjesto madame des Jardins. Naš sanitetski časnik bvori.” Morat ću si recitirati Shakespearea da ostanem budan.” Lupio je Yamanaku u rebra. Japot gotovo se nasmi ješio.

„Željela sam vam svima poželjeti sreću” reče Nicole. „Kao što vam je dr. Brown sigurno rilo mi se da sam previše umorna da bih bila od velike pomoći. Trebala bih biti svježa i sprem

ugog izlaska.”

„Pa” primi jeti Francesca Sabatini nestrpljivo nakon što se njezina kamera okrenula po s

vatila završni krupni plan svakoga lica. „Jesmo li napokon spremni?”



„Krenimo” reče Wakefield. I oni pođoše prema zračnoj komori u prednjem di jelu svemioda Newton.



ZORA

chard Wakefield radio je brzo u gotovo potpunoj tami. Nalazio se na pola puta na stubištu e je gravitaci ja zbog centrifugalne sile koju je stvaralo Ramina vrtnja narasla na više od vrtine g. Svjetla s nje gove kacige obasjavala su neposrednu okolicu. Gotovo da je završiop nosač.

Provjerio je zalihu zraka. Već se smanjila na ispod polovice. Do sada su se trebali naći dumi, bliže mjestu gdje bi mogli udisati okolni zrak. Ali podci jenili su vri jeme koje će imtrebno da postave lake transportere. Zamisao je bila vrlo jednostavna i nekoliko puta su je uvji ti jekom simulaci ja. Gornji dio posla, dok su bili u blizini ljestvi i doslovce bez težine, bio ivno lak. Ali na ovoj razini postavljanje svakog nosača bivalo je sve složeni je, zbog sile težepovećavala i mi jenjala.

Točno tisuću stuba iznad Wakefielda Janos Tabori je dovršavao vezivanje sidrišnih kablovtalnih prečki nanizanih po stubištu. Posli je gotovo četiri sata zamornog, jednoličnog posla os

iscrpljeno. Sjećao se argumenta koji je direktor gradnje potegnuo kada su on i Richard predotrebu speci jaliziranoga stro ja za postavljanje dizala. „Ne isplati se praviti robota za poslovne ponavlja ju” rekao je čovjek. „Roboti su dobri samo za poslove koji se ponavlja ju.”

Janos baci pogled ispod sebe, ali je mogao vidjeti samo do sljedećega nosača, dvi je stotine stuba niz stubište. „Je li vr i jeme za ručak?” upita Wakefielda preko kompaka.

„Može biti” glasio je odgovor. „Ali kasnimo. Tek smo u 10,30 poslali Yamanaku i Turgestubište Gama. S trenutnom brzinom, imat ćemo sreće ako danas završimo ovu laku transportu i pr ivremeni logor. Morat ćemo odložiti posao na dizalu za teške terete i rovere za sutra.”

„Hiro i ja već jedemo” obo je začuše Irinu s druge strane osnove valjka. „Bili smo gvršili smo nosač stolice i gornji motor za pola sata. Sada smo sišli do stuba broj 12.”

„Dobar posao” reče Wakefield. „Ali upozoravam vas da ste na lakom di jelu, oko ljernjeg di jela stubišta. Rad u bestežinskom stanju je igračka. Čekajte dok gravitaci ja postane mjdrugači ja na svakom novom položa ju.”

„Prema laserskom daljinomjeru, astronaut Wakefield se nalazi na točno 8,13 kilometane” čuše svi kada se umi ješao dr. Takagishi.

„To mi ništa ne kazu je, profesore, ako ne znam gdje se nalaziš.”

„Sto jim na ispustu odmah pokraj naše relejne stanice, blizu dna stubišta Alfa.”„Hajde, Shig, zar se vi istočnjaci nikada nećete složiti s ostalim svi jetom? Newton je parki r

hu Rame, a ti si na vrhu stubišta. Ako se ne možemo složiti oko toga što je gore, a što dolje,možemo nadati da ćemo ikada izmjenjivati nježni je osjeća je? A kamoli igrati šah.”

„Hvala, Janose. Ja sam na vrhu stubišta Alfa. Uzgred, što to radite? udaljenost vam se brzo va.”

„Ja klizim niz ogradu, sastat ću se s Richardom za ručak. Ne sviđa mi se da sam jedem ris.”

„I ja silazim za ručak” reče Francesca. „Upravo sam snimila izvanrednu demonstraci ju Co



ve sile s Hirom i Irinom. Bit će sjajna za predavanja iz osnova fizike. Bit ću tamo za pet minut

„Reci, signora...” Bio je to opet Wakefield, „...misliš li da te možemo nagovoriti na neki psao. Prekidamo svoj rad da bismo se prilagodili tvom filmovanju – možda bi i ti mogla ušto za nas.”

„Ja sam voljna” odgovori Francesca. „Pomoći ću posli je ručka. Ali sada bi mi dobro došlo etla. Možeš li upotri jebiti jednu baklju i pustiti me da snimim tebe i Janosa kako imate psred Stubišta bogova?”

Wakefield je programirao baklju za odloženo paljenje i popeo se osamdesetak stuba do ng ispusta. Astronaut Tabori dospio je na isto mjesto pola minute pri je nego što ih je svjeplavila. Nalazeći se dva kilometra iznad njih, Francesca je prešla kamerom preko tri stubda zumirala dva lika koja su prekrštenih nogu sjedila na ispustu. Iz te perspektive, Janos i Riledali su kao dva orla ugni ježđena na strmini visoke planine.

kasnog popodneva transportni lift Alfa bio je dovršen i spreman za testiranje. „Pustit ćemodeš prva mušteri ja” reče Richard Wakefield Francesci, „pošto si bila dobra i pomogla nam.” S

u punoj gravitaci ji u podnožju nevjero jatnog stubišta. Trideset tisuća stuba protezalo se u jetnog neba nad njima. Pokraj njih, na Središnjoj ravnici, već su bili u pogonu ultralaki mmostalna energetska centrala transportera.

Astronauti su preni jeli električne i mehaničke sustave na leđima u nerasklopljenom stanjuapanje im je bilo potrebno manje od sata.

„Male stolice nisu nerazdvo jivo povezane s kablovima” objasnio je Wakefield Francesciakom kra ju je mehanizam koji vezu je ili odva ja stolicu. Na taj način nije nužno imati gskonačan broj sjedala.

Francesca koleba jući sjedne na plastičnu strukturu odvo jenu iz skupine sličnih košara objekabel. „Jesi li siguran da je sigurno?” upitala je, zagledana u tamu iznad sebe.

„Dakako” nasmi je se Richard. „Potpuno je isto kao na simulaci ji. A ja ću biti u sljedećoj stebe, samo minutu, odnosno četiri stotine metara niže. Ukupno za vožnju od dna do vrha

rdeset minuta. Prosječna brzina je dvadeset četiri kilometra na sat.”

„A ja ne trebam ništa raditi” sjetila se Francesca, „osim što ću čvrsto sjediti, držati se i ukloj sustav za disanje dvadesetak minuta pri je vrha.”

„Ne zaboravi staviti sigurnosni po jas” podsjeti je Wakefield s osmi jehom. „Ako bi kabel us

naglo stao blizu vrha, gdje nemaš težinu, zbog inerci je bi zaplovila ramanskom prazninom.”se. „Ali s obzirom na to da ci jeli transporter ide pokraj stubišta, u sluča ju kakve god negla bi izaći iz košare i vratiti se stubama do glavine.”

Richard kimne i Janos Tabori uključi motor. Francesca se podigne s tla i ubrzo nestane na. „Ja idem ravno do Game, čim budem siguran da si krenuo” reče Richard Janosu. „Drugi sbao bi biti lakši. Zato što ćemo raditi svi skupa, morali bismo ga završiti najkasni je do 1ripremit ću logor dok vi dođete do vrha” primi jeti Janos. „Misliš li da ćemo noćas ipak osta?”

„To nema mnogo smisla” reče David Brown odozgo. On ili Takagishi ci jeli dan su prati

govore astronauta. „Roveri još nisu spremni. Nadali smo se ćemo sutra nešto i istraživati.”



„Ako svatko od nas donese dolje nekoliko di jelova” reče Wakefield, „Janos i ja bismo noćaspavanja mogli sastaviti jedan rover. Drugi rover će vjero jatno biti gotov sutra pri je podnevane po jave neke poteškoće.”

„To je izvodiv scenarij” oglasi se Brown. „Vidjet ćemo koliko smo napredovali i koliko biti umorni za tri sata.”

Richard se popne u svo ju malu stolicu i pričeka da algoritam za automatski utovar u procveže njegovo sjedalo za kabel. „Uzgred” rekao je kad je počeo uspon, „mnogo ti hvala nšnjem dobrom raspoloženju. Možda ne bih izdržao bez svih onih viceva.”

Janos se nasmi ješi i mahne pri jatelju. Pogleda dignutog naviše iz svo je pokretne stolice, Riakefield jedva je mogao raspoznati svjetla s Francescine kacige. Na više od pedeset katova je ne, po mislio je. Ali na samo dva i pol posto udaljenosti odavde do glavine. Ovo mjesto je ogro

Iz džepa je izvadio pri jenosnu meteorološku stanicu za koju ga je Takagishi zamolio da je Profesor je želio precizan profil svih atmosferskih parametara na sjevernoj polarnoj strani Rposebnog značenja za njegove modele cirkulaci je bili su gustoća i temperatura zraka u ovis

daljenosti zračne komore odnosno središnje osi valjka.

Wakefield je gledao kako očitavanje tlaka, koje je počelo na 1,05 bara, opada ispod zemalka i nastavlja svo je ravnomjerno, jednolično spuštanje. Temperatura se držala na oko 8 °C e. Zavalio se u naslon i zatvorio oči. Utiša jačinu zvuka na jednom kanalu kompaka; jedini rr vodili su Yamanaka i Turgenjeva, a ni jedno od njih dvo je nije imalo bogzna što reći. Po jačinu Beethovenove Šeste simfoni je koja je svirala u pozadini na drugom kanalu.

Dok je slušao glazbu, Richard se iznenadio kako je njegov unutrašnji pogled na potočiće, i zelena polja Zemlje prizivao snažan osjećaj nostalgi je. Za njega je bilo gotovo nemoguće shobni sli jed događa ja koji ga je doveo od dječačkog doma u Stratfordu najpri je do CambridgrSvemirske akademi je u Coloradu i napokon ovdje, na Ramu, gdje se vozio liftom kroz tam

ubišta bogova. Ne, Prospero, reče si, ni jedan čarobnjak nije mogao izmisliti takvo mjesto. Sje ćao se kada j

čak prvi put gledao Olu ju i prestra šio se prikaza svi jeta čije su tajne mogle biti izvan našeg nja. Nema čaroli ja, re kao je u to vri jeme. Posto je samo prirodne po jave koje ne mo žemo objachard se nasmi ješi. Prospero nije bio čarobnjak; bio je samo spri ječeni znanstvenik.

Trenutak kasni je, Richarda Wakefielda ostavi bez daha najšokantni ji prizor koji je ikada k mu se stolica podizala prema osi, zora svane na Rami. Tri kilometra ispod njega, urezane unju ravnicu, dugačke ravne doline koje su se pružale od ruba sjevernog udubljenja Rame pa sindričnog mora, iznenada bljesnuše pune svjetla. Šest linearnih sunaca Rame, po tri u svakom

valjku, bili su pažljivo pro jektirani da donesu ravnomjerno osvjetljenje stranome svi jetu. PrvWakefield osjetio bili su vrtoglavica i mučnina. Visio je u zraku zakvačen o tanki kabel tisutara iznad tla. Zatvorio je oči i pokušavao doći k sebi. Nećeš pasti, uvje ravao je samog sebe.

„Auuuu” čuo je urlik Hiroa Yamanake.

Iz posljednjeg razgovora mogao je zaključiti da je Hiro, ko jega je uplašila navala svjetla, o oslonac u blizini sredine stubišta Gama. Čini se da je padao dvadeset ili trideset metara pri je

se vješto (i uz puno sreće) uspio uhvatiti za dio ograde.

„Jesi li dobro?” upita David Brown.

„Čini mi se” odgovori Yamanaka bez daha.



Kada je ta kratka kriza prošla, svi su počeli govoriti uglas. „To je fantastično!” vikao je dr. hi. „Razina osvjetljenja je izvanredna. I sve to se događa pri je toplje nja leda. Drukči je je. Podrukči je.”

„Pripremite mi drugi modul čim stignem na vrh” reče Francesca. „Gotovo mi je nestalo film

„Kakva ljepota. Kakva neopisiva ljepota” dodao je general O’Tool. On i Nicole des Jardini su zaslon na Newtonu. Sli ka s Francescine kamere izravno im je prenošena preko rele ja na g

Richard Wakefield nije rekao ništa. Jednostavno je gledao, opčinjen svi jetom ispod sebe. mogao vidjeti Janosa Tabori ja uz donju posta ju transportera koji ga je nosio i poludovršen lodnožju stubišta. Pa ipak mu je već i sama udaljenost do njih ukazivala na veličinu tog stranog Dok je gledao preko stotina i stotina četvornih kilometara Središnje ravnice, u svim pravci

dio očarava juće prizore. Ali dvi je stvari su mu preplavile maštu i vidno polje: Cilindrično msivne, šiljate strukture u južnom udubljenju nasuprot njemu, na udaljenosti od oko pedeset kila.

Dok su mu se oči privikavale na svjetlost, divovski središnji vrh u južnoj udubini kao sta jao sve veći i veći. Prvi istraživači su ga nazvali Veliki Rog. Je li moguće da je stvarno viso

g, kako vam drago, osam kilometara? upitao se Wakefield. Šest manjih šiljaka koji su okruliki Rog u obliku šesterokuta i sta jali povezani za njega i za zid Rame ogromnim lučnim nosai su veći od ičega što je čovjek stvorio na Zemlji. Pa ipak su djelovali patuljasto u usporeddišnjim šiljkom koji je izbi jao iz samog središta udubine i pružao se duž osi valjka.

U prednjem planu, na pola puta između Wakefieldovog položa ja blizu sjevernoga pola utske konstrukci je na jugu, valjkasti svi jet bio je obavi jen plavkasto-bi jelim prstenom. Smr

re djelovalo je nelogično i na pogrešnom mjestu. Nikada se nije moglo otopiti, govorio mrav razum, jer bi sva ta voda pala prema središnjoj osi. Ali Cilindrično more je unutar njeala držala centrifugalna sila Rame. Nitko nije znao bolje od posade Newtona da bi na nje gali ljudsko biće imalo gotovo istu težinu kao da sto ji pokraj zemaljskog oceana.

Grad-otok u sredini Cilindričnog mora bio je Ramin New York. Richardu se njegovi nebu činili previše upečatljivi usred prizora koji je rani je nudila svjetlost njihovih baklji. Alvjetom ramanskih sunaca bilo je jasno da tom gradu pripada središnja pozornica. New Yovlačio pogled sa svake točke u unutrašnjosti Rame – krcat, ovalni otok zgrada koji je bio j

ekid u urednom prstenu Cilindričnog mora.

„Pogledajte samo New York!” poviče dr. Takagishi uzbuđeno u svoj kompak. „„Vjero jatntovo tisuću zgrada visokih više od dvjesto metara.” Zastao je samo na sekundu. „Oni tamo

am to. New York nam mora biti cilj.”Posli je početne provale došlo je do duge šutnje dok je svaki astronaut posebno upi jao u s

ncem obasjani svi jet Rame. Richard je sada jasno mogao vidjeti Francescu, na četiri stotine mad njega, dok mu je stolica prelazila spoj stubišta i ljestvi i počinjala se približavati glavini.

„Admiral Heilmann i ja smo upravo na brzinu razmi jenili misli” prekine David Brown tz nekoliko savjeta dr. Takagishi ja. Čini nam se da nema očitih razloga da promi jenimo planoaj izlaz, barem ne za njegov uvodni dio. Ako se ne dogodi još nešto neočekivano, produžit ođenje onoga što je Wakefield predložio. Dovršit ćemo dva transportera, spustiti rover da ga

mo kasni je večeras, pa ćemo svi spavati u logoru u podnožju stubišta kao što je planirano.”



„Ne zaboravite mene” poviče Janos u svoj kompak. „Ja sam jedini koji nema bogzna kgled.”

Richard Wakefield otkopča svoj sigurnosni po jas i zakorači na ljestve. Pogledao je nanižee je stubište nesta jalo u daljini. „Primam te, astronaute Tabori. Stigli smo u stanicu Alfa. Ka

deš dao signal, dići ćemo te da nam se pridružiš.”



NOĆ

Uzevši u obzir neprekidno zlostavljanje od strane neurotičnog oca i emocionalne ožiljke ku vjero jatno ostali posli je ranog vjenčanja s britanskom glumicom Sarom Tydings, astronaufield je jako dobro prilagođen. Imao je dvi je godine profesionalne terapi je posli je svog slavoda, završene godinu dana pri je nego što je stupio na Svemirsku akademi ju 2192. Nj

olski rezultati na Akademi ji ostali su do današnjeg dana neoboreni; njegovi profesori elektroi računarstva tvrde da je, u trenutka kada je diplomirao, Wakefield znao više od ijednog prof

kulteta...

...Osim opreznosti tamo gdje je uključena prisnost (osobito sa ženama – on očito nije stuocionalne veze posli je raspada braka), Wakefield ne iskazu je ništa od asoci jalnog ponašanja enog kod zlostavljane djece. Iako mu je KS u mladosti bio nizak, posta jao je sve manje arogko je sazri jevao i sada je znatno manje sklon nametanju svo je nadprosječnosti drugima. Poštrakter su mu bez ijedne mrlje. Čini se da mu je cilj znanje, a ne moć ili novac...”

Nicole dovrši čitanje psihološkog profila Richarda Wakefielda i protrlja oči. Bilo je vrlo koučavala je dosjee od kako je posada u Rami poli jegala. Probudit će se za svoj drugi dan udnom svi jetu za manje od dva sata. Njezina šestosatna smjena kao časnice za komunikaci je potrideset minuta. Dakle, od ci jele eki pe, po misli Nicole, samo tro jica su izvan svake sumnjevoro sa svo jim tajnim medijskim ugovorima već su se kompromitirali. Yamanaka i Turgenjeva sznanice. Wilson je marginalno stabilan i ima vlastite planove u svakom sluča ju. Preosta ju, dTool, Takagishi i Wakefield.

Nicole opere ruke i umi je se, pa opet sjedne za terminal. Izašla je iz Wakefieldovog dosjea a se u glavni meni memorijske kocke. Prelazila je pogledom usporedne statističke podatke i izdva disple ja za usporedni prikaz na zaslonu. S li jeve strane sta jao je uređen niz bro jeva PI zag člana posade; nasuprot njemu, s desne strane, Nicole je – usporedbe radi – prikazala indeksdvanaestorku s Newtona.

PI KSWakefield +5.58 O’Tool 86Sabatini +4.22 Borzov 84Brown +4.17 Takagishi 82Takagishi +4.02 Wilson 78Tabori +3.37 des Jardins 71

Borzov +3.28 Heilmann 68des Jardins +3.04 Tabori 64O’Tool +2.92 Yamanaka 62Turgenjeva +2.87 Turgenjeva 60Yamanaka +2.66 Wakefield 58Wilson +2.48 Sabatini 56Heilmann +2.24 Brown 49

Iako je Nicole rani je na brzinu prešla većinu informaci ja u dosjeima, nije pročitala sve t

h članova posade. Neke indekse je sada vidjela prvi put. Osobito ju je iznenadio visoki koefieligenci je Francesce Sabatini. Kakvo rasipanje, pomislila je Nicole odmah. Sav taj potenci jal



šten na tako prizemne ciljeve.

Prosječna razina inteligenci je posade bila je prilično upečatljiva. Svaki astronaut nalazionom postotku populaci je. Nicole je bila „jedna u tisuću” a nalazila se u sredini dvanaestorke

fieldov rezultat inteligenci je bio je stvarno poseban i stavljao ga je u kategori ju „super-geni jae nikada rani je nije upoznala nekoga s tako visokim rezultatom na standardiziranom testu.

Iako ju je psihi jatrijsko obrazovanje naučilo da ne vjeru je pokuša jima kvantifikaci je vlaobina, Nicole zainteresiraše i indeksi KS. Ona sama bi intuitivno stavila O’Toola, Borzova i hi ja na vrh popisa. Sva tro jica su bili ljudi od povjerenja, uravnoteženi i suosjećajni. Ali izneje Wilsonov visoki koefici jent soci jalizaci je. Vjero jatni je bio druga osoba pri je nego š

etljao s Francescom. Ni cole se nakratko upita zbog čega njezin indeks KS nije viši od 71; ontila da je kao mlada žena bila više povučena i okrenuta sebi.

Dakle, kako sto ji s Wakefieldom?, upitala se, shvativši da je on jedini dobar kandidat da jogne shvatiti što se dogodilo s RoKirovim softverom ti jekom operaci je nad Borzovom. M

u vjerovati? I može li dobiti Richardovu pomoć, a da ne razotkri je neke od svo jih nevjeromnji. Nicole, reče sama sebi. Ako se poka že da je tvo ja sumnja u urotu samo gubljenje vremena

Ali Nicole je bila uvjerena da ima dovoljno nerazjašnjenih pitanja da joj posluže kao jamst

stavak istrage. Odlučila je porazgovarati s Wakefieldom. Nakon što je zaključila da bi mogla dlastite fajlove u kraljevu memorijsku kocku, stvorila je novi dokument, devetnaesti, koji sestavno zvao NICOLE. Pozvala je svoj program za obradu teksta i napisala kratak podsjetnik:

3-3-00 Odredila sa sigurnošću da je RoKirov kvar tijekom operacije posljedica vanjske ručne zapovijedi poslije prvobitnog učnja i verifikacije. Wakefield stavljen na popis za pomoć.

Nicole izvadi praznu memorijsku kocku iz ladice pokraj računala. Iskopirala je na nju itnik i sve informaci je uskladištene na kocki koju joj je dao kralj Henry. Kad je odjenula l

mbinezon za radnu smjenu, rezervnu kocku je stavila u džep.

neral O’Tool je dri jemao u zapovjednom i kontrolnom centru vojnog svemirskog broda kaNicole došla zami jeniti. Iako vizualni prikazi u manjoj letjelici nisu bili tako iznenađu jući kananstvenom brodu, vojni ZKC-a bio je daleko napredni ji, osobito s inženjerskog gledišta. Sako mogao upravljati jedan jedini astronaut.

O’Tool se ispričao zbog svo je pospanosti. Pokazao je tri monitora koji su prikazivali isti ptri različita kuta – ostatak posade kako čvrsto spava u priručnom logoru u podnožju stubišta

vih posljednjih pet sati nisu bili ono što bi mogla nazvati uzbudljivim” reče on.Nicole se nasmi ješi. „Generale, ne moraš mi se ispričavati. Znam da si na dužnosti gotovo

set četiri sata.”

General O’Tool ustane. „Nakon što si otišla” napravi on kratak pregled, provjerivšiktronski dnevnik na jednom od šest monitora ispred sebe, „završili su večeru i zatim počelii prvog rovera. Automatski program za navigaci ju nije prošao samotestiranje, ali je Wakefie

o u čemu je problem – nešto u softveru u jednom od potprograma promi jenjenih prilikom po isporuke – i otklonio ga. Tabori je odvezao rover na probnu vožnju pri je nego što se p

premila za spavanje. Na kra ju dana Francesca je poslala na Zemlju dirljivu emisi ju.” Zastaonutak. „Bi li je voljela vidjeti?”



Nicole kimne. O’Tool aktivira najdalji televizijski monitor s desne strane i Francesca se poupnom planu izvan obuhvaćenog logora. Scena je prikazivala dio dna stubišta i opremu za snik. „Vri jeme za spavanje na Rami“, počela je. Digla je pogled i osvrnula se uokolo. „Svjeom nevjero jatnom svi jetu neočekivano su se upalila pri je oko devet sati i pokazala nam s višinosti složeno djelo naših inteligentnih srodnika s druge strane zvi jezda.” Montaža fotogra

atkih video snimki, od ko jih su neke napravile sonde, a neke osobno Francesca ti jekom tog ekinuše njezino pričanje o umjetnom „svi jetiću” koji se posada „upravo spremala istraživata ju kratkog segmenta kamera se opet usredotoči na Francescu.

„Nitko ne zna zbog čega je ovaj drugi svemirski brod manje od jednog stoljeća nakon prvoo u naše malo područje na rubu Galaktike. Možda ta veličanstvena kreaci ja nema objašnjenjemakar i izdaleka bilo pojmljivo za nas, ljudska bića. Ali možda negdje u ovom prostranom nom svi jetu metala možemo naći ključ koji će objasniti tajne što obavi ja ju stvorenja koja su sa ovu letjelicu.” Nasmi ješila se, a nosnice joj dramatično uzdrhtaše. „A ako to učinimo, onda žda napraviti korak bliže upoznavanju samih sebe... a možda i svo jih bogova.”

Nicole je vidjela da je generala O’Toola dirnuo Francescin govor. I uz osobnu odbojnost pženi, Nicole je morala mrgodno priznati da je Francesca nadarena. „Tako dobro hvata moje

e glede ovog pothvata” reče O’Tool. „Kako bih volio da se mogu izražavati tako jasno.”Nicole sjedne za konzolu i unese kôd za preuzimanje. Sli jedila je postupak naveden na monrovjerila svu opremu. „U redu, generale” reče ona kada se okrenula u stolici, „vjeru jem dgu preuzeti.”

O’Tool je i dalje okli jevao iza nje. Bilo je očito da želi razgovarati. „Imao sam dugu raspranorom Sabatini pri je tri noći” reče on. „O re ligi ji. Rekla mi je da je postala agnostik pri je negkonačno vratila Crkvi. Rekla mi je da misli da ju je Rama opet obratio u katolkinju.”

Nastala je duga tišina. Iz nekog razloga u Nicolein um dođe crkva iz petnaestoga stoljeća m naselju Sent Etienne de Chigny, osamsto metara niz put od Baeavoisa. Sjetila se kako je stakvi s ocem jednog divnog proljetnog dana i kako ju je opčinilo svjetlo koje se rasipalo kroz rne vitra je.

„Je li Bog stvorio boje?” upita Nicole oca.

„Neki kažu da je” odgovori on lakonski.

„A što ti misliš, papa?” upita ona tada.

„Moram priznati” reče general O’Tool i Nicole se prisili vratiti u sadašnjost, „da me je o putovanje uzdiglo u duhovnom pogledu. Sada osjećam da sam bliže Bogu nego ikada rani je

što u razmišljanju o prostranstvu svemira što čovjeka čini poniznim i tjera ga na...” Zastao je.je” počne se on ispričavati. „Nametnuo sam...”

„Ne” odgovori Nicole. „Ne, nisi. Tvo ja religijska sigurnost je vrlo osvježava juća.”

„Sve jedno, nadam se da te nisam uvri jedio ni na koji način. Religi ja je vrlo osobna ssmi ješio se. „Ali ponekad je teško ne di jeliti svo je osjeća je, osobito zbog toga što ste ti i sigbatini također katolkinje.”

Kada je O’Tool napustio kontrolni centar, Nicole mu poželi okreplju jući san. Nakon što jo, izvadila je duplikat memorijske kocke iz džepa i stavila ga u čitač kocki u ZKC-u. Na ovaj

m barem, reče si, napravila re zervni primjerak svo jih izvora informaci ja. U um joj dođe ancesce Sabatini kako napeto sluša filozofsko umovanje O’Toola o religijskom znača ju Ram



nevjero jatna žena, po misli Nicole. Činiš štogod misliš da treba. Čak su ti prihvatljivi besmrtemjerje.

Shigeru Takagishi zurio je u čarobnoj tišini prema tornjevima i sferama New Yorka četiritra dalekim. S vremena na vri jeme prišao bi teleskopu koji je privremeno postavio na strad Cilindričnog mora i proučavao neku po jedinost stranog kra jolika.

„Znaš” reče posli je dužeg vremena Wakefieldu i Sabatini jevoj, „ne vjeru jem da su izvješta ji

spedici je o New Yorku bili potpuno točni. Ili je ovo nešto drukči ji svemirski brod.” Ni Richaancesca ništa nisu odgovorili. Wakefield je bio zauzet posljednjim po jedinostima sastavljanja bila, a Francesca je, kao i obično, snimala Wakefieldove napore.

„Čini se da posto je tri di jela grada koji su zasigurno ista” nastavi dr. Takagishi, obraća juje svega sebi, „i tri podsklopa unutar svakog di jela. Ali svih devet di jelova nisu potpuno isti. da ima malih razlika.”

„Eto” reče Richard Wakefield i ustane sa zadovoljnim osmi jehom. „To bi trebalo biti to.n pri je nego što je planirano. Brzo ću provjeriti sve važne funkci je.”

Francesca baci pogled na sat. „Kasnimo gotovo pola sata u odnosu na promi jenjenu satnicumo li ipak otići i na brzinu baciti pogled na New York pri je večere?” Wakefield slegne ramengleda Takagishi ja. Francesca priđe japanskom znanstveniku. „Što ti kažeš, Shigaru? Hoćemozinu preko leda pružiti ljudima na Zemlji pogled izbliza na Raminu verzi ju New Yorka?” „Mgovori Takagishi. „Jedva čekam...”

„Samo ako budete opet u logoru najkasni je do 19.30” prekine ih David Brown. Bio je upteru s admiralom Heilmannom i Reggiejem Wilsonom. „Večeras se trebamo pozabaviti ozbiniranjem. Možda će biti potrebna promjena sutrašnjeg rasporeda.”

„U redu” reče Wakefield. „Ako za sada zaboravimo na vitla i ne bude li problema pri nošenmobila niz stube, trebalo bi pri jeći more za deset minuta u svakom smjeru. To bi nam ostavinogo vremena za povratak u logor.”

„Nadletjeli smo najveći dio sjeverne hemisfere” reče Brown. „Biota nema nigdje. Gradovi iu kao međusobne kopi je. Nije bilo iznenađenja nigdje u Središnjoj ravnici. Osobno mislimo sutra trebali napasti ta janstveni jug.”

„New York” poviče Takagishi. „Naš bi cilj sutra trebao biti detaljni pregled New Yorka.” Be odgovorio. Takagishi priđe rubu strmine i zagleda se u led pedesetak metara ispod njih. S nli jeve strane jedva uočljivo usko stubište urezano u strminu spuštalo se stubama s malim raz

. „Koliko je težak ledomobil?” upita Takagishi.„Ne mnogo” odgovori Wakefield. „Ali je nespretan za nošenje. Jesi li siguran da ne želiš

montiram vitlo? Uvi jek možemo pri jeći na drugu stranu sutra.”

„Ja bih mogla pomoći pri nošenju” umi ješala se Francesca. „Ne posjetimo li New York, neći stavljati učene primjedbe na večerašnjem sastanku u povodu planiranja.”

„U redu” reče Richard, vrteći glavom prema Francesci, zabavljen njezinom izjavom. „Sdi je. Ja ću ići prvi, tako da najveći dio tereta padne na moja leđa. Francesca, pođi u sredinu. hi, na vrh. Pazite na tračnice ledomobila. Oštre su po rubovima.”

Ti jekom silaska do površine uz Cilindrično more nije bilo nikakvih nepredviđenih dog



ože” reče Francesca Sabatini dok su se pripremali pri jeći led, „baš je bilo lako. Zašto nam jepće potrebno?”

„Zbog toga što bi nam ponekad moglo zatrebati da nosimo i nešto drugo ili, ne daj bože, obe ti jekom uspona ili spusta.”

Wakefield i Takagishi su sjeli u prednji dio ledomobila. Francesca je bila u zadnjem di jeo jom video kamerom. Takagishi se sve više vrpoljio kako su se primicali New Yorku. „Poglmo to mjesto” reče on kada se ledomobil našao na petstotinjak metara od suprotne obale. „Mi ikakve sumnje da je ovo glavni grad Rame?”

Dok je trojka prilazila obali, zapanju jući prizor neobičnog grada prostro se pred njihovimi prekinuo svaki razgovor. Sve u njegovoj složenoj strukturi govorilo je o redu i svjesnom

eligentnih bića; pa ipak, prva skupina astronauta, pri je sedamdeset godina, otkrila je da je istobeživotan kao i ostatak Rame. Je li taj prostrani kompleks, podi jeljen u devet di jelova, zaist

sebno složen stroj, kao što su nagovi jestili prvi posjetitelji, ili je to izdužen otok (oko desettara s tri) zaista bio grad čiji su stanovnici davno nestali?

Zaustavili su ledomobil na rubu smrznutog mora i pješice hodali uz rub sve dok nisu našlte koje je vodilo do zida-nasipa koji je okruživao grad. Uzbuđeni Takagishi brzao je dvadese

a ispred Wakefielda i Sabatini jeve. Dok su se penjali, otkrivalo se sve više po jedinosti grada.Richarda odmah zainteresiraše geometrijski oblici građevina. Kao dodatak normalnim ta

boderima, tu su bile rasute neke polukugle, četverokutni objekti, čak i poko ji poliedar. I, mnje, bili su složeni u nekakav ustroj. Da, pomislio je dok su mu oči prelazile iznenađmpleks struktura, eno tamo dodekaedra, pa pentaedra...

Njegova matematička razmišljanja naglo se prekidoše kada se sva svjetla iznenada pogada ci jela unutrašnjost Rame uroni u tamu.



ZVUKOVI U TAMI

prvi tren Takagishi nije mogao vidjeti ništa. Bilo je to kao da je iznenada osli jepio. Dvapreptao i sta jao bez ikakvog pokreta u potpunoj tami. Trenutna tišina na komunikacijskim ve

uptira u beznadnu galamu kada su svi astronauti istovremeno počeli pričati. Smireno, boreotiv sve većeg straha, Takagishi se pokuša prisjetiti prizora koji mu je počivao pred očima ku kada su se svjetla pogasila.

Sta jao je na zidu koji je gledao na New York, otprilike metar od opasnog ruba. U posljednjndi je pogledao na li jevu stranu i na udaljenosti od možda dvi je stotine metara upravo bio zastubište koje se spuštalo prema gradu. Onda je scena iščezla...

„Takagishi” čuo je kako ga Wakefield zove po imenu, „jesi li dobro?”

Okrenuo se da bi odgovorio na pitanje i primi jetio da mu koljena kleca ju. U potpunoj tami o je ori jentaci ju. Koliko se stupnjeva okrenuo? Je li bio okrenut ravno prema gradu? Opsjetio posljednje slike. Zid na ko jem je bio nalazio se na dvadeset ili trideset metara iznad r

ada. Pad bi bio smrtonosan.„Ovdje sam” oprezno uzvrati. „Ali preblizu ruba.” Spustio se na sve četiri. Pod rukama m

tal bio hladan.

„Stižemo” reče Francesca. „Pokušavam naći svjetlo na video kameri.”

Takagishi utiša ton na kompaku i oslušnu glasove svo jih kolega. Nekoliko sekundi kasni je svjetlo u daljini. Jedva je mogao raspoznati obrise dvo je suputnika.

„Gdje si, Shigeru?” upita Francesca. Svjetlo njezine kamere obasjavalo je samo prostosredno oko nje.

„Ovdje gore. Ovdje gore.” Mahnuo je, no onda shvatio da ga ne mogu vidjeti.

„Želim potpunu tišinu” poviče David Brown preko komunikacijskog sustava, „sve dok svati o svom položa ju.”

Razgovor prestane posli je nekoliko sekundi. „A sada” nastavi Brown, „Francesca, što se domo dolje?”

„Penjemo se stubištem uza zid, na strani New Yorka, otprilike sto metara od mjesta na ko parkirali ledomobil. Takagishi je bio ispred nas, već na vrhu. Imamo svjetlo s moje kamere

po njega.”„Janose” reče zatim dr. Brown, „gdje si ti s roverom broj 2?”

„Otprilike tri kilometra daleko od logora. Farovi odlično rade. Možemo se vratiti za desetaa.”

„Vrati se i preuzmi upravljačku konzolu. Mi ćemo ostati u zraku sve dok ne provjeriš tav za navođenje funkcionalan na tvo joj strani... Francesca, oprezno i vratite se u logor štožete. I izvještavaj nas otprilike svake dvi je minute.”

„U redu, Davide” reče ona. Francesca isključi kompak i opet pozove Takagishi ja. Premda j

aljen samo trideset metara, Francesci i Richardu bila je potrebna ci jela minuta da ga nađu u tam



Takagishi osjeti olakšanje kada je napokon dodirnuo svo je kolege. Sjeli su pokraj njega načeli slušati razgovore na kompaku. O’Tool i des Jardinsova potvrdili su da nije bilo dmjetnih promjena na Rami u vri jeme kada su se svjetla pogasila. Šest pri jenosnih znanststa ja, već montiranih u Rami, nisu pokazivale nikakva bitna odstupanja. Temperatura, brzina c vjetra, seizmološka očitavanja i spektroskopska očitavanja u spektru bliskom vidljivom bpromi jenjeni.

„Dakle, svjetla su se pogasila” reče Wakefield. „Prizna jem da je bilo strašno, ali nije baša što. Vjero jatno...”

„Pst” reče Takagishi iznenada. Posegnuo je nadolje i isključio i svoj i Wakefieldov komu ješ li taj šum?” Wakefieldu se iznenadna tišina učinila isto onako uznemiru juća kao i po

ma pri je nekoliko minuta. „Ne” reče on šapatom, nakon što je slušao nekoliko sekundi, „ali nisu baš...”

„Pst.” Sada je bio red na Francescu. „Pričaš li o onom visokom, grebuckavom zvuku?” a.

„Da” reče Takagishi tiho, ali uzbuđeno. „Kao da nešto struže o metalnu površinu. Nagovjeetanje.”

Wakefield opet oslušne. Možda je nešto i čuo. Možda mu se samo pričinjavalo. „Hajde” realima, „vratimo se do ledomobila.”

„Čekaj” reče Takagishi kada se Richard podigao. „Izgleda da je prestalo baš kada si prog.” Nagnuo se prema Francesci. „Ugasi svjetlo” reče on blago. „Ostanimo ovdje u tami i da vižemo li ga opet čuti.” Wakefield opet sjedne pokraj kolega. S ugašenim svjetlima na kameri

h je vladala potpuna tama. Jedini zvuk poticao je od njihovog disanja. Čekali su punu minututa čuli. Upravo kada je Wakefield htio predložiti da pođu, začuše zvuk iz smjera New Yorka.ćao je na tvrde četke koje se vuku po metalu, ali posto jao je i jedan visokofrekventni šum, k

ašni glas vrlo brzo pjeva, koji je probi jao gotovo neprekidno grebanje. Zvuk je nepobitno bioablastan. Wakefield osjeti kako mu kralježnicom prolaze trnci.

„Imaš li kazetofon?” šapne Takagishi Francesci. Grebanje se prekine na zvuk Takagishijsa. Trojka je čekala još petnaest sekundi.

„Hej, vi tamo, hej, vi tamo” začuše bučni glas Davida Browna na kanalu u sluča ju opasste li svi u redu? Već jako kasnite s javljanjem.”

„Da, Davide” reče Francesca. „I dalje smo tu. Čuli smo neobičan zvuk iz New Yorka.”

„Nije sada vri jeme za te stvari. Imamo pred sobom veliku krizu. Svi naši novi planovi po

na pretpostavci da će Rama biti neprekidno osvi jetljen. Trebamo ih sada prekro jiti.”„Dobro” javi se Wakefield. „Odmah krećemo sa zida. Bude li sve kako treba, bit ćemo kod

za manje od jednog sata.”

Dr. Shigeru Takagishi je nevoljko napuštao New York s neri ješenom tajnom neobičnog zi savršeno je razumio da sada nije vri jeme za znanstveno istraživanje grada. Dok je ledomobpreko smrznutog Cilindričnog mora, japanski znanstvenik se smi ješio. Bio je sretan. Znao je

o novi zvuk, nešto nepobitno drukči je od bilo ko jeg zvuka koji je katalogizirala prva rampa. Bio je to dobar početak.



tronauti Tabori i Wakefield posljednji su se popeli transporterom uz stubište Alfa. „Takagiarno bio ljut na Browna, zar ne?” reče Richard Janosu dok je pomagao malom Mađaru da silice.

„Nikada ga nisam vidio tako bi jesnog” reče Janos. „Shig je predani profesionalac i jako ssi svo jim poznavanjem Rame. To što je Brown tako olako odbacio šum koji ste vi momci i znači nedostatak poštovanja prema Takagishi ju. Ne krivim Shiga što se iznervirao.”

Popeli su se na transporter u izlaznom hodniku koji je vodio do broda vani na površini Rostrana tama Rame povlačila se iza njih dok su napredovali osvi jetljenim hodnikom prema N

„Bio je to baš neobičan zvuk” reče Richard. „Stvarno sam se na ježio. Nisam imao pojma jevi zvuk ili su ga Norton i njegova skupina čuli pri je sedamdeset godina. Ali znam da me je tamu uhvatila dobra drhtavica.”

„Čak je i Francesca na početku bila bi jesna na Browna. Željela je napraviti intervju sa Shigooj noćni izvještaj. Brown ju je nagovorio da to ne čini, ali nisam siguran da ju je potpuno uvti čudni šumovi nisu novost. Srećom, dovoljna vi jest bilo je i samo gašenje svjetla.”

Dva muškarca siđoše s transportera i krenuše prema zračnoj komori. „Uf” reče Janos, „Savo isprebi jan. Bila su to dva duga, napeta dana.”

„Aha” složio se Richard. „Mislili smo da ćemo provesti sljedeće dvi je noći u logoru. Umga, vratili smo se ovamo. Pitam se kakva li nas iznenađenja čeka ju sutra.” Janos se nasmi ješi sjatelju. „Znaš li što je smi ješno u svemu ovome?” reče on. Nije čekao da Wakefield odgorown stvarno vjeru je da je on zapovjednik ove misi je. Jesi li vidio kako je reagirao kad je Thi rekao da bismo mogli istraživati New York u mraku? Brown vjero jatno misli da je njegov

ka da se vratimo na Newton i pre kinemo prvi izlaz.”

Richard pogleda Janosa sa zbunjenim osmi jehom. „Nije, dakako” nastavi Janos. „Rama je

luku da odemo. I Rama će odlučiti što ćemo učiniti sljedeće.”



PRIJATELJ U NEVOLJI

snu, ležao je na futonu u riokanu iz sedamnaestog stoljeća. Oda ja je bila vrlo velika, sve u svet tatami leža ja. S njegove li jeve strane, u dvorištu s druge strane uklonjene pregrade, nalazvršeni mini jaturni vrt s malim drvećem i umjetnim potokom. Čekao je neku mladu ženu.

„Takagishi-san, jesi li budan?”Promeškoljio se i posegnuo za komunikatorom. „Halo” rekao je pospanim glasom. „Tko je

„Nicole des Jardins” uzvrati glas. „Ispričavam se što zovem ovako rano, ali moram te vtno je.”

„Daj mi tri minute” reče Takagishi.

Točno tri minute kasni je na njegovim vratima začulo se kucanje. Nicole ga pozdravi i uđe nu. Nosila je memorijsku kocku. „Imaš li što protiv?” reče pokaže prema kompjutorskoj kokagishi zavrti glavom.

„Jučer je bilo šest odvo jenih incidenata” reče Nicole ozbiljno, pokazu jući nekakve odraslonu, „među koje su i dvi je najveće aberaci je koje sam ikada vidjela u podacima o tvom sgledala ga je. „Jesi li siguran da ste mi ti i tvoj doktor dali kompletne rani je zapise?” Taka

mne.

„Onda imam razloga za brigu” nastavila je. „Jučerašnje nepravilnosti ukazu ju na to da se onična di jastolna abnormalnost pogoršala. Možda je zalistak počeo propuštati više nego do ožda je dugo razdoblje bestežinskog stanja...”

„Ili sam možda” prekine je Takagishi s blagim osmi jehom, „bio previše uzbuđen, a višak

ina je pogoršao problem.”Nicole se zagleda u japanskog znanstvenika. „To je moguće, dr. Takagishi. Jedna od većih n

nosti se po javila nedugo nakon što su se svjetla pogasila. Pretpostavljam da je to bilo kada so svoj čudni zvuk!’

„A da drugi, ko jim sluča jem, nije bio ti jekom moje rasprave sa dr. Brownom na logorištu?ako, to bi potvrđivalo moju hipotezu.”

Nicole dodirne nekoliko tastera na konzoli i njezin softver zađe u novi potprogram. „Da”a, „izgleda da je tako. Drugi incident se odigrao dvadeset minuta pri je početka našeg napu

me. To bi bilo pred kraj našeg sastanka.” Udaljila se od zaslona. „Ali ne mogu otpisati neonašanje tvoga srca samo zbog toga što si bio uzbuđen.”

Gledali su jedno u drugo nekoliko dugih sekundi. „Što mi pokušavaš reći, doktorice?” rečgishi blago. „Želiš li mi sugerirati da se moram držati svo je kabine na Newtonu? Sada, u nani jem trenutku moje kari jere?” „Razmišljam o tome” odgovori Nicole iskreno. „Tvo je zdrje važni je nego tvo ja kari jera. Već sam izgubila jednog člana posade. Nisam sigurna bihgla oprostiti ako izgubim i drugog.”

Vidjela je preklinjući izraz na licu svog kolege. „Znam koliko su izlazi u Ramu kritični zakušavam naći neku vrstu opravdanja koje bi mi pomoglo zaboraviti jučerašnje podatke.” N

dne na udaljeni ji kraj kreveta i skrene pogled. „Ali kao doktor, a ne astronaut Newtona, misli



to vrlo teško.”

Čula je kako joj Takagishi prilazi i osjetila njegovu blagu ruku na svom ramenu. „Znam kza tebe posljednja dva dana bila teška” reče. „Ali nije bila tvo ja pogreška. Svima nam je jasnort generala Borzova bila neizbježna.”

Nicole prepozna poštovanje i pri jateljstvo u Takagishi jevom pogledu. Zahvalila mu je svma. „Izuzetno ci jenim ono što si učinila za mene pri je lansiranja” nastavi on. „Ako se sada os

žnom ograničiti moje aktivnosti, neću se protiviti.”

„Prokletstvo” reče Nicole i brzo ustane, „nije to tako jednostavno. Gotovo puni sat sam pra tvo je podatke od noćas. Pogledaj ovo. Zapisi iz proteklih deset sati savršeno su normalni. Ntraga od bilo kakve anomali je. A nisi imao ni jednog incidenta tjednima. Do jučer. Što je s toig? Je li ti srce bolesno? Ili samo neobično?”

Takagishi se nasmi ješi. „Moja žena mi je jednom rekla da imam čudno srce. Ali pretpostaje mislila na nešto potpuno drugo.”

Nicole uključi skener i prikaže trenutne podatke na zaslonu. „Eto nas opet.” Zavrtjela je glanimka savršeno zdravog srca. Ni jedan kardiolog na svi jetu ne bi se raspravljao o tom ključku.” Pošla je prema vratima. „Dakle, kako glasi presuda, doktorice?” upita Takagishi. „N

odlučila” odgovorila je. „Ti bi mi mogao pomoći. Pobrini se da se javi još jedna nepravilnedećih nekoliko sati i olakšaj mi stvar.” Mahnula mu je za pozdrav. „Vidimo se na doručku.”

chard Wakefield je izlazio iz svo je kabine upravo kad je Nicole pošla niz hodnik posli je suskagishi jem. Ona donese spontanu odluku da porazgovara s njim o RoKirovom softveru.

„Dobro jutro, princezo” reče on kada joj je prišao. „Što radiš budna u ovo doba? Nešto uzb nadam se.”

„U stvari” reče Nicole istim šaljivim tonom, „baš sam krenula popričati s tobom. Imaš li m”

„Za tebe, madame doktorice” odgovori on s pretjeranim osmi jehom, „imam dvi je minute. Ae. Da te podsjetim, gladan sam. A ako se ne nahranim brzo kada sam gladan, pretvaramoznog diva ljudoždera.” Nicole se nasmi je. „Što ti je na umu?” lako je dodao. „Možemo li u binu?” upitala je.

„Znao sam. Znao sam” reče, okrenuo se i brzo skliznuo prema vratima. „Napokon se dogoš kao u mo jim snovima. Inteligentna, divna žena namjerava izraziti neugasivu ljubav...”

Nicole nije mogla prigušiti hihot. „Wakefielde” prekinula ga je, i dalje se smi ješeći, „doiznadan. Zar nikada nisi ozbiljan? Želim razgovarati s tobom o poslu.” „Auh, boga mu” rečerd dramatično. „Posao. U tom sluča ju ću te ograničiti na dvi je minute koje sam ti dao rani jesla posta jem gladan... i nezgodan.” Richard Wakefield otvori vrata svo je kabine i pričeka da Ne. Ponudio joj je stolicu pred zaslonom računala i sjeo iza nje na ležaj. Okrenula se da bi ga pa. Na polici iznad leža ja nalazilo se desetak malih figura sličnih onima koje je vidjela rani je ri jevoj kabini i na Borzovljevom banketu.

„Dopusti mi da te upoznam s di jelom svo je menažeri je” reče Richard, primi jetivši njezinznalost. „Srela si lorda i lady Macbeth, Puka i Vratila. Ovaj par su Tybalt i Mercutio iz Romea

e. Uz njih su Jago i Othello, koje sli jede princ Hal i Falstaff. Posljednji s desne strane je mo



aži pri jatelj, Taj Bard, ili skraćeno TB.”

Dok je Nicole gledala, Richard okrene prekidač u blizini uzglavlja leža ja i TB siđe niz mals police do kreveta. Dvadeset centimetara visoki robot pažljivo je obišao pregibe pokriva

evetu i prišao pozdraviti Nicole.

„A kako će biti tvo je ime, li jepa gospo?” reče TB.

„Ja sam Nicole des Jardins” odgovorila je.

„Zvuči francuski” reče robot odmah. „Ali ja ne volim francuske stvari. Barem ne Valoisa.

t kao da ju je pažljivo zagledao. „Više ličiš na di jete Othella i Desdemone.” Nicole je bila izne„Kako si to izveo?” upitala je. „Objasnit ću ti kasni je” reče Richard i mahne rukom. „Znaš l

miljeni Shakespeareov sonet?” upita Richard. „Ako imaš, odrecitiraj neki stih, ili daj TB-u bidjeh gdje sja ji se...” prisjeti se Nicole.

„...jutro sunca puno” doda robot.

„Laska planinskom vrhu vladarskim okom,Ljubeć zlatnim licem polja zeleno runo,Pozlata struji nebeskom alkemijom... „

Mali robot je recitirao sonet uz istodobne pokrete glave i ruke i sa širokim opsegom izrazaeativnost Richarda Wakefielda opet ostavi dubok duboki na Nicole. Sjetila se glavna četiri stiha iz svo jih fakultetskih dana i počela ih mrmljati za jedno s TB-om:

Čak i meni sunce zasja jutra jednogS ushitnom divotom nasred moga čelaAl, jao, ne bi moje niti sata punogVeć ga oblak briše s moga tijela...

Kada je robot završio strofu, Nicole, dirnuta gotovo zaboravljenim ri ječima, zateče se ešće. „Zna li on sve sonete?” pitala je.

Richard kimne. „Plus još mnogo, mnogo poetski jih dramskih govora. Ali to nije njegovaknuti ja sposobnost. TB je isto tako i vrlo inteligentan robot. Može voditi razgovor bolje neg

Richard se zaustavi usred rečenice. „Oprosti, Nicole. Gubimo vri jeme. Rekla si da si slovno razgovarati.”

„Ali već sam iskoristila svo je dvi je minute” reče ona s iskrom u oku. „Jesi li siguran da mri jeti od gladi ako ti oduzmem još pet minuta?”

Nicole ukratko izloži rezultate svo je istrage u vezi s neispravnošću softvera RoKira, za jenim zaključkom da je algoritme za zaštitu vjero jatno onemogućila ručna zapovi jed. Nagovi j

da ne zna produžiti poduzetu analizu i da bi voljela da joj Richard malo pomogne. Nije raspravo jim sumnjama.

„Trebalo bi to biti mačji kašalj” reče on s osmi jehom. „Samo treba naći mjesto u memori jiuskladištene zapovi jedi. To bi moglo oduzeti nešto vremena, s obzirom na veličinu memorijs

ostora, ali općenito uzevši, te memori je se prave po logičnim arhitekturama. Ipak, ne shvto se baviš svim tim detektivskim poslom. Zašto jednostavno ne upitaš Janosa i ostale jesu

acili zapovi jedi?”

„U tome i je problem” odvratila je Nicole. „Nitko se ne sjeća da je dao zapovi jed RoKiru u

em trenutku posli je konačnog učitavanja i potvrđivanja. Kada je Janos udario glavom ti jekomvra, učinilo mi se da su mu prsti bili na upravljačkoj kuti ji. On se ne sjeća, a ja nisam sigurna.”



Richardove obrve se namrgodiše. „Malo je vjero jatno da se tek tako dogodilo da Janos istitu slučajnom dodirom konzole. To bi značilo da je sveukupni dizajn glup.” Razmišljao je nutak. „Ah, dobro” nastavio je, „nema potrebe za nagađanjem. Sad si mi probudila radoznalosću oko na problem čim nađem...”

„Hitno. Hitno” Obo je začuše glas Otta Heilmanna s komunikatora. „Svi odmah dođanstveni kontrolni centar na sastanak. Novi razvoj događa ja. Svjetla unutar Rame su se vratila.

Richard otvori vrata i pođe za Nicole na hodnik. „Hvala ti na pomoći” reče Nicole. „To mači.”

„Zahvaljuj mi se tek kad nešto učinio” reče Richard s osmi jehom, „ja sam na zlu glasu ećanja... a sada, što misliš da znači sva ta igra sa svjetlom?”



DRUGI IZLAZAK

vid Brown raširio je ogroman list papira po stolu nasred kontrolnog centra. Francesca ga je ila u odjeljke koji su predstavljali sate i sada je bila zauzeta zapisivanjem onoga što joj je on g. „Prokleti softver za planiranje misi je previše je neprilagodljiv da bismo ga upotri jebakvoj situaci ji” reče dr. Brown Janosu Tabori ju i Richardu Wakefieldu. „Dobar je samo kada sli jed trenutno planiranih aktivnosti poklapa s nekom od pretpoletnih strategi ja.”

Janos priđe jednom od monitora. „Možda je tebi lakši za upotrebu nego meni” nastaown, „ali ja sam otkrio da mi je od jutros mnogo lakše koristiti olovku i papir.” Janos poogram za planiranje misi je i počne unositi neke podatke.

„Pričekaj trenutak” umi ješa se Richard Wakefield. Janos prestane kucati po tipkovnici i oda bi poslušao kolegu. „Svi ćemo se naraditi ni zbog čega. Trenutno ne moramo planiratiedeći izlazak. U svakom sluča ju znamo da nam prvi veći posao mora biti uspostavljanje baze. otići sljedećih deset ili dvanaest sati. Ostatak planiranja izlaska može se obavljati paralelno s

ichard je u pravu” dodala je Francesca. „Pokušavamo napraviti sve prebrzo. Pošaljimo prvorske kadete u Ramu da završe podizanje logora. Dok oni to rade, mi možemo razraditi daska.”

„To nije praktično“ reče dr. Brown. „Diplomci s Akademi je su jedini koji zna ju koliko bi trjati koja inženjerska aktivnost. Ne možemo doni jeti točan plan bez njih.”

„Onda će jedno od nas ostati ovdje s vama” reče Janos Tabori. Nasmi ješio se. „A možemo pHeilmanna ili O’Toola unutra, kao dodatnog radnika. To nas ne bi trebalo usporiti.”

Za jednička odluka je donesena pola sata kasni je. Nicole će opet ostati na Newtonu, ba rem d

dovrši infrastruktura, i predstavljat će kadete ti jekom planiranja misi je. Admiral Heilmann ćemu s četvoro drugih profesionalnih astronauta. Završit će tri preostala posla na podirastrukture: sastavljanje ostalih vozila, montiranje novih dvanaest pri jenosnih promatračkih pna Sjevernoj hemisferi i podizanje logora Beta na sjevernoj strani Cilindričnoga mora.

Richard Wakefield je upravo ponavljao sve po jedinosti podzadataka sa svo jom malom sm, kada Reggie Wilson, koji je doslovce šutio ci jelo jutro, iznenada skoči s stolice. „Sve je t” poviče on. „Ne mogu vjerovati u sve te besmislice koje ču jem.”

Richard prekine pregled. Doktori Brown i Takagishi, koji su već počeli raspravljati o rasp

azaka, iznenada zašute. Sve oči se okrenu prema Reggieju Wilsonu.„Jedan čovjek je nastradao pri je četiri dana” reče on, „ubio ga je, po svemu sudeći, onaj ilupravlja ovim divovskim stranim svemirskim brodom. Ali mi smo ipak otišli unutra istraž

tim se svjetla počinju neočekivano paliti i gasiti.” Wilson se obazre po kabini i po ostatku poi su mu bile divlje. Čelo mu se zno jilo. „I što svi radimo? Ha? Kako odgovaramo na upozoe su nam uputila stvorenja daleko napredni ja od nas? Mirno sjedimo i planiramo nastavak is

nja njihove letjelice. Zar nitko od vas ne shvaća? Oni ne žele da mi budemo ovdje. Žele da odse vratimo na Zemlju.” Posli je Wilsonovog monologa usli jedila je duža, neugodna tišina. K general O’Tool priđe Reggieju Wilsonu. „Reggie” reče on tiho, „sve nas je uznemirila smrt

a Borzova. Ali nitko od nas ostalih ne vidi nikakve veze...”



„Onda ste sli jepi, čovječe, svi ste sli jepi. Ja sam bio gore u onom prokletom helikopteru kasvjetla pogasila. Jednog trenutka je bilo blistavo kao ljetni dan, a sljedećeg, puf, crno kao u go je to uvrnuto, shvaćaš, čovječe. Netko je pogasio sva svjetla. U ovoj raspravi nisam ni jed

ni put čuo nekog da se upita zašto su se svjetla po gasila. Što je s vama, ljudi? Jeste li previštni da biste se bo jali?”

Wilson je galamio nekoliko minuta. Stalno se vraćao istoj temi. Ramanci su planirali smrt a Borzova, slali su upozorenje sa svjetlima koja se pale i gase, bit će još nesreća ako posadaorna s istraživanjima.

General O’Tool je sta jao pokraj Reggieja ti jekom čitave epizode. Dr. Brown, Francesca i Nčno su raspravljali sa strane, a onda Nicole priđe Wilsonu. „Reggie” reče ona mirnim glasomnuvši njegov govor, „zašto ti i general O’Tool ne pođete sa mnom? Možemo nastaviti ovaj rr, a da ne oduzimamo vri jeme ostatku posade.”

Sumnjičavo ju je pogledao. „S tobom, doktorice? Zašto bih pošao s tobom? Ti uopće nisutra. Nisi vidjela dovoljno da bi išta znala.” Wilson stane ispred Wakefielda. „Ti si bio tamorde” rekao je. „Vidio si to mjesto. Znaš kakve su inteligenci ja i moć bile potrebne da se nao veliki svemirski brod i da se zatim lansira na put između zvi jezda. Hej, čovječe, mi nismo

njih. Manji smo od mrava. Nemamo nikakvih izgleda.”„Slažem se s tobom, Reggie“, reče Richard Wakefield mirno posli je malo kolebanja. „B

de usporedbi naših mogućnosti. Ali nemamo nikakvih dokaza da su nepri jateljski raspoložeuopće brinu istražu jemo li njihov brod ili ne. Naprotiv, već sama činjenica da smo živi...“

„Pogledajte” poviče Irina Turgenjev iznenada. „Pogledajte zaslon.”

Samotna slika zaledila se na divovskom zaslonu kontrolnog centra. Stvorenje nalik raku ispo je ci jeli kadar. Imalo je nisko, plosnato ti jelo, otprilike dva puta duže od širine. Težina mu j

slonjena na šest nogu s po tri zglavka. Dvi je pandže nalik škarama pružale su se ispred ti jela, a

niz manipulatora, koji su na prvi pogled neugodno podsjećali na male ljudske ruke, gni jezdiozini jednog otvore u njegovom oklopu. Pažljivi ji pogled je otkrivao da su manipulatori ožba alata raznih mogućnosti – bila su tu kli ješta, sonde, turpi je, čak i nešto što je podsjećašilicu.

Njegove oči, ako su to bile, sta jale su duboko uvučene u zaštitne kapke i podignute popukopa iznad vrha ljuske. Same očne jabučice bile su kristalne ili želatinaste, oštro plave boje,kvog izraza.

Prema ispisu sa strane slike bilo je jasno da je snimka napravljena pri je svega nekoliko treneke od dalekometnih sondi, na mjestu približno pet kilometara južno od Cilindričnoga mora

r, snimljen teleskopskim povećalom, pokrivao je površinu od približno šest četvornih metara.

„Dakle, imamo društvo na Rami” reče Janos Tabori. Ostali astronauti su s iznenađenjem gslon.

ava posada se kasni je složila da slika biota u obliku raka na divovskom zaslonu ne bi bila tašna da se nije po javila baš u tom trenutku. Iako je Reggiejevo ponašanje očito bilo poremećeome što je govorio bilo je dovoljno razuma da podsjeti svakoga od njih na opasnosti eksped

edan član posade nije bio bez straha. Svi su se oni, ti jekom nekog osobnog trenutka, suočiliodnom činjenicom da superrazvi jeni Ramanci možda nisu pri jateljski.



Ali svi su uglavnom potiskivali svoj strah. Bio je to dio njihovog posla. Poput ranih astrona ja 20. stoljeća, koji su znali da im se raketa svakog trena može raspasti ili eksplodirati, astronwtona prihva ćali su činjenicu da im je ova ekspedici ja povezana s rizicima koje nije mogućeidjeti. Zdravo potiskivanje te činjenice uvjetovalo je da grupa izbjegava uznemiru juće razgovećim di jelom vremena, i da se usmjeri na rutinske stvari, kao što je redosli jed poslova za taj

Reggiejev ispad i istovremeno po javljivanje rakolikog biota na zaslonu izazvali su jednu kih ozbiljnih rasprava unutar skupine ti jekom ci jelog pro jekta. O’Tool je prvi izrazio svo jete. Iako su ga Ramanci fascinirali, nije ih se plašio. Bog je smatrao da ga treba poslati na ovu

i, ako On tako izabere, mogao je odlučiti da ova neobična pustolovina bude posljednja u O’Tm životu. U svakom sluča ju, što god da se dogodi bit će volja Božja.

Richard Wakefield je izrazio mišljenje koje je izgleda di jelilo još nekoliko članova posadga, čitav pro jekt je bio izazovno putovanje prema otkrićima i test osobne hrabrosti. Neizvjeu svakom sluča ju bile uz njih, ali one su, uz opasnosti, donosile i uzbuđenja. Izuzetno uživabavljanju novih spozna ja, za jedno s mogućom monumentalnom važnošću susreta s izvljskim artefaktom, bi jahu su više nego dovoljna nadoknada za rizik. Richard ništa nije traže misi je.

Bio je siguran da je to vrhunac njegovog života; čak i kada ne bi doživio kraj pro jekta, ipjedilo. Učinio je nešto važno ti jekom svog kratkog posto janja na Zemlji.

cole je pažljivo slušala raspravu. Sama nije mnogo govorila, ali je otkrila da se njezino osšljenje kristalizira dok je slušala razgovor. Uživala je u praćenju reakci ja drugih astronarbalnih i neverbalnih. Shigeru Takagishi je očito bio na Wakefieldovoj strani. Žustro je kimaom ci jelo vri jeme dok je Richard govorio o uzbuđenju zbog sudjelovanja u takvom proggie Wilson, sada povučen i vjero jatno posramljen zbog svo je rani je tirade, nije mnogo gov

miralu Heilmannu je bilo neugodno od početka do kra ja. Ci jeli njegov doprinos se sveo daća druge na to koliko je vremena prošlo.

Neobično, ali dr. David Brown nije dodao mnogo filozofskoj raspravi. Uputio je nekatkih komentara i jednom ili dva puta se činilo da je na samom rubu upuštanja u opširna objanja. Ali to nije učinio. Njegovo pravo vjerovanje glede Rame nije se razotkrilo.

Francesca Sabatini je na početku djelovala kao neka vrsta posrednika ili pri jenosnika, postapitanja zbog objašnjenja i održavala ravnomjerni ti jek razgovora. Ali pred kraj rasprave ponnekoliko osobnih, iskrenih komentara. Njezin filozofski pogled na misi ju Newton potpu no se

vao od onih koje su izrazili O’Tool i Wakefield.„Mislim da ci jelu stvar prikazu jete previše složenom i intelektualnom” reče ona nakon chard izložio dugi panegirik o radostima spoznavanja. „Nisu mi bila potrebna neka duboka inja duše pri je nego što sam se pri javila za astronauta na Newtonu. Prišla sam toj temi na isti no što činim kod većine svo jih važni jih odluka. Proračunala sam odnos rizik/dobit. Proci jenilkorist – uzevši sve u obzir, uključu jući tu slavu, prestiž, novac, čak i pustolovinu – više

ravdava rizik. A apsolutno se ne slažem s Richardom oko jednoga. Poginem li na ovom zadću biti nimalo sretna. Za mene, većina koristi od ovog pro jekta nastupa kasni je; ne mogu ih uiti sve dok se ne vratim na Zemlju.”

Francescini komentari pobudiše Nicoleinu radoznalost. Željela je postaviti tali janskoj novi



neka pitanja, ali je zaključila da ovo nije ni pravo vri jeme ni pravo mjesto za to. Posli je sastalje ju je zanimalo ono što je Francesca rekla. Je li moguće da je život za nju doista tako jednn? upita se Nicole. Može li se sve procjenjivati preko ri zika i koristi? Prisjetila se Francescinsjećajnosti kada je ispila tekućinu za pobačaj. Ali što je s osnovnim načelima i vri jednostimk osjeća jima? Kada je sastanak završio,

Nicole si je priznala da joj je Francesca i dalje velika zagonetka.

Nicole je pažljivo promatrala dr. Takagishi ja. Danas je bio mnogo pribrani ji. „Doniosnutu strategi ju izlazaka, dr. Browne” reče i mahne gomilom papira debelom četiri palca, „datim sve nas na njihove osnovne ciljeve koji su rezultat više od godinu dana pažljivog planispedici je. Mogu li pročitati di jelove kratkog pregleda?”

„Ne mislim da je potrebno da to učiniš” reče David Brown. „Svi smo upoznati s...”

„Ja nisam” prekine ga general O’Tool. „Volio bih to čuti. Admiral Heilmann me je zamolratim pozornost i da ga ukratko obavi jestim o glavnim cr tama.”

Dr. Brown mahne Takagishi ju da nastavi. Mali japanski znanstvenik posudi stranu iz Brownrtofoli ja.

Iako je znao da bi Davidu Brownu više odgovaralo da odu za rakolikim biotima ti jekom draska, Takagishi je i dalje pokušavao ostale astronaute uvjeriti da aktivnost s vrhunskim prioriba biti odlazak do grada New Yorka.

Reggie Wilson se ispričao sat rani je i otišao u svo ju kabinu. Preostalih pet članova posawtonu pro veli su najveći dio popodneva u nasto janjima, bez ikakvog uspjeha, da se složeivnosti za drugi izlazak. Kako su dvo jica znanstvenika, Brown i Takagishi, imali bitno razšljenja o tome što bi trebalo učiniti, jednoglasni dogovor nije bio moguć. U međuvremenh na velikom zaslonu povremeno su se po javljivale snimke svemirskih kadeta i admirala

manna na poslu u Rami. Trenutna slika je pokazivala Tabori ja i Turgenjevu u logorištu uz C

čno more. Upravo su završili sastavljanje drugog motornog čamca i provjeravali njektrične podsustave.

„...Redosli jed izlazaka je pažljivo isplanirana” čitao je Takagishi, „da bi bio u skladu sa Smma misi je i Dokumentom o prioritetima, MSA-NT-0014. Osnovni ciljevi prvog izlaskpostavljanje inženjerske infrastrukture i barem površno pretraživanje unutrašnjosti. Od osžnosti će biti identifikaci ja onih značajki drugoga ramanskoga svemirskoga broda koje su nai način različite od prvoga.

Izlazak broj dva je tako planiran da se za njegovo vri jeme dovrši kartografiranje unutraš

me, pri čemu se pri je svega valja usmjeriti na područja neistražena pri je sedamdeset godina,različitosti u unutrašnjosti opažene ti jekom prvog izlaza. Susreti s biotima izbjegavat će se ti jugog izlaska, iako će nazočnost i lociranje raznih vrsta biota biti dio postupka kartografiranja

Interakci ja s biotima bit će odgođena do trećeg izlaska. Tek posli je pažljivog i dugotrajnogtranja bit će poduzeti pokuša ji...”

„To je dovoljno, dr. Takagishi” prekine ga David Brown. „Svi smo shvatili bit. Na nesrećrilni dokument je pripremljen mjesecima pri je lansiranja. O situaci ji s ko jom smo sada sue se uopće razmišljalo. Svjetla nam se pale i gase. A locirali smo, i pratimo, krdo od šest rakota odmah iza južnog ruba Cilindričnog mora.”

„Ne slažem se” reče japanski znanstvenik uz sve dužno poštovanje. „Sâm si rekao da nepred



redosli jed paljenja i gašenja osvjetljenja ne čini fundamentalnu razliku između dva svemirskaNismo suočeni s nepoznatim Ramom. Predlažem da planiramo izlazak onako kako je zac

vobitnim planom ekspedici je.”

„Znači, ti pri drugom izlasku da ješ prednost kartografiranju, uključu jući tu, ili možda uhvaća jući, detaljno istraživanje New Yorka?”

„Točno tako, generale O’Toole. Čak i ako se zauzme stav da ‘neobični zvukovi’ koje smo čstronauti Wakefield i Sabatini jeva ne predstavlja ju službenu ‘razliku! pažljivo kartografiranjerka je očito jedna od aktivnosti d najvećim prioritetom. A od vitalnog je značenja da to ostvakom ovog izlaska. Temperatura Središnje ravnice već je narasla do minus pet stupnjeva. Ram

si sve bliže i bliže Suncu. Svemirski brod se gri je od izvana prema unutra. Predviđam da će Cčno more početi topiti počevši od dna za tri ili četiri dana...”

„Nikada nisam rekao da New York nije važan cilj naših istraživanja” prekine ga opet Down, „ali od samog početka vjeru jem da su bioti pravo znanstveno blago ovog putovanja. Pte te nevjero jatne tvorevine” reče on i ispuni središnji zaslon prizorom šest rakolikih biota klagano kretali praznim sektorom na Južnoj hemisferi. „Možda više nikada nećemo imati priliatanje jednog od njih. Droni su gotovo završili s promatranjem ci jelog poluvaljka i ni jedan

t nije primi jećen.”Ostali članovi posade, uključu jući i Takagishi ja, pogledaše u zaslon s napetom pažnjom. Bi

upina izvanzemaljaca, poredanih u trokutastoj formaci ji s nešto većim primjerkom na čelu, pa se rasutoj hrpi metalnih komada. Vodeći rak je prišao ravno do prepreke, zastao nekolikndi, a zatim upotri jebio kli ješta da raskomada elemente gomile u manje di jelove. Dva raka um redu prenosila su metalne komade na leđa preostala tri člana skupine. Taj novi materi jal je o veličinu malih hrpa koje su se već nalazile na vrhovima ljuski rakolikih biota u posljednjem

„Vjero jatno su to ramanski smetlari” reče Francesca. Svi su se nasmi jali.

„Ali možete vidjeti zbog čega želim da radimo brzo” nastavio je David Brown. „Upravo u nutku kratka snimka koju ste vidjeli ide do svih televizijskih mreža na Zemlji. Mili jardu ljudće ga s istom mješavinom straha i očaranosti koju ste svi upravo osjetili. Zamislite kakve

oratori je moći napraviti da bismo proučavali ova stvorenja. Zamislite što ćemo naučiti...” „sliš da možeš uhvatiti nekoga od njih?” upita general O’Tool. „Djelu ju mi pr ilično opasno.”

„Sigurni smo da su ta stvorenja, iako izgleda ju kao biološka, zapravo roboti. Stoga i naziv i je postao popularan ti jekom prve ekspedici je na Ramu i posli je nje. Prema svim izvjertona i drugih astronauta Rame I, svaki takav biot je stvoren da obavlja točno određenu funma ju inteligenci ju kakvu mi pozna jemo. Trebalo bismo ih moći nadmudriti... i uloviti.”

Krupni plan hvataljki nalik škarama po javi se na zaslonu. „Ne znam” reče general O’Tool.h skloni ji sli jediti pri jedlog dr. Takagishi ja i popr ilično dugo ih promatrati pri je nego što po

zarobiti nekog od njih.”

„Ne slažem se” reče Francesca. „Govoreći kao novinar, nema krupni je teme od pokuša ja hjedne od tih stvari. Svi će na Zemlji gledati. Nikada nećemo imati drugu priliku poput ove.” Ze na trenutak. „MSA nas stišće za neku gromoglasnu vi jest. Smrt Borzova nije baš uvjerila po

veznike svi jeta da se njihov novac za istraživanje svemira pametno troši.”

„Zašto ne možemo obaviti oba zadatka ti jekom istog izlaska?” upita general O’Tool. „Jedna

na bi mogla istraživati New York, a druga bi pošla za rakom.”



„Nikako” rekla je Nicole. „Ako je cilj izlaska hvatanje biota, onda sve naše snage treba usmom pravcu. Upamtite, ograničeni smo i ljudstvom i vremenom.”

„Na žalost” reče David Brown, sada s bli jedim osmi jehom, „ovu odluku ne možemo doni jebor. Kako se ne možemo složiti, ja moram doni jeti odluku... Dakle, cilj sljedećeg izlaska batanje rakolikog biota. Pretpostavljam da će se admiral Heilmann složiti sa mnom. Ako ne, pmo dati pri jedlog na glasovanje.”

Sastanak se polako privodio kra ju. Dr. Takagishi je želio izni jeti još jedan argument, a tajvećina vrsta biota koje su vidjeli prvi istraživači Rame nije po javila sve do topljenja Cilindričra. Ali nitko više nije želio slušati. Svi su bili umorni.

Nicole priđe Takagishi ju i neprimjetno aktivira svoj biometrijski skener. Fajl upozorenja jazan. „Čisto kao suza” reče ona s osmi jehom.

Takagishi je pogleda vrlo ozbiljno. „Odluka nam je pogrešna“, reče on zlovoljno. „Trebalći u New York.”



UHVATITI BIOTA

udi vrlo oprezna” reče admiral Heilmann Francesci. „Uznemiru je me kada te gledam da se taknješ.” Signora Sabatini se zakvačila gležnjevima ispod sjedala helikoptera i ispružila dio an helikoptera. Držala je malu video kameru u desnoj ruci. Tri ili četiri metra ispod nje, očraća jući pozornost na zu javi stroj nad njima, šest rakolikih biota pravilno je koračalo. I dapali u falangi, nanizani poput prva tri reda čunjeva za kuglanje.

„Pođi iznad mora” dovikne Francesca Hiru Yamanaki. „Idu prema rubu i uskoro će opet sk

Helikopter se oštro nakrene na li jevo i poleti preko ruba pet stotina metara visoke litice kdva jala južnu polovicu Rame od Cilindričnog mora. Ova južna obala je bila deset puta vi

og sjevernog parnjaka. David Brown ostane bez daha kada ugleda smrznuto more pola kilood sebe.

„Pa to je smi ješno, Francesca” reče. „Što želiš time postići? Automatska kamera u nosu ko

pravit će odgovara juće snimke.”„Ova kamera je speci jalno izrađena za veliko zumiranje” rekla je. „Osim toga, malo poska

daje slikama veću dokumentarnu uvjerljivost.” Yamanaka usmjeri letjelicu natrag prema obasu se sada nalazili na trideset metara ravno pred njima. Vodeći biot priđe rubu na pola dužinzastane na djelić sekunde, a zatim naglo okrene na desno. Novi zaokret za još devedeset stupvršio je manevar, tako da se biot sada počeo kretati točno u suprotnom smjeru. Ostalih pet rasli jedili svoga vođu, obavlja jući svo je okrete red po red s milimetarskom preciznošću.

„Ovaj put sam ga uhvatila” reče Francesca sretno i uvuče se u helikopter. „Ravno napri jed i

dar. I čini mi se da sam razabrala neki titraj ili pokret u plavom oku vođe pri je nego što je o.”

Bioti su se sada udaljavali od litice svo jom normalnom brzinom od desetak kilometara nhovo kretanje je ostavljalo blaga udubljenja u glinenastom tlu. Išli su putem usporednim thodnom putu prema moru. S visine je ci jelo područje izgledalo poput vrta u predgrađu u k

dio trave pokošen – s jedne strane tlo je bilo uređeno i isparcelirano, dok na teritori ju koji biou prešli nije bilo pravilnog rasporeda u oznakama na tlu.

„Ovo bi moglo postati dosadno” reče Francesca, a zatim razigrano zagrli Davida Brown

ata. „Možda ćemo se morati zabaviti s nečim drugim.”„Promatrat ćemo ih samo još jednu rundu. Kretanje im je prilično jednostavno.” Nije obzornost na Francescino lako golicanje po vratu. Izgledalo je kao da nešto prebire po missli je dužeg vremena, Brown progovori u komunikator: „Što misliš, doktore Takagishi? Ima čega što bismo trenutno mogli učiniti?”

Iz znanstvenog kontrolnog centra na Newtonu dr. Ta kagishi je pratio napredovanje bioslonu. „Bilo bi izuzetno korisno” rekao je, „kada bismo mogli otkriti više o njihovim senzoosobnostima pri je nego što pokušamo uhvatiti nekoga od njih. Do sada nisu reagirali na šumi na vizualnu stimulaci ju iz daljine. Zapravo, izgleda da nas nisu ni primi jetili. Kao što ćeš

rno složiti, još nemamo dovoljno podataka da bismo došli do bilo kakvih konačnih zaklju



o bismo ih izložili čitavom opsegu elektromagnetnih frekvenci ja i kalibrirali njihov odgžda bismo dobili bolju sliku...”

„Ali to bi potra jalo danima”, pre kine ga David Brown. „ A u krajnjoj li ni ji ipak bismo morizik. Ne mogu zamisliti što bismo mogli saznati pa da nam konkretno promi jeni planove.”

„Ako više saznamo o njima” zaključi Takagishi, „mogli bismo razraditi bolji, sigurni ji posatanja. Moglo bi se čak dogoditi da saznamo nešto što bi nas potpuno otklonilo od...”

„Teško” glasio je nagli odgovor Davida Browna. Što se njega ticalo, s tom raspravom je

tovo. „Hej, Tabori” poviče sada. „Kako vam ide s kućicama, društvo?”„Samo što nismo gotovi” odgovori Mađar. „Najviše još trideset minuta. Onda ćemo biti spr

jedan mali spavanac.”

„Najpri je ručak” umi ješa se Francesca. „Ne možete na spavanje praznog želuca.”

„Što kuhaš, ljepotice?” reče Tabori šaljivim tonom. „Osso buco alla Rama.”

„Dosta” reče dr. Brown. Zastao je nekoliko sekundi. „O’Toole” produžio je zatim, „možešm snaći s Newtonom? Barem ti jekom sljedećih dvanaest sati?” „Potvrdno” glasio je odgovor.

„Onda pošalji dolje ostatak posade. Do trenutka kada se sretnemo u novom logoru, treba

e biti spremno za naseljavanje. Ručat ćemo nešto i kratko odri jemati. Zatim ćemo isplanirati lta.”

Ispod helikoptera, šest stvorenja nalik rakovima nastavljalo je svoj neumorni hod preko og tla. Četiri ljudska bića gledala su ih kako dolaze do jasno raspoznatljive granice, na ko joj zemlje i sitnog kamenja prelazilo u finu žičanu mrežu. Čim su dotakli usku stazu koja je di je

a terena, bioti se okrenuše za 180 stupnjeva. Onda su krenuli prema moru lini jom usporednhovom posljednjom stazom. Yamanaka okrene helikopter, poveća visinu i pođe prema logorualjenom deset kilometara preko Cilindričnog mora.

Svi su bili u pravu, razmišlja la je Nicole. Gledanje na monitoru nije ništa u usporedbi s uštala se liftom-stolici u Ramu. Sada, kada je prešla polovicu puta, imala je vrtoglav pogled nane. Prisjetila se sličnog osjeća ja svo jevremeno, kada je sta jala na visoravni Tonto u nacionarku Grand Canyon. Ali ono je napravila priroda i tra jalo je mili junima godina, reče sama mu je, međutim, sagradio netko. Ili nešto.

Stolica zastane na trenutak. Shigeru Takagishi je bio na kilometar ispod nje. Nicole gagla vidjeti, ali je čula kako razgovara s Richardom Wakefieldom preko komunikatora. „Poa je kako viče Reggie Wilson. „Ne sviđa mi se da sjedim ovdje usred ničega.” Nicole je uživ

me da visi na transporteru. Zapanju jući prizor oko nje privremeno je postao nepomičan i momile volje proučavati svaku po jedinost koja bi joj se učinila osobito zanimljivom.

Posli je još jednog zaustavljanja da bi se Wilson iskrcao, Nicole se napokon počne približdnožju stubišta Alfa. Gledala je, očarana, kako joj se razlučivanje oči ju brzo popravilo ti jsljednjih tristo metara spuštanja. Ono što je bila mrlja nerazgovjetnih slika pretvorilo se u rde, nešto opreme i mali logor koji je to okruživao. Posli je još nekoliko sekundi mogpoznati svakoga od tro jice. Nakratko se prisjetila druge vožnje na žičari, za vri jeme boraicarskoj pri je dva mjeseca. Slika kralja Henryja na trenutak joj prođe umom. Zami jenilo

smi ješeno lice Richarda Wakefielda upravo ispod nje. Davao joj je upute kako da najbolje silice.



„Neće se potpuno zaustaviti” govorio je, „ali će znatno usporiti. Otkopčaj sigurnosni pda dotakni tlo korača jući, kao da silaziš s pokretne vrpce.”

Dohvatio ju je oko struka i digao s platforme. Takagishi i Wilson su već bili na zadnjem sjvera. „Dobro došla na Ramu” reče Wakefield.

„U redu, Tabori” produžio je u komunikator. „Svi smo tu i spremni za polazak. Prebacu jemkanal za slušanje ti jekom vožnje.”

„Brzo” požurivao ih je Janos. „Jedva se suzdržavamo da ne po jedemo i vaš ručak... Uzgred

rde, bi li donio C kuti ju s alatom kada dođeš? Pričali smo o mrežama i kavezima, pa će nam mi potreban raznovrsni ji pr ibor.” „U redu” odgovori Wakefield. Otrčao je do logorišta i ušao uveću kućicu. Izašao je s dugom, četvrtastom, metalnom kuti jom koja je očito bila vrlo teška

aga, Tabori” reče on u radio, „što se nalazi u njoj?”

Svi su čuli smi jeh. „Sve što može zatrebati da uloviš rakolikog biota. I još ponešto.”

Wakefield isključi pri jamnik i popne se u rover. Počeo je voziti od stubišta u smjeru Cilindrmora. „Taj lov na biote je najgluplja prokleta stvar za koju sam ikada čuo” progunđa Rlson. „Netko će zasigurno nastradati.”

U roveru je vladala tišina gotovo punu minutu. S desne strane, na granici svog vidnog ronauti su jedva nazirali ramanski grad London. „Pa, kako izgleda kada si član drugog tima?”lson nikom određenom.

Posli je neugodne tišine dr. Takagishi se okrene da bi mu se obratio. „Oprosti, Wilsone”stojno, „govoriš li ti to meni?”

„Nego što” reče Wilson kima jući. „Zar ti nitko nije rekao da si znanstvenik broj dva na ovo? Pretpostavljam da nije” produži Wilson posli je kratke stanke. „Ali to nije čudno. Dolje na Zni nikada ne bi palo na pamet da sam novinar broj dva.”

„Reggie, stvarno ne mislim...” reče Nicole pri je nego što je prekinuta.

„A što se tebe tiče, doktorice...” Wilson se nagne napri jed u roveru, „moglo bi se dogoditi dš jedini član trećeg tima. Na čuo sam nešto kad su naše veličanstvene vođe Heilmann i Brown ge o tebi. Voljeli bi da te ostave na Newtonu za stalno. Ali kako bi nam tvo ja umi jeća mogla za”

„Dosta” umi ješa se Richard Wakefield. Glas mu je imao pri jeteći prizvuk. „Mogao bi prekim neugodnostima.” Nekoliko napetih sekundi prođe pri je nego što je Wakefield opet progov

zgred, Wilsone” reče, sada pri jateljski jim tonom, „ako se dobro sjećam, ti si zaljubljenik u auvolio voziti ovo čudo?”

Bio je to savršen pri jedlog. Nekoliko trenutaka kasni je Reggie Wilson već je bio na vozadalu pokraj Wakefielda i divljački se smi jao dok je ubrzavao rover. Nicole des Jardins i Takaposkakivali na zadnjem sjedalu.

Nicole je vrlo pažljivo promatrala Wilsona. Opet je neuravnote žen, razmišlja la je. To je ntreći put u posljednja dva dana. Ni cole se pokuša prisjetiti kada je posljednji put obavila po

eniranje na Wilsonu. Ni jednom još od dana posli je Borzovljeve smrti. Kadete sam dva puta prou međuvremenu... prokletstvo“, reče sama sebi, do pustila sam da me bavljenje Borzovim slutjera na nemarnost. Ona si je za dala da se sjeti skenirati svakog što je pri je moguće, čim st

gor Beta.



„Uzgred, dragi moj profesore” reče Richard Wakefield kada je Wilson napokon izravnao prenuo prema logoru, „imam jedno pitanje za tebe.” Okrenuo se i pogledao japanskog znanstvsi li odgonetnuo naš ‘čudni zvuk’ od jučer? Ili te je dr. Brown uvjerio da je ri ječ o hiru naštivne mašte?”

Dr. Takagishi zavrti glavom. „Rekoh ti još tada da je to novi zvuk.” Zagledao se u daljinu, objašnjivih mehaničkih polja Središnje ravnice. „Ovo je drukči ji Rama. Znam to. Kvadrati šahna jugu raspoređeni su na potpuno novi način i više se ne pruža ju do obale Cilindričnog metla se sada pale pri je topljenja mora. I gase se naglo, bez postupnog zatamnjivanja ti jekom

o sati o kakvom su izvještavali prvi istraživači Rame. Bioti u obliku rakova sada se po javljdima umjesto po jedinačno.” Zastao je, i dalje zagledan preko polja. „Dr. Brown kaže da su te trivi jalne, ali ja mislim da nešto znače. Moguće je” reče Takagishi meko, „da dr. Brown nije u”

„Isto je tako moguće da je kompletan kučkin sin” reče Wilson gorko. Ubrzao je rover do mlne brzine. „Logore Beta, evo nas!”



EKSTRAPOLACIJA

cole završi s ručkom od stlačenog pačjeg mesa, variva od brokule i krumpir pirea. Ostali astsu još jeli i za dugačkim stolom je privremeno vladala tišina. U kutu pokraj ulaza jedan z

atio je položaj rakolikih biota. Kretanje im se nije promi jenilo: išli bi u jednom smjeru neštodeset minuta, a zatim bi se okrenuli.

„Što biva kada završe ovu parcelu?” upita se Richard Wakefield. Gledao je kompjutorsku dručja zakvačenu na privremenu oglasnu ploču.

„Posljednji put su išli jednom od tih staza između polja šahovnice sve dok nisu stigli do e Francesca s drugog kra ja stola. „Onda su bacili smeće u nju. Nisu uzeli ništa na ovom ndručju, tako da možemo samo nagađati što će raditi kada završe.”

„Svi su uvjereni da su naši bioti u stvari smetlari?” „Dokazi su prilično jaki” reče David Bmatralo se već rani je da je sličan usamljen rakoliki biot na koji je naišao Jimmy Pak u prvom ođer bio sakupljač smeća.” „Laskamo si” umi ješa se Shigeru Takagishi. Dovršio je žva

sljednjeg zaloga ja i progutao ga. „Dr. Brown je osobno bio onaj koji je prvi rekao da je maloatno da bismo mi, ljudi, ikada mogli shvatiti svrhu Rame. Naš razgovor me podsjeća na onu

dijsku priču o sli jepcima koji su opipavali slona. Svatko ga je opisivao na drukči ji način, atko dodirnuo samo mali dio životinje. Ni jedan od njih nije bio u pravu.”

„Ti ne misliš da naši rakovi rade za Raminu službu održavanja čistoće?” upita Janos Tabori

„Nisam to rekao” reče Takagishi. „Samo sam nagovi jestio da previše brzamo sa zaključkošest stvorenja nema ju druge svrhe osim čišćenja smeća. Naši promatrački podaci su bolnpuni.”

„Ponekad je nužno ekstrapoliranje” uključio se dr. Brown iznervirano u razgovor, „čak i šati s minimalnim količinama podataka. Sam znaš da se nova znanost temelji na maksimumu vnosti, a ne na sigurnosti.” „Pri je nego što se zapletemo u neku ezoteričnu raspravu o znanosti oj metodologi ji” prekine ih Janos s osmi jehom, „imam pri jedlog za natjecanje za sve vas.”

Ustao je sa svoga mjesta. „Zapravo, to je prvobitno bila Richardova zamisao, ali sam ja smko da je pretvorimo u igru. Ima veze sa svjetlom.”

Janos brzo otpi je malo vode iz čaše. „Otkako smo došli ovamo u zemlju Ramani ju” započžbeno, „bila su tri stadi ja osvjetljenja.”

„Buu. Ua” poviče Wakefield. Janos se nasmi je.„U redu, dečki” produži zatim mali Mađar na svoj uobiča jeni, nemarni način, „u čemu je š

etlima? Uključila su se, ugasila, a sada se opet uključila. Što će se dogoditi sljedeće? Predlažepravimo kladionicu i uložimo, recimo, dvadeset maraka po glavi. Svatko od nas će dati prognnašanju rasvjete ti jekom ukupnog tra janja ove misi je, a onaj tko bude najbliži pokupit će dobko će odrediti pobjednika?” upita Reggie Wilson sanjivo. Ti jekom prethodnog sata zi jevnuo liko puta. „I uz dojmljivu skupinu mozgova za ovim stolom, ne čini mi se da je itko uspio razRamu. Ja osobno vjeru jem da svjetla neće sli jediti nikakvu pravilnost. Palit će se i gasiti slučbismo mi i dalje nagađali.”

„Zapiši to i pošalji modemom do generala O’Toola. Richard i ja smo se složili da će o



vršen sudac. Kada misi ja bude gotova, on će usporediti predviđanja sa stvarnošću i netko će zatnu večeru za dvo je.”

Dr. David Brown odgurne stolicu od stola. „Jesi li završio sa svo jom igrom, Tabori?” pitko jesi” dodao je, ne čeka jući odgovor, „možda bismo mogli raščistiti ovaj kaos od ručka i kplanu.”

„Hej, šefe” reče Janos, „samo pokušavam malo olabaviti stvari. Svi su postali napeti...”

Brown izađe iz kućice pri je nego što je Tabori završio rečenicu.

„Što ga grize?” upita Richard Francescu.„Izgleda mi da je napet zbog lova” odgovori Francesca. „Loše je raspoložen još od j

ožda ga pritišće odgovornost.”

„A možda je davež” reče Wilson. I on je ustao. „Odoh odr i jemati.”

Dok je Wilson izlazio iz prostrane kolibe, Nicole se sjeti da je svima željela provjerietrijske zapise pri je lova. Bio je to prilično jednostavan zadatak. Bilo joj je potrebno samo dblizu svakog astronauta ti jekom nekih pedeset pet sekundi i zatim očita kritične podatke na z Ako nije bilo podataka u fajlovima upozorenja, čitav je postupak tu završavao. Na ovoj pro

su bili čisti, uključu jući i Takagishi ja. „Li jepo ide” reče Nicole vrlo tiho svome japanskom kIzašla je potražiti Davida Browna i Reggieja Wilsona. Koliba dr. Browna nalazila se na d

a ju logora. Poput svih ostalih po jedinačnih staništa, njegova koliba podsjećala je na visoki, usspušten na zemlju. Sve kolibe bile su bjelkaste, visoke oko dva i pol metra, s kružnom osnodva metra u promjeru. Napravljene su od superlakih, savitljivih materi jala koji su jednostavnanje i transport objedinjavali s izuzetnom čvrstoćom. Nicole je uočila da te kolibe pomalo pou na vigvame američkih Indi janaca.

David Brown je bio u svo joj kolibi, sjedeći prekriženih nogu na tlu ispred pri jenosnog račuzaslonu je bio tekst iz poglavlja o biotima u Takagishi jevom Atlasu Rame. „Oprosti, dr. Browe Nicole kada je promolila glavu kroz vrata.

„Da” rekao je, „što je?” Nije ni pokušao skriti ljutnju zbog prekida.

„Treba provjeriti tvo je biometrijske podatke” reče Nicole. „Nisi sniman još od prvog izlask

Brown joj uputi iznerviran pogled. Nicole se ne pomakne. Amerikanac slegne ramenima, omrmlja i opet se okrene zaslonu. Nicole je kleknula pokraj njega i aktivirala skener.

„U kućici sa zalihama ima stolica na sklapanje” ponudi Nicole kada vidi da se dr. Brown dno osjeća prekriženih nogu. On ne obrati pozornost na njezinu primjedbu. Zašto je tako grub

meni? – pi tala se u sebi Nicole. Je li to zbog onog izvješta ja o Wilsonu i njemu? Ne, od govostito pitanje, to je zbog toga što nikada nisam bila dovoljno ponizna.

Podaci se počeše po javljivati na Nicoleinom zaslonu. Ona pažljivo otkuca nekoliko veličinaomogućavale prikazivanje upozorava jućih podataka. „Krvni tlak ti je bio previsok ti jekom ervala uglavnom u posljednja sedamdeset dva sata, uključu jući gotovo ci jeli današnji dan”a bez osjeća ja. „Ta vrsta krivulje tlaka je obično povezana sa stresom.”

Dr. Brown prestane čitati o biotima i okrene lice prema sanitetskom časniku. Zagledao se zane podatke bez razumi jevanja. „Ovaj di jagram govori o amplitudi i tra janju tvo jih iskakapuštenih granica” reče Nicole, pokazu jući na zaslon. „Ni jedno od tih zasebnih po javljivanja

sebe ne bi bilo ozbiljno. Ali ukupni oblik je razlog za zabrinutost.”



„Bio sam pod određenim pritiskom” progunđao je, gleda jući kako Nicole poziva druge di jkoji su potvrđivali njezinu prvotnu tvrdnju. Mnogi Brownovi podaci upozorenja izlazili su

nih granica.

Signali upozorenja su neprekidno treptale na njezinom zaslonu. „Kakav je najgori scenarij?malo ga je.

Nicole odmjeri svog paci jenta. „Kap s paralizom ili smrću” rekla je. „Ako stanje ostane ipogorša.”

Zviznuo je. „Što mi je činiti?”„Kao prvo” odgovorila je, „potrebno ti je više spavanja. Tvoj metabolički profil pokazu je

smrti generala Borzova ukupno skupio jedanaest sati valjanog odmora. Zašto mi nisi rekaš problema s nesanicom?” „Mislio sam da je ri ječ samo o uzbuđenju. Jedne noći sam čak letu za spavanje i nije djelovala.”

Nicoleine obrve se nabraše. „Ne sjećam se da sam ti dala tablete za spavanje.”

Dr. Brown se nasmi ješi. „Sranje” reče, „zaboravio sam ti reći. Razgovarao sam s Francebatini o svo joj nesanici jedne noći i ona mi je ponudila tabletu. Uzeo sam je bez razmišljanja.”

„Koje noći je to bilo?” upita Nicole. Opet je promi jenila prikazivanje na zaslonu i uzela joaka iz memorijskih skladišta.

„Nisam siguran” reče dr. Brown koleba jući se. „Mislim da je bilo...”

„Ah, evo je” reče Nicole. „Vidim je u kemijskoj analizi. Bilo je to trećeg ožujka, drugusli je Borzovljeve smrti. Dan kada ste ti i Heilmann izabrani kao združeni zapovjednici. Sudeekidu u ovim spektrometrijskim podacima, pretpostavljam da si uzeo jednu tabletu medvila.”

„I ti to vi diš iz mo jih biometrijskih podataka?”

„Ne baš” nasmi ješi se Nicole. „Tumačenje nije jednoznačno. Kako si ono rekao ti jekom ru

nekad je potrebno ekstrapolirati... i špekulirati.”Oči im se na trenutak sretoše. Bi li to mogao biti strah? upita se Nicole kada je pokušala p

čiti ono što je zami jetila u njegovom pogledu. Dr. Brown skrene pogled. „Hvala ti, doktoricdins” reče on kruto, „na izvješću o mom krvnom tlaku. Pokušat ću se opustiti i naspavati se. I

vam se što te nisam obavi jestio o tome da sam uzeo tabletu.” Otpustio ju je pokretom ruke.

Dok je koračala prema Wilsonovoj kolibi, Nicole je razmišljala o posljednje dvi je napete mhovog razgovora, nakon što je iznenadila dr. Browna time što je točno pogodila vrstu tablavanje. Ima tu nešto što nije potpuno u redu. Što sam to propustila?

Začula je Reggieja Wilsona kako hrče još pri je nego što je stigla do vrata njegova šatora. Patke rasprave sa sobom, Nicole ga odluči skenirati kasni je. Zatim se vratila do svo je kolibe inula.

icole. Nicole des Jardins.” Glas joj se umi ješao u san i probudio je. „To sam ja. Francesca. Mnešto reći.” Nicolea se lagano uspravi na ležaljci. Francesca je već ušla u kolibu. Tali janka je oj najljubazni ji osmi jeh, onaj za koji je Nicole mislila da ga čuva isključivo za kameru.

„Pričala sam s Davidom pri je nekoliko minuta” reče Francesca kada je prišla ležaljci, „i on

kao za vaš razgovor posli je ručka.” Francesca je i dalje govorila kada je Nicole zi jevnula i sp



ge na pod. „Naravno, vrlo me je zabrinulo kada sam čula za njegov krvni tlak – ne brini, oo se već dogovorili da to neću spominjati – ali stvar koja me je stvarno uznemirila bilo je kadpodsjetio da ti uopće nismo rekli za tabletu za spavanje. Tako me je sram. Trebali smo ti oi.”

Francesca je govorila prebrzo za Nicole. Pri je samo nekoliko trenutaka bila je u dubokomnjala je o Beauvoisu, a sada je odjednom bila prisiljena slušati stakato ispovi jed tali janske rke.

„Možeš li pričekati trenutak dok se ne probudim?” upita Nicole pospano. Nagnula se pancesce do improviziranog stolića i ispila čašu vode. Pila je vrlo polako.

„A sada, trebam li shvatiti” reče Nicole, „da si me probudila samo da mi kažeš da si daownu tabletu za spavanje? Nešto što sam već znala?”

„Da” nasmi ješila se Francesca. „Htjela sam reći, to je jedan dio. Ali shvatila sam da sam ti vila to reći i za Reggieja.”

Nicole zavrti glavom. „Ne mogu te pratiti, Francesca. Pričaš li sada o Reggieju Wilsonu?”

Francesca je zastala. „Da” rekla je. „Zar ga nisi provjerila skenerom odmah posli je ručka?”

Nicole opet zavrti glavom. „Ne, već je spavao.” Pogledala je na sat. „Planirala sam ga skeje početka sastanka. Možda za jedan sat.”

Francesca je bila uzbuđena. „Pa” rekla je, „kada mi je David rekao da se medvil pokazao uvim biometrijskim podacima, pomislila sam...” zastala je usred rečenice. Činilo se kao ncentrira. Nicole je strpljivo čekala.

„Reggie se počeo žaliti na glavobolje pri je više od tjedan dana” nastavi Francesca napokonn što su se dva broda misi je Newton spo jila za sastanak s Ramom. Kako smo on i ja bili bliskelji, a on je znao za moje poznavanje droga – znaš, moj rad na dokumentarnoj seri ji – upitao h li mu dala nešto protiv glavobolje. Najpri je sam odbila, ali sam mu napokon, kako me je s

avio, dala nubitrol.”

Nicole se namršti. „To je pre jako sredstvo za običnu glavobolju. Još ima li ječnika koji vjga ne bi trebalo prepisivati ako sve drugo nije otkazalo...”

„Rekla sam mu to” reče Francesca. „Bio je nepopustljiv. Ne znaš ti Reggieja. Ponekad je pravljati s njim.”

„Koliko si mu dala?”

„Ukupno osam tableta, ukupno dvi je stotine miligrama.

„Nikakvo čudo što se ponašao tako čudno.” Nicole se nagne i uzme džepno računalo s kra jUšla je u medicinsku bazu podataka i pročitala kratku stavku o nubitrolu. „Ovdje nema mnogaka” reče. „Morat ću zamoliti O’Toola da mi pošalje puni tekst iz medicinske enciklopedi j

o se dobro sjećam, zar nije bilo rasprava o tome da nubitrol osta je tjednima u sustavu?”

„Ne sjećam se” reče Francesca. Pogledala je na zaslon u Nicoleinim rukama i brzo prost. Nicole se iznervirala. Htjela ju je prekoriti zbog toga, ali se predomislila u posljednjemku. Dakle, dala si medikamente i Davidu i Reggieju, razmišlja la je. Na površinu sjećanja neizroni slika Francesce kako pruža Valeri ju Borzovu čašu vina nekoliko sati pri je njegove

dna hladnoća prođe Nicoleinim ti jelom. Je li joj intuici ja bila ispravna?

Nicole se okrene i prostri jeli Francescu hladnim osmi jehom. „Sada kada si priznala da



ala li ječnika i ljekarnika s Davidom i Reggiejem, ima li još nešto što bi mi htjela reći?”

„Na što misliš?” upita Francesca.

„Jesi li davala drogu i drugim članovima posade?”

Nicole osjeti kako joj srce ubrzava kada je Francesca probli jedjela, iako jedva primjetnonutak je zastala pri je nego što je odgovorila.

„Ne. Ne, dakako da nisam” glasio je njezin odgovor.



LOV

likopter je vrlo lagano spuštao rover prema tlu. „Koliko još ima?” upita Janos Tabori preknikatora.

„Oko deset metara” reče Richard Wakefield odozdo. Sta jao je na točki oko stotinu metara j

ruba Cilindričnoga mora. Iznad njega, rover je visio na kra ju dva duga kabla. „Pazi da ga ustiš. Ima u njemu vrlo osjetljive elektronike.”

Hiro Yamanaka navede helikopter u na južu moguću visinsku petlju dok je Janos pktronskim putem produžavao kablove za po nekoliko centimetara. „Kontakt” poviče Wakea zadnjim kotačima. Prednji još metar.”

Francesca Sabatini otrči do boka rovera da bi snimila povi jesno spuštanje na Južni „kontime. Pedeset metara od litice, u blizini kućice koja je služila kao privremeni stožer, ostali astrose pripremali za početak lova. Irina Turgenjeva je provjeravala instalaci ju kabelske stupice nam helikopteru. David Brown se nalazio sam na nekoliko metara od kućice i razgovarao prek

a s admiralom Heilmannom u logoru Beta. Njih dvo jica su pretresali po jedinosti plana zlson, Takagishi i des Jardinsova promatrali su dovršavanje operaci je spuštanja rovera.

„Sada znamo tko je pravi vođa ove ekipe” govorio je Reggie Wilson ostalima. Pokazao vida Browna. „Ovaj prokleti lov više sliči vojnoj operaci ji od svega što smo do sada učinik zapovi jeda naš najstari ji znanstvenik, dok najviši časnik ruku je telefonima.” Pljunuo je nriste, imamo li ovdje dovoljno opreme? Dva helikoptera, rover, tri različite vrste kaveza –

omenemo nekoliko velikih kuti ja elektronskih i mehaničkih govnari ja. Ta jadna račja kopilad kakvih izgleda.”

Dr. Takagishi prinese laserski dvogled očima. Brzo je našao cilj. Pola kilometra istočno kovi opet su se približavali rubu litice. U njihovom kretanju ništa se nije promi jenilo. „Potm je sva ta oprema zbog neizvjesnosti” reče Takagishi tiho. „Nitko ne zna što će se dogoditi.”

„Nadam se da će se ugasiti svjetla” nasmi je se Wilson. „Spremni smo i na to” umi ješa se Down koji se upravo pridružio trojci astronauta. „Ljušture rakova su poprskane lako fluorescenteri jalom i imamo mnogo baklji. Dok si se ti žalio na dužinu našeg posljednjeg sastanka, mvršavali planove akci je.” Oštro je prostri jelio pogledom svog sunarodnjaka. „Znaš, Wilsoneo bi barem pokušati...”

„Prekid-prekid” zaustavi ga glas Otta Heilmanna. „Novosti. Vruće novosti. Upravo sam ruku od O’Toola da će INN prenositi našu hajku uživo, s početkom za dvadeset minuta.”

„Dobar posao” odvrati Brown. „Do tada bismo trebali biti spremni. Vidim da je Wakefieldo ovamo s roverom.” Bacio je pogled na sat. „A rakovi će opet okrenuti na drugu stranu za nesekundi. Uzgred, Otto, ne protiviš li se ko jim sluča jem mo jem pri jedlogu da stupicom uhv

dećeg biota?”

„Da, Davide, protivim se. Mislim da je to nepotreban rizik. Ono malo što znamo nagovještavodeći rak najsnažni ji. Zašto ići u takav rizik? Svaki biot bi bio neprocjenjivo blago kada bismeni jeli na Zemlju, osobito ako i dalje funkcionira. Možemo se pobrinuti i o vođi kad budemo

ali u vreći jednog manjeg.”



„Onda pretpostavljam da sam po tom pitanju nadglasan. I dr. Takagishi i Tabori se slažu s too tako i general O’Tool. Nastavit ćemo s planom B. Ciljni biot bit će broj četiri, posljednji zda im se približimo sa stražnje strane.”

Rover koji je prevozio Wakefielda i Sabatini jevu stigao je u okolicu kućice istovremeno kikopter. „Dobar posao, ljudi” reče dr. Brown kada su Tabori i Yamanaka iskočili iz heliko

Malo dođi do daha, Janos. Onda kreni tamo preko i provjeri jesu li Turgenjeva i kablovska stemni. Želim da budete u zraku za pet minuta.

Okrenuvši se prema ostalima, Brown doda: „U redu, to je to. Wilson, Takagishi i des Jardinover s Wakefieldom. Francesca, ti ideš sa mnom u drugi helikopter s Hiroom.”

Nicole pođe prema roveru, ali je Francesca presretne. „Jesi li ikada koristila ovako nešto?”ska novinarka pruži joj video kameru veličine male knjige.

„Jednom” odgovori Nicole, proučava jući kameru u Francescinoj ruci, „pri je jedanaest ili dgodina. Snimala sam jednu od operaci ja doktora Delona na mozgu. Pretpostavljam...”

„Čuj” prekine je Francesca, „treba mi pomoć. Oprosti što nisam popričala s tobom rani je, am znala... uglavnom, treba mi još jedna kamera, na zemlji, osobito sada kada idemo uživo na

tražim čuda. Ti si jedina koja...”

„Što je s Reggiejem?” reče Nicole. „On je drugi novinar.“

„Reggie neće pomoći” reče Francesca brzo. Dr. Brown je pozove u helikopter. „Hoćeš li, Ili da zamolim nekog drugog?”

Zašto ne?, prođe Nicole kroz um. Nemam druga posla ako ne dođe do neke izvanredne situaravno, mogu” rekla je.

„Hvala ti mili jun puta” uzvikne Francesca kada je pružila Nicole kameru i otrčala do helikoi ju je čekao.

„Vidi, vidi” reče Reggie Wilson kada je Nicole prišla roveru s kamerom u rukama. „Vidimšu brodsku li ječnicu regrutirala novinarka broj jedan. Nadam se da si tražila minimalnu nadni

„Olabavi, Reggie” reče Nicole. „Ne smeta mi da pomažem drugima kad sama nemam posla

Wakefield uključi rover i počne vozi istočno, prema biotima. Stožer je namjerno podignut učju koju su rakovi već „počistili” Nabi jeno zemljište vrlo je olakšavalo napredovanje rošli su se na stotinu metara od biota za manje od tri minute. Iznad njih, dva helikoptera su kd rakovima. Podsjetili su Wilsona na lešinare koji kruže oko umiruće životinje.

„Što točno želiš da učinim?” upita Nicole Francescu preko primopredajnika u roveru.

„Pokušaj ići paralelno s biotima” odgovori Francesca. „Vjero jatno možeš trčati usporedno , barem neko vri jeme. Najvažni ji trenutak je kada Janos bude pokušao zategnuti omču.”

„Ovdje smo svi spremni” izjavi Tabori nekoliko sekundi posli je. „Samo zapovjedite.”

„Jesmo li već u programu?” upita Brown Francescu. Ona kimne. „U redu” reče on Janosu. ”

Iz jednog helikoptera po javi se dugačak kabel s nečim što je bilo nalik preokrenutom vjednom kra ju. „Janos će pokušati usmjeriti stupicu na ciljnog biota” objasni Wakefield Nico

stiti da ona prirodno sklizne preko rubova ljušture. Onda će po jačati potezanje i podići biota

vit ćemo raka u kavez kad se vratimo do logora Beta.”



„Da vidimo kako izgleda ju odozdo” začu je Nicole Francescu. Rover je sada bio pokraj cole izađe i počne trčati pokraj njih. Najpri je je bila preplašena. Iz nekog razloga nije očekivadu tako veliki i tako neobičnog izgleda. Njihov metalni odsjaj podsjećao ju je na hladnu vannogih novih zgrada Pariza. Dok je trčala po tlu, bioti su se nalazili na dva metra od nje. S tskim fokusiranjem i kadriranjem Nicole i nije bilo teško snimiti dobre slike.

„Ne idi ispred njih” opomene je dr. Takagishi. Nije bilo potrebe da je upozorava. Nicole niravila što su učinili s onom hrpom metala.

„Slike su ti stvarno vrlo dobre” zabru ji Francescin glas s pri jemnika u roveru. „Nicole, porzati do vodećeg biota i zatim malo po malo usporavati, pušta jući kameru da prelazi preko svva.” Čekala je dok Nicole nije prišla čelu biota. „Auh. To je savršeno. Sada shvaćam zbogo sa sobom poveli i olimpijsku pobjednicu.” U prva dva pokuša ja Janos je promašio sa stup

eđutim, treći put ona se savršeno spusti na leđa raka broj četiri. Rubovi mreže, ili košare, prosse sa strane ljušture. Nicole se počinjala zno jiti. Trčala je već četiri minute. „Od sada”

ancesca iz helikoptera, „usredotoči se samo na ciljnog raka. Priđi mu najbliže što možeš.” Nanji razmak do najbližeg raka na metar. Jednom samo što se nije okliznula i ledeni osjećaj j

pljusne. Kad bih im pala na put, po mislila je, napravili bi mljeveno meso od mene. Ka mera

a usmjerena na zadnjeg desnog raka kada je Janos počeo zatezati kablove.„Sada!” poviče. Zamka sa zarobljenim biotom počne se dizati s tla. Sve se dogodilo vrlo jni biot upotri jebi svo je hvataljke nalik škarama da proreže jedno od metalnih vlakana stutalih pet biota nakratko zastane, možda ci jelu sekundu, a onda svi napadoše stupicu svo jimkama. Metalna mreža bila je potpuno pokidana, a biot oslobođen za samo pet sekundi.

Nicole iznenadi ono što je vidjela. I uz to što joj je srce lupalo, nastavila je snimati. Vodećda se potpuno priljubi uz tlo. Ostalih pet ga okruži u zbi jenom krugu. Svaki biot se povezao jeataljkom za biota u središtu, a drugom za svog desnog susjeda. Formaci ja je bila dovršena z

od sljedećih pet sekundi. Bioti su bili zabarikadirani i nepomični.

Francesca je prva progovorila. „Apsolutno nevjero jatno” krikne uzbuđeno. „Upravo smo nvako ljudsko biće na Zemlji.”

Nicole osjeti Richarda Wakefielda pokraj sebe. „Jesi li dobro?” upita je.

„Mislim da jesam” reče. I dalje se tresla. Njih dvo je baciše pogled na biote. Nije bilo pokret

„Protivnici su prešli u obrambeni položaj” reče Reggie Wilson iz rovera. „Trenutni rezuoti 7, Ljudi nula.

„Budući da si toliko uvjeren da nema opasnosti, slažem se da produžimo. Ali moram prizn

ne osobno uznemirava novi pokušaj. Te stvari očito komunicira ju između sebe. I ne čini mi e biti zarobljene.”

„Otto, Otto” reče dr. Brown. „Ovaj postupak je samo usavršavanje onog što smo pokušal. Hvatač će se prili jepiti za ljušturu raka i omotati svo je tanke niti oko ci jelog štita. Ostaliće moći upotri jebiti svo je hvataljke. Neće biti mjesta između niti i ljuske.”

„Admirale Heilmanne, govori dr. Takagishi.” U njegovom glasu bilo je nepobitne zabrink je govorio u komunikator. „Moram pri javiti svo je na joštri je protivljenje da se ovaj lov nać smo vidjeli koliko malo pozna jemo ta stvorenja. Kao što je Wakefield rekao, naš pokušvatimo jednog od njih u klopku očito je aktivirao njihov glavni mehanizam zaštite. Ne znamo

reagirati sljedeći put.”



„Svi to shvaćamo, dr. Takagishi” umi ješa se David Brown pri je nego što je Heilmann mogavoriti. „Ali posto je dodatni čimbenici koji nadmašu ju nesigurnost. Najpri je, kao što je Franaknula, ci jela Zemlja će opet gledati ako odmah krenemo opet za biotima. Čuo si što je Jean-Cvoir rekao pri je dvadeset minuta – već smo učinili više za istraživanje svemira nego bilo tko

od prvobitnih sovjetskih i američkih astronauta u dvadesetom stoljeću. Drugo, sadapremljeni za dovršetak lova. Ako prekinemo pokušaj i vratimo svu opremu u Betu, izgubit

emnogo vremena i napora. I na kra ju, nema očite opasnosti. Zašto neprekidno praviš tako medviđanja? Vidjeli smo samo da su se bioti pozabavili nekom vrstom obrambene aktivnosti.”

„Profesore Browne...” slavni japanski znanstvenik pokuša posljednji racionalni apel, „...mpogledaj oko sebe. Pokušaj zamisliti sposobnosti stvorenja koja su stvorila ovu zapanju juću

u. Pokušaj prihvatiti mogućnost da možda, samo možda, ono što činimo može biti shvaćenpri jateljski čin i nekako javljeno inteligenci ji koja upravlja ovom letjelicom. Pretpostavimo dsljedicu mi, kao predstavnici ljudske vrste, izložimo opasnosti ne samo sebe, već isto tako, m širem smislu, svu našu braću...”

„Bla, bla” podsmjehne se David Brown. „Kako je moguće mene optu žiti za nesputane špek.?” Slatko se nasmi jao. „To je besmislica. Svi dokazi idu u prilog tome da su svrha i funkci je

me isti kao njegovog prethodnika te da on uopće nije svjestan našeg posto janja. Činjenica na podvrsta robota povezu je između sebe kada je ugrožena nema opće značenje.” Pogledale. „Rekao bih da je dosta priče, Otto. Ako nemaš ništa protiv, krenut ćemo u uhvatanje biota.

Došlo je do kratke stanke s druge strane Cilindričnoga mora. Onda astronauti začuše potgovor admirala Heilmanna. „Nastavi, Davide. Ali bez nepotrebna rizika.” „Misliš li da smo stopasnosti?” upitao Hiro Yamanaka doktora Takagishi ja dok su Brown, Tabori i Wakmatrali novu taktiku hvatanja. Japanski pilot je gledao u daljinu prema masivnim struktu

žnog pola Rame i razmišljao, možda prvi put, o ranjivosti njihovoga položa ja.

„Vjero jatno ne” rekao je njegov sunarodnjak, „ali je luđački poduzimati takav...”

„Luđački je savršen izraz za to” prekine ga Reggie Wilson. „Ti i ja smo jedini glasno izslaganje s produžetkom ove budalaštine. Ali sve je učinjeno da naši pri jedlozi zazvuče glupokavički. Ja bih osobno volio kada bi jedan od tih prokletih stvorova izazvao ci jenjenog doowna na dvoboj. Ili još bolje, kada bi munja bljesnula iz jednog od onih šiljaka tamo.”

Pokazao je na velike rogove koje je Hiro Yamanaka pri je promatrao. Wilsonov glas se izmnjemu se javi uplašeni prizvuk. „Prešli smo tu sve granice. Osjećam to u zraku. Upozoreni sm

m pri jeti opasnost od sila koje nitko od nas ne može čak ni početi razumjeti. Ali mi ne obrazornost na upozorenja.”

Nicole se okrene od svo jih kolega i baci pogled na živahni sastanak oko planiranja kigravao na petnaest metara od nje. Inženjer Wakefield i Tabori nepobitno su uživali u izazovuzvao nadmudrivanje biota. Nicole se pitala šalje li im Rama neku vrstu upozorenja. Bla, blaponovivši izraz Davida Browna. Nevoljko se stresla, prisjetivši se onih nekoliko sekundi ka

koliki bioti uništili metalnu stupicu. Previše sam to ozbiljno shvatila. Kao i Wilson. Nema razloah.

Da, kada se opet okrenula i pogledala kroz dvogled da bi proučila formaci ju biota na polatra odavde, u njoj se javio opipljivi strah koji nije mogla raspršiti. Šest rakova se nisu poma

tovo dva sata. I dalje su bili ukočeni u prvobitnom rasporedu. Koji ti je stvarno cilj, Ramo? upcole po tko zna koji put. Njezino sljedeće pitanje potpuno ju je iznenadilo. Nikada ga rani j



bličila u svi jesti. I koliko će se nas vratiti na Zemlju da ispriča tvo ju priču?

drugi pokušaj hvatanja Francesca je željela biti na zemlji pokraj biota. Kao i prošli put, Turgi Tabori nalazili su se u prvom helikopteru s najvažni jom opremom. Brown, Yamanaka i Wbili su u drugom helikopteru. Dr. Brown je pozvao Wakefielda da mu pomogne savje

ancesca je, dakako, nagovorila Richarda da snimi za nju poneku sliku iz zraka kao upotpunomatskim slikama iz helikopterskog sustava.

Reggie Wilson je vozio roverom astronaute na tlu do položa ja biota. „Dakle, evo napokong valjanog posla za mene” reče on dok su se primicali položa ju izvanzemaljskih rakova. „Šgledao se u udaljeni strop Rame. „Ču jete li, momci. Ja sam mnogostran. Znam činiti raznoari.” On pogleda Francescu pokraj njega na prednjem sjedalu. „Uzgred, madame Sabatini, jezahvalili Nicolei? Njezino snimanje s tla privuklo je publiku ti jekom posljednjeg pri jenosa.”

Francesca je bila zauzeta provjeravanjem video opreme i u početku nije obratila pozornoggiejevu primjedbu. Kada je ponovio svo je podbadanje, odvratila je, ne dižući pogled: „Modsjetiti gospodina Wilsona da mi nisu potrebni njegovi dosadni savjeti o tome kako da se bo jim poslom?”

„Nekada bi jaše vri jeme” progunđa Reggie sam sebi, vrteći glavom, „kada su se stvari vrlo vale.” Bacio je pogled na Francescu. Nije bilo nikakvog nagovješta ja da ga makar sluša. „Dokvjerovao u ljubav” reče glasni je. „Pri je nego što sam naučio o nevjeri. Ili ambici ji i sebičnos

noj za nju.”

Trgnuo je silovito upravljač rovera uli jevo i zaustavio vozilo na četrdesetak metara od ancesca iskoči bez ri ječi. Tri sekunde kasni je čavr ljala je s Davidom Brownom i Richardom Wldom o video pokrivanju hvatanja. Uvi jek uglađeni dr. Takagishi zahvalio se Reggieju Wilsonvozio rover.

„Stižemo” poviče Tabori odozgo. Uspio je namjestiti visećeg hvatača u odgovara jući polougom pokuša ju. Hvatač je bila obla, teška lopta otprilike dvadeset centimetara u promjeru, s delih rupa ili udubljenja po površini. Lagano je bačena na središte ljušture jednog od vanjskih tim je Janos, preni jevši rafal zapovi jedi iz lebdećeg helikoptera do procesora u hvataču, zap ispuštanje prikupljenih metalnih niti umotanih unutar hvatača. Rakovi se nisu ni pomaknulise niti omotale oko ciljnog biota.

„Što misliš, inspektore?” poviče Janos Richardu Wakefieldu u drugom helikopteru.

Richard pregleda neobičnu aparaturu. Debeli kabel bio je povezan s prstenastom alkom na

m di jelu helikoptera. Petnaest metara niže, metalna lopta počivala je na leđima odabranog bike niti pružale su se iz lopte oko gornjeg i donjeg di jela štita. „Izgleda dobro” reče Richard.

eosta je samo jedno pitanje. Je li helikopter jači od njihovog za jedničkog zahvata?”

David Brown zapovi jedi Irini Turgenjev da digne lovinu. Ona lagano poveća brzinu eliseša se podići. Kabel se napne, ali bioti su se jedva pomaknuli. „Ili su vrlo teški, ili se nekako dr” reče Richard. „Trgni ih naglo.”

Iznenadni trzaj kabela podiže na trenutak ci jelu formaci ju biota u nebo. Helikopter se upk je masa biota visjela na dva ili tri metra iznad tla. Dva raka koji nisu bili povezani s izabrani

om prvi su otpali nakon nekoliko sekundi i ostali ležati na tlu kao nepokretna gomila. Ostaka su duže izdržala, ukupno desetak sekundi, pri je nego što su konačno odvo jili hvataljke sa s



druga i pali na tlo. Začuše se opći povici radosti i čestitke dok se helikopter penjao na veću vis

Francesca je snimala scenu hvatanja s udaljenosti od oko deset metara. Kada su posljednja , uključu jući vođu, popustila svoj stisak na ciljnom raku i pala na ramansko tlo, ona okrenula

držala u kadru helikopter kako ide prema obali Cilindričnog mora sa svo jom lovinom. Bilo trebno dvi je ili tri sekunde da shvati da joj svi nešto viču.

Vodeći biot i njegova dva pratitelja nisu se sklupčali kada su pali na tlo, kao njihovi sudruko malo oštećeni, bili su aktivni i u pokretu već nekoliko trenutaka posli je pada. Dok je Franmala odlazak helikoptera, vodeći biot je osjetio njezinu nazočnost i pošao prema njoj. Ostalga sli jedila na jedan korak iza njega.

Nalazili su se na samo četiri metra kada je Francesca, i dalje snima jući, shvatila da je sadjen. Okrenula se i počela trčati. „Bježi u stranu” zaurla Richard Wakefield u komunikator,a ju ići samo ravno.”

Francesca je trčala cik-cak, ali su je bioti i dalje sli jedili. Prvobitni priljev adrenalina joj jgao da poveća razmak od rakova na deset metara. Ali kako se zamarala, neumorni bioti počeprimicati. Okliznula se i gotovo pala. Do trenutka kada je nastavila s dotadašnjim trkom, vt je bio udaljen ne više od tri metra.

Reggie Wilson je po jurio prema roveru čim je postalo jasno da bioti gone Francescu. U treda se našao za upravljačem vozila, pošao je prema njoj punom brzinom. Prvobitna namjera a da je pokupi i odveze s puta napada biota. Ali bili su joj preblizu, i zato Reggie Wilson oariti tri raka sa strane. Začu je se tresak metala kada je lako vozilo naletjelo na biote. Reggiejevupalio. Trenutak udarca je zanio Reggieja i rakove nekoliko metara u stranu. Neposredne priFrancescu više nije bilo.

Ali bioti nisu bili onesposobljeni. Daleko od toga. I uz činjenicu da je jedan od rakova-sljedizgubio nogu i da je vodećem biotu neznatno oštećena jedna hvataljka, u nekoliko sekundi

doše na posao na olupini. Počeli su svo jim hvataljkama rezati rover u komade, a zatim su koahotnu zbirku sječiva i škara da iskida ju komade u još sitni je komadiće.

Reggieja je na trenutak ošamutio udarac rovera u biote. Izvanzemaljski rakovi su bili težije očekivao i oštećenje koje je nanio vozilu bilo je ozbiljno. Čim je shvatio da su bioti i

ivni, spremio se skočiti iz rovera. Ali nije mogao. Noge su mu bile zarobljene ispod obravljačke ploče.

Njegov neobuzdani užas nije tra jao duže od deset sekundi. Nitko nije mogao ništa učiniti. Sci Reggieja Wilsona odjekivali su bespućem Rame dok su ga bioti kidali u komade kao da j

o rovera. Sve je bilo obavljeno brzo i sistematično. I Francesca i automatske kamere u helikosnimile posljednje sekunde njegovog života. Slike su prenošene uživo na Zemlju.



POST MORTEM II

cole je šutke sjedila u svo joj kolibi u logoru Beta. Nije mogla izbrisati iz uma jezivu slikggieja Wilsona, izobličenog od užasa dok su ga rezali u komade. Pokušala se prisiliti da mišto drugo. I što sada?, pi tala se. Što će sada biti s ekspedici jom?

Vani, u Rami, opet je vladao mrak. Svjetla su naglo nestala pri je tri sata, nakon osvjetljenja četiri sekunde kraćeg od prethodnog dana Rame. Nesta janje rasvjete trebalo je izazvati mprave i nagađanja. Ali nije. Ni jedan astronaut nije želio razgovarati ni o čemu. Strašno sjećanrt Reggieja Wilsona preteško je ležalo na svima.

Uobiča jeni sastanak posade posli je večere odgođen je do jutra, jer su David Brown i adilmann sudjelovali u proširenoj sjednici sa službenicima MSA na Zemlji. Nicole nije sudjelu jednom razgovoru, ali joj nije bilo teško zamisliti njihov sadržaj. Shvaćala je da posto ji vra mogućnost da ekspedici ja sada bude prekinuta. Glas javnosti mogao bi to tražiti. Na kra ju kbili su svjedoci jednog od najjezivi jih pr izora...

Nicole pomisli na Genevieve koja je sjedila pred televizorom u Beauvoisu i gledala kakotodično komada ju astronauta Wilsona. Uzdrhtala je. Onda se prekorila zbog toga što je zaokusobom. Pravi užas, po misli, vjero jatno je bio u Los Angelesu.

Srela se s Wilsonovom obitelji dva puta ti jekom rani jih zabava, neposredno nakon šavljen sastav posade. Nicole se osobito sjećala dječaka. Ime mu je bilo Randy. Imao je seda

am godina, bio je krupnook i li jep. Volio je sport. Donio je Nicole jednu od svo jih najdražih sogram s Olimpi jade iz 2184. u gotovo savršenom stanju i zamolio je da potpiše stranu o ženskoku. Pomilovala ga je po kosi, a on joj se zahvalio širokim osmi jehom.

Slika Randi ja Wilsona koji gleda na televizi ji kako mu otac gine bila je previše za nju. Suprikupiše u uglovima oči ju. Kakva je mora ova godina morala biti za tebe, mali, po mislarni val života. Najpri je radost zbog toga što su ti oca izabrali za astronauta. Onda sve besmisancescom i razvod. A sada ta strašna tragedi ja.

Nicole je posta jala potištena, a um joj je i dalje bio previše aktivan za san. Zaključila je da trebno društvo. Otišla je do susjedne kolibe i blago zakucala na vrata. „Ima li nekog tamo vo je glas iznutra.

„Hai, Takagishi-san” odvrati ona. „Mogu li unutra?” Prišao je vratima i otvorio ih. „Ovo j

ekivano iznenađenje” reče. „Je li posjet profesionalan?”„Ne” odgovori ona kada je ušla. „Strogo neslužben. Nisam mogla spavati. Pomislila sam...”

„Dobrodošla si mi u posjet u svako vri jeme” reče s pri jateljskim osmi jehom. „Nisu potrebkvi razlozi.” Promatrao ju je nekoliko sekundi. „Duboko me je uznemirilo ono što se dogodils posli jepodne. Osjećam se odgovornim. Mislim da nisam dovoljno učinio da zaustavim...”

„Ma hajde, Shigeru” reče Nicole. „Nemoj biti smi ješan. Nisi ti kriv. Barem si se pobunio. Ječnica, a ništa nisam rekla.”

Oči su joj besciljno lutale po Takagishi jevoj kolibi. Uz njegov ležaj, postavljen na mali k

nine na podu, Nicole vidje neobičnu bi jelu figuricu s crnim oznakama. Prišla joj je i spustilaljena. „Što je to?” upita ona.



Dr. Takagishi ju je bilo malo neugodno. Podigao je malog, debelog istočnjaka. Držao ga je palca i kažiprsta. „To je nasli jeđeni netsuke iz obitelji moje žene” reče on. „Od slonovače je.”

Pružio je čovječuljka Nicole. „On je kralj bogova. Njegova pratilja, slična bucmasta kračiva na stoliću uz ženin krevet u Kyotu. Nekada, pri je nego što su slonovi postali ugrožena nogi su ljudi nabavljali takve figurice. Ženina obitelj ima izvanrednu zbirku.”

Nicole počne proučavati čovječuljka u ruci. Imao je dobroćudni, uzvišeni osmi jeh na licuslila je li jepu Machiko Takagishi u Japanu i na nekoliko sekundi zavidjela im na bračnoj vegađa je po put Wilsonove smrti čini znatno podnošljivi jim, po mislila je.

„Hoćeš li sjesti?” upita je dr. Takagishi. Nicole se smjesti na kuti ju uz ležaj, pa su razgovadesetak minuta. Uglavnom su izmjenjivali sjećanja na svo je obitelji. Nekoliko puta su izdalekli posli jepodnevnu nesreću, ali su izbjegavali raspravu o Rami i misi ji Newton. I jed nom i drubile potrebne smiru juće slike njihovih svakodnevnih života na Zemlji.

„A sada” reče Takagishi, kada je završio šalicu čaja i spustio je na kraj stola pokraj Nmam neobičan zahtjev za doktoricu des Jardins. Hoćeš li, molim te, otići do svo je kolibe i doremu za biometri ju? Volio bih da me skeniraš.”

Nicole se počne smi jati, ali opazi ozbiljnost na licu svoga kolege. Kada se vratila sa skenkoliko minuta kasni je, dr. Takagishi joj objasni svoj zahtjev. „Danas posli jepodne” reče, „dvam osjetio vrlo oštar bol u grudima. Bilo je to ti jekom uzbuđenja, onda kada je Wilson naletio

i kada sam shvatio...” Nije završio rečenicu. Nicole kimne i uključi instrument za skeniranje.

Šutjeli su sljedeće tri minute. Nicole je provjeravala sve podatke upozorenja, prikazane di ji karte ponašanja njegovog srca i neprekidno vrtjela glavom. Kada je završila, okrenula se

u s turobnim osmi jehom. „Imao si lagani srčani udar” reče ona dr. Takagishi ju. „Možda i dvn odmah za drugim. A srce ti se od tada ponaša nepravilno.” Vidjela je da je očekivao tu vao mi je” reče. „Imam sa sobom neke li jekove koje ti mogu dati, ali to je samo privremena m

oramo se odmah vratiti na Newton da bismo se po brinuli za taj problem kako treba.” „Pa...” jedo nasmi ješi, „...ako su nam predviđanja ispravna, onda će u Rami za oko dvanaest sati opvi jetljeno. Pretpostavljam da ćemo tada poći.” „Vjero jatno” odgovorila je. „Odmah ću o tomgovarati s Brownom i Heilmannom. Pretpostavljam da ćemo ti i ja poći odmah ujutro.”

Uzeo ju je za ruku. „Hvala ti, Nicole” reče.

Okrenula se. Već drugi put u sat vremena u kutovima oči ju po javiše joj se suze. Nicole izalibe dr. Takagishi ja i pođe prema kra ju logora u namjeri da razgovara s Davidom Brownom.

h, ipak si ti”, čula je glas Richarda Wakefielda u tami. „Bio sam siguran da spavaš. Imam notebe.”

„Zdravo, Richarde” reče Nicole kada je figura sa svjetiljkom u rukama izronila iz tame.

„Nisam mogao spavati” reče. „Previše jezivih slika u mo joj glavi. Pa sam pokušao ri ješitoblem.” Nasmi ješio se. „Bilo je lakše nego što sam mislio. Možeš li doći do moje kolibeasnim stvar?”

Nicole je bila zbunjena. Bila je obuzeta onim što će reći Brownu i Heilmannu o Takagiećaš se, zar ne?” upita Richard. „Problem s RoKirovim softverom i ručnim komandama.”

„Na tome si ra dio?” upitala je. „Ovdje dolje?”



„Zašto ne?. Samo sam trebao reći O’Toolu da mi pošalje potrebne podatke. Dođi da ti pokaž

Nicole zaključi da susret s dr. Brownom može pričekati. Pošla je s Richardom. On kucne o libu dok su prolazili pokraj nje. „Hej, Tabori, pogodi što?” povikao je. „Zatekao sam našunu damu doktoricu kako šeće po pomrčini. Hoćeš li nam se pridružiti?”

Okrenuo se prema Nicole.

„Najpri je sam njemu objasnio nešto od toga” reče Richard. „U kolibi ti je bio mrak, paslio da spavaš.” Janos se po javi na izlazu kolibe manje od minutu kasni je i pozdravi Nicole sa

kom. „U redu, Wakefielde” reče, „ali nemoj da bude dugo. Napokon me je uhvatio dri jemež.”U svo joj kolibi britanski inženjer je s očitim uživanjem objasnio što se dogodilo robotu ki

da se Newton ne očekivano pokrenuo. „Bila si u pravu, Nicole” reče on, „kada si govorila o zaima koje su ručno zadane RoKiru. I te zapovi jedi su zaista isključile normalne algoritme za zi ni jedna nije ubačena pri je Raminog manevra.”

Wakefield se nasmi ješi i produži, pažljivo zagledan u Nicole da bi se uvjerio da ona sli jedvo objašnjenje. „Očito je Janos zadao tri zapovi jedi kada je pao i zakvačio prstima upravljačk

u. To je barem RoKir pomislio; rečeno mu je da su mu upućene tri zapovi jedi. Dakako, bično smeće. Ali RoKir to nije mogao znati.

Možda sada možeš shvatiti more koje proganja ju pro jektante sistemskog softvera. Jednosma načina da itko predvidi sve moguće slučajnosti. Pro jektanti su napravili zaštitu od jednmjerno zadane zapovi jedi – na primjer, ako netko dodirne upravljačku kuti ju ti jekom operane od nekoliko uzastopnih pogrešnih zapovi jedi. Ti jekom pro jektiranja ci jeloga sustava, ručnvi jedi se u biti smatra ju sredstvom u sluča ju izvanrednih situaci ja. Zbog toga ima ju najveći pu strukturi prekida RoKirovog softvera i uvi jek se odmah procesira ju. Međutim, konstru

tvrđu je da može posto jati po jedinačna ‘pogrešna zapovi jed i ima sposobnost da je odbaci i de dalje na sli jedeći prioritetni prekid, u ko jeg spada i zaštita od pogreške.”

„Oprosti” reče Nicole. „Izgubila sam se. Kako konstrukci ja može biti strukturirana tako da jednu pogrešnu zapovi jed, ali ne i nekoliko? Mislila sam da ih taj jednostavni procesor priu.”

Richard se okrene svom računalu i, radeći na temelju bilješki, pozva na monitor hrpu brredanih po redovima i kolonama. „Evo operaci ja, razloženih u jednu po jednu instrukci ju, ktver RoKira izveo posli je ručnih zapovi jedi.”

„Ponavlja ju se” primi jeti Janos, „svih sedam operaci ja.” „Točno tako” reče Richard. „RoKkušao tri puta procesirati prvu ručnu zapovi jed, ni jednom nije uspio, a zatim je prešao na sli j

povi jed. Softver je funkcionirao točno onako kako je pro jektiran...”„Ali zašto se” upita Tabori, „posli je vratio na prvu zapovi jed?”

„Zbog toga što pro jektanti softvera nikada nisu pomišljali na mogućnost višestrukih pogrčnih zapovi jedi. Ili barem nisu tu mogućnost ugradili u konstrukci ju. Unutrašnji upit sostavlja pitanje posli je procesiranja svake zapovi jedi posto ji li još neka ručna zapovi jed u bo ne, onda softver odbacu je prvu zapovi jed i slobodan je rukovati sljedećim prekidom. Alsto ji, softveru se naredi da upamti odbačenu zapovi jed i procesira sli jedeću. E sada, ako su povi jedi uzastopce odbačene, softver pretpostavlja da je neispravan hardver zapovjednog proi opet pokušava provesti istu ručnu zapovi jed. Možeš li shvatiti ovo? Pretpostavimo da jedna..

Nicole je nekoliko sekundi slušala Richarda i Janosa kako priča ju o redundantnim podsusta



povi jedima u baferu i zapovjednim strukturama. Imala je vrlo malo znanja i o zaštiti u slgreške i izvođenju redundanci je i nije mogla sli jediti njihovu izmjenu misli. „Samo trenutak”ala se posli je dužeg vremena, „opet sam se izgubila. Upamtite, ja nisam inženjer. Zar mi nitže kratko i jasno to reći na normalnom engleskom?”

Wakefield se počne ispričavati. „Oprosti, Nicole” reče. „Poznato ti je što je to softver utemstrukturi prekida?” Kimnula je. „I upoznata si s načinom na koji se upravlja prioritetima u tatavu? Dobro. Onda je objašnjenje jednostavno. Prekidi utemeljeni na podacima s akceleromtava za snimanje slike ima ju niži prioritet od ručnih zapovi jedi koje je nehotice unio Janos ka

o. Sustav se zatvorio u softversku petlju dok je pokušavao procesirati pogrešne zapovi jedi pće imao prilike primi jetiti signale pogreške sa senzorskih podsustava. Zbog toga je skalpel no rezati.”

Zbog nečega, Nicole je bila razočarana. Objašnjenje je bilo potpuno jasno, a ona u svakomu nije željela da analiza ukaže na Janosa ili bilo kog drugog člana posade. Ali bilo je prstavno. Nije vri jedilo uloženog vremena i energi je.

Nicole sjedne na ležaj u kolibi Richarda Wakefielda. „Toliko što se tiče misteri ja” reče.

Janos sjedne pokraj nje. „Razvedri se, Nicole” reče. „To je dobra vi jest. Sada smo barem si

nismo pogri ješili u postupku inici jalizaci je. Posto ji logično objašnjenje za ono što se dogodil„Sjajno” reče ona sarkastično. „Ali general Borzov je i dalje mrtav. A sada i Reggie Wil

cole pomisli na neuravnoteženo ponašanje američkog novinara ti jekom posljednjih nekolikorisjeti se svog rani jeg razgovora s Francescom. „Da nije ko jim sluča jem” reče ona spon

etko od vas dvo jice čuo da se general Borzov žali na glavobolju ili neke druge neugodnosti?o na dan banketa?”

Wakefield zavrti glavom. „Ne” reče Janos, „zašto pitaš?”

„Pa, tražila sam od pri jenosnog di jagnostičara da mi na temelju Borzovljevih biometrijski

aka predloži vjero jatnog uzročnika njegovih simptoma, pod uvjetom da nije imao upalu slijjeva. Najvjero jatni ji razlog na popisu bila je reakci ja na li jekove. Vjero jatnost šezdeset dva pmislila sam da je možda u pitanju reakci ja na neki li jek.”

„Stvarno?” reče Janos, probuđene radoznalosti. „Zbog čega mi rani je nisi rekla ništa o tom

„Htjela sam... nekoliko puta” odgovori Nicole. „Ali činilo mi se da te ne zanima. Sjećašda sam svratila do tvo je sobe na Newtonu dan posli je smrti generala Borzova? Bilo je to osli je sastanka posade. Prema načinu na koji si odgovorio zaključila sam da se ne želiš vraćati

„Bože.” Janos zavrti glavom. „Kako mi ljudi ne uspi jevamo komunicirati. Bila je to običn

bolja. Ništa više i ništa manje. U svakom sluča ju nisam namjeravao stvoriti do jam da ne želimi o Valeri jevoj smrti.” „Kad je već ri ječ o komuniciranju među ljudima” reče Nicole, nakon

morno digla s leža ja, „moram vidjeti dr. Browna i admirala Heilmanna pri je nego što pođem u.” Pogledala je Wakefielda. „Mnogo ti hvala na pomoći, Richarde. Voljela bih da mogu reći

d osjećam bolje.”

Nicole priđe Janosu. „Oprosti, pri jatelju” reče. „Trebala sam svu istragu s tobom podi jelitiatno bi bila gotova mnogo brže...”

„U redu je” reče Janos. „Ne brini o tome.” Nasmi ješio se. „Dođi. Poći ću s tobom do moje

”



cole začu je glasan razgovor unutra pri je nego što je zakucala na vrata kućice. David Brown,ilmann i Francesca Sabatini raspravljali su kako da odgovore na posljednje upute sa Zemlje.”

„Pretjeru ju” govorila je Francesca. „I to će shvatiti čim budu imali vremena porazmislitio prva ekspedici ja koja je pretrpjela gubitak ljudskog života.”

„Ali zapovjedili su nam da se vratimo na Newton što je pri je moguće” pobuni se admiramann.

„Zato ćemo sutra opet porazgovarati sa njima i objasniti im zašto želimo prvo ispitati New

kagishi kaže da će se more početi otapati za dan ili dva, pa ćemo ionako morati poći. Osimakefield, Takagishi i ja smo zaista čuli nešto one noći, iako mi David ne vjeru je.”

„Ne znam, Francesca” zausti dr. Brown, a onda začu Nicoleino kucanje. „Tko je?” upita oštr

„Nicole des Jardins. Imam važnih medicinskih informaci ja...”

„Slušaj, Nicole des Jardins” prekine je Brown brzo, „imamo puno posla. Zar to ne može pi do jutra?”

U redu, po misli Nicole. Mogu pričekati do jutra. Iona ko nije bila pretjerano željna odgovaranja dr. Browna o stanju Takagishi jevog srca. „Roger” reče glasno, smi jući se u sebi što je u

ila taj vojni izraz.Nekoliko sekundi kasni je Nicole začu je kako rasprava opet započinje iza nje. Lagano je kor

svo je kolibe. Sutra mora biti bolji dan, misli la je dok je puzala na svoj ležaj.



ČUDO IZ ORVIETA

aku noć, Otto” reče David Brown kada je njemački admiral naposljetku napustio njegovu kidimo se ujutro.” Dr. Brown zi jevne i protegne se. Pogledao je na sat. Preostalo je nešto manam sati do ponovnog paljenja svjetla.

Svukao je letački kombinezon i popio malo vode. Upravo se spuštao na ležaj kada Francesckućicu. „Davide” reče, „imamo još problema.” Prišla je i kratko ga poljubila. „Pričala sam s m. Nicole je posumnjala da je Valerij bio drogiran.”

„Štooo?” odvrati on. Sjeo je na ležaljci. „Kako je to moguće? Nije bilo nikakvog...”

„Očevidno su posto jali neki dokazi u njezinim biometrijskim podacima i ona ih je lukavo omenula je to Janosu večeras.”

„Nisi reagirala kada ti je rekao, je li? Želim reći, moramo biti apsolutno...”

„Dakako da nisam” odgovori Francesca. „Uostalom, Janos nikada ne bi posumnjao nešto

za tisuću godina. On je totalno nevinašce. Barem kad su takve stvari u pitanju.”„Prokleta žena” reče David Brown. „I prokleta njezina biometri ja.” Protrljao je lice ruk

akav dan. Najpri je onaj tupavi Wilson pokušava izigravati hero ja. A sad ovo... Rekao sam ti dabali uništiti sve podatke o operaci ji. Bilo bi lako uništiti glavne fajlove. Onda stvari nikada ne

„I dalje bi imala svo je biometrijske zapise” usprotivi se Francesca. „Tamo su osnovni dorao bi biti apsolutni genij da uzmeš podatke o samoj operaci ji i zaključiš bilo što.” Sjelslonila glavu dr. Browna uz grudi. „Naša velika pogreška nije bila kada nismo uspjeli ulove. To bi izazvalo sumnjičavost u MSA. Pogreška nam je bila kada smo podci jenili Nicoldins.”

Dr. Brown se oslobodi njenog zagrlja ja i ustane. „Prokletstvo, Francesca, sve je to greška. Nisam smio dopustiti da me nagovoriš na to. Ci jelo vri jeme sam znao...” „Ci jelo vri jeao...” prekine Francesca oštro svog sudruga, „...da ti, David Brown, nećeš ići na Ramu pri pasku. Ci jelo vri jeme si znao da će tvo ji budući mili juni kao hero ja i istaknutog vođe ekspei ozbiljno dovedeni u pitanje ako ostaneš na Newtonu.” Brown prestane odmjeravati sobu korakrene se Francesci. „Ci jelo vri jeme si znao” produži ona blaže, „da i ja imam skrivenog intpođeš na taj izlazak. I da možeš računati na moju podršku.”

Uzela ga je za ruke i povukla natrag prema leža ju. „Sjedni, Davide” reče Francesca. „Već

ošli kroz ovo mnogo puta. Nismo mi ubili generala Borzova. Samo smo mu dali drogu koja simptome upale sli jepog cri jeva. Za jedno smo doni jeli tu odluku. Da Rama nije počeo maneva robot kirurg nije otkazao, plan bi nam savršeno uspio. Borzov bi danas bio na Newtonu i

vljao se od operaci je sli jepog cri jeva, a ti i ja vodili bismo istraživanje Rame.”

David Brown izvuče ruke iz njezinih i počne ih trljati. „Osjećam se tako... tako nečisto” rečikada pri je nisam učinio nešto slično. Želim reći, sviđalo se to nama ili ne, di jelom smo odgosmrt Borzova. Možda i za Wilsonovu. Mogli bi nas optužiti.” Opet je zavrtio glavom. Na licbio izgubljen izraz. „Trebao bih biti znanstvenik” reče on. „Što mi se to dogodilo? Kako sai ješao u takve stvari?”

„Poštedi me svo je pravednosti” reče Francesca oštro. „I ne zavaravaj se. Nisi li ti



važni je astronomsko otkriće desetljeća od svo je djevojke postdiplomkinje? A zatim se vjenom da je zauvi jek ušutkaš? Tvoj integritet je kompromitiran još vrlo, vrlo davno.”

„To nije fer” reče dr. Brown cmizdravo. „Većinom sam bio pošten. Osim...”

„Osim kada je bilo važno i kada ti je mnogo ovisilo o tome. Koja hrpa dreka!” Francesca ui muškarci ste takvi prokleti licemjeri. Održavate svo je razmetljive predodžbe o sebi s nevnim racionalizaci jama. Nikada si ne prizna jete što ste stvarno i što stvarno hoćete. Većina žešteni ja. Mi prizna jemo svo je ambici je, želje, čak i svo je na josnovni je nedostatke. Prizna jemo bosti. Suočavamo se sa sobom onakve kakve jesmo, a ne onakve kakve bismo voljele biti.”

Vratila se leža ju i opet uzela Davidove ruke u svo je. „Zar ne vidiš, dragi?” reče ona ozbiljna smo srodne duše. Naš savez je utemeljen na najjačoj mogućoj vezi – obostranom interesu. Os pokreću isti ciljevi – moć i slava.”

„Zvuči grozno” reče on.

„Ali je istina. Čak i ako ti sebi to ne želiš priznati. Davide, dragi, zar ne vidiš da tvo ja neost potječe iz nemogućnosti da priznaš svo ju pravu prirodu. Pogledaj me. Ja točno znam što hkada me ne zbunju je donošenje odluka o tome što treba raditi. Ponašanje mi je automatsko.”

Američki fizičar je dugo šutke sjedio pokraj Francesce. Posli je izvjesnog vremena okrenuustio joj glavu na rame. „Najpri je Borzov, a sada Wilson” reče on s uzdahom. „Osjećam semlaćen; volio bih da se ništa od svega ovoga nije dogodilo.”

„Ne možeš odustati, Davide” reče ona, milu jući mu glavu. „Predaleko smo otišli. A velika nnam je sada nadohvat ruke.”

Francesca pruži ruke prema njemu i počne mu svlačiti ma jicu. „Bio je to dug i težak dan” ga je smiru juće. „Pokušajmo ga zaboraviti.” David Brown sklopi oči dok mu je ona milovala udi.

Francesca se nagne nad njega i lagano ga poljubi u usta. „Vidiš” reče ona, „sve dok smo za jžemo crpiti snagu jedno iz drugog.” Stala je pred Davida i natjerala ga da otvori oči.

„Požuri” reče on nestrpljivo, „već sam...”

„Ne brini toliko o tome” reče Francesca i li jeno mu počne svlačiti hlače, „sa mnom nikadao problema.” Francesca se opet nasmi ješi kada mu je razmaknula noge i prislonila njegovo o je grudi. „Zapamti” reče, lagano mu svlačeći gaćice slobodnom rukom, „ja nisam Elaine.”

oučavala je Davida Browna dok je spavao pokraj nje. Napetost i uznemirenost koji su prevlad

govim licem pri je samo nekoliko minuta zami jenio je bezbrižni osmi jeh dječaka. Muškaro jednostavni, po misli Francesca. Orga zam je savršeno sredstvo protiv boli. Voljela bih dma tako lako.

Skliznula je s malog leža ja i opet se odjenula. Bila je vrlo pažljiva, da ne uznemiri svog usjatelja. Ali ti i ja i dalje imamo pravi problem, reče u sebi dok se završa vala odi jevati, ko jim s

mo brzo po zabaviti. A bit će ovoga puta teže, jer imamo posla s jednom ženom.

Francesca izađe iz kućice u mrak Rame. Bilo je nekoliko upaljenih svjetiljki u blizini skldrugom kra ju logora, ali inače je logor Beta bilo u tami. Svi ostali su spavali. Upalila je mal

ijsku svjetiljku i krenula prema jugu, prema Cilindričnom moru.



Što je to što ti želiš, madame Nicole des Jardins? pitala se dok je koračala. I gdje ti je slaja Ahilova peta? Nekoliko minuta Francesca je prolazila kroz svo ju memori ju sve što je zn

cole, pokušava jući naći bilo koji nedostatak ličnosti ili karaktera koji bi mogla iskoristiti. Ne va žan. Ni seks, barem ne sa mnom. Ona se ne voljko nasmi je. A svakako ne s Davidom. Tvoj prema njemu više je nego očit.

A ucjena? upita se Francesca dok se primicala obali Cilindričnoga mora. Sjećala se Nicore reakci je na njezino pitanje o Genevieveinom ocu. Možda, pomisli ona, kada bih znala odto pitanje... ali ne znam.

Francesca je privremeno bila nemoćna. Nije mogla smisliti nikakvo sredstvo za kompromNicole des Jardins. Svjetla logora iza nje već su bila jedva vidljiva. Francesca ugasi svjeti

o pažljivo sjedne nogama preko ruba litice.

To što su joj noge visjele nad smrznutim ledom Cilindričnog mora vrati joj niz bolnih uspiz djetinjstva u Orvietu. U jedanaestoj godini, i uz plotune zdravstvenih upozorenja koja su plsa svih strana, prkosna Francesca odlučila je započeti s pušenjem cigareta. Svakog dana pole krenula bi svo jim putem niz bri jeg do doline podno grada i sjela na obalu svog omiljenoka. Tamo bi u miru pušila. Bio je to čin usamljene pobune. Tih li jenih popodneva živjela

maštanom svi jetu zamaka i princeza, mili junima kilometara od svo je majke i očuha.Sjećanje na te trenutke odrastanja izazvaše u Francesci neodoljivu želju da puši. Uzimala je

kotinske tablete ti jekom čitave ekspedici je, ali one su zadovoljavale samo njezinu fizičku nasmi jala se i posegnula u poseban džep svog letačkoga kombinezona. Francesca je sakrila tri e u speci jalnu posudu koja će ih održati u svježem stanju. Rekla si je pri je polaska sa Zemlje arete tu „u sluča ju izvanrednog stanja’!..

Pušenje cigarete na izvanzemaljskom svemirskom brodu bilo je još besramni je nego pušeanaestoj godini. Francesca poželi vrisnuti od oduševljenja kada je zabacila glavu i ispustila

manski zrak. Od tog čina se osjetila slobodno, nesputano. Odjednom, i pri jetnja koju je predstNicole des Jardins nekako više nije djelovala ozbiljno.

Dok je pušila, Francesca se prisjetila silne usamljenosti te djevojčice koja se šuljala padirog Orvieta. Isto se tako sjetila strašne tajne koju je zauvi jek zaključala u srcu. Francesca nie ispričala o svome očuhu, u svakom sluča ju ne svo joj majci, i r i jetko je uopće razmišljala o i dok je sjedila na obali Cilindričnog mora, bol iz djetinjstva iskrsne u njoj u oštrom pražnjen

Počelo je odmah posli je mog jedanaestog rođendana, po mislila je, zaronivši u po jedinostiota od pri je osamnaest godina. Najpri je nisam imala pojma što to ko pile hoće. Još jed nom je duvukla dim cigarete. Čak i kada mi je počeo donositi darove bez razloga.

Bio je direktor njezine nove škole. Kada je prvi put podvrgnuta kompletu testova sposobancesca je postigla najviši rezultat u povi jesti Orvieta. Izbila je izvan skale, pravo čudo. Do tadnije nikada primjećivao. Vjenčao se s njezinom majkom osamnaest mjeseci pri je i gotovo ostao otac dvo jice blizanaca. Francesca je bila smetnja, još jedna gladna usta, ništa više od jčinog namješta ja.

Nekoliko mjeseci bio je posebno ugodan prema meni. Onda je majka otišla u posjetu teti Cakoliko dana. Bolna sje ćanja brzo dođoše, poput bu jice nahrupiše joj u um. Prisjetila se zadahaahu očuha, njegovog zno ja na svom ti jelu, svo jih suza kada je izašao iz njezine sobe.

Mora je tra jala više od godinu dana. Silom joj se nametao svaki put kada majke nije bil



će. Onda ga je jedne večeri, dok se oblačio i gledao u drugom pravcu, Francesca udarila u poo jom aluminijskom palicom za bejzbol. Očuh joj se srušio na pod, okrvavljen i bez svvukla ga je u dnevnu sobu i tamo ostavila.

Više me nikada nije ni pipnuo, prisje ti se Francesca, gaseći cigaretu u ramanskom zemljištuo stranci u istoj kući. Od tada sam provodila najveći dio vremena s Robertom i njegovim pri ja. Čekala sam priliku. Bila sam spremna kada je naišao Carlo.

ekom ljeta 2184. Francesca je napunila četrnaestu. Provela je najveći dio tog ljeta dangubevnom trgu Orvieta. Njezin stari ji brat Roberto upravo je dobio diplomu turističkog vodiča za

alu na trgu. Stara Duomo, glavna turistička atrakci ja u gradu, podizan je u fazama, počevrnaestoga stoljeća. Crkva je bila umjetničko i arhitektonsko majstorsko djelo. Freske Luce Sli ja u njezinoj kapeli San Brizio bile su nadaleko slavljene kao najbolji primjeri maštovitosstva petnaestoga stoljeća izvan Vatikana.

Proglašenje za službenog turističkog vodiča kroz Doumo smatrano je popriličnim postignuobito u devetnaestoj godini života. Francesca se izuzetno ponosila Robertom. Ponekad ga je pturama, ali samo pod uvjetom ako su se prethodno dogovorili da ga ne sramoti svo jim sark.

Jednog kolovoškog posli jepodneva, odmah posli je ručka, elegantna limuzina zaustavila nici pokraj Duoma, a vozač je tražio vodiča iz turističkog ureda. Gospodin iz limuzine nije oo rezervaci ju i Roberto je bio jedini na raspolaganju. Francesca je s velikom radoznalošću glko nizak, zgodan muškarac, u svo jim kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim godinama, izldnjeg sjedala i predstavlja se Robertu. Već gotovo stotinu godina automobilima je bio zabrstup u gornji Orvieto, osim s posebnom dozvolom, što je Francesci dalo do znanja da čra biti krupna zvjerka.

Kao i uvi jek, Roberto započne turu reljefima koje je napravio Lorenco Maitani na vanrtalima crkve. I dalje radoznala, Francesca je sta jala odmah sa strane i u tišini pušila, dok je nđak objašnjavao značaj neobičnih demonskih figura na dnu jednog stuba. „Ovo je jedna od na

predstava pakla” reče Roberto i pokaže skupinu danteovskih figura. „Predstave pakla iz čoga stoljeća podrazumi jevale su krajnje doslovno tumačenje Bibli je.”

„Ha!” umi ješala se Francesca iznenada, baci cigaretu na cestu i pođe prema Robertu i zgoancu. „Bila je to isto tako vrlo muška predstava pakla. Obratite pozornost da većina demonke, a naslikani gri jesi su najvećim di jelom seksualni. Muškarci su uvi jek vjerovali da su stv

vršeni; žene su ih naučile gri jehu.” Stranca je iznenadili po java te štrkljaste tinejdžerke kouhivala dim s usta. Odmah je primi jetio njezinu prirodnu ljepotu i bilo mu je jasno da jetra. Tko je mogla biti?

„To mi je rođakinja, Francesca” reče Roberto, očito posramljen zbog njezine upadice.

„Carlo Bianchi” reče čovjek i pruži ruku. Dlan mu je bio vlažan. Francesca diže pogled pgovom licu i zami jeti na njemu da se muškarac zanima za nju. Osjeti kako joj srce udara u g. „Ako slušate Roberta” reče ona koketno, „onda ćete dobiti samo službeno. On izostavlja edinosti.”

„A ti, mlada damo...”

„Francesca” reče ona.



„Da, Francesca. Jesi li i ti vodič?”

Francesca mu uputi najslađi osmi jeh. „Mnogo čitam” reče ona. „Znam sve o umjetnicima kdili na katedrali, osobito o slikaru Luci Signorelli ju.” Zastala je na trenutak. „Jeste li znali” nae, „da je Michelanđelo dolazio ovamo proučavati Signorelli jeve aktove pri je nego što je os

od Sikstinske kapele?”

„Ne, nisam.” Carlo se srdačno nasmi je. Već je bio očaran. „Ali sada znam. Dođi. Pridruži naožeš dodati ponešto onome što tvoj rođak Roberto kaže.”

Sviđao joj se način na koji je ci jelo vri jeme gledao u nju. Bilo je to kao da joj se divi, kaoepa slika ili ogr lica s draguljima; oči mu nisu propuštale ništa dok su bez ikakvog srama šetazinoj figuri. A njegov laki smi jeh ju je podbadao. Francescini komentari posta jali su sve slobdrski ji.

„Vidite li onu jadnu djevojku s leđne strane demona?” reče ona dok su gledali zbunjožbu geni jalnosti koju su izražavale Signorelli jeve freske u kapeli San Brizio. „Izgleda kao dg demona straga, zar ne? Znate li tko je ona? Njezino lice i golo ti jelo predstavlja ju Signorelvojku. Dok je on ovdje crnčio dan za danom, ona se počela dosađivati i odlučila smotati pona sa strane. Luca je na to pošizio. I zato ju je prikovao ovdje. Osudio je da zauvi jek jaše demon

Kada se prestao smi jati njenim ri ječima, Carlo je upita misli li da je kazna pravedna. „Narnije” reče četrnaestogodišnjakinja. „To je samo još jedan primjer muškog šovinizma iz petnastoljeća. Muškarci su smjeli tucati koga god su htjeli i to se nazivalo muževnosti; ali ako bi sekušala zadovoljiti...”

„ Francesca!” prekine je Roberto. „Stvarno! To je previše. Majka bi te ubila kada bi čula št...”

„Moja majka je nebitna u ovom trenutku. Pričam o dvostrukom moralu kakav i danas pogledaj samo...”

Carlo Bianchi jedva je mogao povjerovati u svo ju sreću. Bogati modni kreator iz Milana, či je postigao međunarodnu slavu do tridesete godine, slučajno je, nekim čudom, odlučio iznao do Rima umjesto da ide uobiča jenim vlakom. Njegova sestra Monica mu je uvi jek pričala ti Duoma u Orvietu. Zaustavljanje na tom mjestu predstavljalo je još jednu odluku u minutu doest. A sad! Auh, auh. Djevojka je bila izvanredan zalogajčić.

Pozvao je Francescu na večeru kada je razgledavanje bilo gotovo. Ali kada su stigli do ulbolji restoran u Orvietu, djevojka zastane. Carlo je shvatio. Odveo ju je do trgovine i kup

upu novu haljinu, uz odgovara juće cipele i popratne stvari. Zapanjio se koliko je li jepa. A tek

rnaesta!Francesca nikada rani je nije pila stvarno kvalitetno vino. Sada je to činila kao da je pos

da. Svatko jelo bilo je tako ukusno da je doslovce cičala od veselja. Karla je očarala ta žena-diđalo mu se način na koji je puštala da joj cigareta visi iz kuta usta. Bila je tako prirodnavršeno bezobzirna.

Kada je jelo bilo gotovo, već je pao mrak. Francesca pođe s njim do limuzine parkirane ioma. Dok su išli uskom ulicom, ona se nagne i šaljivo ga gricne za uho. Spontano ju je privu

bi i nagradio ga je eksplozivni poljubac. Navala u slabinama sveg ga obuzme.

I Francesca je to osjetila. Nije se kolebala ni trenutak kada je Carlo predložio da se provozu. Do trenutka kada je limuzina stigla do predgrađa Orvieta, već je sjedila raširenih nogu p



ga na zadnjem sjedalu. Trideset minuta kasni je, kada su završili s vođenjem ljubavi drugrlo nije mogao podni jeti pomisao da se rastane s tom nevjero jatnom djevojkom. Upitancescu bi li voljela poći s njim do Rima.

„Andiamo” reče ona s osmi jehom.

ako smo otišli do Rima, a zatim na Capri, prisje ti se Francesca. Pariz na tjedan dana. U Milaostavio živjeti s Monicom i Luigi jem. Zbog vanjskog dojma. Muškarci uvi jek toliko br

njskom dojmu.Francescino dugo sanjarenje se prekine kada joj se učini da je čula korake u daljini. Oprez

ala u tami i oslušnula. Bilo joj je teško čuti išta osim vlastitog disanja. Onda je čula zvuk opetli jevo. Uši joj rekoše da zvuk dolazi s leda. Nalet straha preplavi je slikama bizarnih stvorenja

pada ju logor s leda. Opet je oslušnula, vrlo pažljivo, ali ništa nije čula.

Francesca se okrene prema logoru. Voljela sam te, Carlo, reče si, ako sam ikada voljela škarca. Čak i kada si me počeo di jeliti s pri jateljima. Već davno sahra njena bol izbi je na povr

ancesca se počne boriti s oštrim gnjevom. Sve dok me nisi počeo tući. To je sve uništilo. Doka z

si pravo smeće.Francesca vrlo odlučno odgurne sjećanja u stranu. A sada, gdje smo ono stali? pomislila j

približavala svo joj kolibi. Ah, da. Tema je bila Nicole des Jardins. Koliko ona stvarno zna? I šnimo s tim u sve zi?



ISTRAŽIVAČ NEW YORKA

ali sat na ruci probudi zvonjavom dr. Takagishi ja iz dubokoga sna. Nekoliko trenutaka bio jen, nesposoban prisjetiti se gdje je. Sjeo je na svoj ležaj i protrljao oči. Posli je nekog vresjetio se da je u Rami i da je alarmni signal podešen da ga probudi nakon pet sati sna.

Odjenuo se u tami. Kada je završio, uzeo je veliku torbu i kopao po njoj nekoliko sekundi. Zljan njenim sadrža jem, zabacio je remen preko ramena i otišao do vrata kolibe i pažljivo pron. Nije mogao vidjeti svjetlo ni u jednoj kolibi. Duboko je udahnuo i na prstima izašao kroz vr

Vodeći svjetski autoritet za Ramu izađe iz logora i krene u smjeru Cilindričnog mora. Kagao do obale, polako je sišao do ledene površine po stubama urezani u pedesetmetarsku liticugishi sjedne na najnižu stubu, skriven u podnožju litice. Izvadio je speci jalne klinove i pričvrspotplate svo jih cipela. Pri je nego što je izašao na led, znanstvenik namjesti svoj osobni naski uređaj da bi mogao držati stalan pravac kada napusti obalu.

Kada je bio na otprilike dvi je stotine metara od obale, dr. Takagishi iz džepa htjede izvadit

sivi zaslon vremenskih prilika. Ovaj padne na led i napravi kratki, zveketavi zvuk u tihoj noćgishi ga podigne posli je nekoliko sekundi. Monitor mu reče da je temperatura minus dva stlzi jusa i da blagi vjetar puše preko leda brzinom od osam kilometara na sat.

Takagishi duboko udahne i iznenadi se neobičnim, ali poznatim mirisom. Zbunjen, opahnuo, ovaj put koncentriran na miris. Nije bilo nikakve sumnje – bio je to dim cigarete! Žuasio svjetiljku i nepomično se zaustavio na ledu. Um mu je po jurio dvostrukom brzinom u pobjašnjenjem. Francesca Sabatini bila je jedini astronaut koji je pušio. Je li ga nekako sli

da je napustio logor? Je li vidjela svjetla kada je provjeravao svoj vremenski zaslon?

Osluškivao je šumove, ali nije čuo ništa u ramanskoj noći. I dalje je čekao. Kada mirisa cige bilo nekoliko minuta, dr. Takagishi nastavi put preko leda, zastajku jući na svakih četiri ili p

ka da bi se uvjerio da ga nitko ne sli jedi. Napokon se uvjerio da Francesce nema iza njega.rezni Takagishi nije opet upalio lampu sve dok nije prešao više od kilometar i počeo se brine skrenuo s pravca.

Ukupno mu je bilo potrebno četrdeset pet minuta da stigne do suprotne obale mora i do otoada New Yorka. Kada se našao na stotinjak metara od obale, japanski znanstvenik izvadi većuku iz torbe i uključi njezin snažni snop. Sablasni obrisi nebodera poslaše mu uzbuđene trnc

alježnicu. Napokon je bio tu! Napokon je mogao potražiti odgovore na pitanja svog života ne

neči jim nametnutim mu planom.Dr. Takagishi je točno znao gdje želi ići u Nju jorku. Svaka od tri kružne sekci je New York

dalje podi jeljena u tri kutna područja, poput pite izrezani na kriške. U središtu svake od tri seo je središnja jezgra, ili trg, oko ko jega su bile raspoređene ostale zgrade i ulice. Kao djeotu, kada je pročitao sve što je mogao naći o prvoj ekspedici ji na Ramu, Takagishi se pitaoto bilo sta jati u središtu jednog od tih stranih trgova i gledati naviše u građevine koje su stva s druge zvi jezde. Bio je uvjeren ne samo u to da se tajne Rame mogu odgonetnuti proučavaw Yorka, već i u to da su tri trga najvjero jatni ja mjesto za otkrivanje zagonetne namjene

zvjezdane letjelice.



Karta New Yorka koju su nacrtali rani ji istraživači Rame bila je podjednako čvrsto urezkagishi jev um kao i karta Kyota u ko jem je rođen i odrastao. Ali prva ekspedici ja imala je raničeno vri jeme za istraživanje New Yorka. Od devet funkcionalnih cjelina, samo je jednno kartografirana; rani ji astronauti jednostavno su pretpostavili, na temelju ograničenih prom, da su sve tri jedinice iste.

Dok je oštri ritam koraka nosio Takagishi ja sve dublje i dublje u zloslutnu tišinu jednog dišnje sekci je, počeše se pokazivati neke neznatne razlike između tog di jela Rame i onoga k

oučavala Nortonova posada (istraživali su susjednu krišku). Raspored najvećih ulica u dvi je j

bio je isti; međutim, kako se dr. Takagishi sve više primicao trgu, manje ulice su se odva jale ndrukči ji od onog o kakvom su izvještavali prvi istraživači.

Znanstvenik u Takagishi ju često ga je prisiljavao da zastane i zabilježi sva ta odstupanepnom računalu.

Zašao je u područje koje je neposredno okruživalo trg, gdje su ulice tekle u koncentričnimvima. Prešao je tri aveni je i našao se naspram ogromnog oktaedra, visokog preko stotinu mzrcalnom unutrašnjošću. Snop njegove jake svjetiljke odražavao se o površinu i zatim odbi jrade do zgrade oko njega. Dr. Takagishi lagano obiđe oktaedar u potrazi za ulazom, ali ga ne

Na drugoj strani osmostrane strukture, na središtu trga, nalazi se prostran kružni prostorada. Shigeru Takagishi odlučno obiđe ci jeli opseg kruga, proučava jući okolne zgrade dok jao. Nije mu padala na pamet nikakva zamisao o namjeni tih struktura. Kada bi se u ravnomjmacima okrenuo prema trgu da ga pogleda, nije uočavao ništa neobično ili osobito vri jedn

rnosti. Pa ipak, unio je u svo je računalo položaj mnogih niskih, jednoličnih, metalnih kuti ja koelile trg u odjeljke.

Kada je opet došao s prednje strane oktaedra, dr. Takagishi iz torbe izvadi tanku šesterooču gusto prekrivenu elektronikom. Prostro je znanstvenu aparaturu po trgu i proveo deset movjerava jući primopredajnikom funkcionira ju li mu svi instrumenti. Kada je japanski znanstkra ja provjerio opremu, brzo je napustio trg i pošao prema Cilindričnom moru.

Takagishi je bio nasred druge koncentrične aveni je kada je začuo kratak, ali glasan prasabe na trgu. Obazreo se, ali se nije okrenuo. Nekoliko sekundi kasni je čuo je drukči ji zvuk. Okagishi prepoznao s prvog izlaska: kako povlačenje metalnih četki, tako i prateće frekventno pjevanje. Okrenuo je snop svjetiljke u smjeru trga. Zvuk se prekine. Isključio jeku i mirno sta jao nasred aveni je.

Nekoliko minuta kasni je povlačenje četke opet počne. Takagishi se prikrade preko dvi je avočne obilaziti oktaedar u smjeru šuma. Kada je gotovo bio na trgu, bip-bip iz njegove torbe p

mu koncentraci ju. Do trenutka kada je isključio alarm, koji je pokazivao da je znanstvena opu je upravo rasprostro po trgu već u kvaru, New York je bio potpuno tih. Dr. Takagishi počne

kati, ali se ovoga puta zvuk nije vratio.

Duboko je udahnuo da bi se primirio i vratio svu hrabrost. Nekako mu radoznalost pobjedir. Takagishi se vrati na trg nasuprot oktaedra da bi otkrio što se dogodilo sa znanstvenom m. Najpri je ga je iznenadilo to što je šesterokutna ploča nestala s točke na ko joj ju je ostavio.mogla izgubiti? Ili što ju je moglo odni jeti?

Takagishi je znao da je na pragu otkrića od neizmjernog znača ja. Isto tako, bio je uplašen.

se protiv silovite želje da pobjegne, obasjao je trg velikom svjetiljkom, nada jući se da ćeašnjenje za nestanak svo je znanstvene stanice. Zraka svjetla se odrazi na komadiću metala tr



četrdeset metara bliže središtu trga. Takagishi je instinktivno naslutio da odraz potječe od nh instrumenata. Požurio je do njih.

Kleknuo je i počeo pregledati elektroniku. Nije bilo nikakvog očitog oštećenja. Upravo jeo primopredajnik da otpočne metodičnu provjeru svih znanstvenih instrumenata, kada opaziedmet nalik užetu, otprilike petnaest centimetara promjera, na rubu svjetlosnog polja svjetiljkm je osvjetljavao svoj znanstveni komplet. Dr. Takagishi podigne svjetiljku i priđe predmetu.pruge, crne i zlatne, i prostirao se dvanaestak metara, nesta jući iza metalnog zaklona visokogmetra. Opipao je debelo uže. Bilo je meko i dlakavo pri vrhu. Kada ga je pokušao prevrnuti d

ipa donji dio, predmet se počne pokretati. Takagishi ga odmah ispusti i počne promatrati kakno puzi prema zaklonu. Pokrete je pratio zvuk četki koje trlja ju metal.

Dr. Takagishi ju se učini da može čuti vlastite otkuca je srca. Opet se počne boriti sa željom dgne. Prisjetio se tog trenutka jutarnjih meditaci ja, dok je bio student, u vrtu svog učitelja zenvjedio je nogama da pođu u smjeru zaklona.

Crno-zlatno debelo uže nestane. Na trgu je vladala tišina. Takagishi priđe zaklonu, detlosni snop usmjeren prema tlu, na mjestu gdje je posljednji put vidio debelo uže. Obišao jerenuo snop prema zaklonu. Nije mogao povjerovati u ono što mu se ukazalo pred očima.

nih i zlatnih pipaka migoljila se pod svjetlošću.Visokofrekventno pištanje iznenada mu eksplodira u ušima. Dr. Takagishi pogleda preko lij

mena i bi kao gromom ošinut. Oči mu iskolačiše. Vrisak mu se izgubi kada se zvuk po jačaka pokušaše ga dotaknuti. Stjenke njegovog srca popustiše i on se sruši, već mrtav, u za

vjero jatnog stvorenja.



NESTALA OSOBA

dmirale Heilmann?”

„Da, generale O’Tool?”

„Jesi li sam?”

„Svakako. Upravo sam se probudio pri je nekoliko minuta. Neću se sastati sa dr. Brownom jn sat. Zašto zoveš tako rano?”

„Dok si spavao, primio sam šifriranu, strogo povjerljivu poruku iz vojnog stožera VEV. RiTrojstvu. Željeli su znati status.”

„Što ti misliš, generale?”

„Je li ova veza sigurna, admirale? Jesi li isključio automatsko snimanje?”

„Sada jesam.”

„Postavili su dva pitanja. Je li Borzov umro, ne rekavši nikome svoj RQ? Zna li itko među m za Trojstvo?” „Ti znaš odgovore na oba pitanja.”

„Želio sam provjeriti da nisi razgovarao s dr. Brownom. Tražili su da to provjerim s tobomnego što pošaljem svoj šifrirani odgovor. Što misliš, čemu sve to?” „Ne znam, Michael. Možko na Zemlji postao nervozan. Wilsonova smrt ih je vjero jatno uplašila.” „Mene svakako je. Atog stupnja da počnem razmišljati o Trojstvu. Pitam se, zna ju li oni nešto što mi ne znamo?”

„Pa, pretpostavljam da ćemo to vrlo skoro doznati. Svi službenici MSA su tražili da napumu prvom zgodnom prilikom. Nije im se čak sviđala naša odluka da dopustimo posadi pri je odmori nekoliko sati. Ovaj put ne vjeru jem da će se predomisliti.”

„Admirale, sjećaš li se hipotetske rasprave s generalom Borzovim za vri jeme leta o uvjd ko jima bismo aktivirali Trojstvo?”

„Neodređeno. Zašto?”

„Slažeš li se i dalje s njegovim zahtjevom da moramo znati zbog čega se Trojstvo uzima zće? U to vri jeme si rekao da ti osobno ne moraš shvatiti razloge, ako Zemlja misli da je vasnost neizbježna.”

„Plašim se da te ne sli jedim, generale. Zašto mi postavljaš ta pitanja?”

„Volio bih tvo je dopuštenje, Otto, kada odšifriram odgovor vojnom stožeru VEV, da otkto nas baš u ovom trenutku pita ju za status Trojstva. Ako smo ugroženi, imamo pravo znati.”

„Možeš tražiti dodatna objašnjenja, Michael, ali kladio bih se da im je pitanje čisto rutinsko

nos Tabori se probudio dok je u Rami i dalje bio mrak. Navlačeći letački kombinezon, napravglavi popis aktivnosti potrebnih da se rakoliki biot prenese na Newton. Ako na redba da namu bude potvrđena, morat će krenuti ubrzo posli je zore. Janos otvori na džepnom rač

ogram postupka za evakuaci ju i dopuni je dodavanjem novih zadataka povezanih s biotom.

Provjerio je sat. Do zore je preostalo još samo petnaest minuta, pod pretpostavkom da je R



evni ciklus ravnomjeran. Janos se nasmi je samom sebi. Rama je donio toliko iznenađenja do nikakve sigurnosti da će se svjetla vratiti u očekivanom trenutku. Ali ako to učine, Janos jeomatrati ramanski „izlazak sunca” Mogao je doručkovati nakon toga.

Stotinu metara do njegove kućice rakoliki biot bio je nepokretan, kao i ci jelo vri jeme otkathodnog dana odvo jen od svo jih par tnera. Janos ga obasja svjetiljkom kroz čvrsti, prozirni z

za i provjeri ima li ikakvih znakova da se biot pokrenuo ti jekom noći. Kada je utvrdio da bioomi jenio položaj, Janos ode iz logora Beta u pravcu mora.

Dok je čekao na nalet svjetla, uhvati se kako razmišlja o kra ju razgovora s Nicole prošleo je nečeg neobičnog u njezinom uzgrednom otkriću mogućeg uzročnika bola generala Boe noći kada je umro. Janos se živo prisjeti zdravog crvuljka; nije bilo sumnje da prvobitnnoza nije bila ispravna. Ali zašto Nicole nije govorila s njim o alternativnoj di jagnozi vezan

oge? Osobito ako je provodila istragu o tome...

Janos dođe do neizbježnog zaključka da je dr. des Jardins ili izgubila povjerenje u njegovubnost ili je nekako posumnjala da je i osobno mogao dati drogu generalu Borzovu, ne savjes njom. U svakom sluča ju, trebao je otkriti što je mislila. Zatim mu umom prođe čudna zamđena iz njegovog vlastitog osjeća ja krivnje. Može li biti, upita se, da je Nicole nekako sazna

o jekt Schmidt-Hagenest i da sumnja u sve nas četvoro?Po prvi put, Janos se upita je li možda bol Valeri ja Borzova bila neprirodna. Prisjetio se k

g sastanka njih četvoro dva sata nakon što je David Brown saznao da će ostati na Newtonu ti jvog izlaska. „Moraš porazgovarati s njim, Otto” rekao je očajni dr. Brown admiralu Heilm

Moraš ga uvjeriti da se predomisli.”

Otto Heilmann je tada izjavio da je malo vjero jatno da će general Borzov promi jeniti raspdataka na njegov zahtjev. „U tom sluča ju” rekao je tada dr. Brown bi jesno, „možemo reći zbom dodatnim nagradama u svom ugovoru.”

Ti jekom čitavog sastanka Francesca Sabatini je ostala šutljiva i naizgled bezbrižna. Kada je , Janos je načuo kako je dr. Brown napada. „A zašto si ti tako mirna?” upitao ju je. „I ti si nku kao i svi mi ostalima. Ili imaš plan o ko jem ja ništa ne znam?”

Janos je uhvatio Francescin osmi jeh samo na djelić sekunde. Učinilo mu se tada da djelu je neobično samouvjereno. Sada, dok je astronaut Tabori čekao svitanje na Rami, taj osmi jeh sei počeo ga progoniti. Dobro upućena u droge, Francesca je bila itekako sposobna dati genrzovu nešto što će izazvati simptome upale sli jepog cri jeva. Ali zašto bi učinila nešto tako..

pošteno, samo da ojača vri jednost njihovog medijskog pro jekta nakon povratka na Zemlju?

Rama je ponovno bio iznenada preplavljen svjetlošću. Kao i uvi jek, bila je to gozba za oči. lagano okretao, gledao u svim pravcima i proučavao obje udubine divovske strukture. Odlučgovarati s Francescom prvom prigodom.

obično, ali Irina Turgenjeva je prva postavila to pitanje. Astronauti su gotovo završili dorpravo, dr. Brown i admiral Heilmann su već ustali od stola da stupe u još jedan od svo jih beskh razgovora s rukovodstvom MSA. „Gdje je doktor Takagishi?” reče ona nevino. „On je posljn posade od koga bih očekivala da zakasni na bilo što.”

„Vjero jatno je prespavao zvuk budilice” odgovori Janos Tabori i odgurne svo ju stolicu nanje od stola. „Idem vidjeti što je s njim.”



Kada se Janos vratio minutu kasni je, bio je zbunjen. „Nije tamo” reče i slegne rameretpostavljam da je otišao u šetnju.”

Nicole des Jardins iznenada osjeti slabost. Naglo je ustala, ne dovršivši doručak. „Morali bpotražiti” reče ona s neprikrivenom zabrinutošću, „ili neće biti spreman kada budemo polazil

Svi astronauti su opazili Nicoleino uzbuđenje. „Što se tu događa” upita Richard Wakefieloćudno. „Jedan naš znanstvenik malo se prošeta ujutro po svo joj volji, a doktor družine digne?” Uključio je radio. „Halo, dr. Takagishi, gdjegod da si. Ovdje Wakefield. Hoćeš li nam, moli da je s tobom sve u redu, da bismo mogli dovršiti doručak.”

Nastupi duga tišina. Svaki član posade znao je da je nošenje komunikatora sa sobom apsoaveza u svakoj situaci ji. Mogao si isključiti emitiranje, ali si morao slušati druge pod svim kvim okolnostima.

„Takagishi-san” reče zatim Nicole s prizvukom žurbe u glasu. „Jesi li dobro? Molim te, ori.” Ti jekom duge tišine koja je usli jedila, osjećaj praznine u Nicoleinom želucu pretvori se učvor. Nešto užasno se dogodilo s njezinim pri jateljem.

eć sam vam objasnio dva puta, dr. Maxwell” reče očajno David Brown. „Nema nikakvog sakuirati dio posade. Najdjelotvorni ji način potrage za dr. Takagishi jem je da iskoristimo oblje. Kada ga nađemo, pokupit ćemo se sa Rame u najvećoj žurbi. A da vam odgovorisljednje pitanje, ne, ovo nije urota di jela posade da se izbjegne podvrgavanje propisima o eji.”

Okrenuo se admiralu Heilmannu i pružio mu mikrofon. „Prokletstvo, Otto” progunđzgovaraj ti s tim birokratskim blesanom. Misli da može bolje voditi ekspedici ju od nas, iako li juna kilometara daleko.”

„Dr. Maxwell, ovdje admiral Heilmann. Potpuno se slažem s dr. Brownom. Uostalom, s ogim kašnjenjem u komuniciranju, ne možemo si dopustiti raspravu. Nastavit ćemo sa svo jimm. Astronaut Tabori će ostati ovdje sa mnom u Beti i pakirati tešku opremu, uključu jući i bioupravljati potragom. Brown, Sabatini jeva i des Jardinsova će pri jeći led do New Yorka, najv

ni jeg odredišta, ako je profesor sâm otišao. Wakefield, Turgenjeva i Yamanaka će ga tražitipterima.” Zastao je na trenutak. „Nema potrebe da žurno odgovarate na ovu emisi ju. Potraga ćčeti kada stigne vaša sljedeća poruka.”

U svo joj kolibi, Nicole je vrlo pažljivo pakirala medicinske zalihe. Ukorila se što nije predvda bi dr. Takagishi mogao pokušati posljednji put posjetiti New York. Napravila si novu pog

e u sebi Nicole. Najmanje što mo žeš učiniti je da budeš spremna kada ga nađeš.Znala je napamet postupak. Pa ipak, potpuno je smanjila zalihe hrane i vode da bi poni jel

bi r anjenom ili bolesnom dr. Takagishi ju moglo zatrebati. Nicoleini osjeća ji prema dvo je pru potrazi za japanskim znanstvenikom bila su mješovita, ali joj nije palo na pamet da je gla biti namjerno tako isplanirana. Svi su znali za Takagishi jevu očaranost New Yorkom. Po

m okolnostima, nije bilo neko iznenađenje što su je Brown i Sabatini jeva pratili do područja p

Neposredno pri je nego što će Nicole napustiti kolibu, ugledala je Richarda Wakefielda na

. „Smi jem li unutra?” upita on.



„Svakako” rekla je.

Ušao je s neuobiča jenom nesigurnošću, kao da je zbunjen ili se srami. „Što je bilo?” upita posli je neugodne tišine.

Nasmi ješio se. „Pa” reče glupo, „pri je nekoliko minuta mi se činilo kao dobra zamisao. Salu je malo glupo – možda čak i djetinjasto.” Nicole primi jeti da drži nešto u desnoj ruci. „D

m ti nešto” nastavio je. Amajli ju, pretpostavljam. Pomislio sam da bi to možda poni jela dorka.”

Astronaut Wakefield otvori šaku. Nicole prepozna figuricu princa Hala. „Možeš reći što goš o hrabrosti, razboritosti i svemu tome, ali ponekad je važni je imati malo sreće.”

Nicole je bila iznenađu juće dirnuta. Uzela je figuricu i s divljenjem počela proučavati njle po jedinosti.

„Ima li princ posebnih osobina koje treba znati?” upita ona s osmi jehom.

„Oh, da” ozari se Richard. „Voli voditi oštroumne razgovore navečer po krčmama s debeliovima i drugim nezgodnim karakterima. Ili se boriti protiv odmetnutih vojvoda i plemića. varati predivnim francuskim princezama.“

Nicole se blago zarumeni. „Budem li usamljena, pa poželim da me princ zabavi, što treba u” upita ona.

Richard priđe Nicole i pokaže joj malu tipkovnicu odmah iznad stražnjice princa Hala. „Uzna mnoge zapovi jedi” reče Richard i pruži joj vrlo malu palicu, veličine čavlića. „Ovo savzi u svaki zapovjedni prorez. Pokušaj ‘P’ za pripovi jedanje, ili A za akci ju, ako hoćeš da ti pzna.”

Nicole stavi malog princa i palicu u džep letačkog kombinezona. „Hvala ti, Richarde” rečetko od tebe.”

Wakefield se za japuri. „Pa, znaš, nije to bogzna što. Nego je peh navalio na nas, pa samslio, želim reći, možda...”

„Hvala ti opet, Richarde” prekine ga Nicole. „Ci jenim tvo ju brigu.” Za jedno su izašli iz koli



ČUDNA DRUŽINA

David Brown je bio ona vrsta znanstvenika teoretičara koji niti su voljeli stro jeve niti su vjerenja u njih. Većina njegovih objavljenih radova bila je posvećena teorijskim temama, jer ao od prakse i pokusa kakvi su potrebni u empirijskim znanostima. Eksperimentalci su se mvati s instrumentima i, što je još gore, s inženjerima. Dr. Brown je smatrao da ni jedan inženjeta više od obrazovanog stolara ili vodoinstalatera. Podnosio je njihovo posto janje samo zbogsu mu neki od njih bili neophodni da bi mu teori je uopće mogle bile provjerene u stvarnom

u.

Kada je Nicole bezazleno postavila dr. Brownu nekoliko jednostavnih pitanja o funkcioniomobila, Francesca nije mogla suzdržati smi jeh. „Nema ti on pojma o tome” reče tali janska

rka, „i baš ga briga. Možeš li povjerovati da taj čovjek ne zna voziti čak ni električna kolica?a sam ga kako tridesetak minuta bulji u jednostavnog robota za procesiranje hrane i bez uskušava otkriti kako ga upotri jebiti. Umro bi od gladi da mu nitko ne pomogne.”

„Ma, hajde, Francesca” reče Nicole kada se dvi je žene popeše na prednja sjedala ledomemoguće da je toliko loš. Na kra ju kra jeva, mora koristiti sva osobna računala i komunikaeđa je, kao i sustave za procesiranje slike na Newtonu. To zna či da sigurno pretjeru ješ.” Ton rra bio je lak i bezopasan. Dr. Brown se zgurio na zadnjem sjedalu i ispustio uzdah. „Vas dvi jne žene svakako imate i pametni jih stvari za razgovor. Ako nemate, možda biste mi mogle obašto je poludjeli japanski znanstvenik pobjegao iz logora usred noći.

„Prema Maxwellovom asistentu, onoj sluganskoj nuli Millsu, mnogi ljudi na Zemlji misle šeg dobrog japanskog doktora oteli Ramanci.”

„Ma hajde, Francesca. Budi ozbiljna. Zašto bi dr. Takagishi odlučio šetati potpuno sâm?”„Čini mi se” reče Nicole polako, „da je bio nestrpljiv glede planiranog procesa istraživ

ate kako vatreno vjeru je u važnost New Yorka. Posli je incidenta s Wilsonom... pa, bio je pruran da će biti naređena evakuaci ja Rame. Do trenutka kada se vratimo unutra, ako se uopće , Cilindrično more bi se možda otopilo i bilo bi teže doći do New Yorka.”

Prirodna iskrenost tjerala je Nicole da kaže Brownu i Sabatini jevoj o Takagishi jevim probsa srcem. Ali intuitivni osjećaj joj je nalagao da ne vjeru je svo jim pratiteljima. „Jednostavnleda kao tip koji bi tek tako otišao” reče dr. Brown. „Pitam se je li možda čuo ili vidio nešto.”

„Možda je imao glavobolju ili zbog nečega nije mogao spavati” predloži Francesca objašneggie Wilson je imao običaj lutati noću kada je imao muke s glavom.”

David Brown se nagne napri jed. „Usput” obrati se on Nicole, „Francesca mi kaže da su Wilnestabilnost mogle po jačati tablete koje je upotrebljavao. Ti, čini se, dobro pozna ješ svo je liNa mene je ostavilo jak do jam kako si brzo prepoznala onu tabletu za spavanje koju sam uzeo

„Kada je već ri ječ o li jekovima” dodala je Francesca posli je kraće stanke, „Janos Tabori jenuo nešto o razgovoru s tobom u vezi Borzovljeve smrti. Možda ga nisam dobro razumjenilo mi se da si rekla da je u pitanju mogla biti reakci ja na droge.”

Ravnomjerno su se vozili preko leda. Razgovor je bio ravnog tona, gotovo nemaran. Nijtog razloga za sumnjičavost. Pa ipak, reče Nicole dok je uobličavala odgovor na France



mjedbu, posljednja dva komentara djelovala su previše glatko. Gotovo uvježbano. Okrenula gleda dr. Browna. Vjerovala je da se Francesca može pretvarati bez ikakvog napora, ali Nica sigurna da bi mogla reći na temelju Brownovog izraza lica jesu li njihova pitanja unappremljena ili ne. On se malo promeškolji pod njezinim čvrstim pogledom.

„Astronaut Tabori i ja imali smo razgovor o generalu Borzovu i počeli smo nagađati o tomu je moglo izazvati bol” reče Nicole kao nehajno. „Na kra ju kra jeva, sli jepo cri jevo mu jevršeno zdravo, tako da je nešto drugo moralo biti odgovorno za njegove trenutne tegobe. Ti jgovora, spomenula sam Janosu da bi trebalo razmotriti reakci ju na droge kao jedan od mo

roka. No to nije bila vrlo čvrsta izjava.”Činilo se da je dr. Brown odahnuo i odmah je promi jenio temu. Međutim, Nicolein odgovo

dovoljio Francescu. Ako ne gri ješim, naša gospođa novinarka ima još pitanja, razmišlja la je Nih ne želi odmah postaviti. Gle dala je Francescu i vidjela da Tali janka ne obraća pozorno

ownov monolog na zadnjem sjedalu. Dok je brbljao o reakci ji Zemlje na Wilsonovu ancesca je bila duboko zamišljena.

Na trenutak je vladala tišina kada je Brown završio svoj komentar. Nicole prođe pogledoometrima leda, upečatljivim liticama na rubovima Cilindričnog mora i neboderima New Y

d njom. Rama je bio veličanstven svi jet. Na trenutak je osjetila ugriz krivnje zbog svog nepovu Francescu i dr. Browna. Sramota da mi ljudi nikada nismo u stanju vući u istom pravcu, rebi Nicole. Čak ni kada smo suočeni s beskra jem.

„Ne shvaćam kako ti je to pošlo za rukom” Francesca iznenada prekine tišinu. Okrenulratila Nicole. „Posli je sveg tog vremena, čak ni video tabloidi nema ju dobro utemeljen trag. Atrebna geni jalnost da se utvrdi kada se to moralo odigrati.”

Dr. Brown je bio potpuno izgubljen. „O čemu pričaš, za ime svi jeta?” upita on.

„Naša slavna sanitetska časnica” reče Francesca. „Zar ti se ne čini dojmljivim da posli je sve

emena identitet oca njezine kćeri i dalje nije poznat u javnosti?” „Signora Sabatini” reče Nicolh na tali janskom, „kao što sam jednom već rekla, ta tema te se nimalo ne tiče. Neću podnositi ješanje u moj privatni život...” „Samo sam te htjela podsjetiti, Nicole” prekine je Francesca ođer na tali janskom, „da i ti imaš tajne koje ne bi željela da se otkri ju.”

Dr. Brown je prazno buljio u dvi je žene. Nije razumio ni ri ječ u posljednjoj izmjeni repunila ga je očita napetost. „Dakle, Davide” reče Francesca tutorskim glasom, „pričao si npoloženju Zemlje. Misliš li da će nam zapovjediti da pođemo kući? Ili ćemo samo prekinutazak?”

„Izvršni odbor VEV je sazvao posebno zasjedanje za koji dan” odgovori on zbunjeno koleb„Dr. Maxwell zasad pretpostavlja da će nam biti naređeno napuštanje Rame.”

„To bi bilo tipično pretjerivanje skupine vladinih službenika čija je osnovna namjera smanika. Prvi puta u povi jesti odgovara juće pripremljena ljudska bića istražu ju unutrašnjost letu je izgradila druga inteligenci ja. Pa ipak, na Zemlji se političari nastavlja ju ponašati kao ta neobično nije dogodilo. Nesposobni su za vizi je. To je nevjero jatno.”

Nicole des Jardins nije slušala ostatak Francescinog razgovora s dr. Brownom. Um joj je io usmjeren na rani ji razgovor. Vjero jatno vjeru je da imam dokaze o drogama u Borzovu, reče u sebi. Nema drugog mogućeg objašnjenja za pri jetnju.

Kada su stigli do ruba leda, Francesca je provela deset minuta u postavljanju robotske kam



učne opreme za snimku koja je prikazivala njih tro je kako se priprema ju da „istražu ju strani bi li našli svog nestalog kolegu. Nicoleini prosvjedi dr. Brownu o gubljenju vremena prođošaženi. Međutim, svo ju ljutnju je iskazala time da je odbila sudjelovati u video sekvenci. Dancesca dovršavala pripreme, Nicole se popela po obližnjem stubištu i počela proučavati gradera. Iza i ispod nje, Nicole je čula Francescu kako ističe dramatičnost trenutka pred mili judatelja na Zemlji.

„Sto jim ovdje na rubovima ta janstvenoga otočnog grada New Yorka. To je vrlo blizu točoj smo dr. Takagishi, astronaut Wakefield i ja rani je ovog tjedna čuli neobične zvukove. Im

loga vjerovati da je New York bio profesorovo odredište kada se sinoć uputio iz logora Beamljeno i neodobreno istraživanje...

Što se dogodilo s profesorom? Zašto ne odgovara na pozive na kompaku? Jučer smo bilici užasne tragedi je, kada je novinar Reggie Wilson, stavlja jući svoj život na kocku da spasi portera, ostao prikli ješten u roveru pa nije mogao izbjeći snažna sječiva rakolikih biota. Je li sdbina zadesila našeg stručnjaka za Ramu? Jesu li izvanzemaljska bića koja su izgradila ovu natnu letjelicu pri je mnogo eona možda stvorila složenu zamku napravljenu da uhvati i na šti sve bezazlene posjetitelje? Ne možemo biti sigurni. Ali mi...”

Sa svog mjesta na vrhu zida Nicole je pokušavala ne obraćati pozornost na Francescu i zamko jem je pravcu dr. Takagishi mogao otići. Provjerila je karte u džepnom računalu. Svakako jo prema točnom geometrijskom središtu grada, zaključila je. Bio je siguran da posto ji neko z u geometri ji.



U JAMU

račali su zbunju jućim labirintom ulica tek dvadeset minuta, ali bi već bili beznadno izgubljenobnih navigatora. Nisu imali određen plan potrage. Jednostavno su lutali gore-dolje po ulisve nasumično. Svake tri ili četiri minute admiral Heilmann javljao se dr. Brownu i grupa za pje morala tražiti položaj s ko jega je jačina signala bila zadovoljava juća.

„Ovom brzinom” primi jeti Nicole kada su još jednom čuli slabašni glas Otta Heilmanna nikatoru, „pretraga će nam potra jati vječno. Dr. Browne, zašto ne ostaneš na jednom mjestu. mo Francesca i ja...” „Prekid, prekid.” Čuli su Otta jasni je kada je David Brown otišao do pro

među dvi je visoke zgrade. „Jeste li primili posljednju emisi ju?”

„Bo jim se da nismo, Otto” reče dr. Brown. „Hoćeš li, molim te, ponoviti?”

„Yamanaka, Wakefield i Turgenjeva su pretražili donju trećinu sjevernog poluvaljka. Nega Takagishi ju. Malo je vjero jatno da je otišao dalje prema sjeveru, osim ako se nije uputio ugradova. Tako da ste vjero jatno na pravom putu.

U međuvremenu ovdje imamo velike vi jesti. Naš zarobljeni rakoliki biot počeo se kretatii je minute. Pokušava pobjeći, ali do sada njegovi alati jedva da su zagrebli kavez. Tabori grozradi da sagradi veći, jači kavez oko ci jele konstrukci je. Ja vraćam jedan kopter u Betu da Yampomogne Tabori ju. Trebao bi biti ovdje za koji trenutak... Čekajte... Hitna poruka od Wakefiljuču jem ga.”

Britanski naglasak Richarda Wakefielda bio je nepogrešiv, iako ga je trojka u New Yorku a. „Pauci” poviče on u znak odgovora na pitanje admirala Heilmanna. „Sjećate li se biota-pega je secirala Laura Ernst? Pa, vidimo šest takvih odmah iza južne litice. Ima ih svuda po p

noj kućici koju smo tamo postavili. A nešto je očito popravilo ona dva mrtva rakolika biotaća našeg zarobljenika vuku se prema južnom polu...”

„Snimanje!” vikne Francesca Sabatini u radio. „Snimate li prizor?”

„Što je bilo? Ispričavam se, nisam razumio.”

„Francesca bi željela znati snimate li” po jasni admiral Heilmann.

„Dakako, ljubavi” reče Richard Wakefield. „I automatski sustav za snimanje u helikopteru kamera koju si mi jutros dala rade bez prekida. Paukoliki bioti su nevjero jatni. Nikada nisam se nešto kreće tako brzo... Uzgred, ima li ikakvog traga od našeg japanskog profesora?”

„Ne još” poviče David Brown iz New Yorka. „Sporo napredu jemo u ovom labirintu. Osjećo da tražim iglu u plastu si jena.”

Admiral Heilmann prenese stanje potrage za nestalom osobom Wakefieldu i Turgenjevoj upteru. Richard onda reče da se vraća ju u Betu da uzmu gorivo. „A što je s tobom, Davide?”ilmann. „Kada se sve uzme u obzir, uz potrebu da ona kopilad na Zemlji bude obavi ještvo ju događa ja, zar ne misliš da bi se i ti trebao vratiti u Betu? Francesca Sabatini i Nicoldins mogu nastaviti potragu za dr. Takagishi jem. Bude li trebalo, možemo poslati nekoga

mjeni kada te helikopter pokupi.”

„Ne znam, Otto, nisam...” Francesca mu isključi radio usred odgovora. „Moramo popri



me” reče ona odlučno. „Reci mu da ćeš ga pozvati za koju minutu.”

Nicole je bila zgrožena razgovorom koji je usli jedio između Francesce Sabatini i Downa. Činilo se da ni jedno od njih ni najmanje nije briga za sudbinu dr. Takagishi ja. Franceorno tražila da se ona odmah vrati u Betu da bi se osobno pozabavila s novim događa jimown je bio zabrinut zbog toga što je udaljen od „osnovnog” rada ekspedici je.

Svatko od njih je dokazivalo da su njegovi razlozi za povratak važni ji. Što ako obo je naw York? Ne, to bi ostavilo astronauta des Jardinsovu samu. Možda bi i ona trebala poći s njimopet započnu potragu za Takagishi jem nekoliko sati kasni je, kada se stvari malo smire...

Nicole konačno eksplodira. „Nikad” poviče iznenada na njih, „nikad u životu nisam vidjelabične...” Nije mogla smisliti odgovara juću imenicu. „Jedan kolega nam je nestao i gotovo sigu je nužna naša pomoć. Možda je ranjen ili umire, ali vas dvo je jedino znate raspravljati o svznačajnim povlasticama. Stvarno ogavno.”

Zastala je na sekundu da dođe do daha. „Reći ću Vam jednu stvar” produži Nicole, i dalje bia sada ne idem do Bete. Nije me br iga hoćete li mi zapovjediti. Osta jem ovdje i nastavljam porem su moji prioriteti jasni. Znam da je ljudski život važni ji od slike u javnosti, položa ja, pa

upavog medijskog pro jekta.”

David Brown se strese, kao da ga je netko pljusnuo. Francesca se nasmi je. „Vidi, vidi” rečenači naša povučena sanitetska časnica zna više nego što smo vjerovali.” Pogledala je Davida,

m Nicole. „Hoćeš li nas ispričati na trenutak, draga? Moramo raspraviti neke stvari nasamo.”

Francesca i dr. Brown pođu do podnožja nebodera na udaljenosti od nekih dvadeset metarae živu raspravu. Nicole se okrene na drugu stranu. Bila je bi jesna na sebe što je izgubila obito je bila ljuta što je otkrila svo je poznavanje ugovora sa Schmidtom i Hagenestom. Pretpće da mi je to Janos rekao, po mislila je. Na kra ju kra jeva, bili smo bliski pri jatelji.

Francesca se vrati do Nicole, dok se dr. Brown radi jem javljao admiralu Heilmannu. „D

ve helikopter da dođe po njega kod ledomobila. Uvjerava me da zna naći put van. Ja ću ostati obom i tragat ćemo za dr. Takagishi jem. Na taj način mogu barem fotografirati New York.”

Nije bilo osjeća ja u Francescinoj izjavi. Nicole joj nije mogla pročitati raspoloženje. „Dar” dodala je Francesca. „Obećala sam Davidu da ćemo završiti potragu i biti spremne za povogor za četiri sata ili manje.”

i je žene jedva da su uopće nešto progovorile ti jekom prvog sata potrage. Francesca se zadovme da pusti Nicole da bira put. Svakih petnaest minuta su se zaustavljale da se jave radi jem lo

ta i da izvi jeste o svom položa ju. „Sada ste na oko dva kilometra južno i četiri kilometra isledomobila” reče im Richard Wakefield kada su se zaustavile zbog obroka. On je izabran za

nje njihovog napredovanja. „Nalazite se malo istočno od središnjeg trga.”

Najpri je su otišle na središnji trg, jer je Nicole mislila da je Takagishi pošao tamo. Našvoreni, kružni trg s mnogobrojnim niskim strukturama, ali nije bilo ni traga njihovog kolega, Francesca i Nicole su posjetile još dva trga i pažljivo pročešljale po dužini dva središnja dsu ništa našle. Nicole prizna da joj ponesta je ide ja.

„Ovo je nevjero jatno mjesto” javi se Francesca kada je počela jesti svoj ručak. Sjedile

vrtastoj metalnoj kuti ji otprilike metar visokoj. „Moje snimke jedva nagovještava ju taj osjeća



ako tiho, tako visoko, tako... strano.”

„Neke od tih zgrada ne bi se mogle opisati bez tvo jih snimki. Poliedri, na primjer. Posto ji pn u svakom odsječku, s većim odmah na drugoj strani trga. Pitam se što predstavlja ju, ako ušto predstavlja ju? I zašto su postavljeni tamo gdje jesu?”

Emocionalna napetost između dvi je žene ostala je potisnuta. Malo su popričale o onome šdjele na svom putu po New Yorku. Francescu su osobito očarale visoke rešetkaste strukture naizmeđu dva visoka nebodera u središnjoj jedinici. „Što misliš, čemu služi ta stvar u obliku remreže?” upita ona li jeno. „Vjero jatno ima dvadeset tisuća oka i vjero jatno je visoka pedeset ”

„Mislim da je smi ješno da i pokušamo razumjeti bilo što od ovoga” reče Nicole i mahne ruvršila je s ručkom i pogledala pratilju. „Jesi li spremna za nastavak?” „Ne baš” reče Franrsto. Počistila je ostatke svog ručka i stavila ih u vreću za otpatke na letačkom odi jelu. „Ti i jaimamo nedovršeni posao.”

Nicole je pogleda upitno. „Mislim da je vri jeme da skinemo maske i da se iskreno suočimos drugom” reče Francesca tonom koji je zazvučao varljivo pri jateljski. „Ako sumnjaš da samleri ju Borzovu nekakvo sredstvo onoga dana kada je umro, zašto me to otvoreno ne pitaš?” N

promatrala protivnicu nekoliko sekundi. „Jesi li?” upita ona posli je poduže stanke.„Misliš li da jesam?” reče Francesca šaljivo. „I ako jesam, zašto?”

„Ti igraš istu igru na drugoj razini” reče Nicole posli je kratke stanke. „Ne želiš bilo što primo želiš otkriti koliko znam. Ali nije mi potrebna tvo ja ispovi jed. Znanost i tehnologi ja su nastrani, Francesca. Istina će na kra ju izbiti sama na vidjelo.”

„Sumnjam” reče Francesca nemarno. Skočila je s kuti je. „Istina uvi jek bježi onima koji trnjom.” Nasmi ješila se. „pođimo sada naći profesora.”

zapadnoj strani središnjega trga dvi je žene naiđoše na još jednu jedinstvenu strukturu. Iz daljdsjećala na ogromno skladište. Vrh njegovog crnog krova bio je četrdesetak metara iznad tladuži od stotinu metara. Dvi je su stvari bile posebno iznenađu juće kod tog skladišta. Prvo, dva rade bi jahu otvorena. Drugo, iako čovjek izvana nije mogao ništa vidjeti unutra, svi zidovi iiznutra bili pro zirni. Francesca i Nicole su na smjenu provjeravale je li posri jedi optička vaj tko se nalazio unutar skladišta zaista je mogao vidjeti u svim smjerovima osim prema pravo, susjedni svjetlucavi neboderi bili su tako razmješteni da se sve okolne ulice viutrašnjosti skladišta.

„Fantastično” reče Francesca dok je snimala Nicole kako sto ji s druge strane zida.„Dr. Takagishi mi je rekao” reče Nicole kada je obišla iza kuta, „da je nemoguće povjerov

w York nema nikakvu svrhu. Ostatak Rame? Možda. Ali nitko nije mogao uludo utrošiti tolikona i napora bez nekog razloga.”

„Zvučiš gotovo religiozno” reče Francesca.

Nicole pogleda svo ju tali jansku kolegicu. Sada me podbada, reče Ni cole sebi. Baš je briga vorim. Možda je ne zanima što bilo tko govori.

„Hej. Pogledaj ovo” reče Francesca posli je kratke šutnje. Ušla je malo u unutrašnjost skladkazivala na tlo. Nicole uđe i prođe pokraj nje. Pred Francescom u podu bila je urezana uska p



tna jama. Jama je bila duga oko pet metara, metar i pol široka i prilično duboka, možda i osama. Najveći dio dna bio je u sjeni. Zidovi jame izgledali su ravni i potpuno okomiti, bez ijednogneravnina.

„Evo ovamo još jedne. A tamo još jedne...” Ukupno je bilo devet jama, sve konstruirapuno isti način, rasute po južnoj strani skladišta. Na sjevernoj polovici, devet malih kugli počna površini u pažljivo odmjerenom nizu. Nicole zateče sebe kako želi nekakvu vrstu uputa, vi će joj objasniti značenje ili svrhu svih tih objekata. Počela se osjećati izgubljeno.

Prešle su gotovo ci jelu dužinu skladišta kada iz komunikatora začuše slabašni signal u slasnosti. „Vjero jatno su našli dr. Takagishi ja” reče Nicole glasno kada je po jurila iz jednovorenih kra jeva skladišta. Čim više nisu bile pod krovom, jačina signala u sluča ju opasnosti go

probi je bubnjiće. „U redu. U redu” javi se ona. „Ču jemo vas. Što je bilo?”

„Pokušavamo vas dobiti već dvi je minute” čula je glas Richarda Wakefielda. „Gdje ste, dove? Upotri jebio sam signal u sluča ju opasnosti samo zbog njegove snage.” „Nalazimo se uvjero jatnog skladišta” reče Francesca iza Nicole. „Podsjeća na nadrealistički svi jet, ssmjernim zrcalima i čudnim odrazima...”

„To je sjajno” prekine je Richard, „ali nemamo vremena za to. Vi, dame, odjurite ravno do

že točke uz Cilindrično more. Helikopter će doći po vas za deset minuta. Došli bismo ravno urk kada bi bilo neko mjesto za sli jetanje.”

„Zašto?” upita Nicole. „Čemu odjednom sva ta žurba?” „Vidite li Južni pol s mjesto gdje see?”

„Ne. Previše zgrada nam zaklanja vidik.”

„Nešto čudno se događa oko malih rogova. Ogromne munje skaču od šiljka do šiljka. Dojmedstava. Svi osjećamo da će se dogoditi nešto neuobiča jeno.” Richard se kolebao jednu sek

Morate odmah napustiti New York.”

„U redu” reče Nicole. „Krenule smo.”Isključila je primopredajnik i okrenula se Francesci. „Jesi li čula kako je signal u sl

asnosti postao glasan kada smo izašle iz skladišta?” Nicole razmisli nekoliko sekundi. „Matova i krova ove zgrade svakako blokira radiosignale.” Vidjelo se, sinulo joj je. „To objašnjavdogodilo s Takagishi jem – vjero jatno je unutar skladišta, ili nečeg sličnog.”

Francesca nije mogla sli jediti Nicoleino razmišljanje. „Pa što?” reče ona i napravi posljnoramsku snimku skladišta svo jom video kamerom. „To sada doista nije bitno. Moramo postignemo na helikopter.” „Možda se nalazi baš u nekoj od ovih jama ovdje” nastavi Nicole uz

„Svakako. To se moglo dogoditi. Istraživao je po mraku. Mogao je upasti... Čekaj ovdje” rečancesci. „Treba mi samo trenutak.”

Nicole utrči u skladište i nagne se pokraj jedne jame. Držeći se za rub jame jednom ruasjala je dno snopom svjetiljke. Tamo je bilo nečega! Pričekala je nekoliko sekundi da joj sviknu. Bila je to hrpa nekakvog materi jala. Brzo je prešla do sljedeće jame. „Doktore Takagvikala je. „Jesi li tu, Shig?” pozvala je na japanskom.

„Hajde!” dovikne Francesca s kra ja skladišta. „Idemo. Richard je zvučao vrlo ozbiljno.”

U četvrtoj jami sjene su Nicolei vrlo otežavale pogled na dno čak i sa snopom svjetiljke. M

raspoznati nekakve predmete, ali što je to bilo? Legla je na trbuh i malo se ti jelom nagnulad drugim kutom da bi pokušala potvrditi da bezlična masa pod njom nije ti jelo njezinog pri jat



Svjetla Rame počeše se paliti i gasiti. Unutar skladišta, optički učinak je bio zapanju jući. I entirao je. Nicole digne pogled da vidi što se događa i izgubi ravnotežu. Ti jelo joj većim di jizne u jamu. „Francesca!” krikne ona i pritisne ruke o suprotni zid jame da bi se zadrancesca, potrebna mi pomoć” poviče Nicole opet.

Nicole je čekala gotovo punu minutu pri je nego što je zaključila da je Francesca Sabatini vno napustila područje skladišta. Ruke su joj se brzo zamarale. Samo su joj stopala i kra jevi čivali sigurno na podu skladišta. Glava joj je bila pokraj jednog zida jame osamdesetak centiispod razine tla. Ostatak ti jela visio joj je u zraku, a od pada ga je čuvao samo snažni pritisak

h ruku o zid.Svjetla se nastaviše paliti i gasiti u kratkim razmacima. Nicole digne glavu da vidi može

gnuti vrh jame jednom rukom, održava jući se u mjestu drugom. Nije bilo nikakve nade. Glavbila preduboko u jami. Čekala je još nekoliko sekundi, očaj joj je rastao dok joj se umor rukćavao. Napokon Nicole pokuša istovremeno zabaciti ti jelo naviše i dograbiti rub jame u jekretu. Zamalo je uspjela. Ruke joj nisu mogle zaustaviti trenutak kretanja naniže kada je počei. Noge su joj pošle za ti jelom u rupu i ona udari glavom o zid. Srušila se bez svi jesti na dno j



PRAVAC SUDARA

rancescu je iznenadilo kada su svjetla Rame iznenada počela treptati. Njezin prvobitni poriv bpotrči unutra, ispod krova skladišta. Jednom kada se nađe tamo, osjećala bi se nešto zaštićeni jto sada događa? pomislila je dok ju je odražena svjetlost sa susjednih zgrada prisiljavala zatkako joj se ne bi zavrtjelo u glavi.

Kada je začula Nicolein poziv za pomoć, Francesca po juri pomoći svo joj kolegici. Međotakla se preko jedne od kugli i udarila u koljeno pri padu. Kada se digla, Francesca vidje u trm svjetlu da je Nicolein položaj vrlo nesiguran. Bili su joj vidljivi samo kra jevi cipela. Fransta jala potpuno mirno i čekala. Um joj je već brzao napri jed. U sjećanju je imala gotovo savku jama, uključu jući i prilično točnu procjenu dubine. Ako upadne, ranit će se, po mislila je, mk i poginuti. Francesca se prisjeti glatkih zidova. Neće se moći po peti van.

Treptava svjetla davala su ci jelom prizoru sablasni ton. Dok je Francesca gledala, Nicoleinopočne se dizati gotovo izvan jame, a ruke joj zagrabiše oslonac na rubu. U sljedećim bljesko

etlosti cipele joj promi jeniše kut u odnosu na jamu i onda naglo nestadoše. Francesca nije čulk.

Da se nije kontrolirala, Francesca bi odjurila do jame i pogledala u nju. Ne, reče ona sebi, i jeći među malim kuglama, ne smi jem pogledati. Ako je ko jim sluča jem i dalje pri svi jesti, movidjeti. Tada ne bih imala izbora.

Francesca je već razmišljala o mogućnostima koje joj je pružao Nicolein pad. Bila je sigurnmelju rani jeg razgovora, da Nicole namjerava dati sve od sebe da bi dokazala da je Borzov p

drogu za izazivanje boli posljednjeg dana svog života. Nije čak bilo isključeno da Nicole

zna tu posebnu tvar i zatim, na kra ju, kako nije bila uobiča jena, prati njezinu opskrbu svancesce. Scenarij je bio malo vjero jatan, čak i neuvjerljiv. Ali se ipak mogao odigrati.

Francesca se sjeti kako je iskoristila svo je speci jalne ovlasti da kupi dimetildeksil, za jedupinom drugih stvari, u bolničkoj ljekarni u Kopenhagenu pri je dvi je godine. U to vri jeme bgovješta ja da ta droga, u vrlo malim dozama, može izazvati blagi osjećaj eufori je kod po jedoženih visokom stresu. Jedan jedini novinski članak u nepoznatoj švedskoj publikaci ji za menravlje sljedeće godine sadržavao je informaci ju da veća doza dimetildeksila izaziva akutna simulira apendicitis.

Dok se Francesca brzo udaljavala od skladišta u smjeru sjevera, britki um joj je prelazi

gućnosti. Izvodila je svo ju uobiča jenu usporedbu rizik/korist. Osnovna tema s ko jom je biena, sad kad je ostavila Nicole u jami, bila je reći istinu o Nicoleinom padu ili ne. Ali zaštoavila tamo? – pitao bi netko. Zašto nam nisi javila da je pala i ostala uz nju dok ne dođe pomo

Zato što sam bila zbunjena i uplašena, a svjetla su tre perila. A Richard je zvučao toliko zabog našeg odlaska. Pomislila sam da bi bilo lakše da porazgovaramo svi za jedno u helikopterubilo uvjerljivo? Jedva. Ali bilo je lako držati se toga. Dakle, i dalje imam mogućnost reći djelistinu, po misli Francesca dok je prolazila pokraj oktaedra u blizini središnjeg trga. Shvatila

otišla predaleko prema istoku, provjerila svog osobni navigator i zatim promi jenila smjer. S

me nastavila su treperiti.



A kako stvar sto ji s mo jim drugim izborom? Wakefield je govorio s nama dok smo bile tik padišta. On zna gdje smo. Gru pa za potragu bi je svakako našla. Osim ako... Francesca poč nemišljati o mogućnosti da Nicole pri javi da je ona, Francesca, sudjelovala u drogiranju Borandal koji bi to izazvalo bio bi po jačan neugodnom istragom i vjero jatno sudskim procesoboljem sluča ju, Francescina reputaci ja bila bi ukaljana, a njezina buduća novinarska ka

biljno kompromitirana.

A bez Nicole u ci jeloj priči posto jala je nulta vjero jatnost da će itko ikada saznati da je Franogirala Borzova. Jedina osoba koja je znala činjenice bio je David Brown, a on je bio sudio

oti. Osim toga, mogao je izgubiti još više od nje. Dakle, problem koji je preda mnom je, po misli Francesca, mogu li ili ne mogu izmisliti uvje

ču koja istovremeno smanju je mogućnost da nađu Nicole i ne uka zu je na mene ako je nađu.o te žak zadatak.

Približavala se Cilindričnom moru. Osobni navigator joj je govorio da se nalazi na samtina metara. Prokletstvo, od govori Francesca sebi kada je pažljivo razmislila o svom položari nemam potpuno sigurnu mogućnost. Moram izabrati jedno ili drugo. U svakoj od varsto ji znača jan ri zik.

Francesca prestane hodati prema sjeveru i počne koračati napri jed-natrag između dva nebok je koračala, tlo ispod njezinih nogu počne drhtati. Sve se treslo. Spustila se na koljena da seČula je slabašno glas Janosa Tabori ja na radi ju. „U redu je, nemojte se uzbuđivati. Izgleda daelica započinje s manevrom. Vjero jatno je to razlog svih upozorenja... Uzgred, Nicole, gdje s

ancesca? Hiro i Richard se sprema ju uzletjeti helikopterom.”

„Ja sam u blizini mora, na možda dvi je minute” odgovori Francesca. „Nicole se vratila ovjeriti.”

„U redu” reče Janos. „Jesi li tu, Nicole? Ču ješ li me, des Jardins?”

Na radi ju je bila tišina.„Kao što znaš, Janose” ubaci se Francesca, „komunikaci je su ovdje vrlo otežane. Nicole zna

bamo doći do helikoptera. Sigurna sam da će brzo stići.” Zastala je na trenutak. „Gdje su ou li svi u redu?”

„Brown i Heilmann razgovara ju sa Zemljom. Rukovodstvo MSA je sigurno već izvan sebei su da napustimo Ramu još pri je nego što je manevar počeo.” „Upravo ulazimo u helikopter”chard Wakefield. „Bit ćemo kod vas za koji minutu.”

Gotovo je. Odlučila sam, reče Francesca u sebi kad je Ric hard završio. Osjećala je neo

kšanje. Odmah je počela ponavljati svo ju priču. „Bile smo blizu velikog oktaedra na središu kada je Nicole opazila prolaz s desne strane koji nismo primi jetile rani je. Ulica koja je vod

g prolaza bila je izuzetno uska i ona je primi jetila da je vjero jatno posri jedi područje u ko jemnikaci je ne mogu prodri jeti. Već sam bila umorna – koračale smo vrlo brzo. Rekla mi je da p

m do helikoptera...”

više je nisi vidjela?” prekine je Richard Wakefield. Francesca zavrti glavom. Richard je sta ju pokraj nje. Ispod njih, led je vibrirao dok se drugi manevar nastavljao. Svjetla su opet bila

na. Prestala su treperiti kada je manevar počeo.



Pilot Yamanaka je sjedio u kabini helikoptera. Richard pogleda na sat. „Ima gotovo pet mkako smo sletjeli. Nešto joj se vjero jatno dogodilo.” Ogledao se oko sebe. „Možda će izaći nm drugom mjestu.”

Richard i Francesca se popeše u helikopter i Yamanaka uzleti. Kružili su uz obalu otoka, dnapravili krug oko napuštenog ledomobila. „Probij se malo u New York” predloži Wake

Možda ćemo je ondje primi jetiti.”

Iz helikoptera je bilo je praktički nemoguće vidjeti tlo u gradu. Kopter je morao nadli jetati građevine. Ulice su bile vrlo uske, a sjene su se poigravale s očima. Jednom se Richardu učinvidio nešto između zgrada, ali se pokazalo da je ri ječ o optičkoj varki.

„Dobro, Nicole, dobro. Gdje si, do vraga?” „Wakefielde...” prodorni glas dr. Browna zaorikopteru, „... želim da vas tro je odmah dođete u Betu. Moramo održati sastanak.” Richarda iznčuje dr. Browna. Janos je nadgledao njihovu komunikacijsku vezu otkako su napustili Betu.

„U čemu je frka, šefe?” pita Wakefield. „Još se nismo sastali s Nicole des Jardins kao što jegovoreno. Treba svakog trena izaći iz New Yorka.”

„Reći ću vam po jedinosti kada dođete ovamo. Moramo doni jeti neke vrlo teške odluke. Sim da će se des Jardinsova javiti radiovezom kada stigne do obale.” Nije im bilo potrebno memena da pri jeđu smrznuto more. U blizini logora Beta Yamanaka spusti helikopter na uzdri tro je astronauta siđe. Ostalih četvoro članova posade ih je čekalo.

„Ovo je nevjero jatno dugotra jan manevar” reče Richard s osmi jehom kada se primaknuo o. „Nadam se da Ramanci zna ju što rade.”

„Vjero jatno zna ju” reče dr. Brown ozbiljno. „Zemlja barem misli da zna ju.” Pažljivo je po na sat. „Prema odjelu za navigaci ju u kontroli misi je, očeku jemo da ovaj manevar tra je jonaest minuta, dodaj ili oduzmi nekoliko sekundi.”

„Otkud znaš?” raspitivao se Wakefield. „Jesu li Ramanci sletjeli na Zemlju i dali plan let

o mi istraživali ovdje gore?”Nitko se nije nasmi jao. „Ako vozilo ostane pri ovom vektoru smjera i ubrzanju” reče Janos

biča jenom ozbiljnošću, „onda će za devetnaest minuta biti na kursu sudara.”

„Sudara s čim?” upita Francesca.

Richard Wakefield na brzinu obavi nekoliko proračuna u glavi. „Sa Zemljom?” upita napgađa jući. Janos kimne.

„Isuse!” usklikne Francesca.

„Točno tako” reče David Brown. „Ova sve sad posta je problem sigurnosti Zemlje. Izvršni oEV drži sastanak u ovom trenutku da bi razmotrio sve mogućnosti. Rečeno nam je najjačim mm izrazima da moramo napustiti Ramu čim se manevar završi. Ne trebamo poni jeti ništa osim og biota i osobnih stvari. Mi smo...”

„Što je s Takagishi jem? I des Jardinsovom?” upita Wakefield.

„Ostavit ćemo ledomobil tu gdje je, za jedno s roverom ovdje u Beti. Njima se lako upravje ćemo biti u radiovezi preko Newtona” Dr. Brown je pogle dao Richarda ravno u oči. „Aa svemirska letjelica doista na stazi sudara sa Zemljom” reče on dramatično, „naši životi višeobito bitni. Izmi jenit će se ci jeli ti jek povi jesti.”

„Ali što ako navigacijski inženjeri gri ješe? Što ako se samo slučajno dogodilo da Rama



vrira tako da izgleda da je na stazi sudara sa Zemljom? Moglo bi biti...”

„Izuzetno malo vjero jatno. Sjećaš li se niza kratkih, trzajnih manevara u vri jeme Borzovrti? Promi jenili su ori jentaci ju Ramine staze tako da se sudar sa Zemljom može postići jednim

m manevrom u točno određeno vri jeme. Kontrolori leta na Zemlju shvatili su to pri je trideseti. Javili su radi jem pr i je zore generalu O’Toolu da očeku ju manevar. Nisam želio ništa reći dobili vani u potrazi za Takagishi jem.”

„To objašnjava zašto su svi toliko zapeli da se gubimo odavde” primi jeti Janos.

„Samo djelomično” nastavi dr. Brown. „Očito na Zemlji vlada drukči je mišljenje o Rami ncima. Rukovodstvo MSA i svjetski lideri iz izvršnog odbora VEV očito su uvjereni da je umoljivo nepri jateljski raspoložen.”

Zastao je nekoliko sekundi, kao da ocjenju je vlastito držanje. „Osobno mislim da reagira ju nalno, ali ne mogu ih uvjeriti da se ponaša ju drukči je. Ja osobno ne vidim nikakve dokaze nestva, već samo nezanimanje i neobraćanje pažnje na vrlo podređena stvorenja. Ali televiještaj o Wilsonovoj smrti je nanio štetu. Stanovništvo svi jeta ne može biti ovdje pokraj naže pojmiti veličanstvenost ovog mjesto. Mogu samo instinktivno reagirati na užas...”

„Ako misliš da Ramanci nema ju nepri jateljske namjere” prekine ga Francesca, „kako ašnjavaš ovaj manevar? Nemoguće je da je ri ječ o pukoj slučajnosti. Oni ili ono iz nekog raodlučili krenuti prema Zemlji. Nikakvo čudo da su ljudi tamo dolje uplašeni. Sjeti se, prvi Rakoji način nije pokazao da je primi jetio svo je posjetitelje. Ovo je dramatično različit odazivnci nam govore da zna ju za...”

„Stani malo. Stani malo” reče Richard. „Mislim da prebrzo donosimo zaključke. Imamo jošest minuta pri je nego što počnemo stiskati alarmnu dugmad.”

„U redu, astronaute Wakefielde” reče Francesca, prisjetivši se sada da je reporter pa uključvideo kameru, „da bi ostalo zabilježeno, što mislite da će značiti ako ovaj manevar zaista

minirao stazom koja vodi do sudara sa Zemljom?”Kada je Richard konačno progovorio bio je vrlo ozbiljan. „Narode Zemlje” reče drama

ko Rama doista promi jeni stazu tako da posjeti naš planet, to ne mora obavezno značiti da je rpri jateljskom činu. Nema ničega, ponavljam, ničega, što je itko od nas vidio ili čuo, a što bvještavalo da nam vrsta koja je sagradila ovaj brod želi ikakvo zlo. Smrt astronauta Wilsona um sluča ju je bila uznemiru juća, ali je tu pri je posr i jedi izolirana reakci ja skupine speci jalizibota nego dio nekakvog zlokobnog plana.

Vidim ovaj veličanstveni svemirski brod kao jedinstven stroj, gotovo organski u svo joj s

sti. Neobično je inteligentan i programiran za preživljavanje na duge staze. Niti je nepri jatei pri jateljski. Lako je mogao biti stvoren da prati dolazeće satelite i proračunava odakle stižerski brod koji ga posjeću je. Ramina promjena staze s ciljem da dođe u blizinu Zemlje moždatome ne znači ništa više doli njegov standardni odgovor na susret započet od strane druge

osobne da putu je svemirom. Može biti da jednostavno dolazi saznati više o nama.”

„Vrlo dobro” reče Janos Tabori s osmi jehom. „To je bilo na samoj granici filozofi je.”

Wakefield se nervozno nasmi je.

„Astronautkinjo Turgenjeva” reče Francesca, promi jenivši smjer kamere, „slažete li se sa

m kolegom? Odmah posli je smrti generala Borzova otvoreno ste izrazili zabrinutost da je mka ‘viša sila’ pri čemu ste mislili na Ramance, možda umi ješala prste u njegovu smrt. Kako se



ećate?”

Obično povučena, Turgenjeva se zagleda ravno u kameru svo jim tužnim, velikim očima. e ona, „mislim da je astronaut Wakefield sja jan inženjer. Ali nije odgovorio na neka teška pišto je Rama manevrirao baš ti jekom Borzovljeve operaci je? Zašto su bioti izrezali Wilsona de? Gdje je profesor Takagishi?”

Irina Turgenjeva zastane na trenutak da bi ovladala svo jim osjeća jima. „Nikada nećemo nae des Jardins. Rama je možda samo stroj, ali mi astronauti smo već vidjeli koliko može biti

n. Ako je krenuo prema Zemlji, plašim se za svo ju obitelj, svo je pri jatelje, za ci jelo čovječanma načina da predvidimo što može učiniti. I nećemo ga moći zaustaviti.”

Nekoliko minuta kasni je Francesca Sabatini odnese svo ju automatsku video kameru varznutog jezera za posljednju sekvencu. Pažljivo je provjerila vri jeme pri je nego što je ukl

meru točno petnaest sekundi pri je nego što je manevar trebao završiti. „Slika koju vidite re-dolje” reče ona svo jim najboljim novinarskim glasom, „zbog toga što se tlo pod nama ovdmi neprekidno trese otkako je ovaj manevar otpočeo pri je četrdeset sedam minuta. Prema eksza svemirsku navigaci ju, manevar će prestati u sljedećih nekoliko sekundi ako je Rama pro tako stazu da kreće prema Zemlji. Njihovi proračuni, dakako, utemeljili su na pretposta

mjerama Rame...”Francesca zastane usred rečenice i duboko udahne. „Tlo se više ne trese. Manevar je gotov.

sada na stazi sudara sa Zemljom.”



NASUKANA

d je Nicole došla k svi jesti, bila je ošamućena i imala je velikih teškoća da zadrži bilo kakvu mumu. Glava ju je boljela i osjećala je oštru bol u leđima i nogama. Nije znala što joj se dogodva je bila u stanju naći bocu s vodom i popiti koji gutljaj. Vjero jatno sam do živjela potres mmisli Nicole dok je ponovno gubila svi jest.

Bio je mrak kada se opet probudila. Ali um joj više nije bio u magli. Znala je gdje se nsjetila se da je tražila Takagishi ja i da je skliznula u jamu. Nicole se također sjetila da je doz

ancescu i da je bolno, užasno pala. Odmah je izvukla komunikator iz po jasa letačkog kombine

„Halo, posado Newtona”, reče ona dok se la gano dizala. „Ovdje astronaut des Jardinsovam, ovaj, možda je najbolji izraz indisponirana. Pala sam u rupu i onesvi jestila se. Sabatini jeve sam...”

Nicole prekine monolog i počne čekati. Nije bilo odgovora iz njezinog pri jemnika. Po jačjem, ali je uspjela samo uhvatiti neke čudne statičke smetnje. Već je mrak, po mislila je, a pri je

bilo svjetla najviše dva sata... Ni cole je znala da razdoblja osvi jetljenosti u Rami tra ju oko tri. Zar je toliko dugo bila bez svi jesti? Ili je Rama opet povukao neočekivan potez? Pogledalačni sat, koji je pokazivao koliko je vremena proteklo od početka drugog izlaska na Ramu, i na brzi proračun. Dolje sam trideset dva sata. Zašto nitko nije došao?

Nicole počne razmišljati o posljednjoj minuti pri je pada. Razgovarale su s Wakefieldom, a otrčala da provjeri jame. Richard je stalno provjeravao njihov položaj kada su bili u dvosmjzi, a Francesca je točno znala...

Zar se nešto moglo dogoditi ci jeloj posadi? A ako nije, zašto je nitko nije otkrio? Nico

smi ješi sebi dok se borila s nagovješta jem panike. Dakako, razmišlja la je, našli su me, ali sa bez svi jesti, pa su odlučili.... Dru gi glas u njezinoj glavi reče joj da te misli nema ju nikaisla. U svakom sluča ju bi je izvadili iz jame da su je našli.

Nevoljno je zadrhtala kada je u jednom trenutku pomislila da možda neće biti nikada pronacole prisili svoj um da promi jeni temu i počne pregled fizičkih ozljeda koje je pretrpjela prilda. Prešla je pažljivo prstima po svim di jelovima lubanje. Bilo je nekoliko čvoruga, među ko jna vrlo velika na potiljku. Vjero jatno je ona uzrok potresa mozga, na gađala je. Ali nije bilo fraanje, a ono malo krvarenja do ko jega je došlo prestalo je još pri je više sati.

Provjerila je ruke i noge, zatim leđa. Bilo je modrica na sve strane, ali nekim čudom nist nije bila slomljena. Povremena oštra bol odmah ispod vrata nagovi jestila je da joj je ili napljen, ili je prignječila neki živac. Sve ostalo će se zali ječiti. Otkriće da joj je ti jelo preživjeloili više neoštećeno privremeno joj je popravilo raspoloženje.

Nicole zatim počne pregledavati svo je novo carstvo. Pala je usred duboke, ali uske pravome. S kra ja na kraj imala je šest koraka, a jedan i pol popri jeko. Uz pomoć svjetiljke i pružene

jenila je dubinu rupe na osam i pol metara.

Jama je bila prazna ako se izuzme hrpa metalnih di jelova, velikih od pet do petnaest centimgomilana uz jedan zid rupe. Nicole ih pažljivo pogleda pod snopom svjetiljke. Bilo ih je sveuk

tinjak i možda desetak različitih po jedinačnih tipova. Neki su bili dugi i ravni, drugi zakriv



r uzglobljenih – podsjećali su Nicole na otpatke s industrijskog otpada iz neke čeličane.

Zidovi jame izgledali su potpuno ravni. Materi jal zidova djelovao je Nicole kao hibrid meene. Bio je hladan, vrlo hladan. Nije bilo nikakvih nepravilnosti, nikakvih nabora koji bi mslužiti kao oslonac, ništa što bi je ohrabrilo da povjeru je da se može popeti van. Pokušgrepsti ili odbiti komad s površine zida uz pomoć svo je prenosive medicinske opreme. Uzalud

Obeshrabrena savršenom konstrukci jom zidova, Nicole pri jeđe do metalne hrpe da vidi mkako sastaviti ljestve ili skelu, neku vrstu oslonca koji bi je izdigao do točke na ko joj bi se mpeti van vlastitom snagom. Ni to je nije ohrabrilo. Metalni komadi bili su mali i tanki. Brz meoračun reče joj da tu nema dovoljno mase da pruži oslonac njezinoj težini.

Nicole se još više obeshrabri kada po jede obrok na brzinu. Shvatila je da je poni jela sa so malo hrane i vode, jer je željela poni jeti dodatnu medicinsku opremu za Takagishi ja. Čak pažljivo rasporedi, voda će joj potra jati samo jedan dan, a hrana ne više od trideset šest sati.

Obasjala je svjetiljkom prostor ravno naviše. Snop se odrazi od krova skladišta. Razmišljaadištu opet ju je podsjetilo na događa je koji su prethodili padu. Nicole se prisjeti po jačane amsignala u sluča ju opasnosti kada je izašla iz zgrade. Sjajno, po misli očajno, unutrašnjost skla

vjero jatno mrtva zona za radiove zu. Nije čudo da me nitko nije čuo.

Spavala je, jer nije mogla raditi ništa drugo. Osam sati kasni je Nicole se uz trzaj probutrašu jućeg sna. Sjedila je s ocem i kćerkom u dražesnom provincijskom restoranu u Francu

o je veličanstven proljetni dan; Nicole je vidjela cvi jeće u vrtu pokraj restorana. Kada je konšao, stavio je ispred Genevieve tanjur puževa s povrćem i maslacem. Pierre je dobio pravu pletine kuhane s gljivama i umakom s vinom. Konobar se nasmi ješio i otišao. Nicolei je lagano da za nju nije bilo ničega...

Nikada rani je nije imala iskustva s pravom gladi. Čak i ti jekom Poroa, kada su joj lavići odanu, Nicole nije bila ozbiljno gladna. Rekla si je pri je sna da će pažljivo trošiti preostalu hran

e bilo pri je nego što su grčevi od gladi zasjenili sve ostalo. Sada Nicole drhtavim rukama raketiće s hranom i jedva se zaustavi da ne po jede svu preostalu zalihu. Umotala je jadne osrnula ih natrag u džep i zarila lice u ruke. Zaplače prvi put otkako je pala.

Isto tako dopustila si je da shvati kako je umiranje od gladi jeziva smrt. Nicole pokuša zamko bi to bilo da slabi od gladi i da zatim zauvi jek nestane. Bi li to bio postupni proces, astopni korak užasni ji od prethodnog? Onda neka dođe brzo, reče Ni cole glasno, u trenutkstivši svu nadu. Digitalni sat joj je svi jetlio u mraku i odbro javao posljednje dragocjene mzinoga života.

Prošlo je nekoliko sati. Nicole je bila sve slabila i očajni ja. Sjedila je pognute glave u kutu i upravo kada se spremala potpuno predati i da prihvati sigurnu smrt, iz nje dopre drugi gla, optimistički glas koji joj je odbio dopustiti preda ju. Rekao joj je da je svaki trenutak životacjen i divan, da je i sama svi jest, u bilo ko jem trenutku, najveće čudo prirode. Nicole lagano, dudahne i otvori oči. Ako već moram umri jeti ovdje, reče si, onda barem neka umrem sa stilomila je provesti ono vri jeme koje joj je još preostalo, usredotočiti se na najposebni je trenutke s

deset šest godina.

Nicole je još zadržala sićušnu nadu da će biti spašena. Ali uvi jek je bila praktična žena i lje govorila da se ono što joj je preostalo od života vjero jatno može mjeriti satima. Ti jekom

eta bez žurbe u svo ja dragocjena sjećanja, Nicole je nekoliko puta zaplakala; suze radosniaćene prošlosti; opore suze, jer znala je, dok je oživljavala svaku epizodu, da joj je to vjero



sljednji posjet tom posebnom di jelu sjećanja.

Nije bilo pravila u njezinom lutanju kroz život koji je proživjela. Nije svrstavala u kategmjeravala ili uspoređivala svo ja iskustva. Nicole ih je jednostavno opet preživljavala onakojoj dolazila, svaki stari događaj preobražen i obogaćen njezinom po jačanom svi ješću.

Majka joj je zauzimala posebno mjesto u sjećanjima. Kako je umrla kada je Nicole imala set godina, majka joj je zadržala sve atribute kraljice ili božice. Anawi Tlasso zaista je bila daljevska, ugljenocrna Afrikanka neobičnog dosto janstva. Sva Nicoleina sjećanja na nju bila suna u blago, blistavo svjetlo.

Prisjetila se majke u dnevnoj sobi njihovog doma u Chilly-Mazarinu kako maše Nicolei dđe i sjedne u krilo. Anawi je svaku večer pred spavanje čitala knjigu svo joj kćeri. Većina pričbajke o prinčevima, zamkovima i divnim, sretnim ljudima koji su savladavali svaku prep

as njezine majke bio je blag i mek. Pjevala je uspavanke Nicolei dok su se djevojčičini kapce i više zatvarali.

Nedjelje njezinog djetinjstva bile su posebni dani. U proljeće bi otišle do parka i igrale ostranim travnatim poljima. Majka je učila Nicole trčati. Djevojčica nikada nije vidjela neštovno kao što je njezina majka, koja je još kao mlada žena bila sprinter međunarodne klase

adno trči preko livade.Dakako, Nicole se živo sjećala po jedinosti svog puta s Anawi do Obale Slonovače radi P

ajka je bila ta koja ju je čuvala ti jekom noći u Nidougouu pri je obreda. Ti jekom dugih, strći, djevojčica Nicole borila se sa svo jim strahovima. I svakoga dana, smireno i strpljivo, majodgovarala na sva pitanja i podsjećala je da su mnoge, mnoge djevojčice prolazile kroz

zri jevanja bez nepotrebnih teškoća.

Nicoleino najdraže sjećanje na to putovanje odnosilo se na hotelsku sobu u Abidjanu, noćgo što su se ona i Anawi vratile u Pariz. Ona i majka raspravljale su o Porou samo u prolazu

m trideset sati otkad su Nicole i druge djevojčice završile s obredom. Anawi je još nije pohvduše, Omeh i starci iz naselja rekli su Nicolei da je bila izuzetna, ali jednoj sedmogodišnjakinna hvala nije toliko važna kao majčina. Nicole je prikupila hrabrost neposredno pri je večere.

„Jesam li bila dobra, mama?” upita djevojčica oprezno. „Mislim, na Poro.”

Anawi brižne u suze. „Jesi li bila dobra? Jesi li bila dobra?” Obavila je duge, gipke rukerke i digla je s poda. „Oh, dušo” reče joj majka kada je podigla Nicole visoko iznad glave, „tponosim s tobom da mi dođe da puknem.” Nicole skoči u majčino naručje, pa su se grlile, smkale petnaest minuta.

cole je ležala na leđima na dnu jame, a suze izazvane sjećanjem klizile su joj preko lica i sli ju uši. Gotovo sat vremena je razmišljala o svo joj kćeri, počevši od rođenja i zatim idući krozvažni ji događaj Genevieveinog života. Nicole se prisjećala za jedničkog putovanja u Amerikje tri godine, kada je Genevieve imala jedanaest godina. Kako su bliske bile na tom putovobito onog dana kada su pješačile niz stazu Južnoga Kaibaba do Grand Canyona.

Nicole i Genevieve su se zaustavljale pokraj svake oznake duž staze i proučavale tragoveli jarde godina na površini planeta Zemlje. Ručale su na izbočini koja je gledala na isušenu vi

n Tonto. Te noći, majka i kći su raširile vreće za spavanje, bok uz bok, odmah pokraj silne lorado. Pričale su, di jelile snove i držale se za ruke ci jele noći.



Ne bih išla na taj put, pro đe Nicolei kroz glavu, dok je počinjala razmišljati o svom ocu, do tebe. Ti si znao da je pravo vri jeme za odla zak. Ni colein otac bi jaše kamen temeljac njezinota. Pierre des Jardins bio je njezin pri jatelj, ispovjednik, intelektualni sudrug i najvatreni ji prBio je tu kada je rođena, kao i kasni je, svakog bitnog trenutka njezinog života. On joj je na

dosta jao dok je ležala na dnu jame u Rami. On je bio taj ko jeg bi izabrala za svoj posljednji rr.

Nije bilo ni jednog izdvo jenog sjećanja na njezinog oca koje bi iskočilo pred nju, koje je trnavljanje pri je nego sva druga. Nicoleina mentalna montaža Pierrea obuhvaćala je i sve dog

zinog vlastitog života. Nisu svi bili sretni. Jasno se prisjetila, na primjer, kako su njih dvo je savani nedaleko od Nidougoua, šutke se držali za ruke i obo je tiho plakali dok je Anawina polomača plamtjela u afričkoj noći. Mogla je osjetiti njegove ruke oko sebe i dok je beskrajno jsli je svog neuspjeha, u petnaestoj godini, da pobjedi na nacionalnom natjecanju za Ivanu sku.

Živjeli su za jedno u Beauvoisu, neobičan par, od godine smrti njezine majke sve dok Nicolvršila treću godinu studi ja na fakultetu u Toursu. Bio je to idiličan život. Nicole je lutala šumo njihove vile kada bi se biciklom vratila kući iz škole. Pierre je pisao romane u radnoj sobi. N

bi Margareta zazvonila i pozvala ih na večeru pri je nego što bi se popela na bicikl, posla gottaj dan, i vratila svome mužu i djeci u Luynes.

Nicole je ljeti putovala s ocem po ci jeloj Europi i posjećivala srednjovjekovne gradove i zi su predstavljali glavna mjesta radnje njegovih povi jesnih romana. Nicole je više znala o ElAkvitanskoj i njezinom mužu, Henryju Plantagenetu, nego o trenutnim političkim vo

ancuske i zapadne Europe. Kada je Pierre 2181. dobio nagradu Mary Renault” za povi jesni rošla je s njim u Pariz na svečanu dodjelu. Nicole je sjedila u prvom redu prostranog auditevena u bi jelu suknju koju je posebno za nju napravio kro jač, i bluzu u či jem joj je odabiru p

o Pierre, i slušala kako govornik veliča dostignuća njezinog oca.

Nicole je i sada znala izrecitirati di jelove očevog govora s tog pri jema. „Često su me pitalo je njezin otac pred kraj svog izlaganja, „jesam li prikupio mudrosti koju bih volio podi jelitićim narašta jima.” Onda se zagledao ravno u svo ju publiku. „Svo joj najdražoj kćeri Nicole iadim ljudima svi jeta nudim jednostavnu istinu. U svom životu našao sam dvi je stvari vredniega – učenje i ljubav. Ništa drugo, ni slava, ni moć, niti sama dostignuća radi sebe, ne mogu iko trajnu vri jednost. Jer kada ti životu dođe kraj, ako možeš reći: ‘Učio sam’ i ‘Volio sam’š reći i ‘Bio sam sretan!’

Bila sam sretna, reče Ni cole dok su joj se nove suze sli jevale niz lice, i to uglavnom zbog

kada me nisi ra zočarao. Čak ni u mom najte žem trenutku. Sje ćanja joj se vratiše, kao što je i će učiniti, u ljeto 2184, kada joj se život ubrzao tako nevjero jatnom brzinom da je izgubila nd njegovim smjerom. Ti jekom samo šestotjednog razdoblja Nicole je dobila zlatno odličimpi jadi, stupila u kratku, ali burnu ljubavnu vezu s princom od Walesa i vratila se u Frani ocu da je trudna.

Nicole se sjećala ključnih trenutaka tog vremena kao da su se dogodili jučer. Ni jedan osjeotu nije se mogao usporediti s radošću i ushićenjem koje je osjetila dok je sta jala na pobjem postolju u Los Angelesu, sa zlatnim odličjem oko vrata, dok su joj u ušima odzvanjali ptine tisuća ljudi. Bio je to njezin trenutak. Gotovo ci jeli tjedan bila je ljubimica svjetskih m

šla se na naslovnoj stranici svih novina, istaknuta je u svakoj većoj emisi ji o spor tu.



Posli je njezinog posljednjeg intervjua u televizijskom studi ju pokraj olimpijskog stadiona, adi Englez ugodnog osmi jeha predstavio joj se kao Darren Higgins i dao joj omotnicu s poruutra je bila rukom pisana pozivnica za večeru ni s kim drugim već s princem od Walesa, čovji će zatim postati Henry XI. Velike Britani je.

Večera je bila čarobna, prisje ti se Nicole, na trenutak zaboravivši svoj očajni položaj u Ro je divan. Sljedeća dva dana bila su apsolutno prekrasna. Ali tri deset devet sati kasni je, kaobudila u Henryjevoj spavaćoj sobi u Westwoodu, bajka se iznenada završila. Njezin princ, ko toliko pažljiv i strastven, sada se mrštio i bio osoran. Dok je neiskusna Nicole bezuspješno

vala shvatiti što je to pošlo kako ne valja, lagano joj je svanulo da je s njezinom maštari jom Bilo je to samo osva janje, sje tila se, trenutni sjaj. Nisam bila pogodna za trajnu vezu.

Nicole nikada neće zaboraviti posljednje ri ječi koje joj je princ rekao u Los Angelesu. Moo nje dok se ona žurno pakirala. Nije mogao shvatiti zašto je toliko uznemirena. „Što si oče” reče on konačno, očito iznerviran. „Da ćemo odjahati u zalazak sunca i živjeti dugo i srjde, Nicole, ovo je stvarni svi jet. Moraš shvatiti da narod Britani je nikada ne bi prihvatio mu

u za kraljicu.”

Nicole je pobjegla pri je nego što joj je Henry vidio suze. I tako, draga moja Genevieve, reč

e sebi na dnu jame u Rami, na pustila sam Los Angeles s dva nova blaga. Imala sam olimpijskje i divnu djevojčicu unutar mog ti jela. Misli joj brzo pre letješe preko sljedećih nemirnih tjočajnog, samotnog trenutka kada je konačno prikupila hrabrosti razgovarati s ocem.

„Ne... ne znam što ću” rekla je Nicole oprezno Pierreu tog ru janskog jutra u dnevnoj sobi nvile u Beauvoisu. „Znam da sam te užasno razočarala – i sebe sam razočarala – ali željela sati mogu li. Mislim, ako to želim, papa, mogu li ostati ovdje i pokušati...”

„Dakako, Nicole” prekine je otac. Blago je plakao. Bio je to jedini put da ga je Nicole vidječe posli je smrti njezine majke. „Učinit ćemo što je najbolje” reče on dok ju je gr lio.

Bila sam tako sretna, po misli Nicole. Bio je toliko pun ra zumi jevanja. Nikada me nije opkada nije ništa pitao. Kada sam mu rekla da je Henry otac i da ne želim da to itko sazna, a najnry ili di jete, obećao mi je da će čuvati moju tajnu. To je i učinio.

Svjetla se iznenada upališe i Nicole ustane pa pogleda svo ju tamnicu pod novim uvjetima. središte jame bilo potpuno osvi jetljeno; oba kra ja ostala su u sjeni. Dok je razmatrala svo ju siosjećala se nevjero jatno veselo i raspoloženo.



POSJETITELJI

ali robot krupnim koracima izađe na svjetlo i izvuče mač iz korica. Engleska vojska je stiglarfleur.

„Još jednom u prodor, mili prijatelji, još jednom,Ili zatvorite zid leševima našim engleskim.U miru čovjeku ništa primjerenije nijeKoliko tiha skromnost, smjernost:Ali oluja rata kad u uhu nam huči,Budite tigrova poput i njegov skok...“

Henry V, novi kralj Engleske, produži bodriti svo je zamišljene vojnike. Nicole se smi ješilslušala. Provela je gotovo ci jeli sat prateći Wakefieldovog princa Hala od raskalašenosti njeadosti, preko bojnih polja na ko jima se sukobljavao s Hotspurom i drugim pobunjenicima, pengleskog pri jestolja. Nicole je samo jednom čitala tri drame o Henryju, a to je bilo pri je viš

na, no bila je vrlo upoznata s tim povi jesnim razdobljem zbog svo je životne opčinjenosti Iv

leanskom.„Shakespeare te je pretvorio u nešto što nikada bio nisi” reče ona glasno malom robotu ka

gnula ugurati Richardovu palicu u otvor za isključivanje. „Bio si ratnik, svakako, protiv toga bi mogao ništa reći. Ali bio si isto tako hladan i bezdušan osva jač. Natjerao si Normandi

vari pod tvo jim silničkim jarmom. Gotovo si ugasio život u Francuskoj.”

Nicole se nervozno nasmi je sebi. Evo me, po misli, kako razgovaram s ne živim keramncem visokim dvadeset centimetara. Prisje tila se osjeća ja beznađa od pri je jednog sata kada jekušala smisliti način izlaska iz jame. Činjenica da joj vri jeme otkucava bila je po jačana ka

ila pretposljednji gutljaj vode. Ah, dobro, po misli ona i opet se okrene princu Halu, to je ipaksamosa žaljevanja.

„ A što još znaš, mali moj prinče?” upi ta Nicole. „Što biva ako ubacim iglu u prorez označ?”

Robot se aktivirao, napravio nekoliko koraka i napokon prišao njezinom li jevom stopalu. Pduge šutnje princ Hal progovori, ne bogatim glasom glumca koji je koristio ti jekom rani jih rveć Wakefieldovim britanskim tonom. „‘R’ znači razgovor, pri jateljice moja, a ja raspol

priličnim repertoarom. Ali ne govorim dok prvo ti nešto ne kažeš.”

Nicole se nasmi je. „U redu, pr inče Hale” reče ona posli je kratkog razmišljanja, „pričaj mi oOrleanskoj.” Robot je okli jevao, a zatim se namrštio. „Bila je vještica, draga moja, spaljena nči u Rouenu deset godina nakon moje smrti. Ti jekom moje vladavine, sjeverom Franravljale su moje vojske. Ta francuska vještica, tvrdeći da ju je poslao Bog...”

Nicole prestane slušati i trgne glavu kada sjena pri jeđe preko nje. Učinilo joj se da je uglšto kako preli jeće krov skladišta. Srce joj počne mahnito lupati. „Ovdje. Ovdje sam” poviče onače mogla. Princ Hal je u pozadini mrmorio kako je uspjeh Ivane Orleanske imao za tužnu pu povratak njegovih osva jačkih snaga u Francusku. „Tako engleski. Tako tipično engleski”

cole kada je još jednom ugurala iglu i isključila princa Hala.

Nekoliko trenutaka kasni je sjena je bila ogromna i potpuno je zamračila dno jame. Nicole



gled i srce joj se zaustavi pod grlom. Nadneseno nad jamom, raširenih krila, nalazilo se divoorenje nalik ptici. Nicole se trgne i vrisne i protiv svo je volje. Stvorenje gurne vrat u jamu i i

upinu glasova. Zvuci su bili oštri, pa ipak blago melodični. Nicole je ostala paralizirana. Stvousti gotovo istu skupinu glasova, a zatim pokuša – bezuspješno, jer su mu krila bila preveletanje u usku jamu.

Ti jekom tog kratkog vremena Nicole, čiji je traumatski užas ustupio mjesto normalnom stčne proučavati ogromnog letećeg stranca. Njegovo lice, osim dva blaga oka koja su bila duva i okružena smeđim prstenom, podsjećalo ju je na pterodaktile koje je vidjela u prirodoslov

ze ju. Kljun je bio prilično dug i savi jen. Usta su bila bezuba, a na obje pandže, poduže simeo trupa, bilo je po četiri oštra prsta.

Nicole proci jeni da je masa ptice oko stotinu kilograma. Njeno ti jelo, osim lica i kljuna, krla i pandži, bilo je prekriveno gustim, crnim materi jalom koji je podsjećao na baršun. Kastalo jasno da leteći stvor neće moći sletjeti na dno jame, on ispusti dvi je oštre note, podignstane.

Nicole se nije pokrenula ti jekom prve minute kada je stvorenje otišlo. Onda je sjela i pokžiti misli. Adrenalin izazvan strahom i dalje joj je kružio ti jelom. Pokušala je razumno razmi

ome što je vidjela. Prva misao bila je da je stvar biot, poput svih ostalih pokretnih stvorenja đenih na Rami. Ako je to biot, reče si, onda je izu zetno savršen. Pred stavila si je ostale biote kdjela, kao i rakove s Južne hemisfere, odnosno široku skupinu raznolikih neobičnih tvorevinasnimila prva ramanska ekspedici ja. Nicole se nije mogla uvjeriti da je ta ptica biot. Bilo je neč

m očima...

Onda začu je lepet krila u daljini i ti jelo joj se napregne. Nicole se skupi u sjenovitom kutda je ogromno leteće ti jelo opet zamračilo svjetlo u jami. Ne, bila su tu dva ti jela. Prvi stvor ss pratiteljem, poprilično većim od njega. Nova ptica gurne vrat dolje i zagleda se u Nicole svvim očima dok je visjela nad jamom. Onda ispusti zvuk, glasni ji i manje melodičan od pretho

atim nakrene vrat da bi pogledala pratitelja. Dok su dvi je ptice nadugo i naširoko brbljale, Nmi jeti da je ova nova prekrivena glatkom površinom, poput linoleuma, ali da je u svemu ostm po veličini, jednaka prvom posjetitelju. Posli je dužeg vremena nova ptica se podigne i neo

r sleti na rub jame, i dalje brblja jući. Šutke su promatrali Nicole minutu ili dvi je. A onda, patkog razgovora, nestadoše.

cole je bila iscrpljena posli je napada straha. Nekoliko minuta nakon što su je leteći posjetitelstili, skupila se i zaspala u kutu jame. Čvrsto je spavala nekoliko sati. Probudio ju je glasni

asak koji počne odzvanjati skladištem poput pucnja vatrenog oružja. Probudila se brzo, ali nijee neobjašnjivih zvukova. Ti jelo ju je podsjećalo da je gladna i žedna. Izvukla je ono što joj jealo od hrane. Da napravim dva malena obroka od ovoga? – upita se ona umorno, ili da sve po j

da i prihvatim zatim što god mi sli jedi?

Uz dubok uzdah, Nicole odluči dovršiti preostalu hranu i vodu u jednom posljednjem obslila je da bi joj to moglo pružiti dovoljno snage da privremeno zaboravi na glad. Gri ješk je ispi jala posljednji gutljaj vode iz boce, um su joj bombardirale slike boca izvorske vodeona i njena obitelj uvi jek imale za stolom u Beauvoisu.

Iz daljine se začu je novi glasni prasak. Ona osluhne, ali opet je zavladala tišina. Mislima



evladavale ide je o bi jegu, koje su sve na neki način uključivale ptice da joj pomognu izaći iz a je bi jesna na sebe što nije pokušala komunicirati s njima dok je imala priliku. Nicole se naskako, mogle su odlučiti po jesti me. Ali, tko zna, je li umiranje od gladi bolje nego da te po jed

Nicole je bila uvjerena da će se ptice vratiti. Možda joj je sigurnost bila po jačana bezizlaznzinog položa ja, ali ona sve jedno počne planirati što da radi kada se ptice vrate. Zamišljala

ko govori: Zdravo. Ustat će ispru ženog dlana i hrabro otići do središta jame, ravno ispod leborenja. Nicole će zatim upotri jebiti posebnu skupinu pokreta da bi preni jela poruku o svo joj

pokazu jući naizmjence najpri je sebe, a zatim jamu, reći će im da ne može pobjeći; mašući p

cama i krovu skladišta zamolit će ih za pomoć.Dva glasna, oštra zvuka vratiše Nicole u stvarnost. Posli je kratke stanke ona začu je još

asak. Nicole počne pretraživati kroz poglavlje „Okolica” u svom računalnom Atlasu Rame, a znasmi je što nije odmah shvatila što se događa. Glasni zvuci označavali su lomljenje leda dok sdrično more topilo od dna prema vrhu. Rama se i dalje nalazio unutar staze Venere (iako znano Nicolei, posljednji ljetni manevar smjestio na stazu čija se udaljenost od Sunca sada općavala) i Sunčeva toplina je napokon podigla temperaturu u Rami iznad točke ledišta vode.

Atlas je upo zoravao na silovite olujne vjetrove, uragane što će ih stvoriti toplinska nestab

mosfere koja će usli jediti nakon topljenja mora. Nicole ode do središta jame. „Hajde ptice, iste” poviče ona. „Dođite, izbavite me, dajte mi priliku za izlazak.”

Ali ptice se nisu vratile. Nicole je sjedila budna u kutu ti jekom deset sati, polako klonući, destalost glasnih prasaka najpri je dostigla vrhunac, a zatim postupno slabila. Zapuše vjetar. Nato bio samo lahor, ali do trenutka kada je pucanje leda koji se lomi prestalo, pretvorio se u cole se potpuno obeshrabrila. Dok je opet padala u san, pomisli da će se vjero jatno probudiviše jedan do dva puta.

etar je šibao New York dok je uragan bjesnio satima. Nicole se beživotno skupila u kutu. Slušanje vjetra i sjetila se sjedenja u ski jaškoj kućici ti jekom mećave u Coloradu. Pokušala se priodnosti ski janja, ali nije mogla. Glad i iscrpljenost oslabili su joj i maštu. Sjedila je vrlo mz ikakvih misli, osim što se povremeno pitala kakav je to osjećaj kad umireš.

e se mogla sjetiti da je zaspala, ali nije se mogla sjetiti ni buđenja. Um joj je govorio da je alo u njezinu rupu. Opet je bilo mračno. Nicole ispuza iz svog kra ja jame prema kra ju gdje sea hrpa metala. Nije upalila svjetiljku. Naletjela je na nešto i trgnula se, a zatim ga je opipala

. Predmet je bio velik, krupni ji od košarkaške lopte. Vanjština mu je bila glatka i bio je ovlika.

Nicole postane napeti ja. Našla je svjetiljku u letačkom kombinezonu i obasjala predmet. Bličast i ja jastog oblika. Pažljivo ga je pregledala. Kad ga je jako pritisnula, malo se uleknutiskom. Mogu li to jesti? – upita njezin um; glad joj je bila toliko oštra da nije brinula o tome to moglo učiniti.

Izvadi nož i s naporom uspi je napraviti rez. Grozničavo je odrezala komadić i ugurala ga uo je bez ikakvog okusa. Nicole ga ispljune i počne plakati. Bi jesno je šutnula predmet i ov

kotrlja. Učini joj se da je čula nešto. Nicole ga ponovno uhvati i zakotrlja. Da, po misli, da. uk mućkanja.



Rezanje vanjskog di jela nožem bilo je sporo. Posli je nekoliko minuta Nicole se dosjeti dicinske opreme i počne obrađivati predmet jakim skalpelom. Štogod da je predstavljao, prebio napravljen od tri različita i jasno razdvo jena slo ja. Omotač je bio čvrst, poput kože nogomte, i relativno težak za obrađivanje. Zatim je sli jedila meka, vlažna, bogata, plava masa koja tavu podsjećala na dinju. Unutra, u središtu, bilo je nekoliko decilitara zelenkaste tekućine. Diščekivanja, Nicole zaroni sakupljene ruke u prorez i prinese tekućina usnama. Ova je bila čudicinskog okusa, ali djelovala je osvježava juće. Otpila je dva brza gutlja ja, a onda su se umijdine njezinog medicinskog obrazovanja.

Boreći se protiv želje da pije još, Nicole ubaci sondu svog spektrometra mase da analizirski sastav. Toliko je žurila da je napravila grešku s prvim uzorkom i morala je ponoviti postda su se rezultati analize po javili na malom modularnom zaslonu koji se mogao povezati im od njezinih instrumenata, Nicole počne plakati od sreće. Tekućina je neće otrovati. Napa je bogata bjelančevinama i mineralima u onim vrstama kemijskih veza koje je njezino

oglo probaviti.

„Dobro, dobro!” poviče Nicole glasno. Brzo je ustala i gotovo se onesvi jestila. Sada pažljla je na koljena i započela gozbu svog života. Pila je tekućinu i jela vlažno meso dok joj trbu

pun do vrha. Onda je zaspala dubokim, zadovoljnim snom.

coleina osnovna briga kada se probudila bila je odrediti količinu „mana dinje” kako ju je naza joj je bila na raspolaganju. Bila je halapljiva, i znala je to, ali to je već bila prošlost. Sada joo raspodi jeliti mana dinju sve dok nekako ne dobi je pomoć letećih stvorenja.

Nicole pažljivo proci jeni težinu dinje. Neotvorena, imala je sigurno oko deset kilogramda je ostalo nešto više od osam. Proci jenila je da ne jestivi vanjski dio iznosi približno dva kil, što joj je ostavljalo šest kilograma hrane, otprilike pola od toga tekućine i pola bogatog p

sa. Da vidimo, pomisli ona, tri kilograma tekućine znači...Nicoleino razmišljanje prekine ponovno po javljivanje svjetlosti. Da, reče si, bacivši pogl

čni sat, točno na vri jeme, s uobiča jenim sekularnim pomakom. Digla je pogled sa sata i prvledala ja joliki predmet pri punoj svjetlosti. Prepoznavanje je bilo trenutno. Oh, moj Bože, pocole dok je prilazila i prevlačila prstima preko smeđih crta što su krivudale preko krem-vršine. Gotovo sam zaboravila. Posegnula je u svoj letački kombinezon i izvadila uglačani ki joj je Omeh dao ti jekom novogodišnje večeri u Rimu. Zagledala se u njega, a zatim b

gled na ovalni predmet u jami. Oh, moj Bože, po novi Nicole.

Vratila je kamen u džep i izvadila zelenu bočicu. „Ronata će znati kada je vri jeme da pije” čet ri ječi svog pradjeda. Nicole sjedne u kut i isprazni bočicu jednim gutlja jem.



VODE MUDROSTI

coleino vidno polje odmah se počne mutiti. Sklopila je oči na sekundu. Kada ih je opet otvli jepila ju je navala blistavih boja koje su kuljale prema njoj u geometrijskim likovima kao ona kreće vrlo brzo. U središtu vidnog polja, negdje u daljini, crna točka po javi se iz pozđu blistavim skupinama crvenih i žutih obličja koja su se smjenjivala. Nicole se usredotoči n dok je ova nastavljala rasti. Jurila je prema njoj i širila se da joj ispuni vidno polje. Vidj

vjeka, starog crnca, kako trči preko afričke savane usred savršene zvjezdane noći. Nicole mno vidjela lice dok se okretao da bi se počeo penjati uz kamenitu planinu. Čovjek je bio na

meha, ali isto tako, nekako čudno, i na njezinu majku.

Jurio je uz kamenitu planinu zapanju jućom pokretljivošću. Na vrhu je zastao u profilu, rašiku, i zagleda se u nebo s mladim Mjesecom na obzoru. Nicole začu je zvuk raketnog motora i se na li jevu stranu. Gledala je kako se mali svemirski brod spušta na površinu Mjeseca. Dva ču svemirskim odi jelima spuštala su se niz ljestve. Čula je kako Neil Armstrong kaže: „Ovo je

rak za jednog čovjeka, ali ogroman skok za čovječanstvo.”Buzz Aldrin se pridruži Armstrongu na lunarnoj površini i obo jica pokazaše na desno. G

u starog crnca koji je sta jao na obližnjem mjesečevom kamenu. Ovaj se nasmi ješi. Zubi su mo bi jeli.

Lice mu se počne povećavati u Nicoleinom vidnom polju dok je lunarni kra jolik iz stupno nesta jao. Počne lagani napjev na jeziku Senoufoa, ali Nicole u prvi tren nije mpoznati što govori. Iznenada je shvatila da se obraća njoj i da može razumjeti svaku ri ječ. „Jan od tvo jih predaka iz daleke prošlosti” reče. „Kao dječak, otišao sam meditirati one noći kaljudi spustili na Mjesec. Kako sam bio žedan, napio sam se vode iz Jezera mudrosti. Odletiopri je na Mjesec, gdje sam razgovarao s astronautima, a zatim na druge svjetove. Sreo sam se ima. Rekli su mi da ćeš ti doći širiti priču Minowe među zvi jezdama.”

Dok je Nicole gledala, starčeva glava počne rasti. Zubi mu postadoše opaki, dugi, očietvorio se u tigra i skočio joj na vrat. Nicole vrisne kada osjeti zube na grlu. Spremila se um tigar omlitavi; stri jela mu je bila duboko zarivena u bok. Nicole začu je nekakav zvuk i

gled. Njezina majka, odjevena u veličanstvenu, lepršavu crvenu odoru i sa zlatnim lukom, trčadno prema zlatnoj koči ji zaustavljenoj usred zraka. „Majko... čekaj” poviče Nicole.

Figura se okrene. „Bila si zavedena” reče njezina majka. „Moraš biti pažljivi ja. Mogu te s

mo tri puta. Čuvaj se onoga što ne možeš vidjeti, ali znaš da je tu.” Anawi se popne u koči je i de. „Ne smi ješ umri jeti. Volim te, Nicole.” Krilati crveni konji dizali su se sve više i više, svcole više nije mogla vidjeti.

Obo jene šare vratiše se u njezino vidno polje. Nicole je sada čula glazbu, najpri je negdje u zatim bliže. Bila je sintetična, poput zvuka kristalnih zvona. Divna, očarava juća, eterična. Začsni pljesak. Nicole je sjedila u prvom redu na koncertu s ocem. Na pozornici je neki istočse do poda, pogleda ukočenog u nekoj vrsti zanosa, sta jao pokraj tri neobično oblikovana innta. Zvuci su bili svuda oko nje. Tjerali su je u plač.

„Dođi” reče joj otac. „Moramo poći.” Dok je Nicole gledala, otac joj se pretvorio u vrapcse nasmi ješi. Zalepršao je svo jim vrapčjim krilima i oni za jedno poletješe, ostaviše koncert z



m. Glazba nestane. Zrak je šibao oko njih. Nicole vidje divnu dolinu Loire i nazre njihovu vauvoisu. Bila je sretna što ide kući. Ali njezin otac-vrabac spusti se umjesto toga u Chinon,Loireu. Dva vrapca sletješe na jedno stablo na posjedu zamka.

Ispod njih, sto jeći na oštrom prosinačkom zraku, Henry Plantagenet i Eleanora Akvitpravljali su o nasljeđivanju engleskog pri jestolja. Eleanora priđe stablu i primi jeti vrapce.

ravo, Nicole“, reče, „nisam znala da si ovdje.” Kraljica Eleanora pruži ruku i pomilu je vrabiuhu. Nicole je uživala u mekoći njezinog dodira. „Upamti, Nicole“, reče, „sudbina je važnio kakve ljubavi. Možeš izdržati sve, ako si sigurna u svo ju sudbinu.”

Nicole osjeti miris vatre i shvati da su potrebni negdje drugdje. Ona i njezin otac poletješe, še na sjever prema Normandi ji. Vatra je brzo rasla. Začuše krik poziva u pomoć i žurno zaleplima.

U Rouenu jedna obična djevojka gledala je u njih dok su se primicali sa svjetlom u očima. d njom stigla joj je do stopala; prvi vonj goruće puti digao se u zrak. Djevojka spusti oči u mk joj je svećenik držao nad glavom improvizirani križ. „Blažen Isus” reče, suze su joj se sli jlice.

„Spasit ćemo te, Ivana“, poviče Nicole, dok su se ona i njezin otac spuštali na krcati trg. Iva

grli dok su je oslobađali sa stuba. Vatra eksplodira oko njih i sve pocrni. U sljedećem trenutke je opet letjela, ali sada kao velika bi jela čaplja. Bila je sama u Rami i letjela je visoko nad

m New Yorkom. Skrene da bi izbjegla jednog letećeg stvora, koji ju je gledao u šoku.

Nicole je vidjela sve u New Yorku u nevjero jatnim po jedinostima. Bilo je to kao da ima očig spektra s velikim bro jem leća. Opazila je kretanje na četiri različita mjesta. U blizini sklat u obliku stonoge lagano je hodao prema južnom kra ju zgrade. U blizini svakog od tri sreda, toplina je izbi jala iz podzemnih izvora i stvarala obo jene slike u njezinom infracrvenomm polju. Nicole napravi krug naniže prema skladištu i sigurno sleti u jamu.



POZIV STRANACA

oram se pripremiti za spas, reče Ni cole. Završila je punjenje svo je boce zelenkastom tekućindišta mana dinje. Kad je pažljivo razrezala vlažno meso i smjestila komadiće u odjeljke za hr

o joj naprtnjači. Zatim sjedne u svoj uobiča jeni kut.

Auh, po mislila je, vraća jući se s divljeg mentalnog putovanja na koje je pošla kada je ispižaj bočice. Što je to bilo, za ime svi jeta? Nicole se prisjeti vizi je za vri jeme Poroa, kada je jola, i kratkog razgovora s Omehom o tome tri godine posli je, kada se Nicole vratila u Nidou

og majčinog pogreba.

„Kuda je Ronata otišla?” upita je Omeh jedne večeri kada su starac i djevojčica bili zami.

Odmah je znala što je pita. „Pretvorila sam se u veliku bi jelu pticu” odgovorila je. „LetjelaSunca i Mjeseca do velike praznine.”

„Ah” reče on, „Omeh je tako i mislio.”

A zašto ga tada nisi pitala što ti se dogodilo? znanstvenica u odrasloj Nicole upita nekadsetogodišnju sebe. Onda bi možda nešto od ovoga sada imalo smisla. Ali Ni cole je nekako znaa vizi ja iznad svake analize, da je posto jala u području nedokučivom za deduktivne procese zjući ko jima je znanost bila toliko jaka. Pomisli umjesto toga na majku, o tome kako je divna ršavoj, crvenoj odori. Anawi ju je spasila od lava. Hvala ti, majko, po misli Nicole. Poželjže razgovarati s njom.

Bio je to neobičan zvuk, kao od desetaka neobuvenih dječjih nogu na podu od linoleuma, i no je stizao prema njoj. Nicole nije imala mnogo vremena za čuđenje. Nekoliko sekundi ka

va i antene biota oblika stonoge po javiše se na rubu njezine jame i, ne usporava jući, prodvno niz zid na suprotnoj strani jame.

Biot je ukupno bio dug četiri metra. Spustio se niz zid bez poteškoća, prislanjao je svaku odšezdeset nogu ravno na glatku površinu i držao se za nju nekom vrstom sisaljki. Nicole

prtnjaču na leđa, pa pričeka da uhvati prigodu. Po javljivanje biota nije je baš toliko iznensli je onoga što je vidjela u svo joj vizi ji, bila je sigurna da će biti spašena na neki način.

Stonogi biot sasto jao se od petnaest povezanih, zglobnih članaka, s po četiri noge na svakkukcolike glave s bizarnom skupinom senzora, od ko jih su dva bila duga i tanka, podsjeća ju

ene. Nagomilana hrpa metala na drugom kra ju jame očito je predstavljala njegove rezervne dDok je Nicole gledala, biot zamjeni tri noge, oklop jednog segmenta i čvornate ispuste sa sve. Za ci jeli proces bilo je potrebno manje od pet minuta. Kada je završio, biot pođe uza zid.

Nicole skoči na leđa stonogog biota kada je tri četvrtine njegovog ti jela pošlo naviše. Iznendatna težina bila je prevelika. Biot izgubi oslonac i padne, skupa s Nicole, natrag u jamu. Neknutaka kasni je on se opet pokuša uspuzati uz zid. Ovaj put Nicole je čekala dok ci jela dužina snije bila na zidu, u nadi da će jačina dodatnih članaka nešto pomoći. Nije vri jedilo. Biot i N

doše na gomilu.

Jedna prednja noga bila mu je ozbiljno oštećena u padu, tako da je biot obavio nužan popje nego što se pokušao opet popeti uz zid. Nicole je u međuvremenu izvadila najjači kirurški k



svo je naprtnjače i vezala osmostruko presavi jeni konac za zadnje članke biota. Na drugom urškog konca napravila je petlju. Tada je najpri je navukla rukavice da zaštiti ruke, a zatim nappo jas oko struka da je konac ne razreže, Zatim je oko po jasa zavezala konac.

Ovo bi mogla biti katastrofa, shva ti Nicole dok je zamišljala sve moguće posljedice svog po se vlakna ne budu držala, mogla bih pasti. Drugi put možda neću imati toliko sreće.

Stonoga počne puzati uza zid kao i pri je. Posli je nekoliko malih koraka, kada se potpuno , biot osjeti Nicoleinu težinu odozdo. Ali, ovaj put nije pao. Boreći se, biot uspi je lagano nas

oj put naviše. Nicole je držala ti jelo pod pravim kutom u odnosu na površinu, kao da se penenu, stežući pritom kirurški konac objema rukama.

Nicole se nalazila na četrdesetak centimetara iza posljednjeg članka biota dok su se penja. Kada je glava biota dosegnula vrh jame, Nicole je bila gotovo na pola puta do izlaza iz ezino lagano i ravnomjerno uspinjanje nastavljalo se dok je, članak za člankom, dio biota nap

mu nad njom. Ali nekoliko minuta kasni je, napredovanje mu se značajno uspori, a zatim postane kada je broj članaka stonoge koji su preostali na zidu pao na četiri. Tek oko metar dužinalazilo se na zidu, ali se ovaj sve jedno nije više mogao ni pomaknuti. Nicole je pr

pregnula spo jeve zadnjih članaka.

Mračne mogućnosti potekoše Nicoleinim mislima dok je visjela na oko šest metara izname. Pa ovo je sjajno, po misli ona sarkastično, dok je napeto stezala vlakno kirurškog konca i čupirala nogama o zid. Posto je tri moguće posljedice, a ni jedna nije dobra. Nit bi se mogla preBiot bi mogao pasti. Ili bih mogla ostati zauvi jek ovješena ovdje.

Nicole razmotri sve mogućnosti. Jedini plan koji je mogla smisliti s makar razumnom vnošću za uspjeh – a i dalje je bio vrlo opasan – bio je da se nekako popne uz vlakno kirurnca do zadnjeg članka, a zatim da se nekako, koristeći ti jelo ili noge stonoge kao uporišta, snstitih mišića probi je do vrha jame.

Baci pogled prema dnu jame i sjeti se prvog pada. Mislim da ću najpri je malo pričekati i vće li se ovaj stroj opet pokrenuti. Pro đe minuta. Zatim još jedna. Nicole duboko udahne. Poseoko uz nit kirurškog konca i podigla se uza zid. Ponovila je postupak drugom rukom. Sada jmah iza zadnjeg članka. Nicole dohvati jednu nogu, ali čim je pokušala osloniti se na nju malić težine, ova se odvo ji od zida.

Toliko što se tiče tog plana, po misli ona posli je trenutka užasa. Zaustavila se odmah iza biote opet počne vrlo pažljivo proučavati stonogu. Oklop svakog članka bio je napravljen od koi su se preklapali. Možda bi bilo moguće uhvatiti se za neku od tih ljuski... Ni cole se prisjeti

va dva pokuša ja da jaše na leđima biota. Tada je po pustila snaga sisaljki na nogama biota, pom

Sada je biot najvećim di jelom na ravnom tlu iznad mene. Trebao bi me moći izdržati.Nicole shvati da jednom kada se nađe na leđima biota više neće imati nikakvu zaštitu od pad

ovjeri zamisao, privukla se do vrha kirurškog konca i dohvatila ljusku oklopa. Uspjela se čvatiti. Jedino pitanje bilo je može li ljuska izdržati njezinu težinu. Nicole iskuša njezinu jačinudrugom rukom držala za kirurški konac radi sigurnosti. Za sada je dobro.

Nicole dograbi ljusku na zadnjem članku biota i oprezno se pridigne, a zatim popusti svoj kirurškom koncu. Omotala je noge oko bokova ti jela stonoge i počela se pridizati sve dok

pjela uhvatiti sljedeću ljusku. Noge zadnjeg članka odvo jiše se od zida, ali se stonoga inače nij

knula.



Ponovila je postupak još dva puta, krećući se od članka do članka. Nicole je bila gotovo nak je dovršavala posljednji uspon, nakratko se preplašila kada je biot skliznuo nekoliko centimrag u jamu. Priljubivši se bez daha, čekala je dok biot nije opet bio stabilan, a zatim otpuza

vog članka koji se nalazio na ravnom tlu. Dok je puzala po njemu, biot opet počne hodati, ali se skotrlja na stranu i sleti leđima na tlo.

„Halelu ja” povikala je.

k je sta jala na zidu oko New Yorka i gledala uzburkane vode Cilindričnoga mora, Nicole seto joj nitko nije odgovorio na pozive u pomoć. Funkci ja za samotestiranje na njezinom radi j

zivala je da je uređaj ispravan, pa ipak je tri puta bezuspješno pokušavala uspostaviti vatkom posade. Nicole je bila vrlo dobro upoznata s komunikacijskim vezama koje su sta japolaganju astronautima. Ako nema odgovora to je značilo da istovremeno nema članova pšest do osam kilometara oko nje i da relejna posta ja Beta više ne funkcionira. Kada bi Beta rmisli Nicole, mogli bi razgovarati sa mnom sa svih mjesta, čak i s Newtona.

Nicole reče sebi da je posada sigurno na brodu, bavi se pripremama za novi izlazak, a da nu posta ju Beta vjero jatno onesposobio uragan. Ali uznemiravalo ju je da je prošlo već četr

sati od početka topljenja, a čak više od devedeset sati otkako je pala u jamu. Zašto je nitktražio?

Nicoleine oči pretraživale su nebo u potrazi za nekim nagovješta jem helikoptera. U atmosfda bilo i oblaka, kao što se i predviđalo. Topljenje Cilindričnog mora bitno je promi jenilonske prilike na Rami. Temperatura je primjetno porasla. Nicole baci pogled na termomtvrdi procjenu da je sada četiri stupnja iznad nule.

Najvjero jatni ja situaci ja jest, razmišlja la je Nicole, vrativši se pitanju gdje su joj kolege,zo doći natrag. Tre bam ostati u blizini ovog zida da me lako opaze. Nicole nije gubila mnogo

na na razmišljanje o drugim, manje vjero jatni jim scenari jima. Samo je nakratko razmotrilaćnost da je posada doživjela veliku nesreću i da trenutno nitko nije u stanju tragati za njom. Atom sluča ju, reče si, stići će pri je ili kasni je.

Da joj prođe vri jeme, Nicole uzme uzorak iz mora i napravi analizu. U njemu je bilo vrlo ganskih otrova koje je našla prva ramanska ekspedici ja. Možda su nabu jali i izumrli dok sam a u jami, po mislila je. Uglavnom, do sada su doslovno nestali. Ni cole primi jeti za svoj računluča ju pri jeke potrebe dobar plivač mogao pri jeći na drugu stranu bez čamca. Međutim, sjeslike biota-morskih pasa i drugih žitelja mora o ko jima su izvještavali Norton i njegova p

kako joj promi jeni procjenu.Nekoliko sati je hodala bedemom. Dok je sjedila i jela ručak od mana dinje (i razmišljala ona koji bi mogla izvaditi ostatak dinje, u sluča ju da je ne spase u sljedeća sedamdeset dva satae iz New Yorka nešto što joj je bilo nalik kriku. Odmah je pomislila na dr. Takagishi ja.

Još jednom je isprobala radio. Ništa. Opet provjeri nebo za nekim tragom helikoptera. I dapravljala sa sobom bi li napustila ovaj položaj na zidu ili ne, kada začu je novi krik. Ovaj put jobratila pozornost na mjesto odakle je dopro. Pronašla je najbliže stubište i pošla prema judište New Yorka.

Nicole još nije obnovila kartu New Yorka uskladištenu u njezinom računalu. Kada je ptenaste ulice u okolici središnjeg trga, zastala je u blizini oktaedra i uni jela sva svo ja nova ot



juču jući skladište s jamama i sve ostalo čega se mogla sjetiti. Trenutak kasni je, dok se Nicoleljepoti bizarne, osmostrane građevine, začu je treći krik. Samo, ovaj put bio je više nalik ntanje. Ako je to bio Takagishi, očito je ispuštao neobične zvukove.

Pretrčala je otvoreni trg, pokušava jući se približiti izvoru zvuka dok joj je još bio svjež uk se primicala zgradama s druge strane, kri ještanje se opet zaori. Ovaj puta čula je i odgovorznala je zvukove. Zvučali su poput glasova dva leteća stvora koji su je posjetili dok je bila ucole postane oprezni ja, ali nastavi u smjeru zvuka. Činilo joj se da dopire iz područja u okežaste rešetke ko joj se Francesca Sabatini toliko divila.

Za manje od dvi je minute Nicole je sta jala između dva visoka nebodera povezana pri tlu čvastom rešetkom koja se dizala pedeset metara u zrak. Na visini od nekih dvadeset metara, ršunastog ti jela otimala se iz klopke. Pandže i krila ptice bili su zapleteni u oka rešetke. Onakne kad je ugledala Nicole. Njen veći pratitelj, koji je trenutno kružio oko vrha građevina, oprema njoj.

Nicole se priljubi uz fasadu jedne zgrade dok se druga ptica približavala. Ona zakri ješti na kao da je grdi, ali je nije napala. Onda baršunasta ptica nešto reče i, posli je kratke izmjene po

upna, linoleumska ptica povuče se do obližnje terase na udaljenosti od dvadesetak metara.

Kada se smirila (držeći na oku veću pticu na njenoj promatračnici), Nicole priđe rešetki i pje. Ona i Francesca nisu imale za to vremena dok su tragale za Takagishi jem, tako da je to

va Nicoleina prilika za detaljni pregled. Rešetka je bila napravljena od materi jala nalik užetuiri centimetra debelom, koji je bio donekle elastičan. Bilo je na tisuće mjesta spo jeva na rešesvakom od njih nalazilo se malo zadebljanje ili čvor. Čvorovi su bili donekle ljepljivi, ali njno da bi Nicole pomislila kako je ci jela rešetka neka vrsta paukove mreže za hvatanje lorenja.

Dok je proučavala donji dio mreže, slobodna ptica preleti pokraj Nicoleine glave i spusti ssvog zarobljenog pri jatelja. Pazeći da se ne zapetlja i sama, igrala se pandžama s po jeknima. Također je, premda uz poteškoće, rastezala i savi jala užad rešetke. Onda linoleumska

žljivo dođe do mjesto na ko jem joj se nalazila družica i nespretno pokuša pokidati ili razvze rešetke koje su držale drugu pticu. Kada je to završila, ogromna ptica zakorači natrag i zau Nicole.

Što to radi? reče Nicole sebi. Sigurna sam da mi pokušava nešto reći... Kada se Ni cole nijknula, ptica uz napor ponovi čitavu predstavu. Ovog puta Nicole pomisli da je shvatila kakano stvorenje pokušava reći da ne može osloboditi svog pri jatelja. Nicole se nasmi ješi i mahda, i dalje sto jeći na dnu rešetke, vezala je nekoliko susjednih užeta jedno za drugo. Kada ih

m razvezala, dvi je ptice kri ještanjem izraziše svo je odobravanje. Ona ponovi postupak dva putam pokaže rukom najpri je sebe, a zatim baršunasto stvorenje zarobljeno nad njom.

Dođe do naleta razgovora na njihovom glasnom, ponekad melodičnom jeziku, a onda sen para vrati na svo ju terasu. Nicole je gledala u zrak u baršunasto stvorenje. Ono se zapetljamjesta; no svako je njegovo otimanje za posljedicu imalo još čvršće zaplitanje u elastičnu

cole je nagađala da su pticu vjero jatno zahvatili siloviti uraganski vjetrovi i da je bačena u mkom prethodne noći. Užad se vjero jatno deformirala pod naletom udara, a kada se vratila u

rmalni oblik, velika ptica je ostala zarobljena u mreži.

Uspon nije bio težak. Mreža je bila pažljivo pričvršćena za dvi je građevine, a uže je biljno teško da se Nicole nije mnogo njihala. Ali dvadeset metara iznad tla prilično je visoko, vi



rmalne šestokatnice, i zato Nicole nije bilo sve jedno kada je stigla do mjesta na ko jem je bibljena ptica.

Bila je zadihana od napora uspona. Oprezno se nagnula prema ptici da bi se uvjerila dšto pogrešno shvatila u njihovom neobičnom komuniciranju. Strana ptica ju je napeto sli jedila

m krupnim, plavim očima.

Jedno krilo bilo je upetljano vrlo blizu glave ptice. Nicole se upusti u pokušaj oslobađanja pri je omotavši mrežu oko svo je ruke da se osigura od pada. Posao je polako napredovao. Um trenutku Nicole zapahne jaki dah stvorenja. Prepozna jem taj miris, reče Nicole. Za Nicole jtreban samo trenutak da poveže miris s mana dinjom koju je nedavno jela. Znači, i ti jedear? pomisli Nicole. Ali odakle nam to sti že? Nicole poželi da može razgovarati s tim čud

vnim stvorenjima.

Borila se s prvim čvorom. Bio je vrlo čvrsto stegnut. Plašila se da ne povri jedi krilo stvoo jače povuče. Nicole posegne u naprtnjaču i izvadi svoj najjači skalpel.

Druga ptica se u trenutku okomi na nju; blebetala je, kri ještala i gotovo na smrt prestrašila Nije htjela otići i dopustiti joj da nastavi sve dok se Nicole nije udaljila od zarobljene ptice i a njenom pratitelju kako skalpel može prerezati konope rešetke.

Zahvalju jući skalpelu, operaci ja oslobađanja bila je brzo završena. Baršunasta ptica vinek, dok su joj melodični, radosni krici odzvanjali po ci jelom području. Njena družica pridruu slavlju vlastitim kricima i njih dvo je zaplesaše, poput ljubavnika, u zraku nad mrežom. Tresni je nestanu i Nicole se polako spusti na tlo.

Bila je zadovoljna sa sobom. Sada je bila spremna vratiti se na zid i pričekati spas za koji jurna da će doći. Pošla je prema sjeveru, pjeva jući narodnu pjesmu s Loire koju je zapamtadosti.

Posli je nekoliko minuta, Nicole je opet dobila društvo. Točni je, dobila je vodiča. Kad g

enula na pogrešnu stranu, baršunasti stvor, koji joj je letio nad glavom, počeo bi s nevjero jaamom. Buka bi prestala tek kada bi Nicole krenula u pravom smjeru. Baš me zanima kamo id

ita se Nicole.

U područje trga, na ne više od četrdeset metara od oktaedra, ptica se strmoglavi prema poičnom komadu metalnog tla. Nekoliko puta udari pandžama i onda se nadnese nad tu točku. ta poklopca sklizne u stranu i stvorenje nestane s trga u otvor. Zatim dva puta izleti, reče neštoNicole i onda opet siđe u otvor.

Nicole shvati poruku. Mislim da sam pozvana u kućni posjet da se upoznam s obitelji, objas

dam se da nisam ja ta koju planira ju za večeru.



PRAVI PRIJATELJ

cole nije imala pojma što je očeku je. Nije se plašila dok je prilazila i gledala u rupu u tlu. Prevući osjećaj u njoj bila je radoznalost. Na trenutak se uplašila mogućnosti da spasilačka ekipa k se ona nalazi pod tlom, ali uvjeri samu sebe da bi se oni sigurno vratili kasni je.

Četvrtasti poklopac bio je veliki, dug otprilike deset metara i širok šest metara. Kada leteći dje da ga Nicole sli jedi, on uleti u rupu, pa je čekao na trećoj izbočini. Nicole čučne pokraj otvgleda se u dubinu. Vidjela je nekakva svjetla u blizini, a još više ih je treptalo u dubini pod e mogla proci jeniti točno do koje dubine se tunel pruža, ali očito je išao na više od dvadeset i

set metara.

Spuštanje nije bilo lako za vrstu koja ne leti. Vertikalni tunel je u biti bio velika rupa s nizokih polica sa strane. Svaka polica, kao neka stuba, bila je potpuno iste veličine, duga oko pet miroka jedan metar, a sve su bile razdvo jene jedna od druge po dubini za oko dva metra. Nicrala biti vrlo pažljiva.

Ono malo svjetla što ga je bilo u okomitom tunelu dopiralo je iz otvora prema trgu i iz etiljki obješenih o zidove na svakoj četvrtoj polici. Svjetiljke su bile obavi jene prozirnim omkoji su istovremeno bili gipki i nalik papiru. U svakoj svjetiljci nalazila se mala, plamteća

edno s nekom tekućinom za koju je Nicole pretpostavila da je gorivo.

Leteći pri jatelj baršunastog ti jela strpljivo je promatrao Nicole ti jekom spuštanja i uvi jek jtri police ispod nje. Nicole je imala osjećaj da bi je u sluča ju klizanja ptica uhvatila u padu, aljela provjeriti tu pretpostavku. Um joj je radio grozničavom brzinom. Nicole je već zaključorenja nipošto nisu bioti. To je značilo da su neka strana vrsta. Ali nemoguće je da su Ram

mišljala je Nicole. Ra zina njihovog tehnološkog razvo ja potpuno je neprimjerena ovom svemirodu.

Nicole se prisjeti satova povi jesti o jadnim i zaostalim Ma jama koje su konkvistadori neksiku. Španjolci su zaključili da je nemoguće da su preci tih neobrazovanih i siromašnih ljudmogli sagraditi tako dojmljiva mjesta za vjerske obrede. Je li moguće da se to dogodilo i o

ita se Nicole. Je li moguće da su ti neobični leteći stvorovi jedino što je ostalo od glavne vrstestvorila ovaj artefakti

Dvadesetak metara ispod površine Nicole začu je nešto što ju je podsjetilo na žubor vode. Šuačao kada se spustila na policu koja je zapravo bio produžetak vodoravnog tunela koji se p

o pokraj nje. S druge strane okomitog hodnika Nicole ugleda sličan mračni prolaz koji je iprotnom smjeru, isto tako usporedo s površinom.

Njezin pticoliki vodič bio je, kao i obično, tri police pod njom. Nicole pokaže niz tunel izavorenje doleti blizu nje i sistematski počne letjeti sad nad jednom, sad nad drugom policom cole, pokazu jući savršeno jasno da očeku je da se Nicole nastavi spuštati.

Nicole se nije željela predati tako lako. Izvadila je bocu i napravila pokret kao da pije. Onkazala iza sebe u mračni tunel. Stvor je lepetao oko nje, činilo se da odmjerava odluku, a zateletio preko Nicoleine glave u pomrčinu. Četrdeset sekundi kasni je Nicole ugleda svjetlo u d

e je sve više raslo kako joj se primicalo. Ptica se vratila, noseći veliku baklju u jednoj pandži



Nicole je sli jedila pticu petnaestak metara. Stigli su do oda je, s li jeve strane u tunelu, u koazila velika cisterna puna vode. Svježa voda sli jevala se u cisternu sa slavine ugrađene u zid. izvadi spektrometar mase i provjeri tekućinu. Bila je to čista H2O; drugih tvari nije bncentraci ji od jednog di jela u mili jun. Pazeći da se dosto janstveno ponaša, Nicole zaroni rčne piti s mlaza. Bilo je nevjero jatno ukusno.

Kada se napila, Nicole produži tunelom u istom smjeru. Ptica je poludjela; letjela je gore-dprekidno blebetala, sve dok Nicole nije promi jenila smjer i vratila se u glavni okomiti tunel. nastavila spuštati, uočila je da je osvi jetljenost okolice primjetno opala. Nicole baci pogled

be. Otvor prema trgu New Yorka sada je bio zatvoren. Nadam se da to ne znači da osta jem ovdjek, po mislila je.

Dvadeset metara ispod površine, još jedan par mračnih, vodoravnih tunela pružao se pod prom na glavni hodnik. Na toj drugoj razini, baršunasta ptica, i dalje noseći baklju u pandži, po

cole niz jedan od vodoravnih tunela oko dvi je stotine metara. Ušla je za pticom u prostranu, ka ju visokoga stropa. Ptica upotrebi baklju da upali nekoliko svjetiljki u zidu prostori je. Onstala. Nije je bilo gotovo jedan sat. Nicole je sjedila strpljivo koliko god je to mogla, najprazirući po crnoj prostori ji, koja ju je podsjećala na pećinu ili kriptu. Nije bilo nikakvih u

sli je dužeg vremena Nicole se usredotoči na razmišljanje kako obavi jestiti ptice da želiavde.

Kada joj se baršunasti pri jatelj konačno vratio, sa sobom je doveo četiri druga. Nicole jeko lepeću krilima u hodniku i neprekidno brblja ju. Njezin ptičji pri jatelj (za koga je Ntpostavila da je ženka) i još dva stvorenja linoleumske površine uletješe prvi. Sletjeli su i

spretno prišli Nicole da je dobro pogleda ju. Kada su sjeli na suprotne kra jeve prostori je, još orenje baršunastog ti jela, smeđe, a ne crno, uleti posli je svih. U pandžama je nosilo malu man

u.

Dinja bi spuštena pred Nicole. Sve ptice su gledale, pune iščekivanja. Nicole glatko o

alpelom jednu osminu dinje, podigne je i ispi je mali gutljaj zelenkaste tekućine iz sredine, a nese ostatak dinje domaćinima. Ovi odobrava juće zakri ještaše, diveći se preciznosti reza dno drugome dodavali dinju.

Nicole je gledala ptice kako jedu. Di jelile su dinju među sobom i ni jednog jedinog trenutan dio nije ispušten. Dva baršunasta stvora bila su iznenađu juće vješta i elegantna sa sv

ndžama, vrlo su malo brljali i nije im osta jalo nimalo otpadaka. Veći stvorovi bili su mspretni ji; način na koji su se hranili podsjećao je Nicole na zemaljske životinje. Poput Nicole,n stvor nije jeo tvrdi, vanjski omotač mana dinje.

Kada je objed bio gotov, stvorovi, koji uopće nisu razgovarali dok su jeli, skupiše se u krugm nekoliko sekundi. Gužva se prekinula kada je smeđi baršunasti profrktao nešto što se Nnilo nalik pjesmi. Jedno po jedno, oni doletješe do nje da je još jednom pobliže pogleda ju.

Nicole šutke sjedne i upita se što će se dogoditi sljedeće. Stvorovi su ostavili svjetla u blai (ili dvorani za gozbe, ili što je već bila), ali vanjski hodnik bio je ugljeno crn. Očito su želja ostane gdje je, barem neko vri jeme. Već je dugo prošlo otkako je Nicole posljednji put spavda je bila ugodno otežala od hrane. Oh, dobro, reče si i sklupča se na podu posli je kraće raspramom sobom, možda će me kratki dri jemež osvje žiti.



snu je čula kako je netko zove po imenu, ali bilo je to iz velike daljine. Morala se napregnuti de glas. Nicole se probudi s trza jem i pokuša se prisjetiti gdje je. Pažljivo je slušala, ali nijeta. Kada je pogledala na sat, vidjela je da je spavala četiri sata. Bolje bi bilo da izađem odavdsli Nicole. Uskoro će mrak, a ja ne želim pro pustiti priliku za spas.

Izašla je u hodnik i upalila svo ju malu svjetiljku. Nicole je stigla do okomitog tunela za mminute. Odmah je počela uspon uz police. Malo ispod mjesta na ko jem je zastala ti jekom spubi se napila vode, Nicole začu je neobičan šum iznad sebe. Zastala je da bi došla do daha. Ma

gnula u razjapljenu rupu i obasjala svjetiljkom prostor nad sobom, u smjeru zvuka. Nešto v

etalo se napri jed-natrag po di jelu prve razine koja je presi jecala u okomiti tunel.Nicole se oprezno uspuže uz policu odmah ispod nove po jave i čučne ispod njega. Što g

o, pokrivalo je svaki kvadratni centimetar police pred ulazom u tunel jednom u svakih pet sekcole ga nikako nije mogla izbjeći. Nikako se nije mogla podići gore i zatim pri jeći na sli jedeću za manje od pet sekundi.

Prišla je jednom kra ju police i napeto počela slušati zvuk iznad sobe. Kada se stvar okrešla u suprotnom smjeru, Nicole promoli glavu preko ruba sljedeće razine. Predmet se brzo kmičnim koracima i straga izgledao baš kao oklopljeni tenk. Bacila je pogled samo nakratko,

ednji kraj tenka već okretao da ponovi pregled svog polja.Jedno je sigurno, reče Ni cole sebi dok je sta jala na nižoj polici. Taj tenk je neka vrsta stra

cole se pitala raspolaže li kakvim senzorima – očito nije davao do znanja da ju je čuo – ključila da si ne smi je dopustiti da pokuša to otkriti. Ne bi bio baš neki stra žar ako ne može ni ulje za.

Nicole polako siđe niz police do razine one blagovaone ili što već je. Bila je teško razočarda i ljuta na sebe što je uopće sišla u ovu ptičju jazbinu. Pa ipak, nije joj se činilo da ima smiptice drže kao zarobljenika. Na kra ju kra jeva, nije li stvorenje pozvalo Nicole da ga posjeti

u je ona spasila život?

Nicole je zbunio i stražar-tenk. Njegova nazočnost bila je čudna, u potpuno neskladu s raznološkog razvo ja svega ostalog u jazbini. Što mu je bila namjena? Odakle je došao? Sve čud

dni je, pomisli Nicole.

Kada je opet bila na drugoj razini ispod tla, Nicole se obazre da vidi ima li drugog izlabine. S suprotne strane okomitog hodnika nalazila se ista skupina polica. Kada bi mogla skoč

ugu stranu, onda bi možda...

Pri je nego što je ozbiljno razmotrila taj plan, Nicole je morala provjeriti je li još jedan tengovara jući stražar, ko jim sluča jem ne čuva i suprotni vodoravni tunel na prvoj razini. Nije m

djeti s mjesta na ko jem je sta jala, i zato, gunđa jući na sebe zbog svo je gluposti, Nicole sepne na police sa svo je strane da bolje pogleda hodnik. Imala je sreće. Polica pred suprotnim m bila je prazna.

Do trenutka kada se opet vratila na drugu podzemnu razinu, Nicole je bila iscrpljena od penljila je preko hodnika i prema svjetlostima u ponoru pod sobom. Gotovo bi sigurno poginulapala. Nicole je prilično dobro procjenjivala udaljenost i računala je da od ruba police na njeani tunela do ruba na drugoj strani ima oko četiri metra. Četiri metra, razmišlja la je, najviše č. Ako ra čunamo malo razmaka na obje strane, treba mi skok od pet metara da bih ga preskoč

ačkom kombinezonu s naprtnjačom.



Nicole se prisjeti onog nedjeljnog posli jepodneva u Beauvoisu od pri je četiri godine, kanevieve imala deset godina i kada su majka i kćerka gledale olimpi jadu 2196. na televizi ji. „Msada skočiti daleko, mama?” pitala je djevojčica, teškom mukom zamišlja jući svo ju majku

mpijskog šampiona.

Pierre ju je nagovorio da povede Genevieve na atletsko polje pokraj srednje škole u Luya je daleko najbolja u troskoku, ali posli je trideset minuta zagri javanja i uvježbavanja, Nic

pjela skočiti u dalj šest i pol metara. Genevieve nije bila bogzna kako zadivljena. „Mama” redok su se vraćale biciklom kući kroz zelenilo, „Dani jelina stari ja sestra može skočiti gotovo

a samo je student na fakultetu.”Sjećanje na Genevieve probudi duboku tugu u Nicole. Žudjela je čuti kćerin glas, da jo

gne da sredi kosu, da pođe s njom na veslanje na mali, privatni ribnjak pokraj Bresmea. Nikaenimo dovoljno vri jeme koje nam je na raspolaganju, pomislila je, sve dok nam ga ne ponestan

Nicole se okrene da pođe niz tunel do mjesta na ko jem su je ostavile ptice. Nije htjela pokušokom. Bilo je preopasno. Ako bi se okliznula...

„Nicole des Jardins, gdje si, do vraga?” Nicole se sledi u trenutku kada je začula pozivb, iz velike daljine. Je li joj se to učinilo? „Nicole?” čula je opet. Bio je to nepobitno glas Ric

akefielda. Otrčala je natrag do okomitog tunela i htjela viknuti. Ne, po misli brzo, to bi ih probće mi biti potrebno više od pet minuta. Mogu skočiti...

Adrenalin je nadolazio Nicole nevjero jatnom brzinom. Ona se zaleti i vine preko ponora. Ue. Popela se po policama vratolomnom brzinom. Pri vrhu opet začu je Wakefielda kako je zov

„Ovdje sam, Richarde. Ispod tebe” poviče ona. „Ispod trga.”

Nicole stiže do najviše police i počne gurati poklopac. Nije se htio pokrenuti. „Sranje” pa kada je zbunjeni Richard prošao negdje u blizini. „Richarde, dođi ovamo. Gdje mi ču ješaraj po tlu.”

Richard počne mlatiti po poklopcu. Vikali su jedno na drugo. Galama je bila zaglušna. Dd sobom Nicole začu je zamahe krila. Ptice, koji su se dizale u tunelu, počeše kri ještati i blebet

„Pomognite mi” poviče Nicole na njih kada se približiše. Pokazala je na poklopac. „Pri jatvani.”

Richard je i dalje udarao. Samo dva leteća stvora koja su prvobitno našla Nicole u jami stmjesta gdje se sada nalazila. Letjeli su oko nje, lepetali krilima i kri ještali na pet drugih koji snižoj razini. Stvorenja su očito raspravljala, jer baršunasta ptica dva puta izduži vrat prema sv

ugovima i ispusti zastrašu jući krik.

Poklopac se iznenada otvori. Richard se jedva zadrži da ne padne unutra. Kada je poglepu, ugleda Nicole s dva divovska pticolika stvorenja, od ko jih jedno proleti pokraj njega kacole ispuzala iz otvora. „Tako mi pakla” usklikne on, dok su mu oči pratile let ptice.

Nicole je bila preplavljena radošću. Potrčala je u Wakefieldovo naručje. „Richarde, oh,rde” reče ona, „tako mi je drago što te vidim.”

On joj se nasmi ješi i uzvrati zagrljaj. „Da sam znao da tako osjećaš” reče on, „došao bih ran



DVA ISTRAŽIVAČA

aščistimo jednu stvar. Kažeš mi da si sâm? I da nemamo ništa čime bismo prešli Cilindre?”

Richard kimne. Bilo je to previše za Nicole. Pri je pet minuta bila je ushićena. Njezine muk

čno su bile završene. Zamišljala je kako se vraća na Zemlju i opet sreće s ocem i kćeri. A saon govorio...

Brzo je otišla od njega i naslonila glavu na jednu od građevina koje su okruživale trg. Suse sli jevale niz lice dok je davala oduška razočaranju. Richard ju je sli jedio na razmaku.

„Žao mi je” reče Richard.

„Nisi ti kriv” odvrati Nicole kada se smirila. „Jednostavno mi nije palo na pamet da bih mdjeti nekoga od članova posade, a da ipak ne budem spašena...” Ona se zaustavi. Nije bilo ponje tjerati Richarda da se osjeća krivim. Prišla mu je i prisilila se da se nasmi ješi.

„Obično nisam ovoliko osjetljiva” reče Nicole. „I prekinula sam te usred priče.” Ona zastariše oči. „Pričao si mi kako su bioti morski psi jurili za motornim čamcem. Prvi put si ih ugda si bio na pola puta preko mora?”

„Manje-više” odvrati Richard. Njezino razočaranje ga je utišalo. On se pokuša nervozno ni. „Sjećaš li se, posli je jedne od simulaci ja, kada nas je komisi ja za nadzor kritizirala zbog togmo najpri je poslali u vodu bespilotnu verzi ju brzog motornog čamca, čisto da bismo se uvjerovom dizajnu nema nečeg posebnog što bi na neki način poremetilo ‘ekološku ravnotežu’? D

o vri jeme sam mislio da su njihove primjedbe smi ješne. Sada nisam toliko siguran. Ti bioti mjedva su i primjećivali spora plovila s Newtona, ali moj mo torni čamac velike brzine zasigur

razljutio.”Richard i Nicole sjedoše na jednu od sivih metalnih kuti ja razbacanih oko trga. „Uspio sam

ći jednom” produži Richard, „ali sam imao pritom izuzetnu sreću. Kada više nisam imao inostavno sam iskočio i zaplivao. Srećom za mene, uglavnom su otišli za čamcem. Nisam vidnog dok sam plivao sve dok se nisam našao na samo sto metara od obale.”

„Koliko je prošlo ukupno vremena otkako si u Rami?” upita Nicole.

„Oko sedamnaest sati. Napustio sam Newton dva sata posli je zore. Potrošio sam previše pr vremena pokušava jući popraviti komunikacijski relej na Beti. Ali bilo je to nemoguće.”

Nicole mu opipa letački kombinezon. „Osim tvo je kose, čak i ne vidim da si bio mokar.”Richard se nasmi je. „Oh, čuda tvoraca tkanine. Možeš li vjerovati da je ovo odi jelo bilo g

ho do trenutka kada sam presvukao izolacijski dio? Do tada sam imao problema da se čak uvsam proveo onih dvadeset minuta pliva jući u hladnoj vodi.” On pogleda pri jateljicu. Vrlo laopuštala. „Ali iznenađu je me, astronautkinjo des Jardins, zašto mi nisi postavila najvažni je piko sam znao gdje se nalaziš?”

Nicole je izvadila skener i očitavala Richardove biometrijske podatke. Sve je bilo unutaštenih granica, i uz njegovo nedavno iscrplju juće plivanje. Malo je sporo shvatila njegovo pi

nao si gdje sam?” reče ona napokon i namršti se. „Mislila sam da si tek tako lutao po okol



Ma hajde, daj. New York je malen, ali nije toliko malen. Unutar zidova ima dvadeset pet kvadometara teritori ja. A radio je potpuno nepouzdan u ovoj okolici.” Nasmi ješio se. „Da vidimo,

h na svakom kvadratnom metru zastao i pozvao te po imenu, trebao bih te pozvati dvadeset petna puta. S jednim pozivom svakih deset sekundi – što mi daje vremena da oslušnem ima li odgi da pri jeđem na sli jedeći kvadratni metar – to bi bilo šest poziva u minuti. Znači, bilo trebno četiri mili juna minuta, što je neznatno manje od šezdeset tisuća sati, ili dvi je i pol tisućljskih dana...” „U redu, u redu” prekine ga Nicole. Napokon se smi jala. „Reci mi, kako si znao

m.”

Richard ustane. „Smi jem li?” reče on dramatično i posegne prema džepu na grudima Nicolačkog odi jela.

„Pretpostavljam” odgovorila je. „Iako mi ne pada na pamet što...”

Richard gurne ruku u njezin džep i izvadi princa Hala. „On me je doveo do tebe” reče Wakeobar si čovjek, moj prinče, ali neko vri jeme mislio sam da si me izdao.” Nicole nije imala p

čemu Richard priča. „Princ Hal i Falstaff ima ju poklapa juće navigacijske markere” objasnmitira ju petnaest jakih impulsa svake sekunde. S Falstaffom ostavljenim u mo joj kolibi u Bgovara jućim primopredajnikom na logoru Alfa, mogao sam te sli jediti uz pomoć triangula

tode Znaš već ono: tri vrha trokuta. I zato sam točno znao gdje si – barem glede x-y ko ordoj jednostavni algoritam za praćenje ne predviđa i izlete u z,”

„Tako bi jedan inženjer nazvao moj posjet jazbini letećih stvorova?” reče Nicole s novim om. „Izlet u z?” „To je jedan od načina opisivanja stvari.”

Nicole zavrti glavom. „Stvarno te ne shvaćam, Wakefielde. Ako si zaista ci jelo vri jemee sam, zašto si, do vraga, toliko čekao...”

„Zato što smo te izgubili, barem smo tako mislili, pri je nego što smo te našli... kada sam sepo Falstaffa.” „Jesam li ja otupjela ti jekom posljednjega tjedna, ili je ovaj vrtuljak objašnja

e smušeni ji?”Sada je bio na Richarda red da se nasmi je. „Možda bih ti trebao malo suvisli je reći stvari

tane da bi sredio misli. „Stvarno sam se naljutio” počne on, „tamo, ti jekom lipnja, kada je rska grupa za upravljanje odlučila ne upotri jebiti navigacijske snopove kao pomoćne osobnore. Upozoravao sam, bezuspješno, da bi moglo doći do izvanrednih situaci ja ili nepredviolnost, u ko jima bi odnos signal-šum na redovnim lini jama veze pao ispod praga osjetljivostim opremio tri vlastita robota za svaki slučaj...”

Nicole je proučavala Richarda Wakefielda dok je govorio. Zaboravila je da je istovremeno u jući i zabavan. Bila je sigurna da bi mogao pričati o tome puni sat, samo kada bi mu postaava pitanja.

„...Onda je Falstaff izgubio signal” nastavio je. „Osobno nisam bio uz njega u to vri jeme, jepripremao doći s Hirom Yamanakom da pokupim tebe i Francescu helikopterom. Ali Falstafmori ju i vremenski bilježi sve podatke. Kad se nisi po javila, preslušao sam podatke iz memo

krio da se signal naglo prekinuo. Vratio se samo nakratko, dok smo koju minutu posli je razgopreko radi ja, ali nekoliko sekundi posli je posljednjega razgovora signal je zauvi jek nestaoo da je ukazivalo na hardverski kvar. Pomislio sam da je princ Hal otkazao. Kad je Francescasi otišla s njom sve do trga, onda sam postao posve siguran da je princ Hal...” Nicole je sl

mo jednim uhom, ali joj se pažnja vrati kada je Richard spomenuo Francescu. „Stoj” prekine ge i podigne ruku. „Što kažeš da ti je rekla?”



„Da ste ti i ona za jedno napustile skladište i da si se nekoliko minuta kasni je odvo jila odšla tražiti Takagishi ja...”

„To je čisto sranje” reče Nicole.

„Što želiš time reći?”

„To je laž. Apsolutna i potpuna neistina. Upala sam u onu jamu o ko joj sam ti pričala još dancesca bila ondje, ili barem ne više od jedne minute kada je otišla. Nije me uopće vidjela pga.”

Richard razmisli na trenutak. „To objašnjava zašto te je Falstaff izgubio. Ci jelo vri jeme si adištu i signal je bio blokiran.” Sada je na njega bio red da bude zbunjen. „Ali zašto bi Fran

mislila takvu priču?”

To bih i ja voljela znati, po misli Nicole. Vjero jatno je planirano otrovala Borzova. Zbog čeče namjerno...

„Je li bilo nešto među vama?” nastavi Richard. „Oduvi jek mi se činilo da primjeću jem...”

„Vjero jatno malo ljubomore” prekine ga Nicole, „i to u oba smjera. Francesca i ja smo udaetlosne godine.” „To slobodno možeš ponoviti” zahihota Richard. „Proveo sam dobar dio g

davanju znakova da te smatram inteligentnom, zanimljivom i privlačnom. Pa ipak, nikada nmio ništa osim suzdržanog i uglađenog profesionalnog odaziva. S druge strane, Francesca pi i ako je slučajno pogledaš bočno.”

„Posto je i druge, bitni je razlike” reče Nicole, ne baš nezadovoljna zato što je Richard konečima izrazio svo je zanimanje za nju kao ženu.

Na trenutak dođe do stanke u razgovoru. Nicole baci pogled na sat. „Ali ne želim više gubime na razgovore o Francesci Sabatini” reče. „Za sat vremena će opet biti mrak, a mi moramo ati bi jeg s otoka. Isto tako, moramo razmotriti određene, ovaj, logističke teme, kao što su hda i druge stvari o ko jima ne bih pričala i zbog ko jih je zarobljeništvo u maloj rupi bilo privratno.”

„Donio sam pri jenosnu kolibu – ako nam zatreba.”

„Sjajno” reče Nicole, „prisjetit ću se toga kad bude padala kiša.” Automatski je krenprtnjaču za mana dinjom, ali nije izvadila kuti ju s hranom. „Usput” reče ona Richardu, „jesi i nešto ljudske hra ne?”

liba se pokazala korisnom kada su se spremali za spavanje. Odlučili su je postaviti odmah p

dišnjeg trga. Nicole se osjećala sigurni ja kada je u blizini dvi je „svo je“ ptice. U izvjesnom smi su joj pri jatelji i mogli bi joj pomoći ako bi se ukazala potreba. Isto tako, bili su jedini

vor hrane. Richard i Nicole za jedno su imali jedna dovoljno hrane i vode za dva ramanska dan

Nicole se nije protivila Richardovom pri jedlogu da podi jele kućicu. On je u prvi mah galnudio spavati vani, „ako će ti zbog toga biti udobni je” ali kućice su bile dovoljno prostrane za ja sve dok nije bilo drugih predmeta. Razgovor im je bio vrlo olakšan time što su ležali natra udaljenosti. Nicole detaljno opiše sate svog samovanja, izostavivši samo dio o bočici i je za nju bilo previše osobna stvar da bi je podi jelila s nekim. Richarda je očarala čitava njča, a posebice ptice.

„Želim reći” započne on i osloni glavu na lakat, „pokušaj razmisliti kako su se, do vraga, s



ovdje. Na temelju onoga što si rekla, ako se izuzme tenk-stražar – a ja se potpuno slažem s tje tu ri ječ o anomali ji – nisu napredni ji od pretpovi jesnih ljudi. Kakva bi to bila divota da sazhovu tajnu.

Ne možeš potpuno odbaciti ni mogućnost da su bioti” produži on, jedva zatomlju jući oduš. „Možda nisu

342 dojmljivi u biološkom pogledu, ali, dovraga, kao umjetna inteligenci ja vrhunski su dosjedne na svom leža ju. „Zamisli samo što bi to značilo u oba sluča ja. Moramo otkriti sve te o

re. Ti si lingvist, možda možeš naučiti razgovarati s njima.”

Nicole je sve to zabavilo. „Je li ti palo na pamet, Richarde” upitala je, „da će sva ova rasstati akademska ako nas nitko ne spasi?”

„Nekoliko puta.” Richard se nasmi je. Opet je legao. „Onaj prokleti Heilmann me je odvanu, neposredno pri je nego što ću se vratiti u Ramu, i rekao mi da svo jim povratkom ošim sva pravila! Dao mi je ri ječ da se neće vraćati po mene ni pod ko jim uvje tima.”

„Pa zašto si onda došao?”

„Nisam potpuno siguran” reče on polako. „Znam da sam želio pokupiti Falstaffa u Beti i v

e li nekim sluča jem ipak primio kasni je signal s tvog odašiljača. Ali mislim da je bilo i dloga. Ekspedici ja je sve više posta jala politička, a sve manje znanstvena. Bilo mi je očito da krati na Zemlji prekinuti istraživanje, ‘iz sigurnosnih razloga i da se posada neće vratiti na Rao sam također da će se političke rasprave nastaviti još dan ili dva.” Zastao je na sekundu. „A

m posljednji put pogledati najnevjero jatni ji pr izor svoga života.”

Nicole je šutjela jedan trenutak. „Očito se nisi plašio” reče ona blago, „jer ni sada ne pokakakve znakove straha. Zar te misao da bi mogao biti ostavljen da umreš na Rami nimalo ne uznva?”

„Malo” odgovori Richard. „Ali umiranje u uzbudljivoj situaci ji bolje je od življenja u d

.” Opet se pridignuo na lakat. „Tri godine sam čekao ovu ekspedici ju. Od početka sam smatram dobrih izgleda biti izabran. S izuzetkom mo jih robota i Shakespearea, u mome životu nemga osim rada. Nemam ni obitelj ni pri jatelje o ko jima treba misliti...”

Glas mu se izgubi. „A povratka se bo jim isto toliko koliko i smrti. Richard Wakefield, astrwtona, ima ba rem jasno određen cilj.” Želio je reći još nešto, ali se zaustavio. Opet legne i s.



EGZOBIOLOŠKA PSIHOLOGIJA

osto ji još jedan razlog zašto se ne treba odreći nade” reče Richard veselo čim je Nicole otv, „a zaboravio sam ga spomenuti sinoć.”

Nicole se uvi jek vrlo sporo budila. Čak i kao di jete. Voljela je uživati u posljednjem di jel

je nego što će se suočiti s grubom stvarnošću. Kod kuće, i Genevieve i Pierre znali su da ji ju govoriti ništa važno dok ne popi je jutarnja kava. Ona zatrepće očima prema Richardu, kalio malu svjetiljku u prostoru između njih.

„Ova strana svemirska letjelica sada ide prema Zemlji” reče. „Čak i ako Newton ode, prisni je ovamo bi mogao doći novi ljudski svemirski brod.”

„O čemu ti to pričaš?” upita Nicole, dižući se i trlja jući oči.

„U sinoćnjem uzbuđenju” reče Richard, „ispustio sam jednu od bitnih stvari. Manevtpostavljam da ga nisi doživjela, jer si bila onesvi ještena na dnu one jame – je stavio Ramu na

ema Zemljom. Zbog toga je naša evakuaci ja i postala imperativ.”

Richard primi jeti da Nicole bulji u njega kao da je sišao s uma. „Svemirski brod je i dalje rboli u odnosu na Sunce” po jasni on, „ali juri punom brzinom prema Zemlji. Ako se ništa nejeni, sudarit ćemo se za dvadeset tri dana.”

„Richarde” reče Nicole, žudeći svim srcem za šalicom svježe kave, „ne sviđa ju mi se viceviutro. Ne gubi energi ju izmišlja jući...”

„Ne” prekine je on. „Ozbiljan sam. Istina je. Vjeruj mi.” Nicole izvadi džepni termomeovjeri ga. „Onda mi reci, moj inženjerski geni ju, zašto temperatura ovdje unutra i dalje raste?sada udaljavamo od Sunca, zar ne bi trebala opadati?”

„Hajde, razmisli malo bolje, Nicole, možeš ti to” zavrti Richard glavom. „Termalni dopnca na vanjštini Rame vrlo se polako širi difuzi jom kroz omotač, a zatim prema unutrašnplinska vodljivost očito je vrlo slaba. Vjeru jem da će temperatura dosegnuti vrhunac tek za tjedna.”

Nicole se prisjeti osnova termodinamike, shvativši da je ono što je govorio imalo smisla. a topline prema unutrašnjosti tek je započela. Činjenica da se Rama sada kreće prema Zemlji podzvanjati u glavi. Zamolila je Richarda za gutljaj vode. Što se to ovdje događa? pomisl

što Rama sada ide prema našem planetu?

Richard joj je vjero jatno čitao misli. „Trebala si čuti šašave rasprave o tome zašto je Ramajenio stazu i što će najvjero jatni je učiniti. Održana je sedmosatna konferenci ja o toj temi.”

Glasno se nasmi jao. „MSA ima nekog službenika, mislim da je Kanađanin, koji je speci jalizobiološku psihologi ju. Možeš li vjerovati u to? Taj idiot je stvarno sudjelovao na konferendio svo ja viđenja motiva koji sto je iza manevra Ramanaca.” Richard oštro zavrti glavom. „Skraci je su iste. Isci jede sav život iz stvarno kreativnih ljudi i umjesto njih razvi ju papirologzga.”

„I što je bio zaključak skupa?” upita Nicole posli je kraće šutnje.

„Većina normalnih ljudi pretpostavlja da će Rama ući na stazu oko Zemlje i početi s pasi



omatranjem iz daljine. Ali ti normalni su u manjini. Normalnost i logika otišli su na odmom mišljenju. Čak je i David Brown – koji se, kako mi se čini, ponašao vrlo čudno otkako smi vratili na Newton – obja vio da je vrlo visoka vjero jatnost da će Rama izvesti neki nepri jat. Onda je razjasnio svoj stav izjavivši da to zapravo neće biti nepri jateljski čin; međutim, pokme da sazna više o Zemlji mogli bi za posljedicu imati akci je koje bismo mi shvatili kao neske.”

Uzbuđeni Richard sada je ustao. „Jesi li ikada u životu čula takve baljezgari je? A dr. Broo jedan od suvisli jih govornika. Ci jelo savjetodavno ti jelo MSA pitano je za mišljenje glede

i pro jektirani scenarij smatra najvjero jatni jim. Misliš li da je ta hrpa nikogovića mogla odgonostavno s: ‘Ja vjeru jem u mogućnost A, izravni sudar s uništenjem i promjenom klimsljedicom! ili ‘ja sam pri je za mogućnost C, ulazak u Zemljinu stazu i ratoborne namjere’? Naga! Svatko od njih morao je održati nekakvo predavanje. Onaj uvrnuti dr. Alexander, kojstavljao sva ona pitanja na tvom otvorenom sastanku u studenom o biometrijskim mjerenjimaje potrošio čak petnaest minuta objašnjava jući kako je Ramino posto janje ukazalo na pogre

ganizacijskom planu MSA. Kao da ikoga za to u ovom trenutku boli dupe!” Richard opet sjesloni lice na ruke. „Čitava stvar postala je nevjero jatna.”

Nicole je sada bila potpuno budna. „Zaključu jem” reče ona i sjedne na svoj ležaj, „sudeći lju tvo je očite ljutnje, da se nisi složio s prevladava jućim mišljenjem.”

Richard kimne. „Gotovo tri četvrtine sudionika konferenci je – uključivo sve astronaute Newo i velik broj znanstvenika i službenika MSA – vjerovalo je da će ramanski manevar biti bitn

za Zemlju. Gotovo su se svi usredotočili na isto. Kako prvi Rama izgleda uopće nije obraćarnost na naše posto janje, umovali su oni, činjenica da je Rama II promi jenio stazu i krentanak sa Zemljom pokazu je da ova svemirska letjelica ima neki drugi cilj. S tim zaključko

akako slažem. Ali ne mogu razumjeti zašto svi obavezno zaključu ju da je Ramina akci ja neska. Meni se čini isto tako vjero jatno da bi stranci mogli biti motivirani radoznalošću ili ča

m da na neki način budu naši dobročinitelji.” Britanski inženjer na trenutak zastane i razrancesca kaže da ispitivanja javnog mi jenja na Zemlji pokazu ju da je velika većina običnih ema njoj gotovo devedeset posto, uplašena Raminim približavanjem. Digli su gra ju na političane nešto.”

Richard otvori kućicu i izađe na mračni trg. Obasjao je oktaedar svjetiljkom. „Na drutanku, osamnaest sati kasni je, doni jeta je odluka da ekipa s Newtona više ne od lazi u Rrmalno gleda jući, ja nisam prekršio tu naredbu, jer sam napustio Newton pri je njenog služboglašenja. Ali bilo je očito da zapovi jed dolazi.”

„Dok vođe planeta Zemlje raspravlja ju o tome što poduzeti sa svemirskim brodom veličineda koji ide ravno na njih” reče Nicole izlazeći na trg iza njega, „ti i ja imamo nama bliži prooramo pri jeći Cilindrično more.” Uspjela se bli jedo nasmi ješiti. „Hoćemo li malo istraživatgovaramo?”

chard usmjeri svjetiljku prema dnu jame. Mana dinja bila je jasno prepoznatljiva, ali po jedimade u hrpi nabacanog metala bilo je vrlo teško razlučiti jedno od drugog. „Znači, to su rezelovi biota-stonoge?” Nicole kimne. Klečali su jedno pokraj drugog na rubu. „Čak i po danu

i jame su u sjeni. Željela sam biti sigurna da ne gledam u Takagishi jevo ti jelo.”



„Volio bih vidjeti kako stonogi biot popravlja samoga sebe.” Richard ustane i priđe ziduta. Kucnuo je. „A stručnjacima za materi jale sviđala bi se ova tvar. Radiovalovi su blokirani jera, a izvana ne možeš vidjeti unutrašnjost. Pa ipak, zid je na neki način proziran ako se naladištu i gledaš van.” On se okrene prema Nicole. „Donesi skalpel ovamo. Da vidimo možerezati komad.”

Nicole je pokušavala odlučiti treba li jedno od njih sići u jamu i doni jeti dinju. To ne bi mi preteško, pod pretpostavkom da kirurški konac izdrži. Posli je dužeg vremena, ona izvadi skriđe Richardu.

„Nisam sigurna da bismo trebali to učiniti” reče ona. Kolebala se pri je nego što je prislalpel na zid skladišta. „Kao prvo, skalpel bi se mogao oštetiti. Možda će nam biti potreban kaugo, ovaj... to bi se moglo smatrati vandalizmom.”

„Vandalizmom?” reče on retorički. Richard uputi Nicole čudan pogled. „Kako neobično hntrična predodžba.” On slegne ramenima i pođe prema kra ju skladišta. „Nije bitno” reče zero jatno si u pravu glede skalpela.” Richard unese nekoliko podataka u džepno računalo i p

oučavati mali zaslon kada mu Nicole priđe. „Ti i Francesca ste sta jale točno ovdje, je li tako?e mu potvrdno odgovori. „Onda si ti otišla u skladište baciti pogled u jednu jamu?”

„Već smo jednom prošli sve ovo” reče Nicole, „Zašto opet pitaš?”„Mislim da je Francesca vidjela kada si upala u jamu i namjerno nas navela na pogrešan

čom kako si odlutala u potragu za našim japanskim profesorom. Nije željela da te itko nađe.”

Nicole je gledala u Richarda. „Slažem se” polako je odgovorila, „ali zašto ti to misliš?”

„To je jedino objašnjenje koje ima ikakvog smisla. Imao sam neobičan susret s njom nepopri je nego što sam otišao van. Ušla je u moju sobu pretvara jući se da želi intervju, a zapravo

krila zašto se vraćam na Ramu. Kada sam spomenuo Falstaffa i tvoj navigacijski signal, isključmeru. Onda se vrlo uzbudila i postavila mi mnogo iscrpnih tehničkih pitanja. Pri je nego

šla, rekla mi je da je uvjerena da nitko od nas nije ni trebao ući u Ramu. Učinilo mi se da ćeklinjati da se više ne vratim ovamo. „

„Mogu shvatiti da nije željela da ja otkri jem kako te ona pokušala ostaviti u toj jami” prchard nakon kratke stanke. „Ono što ne mogu shvatiti je razlog zašto te je uopće ostavila tamo

„Sjećaš li se one noći kada si mi objasnio zašto je otkazala zaštita RoKira?” reče Nicole pnutka razmišljanja. „Iste noći sam pitala tebe i Janosa je li netko od vas dvo jice vidio genrzova...”

Dok su se vraćali u smjeru središnjeg trga i kolibe, Nicole provede petnaest minuta objašn

i Richardu ci jelu svo ju hipotezu o uroti. Rekla mu je za medijski pro jekt, za droge koancesca dala i Davidu Brownu i Reggieju Wilsonu, kao i za svo je odnose sa svima njima. Nikla za memorijsku kocku. Richard se složi s njom da dokazi djelu ju vrlo uvjerljivo.

„Znači, ti misliš da te je ostavila u jami da ne bi bila raskrinkana kao urotnik?”

Nicole kimne.

Richard zvizne. „Onda se sve uklapa. Bilo mi je očito da Francesca vodi ci jelu predstavuo se vratili na Newton. I Brown i He ilmann su primali zapovjedi od nje.” On obgrli Nicole je

kom. „Ne bih volio da mi ta žena bude nepri jatelj. Očito nema nimalo obzira.”



JOŠ JEDNA JAZBINA

chard i Nicole imali su i većih briga od Francesce. Kada su se vratili na središnji trg, otkrili njihova kućica nestala. Ponovljeno kucanje na poklopac tunela prema pticama nije proizvelo v odaziv. Neizvjesnost njihovog položa ja postane im tada jasna.

Richard se promi jenio i postao neraspoložen i nepristupačan. Ispričao se Nicole, rekavši darakteristika njegove ličnosti da se povlači od ljudi kada se osjeća nesigurno. Nekoliko sati se svo jim računalom, tek tu i tamo zasta jući postaviti joj pitanja o geografi ji New Yorka.

Nicole se opružila na svom leža ju i počela razmišljati o preplivavanju Cilindričnoga moraa osobito dobar plivač. Ti jekom treninga bilo joj je potrebno oko petnaest minuta da preplin kilometar. To je bilo u mirnom plivačkom bazenu. Za prelazak mora bila bi prisiljena plivaometara po hladnoj, uzburkanoj vodi. A mogla bi je pratiti dražesna stvorenja kao što surski psi.

Veseli debeljko visok dvadeset centimetara prekine njezino premišljanje. Biste li izvoljeli

epa gospo?” upita je Falstaff. Nicole se okrene i počne proučavati robota izbliza. On digne neke tekućine i ispi je ga, prolivši malo sebi na bradu. Obrisao se rukavom i onda podrignu

o nećeš piti” reče on teškim britanskim naglaskom i gurne ruku u nakitnjak, „onda bi te možhn mogao naučiti ko joj stvari ispod pokrivača.” Malo lice se nepobitno opsceno cerekalo. Bubo, ali vrlo smi ješno.

Nicole se nasmi je. Isto učini i Falstaff. „Duhovit nisam u sebi samom” reče robot, „razlog tvitosti u drugim je ljudima.”

„Znaš” reče Nicole Richardu, koji je promatrao s udaljenosti od nekoliko metara, „ako se

moriš od astronautskog posla, mogao bi zaraditi mili june na dječjim igračkama.”Richard priđe i podigne Falstaffa. Zahvalio se Nicolei na pohvali. „Kako ja vidim stvari, im

mogućnosti” reče on zatim vrlo ozbiljno. „Možemo preplivati more, možemo istražiti New Ytrazi za materi jalom od ko jega bismo napravili nekakav čamac ili splav, ili možemo čekati k netko ne dođe. Nisam preveliki optimist glede naših izgleda ni u jednom od tih sluča jeva.”da predlažeš?”

„Predlažem kompromis. Dok bude svjetla, pođimo pažljivo istražiti glavna gradska podobito oko tri trga, da vidimo možemo li naći išta što bi nam moglo biti od koristi pri gradnji p

Odvo jit ćemo jedan ramanski dan, možda dva, za istraživanje. Ako ništa ne iskrsne, plivat vjeru jem da ćemo ikada vidjeti spasitelje.” „Slažem se. Ali voljela bih najpri je učinimo ar. Najblaže rečeno, nemamo mnogo hrane. Osjećala bih se bolje kada bismo najpri je izna dinju, pri je nego što nastavimo istraživanje. Na taj način bismo mogli biti zaštićeni od iz

nja.”

Richard se složi da bi pribavljanje zalihe hrane vjero jatno bilo razborit početni korak. Alu se sviđala zamisao ponovnog korištenja kirurškog konca. „Imala si sreću” reče on Nicoleimo što se konac nije prekinuo, nego ti čak nije ni skliznuo s po jasa koji si napravila. Međpuno ti je razrezao rukavice na dva mjesta i gotovo prerezao po jas.”

„Imaš drugu ide ju?” upita Nicole.



„Materi jal one rešetke je očit izbor” reče Richard. „Trebao bi biti savršen, pod uvjetom de problema domoći ga se. Onda bih mogao sići u jamu i poštedjeti te nevolja...”

„Pogrešno” prekine ga Nicole. Nasmi ješila se. „Sa svim dužnim poštovanjem, Richarde,e trenutak za mačo razmetanje. Korištenje mreže je sjajna ide ja. Ali ti si pretežak. Dogodišto, nikako te ne bih mogla izvući.” Potapšala ga je po ramenu. „Nadam se da te ovo ne pogađnas dvo je ja imam atletski je predispozici je.” Richard odglumi povri jeđeni ponos. „Ali što bi i jom? Muškarci uvi jek iskazu ju fizičku snagu i spretnost. Zar se ne sjećaš crtica iz našegstva?”

Nicole se nasmi je svim srcem. „Da, dragi moj” reče ona lako. „Ali ti nisi Popaj. A ja svakakm Oliva.” „Nisam siguran da ću to moći podni jeti” reče on i oštro zavrti glavom. „Da u trvrtoj godini otkri jem da nisam Popaj... Kakav udarac mom samopoštovanju.” On blago zagre. „Što kažeš?” produži on, „da pokušamo još malo spavati pri je nego što dođe svjetlo?”

Ni jedno od njih nije moglo zaspati. Ležali su jedno pokraj drugog na leža jevima nasred otg trga, svaki sa svo jim mislima. Nicole je čula kako se Richardovo ti jelo miče. „I ti si budan?”a šapatom.

„Aha” reče. „Čak sam bro jao i Shakespeareove likove, ali bez uspjeha. Stigao sam do preko

Nicole se digne na lakat i pogleda pri jatelja. „Reci mi, Richarde” reče ona, „odakle potje ja opsjednutost Shakespeareom? Znam da si odrastao u Stratfordu, ali mi je teško zamisliti kaan inženjer poput tebe, zaljubljen u računala, proračune i raznorazne sprave, mogao postati t

čaran dramom.”

„Moj terapeut mi je rekao da je to bio ‘eskapistički poriv”! reče Richard nekoliko sekundi k„Kako mi se nije sviđao stvarni svi jet i njegovi ljudi, rekao je, ja sam izmislio drugi. Osim šam morao stvarati ni iz čega. Samo sam proširio divni svemir koji je već izradio jedan genij.

„Shakespeare je bio moj bog” produži Richard trenutak kasni je. „Kada sam imao devet ili

dina, zastao bih u onom parku pokraj Avona – onaj pokraj svih kazališta, s kipovima Hamstaffa, Lady Macbeth i Princa Hala – i provodio posli jepodneva izmišlja jući nove priče o sv

miljenim likovima. Na taj način sam odlagao odlazak kući do posljednjeg mogućeg trenutka. Uo sam se boravka s ocem... Nikada nisam znao što će učiniti... Ali to te sigurno ne zanima...” prchard iznenada priču, „...svi ima ju sjećanja na traume iz djetinjstva. Trebali bismo pričati o nugom.”

„Morali bismo pričati o svemu što osjećamo” reče Nicole, iznenadivši čak i samu sebe. „što što ja gotovo nikada ne radim” dodala je blago.

Richard se okrene i pogleda prema njoj. Lagano je ispružio ruku. Blago je obavila prstgovih. „Otac mi je radio za Britansku željeznicu” reče. „Bio je vrlo bistar čovjek, ali nespreuštvenom pogledu, pa je imao poteškoća naći odgovara jući posao za sebe kada je završio fakussexu. Vremena su tada još bila teška. Gospodarstvo se tek počinjalo oporavljati od Velikoa...

Kada mu je moja majka rekla da je trudna, osjećao je odgovornost za sve to. Počeo je tražrno, sigurno mjesto. Uvi jek je imao dobre rezultate na testovima, a vlada je natjerala sve alne pri jevozničke monopoliste, uključu jući i željeznicu, da zapošljava ljude na teektivnih rezultata testova. I tako je moj otac postao otpravnik vlakova u Stratfordu.

Mrzio je taj posao. Bio je dosadan i ponavlja jući, nije bio nikakav izazov za čovjeka s d



m. Majka mi je pričala da se, kada sam ja bio vrlo mali, pri javljivao za druge poslove, ali izje svaki put uprskao na razgovoru. Kasni je, kada sam bio stari ji, nije više ni pokušavao. Sjed kuće i žalio se. I pio. A onda maltretirao sve oko sebe.”

Nastala je duga tišina. Richard je imao teškoća u borbi protiv demona svog djetinjstva. Nu stegne ruku. „Žao mi je” reče.

„I meni je bilo” reče Richard s blagim prekidom u glasu. „Bio sam tek dječačić s nevjero jaonošću prema čudesnom i ljubavlju prema životu. Došao bih kući oduševljen nečim novim

m naučio ili nečim što mi se dogodilo u školi, a otac bi mi samo režao.

Jednom, kada sam imao samo osam godina, došao sam iz škole rano posli jepodne i počađati s njim. Imao je slobodan dan i pio je, kao i obično. Majka je bila u trgovini. Ne sjećam sga je počelo, ali pamtim da sam mu rekao da gri ješi glede neke trivi jalne činjenice. Kadastavio raspravljati s njim, iznenada me je udario po nosu svom snagom. Odletio sam premak mi je iz slomljenog nosa šiktala krv. Od tog vremena, sve dok nisam napunio četrnaestu i ose mogu obraniti, nikada nisam ušao u tu kuću kada je on tamo, ako nisam bio siguran da mjka kod kuće.”

Nicole je pokušala zamisliti odraslog čovjeka koji šakom udara osmogodišnje di jete. Kak

čovjek koji je u stanju slomiti nos vlastitom sinu? upitala se.„Uvi jek sam bio vrlo sramežljiv” nastavio je Richard, „i uvjerio sam se da sam nasli jedio o

uštvenu neprilagodljivost, pa zbog toga nisam imao mnogo pri jatelja svog uzrasta. Ali ipakdio za ljudskim odnosima.” Digao je pogled prema Nicole i zastao, prisjeća jući se. „Napraviobi pri jatelje od Shakespeareovih likova. Čitao sam njegove drame svakog posli jepodneva u panjao u njegov svi jet mašte. Čak sam pamtio čitave scene. Onda bih pričao s Romeom, Arieloquesom dok sam se vraćao kući.”

Nicole nije bilo teško predstaviti si ostatak priče. Zamišljam te kao adolescenta, po misl

amljenog nespretnog emocionalno potisnutog Tvo ja opsjednutost Shakespeareom omogućila ti od boli. Sva ka zališta su ti bila bli zu kuće. Vidio si kako svi tvo ji pri jatelji oživljava ju na po z

Gonjena naglim porivom Nicole se nagne i poljubi Richarda blago u obraz. „Hvala ti što e ovo ispričao” reče.

m se razdanilo, otišli su do rešetke. Nicole se iznenadila kada je vidjela da su svi rezovi kpravila dok je oslobađala pticu popravljeni. Mreža je bila kao nova. „Očito je biot za popravk

o ovdje” primi jeti Richard, koji više nije bio osobito impresioniran posli je svih čuda koja susili.

Odrezali su nekoliko dugih komada rešetke i pošli prema skladištu. Usput, Richard je provo elastičnost materi jala. Otkrio je da se isteže za oko petnaest posto, kao i da se uvi jek vrvobitni položaj, iako ponekad vrlo sporo. Vri jeme povratka bitno se mi jenjalo u ovisnosti oliko je dugo komad bio potpuno istegnut. Richard je već počinjao analizirati unutrašnju strueta kad su stigli u skladište.

Nicole nije gubila vri jeme. Vezala je jedan kraj materi jala rešetke oko objekta nalik panj

sredno izvan skladišta i spustila se niz zid. Richardova uloga bila je paziti da ništa ne pođe kbude pri ruci ako iskrsne nešto nepredviđeno. Na dnu jame, Nicole zadrhti kada se prisjetila k



bespomoćno osjećala pri je samo dva dana. Ali brzo je usmjerila pozornost na svoj zadatak, zaproviziranu dršku napravljenu od medicinskih sondi duboko u mana dinju, a zatim zavezavši

aj drške za naprtnjaču. Uspon joj je bio brz i bez ikakvih nepredviđenih događa ja.

„Pa” nasmi ješila se Richardu i dala mu dinju da je nosi. „Hoćemo li produžiti s planom A?”

„U redu” reče. „Sada znamo odakle nam stiže sljedećih deset obroka.”

„Devet” ispravi ga Nicole uz osmi jeh. „Neznatno sam promi jenila prvobitnu procjenu, kaddva puta gledala kako jedeš.”

chard i Nicole otpješačiše brzo od skladišta do zapadnog trga. Prešli su otvoreno područje uzpri jeko i pročešljali obližnje ulice, ali nisu našli ništa što bi im pomoglo sagraditi čamac. M

m, Richard se susreo sa stonogim biotom; ovaj je ušao na trg usred njihove potrage i zatim kagonalno preko njega. Richard je učinio sve moguće kako bi natjerao biota da se zaustavi, čao ispred njega i tukao ga po glavi svo jom naprtnjačom. Bezuspješno. Nicole se smi jala ka

chard vratio do nje, malo iznerviran.

„Ta stonoga je apsolutno beskorisna” požali se on. „Što, do vraga, radi? Ništa ne nosi. N

pio otkriti da ima ikakvih senzora. Samo veselo putu je po okolici.” „Tehnologi ja napranzemaljskih vrsta...” podsjeti ona Richarda na jedan od njegovih na jomiljeni jih citata, „...neći razlikovati od čaroli je.”

„Ali ta prokleta stonoga nije čarobna” reče, malo iznerviran Nicoleinim smi jehom, „tupavraga!”

„A što bi učinio da je stala?” upita ga Nicole.

„Proučio bih je, dakako. Što si mislila?”

„Mislim da bi bilo bolje usmjeriti energi ju na drugo” reče ona. „Ne mogu zamisliti kako b

t-stonoga mogao pomoći da odemo s ovog otoka.”„Pa” reče Richard malo oštro, „meni je već očito da smo ci jelu stvar počeli naopako. Ništa

naći na površini. Bioti je vjero jatno stalno čiste. Trebali bismo potražiti novu rupu pod zemput one ptičje jazbine. Mogli bismo upotri jebiti multispektralni radar da nađemo mjesto na knije čvrsto.”

Bilo im je potrebno mnogo vremena da otkri ju položaj druge rupe, iako se nije nalazila ndvi je stotine metara od zapadnog trga. Najpri je su Richard i Nicole previše ograničili s

trazi. Ali posli je jednog sata napokon su se uvjerili da je tlo pod trgom svuda čvrsto. Tada su

ili potragu, uključivši male ulice i prolaze po okolici, dalje od koncentričnih aveni ja. U jednooj ulici s visokim zgradama na tri strane otkrili su novi poklopac na središtu puta. Nije bio skna koji način. I ovaj drugi poklopac bio je iste veličine kao i onaj na ptičjoj jazbini, pravokg deset metara i širok šest metara.



NIKKI

Misliš li da se i onaj poklopac ptičje jazbine otvara na isti način?” upita Nicole, kada je Richardžljivo pretražio okolicu i na jednoj zgradi otkrio ravnu ploču koja je, činilo se, nepobitnoještena na pogrešno mjesto. Snažan pritisak na ploču izazvao je otvaranje poklopca.”

„Vjero jatno” odgovori. „Poći ćemo kasni je natrag i provjeriti.”„Onda ova mjesto nisu osobito sigurna” reče Nicole. Njih dvo je upute se natrag do ulknu i bace pogled u jamu. Široka, strma rampa spuštala se nadolje i nesta jala u tami pod n

ogli su vidjeti samo desetak metara unutar rupe.

„Izgleda kao jedna od onih nekadašnjih podzemnih garaža za automobile” primi jeti Richaremena kada su svi imali automobile.” Kročio je na kosinu. „Čak i djelu je kao beton.”

Nicole je gledala kako joj se pri jatelj lagano kreće po kosini. Kada se Richardova glava od razine tla, on se okrene i reče joj. „Zar nećeš i ti ovamo?” Upalio je svjetiljku i osvi jetlio doravni prostor još nekoliko metara niže.

„Richarde” reče Nicole odozgo, „mislim da bismo trebali porazgovarati o ovome. Ne bih vda ostanemo zaglavljeni...”

„Aha!” usklikne Richard. Čim mu je noga dotakla prvo odmorište, neke svjetiljke oko omatski obasjaše sljedeću etapu spusta. „Kosina skreće u suprotnom smjeru” poviče, „i nas

niže. Izgleda isto.” Okrenuo se i nestao iz Nicoleinog vidnog polja.

„Richarde” Nicole sada drekne, pomalo očajno, „hoćeš li, molim te, stati na trenutak? Mopričati o onome što radimo.”

Nekoliko sekundi kasni je Richardovo nasmi jano lice opet se po javi. Dvo je astronauta ppravljati o mogućnostima koje su im bile na raspolaganju. Nicole je navaljivala da ona treba ni, u New Yorku, čak i ako Richard bude nastavio istraživati. Na taj način će barem, smatrala jei sigurno da neće ostati zarobljeni u rupi.

Dok je pričala, Richard je sta jao na prvom odmorištu i osvrtao se oko sebe. Zidovi spravljeni od istog materi jala koji je Nicole vidjela u ptičjoj jazbini. Male, izdužene svjetiljkz sličnosti s normalnim fluorescentnim svjetiljkama na Zemlji, protezale su se duž zida i osvje prolaz.

„Pomakni se malo na trenutak, molim te?” dovikne Richard usred njihovog razgovora.

Najpri je zbunjena, Nicole se pomakne od ulaza u pravokutnu rupu. „Dalje” čula je kako Rie. Nicole pođe i počne uza zid jedne od okolnih zgrada.

„Je li ovo dovoljno daleko?” uzviknula je u trenutku kada se poklopac rupe počne zatvarate potrči prema otvoru i pokuša zaustavi kretanje poklopca, ali je ovaj bio pretežak. „Richknula je kad se rupa potpuno zatvorila.

Nicole počne udarati po poklopcu i prisjeti se vlastitog osjeća ja nemoći kada je bila zarobljčjoj jazbini. Onda potrči do zgrade i snažno pritisne ugrađenu ploču. Ništa se nije dogodilo. tovo puna minuta. Nicole se uznemiri. Otrčala je natrag na ulicu do poklopca rupe i počela do

legu.



„Tu sam, odmah ispod poklopca” odgovorio je, što donese Nicolei prilično olakšanje. „Nm još jednu ploču u blizini prvog odmorišta i pritisnuo je. Mislim da otvara ili zatvara pokl

možda ima konstantu vremenskog kašnjenja. Pričekaj koju minutu. Nemoj pokušavati otklopac. I nemoj sta jati preblizu njega.”

Nicole se povuče i počne čekati. Richard je bio u pravu. Nekoliko minuta kasni je poklopvori i on se po javi iz rupe s velikim osmi jehom na licu. „Vidiš” reče on, „rekao sam ti da nš... A sada, što ima za ručak?”

k su silazili niz nagib, Nicole je čula poznati zvuk tekuće vode. U maloj oda ji, dvadesetak modmorišta, našli su slavinu i cisternu poput onih iz ptičje jazbine. Richard i Nicole napuniše

ežom, pitkom vodom.

Izvan te oda je nije bilo vodoravnih tunela koji su vodili u oba smjera, već samo još jedani je silazio novih pet metara niže. Snop Richardove svjetiljke lagano je prelazio tamnim zido

blizini oda je s vodom. „Pogledaj, Nicole” reče on i pokaže nešto što je bilo jedva primomjena u materi jalu koji je korišten za gradnju. „Vidiš, pruža se i na drugu stranu.”

Sli jedila je njegov snop dok je ovaj opisivao dugi kružni luk po zidu. „Izgleda kao da su bim dvi je etape u gradnji.”

„Točno” reče. „Možda je i ovdje bilo vodoravnih tunela, barem na početku, pa su kasni je za” Ni jedno od njih nije više ništa reklo dok su nastavljali silaziti. Iste kosine išle su napri jed-nd god bi Richard i Nicole dotakli novo odmorište, osvi jetlila bi se sljedeća kosina za spuštanj

Bili su pedesetak metara ispod površine kada se strop nad njima otvorio i kada su se kosi pvršili ogromnom pećinom. Kružni pod pećine imao je nekih dvadeset pet metara u promjeru. ačna tunela, visoka po pet metara i na jednakoj udaljenosti od po devedeset stupnjeva oko kdila su iz pećine.

„Eci, meci, peci, pec” reče Richard.

„Uzet ću pec” reče Nicole. Krenula je prema jednom tunelu. Kada se našla na dva metra od uetla u najbližem di jelu tunela se upališe.

Sada je na Richarda došao red da okli jeva. Pažljivo se zagledao u tunel i napravio nekzih zapisa u računalo. „Zar ti se ne čini da tunel blago skreće nadesno? Vidiš, tamo gdje se svršava ju?”

Nicole kimne. Pogledala je preko Richardovog ramena da vidi što ovaj radi. „Pravim k

e odgovorivši joj na pitanje. „Tezej je imao konac, a Ivica i Marica krušne mrvice. Mi smo idmašili. Nisu li računala divna stvar?”

Nasmi ješila se. „Pa, što pretpostavljaš?” upita Nicole kada su krenuli kroz tunel. „Hoće li bitaur, ili kućica od kolačića s opakom vješticom?”

Baš bi nam bilo potrebno malo sreće, po misli Nicole. Strah joj je rastao kako su prodirablje u tunel. Prisjetila se onog jezivog trenutka užasa u jami kada je prvi put ugledala pticu kadnosi odozgo, kljuna i pandži pruženih prema njoj. Ledeni trnci prođoše joj leđima. Eto gae si, taj osjećaj da će se dogoditi nešto strašno.

Zastala je. „Richarde” reče, „ne sviđa mi se ovo. Trebali bismo krenuti natrag...”

Obo je su istovremeno čuli šum. Bio je nepogrešivo iza njih, natrag u blizini kružne pećine



upravo napustili. Zvučao je poput oštrih četki koje se vuku uz metal.

Richard i Nicole se zagrliše. „To je isti zvuk” šapnuo je, „koji sam čuo prve noći na Rami,o bili na zidinama New Yorka.”

Tunel iza njih blago je skretao na li jevo. Kada pogledaše natrag u tom smjeru, na granici ng vidnog polja svjetla su bila pogašena. Ali kada su čuli zvuk drugi put, gotovo istovremenojini upališe svjetla, nagovi jestivši da se nešto nalazi u blizini tunela.

Nicole po juri. Vjero jatno je pretrčala sljedećih dvjesto metara za trideset sekundi, unatoč

m kombinezonu i naprtnjači. Zastala je i pričekala Richarda. Ni jedno od njih nije opet čulo i su se nova svjetla upalila na udaljenom kra ju tunela.

„Oprosti” reče Nicole kada je Richard napokon stigao. „Uspaničila sam se. Mislim da sama previše vremena u ovoj stranoj zemlji čuda.”

„Isuse” reče Richard mršteći se. „Nikada nisam vidio da netko trči tako brzo.” Ljutnja metvori u osmi jeh. „Nemoj biti neraspoložena, Nikki” reče. „I ja sam se uplašio. Ali, za razlie, sledio sam se na mjestu.”

Nicole je i dalje duboko udisala zrak, zagledana u Richarda. „Kako si me to nazvao?” upit

malo ratoborno.„Nikki” reče. „Pomislio sam da je došao trenutak da izmislim svo je posebno ime za tebe. ne sviđa?” Nicole je ostala bez ri ječi punih deset sekundi. Um joj je bio mili junima kilomenaest godina daleko, u hotelskoj sobi u Los Angelesu, dok joj je ti jelo zapljuskivao val za v

dovoljstva. „To je bilo izuzetno, Nikki, stvarno divno” rekao je princ nekoliko minuta posli jć, pri je petnaest godina, rekla je Henryju da je ne zove Nikki, da to zvuči kao ime neke sisatee ili kurvice.

Richard joj zapucketa prstima ispred lica. „Hej, hej? Ima li koga kod kuće?”

Nicole se nasmi ješi. „Naravno, Richarde” reče. „Slažem se s Nikki – sve dok ga ne počneš sristiti.”

Nastavili su koračati polako tunelom. „Dakle, kamo si malo pri je odlepršala?” upita Richard

Na mjesto o ko jem ti nikada neću pričati, po misli Nicole. Zbog toga što je svatko od nas ga onoga što je ikada iskusio. Samo vrlo mladi ima ju čistu ploču. Svi mi ostali moramo živjejek sa svime što smo ikada bili. Pro vukla je ruku ispod Richardove. I imati sluha da znamo karamo zadržati za sebe.

nilo se da tunel nema kra ja. Richard i Nicole su gotovo odlučili vratiti se kada su naišli na ačni ulaz s desne strane. Bez kolebanja, obo je uđoše unutra. Svjetla se odmah upališe. U odaikom zidu s li jeve strane, bilo je dvadeset pet plosnatih, pravokutnih objekata, poredanih

ednih redova s po pet kolona u svakom. Suprotni zid bio je prazan. Nekoliko sekundi nakon uo je astronauta začuše visokofrekventan, piskavi zvuk sa stropa. Nakratko se napeše, ali se opda se pištanje nastavilo, a nije bilo novih iznenađenja.

Držali su se za ruke i hodali prema kra ju duge, uske oda je. Predmeti na zidovima bile sgrafi je, od ko jih je većina, kako su ubrzo zami jetili, snimljena negdje u unutrašnjosti Rame. Vtaedar iz blizine središnjeg trga bio je prikazan na nekoliko fotografi ja. Preostale slike bvnomjerno raspoređene između prizora zgrada New Yorka i širokokutnih snimki pano



utrašnjosti Rame.

Richarda su osobito očarale tri fotografi je. Prikazivale su vitke čamce aerodinamično obličamce koji su rezali Cilindrično more; na jednoj fotografi ji, ogromni val se upravo obru

eko velikog broda. „Eto što nam je potrebno” reče Richard uzbuđeno Nicolei. „Kada bismoan takav, našim nevoljama došao bi kraj.”

Pištanje nad njima nastavljalo se s vrlo malo modulaci je. Snop svjetlosti kretao se sa slike nu trenucima kada bi pištanje zastalo. Nicole i Richard lako su zaključili da se nalaze u obilask

kvog muze ja, ali više ni u što drugo nisu mogli biti sigurni. Nicole sjedne uza zid. „Dosta e svega ovoga” reče. „Osjećam da sam potpuno izgubila svaku kontrolu.”

Richard sjedne pokraj nje. „I ja” kimne. „A ja sam tek stigao u New York. Mogu zamislititebe sve ovo djelu je.”

Malo su šutjeli. „Znaš li što me najviše uznemiru je?” upita Nicole, pokušava jući izraziti na v način bespomoćnost koju je osjećala. „Ri ječ je o tome koliko sam malo shvaćala i ci jenila vneznanje. Pri je nego što sam pošla na ovo putovanje, mislila sam da pozna jem opće dimenzi jsa između vlastitog znanja i znanja čovječanstva. Ali ono što me ubi ja na ovoj ekspedici je tosićušno čitavo ljudsko znanje djelu je u usporedbi s onim što bi se moglo doznati. Zamisli s

roj svega što ljudska bića zna ju ili će ikad znati možda nije ništa više od beskonačno malog dciklopedi je galaktike...”

„To je zaista zastrašu juće” prekine je Richard oduševljeno. „I uzbudljivo u isti tren... Ponda se nađem u knjižari ili knjižnici, svega me obuzmu stvari koje ne znam. Onda me zahvati sja da pročitam sve knjige, jednu po jednu. Zamisli kako bi to bilo naći se u pravoj knjižnici,a sadrži znanje svih vrsta diljem svemira... Vrti mi se u glavi i od same pomisli na to.”

Nicole mu se okrene i pljesne ga po nozi. „U redu, Richarde” reče šaljivo, promi jenivši rasnje, „sada kada smo opet utvrdili koliko smo glupi, što dalje planirati? Mislim da smo već

bar kilometar ovog tunela. Kamo ćemo poći dalje?”„Predlažem da produžimo još petnaest minuta u istom smjeru. Prema mom iskustvu, tunel

nekamo vode. Ako ništa ne nađemo, okrenut ćemo se natrag.” Pomogao joj je ustati i blagrlio. „U redu, Nikki” reče on i namigne. „Još osamsto metara napri jed.”

Nicole se namršti i zavrti glavom. „Dva puta je dovoljno za jedan dan” reče i pruži rukurdu.



BOLJA POLOVICA HRABROSTI

romna, kružna rupa ispod njih protezala se u pomrčinu. Samo je gornjih pet metara bilo obasetalni šiljci, dugi oko metar, virili su iz zidova, svi razdvo jeni od svo jih susjeda istom udaljen

„Ovo je sigurno kraj tunela” promrmlja Richard za sebe. Imao je teškoća ugraditi ovu ogro

jkastu rupu sa šiljcima po zidovima u opću sliku o Rami. On i Nicole dvaput su obišli opsegk su se vratili nekoliko stotina metara niz drugi, susjedni tunel, zaključivši prema njegovoj bkrivljenosti nadesno da vjero jatno polazi iz iste pećine kao i tunel ko jim su došli dovde.

„Pa” reče napokon Richard i slegne ramenima, „krećemo.” Stavio je nogu na jedan šiljovjeri može li mu izdržati težinu. Bio je čvrst. Stavio je li jevu nogu na novi šiljak i spustio nu razinu desnom nogom. „Razmak je gotovo savršen” reče i baci pogled natrag na Nicole,

k ti ne bi ti trebao biti težak.”

„Richarde Wakefielde” reče Nicole s ruba jame, „pokušavaš li mi to reći da se namjeustiti u taj ponor? I očeku ješ da te sli jedim?”

„Ništa ja ne očeku jem od tebe” reče. „Ali ne vidim svrhu u tome da se sada okrenemo nkva nam je alternativa? Vratiti se tunelom do kosine i izlaza? Zašto? Da ustanovimo je li nko našao? Vidjela si fotografi je čamaca. Možda su baš ispod nas na dnu. Možda tu čak posto ji

na ri jeka koja ispod tla teče do Cilindričnog mora.” „Možda nas” reče Nicole i počne se lauštati kada je Richardovo napredovanje upalilo novi niz svjetiljki ispod njih, „jedna od onih

prave neobičan šum čeka dolje na dnu.”

„ Odmah ću to otkriti” reče Richard. „Hej vi, tamo dolje. Nas dva ljudska stvorenja upravomo.” Mahnuo je i na trenutak izgubio ravnotežu.

„Nemoj se toliko razmetati” reče Nicole, silazeći do njega. Zastala je da dođe do daha i poo sebe. Oba stopala su joj počivala na šiljcima, a druga dva čvrsto je držala rukama. Vjerom poludjela, reče si. Pogledaj samo to mjesto. Lako je zamisliti stotinu gnjusnih smrti. Ric hausti niz još jedan par šiljaka. A pogledaj njega. Zar je potpuno imun na strah? Ili je samo neharno djelu je kao da uživa u svemu ovome”

Treći niz svjetiljki obasjao je jednu rešetku na suprotnom zidu. Visjela je između šiljaka i aljenosti pri slaboj svjetlosti djelovala je poput smanjene verzi je objekta zakvačenog izmeđbodera u New Yorku. Richard požuri oko jednog valjka da pogleda rešetku. „Dođi ovamo

knu od Nicole. „Mislim da je posri jedi isti prokleti materi jal.”Rešetka je za zid bila učvršćena malim klinovima. Na Richardovo navaljivanje, Nicole odmad i pruži mu ga. On ga rastegne, pa je gledao kako se vraća u svoj prethodni oblik. Počeo oučavati unutrašnju strukturu. „I je ista stvar” reče on. „Ali što to, dovraga, znači?”

Nicole je sta jala pokraj njega i nemarno obasjavala svjetiljkom dubine ispod njih. Upraela predložiti da se popnu i potraže poznati ji teren, kada joj se učini da je opazila neki odsdu dvadesetak metara ispod njih. „Imam jedan pri jedlog” reče Nicole Richardu. „Dok ti proue te rešetke, ja ću sići još nekoliko metara. Možda smo blizu dna ovog ludog bunara šiljaka već. Ako nismo, onda ćemo otići s ovog mjesta.”

„U redu” reče Richard zamišljeno. Već je počeo s analizom užeta rešetke, koristeći mikro



i je izvadio iz naprtnjače.

Nicole se spretno spusti na dno. „Mislim da bi bilo bolje da siđeš” dovikne ona Richardu. „dva tunela, jedan veliki i jedan mali. Plus još jedna rupa u središtu...” Odmah je bio pokra

enuvši čim je vidio da je donja platforma obasjana svjetlošću.

Richard i Nicole sada su sta jali na tri metra širokoj terasi na dnu valjka sa šiljcima. Teralikovala prsten oko jedne manje rupe iz či jih zidova su također virili šiljci. S njihove li jeve i ane, mračni, zasvođeni tuneli bili su urezani u sti jenu ili metal koji je bio osnovni konstrukteri jal prostranog podzemnog svi jeta. Tunel s njihove li jeve strane bio je visok pet do šest mli tunel sa suprotne strane, sto osamdeset stupnjeva oko prstena, bio je visok samo pola metra

Protegnute kroz oba tunela i prodirući do pola širine terase u prsten, pružale su se dvi je ralelne trake od nepoznatog materi jala pričvršćene za pod. Trake su bile vrlo blizu jedna drulom tunelu, a više razmaknute u drugom. Richard je kleknuo i počeo razgledati trake pred velom, kada je čuo tutnjavu iz daljine. „Čuj” reče on Nicolei i njih dvo je nagonski ustuknu.

Tutnjava se po jačala i pretvorila u fi juk, kao da se nešto brzo kreće kroz zrak. Daleko u tui se pružao ravno kao stri jela, Richard i Nicole vidješe kako se pale svjetla. Nije bilo potreb

go čeka ju na objašnjenje. Vozilo koje je podsjećalo na vagon podzemne željeznice na zra

tuku po javi se na vidiku i počne juriti prema njima, iznenada se zaustavivši s prednjicom maloruba traka na podu.

Richard i Nicole se odmaknu kada je vozilo po jurilo prema njima. Obo je su bili opasno ba prstena. Nekoliko sekundi šuteći su gledali u aerodinamični oblik koje je stao pred njih. gledaše jedno u drugo i istovremeno prasnuše u smi jeh. „U redu” reče Nicole nervozno, „shvešli smo u novu dimenzi ju. U ovoj je tek donekle teško naći posta ju podzemne željeznice... Svpotpuno apsurdno. Silazimo niz ci jev sa šiljcima i završimo na stanici metroa... Ne znam kakom, Richarde, ali meni je dosta. Sve bih dala za dva normalna le teća stvora i mana dinju...”

Richard ode iza vozila. Bočna vrata se otvoriše i obo je ugledaše osvi jetljenu unutrašnjosto sjedala, samo tanke, valjkaste šipke, postavljene bez neke očite pravilnosti, koje su se pružamacima od tri metra od stropa do poda. „Sigurno ne ide daleko” reče Richard, gurnuvši

oz vrata, ali ostavlja jući noge vani na terasi. „Nigdje nema sjedala.”

Nicole priđe i sama pogleda. „Možda nema ju staraca niti bogalja – a sve prodavaonice su i kuće.” Opet se nasmi jala kada se Richard nagnuo dublje u vozilo da bi jasni je pogledao sove. „Nemoj da ti na um pada ju šašave ide je” reče ona. „Bilo bi to za jamčeno ludilo kada bismpeli u to vozilo. Osim ako ostanemo bez hrane pa nam je to posljednja nada.”

„Pretpostavljam da si u pravu” reče Richard. Bio je nepobitno razočaran kada se povukaoli kakva nevjero jatna...” Zastao je usred rečenice, zureći prema platformi na suprotnoj strani tmo, nasred sada osvi jetljenog ulaza u mali tunel, isto vozilo, samo deset puta manje od okraj njih, lebdjelo je iznad poda. Nicole je sli jedila Richardov pogled.

„To je vjero jatno put za Liliput” reče Nicole. „Divovi silaze na nekom drugom katu, a stvormalne veličine idu ovim metroom. Sve je potpuno jednostavno.” Richard brzo obiđe prsten. „savršeno” reče glasno, skine naprtnjaču i stavi je na terasu pokraj sebe. Počeo je prekapati pm od većih odjeljaka.

„Što to radiš?” upita Nicole radoznalo.

Richard izvadi dvi je male figure iz naprtnjače i pokaže joj. „Savršeno” ponovio je, s nepog



m uzbuđenjem. „Možemo poslati princa Hala i Falstaffa. Bit će mi potrebne samo dvi je minupodesim softver.”

Richard je već prostro džepno računalo na terasu pokraj robota i krenuo na posao. Nicole sima uza zid između dva šiljka. Pogledala je prema Richardu. Stvarno je ri jetka zvjerka, poa s divljenjem, razmišlja jući o satima koje su proveli za jedno. Genij, to je očito. Gotovo bez sti i zlobe. A nekako je zadržao radoznalost djeteta.

Nicole se iznenada osjeti vrlo umorno. Nasmi ješila se dok je promatrala Richarda. Bio je saupljen poslom. Nicole na trenutak zatvori oči.

prosti što mi je bilo potrebno toliko dugo” reče joj Richard. „Stalno su mi na um padale novekoje bi trebalo dodati, a morao sam i preurediti vezu...”

Nicole se vrlo sporo budila iz sna. „Koliko smo dugo ovdje?” reče ona kada je zi jevnula.

„Malo više od jednog sata” odgovori Richard pokunjeno. „Ali sve je spremno. Spremanslati dečke u podzemnu.”

Nicole pogleda oko sebe. „Vozila su i dalje tu” primi jetila je.

„Mislim da rade kao svjetla. Kladim se da će ostati na ovoj posta ji sve dok mi budemtformi.”

Nicole ustane i protegne se. „Dakle, evo plana” reče Richard. „Imam upravljački primopreduci. Hal i Sir John ima ju audio, video i IC senzore koji će neprekidno skupljati podatke. Mobrati koji ćemo kanal nadzirati na računalima i slati nove zapovi jedi kada to bude potrebno.”

„Ali hoće li signali prolaziti kroz zidove?” upita Nicole, prisjetivši se iskustva sa skladištem

„Sve dok ne budu morali prolaziti kroz previše materi jala. Sustav je konstruiran tako da avljena poprilična rezerva glede odnosa signal-šum da bi izdržao određeno slabljenje....

ga, veće vozilo podzemne došlo nam je ravnom lini jom. Nadam se da će slično biti i s ovima.”

Richard oprezno položi dva robota na terasu i zapovjedi im da odu prema vozilu metroa. otvoriše na obje strane kada su se primaknuli. Roboti uđoše. Prošla je minuta do dvi je. Richazo provjeri senzore i napravi još neke kalibraci je na zaslonu. Uskoro se vrata vozila podzemnkon zatvore; vozilo je pričekalo još desetak sekundi, a zatim je odjurilo u tunel.

Richard zapovjedi Falstaffu da se okrene napri jed, ali kroz prozor se nije moglo vidjeti mga. Bila je to iznenađu juće duga vožnja velikom brzinom. Richard oci jeni da je malo vozilo mešlo nekoliko kilometara pri je nego što je napokon usporilo i stalo.

Richard je pričekao neko vri jeme pri je nego što je zapovjedio malim robotima da izađu iz Želio je biti siguran da nisu izašli na međustanici. Međutim, nije bilo potrebe za brigu;mke dobivene od princa Hala i Falstaffa pokazivale su da je podzemna doista stigla do kra ja l

Dva robota iziđoše na platformu pokraj vozila i napraviše još fotografi ja okolice. Stanicamne imala je stupove i lukove, ali u biti bila je jedna jedina duga, povezana oda ja. Richard je lju snimki proci jenio da se strop nalazi na visini od dva metra. Zapovjedio je Halu i Falstađu dugim hodnikom koji je vodio na li jevo, pod pravim kutom na tračnice podzemne.

Hodnik se završavao pred novim tunelom, sada visokim jedva pet centimetara. Dok su r

egledavali pod, otkrivši dvi je tanke trake koje su im se pružale u širini nogu, vozilo podzemn



znice mini jaturnih veličina dođe na posta ju. S otvorenim vratima i osvi jetljenom unutrašnjchard i Nicole ustanoviše da je novo vozilo podzemne željeznice isto, osim po veličini, kaa koja su vidjeli rani je.

Astronauti se sjedili za jedno s koljenima na terasi i sa zanimanjem promatrali mali zaslon nnalu. Richard zapovi jedi Falstaffu da snimi princa Hala kako sto ji pokraj sićušne podzemnznice. „Sama vozila” reče Richard Nicole, kada je proučio sliku, „visoka su manje od dva tra. Što se vozi u njima? Mravi?”

Nicole zavrti glavom i ne reče ništa. Opet je osjećala zbunjenost. U tom trenutku razmišljalo joj prvoj reakci ji na Ramu, kada je doputovala transporterom od glavine do komunikacijske na vrhu stubišta Alfa. Nikada, čak ni u svo joj najbujni joj mašti, po mislila je, prisjetivši se stštovanja pred tim prvim panoramskim prizorom, nisam predviđala da će biti toliko novih vi istra živači jedva su zagrebli po površini...

„Richarde” reče Nicole, poremetivši vlastite misli.

On zapovjedi robotima da pođu natrag hodnikom, a zatim digne pogled sa zaslona. „Da?” r

„Koliko je debeo vanjski omotač Rame?”

„Ukupno oko četiri stotine metara, čini mi se” reče on s malo zbunjenim izrazom. „Ali tonom od kra jeva valjka. Zapravo ne znamo koliko je trup valjka debeo na nekom drugom mlošja. Norton i posada javili su da se dubina Cilindričnoga mora jako mi jenjala – od svega čmetara na jednoj točki do sto pedeset drugdje. To bi mi nagovi jestilo debljinu trupa od najm

koliko stotina metara.”

Richard brzo provjeri zaslon. Princ Hal i Falstaff su gotovo stigli do posta je na ko joj su sgona podzemne željeznice. On im pošalje zapovi jed za zaustavljanje i okrene se Nicole. „Zaš? Ne priliči tebi postavljati beskorisna pitanja.”

„Ovdje dolje očito posto ji čitav neistraženi svi jet” reče Nicole. „Bio bi potreban ci jeli život

„Nemamo toliko na raspolaganju” prekine je Richard uz osmi jeh. „Barem ne normalan ži da se vratimo tvome pitanju o debljini; sjeti se da je razina tla ci jelog južnog poluvaljka četire pedeset metara iznad razine sjevernog. Znači, ako ne posto je neke bitne strukturne nepraviln

mi ih izvana u svakom sluča ju nismo vidjeli – debljina omotača južnog di jela Ramena trebala bno veća.”

Richard je čekao da Nicole nešto doda. Kada je nastavila šutjeti i posli je nekoliko sekundi, rene zaslonu i nastavi sa svo jim posrednim istraživanjem uz pomoć robota.

Posto jao je dobar razlog za Nicoleino pitanje o debljini trupa. U umu je imala jednu sliku

nikako mogla osloboditi. Zamišljala je kako stiže do kra ja jednog od tih dugih, podzemnih tuvara vrata, a tamo je zasljeplju je svjetlost Sunca. Ne bi li to bilo nevjero jatno, pomislila je, bitientno stvorenje koje živi u ovom labirintu prigušene svjetlosti i tunela i onda, slučajno, naletjšto što bi neopozivo promi jenilo ci jelu tvo ju sliku o svemiru? Kako bi se mogao vratiti...

„Što je sad to, za ime svi jeta?” upita Richard. Nicole zastane u mentalnom lutanju i usredotzaslon. Princ Hal i Falstaff su ušli u neku veliku oda ju na suprotnom kra ju posta je podzemnznice i sada su sta jali pred masom neke mlitave, spužvaste mreže nalik paukovoj. Infracmka ci jelog prizora pokazivala je ugni ježđenu loptu u paučinastoj mreži koja je zračila to

Nicolein pri jedlog, Richard zapovjedi robotima da obiđu objekt i istraže ostatak tog novoučja.



Oda ja je bila ogromna. Pružala se u veću daljinu nego što je bila rezoluci ja video uređa janosili roboti. Strop je bio visok dvadesetak metara, a dva bočna zida bila su razdvo jena više oset metara. Nekoliko drugih sličnih loptastih predmeta, zatvorenih u spužvastu masu, vidjelo o po oda ji u daljini. Jedna rešetka, koja se pružala gotovo ci jelim putem preko oda je, ali se pa pet metara iznad tla, visjela je s visokog stropa u prednjem planu. Druga rešetka jedpoznavala nekih stotinjak metara iza prve.

Richard i Nicole počeše raspravljati što da roboti učine sljedeće. Nije bilo drugih izlazasta je podzemne željeznice ni iz ogromne prostori je. Panoramska snimka prostori je nije otkr

ta zanimljivo osim lopti okruženih spužvastom vanjštinom. Nicole je željela vratiti robotestiti jazbinu. Richardova radoznalost željela je makar površno ispitivanje jednog od loptastih ta.

Dva robota mogla su se uz određene poteškoće popeti po mrežastom materi jalu da bi stigte u središtu. Jedna od namjena vanjskog materi jala bila je očito da upi ja toplinu. Kada su r

gli do ugni ježđene lopte, njihovi unutrašnji zasloni si jevnuše upozorenjem da vanjska temperelazi sigurne granice funkcioniranja njihovih senzora.

Richard se hitro pokrene. Gotovo neprekidno zada jući zapovi jedi robotima, utvrdio je

pta doslovce neprobojna i da je vjero jatno napravljena od teške metalne legure vrlo čvrste poFalstaff nekoliko puta udari rukom po lopti; zvuk koji je nasta jao bio je brzo prigušen, što vještavalo da je lopta puna nečega, vjero jatno tekućine. Dva robota upravo su se počela probiužvaste mreže kada su im audio sustavi uhvatili zvuk četki koje se taru o metal.

Richard pokuša ubrzati njihov bi jeg. Hal je mogao ubrzati korak, ali je kod Falstaffa, kod temperatura podsustava previše podigla ti jekom ispitivanja lopte, unutrašnja procesorska li ječila ubrzati rad. Zvuk četki bivao je sve glasni ji.

Zaslon računala koji su promatrali Nicole i Richard bio je podi jeljen na dva di jela. Princ Ho je do ruba spužve, dotaknuo tlo i pošao prema podzemnoj željeznici ne čeka jući svog sudstaff se nastavi lagano spuštati kroz mrežu. „Previše posla za čovjeka koji pije” mumljao je d

zao preko nove prepreke.

Zvuk struganja preko metala naglo se prekine i Falstaffova kamera uhvati sliku nekog izg, kožnatog objekta s crnim i zlatnim prugama. Nekoliko trenutaka kasni je slika kamere polasi se alarm malog robota „Sli jedi potpuno zakazivanje” Richard i Nicole zami jetiše još atki kadar s Falstaffa; ovaj je pokazivao nešto što je podsjećalo na divovsko oko gledano iznu, želatinoznu masu prošaranu plavim. Onda se sve emisi je s robota, uključu jući i telemetnale u sluča ju opasnosti, naglo prekinu.

U međuvremenu, Hal je ušao u podzemnu željeznicu koja je čekala. Ti jekom nekoliko seje negoli je podzemna napustila tu posta ju, ponovno se bio začuo neobičan zvuk struganja. Nzira na to, podzemna je željeznica ipak krenula, noseći robota u sebi, i počela je ubrzavati u smo je astronauta.

Ne više od sekunde kasni je, audio sustav princa Hala uhvati zvuk nalik razbi janju stakla. Ripovi jedi robotu da se okrene u smjeru zvuka i Halova kamera snimi usamljeni crno-žuti piku. Pipak je razbio prozor i približavao se robotu. I Richard i Nicole u istom trenutku shvatidogađa. Ta stvar je bila na krovu podzemne željeznice! Stizala je prema njima!

Nicole se počne munjevito penjati uz šiljke. Richard je uludo utrošio nekoliko dragocjenndi na podizanje svog zaslona računala i spremanje sve svo je opreme u naprtnjaču. Čuo je



nca Hala „Sli jedi potpuno zakazivanje” kada se nalazio na pola puta uz šiljke. Richard se okci pogled upravo kada se vozilo podzemne željeznice zaustavilo u tunelu ispod njega.

Od onoga što je ugledao krv mu se sledila. Na vrhu vozila bilo je krupno, tamno stvorenjsredišnje ti jelo, ako je zaista to bilo posri jedi, priljubilo uz krov. Prugasti pipci pružali sum pravcima. Njih četiri probilo je prozor vlaka i dograbilo robota. Stvor brzo siđe s podze

mota jedan od osam pipaka oko najnižih šiljaka. Richard više nije gledao. Popeo se kroz preo valjka i potrčao kroz tunel na njegovom kra ju, sli jedeći korake Nicole koji su se čuli dred njega.

Dok je trčao, Richard primi jeti da tunel blago skreće na desno. Prisjetio se da, iako to nijei su koristili rani je, ovaj ih ipak treba odvesti do kosog ulaznom prilaza. Posli je nekoliko stara Richard zastane da osluhne zvuke svog progonitelja. Nije čuo ništa. Upravo je dva puta dudahnuo i opet potrčao kada mu uši uhvatiše užasan vrisak ispred njega. Bila je to Nicole. Oh, po misli on dok ju je požurio pronaći.



PROGRESIVNE MATRICE

ikada, nikada u ci jelom životu” reče Nicole Richardu, „nisam vidjela nešto što me je tako u” Dvo je astronauta sjedili su leđima naslonjeni o podnožje jednog od nebodera koji su okrupadni trg. Obo je su još teško disali, iscrpljeni od mahnitog bi jega. Nicole povuče dug gutljaj v

„Upravo sam se počinjala opuštati” produžila je. „Čula sam te kako juriš za mnom – i ništalučila sam zastati u onom muze ju, ili što već je, sa slikama, i pričekati da me stigneš. Uope palo na pamet da smo u ‘drugom’ tunelu.

Trebalo mi je biti očito, jer je otvor bio na pogrešnoj strani. Ali u tom trenutku nisam razmlogično... Uglavnom, kročila sam u oda ju, svjetla su se upalila i on je bio tu, na ne više od tri red mene. Učinilo mi se da mi je srce potpuno prestalo kucati...”

Richard se prisjeti kako je Nicole uletjela u njegovo naručje i jecala nekoliko sekundi. „kagishi... punjen kao jelen ili tigar... u otvoru s desne strane” reče ona jecavo, u grčevima. Kalo pribrala, njih dvo je sišli su za jedno u tunel. Richard je također doživio šok: u otvoru, uspra

mah pokraj ulaza, nalazio se astronauta s Newtona, Shi geru Takagishi ja. Bio je odjeven u lmbinezon i izgledao je točno onako kao kada ga je posljednji put vidio u logoru Beta. Lice o razvučeno u ugodan osmi jeh, a ruke su mu bile opuštene uz bokove.

„Što je to, koga vraga se događa?” upita Richard i dvaput trepne, radoznalosti jedva maloužasa. Nicole je skrenula pogled. Iako je već vidjela taj prizor, punjeni Takagishi bio je previtan za nju.

Ostali su u velikoj oda ji samo minutu. Strani stručnjak za prepariranje napravio je čuda i nam stvoru slomljenog krila koji je visio sa stropa pokraj Takagishi ja. Uz zid, iza japan

anstvenika, bila je Richardova i Nicoleina kućica koja je nestala dan rani je. Šesteroktronska ploča s Newtonove pri jenosne znanstvene stanice sta jala je na podu pokraj Takagishgu, nedaleko od modela biota-buldožera u prirodnoj veličini. Replike drugih biota bimještene po oda ji.

Richard počne proučavati raznoliku skupinu biota kada su začuli poznati šum povlačenjametalu, koji je stizao iza njih iz tunela. Nisu više gubili vri jeme. Njihov bi jeg niz tunel i uzlaz prekinut je samo kratkim zaustavljanjem kod cisterne da dopune zalihe svježe vode.

„Dr. Takagishi bio je blag, osjetljiv čovjek” govorila je Nicole Richardu, „sa strasnim odn

ema svome poslu. Neposredno pri je lansiranja posjetila sam ga u Japanu i on mi je rekao da otna ambici ja bila istraživati drugi ramanski svemirski brod.”

„Kakva šteta što je umro tako neugodnom smrću” ljuto reče Richard. „Pretpostavljam daoktopauk, ili jedan od njegovih pri jatelja, svakako odmah odvukao ovamo dolje u kabinet ka za prepariranje. Očito nisu gubili vri jeme da bi ga stavili na izložbu.”

„Znaš, ne vjeru jem da su ga oni ubili” reče Nicole. „Možda sam beznadno naivna, ali ne vkakvih dokaza nasilne intervenci je na njegovoj... njegovoj statui.” „Misliš da su ga samo naeplašili?” reče Richard sarkastično.

„Da” reče Nicole čvrsto. „U svakom sluča ju, to je moguće.” Provela je sljedećih pet mašnjava jući Richardu stanje Takagishi jevog srca.



„Iznenađu ješ me, Nicole” reče Richard kada je pažljivo poslušao njezino objašnjenje. „Pom te pogrešno zamišljao. Smatrao sam da si gospođica Marljivost i Urednost, koja sve radi spropisima. Nikada nisam povjerovao da imaš vlastitu dušu. Da ne spominjemo snažnu crtu ti.”

„U ovom trenutku nije najjasni je je li to vr lina. Da sam vjerno sli jedila pravila, Takagishi bi zdrav sa svo jom obitelji u Kyotu.”

„I propustio najznačajni je iskustvo svoga života... što me dovodi do zanimljivog pitanja, ktorice. Svakako si svjesna, dok sjedimo ovdje, da vjero jatnost ne ide u pr ilog našem bi jeguatno ćemo obo je umri jeti, ne vidjevši drugo ljudsko lice. Što misliš o tome? Kako se tvo ja koja god smrt, kada je već ri ječ o tome, uklapa u tvo ju sveukupnu sliku stvari?”

Nicole pogleda Richarda. Iznenadio ju je ton njegovog pitanja. Pokušala mu je bez uspjehaati izraz lica. „Ne plašim se, ako si na to mislio” odgovori ona pažljivo. „Kao li ječnica, čestomišljala o smrti. I dakako, kada mi je majka umrla još dok sam bila vrlo mlada, bila sam prismišljati o toj temi još kao di jete.”

Zastala je na trenutak. „Što se mene tiče, znam da bih voljela ostati živa sve dok Genevieraste – da budem baka njezinoj djeci. Ali osta janje u životu nije najvažni ja stvar. Život mora

držaj da bi bio vri jedan. A da bi se dostigao sadržaj, čovjek mora biti spreman i na poneki ram baš koncentrirana, je li?”

Richard se nasmi ješi. „Ne” reče, „ali mi se sviđa opći pravac tvo jih razmišljanja. Spomenučnu ri ječ. Sadržaj... jesi li ikada razmišljala o samoubojstvu?”

„Ne” odgovori Nicole, zavrtjevši glavom. „Nikada. Uvi jek je bilo previše razloga za život.”atno posto ji neki povod za njegovo pitanje, pomislila je. „A što je s tobom?” upita ona p

atke stanke. „Jesi li ti katkad razmišljao o samoubojstvu zbog boli koji ti je zadavao otac?”

„Neobično, ali nisam” odgovorio je. „To što me je otac tukao nikada me nije navelo da izg

ju za životom. Bilo je previše blaga za učenje. A znao sam da ću ga prerasti i na kra ju postatvjek.” Nastala je kratka stanka pri je nego što je nastavio. „Ali posto jalo je jedno razdoblje u otu kada sam ozbiljno pomišljao na samoubojstvo” reče Richard. „Bol i bi jes bili su toliko vmi se činilo da ih neću izdržati.”

Ušutio je, izgubljen u mislima. Nicole je strpljivo čekala. Na kra ju gurne ruku ispod njea, pri jatelju moj” reče ona lako, „možeš mi to ispričati jednog dana. Ni jedno od nas nije naeliti s drugim svo je najdublje tajne. Možda ćemo to naučiti u svo je vri jeme. Ja namjeravam po što ću ti ispričati zašto vjeru jem da nećemo umri jeti i zašto smatram da najpri je pođemo istdručje oko istočnoga trga.”

Nicole nije nikada pričala nikome, čak ni ocu, o svom „putovanju” ti jekom Poroa. Pri je negzavršila pripovi jedanje Richardu, Nicole ne samo da je obuhvatila ono što joj se dogodilo kaogodišnjakinji za vri jeme Poroa, već je i prepričala sve o Omehovom posjetu u Rimu, p

nstvu Senoufoa o „ženi bez sudruga” koja rasipa svo je nasljeđe „među zvi jezdama” i o po jedinjezine vizi je kada je ispila bočicu na dnu jame.

Richard je ostao bez ri ječi. Čitava skupina priča bila je toliko strana njegovom matematiu da čak nije znao ni kako reagirati. Buljio je u Nicole sa začuđenošću i užasom. Mnogo ka

da mu je bilo neugodno zbog šutnje, on zausti. „Ne znam što bih rekao...”

Nicole stavi svoj prst na njegova usta. „Ništa ne treba reći” reče ona. „Čitam ti reakci ju na



ožemo sutra popričati o tome, kada malo razmisliš o svemu što sam ti ispričala.”

Nicole zi jevne i pogleda na sat. Izvadila je ležaljku iz futrole i razmotala je po tlu. „Iscrpm” reče ona Richardu. „Ništa ne proizvodi tako trenutni umor kao malo užasa. Vidimo se za a.”

ragamo već sat i pol” reče Richard nestrpljivo. „Pogledaj kartu. Nema mjesto u krugu od pet metara oko središta trga na ko jem nismo bili barem dva puta.” „Onda smo nešto pogrešno uč

vrati Nicole. „U mo joj vizi ji bila su tri izvora topline.” Richard se namršti. „Ili budi logičan, tako više sviđa. Zašto bi posto jala tri trga, a samo dvi je podzemne jazbine? Sam si rekao dnci uvi jek postupa ju po razumnim planovima.” Sta jali su pred dodekaedrom okrenutim p

očnom trgu. „I još nešto” promrmlja Richard za sebe. „Koja je svrha svih tih prokletih poliesto ji po jedan u svakom sektoru, a tri najveća su na trgovima... čekaj trenutak” reče on, kada s prešle s jedne od dvanaest stranica dodekaedra na suprotni neboder. Glava mu se onda brzo po trgu. „Je li moguće?” reče on. „Ne” odgovori sam sebi, „bilo bi to nemoguće.”

Nicole se zagledala u njega. „Imam ide ju” reče on uzbuđeno. „Možda je potpuno neutemelćaš li se dr. Bardolini ja i njegovih progresivnih matrica? S dupinima? ... Što ako su Ramanci

New Yorku također ostavili uzorke s malim razlikama, koji se mi jenja ju od trga do trga i od sdo sektora? ... Čuj, nije to ništa luđe od tvo jih vizi ja.”

Richard je već bio na koljenima na tlu i radio na kartama New Yorka. „Mogu li uzeti i tvonalo?” upita on Nicole nekoliko minuta kasni je. „To bi ubrzalo postupak.” Richard Wakefield

ma ostao uz računala, mrmljao sebi u bradu i pokušavao ri ješiti zagonetku New Yorka. Objascole, kad je na njezino navaljivanje napravio prekid za obrok, da položaj treće rupe može odmo ako dobro shvati geometrijske odnose između poliedara, tri trga i svih nebodera nasnovnih stranica poliedara u svakom od devet sektora. Dva sata pri je mraka Richard žurno otr

jednog sektora da bi uzeo dodatne podatke koji još nisu bili ubačeni u karte u računalu.Nije prestao ni posli je mraka. Nicole je prespavala prvi dio petnaestosatne noći. Kada se p

a posli je pet sati, Richard je i dalje grozničavo radio na pro jektu. Nije čak ni čuo kada se Nkašljala. Ona se tiho podigne i stavi mu ruke na ramena. „Moraš malo odspavati, Richarde”a.

„Gotovo sam uspio” reče. Vidjela je podočnjake ispod njegovih oči ju kada se okrenuo. „tra jati duže od jednog sata.”

Nicole se vrati do svog leža ja. Kada ju je Richard kasni je probudio, bio je pun oduševl

amisli” rekao je s osmi jehom. „Posto je tri moguća rešenja, svako od njih suglasno sa svimnostima.” Brzo je koračao gotovo ci jelu minutu. „Možemo li sada otići pogledati?” upitao je mo. „Ne vjeru jem da ću moći spavati dok ne otkri jem.”

Ni jedno od tri Richardova rješenja za položaj treće jazbine nije bilo u blizini trga. Prvo seo na dalje od kilometar, na rubu New Yorka, nasuprot sjevernom poluvaljku. On i Nicole tamota našli. Onda su hodali sljedećih petnaest minuta po mraku do drugog mogućeg položa ja, o blizu jugoistočnog kuta grada. Richard i Nicole su krenuli niz označenu ulicu i pronašli pc točno na mjestu koje je predvidio Richard. „Halelu ja” poviče i raširi vreću za spavanje pklopca. „Hura za matematiku.”

Hura za Omeha, po misli Nicole. Više joj se nije spavalo, ali nije bila pretjerano željna



raživati po mraku novi teritorij. Što ide prvo, upi ta se ona dok je budna ležala na svom leža ju,ja ili matematika? Koristimo li modele da nam pomognu da nađemo istinu? Ili najpri je znamo a onda razvi jamo matematiku da je objasnimo?

Kada je svanuo dan, obo je su ustali. „Dani se malo skraću ju” objasni Richard Nicole. „Ali na i noći i dalje osta je nepromi jenjen i iznosi četrdeset šest sati, četiri minuta i četrnaest sekun

„Koliko još imamo vremena pri je nego što stignemo do Zemlje?” upita Nicole dok je gurajku u zaštitni omot.

„Dvadeset dana i tri sata” reče on nakon što se obratio računalu. „Jesi li spremna za novu pvinu?”

Kimnula je. „Pretpostavljam da znaš i kako nad ploču koja otvara taj poklopac?”

„Ne” reče on povjerljivo, „ali se kladim da ga nije teško naći. A kad nađemo ovu ploču, čje jazbine bit će igrari ja, jer što ćemo imati ci jeli sustav!’

Deset minuta kasni je Richard pritisne jednu metalnu ploču i treći poklopac se otvori. U tupu spuštalo se širokim stubištem prekinutim povremenim odmorištima. Richard uzme Nicoku dok su koračali niz stube. Koristili su svjetiljke da pronađu put, jer nije bilo svjetlosti koje

vjetljavale silazak.Prostori ja s vodom bila je na istom mjestu kao i u ostalim podzemnim jazbinama. Nije bilova u vodoravnim tunelima koji su vodili od središnjeg stubišta na bilo ko jem od dvi je glavne„Mislim da ovdje nitko ne živi” reče Richard.

„Barem ne za sada” reče Nicole.



DOBRO DOŠLI, ZEMLJANI

chard je bio zbunjen. U prvoj oda ji pokraj jednog od gornjih vodoravnih tunela našao je niz čprava koje je uspio dešifrirati za manje od jednog sata. Sada je znao regulirati svjetla i tempervim zasebnim di jelovima podzemne jazbine. Ali ako je bilo toliko lako i ako su sve jazbin

čno konstruirane, zašto ptice nisu koristili svjetla koja su im dana? Dok su doručkovali, Richopitivao Nicole o po jedinostima iz ptičje jazbine.

„Zapostavljaš osnovni je stvari” reče Nicole, nakon što je zagrizla mana dinju. „Sami letećivi nisu bitni.

Pravo pitanje je gdje su Ramanci? I zašto su uopće ostavili te rupe ispod New Yorka?”

„Možda su svi oni Ramanci” reče Richard. „Bioti, ptice, oktopauci – možda svi potječu sneta. Na početku svi su bili jedna sretna obitelj. Ali kako su prolazile godine i narašta ji, razte razvi jale su se u različitim pravcima. Konstruirane su po jedinačne jazbine i...” „Ima previšema s tim scenari jem” prekine ga Nicole. „Kao prvo, bioti su zasigurno stro jevi. Ptice možda

možda nisu. Oktopauci gotovo sigurno nisu, iako tehnološka razina potrebna za gradnju ovaemirskog broda vjero jatno pretpostavlja takav napredak na području umjetne inteligenci je komožemo ni zamisliti. Ali intuici ja mi kaže da su te stvari organske.” „Mi ljudi nikada ne bgli razlikovati živo biće i svestrani stroj koji je napravila stvarno napredna vrsta.” „Slažem

m. Ali taj problem nikako ne možemo sami ri ješiti. Osim toga, još je jedno pitanje o ko jem bla s tobom razgovarati.”

„Što?” upita Richard.

„Jesu li leteći stvorovi, oktopauci i ta podzemna područja posto jali i na Rami I? Ako je

ko to da ih je Nortonova posada potpuno zanemarila? Ako nije, zašto se oni nalaze samo na emirskom brodu?”

Richard je šutio nekoliko sekundi. „Vidim na što ciljaš” reče on konačno. „Osntpostavka uvi jek je bila da su svemirski brod Ramu stvorila pri je više mili juna godina nepoa iz nekog drugog područja Galaktike i da se ona ne mi ješa ju, niti su na bilo koji način zaint

na za sve ono što se događa ti jekom putovanja ovih letjelica. Ako su napravljena toliko dto bi se dva broda koja su vjero jatno napravljena u gotovo isto vri jeme toliko razlikovala?”

„Počinjem vjerovati da je naš kolega iz Kyota bio u pravu” odgovori Nicole. „Možda

sto ji neka pravilnost u svemu tome. Prilično sam uvjerena da je Nortonova posada bila pažlecizna ti jekom svog istraživanja i da su sve razlike između Rame I i Rame II stvarne. Čim prizsu dvi je svemirske letjelice različite, suočavamo se s težim pitanjem. Zašto su različite?”

Richard je dovršio obrok i sada je odmjeravao koracima slabo osvi jetljen tunel. „Vodila se takva rasprava pri je nego što je odlučeno da se prekine ova ekspedici ja. Na telekonferencvno pitanje bilo zašto su Ramanci promi jenili pravac leta da bi se susreli sa Zemljom? Nako

vi svemirski brod to nije učinio, to je smatrano čvrstim dokazom da je Rama II različit. A ljudsudjelovali na sastanku nisu ništa znali ni o letećim stvorovima ni o oktopaucima.”

„Generalu Borzovu bi se sviđale ptice” primi jeti Nicole posli je kraće tišine. „Smatrao je

eti najveće zadovoljstvo na svi jetu.” Nasmi jala se. „Jednom mi je rekao da mu je tajna nad



karnaci ja te da će se on jednom vratiti kao ptica.”

„Bio je dobar čovjek” reče Richard i na trenutak prestane koračati. „Mislim da nikada nali dobro ci jeniti njegove sposobnosti.”

Kada je Nicole vratila krišku mana dinje u naprtnjaču i pripremila se nastaviti istraživanjenasmi ješi svom pri jatelju. „Još jedno pitanje, Richarde?”

Kimnuo je.

„Misliš li da smo se do sada sreli s Ramancima? Pod tim mislim na stvorenja koja su nap

u letjelicu. Ili na njihove nasljednike.”Richard oštro zavrti glavom. „Apsolutno ne” reče. „Možda smo se sreli s nekima od nji

revina. Ili možda čak i s drugim vrstama s istog planeta. Ali glavne likove još nismo vidjeli.”

elu sobu našli su s li jeve strane u vodoravnom tunelu na drugoj razini ispod površine. Do taraživanje postalo gotovo dosadno. Richard i Nicole su sišli niz mnogo tunela i zavirili u čitaaznih soba. Četiri puta su našli skupinu naprava za reguliranje svjetlosti i temperature. Sve dokgli do Bi jele sobe, nisu vidjeli ništa zanimljivo.

I Richard i Nicole bili su iznenađeni kada su ušli u oda ju čiji su zidovi bili obo jeni snježnoOsim boje, oda ja je bila izuzetna i po tome što su u jednom kutu bili natrpani predmeti koji su

zalo se posli je pažljivi jeg razgledanja, bili potpuno poznati. Bili su tu češalj i četka, prazna kuruž, nekoliko novčića, zbirka ključeva, čak i nešto što je podsjećalo na stari voki-toki. Na dmili nalazili su se prsten i ručni sat, tuba paste za zube, turpi jica za nokte i mala tipkovnica nim slovima. Richard i Nicole bili su izvan sebe. „U redu, geni je” reče ona i mahne rubjasni ovo, ako možeš.”

Podigao je tubu paste za zube, odvio kapicu i pritisnuo. Iz nje izađe bi jela pasta. Richard

t u nju, a zatim je stavi u usta. „Fuj” reče i ispljune pastu. „Donesi ovamo spektrometar mase.”Dok je Nicole ispitivala zubnu pastu instrumentima, Richard je dizao jedan po jedan predme

je osobito očarao. Zaista je pokazivao vri jeme, odbro java jući sekunde, iako neznano na tee referentne točke. „Jesi li ikada bila u svemirskom muze ju na Floridi?” upitao je Nicole.

„Ne” odgovori ona rastreseno.

„Ima ju izložbu običnih stvari koje je posada poni jela na prvu misi ju na Ramu. Ovaj sat izno kao onaj na izložbi – dobro se sjećam, jer sam kupio sličan u prodavaonici suvenira pze ja.”

Nicole priđe sa zbunjenim izrazom na licu. „Ta stvar nije zubna pasta, Richarde. Ne znam Spektar je iznenađu jući, s mnoštvom superteških molekula.”

Neko vri jeme je dvo je astronauta pretraživalo po neobičnoj zbirci predmeta i pokušavaloki smisao u svom posljednjem otkriću. „Jedno je sigurno” reče Richard dok je bezuspješno n

uključiti voki-toki, „ovi predmeti nepobitno su povezani s ljudskim bićima. Jednostavno ih je da bi posri jedi bila samo neobična podudarnost između dvi je vrste.”

„Ali kako su dospjeli ovamo?” upita Nicole. Pokušavala je upotri jebiti četku, ali bodljice seviše mekane za njezinu kosu. Pogledala ju je pažljivi je. „Ovo nije prava četka” izjavila je. „ Iz

o četka, na dodir je kao četka, ali je besko risna za kosu.”



Sagnula se i uzela u ruke turpi jicu za nokte. „A pomoću ovoga se ljudski nokti ne mogu bruchard priđe pogledati o čemu to ona govori. Još se borio s voki-toki jem. Sa žaljenjem ga je sstranu i uzeo turpi jicu za nokte koju mu je Nicole pružila.

„Znači, te stvari izgleda ju kao ljudske, ali nisu?” reče on, povukavši turpi jicu uz svoj najduž. Nokat ostane nepromi jenjen. Richard vrati turpi jicu Nicole. „Što je sve ovo?” upita on frus

m glasom.

„Sjećam se da sam čitala jedan znanstvenofantastični roman dok sam bila na fakultetu” reče nekoliko sekundi kasni je, „u ko jem se izvanzemaljska vrsta upoznala s ljudskim bićima iskgleda jući naše najstari je televizijske programe. Kada su se konačno sreli s nama, ponudili sui je sa žitaricama i druge predmete koje su svemirci vidjeli u našim televizijskim reklamama.

Kuti je su bile napravljene kao prave, ali sadrža ja ili uopće nije bilo ili je bio posmislen.”

Richard nije pažljivo slušao Nicole. Igrao se ključevima i pregledao skupinu predmeta u akle, što sve te stvari ima ju za jedničko?” reče, uglavnom za sebe.

Obo je su došli do istog odgovora nekoliko sekundi kasni je. „Sve ih je imala Nortonova pokoše Richard i Nicole u jedan glas.

„Znači da su dva ramanska svemirska broda morala imati neku vrstu komunikacijske veze”chard.

„A ovi predmeti ostavljeni su ovdje namjerno, da nam pokažu da je posjet Rami I primi jemljen.”

„Paukoliki bioti koji su pregledali Nortonove logore i opremu vjero jatno su bili opremnzorima za snimanje slike.”

„I sve ove stvari napravljene su prema slikama emitiranim s Rame I na Ramu II.”

Posli je Nicoleine posljednje primjedbe obo je su ušutjeli, sli jedeći svatko svoj vlastiti ti jek li zašto žele da saznamo sve to? Što bismo trebali sada raditi?” Richard ustane i počne koračbi, a onda, iznenada, počne se smi jati. „Zar to ne bi bilo nevjero jatno” reče on, „kada bi se poda je David Brown na kra ju kra jeva ipak u pravu. Možda se Ramanci zaista nimalo nisu zanono što su otkrili, ali su programirali svo je svemirske brodove da se ponaša ju kao da ih zanposjetitelji? Mogli su laskati onim vrstama na koje naiđu tako što će obaviti korekci je pravc

apraviti jednostavne predmete. Koja nevjero jatna ironi ja. Budući da su sve nezrele vrste vjeroznadno egocentrično okrenute sebi, posjetitelji ramanskim letjelicama bili bi potpuno obuzeša jima kako shvatiti pretpostavljenu poruku...”

„Mislim da si se zaletio” prekine ga Nicole. „U ovom trenutku samo znamo da je ovaj svemod očito primio slike s Rame I te da su kopi je malih, svakodnevnih predmeta koje je nosila Nva posada ostavljene ovdje, u ovoj sobi, da bismo ih mi našli.”

„Pitam se je li tipkovnica beskorisna kao i sve ostalo” reče Richard kada ju je podigao. Otkri ječ „Rama” Ništa se nije dogodilo. Pokušao je s „Nicole” I dalje ništa.

„Zar se ne sjećaš kako su stari modeli radili?” upita Nicole i nasmi ješi se. Uzela je tipkovmali su zasebno dugme za uključivanje.” Pritisnula je jedno neobilježeno dugme u gornjem deu tipkovnice. Dio suprotnog zida sklizne u stranu i otkri je veliku, crnu, kvadratnu površin

anicom dugom oko jedan metar.



ala tipkovnica bila je poput onih na portabl računalima članova prve ekspedici je na Ramu. Imiri reda od po dvanaest znakova, uz dodatno dugme za uključivanje u gornjem desnom kutu.set šest latiničnih slova, deset arapskih znamenki i četiri matematičke funkci je, ukupno četredinačnih tipki. Preostalih osam tipki imale su na površini simbole geometrijskih likova i, kaak na to, mogle su se postaviti u položaj „gore” ili „dolje” Richard i Nicole brzo su naučili posebne tipke prave naredbe za ramanski sustav. Metodom pokuša ja i pogrešaka također su utje posljedica tipkanja po bilo ko joj po jedinačnoj tipki bila funkci ja položa ja ostalih se dam to je bilo koja tipka za naredbe mogla, u kombinaci ji s ostalima, dati 128 različitih rezultata. S

dakle ukupno omogućavao 8 puta 128 odnosno 1024 zasebne funkci je koje su se mogle zadkovnice.

Pravljenje kompjuterskog rječnika bilo je zamoran posao. Richard se dobrovoljno pri javiožnost. Koristeći vlastito računalo za pravljenje bilješki, počeo je s postupkom razvo ja baze jprevođenje posebnih naredbi tastature. Početni cilj bio je jednostavan – naučiti koristiti ramaunalo kao što koriste svo ja. Jednom kada se dobi je pri jevod, svaki zadani ulaz u njihova punala sadržavat će, kao dio izlaza, podatke o tome koja skupina pritisnutih tipki na ramansko

proizvodi sličan odaziv na crnom zaslonu.

Čak i s Richardovom inteligenci jom i uz pomoć računala, zadatak je bio zastrašu jući. Istoo je to posao koji se nije mogao lako razdi jeliti na dvo je. Na Richardov pri jedlog, Nicole je dšla iz jazbine ti jekom prvog ramanskog dana koji su proveli u Bi jeloj sobi. Oba puta pošlage šetnje oko New Yorka, s vremena na vri jeme baca jući pogled na nebo ne bi li ugledalapter. Prilikom drugog izlaska, Nicole je otišla do skladišta u ko jem je pala u jamu. Do tada siko toga dogodilo da je njezino užasno iskustvo s dna podsjećalo na davnu povi jest.

Često je razmišljala o Borzovu, Wilsonu i Takagishi ju. Svi astronauti znali su prilikom poZemlje da je ova ekspedici ja rizična. Često su vježbali problemska stanja sa svemirskim brokoja bi se moglo pokazati da im ugrožava ju život. Ali ni jedno od njih nije vjerovalo da ć

rtnih sluča jeva na ekspedici ji Kada bismo još Richard i ja nestali ovdje u New Yorku, pri mi jee za sebe, onda bi ukupno nastradalo gotovo pola posade. To bi bila najgora katastrofa otkak

et za počeli svemirske ekspedici je s ljudskom posadom.

Sta jala je pokraj skladišta, na gotovo istoj točki s koje su posljednji put ona i Francesca raze s Richardom preko komunikatora. Dakle, zašto si lagala, Francesca.? upita se Nicole. Jslila da će moj nestanak na neki način izbrisati sve sumnje?

Onog posljednjeg jutra u logoru Beta, pri je nego što su ona i ostali krenuli u potragu za hi jem, Nicole je emitirala sve svo je bilješke iz svog portabl računala na Rami preko mre

tava do radnog stola u svo joj oda ji na Newtonu. U to vri jeme Nicole je prebacila podatke obodila memori ju u svom putnom računalu, ako joj ova zatreba. Ali sve je ondje, prisje tila seneki marljivi detektiv ikada potra ži. Droge, Davidov krvni tlak, čak i kriptirano spomin

ancescinog pobača ja. I, dakako, Richardovo objašnjenje kvara Ro Kira.

Za vri jeme svo je dvi je šetnje Nicole je ugledala nekoliko stonogih biota, jednom čak i bulna samoj granici svog vidnog polja. Nije vidjela ptice, i nije ni čula ni ugledala oktopauka. M

aze samo noću, razmišljala je dok se vraćala na večeru s Richardom.



MEĐUDJELOVANJE

otovo da nam je ponestalo hrane” reče Nicole. Zapakirali su ono što je preostalo od mana dgurali u Richardovu naprtnjaču.

„Znam” reče. „Imam plan kako da nam nabaviš još.” „Ja?” upi ta Nicole. „Otkad je to mo

o?”„Pa, kao prvo, traži samo jednu osobu. Rad s grafikom na ramanskom računalu dao mi je ugo, nemam vremena. Mislim da sam na samoj granici provaljivanja u operativni sustav. Pestotinjak naredbi koje ne mogu objasniti drukči je nego da omoguću ju ulazak na novu ra

ku vrstu prostora višeg reda u hi jerarhi ji.” Richard je objasnio Nicolei ti jekom večere da je nko upotrebljavati ramansko računalo kao ona na Zemlji. Znao je skladištiti i nalaziti podatke, i matematičke proračune, oblikovati grafiku, čak stvarati nove jezike. „Ali nisam ni počeo stristiti njegove mogućnosti” rekao je tada. „Večeras i sutra moram razotkriti još mnogo togasta je nam vremena.”

Njegov plan za opskrbu s hranom bio je, zaista, varljivo jednostavan. Posli je duge ramći (ti jekom koje Richard svakako nije spavao više od tri sata) Nicole ode do središnjeg trga. Aa jući progresivne matrice, Richard joj je dao tri moguća položa ja ploča za otvaranje pokad ptičje jazbine. Bio je tako uvjeren u svo ju analizu da nije čak htio raspravljati s njom što dako ne nađe ploču. Richard je bio u pravu. Lako je našla ploču. Onda je otvorila poklopac i spniz okomiti tunel. Nije bilo nikoga.

Tamu ispred sebe obasjala je svjetiljkom. Tenk-stražar bio je na dužnosti i išao je naprag pred vodoravnim tunelom koji je vodio u oda ju s vodom. Nicole opet poviče. Nije željela

i čak ni do prve terase, ako to nije bilo nužno. Iako ju je Richard uvjeravao da će je doći spasati li se na vri jeme, Nicole nije uživala u pomisli da opet bude zarobljena s pticolikim stvorov

Je li to čula udaljeno brbljanje? Uzela je jedan od novčića koje je našla u Bi jeloj sobi i bacokomiti tunel. Ovaj odleti duboko dolje, udarivši u terasu negdje u blizini druge glavne raj put čulo se glasno brbljanje. Jedna ptica uleti u snop njezine svjetiljke, preko glave tenka-sNekoliko trenutaka kasni je, poklopac se počne zatvarati i Nicole se morala odmaknuti.

Raspravljala je o toj mogućnosti s Richardom. Nicole je čekala nekoliko minuta, a onda jetisnula ploču. Kad je drugi put povikala prema dubinama ptičje jazbine, odgovor je odmah daj put njezin pri jatelj, ptica od crnog baršuna, izleti na pet metara od površine i zakri ješti n

colei je bilo jasno da joj je rečeno da ode. Ali pri je nego što se ptica okrenula, Nicole impjuterski zaslon i aktivira snimljeni program. Dvi je mana dinje po javiše se na zaslonu. Dca gledala, dinje se obo jiše, a zatim glatki rez prikaže strukturu i boju unutar jedne od njih.

Baršunasta ptica doleti bliže otvoru da bolje pogleda. Sada se okrenula i zakri ještala pmrčini ispod sebe. Posli je nekoliko sekundi, druga poznata joj ptica, vjero jatno par tner ili parbaršunaste, doleti i spusti se na prvu terasu ispod zemlje. Nicole ponovi sliku. Dvi je ptice počgovarati, a zatim poletješe dublje u jazbinu.

Minute su prolazile. Nicole je povremeno čula brbljanje iz dubina hodnika. Posli je dužeg vr

njezina dva pri jatelja se vratiše; svaki je u pandžama nosio mana dinju. Sletjeli su na trg u b



vora. Nicole pođe prema dinjama, ali ih ptice nastaviše držati. Ono što je usli jedilo, betpostavljala je Nicole) dugo predavanje. Dvi je ptice kri ještale su i po jedinačno i za jedno, jeme je gleda jući i često lupka jući po dinjama. Posli je petnaest minuta, očito zadovoljne š

eni jele poruku, ptice uzletješe, napraviše krug oko trga i nestadoše u svo ju jazbinu.

Mislim da su mi pričale kako su zalihe dinja male, pomisli Nicole, dok je išla natrag počnom trgu. Dinje su bile teške. Stavila je po jednu u svaki od dvi je naprtnjače koje je isprag jutra pri je nego što je otišla iz Bi jele sobe. Ili, možda, da ih ubuduće ne treba uznemiravatid bilo, više nećemo biti dočekani s dobrodošlicom.

Pomislila je da će Richard biti izvan sebe od oduševljenja kada se bude vratila u Bi jelu so je, ali ne zbog Nicole i mana dinja. Imao je osmi jeh na licu od uha do uha, a jednu ruku je

leđa. „Čekaj dok ti ne pokažem što imam” reče on dok je Nicole praznila naprtnjače. Richardku ispred sebe i otvori je. U ruci se nalazila crna lopta otprilike deset centimetara u promjeru.

„Ni u kom sluča ju nisam ustvrdio svu logiku, niti koliko informaci ja mogu uni jeti u htjev” reče Richard. „Ali uspostavio sam osnovno načelo. Možemo tražiti i dobivati ‘stvari’ uć računala.”

„Što time želiš reći?” upita Nicole, koja još nije bila sigurna zbog čega se Richard toliko

oko te male crne lopte.”„Napravili su ovo za mene” reče on i opet joj pruži loptu. „Zar ne shvaćaš? Negdje ovdje

ornicu i mogu praviti stvari za nas.”

„Onda možda ‘oni’ tko god da jesu, mogu početi praviti za nas malo hrane” reče Nicole. Mrazljutilo to što joj Richard nije ni čestitao, niti joj se zahvalio na dinjama. „Ptice nam vjeroe neće davati.”

„To neće biti više problem” reče Richard. „Na kra ju, kad jednom ovladamo punim opsstupka zahti jevanja stvari, možda ćemo moći naručiti ribu s prženim krumpirićima, sočni odr

o što, pod uvjetom da ono što poželimo možemo izraziti nedvosmislenim znanstvenim ter.”

Nicole se zagledala u svog pri jatelja. Nepočešljane kose, neobri jana lica, podočnjacima i dimi jehom, na trenutak je bilo nalik bjeguncu iz ludnice. „Richarde” upitala je, „možeš li malo ? Ako si pronašao Sveti Gral, možeš li odvo jiti barem sekundu i objasniti mi?” „Pogledlon” reče. Koristeći tipkovnicu nacrtao je krug, zatim ga je obrisao i napravio kvadrat. Za mjedne minute Richard pažljivo nacrta kocku u tri dimenzi je. Kada je završio grafiku, stav

am funkcijskih tastera u određeni položaj i potom pritisnuo taster s crtežom malog kvadratana neobičnih simbola po javila se na crnom zaslonu. „Ne brini” reče Richard, „nije potrebnmjeti po jedinosti. Jednostavno, pita ju za dimenzi je kocke.”

Zatim Richard unese niz podataka s normalne alfanumeričke tipkovnice. „A sada” reče i oprema Nicole, „ako sam sve učinio kako treba, dobit ćemo kocku, napravljenu od istog mateo i ova lopta, za oko deset minuta.”

Jeli su malo od novih dinja dok su čekali. Imale su isti ukus kao i prethodna. Odre zak i pumpiri bili bi nevjero jatno dobri, po misli Nicole kada se iznenada bočni zid podigne za pola ad tla, a u otvoru se po javi crna kocka.

„Čekaj trenutak, još je ne diraj” reče Richard kada Nicole priđe da bi bolje vidjela. „Pog

amo!” on obasja svjetiljkom tamu iza kocke. „Iza tih zidova nalaze se prostrani tuneli” reče, „



atno vode do tvornica toliko savršenih da ih ne bismo mogli ni prepoznati. Zamisli samo! Mk praviti predmete po narudžbi.”

Nicole je počinjala shvaćati zbog čega je Richard toliko oduševljen. „Sada imamo moguravljati svo jom sudbinom na neki način” produžio je. „Ako uspi jem provaliti program dovzo, mogli bismo zatražiti hranu, možda čak i ono što nam treba za gradnju čamca.”

„Bez glasnih motora, nadam se” bočne ga Nicole.

„Bez glasnih motora” složi se Richard. Dovršio je dinju i vratio se tipkovnici.

cole je bila zabrinuta. Richard je ti jekom ci jelog ramanskog dana uspio doći samo do još jekrića. Sve što je imao pokazati posli je trideset osam sati posla (spavao je samo osam sati ti jg razdoblja) bio je jedan novi materi jal. Znao je napraviti „lake” crne predmete kao prva loptaspecifična težina bila poput pluta, ili „teške” crne predmete, gustoće slične hrastovim. Iscrpljivo jim radom. I nije mogao, ili nije htio, di jeliti išta od svog tereta s Nicole.

Što ako mu je prvo otkriće bilo čista sreća? upita se Nicole, dok se penjala uz stube radi junje. Bila je zabrinuta zbog uzalud utrošenog vremena. Preostalo je još samo šesnaest dana d

nog susreta sa Zemljom. Nije bilo ni traga od spasilačke ekipe. U pozadini njezinog uma sta jsao da su možda Richard i ona potpuno napušteni.

Pokušala je prošlu večer razgovarati s Richardom o njihovim planovima, ali on je bio iscrchard nije reagirao ni na koji način kada mu je Nicole spomenula da je vrlo zabrinuta. Kada je pažljivo izložila sve raspoložive mogućnosti i upitala ga za mišljenje što im je činiti, pria je da je zaspao. Kada se probudila posli je kraćeg dri jemeža, Richard je već opet radio i nijštao da mu pozornost skrene ni doručak ni razgovor. Nicole se spotaknula na sve veću gonih predmeta na podu kada je napustila Bi jelu sobu radi rane jutarnje vježbe.

Osjećala se vrlo usamljenom. Posljednjih pedeset sati, koje je provela uglavnom sama, proo sporo. Jedini bi jeg koji joj je pružao zadovoljstvo bilo je čitanje. Imala je u memori ji račknjiga. Jedna je bila njezina medicinska enciklopedi ja, ali ostale četiri bile su za razonodu

m se da je sva Richardova privatna memori ja popunjena Shakespeareom, pomisli dok je sjedu koji je okruživao New York. Gledala je prema Cilindričnom moru. U velikoj daljini, jedv

va kroz dvogled zbog izmaglice i oblaka, raspoznavala se sjeverna udubina, kroz koju su prvi u Ramu.

U računalu je imala dva očeva romana. Nicoleino omiljeno štivo bila je Kraljica svih doba,mladim danima Eleanore Akvitanske, počevši od njezine mladosti na vojvodskom dvoru u

u. Priča je sli jedila Eleanoru kroz vjenčanje s Louisom Capetom od Francuske, njihov križhod do Svete zemlje i njezin neobični zahtjev za poništenjem braka. Roman je dostizao vrhueanorinom razvodu od Louisa i zarukama s mladim i uzbudljivim Henryjem Plantagenetom.

Drugi roman Pierrea des Jardinsa u memori ji njezinog računala bio je njegovo majstorskoja, Richard Lavljeg Srca, mje šavina dnevnika glavnog lika i unutrašnjih monologa ti jekom

mska tjedna kra jem dvanaestoga stoljeća. U romanu, Richard i njegovi vojnici, tek iskrcani zažarski pohod, logoru ju u blizini Mesine, pod zaštitom normanskog kralja Sicili je. Dok tamo slavni kralj-ratnik i homoseksualni sin Eleanore Akvitanske i Henryja Plantageneta u izljevispitivanja oživljava glavne osobne i povi jesne događa je svoga života.

Nicole se sjećala dugih rasprava sa Genevieve, kada je njezina kći prošlog ljeta pročitala r



Richard. Mla du tinejdžerku očarala je priča i ona je iznenađivala majku postavljanjem izueligentnih pitanja. Razmišljanje o Genevieve navede Nicole da se upita što li joj kći u tom tre

di u Beauvoisu. Rekli su joj za moj nestanak, na gađala je Nicole. Kako to u vojsci zovu? Nesci ji?

U očima njezinog uma Nicole je vidjela kćer kako se svakog dana vraća iz škole na bima li nekih vi jesti?” pita vjero jatno Genevieve djeda kada pri jeđe prag kuće. Pierre samo uvrti glavom.

Sada je već dva tjedna od kada me je netko posljednji put službeno vidio. Nadaš li se još, eri? Nesretnu

Nicole zahvati neodoljiva želja da razgovara sa Genevieve. Na trenutak, ne prizna jući stvacole nije mogla prihvatiti činjenicu da je odvo jena od kćeri mili junima kilometara i da ne govarati s njom. Stala je na noge da se vrati do Bi jele sobe, razmišlja jući u privremenoj s

rkanosti kako će iz nje moći telefonirati Genevieve.

Kada je nekoliko sekundi kasni je došla k sebi, Nicole je bila iznenađena kako joj se um lakorio. Zavrtjela je glavom i ponovno sjela na zid koji je gledao na Cilindrično more. Ostala u gotovo dva sata, a misli su joj slobodno letjele po raznolikim temama. Pred kraj tog razd

k se spremala za povratak u Bi jelu sobu, misli joj se usmjeriše na Richarda Wakefielda. Pokusam, moj britanski pri jatelju, reče Ni cole sebi. Bila sam otvoreni ja s tobom nego s bilo kim nryja. Ali to je samo stvar moje zle sreće, da se nađem ovdje s nekim tko ima još manje sam

danja od mene.

Nicole je osjećala neodređenu tugu dok je koračala niz stube do druge razine i skretala dedoravni tunel. Tuga joj se izmi jenila u iznenađenje kada je ušla u Bi jelu sobu. Richard je skole crne stolice i pozdravio je zagrlja jem. Obri jao se i počešljao kosu. Čak je i očistio nokte.

na na crni stol nasred oda je bila je pažljivo razrezana mana dinja. Po jedan komad nalazilo a crna tanjura pred stolicama.

Richard privuče stolicu i pokaže Nicolei da sjedne. Obišao je stol i sjeo na svo ju stolicugnuo je preko stola i uzeo Nicole za obje ruke. „Želim se ispričati’,’ reče on silovito, „zbog

sam bio takva seljačina. Posljednja dva dana ponašao sam se vrlo loše.

Pomišljao sam na tisuću stvari koje sam želio reći ti jekom ovih sati dok sam čekao” reče li jevanje, dok mu je napregnuti osmi jeh plesao na usnama, „ali većine se ne mogu sjetiti... Znm ti želio objasniti koliko su mi silno značili princ Hal i Falstaff. Bili su mi najbliži pri jatelji..

bilo lako podni jeti njihovu smrt. Moj bol je još vrlo jak...”

Richard ispi je gutljaj vode i proguta ga. „Ali više od svega” reče on, „žao mi je što ti nisao kako si ti spektakularna osoba. Inteligentna, privlačna, bistra, osjećajna – sve ono što sam njao da ću naći u jednoj ženi. Unatoč naše sadašnje situaci je, plašio sam se reći ti što osjetpostavljam da moj strah od odbacivanja seže vrlo duboko.”

Suze navri ješe na kutove Richardovih oči ju i počeše mu se sli jevati niz obraze. Blago je dcole je vidjela kako je nevjero jatan napor to bilo za njega. Prini jela mu je ruke uz obraze.slim da si ti vrlo poseban” reče ona.



VJEČNO ĆE ŽIVJETI NADA

chard je i dalje radio s ramanskim kompjuterom, ali se ne više non-stop i uključivao je Nicoled je mogao. Šetali su za jedno i pričali kao stari pri jatelji. Richard je zabavljao Nicole izvođeavih scena iz Shakespearea. Imao je izuzetno pamćenje i pokušavao je igrati obje strane vnim scenama iz Romea i Juli je, ali sva ki put kada bi prešao u falsetto, Nicole bi prasnula u sm

Jedne noći pričali su više od sat vremena o Omehu, plemenu Senoufoa i Nicoleinim viziasno ti je da mi je teško prihvatiti fizičku stvarnost neku od tih priča” reče Richard, pokušavisati svo ju radoznalost. „Pa ipak, prizna jem da ih smatram potpuno očarava jućim.”

Kasni je je pokazao britko zanimanje za analiziranje simbolike njezinih vizi ja. Bilo je očizna je Nicoleine mistične osobine kao jedan od činitelja njezine bogate ličnosti.

Spavali su zagrljeni pri je nego što su vodili ljubav. Kada su konačno imali odnos, bilo je ti bez žurbe i obo je su bili iznenađeni njegovom lakoćom i zadovoljstvom koje im je pružio

liko noći kasni je, Nicole je ležala s glavom na Richardovim grudima i šutke lelu jala na rubu

chard je bio duboko zamišljen. „Pri je nekoliko dana” reče i probudi je pokretom, „pri je nego postali ovako bliski, rekao sam ti da sam svo jevremeno razmišljao o samoubojstvu. U to plašio sam se ispričati ti tu priču. Bi li je sada željela čuti?”

Nicole otvori oči. Okrenula se i naslonila bradu na njegov trbuh. „Aha” rekla je. Pridigla sebila ga u oko pri je nego što je počeo pričati.

„Pretpostavljam da znaš da sam bio oženjen Sarom Tydings kada smo obo je bili vrlo mlado je. „Isto tako, bilo je to pri je nego što se proslavila. Bila joj je prva godina s Kraljevskimspeareovim društvom, koje je izvodilo Romea i Juli ju, Kako vam drago i Cymbeline u Stratf

ra je igrala Rosalindu i Juli ju i u obje uloge bila je fantastična.U to vri jeme imala je osamnaest godina, tek što je završila školu. Zaljubio sam se u nju

ći kada sam je vidio kao Juli ju. Slao sam ruže u njezinu garderobu svaku večer i trošio većeđevine da vidim sve njezine predstave. Otišli smo na dvi je duge večere, a onda sam je zapstala je, više iznenađena, nego iz ljubavi.

Kad je prošlo ljeto, otišao sam zbog istraživanja u Cambridge. Živjeli smo u skromnom sta je putovala do kazališta u Londonu. Išao sam s njom kad god sam mogao, ali posli je nekeseci studij je počeo zahti jevati sve veći dio mog vremena.”

Richard prekine priču i baci pogled na Nicole. Ona se nije ni pokrenula. Ležala je jednimm preko njega s osmi jehom punim ljubavi na licu. „Nastavi” rekla je blago.

„Sara je bila adrenalinski ovisnik. Žudjela je za uzbuđenjem i raznolikošću. Ono svakodneporno ju je ljutilo. Kupnja namirnica, na primjer, bila je za nju ogromna gnjavaža. Bilo joj je e teško uključiti zaslon te odlučiti što bi naručila. Jednako tako, smatrala je da je bilo koja na nevjero jatno ograničava.

Vođenje ljubavi moralo se svaki put izvoditi u drugom položa ju ili uz pratnju druge glazbeje bilo lanjski sni jeg. Neko vri jeme sam bio dovoljno kreativan da bih je zadovoljavao. Tak

m vodio računa o rutinskim stvarima da je oslobodim gnjavaže s kućnim poslovima. Ali damo ograničeni broj sati. Na kra ju, i uz moje solidne sposobnosti, studij je počeo trpjeti, je



šio svu energi ju da Sari život učinim zanimljivi jim.

Kada je prošlo godinu dana otkako smo se vjenčali, Sara je poželjela iznajmiti stan u Lonne mora dugo putovati kući svaku noć posli je predstave. U stvari, već je i dosad provodila

ći tjedno u Londonu, navodno s jednom od svo jih pr i jateljica glumica. Ali kari jera joj se strelpinjala i imali smo dovoljno novca, pa nije bilo razloga usprotiviti se njenom pri jedlogu.

Nedugo nakon toga, glasine o njezinom ponašanju počele su se širiti na sve strane. Odlučioobraćati pozornost na njih, u strahu, pretpostavljam, da ona ne odluči priznati kada je budem. Onda me je kasno jedne noći, dok sam učio za ispit, telefonom pozvala neka žena. Bila jestojna, iako očito uznemirena. Rekla mi je da je žena glumca Hugha Sinclaira, i da je gospodi

Sinclair – koji je u to vri jeme glumio sa Sarom u američkoj drami Po svakom vremenu – uvnoj vezi s mo jom ženom. ‘U stvari! reče mi ona, ‘on je u njenom stanu upravo u ovom trenspođa Sinclair počne plakati, a onda prekine vezu.”

Nicole pruži ruku i blago pomilu je Richarda po licu. „Kao da su mi grudi eksplodirale”sjeća jući se boli. „Bio sam bi jesan, užasnut, izluđen. Otišao sam na stanicu i sjeo u posli jepok do Londona. Kada me je taksi ostavio pred Sarinim stanom, otrčao sam do vrata.

Nisam kucao. Odjurio sam uz stube i zatekao njih dvo je kako spava ju goli u krevetu. Digaoru i tresnuo je o zid – još se sjećam zvuka kada joj je glava udarila u ogledalo. Onda sam u bsrnuo na njega, i udarao mu šakama lice, sve dok se nije pretvorilo u bezličnu, krvavu masuodvratno...”

Richard zastane i počne plakati bez glasa. Nicole mu obujmi rukom grudi koje su se nadiragi, dragi” reče ona.

„Bio sam životinja” nastavio je. „Bio sam gori nego što je ikada bio moj otac. Ubio bih ih du spri ječili ljudi iz susjednog stana.”

Nekoliko minuta ni jedno od njih nije reklo ni ri ječi. Kada je Richard opet progovorio, gla

bio prigušen, gotovo dalek. „Sljedećega dana, nakon izlaska iz policijske posta je, reportera ka i niza uza jamnih optužbi sa Sarom, poželio sam se ubiti. To bih i učinio, samo da sam tolj. Razmišljao sam o groznim alternativama – tablete, rezanje vene žiletom ili skok s mo

da me je pozvao jedan kolega-student i postavio mi neka teška pitanja o relativnosti. Posli je pminuta razmišljanja o gospodinu Einsteinu, samoubojstvo mi je potpuno izašlo iz glave. Ra

svakako. Život bez žena, vrlo vjero jatno. Ali smrt nije dolazila u obzir. Nisam mogao prvršiti svo ju ljubav prema fi zici.” Glas mu utihne.

Nicole obriše oči i stavi svo je ruke u njegove. Nagnula je svo je golo ti jelo nad Richardovo

bila ga. „Volim te” reče.

colein zvučni alarm označio je da je na Rami opet dan. Još deset dana, pomislila je posli je boračuna u glavi. Sada bi bilo najbolje ozbiljno porazgovarati i doni jeti odluku.

Alarm je probudio i Richarda. On se okrene i nasmi ješi ženi uza sebe. „Dragi” reče Nucnuo je čas...”

„Reče morž, da pričamo o mnogo čemu.”

„Hajde, budi ozbiljan. Moramo odlučiti što i kako ćemo. Prilično je očito da nećemo biti s”



„Slažem se” reče Richard. Sjeo je i pružio ruku preko Nicoleinog leža ja da uzme košulju. vao sam se ovog trenutka danima. Ali pretpostavljam da smo konačno došli do trenutka kad smo suočiti s plivanja na drugu stranu.”

„Ne bi li se mogao napraviti čamac od naše crne tvari?”

„Ne” odgovorio je. „Jedan materi jal je prelagan, a drugi pretežak. Možda bi se mogao skki plovni hibrid, i to ako bismo ima li čavle, ali bez jedara moramo veslati na drugu stranu... leda, nema nam druge nego plivanje.”

Richard ustane i priđe crnom kvadratu na zidu. „Moji luckasti planovi nisu upalili, ha?” Latapšao kvadrat. „A namjeravao sam naručiti odrezak i krumpiriće, kao i čamac.”

„Najbolji planovi miševa i ljudi uvi jek se izjalove.”

„Kako je čudan pjesnik bio stari Robbie. Nikada nisam shvaćao što ljudi vide u njemu.”

Nicole završi odi jevanje i počne se istezati. „Auh“ reče, „potpuno sam izvan forme. Danimm imala nikakve fizičke aktivnosti.” Nasmi ješila se Richardu, koji ju je podozrivo pogledao. „računa, ti idiote.”

„Kod mene se računa” reče on s osmi jehom. „To je otprilike jedina vrsta fizičkih vježbi ko

ikada sviđala. Mrzio sam kada smo na Akademi ji imali one posebne vikende ‘gimnastičkonga.”

Richard položi male kriške mana dinje na crni stol. „Još tri obroka posli je ovoga” reče oeća ja. „Mislim da bi bilo najbolje zaplivati pri je nego što opet padne mrak.”

„Ne želiš da pođemo odmah ovog jutra?” upita Nicole.

„Ne” reče. „Kako bi bilo da pođeš na obalu i izabereš mjesto? Sinoć sam otkrio nešto na rašto me je iznenadilo. Neće nam dati ni hranu, ni čamac s jedrima, ali može biti da sam se napobio u novu vrstu strukture.”

Posli je doručka, Nicole poljubi Richarda u znak pozdrava i ode na površinu. Nije jojtrebno dugo razgledavanje obale. Stvarno nije bilo razloga radi je izabrati jedan dio obale umkog drugog. Turobna stvarnost skorog plivanja pritisne Nicole. Veliki su izgledi, reče si, da nchard nećemo biti živi kad na Rami opet padne mrak.

Pokušala je zamisliti kako to izgleda kad te po jede biot-morski pas. Bi li to bila brza smrt?utopila, svjesna da su joj noge upravo odgrizene? Nicole se strese na tu misao. Možda bismo tpokušati nabaviti još jednu dinju... Zna la je da to nema smisla. Pri je ili kasni je, morali su pliva

Nicole okrene leđa moru. Barem su ovi posljednji dani bili dobri, reče ona sebi, ne že leć

mišljati o njihovoj sudbini. Bio je izvanredan sudrug. U svakom pogledu. Dopustila si je na tluksuz prisjetiti se zadovoljstva koje su di jelili. Nicole se zatim nasmi ješi i krene natrag pbini.

li u što to gledam?” upita Nicole kada nova slika bljesne na crnom zaslonu.

„Nisam potpuno siguran” reče Richard. „Znam samo da sam upao u nekakav dugi popis. Se one konfiguraci je naredbi koja daje redove simbola sličnih sanskrtu? Pa, listao sam po tomčnom nizu i napokon primi jetio pravilnost. Zaustavio sam se na početku razdoblja, promi jeni

aj posljednja tri tastera i opet pritisnuo dvotočku. Iznenada se na zaslonu po javila slika. A sva



da bih otkucao alfanumerički simbol, slika se mi jenjala.”

„Ali kako znaš da gledaš senzorski izlaz?”

Richard unese naredbu i slika se promi jeni. „Tu i tamo ugledam nešto što prepozna jem”ogledaj ovo, na primjer. Zar ne bi to moglo biti stubište Beta gledano kamerom iz centra Sredvnice?”

Nicole počne proučavati sliku. „Moguće, reče ona, „ali ne vidim kako bi mogao biti siguran

Richard opet zapovi jedi zaslonu da se promi jeni. Sljedeće tri slike bile su neprepozna

tvrta je prikazivala nekakvo obličje koje se uzdizalo prema vrhu ekrana. „A ova” reče, „zar negao biti jedan od malih rogova, promatran sa senzora u blizini vrha velikoga roga?” Koliktrudila, Nicole si nije mogla predočiti kakav bi bio pogled s vrha divovskog šiljka u srenog područja. Richard je nastavio mi jenjati slike. Samo je otprilike jedna od pet bila makar dčno jasna. „Negdje u ovom sustavu svakako posto je algoritmi za izoštravanje” reče. „Ako ih

m, mogao bih slike dovesti u žarište.”

Nicole je vidjela da se Richard sprema za nov dugotrajni rad. „Mogu li ti najpri je malo skrzornost?” reče, krene prema njemu i poljubi ga u usta.

„Pretpostavljam da možeš” reče i ispusti tipkovnicu na pod. „Vjero jatno bi mi koristilo prosli.”

cole je bila usred divnog sna. Nalazila se opet kod kuće u svo joj vili u Beauvoisu. Richard je skraj nje na kauču u dnevnoj sobi i držao je za ruku. Otac i kći bili su nasuprot njih u naslonjač

San joj prekine Richardov uporni glas. Kada Nicole otvori oči, njezin ljubavnik sta jao jom, dok mu je glas poigravao od oduševljenja. „Čekaj dok ne vidiš ovo, draga” reče on i ku da je podigne. „Fantastično! Netko je i dalje ovdje.”

Nicole otrese san iz svog uma i pogleda crni kvadrat na koji je Richard pokazivao. „Movjerovati?” reče, skačući od uzbuđenja. „Nema nikakve sumnje. Vojni brod je još na Rami.”

Nicole tek tada shvati da gleda sliku izvan Rame. Zadrhtala je i počela slušati Richardovo zobjašnjenje. „Kada sam jednom ustanovio kôd parametara za izoštravanje, gotovo svaka

stala je jasna. Onaj komplet slika koje sam ti pokazao rani je vjero jatno predstavlja izravni pristotina Raminih senzora za vizualno snimanje. A mislim da sam otkrio i kako pristupiti i dr

nzorskim bazama podataka.”

Richard je bio ushićen. Obuhvatio je Nicole rukama i digao je s tla. Grlio ju je i ljubio i sk

sobi kao lud.Kada se konačno malo smirio, Nicole provede gotovo minutu u proučavanju slike prikaza

nom kvadratu. Bio je to očito vojni brod ekspedici je Newton; mogla je čak pročitati ozakle, znanstveni brod je otišao kući” primi jeti ona Richardu.

„Da” odgovori, „kao što sam i očekivao. Plašio sam se da neće biti ni jednog i da ćemo poeplivavanja mora i dalje biti zarobljeni, sada u većem zatvoru.”

Ista briga mučila je i Nicole. Nasmi ješi se Richardu. „Onda je jednostavno, zar ne? PlivamoCilindričnog mora i otpješačimo do stolica lifta. Netko će nas već čekati na vrhu.”

Nicole počne pakirati stvari. Richard je u međuvremenu i dalje mi jenjao slike na zaslonu. „



da radiš, dragi?” upita Nicole blago. „Mislila sam da ćemo poći na plivanje.”

„Još nisam prošao ci jeli popis senzora otkako sam pronašao parametre za izoštravanje e Richard. „Želim biti siguran da ne propuštamo ništa bitno. Bit će mi potreban još otprilike ”

Nicole prestane spremati stvari i sjedne pred zaslon pokraj Richarda. Slike su zaista bimljive. Neke su prikazivale prizore izvan Rame, ali većina je potjecala iz unutrašnjosti, uključodzemne jazbine. Jedan veličanstven rakurs potjecao je s vrha ogromne oda je u ko joj su te u svo joj spužvastoj paučini počivale na podu ispod obješenih mreža. Richard i Nicoletrali su sliku jedan trenutak, nada jući se da će ugledati crnog i zlatnog oktopauka, ali nisu o

kakvo kretanje.

Bili su blizu kra ja popisa kada ih obo je iznenadi slika donje trećine stubišta Alfa. Tamo sbe silazile četiri ljudske figure u svemirskim odi jelima. Richard i Nicole gledali su pet selike kako se spušta ju, a onda su eksplodirali od radosti. „Dolaze!” reče Richard i podiže rukeit ćemo spašeni!”



MREŽA ZA BIJEG

chard je posta jao nestrpljiv. On i Nicole sta jali su na zidinama New Yorka više od jedan sat i pali nebo u potrazi za nekim znakom helikoptera. „Gdje su, do vraga?” režao je. „Treba im naest minuta roverom od podnožja stubišta Alfa do logora Beta.”

„Možda gleda ju negdje drugdje” reče Nicole ohrabru juće.„Smi ješno” reče Richard. „Svakako bi najpri je otišli do Bete – a čak i kada ne bi mogli popmunikacijski sustav, barem bi našli moju posljednju poruku. Rekao sam da idem motomcem u New York.”

„Vjero jatno zna ju da u gradu nema mjesta za sli jetanje helikoptera. Možda i sami dmcem.”

„A da najpri je ne pogleda ju mogu li nas naći iz helikoptera? Malo vjero jatno.” Richard ogled s neba i počne tražiti jedro. „Čamac. Čamac. Kraljevstvo za čamac.”

Nicole se nasmi je, ali Richard se jedva uspi je malo nasmi ješiti. „Dva čovjeka mogla bi sasrenjak iz skladišta u Beti za manje od trideset minuta” bjesnio je. „Prokletstvo, što ih zadržava

U osjeća ju poraza Richard uključi primopredajnik komunikatora. „Slušajte ovamo, momciigdje u blizini Cilindričnog mora, javite se. A onda žurno ovamo. Sto jimo na zidu i dosta n

kanja.”

Nije bilo odgovora. Nicole sjedne na zid. „Što radiš?” upita Richard.

„Mislim da se ti brineš za nas obo je” reče. „A ja sam se umorila od sta janja i mahanja rukgledala se preko Cilindričnoga mora. „Bilo bi mnogo lakše” reče Nicole, „kada bismo mogl

eti na drugu stranu.”Richard nakrivi glavu i zagleda se u nju. „Sjajna ide ja” reče on posli je nekoliko sekundi. „

m to rani je nije palo na pamet?” Odmah je sjeo i počeo proračunavati nešto na kompjuteru. „Ke umiru mnogo puta pri je vlastite smrti” mumljao je, „a hrabri osjete ukus smrti samo jednom

Nicole je gledala kako joj pri jatelj užurbano udara po tipkovnici. „Što radiš?” upitala je i pru preko ramena prema zaslonu.

„Tri!” drekne on kada je završio proračun. „Tri bi trebalo biti dovoljno.” Richard pogledanu Nicole. „Želiš li čuti najsjajni ji plan u međuplanetnoj povi jesti?” upita je on.

„Zašto ne,” uzvrati ona sa sumnjičavim osmi jehom. „Napravit ćemo za sebe orme od konopke, a oni leteći stvorovi će s nama preletjeti Cilindrično more.” Nicole je nekoliko sekundi glRicharda. „Pod pretpostavkom da možemo napraviti te orme” reče ona sumnjičavo, „kako nag

ptice da obave svoj dio posla?”

„Uvjerit ćemo ih da je to u njihovom interesu” reče Richard. „Ili ćemo im zapri jetiti na ne... Ne znam, ti razmisli kako.”

Nicole je i dalje bila sumnjičava. „U svakom sluča ju” produži Richard, dohvati je za ruku i zida, „to je mnogo bolje nego sta jati ovdje i čekati na helikopter ili čamac.



sati kasni je, i dalje nije bilo ni traga od spasilačke ekipe. Kada su završili s pravljenjem me, Richard ostavi Nicole na zidu i ode u Bi jelu sobu provjeriti skupinu senzora. Vratio se šću da mu se učinilo da vidi ljudske figure u blizini logora Beta, ali da je rezoluci ja na tom obito loša. Kao što su se dogovorili, Nicole je svakih pola sata upućivala pozive komunikatoe bilo odgovora.

„Richarde” reče, dok je on programirao neku grafiku na svom računalu, „što misliš, zaasilački tim koristio stubište?”

„Tko zna?” reče. „Možda se lift sa stolicama pokvario, a nije ostao ni jedan inženjer.”

„Meni izgleda čudno” premišljala je Nicole. Nešto u vezi s tim me uznemirava, po mislila jne usuđu jem to podi jeliti s Richardom sve dok sve ne budem mogla objasniti. On ne vjeru je uju. Ni cole baci pogled na sat. Dobro je da smo štedjeli dinje. Ako se spasilačka eki pa ne po javiaj ludi plan ne upali, nećemo plivati do sljedećega dana.

„Pripremna konstrukci ja je gotova” reče Richard glasno. On mahne Nicolei da mu priđe. slažeš s crtežom” reče i pokaže na monitor u ruci, „onda ću produžiti s detaljnom grafikom.”

Na slici tri velika leteća stvora, svaki s užetom obavi jenim oko ti jela, lete u formaci ji pra. Ispod njih visi, na tri užeta, ljudska figura koja sjedi u ormi od konopa. „Izgleda mi doe Nicole, ni na trenutak ne pomislivši da bi sve to moglo zaista ostvariti.

e mogu vjerovati da ovo radimo” primi jeti Nicole i pritisne ploču da drugi put otvori ptičju

Njihov prvi pokušaj obnove kontakta imao je za posljedicu očekivano odbi janje. Drugi purd je bio taj koji je povikao u tunel. „Slušajte ovamo, ptičurine” zareže on svo jim najstrašni jimm, „želim popričati s vama. Odmah. Da ste se odmah stvorili ovdje.” Nicole je morala suzbit

.Richard počne bacati crne predmete u jazbinu. „Vidiš” nacerio se, „znao sam da će ove pro

ari ipak biti korisne za nešto.” Napokon začuše neke kretnje na dnu okomitog tunela. Iste dvi jkoje su ugledali mnogo puta rani je, izlete iznad jazbine i zakri ješte na Richarda i Nicole. N

gledali na zaslon koji im je Richard pokazivao. Kada su završile s kri ještanjem, ptice preleko tenka-stražara i poklopac se opet zatvori.

„Ne vri jedi, Richarde” reče Nicole kada je zatražio da treći put otvori poklopac. „Čak i našelji okrenuli su se protiv nas.” Zastala je pri je nego što je pritisnula ploču. „Što ćemo ako nadnu?”

„Neće napasti” reče Richard i pokaže Nicolei da otvori poklopac. „Ali za svaki slučaj, želaneš ondje. Ja ću se pozabaviti s našim pernatim pri jateljima.”

Iz jazbine se začu je galama čim se poklopac podigao treći put. Richard odmah počne uzvkom i bacanjem crnih predmeta niz tunel. Jedan od njih pogodi tenka-stražara i izazova splozi ju, kao puščani pucanj.

Dvi je već poznate ptice poletješe do otvora i zakri ještaše na Richarda. Njihova tri ili četiri a bila su odmah iza njih. Galama je bila neopisiva. Richard nije uzmicao. Vikao je i pokaziv

slon na svom računalu. Napokon im je uspio skrenuti pozornost.

Skupina ptica gledala je grafički prikaz leta preko mora. Richard onda podigne mrežu li j



kom i opet pusti demonstraci ju na zaslonu. Usli jedila je mahnita rasprava među pticama, ali nRichard osjeti da je izgubio. Kada su još dva stvora preletjela preko tenka-stražara, Richard sbinu do prve police. „Stanite” dreknuo je koliko ga grlo nosi.

Pri jatelj crnog baršunastog stvora nasrne na njega; njegov pri jeteći kljun nije bio na više ood Richardovog lica. Buka od sveg kri ještanja i gra je bila je zaglušna. Richard se nije pokolatoč protivljenju ptica, spustio se do druge police. Sada ne bi mogao pobjeći ako bi se pokčeo zatvarati.

Opet je pridigao mrežu i pokazao na monitor. Zbor kreštavih glasova uputi mu odgovor. A oz buku stvorova, čuo je novi zvuk, poput sirene za uzbunu koja na javlju je protupožarnu vjeoli ili bolnici. Sve ptice odmah ušutješe. Ni jemo su se spustile na police i zagledale u tenka-s

Jazbina je bila čudno tiha. Posli je nekoliko sekundi Richard začu je lepet krila i nekoliko trezatim jedan novi leteći stvor izleti u okomiti tunel. Lagano se podigao do njegove visine i pdjeti njemu nasuprot. Imao je sivo baršunasto ti jelo i oštre, sive oči. Dva debela prstena, bli

vena poput trešnje, bila su mu omotana oko vrata.

Stvorenje počne proučavati Richarda, a onda sleti na policu njemu nasuprot, s druge strane

Ptica koji se nalazila na tom mjestu žurno mu se skloni s puta. Kada je siva baršunasta ptica prrila, bilo je to blago i vrlo jasno. Kada je govor bio gotov, crna baršunasta ptica sletjela je dpridošlice i čini se objašnjavala uzrok galame. Dva stvora nekoliko puta pogledaše Richsljednji put, kada je pomislio da možda klimanje njihovih glava označava poziv, Richard opeže grafički let i podigne mreže. Ptica s prstenima boje trešnje doleti do njega da pogleda izbliz

Stvorenje se zatim naglo pokrene, uplašivši Richarda, i on gotovo padne s police. Ono gao biti smi jeh ptica ušutkalo je nekoliko ri ječi sivog baršunastog vođe, koji je zatim duže ou sjedio potpuno nepomično, kao da razmišlja. Posli je duže stanke, vođa ptica mahne pan

ema Richardu, raširi ogromna krila i vine se kroz otvor na dnevno svjetlo.

Nekoliko sekundi Richard se nije pomaknuo. Veliko stvorenje se podigne u nebo iznad jazbnjim uskoro poletješe i dva poznata im stvorenja. Nekoliko trenutaka kasni je Nicoleina glavase u otvoru. „Dolaziš li?” upitala je. „Ne znam kako si to izveo, ali izgleda da su naši prijemni.”



LET 302

chard čvrsto zategne ormu oko Nicoleinog struka i butina. „Noge će ti visjeti” reče, „i u pok se vlakna mreže budu istezala, imat ćeš osjećaj da padaš.”

„Što ako dotaknem vodu?” upita Nicole.

„Moraš imati povjerenja u ptice da će dovoljno visoko letjeti pa ti se to neće dogoditi” rečerd. „Mislim da su dovoljno inteligentne, osobito ona sa crvenim prstenima.”

„Misliš li da je to kralj?” upita Nicole i udobni je namjesti ormu.

„Vjero jatno njegov ekvivalent” odgovori Richard. „Od samog početka jasno je stavio do znamjerava letjeti u središtu formaci je.”

Richard je koračao strmim usponom prema zidu i nosio sva tri užeta mreže u rukama. Ptke sjedile za jedno i gledale prema moru. Pokorno su dopustile da im priveže ormu oko sredia, odmah iza krilnog zgloba. Onda su gledale njegov zaslon na računalu kada im je opet prik

afičku sliku poli jetanja. Ptice su trebale poletjeti istodobno, polako, sve dok se ne zategnu kme iznad Nicoleine glave, a zatim je podići ravno uvis pri je nego što se upute na sjever, ora.

On provjeri jesu li vezovi sigurni, a zatim se vrati do Nicole u podnožju uspona. Bila je udamo pet metara od vode. „Ako se, ko jim sluča jem, ptice ne vrate po mene” reče joj Richard, „n

me. Kad nađeš spasilačku ekipu, sastavite jedrilicu i dođi ovamo. Ja ću biti dolje u Bi jeloj sboko je udahnuo. „Neka ti je sa srećom, draga” dodao je Richard. „Znaj da te volim.”

Nicole je po lupanju srca znala da je trenutak poli jetanja konačno došao. Lagano je poljcharda u usta. „I ja tebe volim” promrmljala je.

Kada su se odvo jili iz zagrlja ja, Richard mahne pticama na zidu. Siva baršunasta ptica oppodigne u zrak, a njena dva sudruga krenuše odmah za njom. Lebdjeli su u formaci ji točno cole. Osjetila je kako se tri užeta zatežu i trenutaka kasni je se podigla u zrak.

Nekoliko sekundi posli je, kada se elastično vlakno počelo rastezati, Nicole opet počne pema tlu. Ptice poletješe naviše, krenu prema moru i Nicole se osjećala kao da je jo-jo; poskakgore-dolje kada bi se uže istegnulo, a zatim se trza jem skupilo. Ptice se hitro digoše na još veu.

Bio je to uzbudljiv let. Jednom u početku je dotaknula vodu, samo kratko, dok je još bila

ale. Nakratko se prestrašila, ali ptice je brzo podigoše pri je nego što joj se išta drugo smočilapala. Kada se materi jal mreže potpuno istegnuo i smirio, putovanje je postalo prilično glatkoe je sjedila u mreži i držala se rukama za dva od tri užeta, dok su joj noge visjele na oko osama iznad vrhova valova.

Središnji dio mora bio je prilično miran. Otprilike na pola puta Nicole ugleda dvi je vmne figure kako pliva ju ispod nje, usporedo s njezinim pravcem kretanja. Bila je sigurna da

ti-morski psi. Opazila je u vodi još dvi je ili tri druge vrste, uključu jući jednu dugu i tanku ulje, koja se podigla iz vode i promatrala je kako proli jeće. Uh, po misli Nicole dok je gl

du, baš mi je drago što nisam plivala.



Sli jetanje je bilo lako. Nicole se zabrinula da ptice možda neće shvatiti da se na drugoj ra nalazi pedesetmetarska litica. Nije se trebala brinuti. Još dok su se primicali litici na sjeve

lucilindru, ptice blago povećaše visinu. Nicole bi oprezno spuštena na desetak metara od ruba

Ogromne ptice sletješe u njezinoj blizini. Nicole se izvuče iz orme i priđe pticama. Srdačnzahvalila i pokušala potapšati po glavama, ali su se ovi trzali od njezinog dodira. Stvorenjamarala nekoliko minuta, a onda, na znak svoga vođe, poletješe preko mora prema New Yorku

Nicole iznenadi jačina njezinih osjeća ja. Kleknula je i poljubila tlo. Tek tada je shvatila da znije očekivala da će ikada sigurno pobjeći iz New Yorka. Na trenutak, pri je nego što je počeli dvogledom spasilačku ekipu, oživjela je sve što joj se dogodilo od onog sudbonosnog preomobilom. Ono što je bilo pri je New Yorka daleko je od mene čitav život, po misli. Sada se sveenilo.

chard odveže ormu s vođe ptica i baci je na tlo. Sada su sve ptice bile slobodne. Stvorenje ršunastog ti jela nakrenu vrat da vidi je li Richard završio. Bogato, trešnji nalik crvenilo njetena bilo je još jasni je na punom dnevnom svjetlu. Richard se upita što su, zapravo, ti prsten

načava ju, zna jući da posto ji velika vjero jatnost da više nikada neće vidjeti veličanstvene stranc

Nicole priđe Richardu. Kada je sletio, strastveno ga je zagrlila. Ptice su ponosito gledale, ući radoznalost. I oni se, po misli Nicole, sigurno čude nama. Lingvist u njoj za misli kako o stvarno govoriti s izvanzemaljskom vrstom, početi s razumi jevanjem kako funkcionira poukči ja inteligenci ja...

„Pitam se kako im reći zbogom i hvala“, govorio je Richard.

„Ne znam” reče Nicole, „ali bilo bi baš li jepo...”

Zastala je i pogledala ptičjeg vođu. Ovaj pozove ostala dva stvorenja da priđu i sve tri ptic

še okrenute prema Richardu i Nicole. Na znak, sve raširiše krila najviše što mogu i napraviše činile su jedan puni okret po krugu, a zatim se vratile u ravnu crtu, okrenute ljudima.

„Dođi” reče Nicole. „To možemo napraviti i mi.”

Nicole i Richard stadoše jedno pokraj drugog, pruženih ruku i okrenuše se svo jim ptičjim ima. Nicole onda položi ruke na Richardova ramena i napravi pun krug s njim. Richard, ko

kad nije bio osobito spretan, spleo se jednom, ali je uspio dovršiti okret. Nicole je zamišljalađa ptica smi ješi kada se ona i Richard poravnaše posli je okreta.

Tri ptice uzletješe nekoliko sekundi zatim. Dizale su se sve više i više u nebo, sve dok se

šle na granici Nicoleinog vidnog polja. Onda su poletjele na jug, preko mora, prema svome d„Sretno” šapne Nicole kada su otišli.

asilačka ekipa nije bila u blizini logora Beta. Zapravo, Richard i Nicole im nisu vidjeli ni traom tridesetominutne vožnje roverom duž obale Cilindričnog mora. „Vjero jatno su ti dečki davi” rogoborio je Richard. „Moja poruka ondje na Beti bila je jasno vidljiva. Je li moguće

da nisu još ni stigli dovde?”

„Preostalo je manje od tri sata do mraka” reče Nicole. „Možda su se već vratili na Newton.”

„U redu, onda, do vraga s njima” reče Richard. „Po jedimo nešto, a onda krećemo prema lif



„Misliš li da treba ostaviti malo dinje za kasni je?” upita Nicole malo kasni je, dok su jeli. Rizbunjeno pogleda. „Za svaki slučaj” dodala je.

„Kakav slučaj?” usprotivi se Richard. „Čak i da ne nađemo tu idiotsku spasilačku družinu iramo penjati uz stubište, sve jedno ćemo biti gore odmah posli je mraka. Sjeti se, osta jemo bezna vrhu stubišta.” Nicole se nasmi ješi. „Pretpostavljam da sam po pr irodi oprezna” rekla je. Vnekoliko zaloga ja dinje natrag u kontejner.

Prešli su tri četvrtine puta prema liftu i stubištu Alfa kada su opazili četiri ljudske prilike urskim odi jelima. Činilo se kao da napušta ju skupinu građevina označenih kao ramanski Parire su koračale u smjeru suprotnom od rovera.

„Rekoh ti da su ti tipovi idioti” usklikne Richard. „Nema ju dovoljno pameti ni da skinurska odi jela. Vjero jatno su posebna ekipa, poslana u rezervnoj letjelici ekspedici je Newton, snas nađe i vrate natrag.”

On okrene rover preko Središnje ravnice u smjeru ljudi. Richard i Nicole za jedno počeše da su se našli na stotinu metara, ali ljudi u svemirskim odi jelima nastavljali su svo ju sporu hema zapadu. „Vjero jatno nas ne mogu čuti” predloži Nicole objašnjenje. „Još ima ju na sebi šlji komunikacijsku opremu.”

Iznervirani Richard pritjera rover na pet metara od kolone, zaustavi ga i žurno iskoči. Brtrčao do vođe, ci jelo vri jeme vičući. „Hej, dečki” drekne, „ovdje smo, iza vas. Samo se trrenuti...”

Richard sleđeno zastane dok je gledao u prazni izraz na licu predvodnika. Prepoznao je tose, bio je to Norton! On i protiv svo je volje uzdrhta kada mu trnci prođoše leđima. Richard

pi je skočiti s puta kada četveročlana kolona lagano produži pokraj njega. Ošamućen od šoka, pogledao tri preostala lica, od ko jih ni jedno nije promi jenilo izraz dok su prolazili. Bila sueostala astronauta s misi je u Ramu I.

Nicole se nađe uz njega nekoliko sekundi nakon što je posljednja prilika prošla. „Što je bitala. „Zašto nisu stali?” Krv je potpuno nestala iz Richardovog lica. „Dragi, jesi li dobro?”

„To su bioti” promumlja Richard. „Prokleti ljudski bioti.”

„Štooo?“ pita Nicole s tragom užasa na licu. Brzo je otrčala do čela kolone i zagledala se stakla kacige. Bio je to Norton. Svaka crta na licu, čak i boja oči ju i nagovještaj brkova, b

solutno savršeni. Ali oči nisu govorile ništa.

I kretanje ti jela, sada kada je obratila pozornost na to, djelovalo je umjetno. Svaki par korakpokret koji se ponavljao. Posto jale su samo neznatne promjene od lika do lika. Richard je u p

misli Nicole. To su ljudski bioti. Vjero jatno su napravljeni na temelju slika, kao zubna pasta i nika joj na trenutak preplavi grudi. Ali nije nam potrebna spasilačka eki pa, reče si, smiru jući ni brod je i dalje usidren na vrhu valjka.

charda je ošamutilo otkriće ljudskih biota. Sjedio je u roveru nekoliko minuta, ne želeći vstavlja jući Nicolei i sebi pitanja na koja nikako nije mogao odgovoriti. „Dakle, što se ovdje ?” neprekidno je ponavljao. „Jesu li svi ti bioti utemeljeni na stvarnim vrstama kakve se mogugdje u svemiru? I zbog čega ih uopće izrađu ju?”

Pri je nego što su se odvezli do lifta Richard je tražio da obo je naprave mnogo metara



mki ljudskih biota. „Ptice i oktopauci su zapanju jući” reče, dok je pravio snimku izbliza poortonove” noge, „ali ova vrpca mora svakoga obezglaviti.”

Nicole ga podsjeti da je preostalo manje od dva sata do mraka i da će možda još biti potnjati se uz Stubište bogova ako ne radi lift. Zadovoljan što je snimio bizarnu kolonu za vjechard se spusti u vozačko sjedalo i pođe prema stubištu Alfa.

Nije bilo potrebe provjeravati je li lift ispravan; bio je u pogonu kada su se dovezli do nchard iskoči iz rovera i otrči u kontrolnu sobu.

„Netko se spušta” reče i pokaže na lift.„Ili nešto” turobno reče Nicole.

Pet minuta činilo se poput vječnosti. Najpri je ni Richard ni Nicole ništa nisu govorili. Ali chard predloži da možda sjednu u rover u sluča ju da zatreba ju pobjeći na brzinu.

Obo je usmjeriše dvoglede prema dugom kablu koji se protezao naviše prema nebeovjek je!” krikne Nicole.

„To je general O’Tool” reče Richard nekoliko trenutaka kasni je.

Zaista je bilo tako. General Michael Ryan O’Tool, američki zrakoplovni časnik, spuštao

dalu lifta. Još se nalazio na nekoliko stotina metara iznad Richarda i Nicole i nije ih ugledaozauzet proučavanjem ljepote stranog područja oko sebe uz pomoć dvogleda.

General O’Tool se pripremao napustiti Ramu posljednji put kada je, dok se dizao liftom, ošto što je podsjećalo na tri ptice kako lete prema jugu na nebu Rame. General je odlučio vravidi može li opet naći te ptice. Nije bio pripremljen za radosne pozdrave koji su ga čekali ka

gao do kra ja spusta.



TROJSTVO

d je Richard Wakefield napustio Newton da bi se vra tio u Ramu, general O’Tool je bio posljn posade s ko jim se pozdravio. General je strpljivo čekao dok ostali astronauti nisu završili rr s Richardom. „Stvarno si siguran da to želiš učiniti?” upita Janos Tabori svog britanskog pr „Znaš da će za koji sat odbor proglasiti zabranu odlaska na Ramu.”

„Do tada” nasmi ješi se Richard Janosu, „ja ću već biti na putu prema Beti. Tehnički,ekršiti njihovu zapovi jed.”

„To je besmislica” oštro se umi ješa admiral Heilmann. „Dr. Brown i ja zapovi jedamo ovomom. Obo jica smo ti rekli da ostaneš na Newtonu.”

„A ja sam vama rekao nekoliko puta” odlučno reče Richard, „da sam unutar Rame ostavioobne stvari koje su mi vrlo važne. Osim toga, vi znate podjednako dobro kao i ja da ne posto ji

bi bilo tko od nas mogao raditi ti jekom sli jedećih nekoliko dana. Kada odluka o odusta janjum bude donesena, sve predviđene aktivnosti bit će obustavljene. Dobit ćemo zapovi jedi kada

li jepimo od Rame i krenemo na Zemlju.”„Podsjetit ću te još jednom” reče Otto Heilmann, „ono što radiš smatram činom neposluš

d se vratimo na Zemlju, namjeravam protiv tebe...”

„Štedi dah, molim te, Otto” prekine ga Richard. Nije bilo pri jekora u njegovom glasu. Namsvo je svemirsko odi jelo i počeo stavljati kacigu. Kao i uvi jek, Francesca je snimala prizor merom. Bila je čudno šutljiva još od svog privatnog razgovora s Richardom pri je jednog sata se odsutna, kao da joj je um negdje drugdje.

General O’Tool priđe Richardu i pruži ruku. „Nismo proveli mnogo vremena za jedno, W

e” reče, „ali uvi jek sam ci jenio tvoj rad. Neka ti je tamo sa srećom. Nemoj bespotrebno ići.”

Richarda iznenadi generalov topli osmi jeh. Očekivao je da će ga časnik američkih oružanihpokušati nagovoriti da ne ide. „Veličanstveno je u Rami, generale” reče Richard. „Djelu je kao

vina Grand Canyona, Alpa i piramida – sve u jednom.”

„Izgubili smo već četiri člana posade” reče O’Tool. „Želim te ovdje vidjeti živog i zdravogblagoslovio.” Richard dovrši rukovanje s generalom, stavi kacigu i kroči prema zračnoj kokoliko trenutaka kasni je, kada je Wakefield otišao, admiral Heilmann počne kritizirati gener

našanje. „Razočaravaš me, Michael” reče. „Po tom toplom oprošta ju mladić je mogao zaključpravo odobravaš to što čini.”

O’Tool se suoči s njemačkim generalom. „Wakefield ima hrabrosti, Otto” reče. „I uvjerenjši se ni Ramanaca ni disciplinskih sudova MSA. Ci jenim tu vrstu samopouzdanja.”

„Besmislica” usprotivi se Heilmann. „Wakefield je galamdžijski i drski školarac. Znaš avio unutra? Par onih glupih šekspirovskih robota. Taj jednostavno ne voli primati zapovi jed

e raditi kako se njemu sviđa.”

„To ga čini vrlo sličnim nama ostalima” primi jeti Francesca. Prostori ja je bila tiha na tren

ichard je vrlo pametan” reče ona prigušenim tonom. „Vjero jatno ima razloga zašto se vrmu, razloga koje nitko od nas ne shvaća.”



„Samo se nadam da će se vratiti pri je mraka, kao što je obećao” reče Janos. „Nisam sigu li podni jeti gubitak još jednog pri jatelja.”

Astronauti jedan po jedan izađoše iz prostori je u hodnik. „Gdje je dr. Brown?” upita ancescu dok je koračao pokraj nje.

„S Yamanakom i Turgenjevom. Prave nove rasporede dužnosti za povratak kući. Kako smbrojni, bit će potrebno mnogo preusmjeravanja po dužnostima pri je nego što pođemo.” Frannasmi je. „Čak me je pitao mogu li biti pomoćni navigacijski inženjer. Možeš li to zamisliti?”

„Lako” reče Janos. „U ovoj situaci ji vjero jatno bi mogla naučiti bilo koju inženjersku dužnIza njih Heilmann i O’Tool polagano su išli hodnikom. Kada su stigli do ogranka koji je

njihovih privatnih oda ja, general O’Tool okrene se ne bi li krenuo. „Samo trenutak” reče Ottmann. „Moramo popričati o nečem drugom. Zbog te proklete stvari s Wakefieldom zamalo sa

etnuo s uma. Možeš li doći do mog ureda za otprilike jedan sat?”

„U biti” reče Otto Heilmann i pokaže dešifrirani kriptogram na zaslonu, „to je velika promjstupku Trojstva. Stvar, međutim, nije iznenađu juća. Sada kada znamo mnogo više o Rami, očebi se da će se raspored promi jeniti.”

„Ali nikada nismo predviđali upotrebu svih pet oružja” reče O’Tool. „Dodatni par je umo u sluča ju zakazivanja prva tri. Tolika megatona mogla bi pretvoriti Ramu u paru.”

„To i je osnovna namjera” reče Heilmann. Zavalio se u stolicu i nasmi ješio. „Onako ma” reče, „mislim da je vojni stožer tamo dolje pod velikim pritiskom. Smatra se da su Raosobnosti u početku silno podci jenjene.”

„Ali zašto žele staviti dva najveća oružja u prolaz za transporter? I jedna megatonska bomrno bi postigla željeni rezultat.”

„A što ako zbog nekih razloga ne eksplodira? Mora posto jati rezerva.” Heilmann se razdrasloni na radni stol. „Mislim da ova promjena postupka jasno određu je strategi ju. One dvi je bkra ju osigurat će da konstrukcijska cjelina letjelice bude potpuno uništena – to je nužno

mstvo da Rama neće moći manevrirati nakon eksplozi je. Ostale tri bombe razmještene sutrašnjosti kako bi se osiguralo da ni jedan dio Rame ne ostane pošteđen. Podjednako je važsplozi je dovedu do dovoljne promjene brzine kako bi svi preostali komadi promašili Zemlju.”

General O’Tool na trenutak si zamisli prizor divovskog svemirskog broda koji uništavklearnih bomba. Nije to bila ugodna slika. Jednom, pri je petnaest godina, on i dvadeset drugirala iz VEV-a odletjeli su na južni Pacifik promatrati eksplozi ju bombe od sto kilotona. Inženjoblje VEV-a uvjerilo je političke vođe i svjetski tisak da je po jedan nuklearni pokus nužan „ot

svakih dvadeset godina” da bi se provjerilo hoće li se sve staro oružje zaista moći upotri ječa ju izvanredne situaci je. O’Tool i njegova grupa promatrali su demonstraci ju, navodno da bli što je više moguće o djelovanju nuklearnog oružja.

General O’Tool bio je duboko u svo jim uspomenama, prisjeća jući se užasa od ko jeg je oce po leđima pred tom vatrenom loptom koja se uzdiže put mirnog neba južnog Pacifika. Nmi jetio kada mu je admiral Heilmann postavio pitanje. „Oprosti, Otto” reče. „Misli su mi malale.”

„Pitao sam te što misliš, koliko će im biti potrebno da daju odobrenje za Trojstvo.”

„Misliš, u našem sluča ju?” reče O’Tool u nevjerici. „Dakako” odvrati Heilmann.



„Ne mogu to ni zamisliti” odgovori O’Tool brzo. „Oružje je uključeno u inventar ekspeljučivo kao obrambeno sredstvo od eventualnih nepri jateljskih akci ja Ramanaca. Čak se sje

novnog scenari ja – neizazvan napad stranog svemirskog broda na Zemlju, s korištenjem oružke tehnologi je koja nadilaze sposobnosti naše obrane. Trenutna situaci ja je potpuno drukči ja.”

Njemački admiral počne proučavati američkog kolegu. „Nitko nije do sada mogao zamislitrski brod Ramu na pravcu sudara sa Zemljom” reče Heilmann. „Ako ne promi jeni stazu, izburomnu rupu u površini i baciti uvis toliku prašinu da će temperatura iznad ci jeloga svi jeta znaasti ti jekom nekoliko godina... tako barem znanstvenici kažu.”

„Ali to je besmisleno” pobuni se O’Tool. „Čuo si raspravu ti jekom nedavne konferenci je. Nrazumna osoba ne vjeru je da će Rama zaista udariti u Zemlju.”

„Sudar je samo jedan od nekoliko scenari ja katastrofe. što bi ti učinio da moraš doni jeti odištenje Rame je jedino sigurno rješenje. Nitko ne gubi.”

Vidljivo potresen razgovorom, Michael O’Tool se povuče sa sastanka s admiralommannom i pođe do svo je sobe. Prvi put otkako je došao u vezu s ekspedici jom Newton, O’Toosli da će mu možda stvarno biti zapovjeđeno da upotri jebi svoj RQ kôd kako bi aktivirao okada rani je, čak ni na trenutak, nije mu palo na pamet da su bombe u metalnim kontejneri

ažnjem di jelu vojnog broda išta više od sredstva za umanjenje straha civilnih političara.Dok je sjedio za terminalom računala u svo joj kabini, zabrinuti O’Tool prisjeti se

manda Urbine, meksičkog mirovnog aktivista, koji je zagovarao potpuno razoružanje nukleaenala VEV. „Kao što smo vidjeli i u Rimu i u Damasku” rekao je senor Urbina, „ako oružje pmože se upotri jebiti. Samo ako oružja uopće nema, može biti jamstva da ljudska bića nikadće trpjeti užase nuklearnog uništenja.”

chard Wakefield nije se vratio pri je spuštanja noći na Rami. Budući da je komunikacijsku stta uragan izbacio iz upotrebe (Newton je pro matrao otapanje Cilindričnog mora i nasta

ujnih vjetrova telemetrijskim uređa jima relejno vezanim preko stanice Beta pri je nego što jutjela), Richard je izašao izvan dometa komunikaci ja kada se našao na pola puta preko Sred

vnice. Njegova posljednja poruka Janosu Tabori ju, koji se dobrovoljno pri javio da prati komcijsku vezu, bila je tipična za Wakefielda. Dok su signali iz unutrašnjosti Rame slabili, Janos jm tonom, pitao Richarda kako želi da ga upamte ‘njegovi obožavatelji’ u sluča ju da ga ‘progui Galaktički Zloduh!

„Reci im da sam volio Ramu ne mudro, već predobro” uzvikne Richard u svoj komunikator

„Što to bi?” bio je zbunjen Otto Heilmann. Admiral je došao po Janosa da rasprave neki rski problem na Newtonu.

„Ubio ju je” reče Janos, pokušava jući bez uspjeha opet uspostaviti vezu.

„Tko je koga ubio... o čemu to pričaš?”

„Nije bitno” odgovori Janos, okrene se u stolici i zalebdi u zraku. „A sada, što mogu učins, Herr admirale?” Činjenica da se Richard nije vratio nikoga nije zabrinula sve do nekolikkon sljedeće ramanske zore. Astronauti koji su ostali na Newtonu uvje rili su se prethodne noWakefield zanio nekim poslom („vjero jatno popravlja komunikacijsku stanicu Beta” bio je pr

Janos objašnjenje), izgubio po jam o vremenu i odlučio ne poći sâm na put noću. Ali ka



utro nije vratio, mračne slutnje počeše prožimati članove posade.

„Ne znam zašto to ne priznamo” reče Irina Turgenjeva posli je duže šutnje svih nazočnih zme objeda. „Ni Wakefield se neće vratiti. Štogod da je uhvatilo Takagishi ja i des Jardinsovu, u

e i njega.”

„To je smi ješno, Irina” strasno reče Janos.

„Da” reče ona. „To si stalno govorio. Još od samog početka, kada je general Borzov razremade. Zatim je posri jedi bio nesretan slučaj kada je rakoliki biot napao Wilsona. Onda j

dinsova nestala u prolazu...”„Slučajnosti” poviče Janos, „sve slučajnosti!”

„Ti si glup, Janose” poviče Irina na njega. „Svemu i svakome vjeru ješ. Trebamo razni jeti diće ovu prokletu stvar pri je nego što odnese još...”

„Prekinite, prekinite” reče David Brown kad je dvo je istočnoeuropskih kolega nastpravljati u istom tonu.

„U redu je”, dodao je general O’Tool. „Svi smo malo napeti. Nema razloga za svađu.”

„Hoće li itko poći potražiti Richarda?” emocionalni Janos postavi pitanje nikome posebno.

„Tko bi bio toliko lud...” počne Irina.

„Ne” umi ješa se admiral Heilmann čvrsto. „Rekao sam mu da je taj odlazak neovlašten i da poći za njim ni pod kakvim uvjetima. Osim toga, dr. Brown i dvo je pilota kažu mi da jedva m odletjeti s dva Newtonova bro da kući uz osoblje koje nam je preostalo – a njihova antpostavljala je da je Wakefield s nama. Ne smi jemo više riskirati.”

Nastala je duga i turobna tišina za stolom u blagovaonici. „Planirao sam ovo svima rećirok bude gotov” reče konačno David Brown i ustane pokraj stolice, „ali izgleda mi da bi vda koristile dobre vi jesti. Pri je sat vremena primili smo zapovi jed. Moramo krenuti prema Z

S-14 dana, dakle za nešto manje od tjedan dana. Do tada ćemo uvježbavati osoblje za nove zamoriti se za povratak kući i osigurati da svi inženjerski sustavi Newtona funkci onira ju kako tr

Turgenjeva, Yamanaka i Sabatini jeva poklikom izraziše odobravanje. „Ako se u međuvrepredviđa povratak na Ramu” upita Janos, „zašto onda toliko čekamo? Sigurno bismo se mog

o pripremiti i za tri do četiri dana.”

„Ako sam sve dobro shvatio” reče dr. Brown, „dvo jica naših vojnih kolega ima ju poseban koji će im oduzeti najveći dio vremena – a i ponešto od našeg – ti jekom sljedeća tri dana.” B

pogled na Heilmanna. „Hoćeš li im reći?”

Admiral Heilmann ustane sa svog mjesta. „Moram najpri je raspraviti po jedinosti s generToolom” reče on zvonkim glasom. „Ujutro ćemo to svima objasniti.”

O’Toolu nije bilo potrebno da mu Heilmann pokaže poruku koja je stigla pri je samo dvanuta. Znao je što u njoj sto ji. U suglasnosti s predviđenim postupkom, tamo su se nalazile sameči:

Nastaviti s Trojstvom.



JEDNOM HEROJ

chael O’Tool nije mogao zaspati. Motao se po krevetu, puštao omiljenu glazbu i ponavljaooj puta „Zdravo-mari ju” i „Oče naš”. Ništa nije vri jedilo. Žudio je za nekim skretanjem mislm što će ga natjerati da zaboravi na dužnosti i dâ duši malo oduška.

NASTAVITI S TROJSTVOM, reče on sebi napokon i usredotoči se na pravi razlog svog ne je to točno značilo? Upotri jebiti teledirigirane viljuškare, otvoriti kontejnere, izvaditi oružjeotprilike veličine hladnjaka), provjeriti podsustave, staviti bombe u nosače, preni jeti ih do glme, prebaciti do dizala za velike terete...

Isto još ? pomislio je. Još jedna stvar. Neće oduzeti više od minute po svakom oružju, ali beko najvažni ja. Svaka bomba imala je dvostruke male brojčane tipkovnice sa strane. On i adilmann tipkovnicom su trebali ubaciti određene nizove znamenki – to se nazivalo RQ kôdom nego što se oružje moglo aktivirati. Bez tih kodova, bombe bi i dalje zauvi jek spavale.

Svo jedobne rasprave treba li uključiti nuklearno oružje ili ne u ograničene zalihe Newtona

vale su tjednima po hodnicima vojnih stožera VEV. Glasovanje koje je usli jedilo završeznatnom većinom. Odlučeno je da Newton po nese nuklearno oružje, ali da bi se stišala sveopćnutost, odlučeno je i da se provedu oštre sigurnosne mjere koje će ga sačuvati od neovlaotrebe.

Ti jekom istih sastanaka, vojno rukovodstvo VEV izbjeglo je pobunu javnosti tako što je činda Newton nosi nukle arne bombe na svoj sastanak s Ramom proglasilo strogo čuvanom tak ni civilnim članovima posade Newtona nije re čeno za posto janje oružja.

Tajna radna skupina za sigurnosne postupke glede Trojstva sastala se sedam puta na četiri

a mjesta diljem svi jeta pri je lansiranja Newtona. Da postu pak korištenja učine neosjetljivim nravne elektronske signale, za aktiviranje oružja izabrane su ručne naredbe. Na taj način ni luđmlji ni uplašeni astronaut na Newtonu nije mo gao aktivirati postupak tek jednostaktronskom naredbom. Trenutni šef osoblja VEV-a, blistav, ali bezosjeća jan, ljubitelj disciplienu Kazuo Norimoto, izrazio je zabrinutost da je bez elektronskih naredbi vojska previše ovidima izabranima za tu ekspedici ju. Međutim, uvjeravali su ga da je daleko bolje ovisiti o nniku na Newtonu nego se bri nuti zbog terorista ili fanatika koji bi nekako saznali šifru za akt.

Ali što ako nekog od vojnih časnika Pro jekta Newton uhva ti panika? Kako zaštititi sustav o

stranog čina nuklearnog rata nekog člana posade? Kada su rasprave završile, izabrani sigurtav bio je relativno jednostavan. Bit će tri vojna časnika u posadi. Svatko od njih imat će RQ

znat samo njemu. Ručno uneseni podaci bilo koja dva od tih dugih brojčanih nizova aktiviužje. Sustav je na taj način bio zaštićen i od neposlušnog i od preplašenog časnika. To je djelo potpuno sigurno rješenje.

Ali naša trenutna situaci ja nikada nije uzeta u ob zir u anali zama mogućih sluča jeva, poTool, dok je ležao na ležaljki. U sluča ju bilo kakve opasnosti, vojne ili civilne, svaki od nas todrediti zamjenika i uputiti ga u svoj kôd. Ali tko je mogao pomisliti da je operaci ja sli je pog c

asna? Valeri jev RQ umro je s njim. Što znači da sada sustav tra ži dvo jicu od dvo jice.



O’Tool se okrene na trbuh i pritisne lice u jastuk. Sada je jasno shvaćao zašto je još budanubacim svoj kôd, bombe se ne mogu upotri jebiti. Prisje tio se ručka na vojnom brodu s Valerzovim i Ottom Heilmannom ti jekom mirnog putovanja prema Rami. „Ri ječ je o savršenom cipline i ravnoteže” našalio se sovjetski general, „i to je vjero jatno odigralo ulogu u našem m izboru. Otto će povući obarač na najmanju provokaci ju, a ti, Michael, bit ćeš u agoni ji okonosti makar ti i život bio ugrožen. Ja sam tu da razr i ješim čvor.”

Ali ti si mrtav, reče general O’Tool sebi, a nama je zapovjeđeno aktiviranje bombi. Digaoaljke i prišao radnom stolu. Kao što je radio ci jelog života kada bi se našao suočen s donoše

ke teške odluke, O’Tool izvadi malu elektronsku bilježnicu iz džepa i napravi dva kratka popisn koji je uzimao u obzir razloge da posluša zapovi jed za uništenje Rame i drugu koja je sadržloge protiv. Nije imao strogo logičkih razloga suprotstaviti se zapovi jedi za uništenje – divelica vjero jatno je beživotni stroj, tro je njegovih kolega gotovo je sigurno mrtvo, a nagovjenipošto bezazlena pri jetnja Zemlji. Ali O’Tool se ipak kolebao. Bilo je nečeg u pokazivanjuazitog nepri jateljstva što je vri jeđalo njegove osjeća je.

Vratio se na ležaj i okrenuo na leđa. Dragi Bože, po molio se, zagledan u strop, kako da znaspravno u ovoj situaci ji? Molim te, poka ži mi put.

mo trideset sekundi nakon što ga je probudio jutarnji alarm, Otto Heilmann čuo je blago kuvratima. General O’Tool uđe nekoliko trenutaka posli je. Amerikanac je već bio odjeven. „Raao, Michael” reče admiral Heilmann, žudeći za jutarnju kavu koja se već gri jala.

„Želio sam razgovarati s tobom” reče O’Tool ugodnim glasom. Pristojno je pričekao dmann uzme kavu.

„O čemu?” upita admiral.

„Želio bih da odložiš jutarnji sastanak.”

„Zašto?” reče Heilmann. „Potrebna nam je pomoć ostatka posade, kao što smo ti i ja zakloć. Što duže čekamo s početkom, veći su izgledi da će nam odgoditi polazak.”

„Još nisam spreman” reče O’Tool.

Obrve admirala Heilmanna se namrgodiše. Ispio je dugi gutljaj kave i pogledao sudruga. „m” reče tiho. „A što ti je još potrebno pri je nego što budeš spreman?”

„Htio bih razgovarati s nekim, možda s generalom Norimotom, da bih shvatio zašto uništamu. Znam da smo ti i ja jučer razgovarali o tome, ali želim čuti razloge onoga koja daje zapo

” „Dužnost je časnika sli jediti zapovi jedi. Postavljanje pitanja može se smatrati prekršcipline...”

„Shvaćam ja sve to, Otto” prekine ga O’Tool, „ali nismo u ratnom stanju. Ne odbi jam se poapovi jedi. Samo želim biti siguran...” Glas mu se utiša i O’Tool se zagleda u daljinu.

„Siguran u što?” upita Heilmann.

O’Tool duboko udahne. „Siguran da postupam ispravno.“

ganiziran je video sastanak s Norimotom, a uobiča jeni sastanak posade Newtona je od gođen.



u Amsterdamu sada bilo gluho doba noći, prošlo je neko vri jeme pri je nego što je šifrirana pgla biti poslana i predstavljena šefu osoblja VEV. Na svoj tipični način, general Norimoto je žio još nekoliko sati da pripremi svoj odgovor, kako bi mogao dobiti „za jedničko mišljenje ” o onome što će odgovoriti generalu O’Toolu.

General i admiral Heilmann sjedili su za jedno u vojnom kontrolnom središtu Newtona kačela Norimotova emisi ja. General Norimoto bio je odjeven u punu vojnu odoru. Nije se nasmda je pozdravio časnike Newtona. Sta vio je naočale i počeo čitati pripremljeni tekst.

„Generale O’Toole, pažljivo smo razmotrili pitanja sadržana u vašoj posljednjoj emisi jiše dvojbe bile su na popisu tema razmatranih ovdje na Zemlji pri je nego što smo doni jeli onastavimo s Trojstvom. Prema posebnim uvjetima sadržanim u operativnim protokolima M

EV, vi i ostatak vojnog osoblja Newtona tre nutno ste dio mog posebnog osoblja; prema tomm vaš zapovjedni časnik. Poruku koja vam je poslana morate uzeti kao zapovi jed.”

Na licu generala Norimota na trenutak se po javi titraj osmi jeha. „Pa ipak” nastavi on bog znača ja akci je sadržane u zapovi jedi i vaše očite zabrinutosti u vezi s njezinim posljedio tri obrazloženja koja bi vam trebali pomoći da shvatite našu odluku:

Jedan. Ne znamo je li Rama pri jateljski ili nepri jateljski nastro jena. Nemamo načina kako

dodatnih podataka koji nam mogu pomoći u razrješavanju tog pitanje.Dva. Rama juri prema Zemlji. Mogao bi udariti u naš planet, poduzeti nepri jateljske akci je

jednom nađe u našoj okolici, ili pak izvesti bezopasne akci je o ko jima u ovom trenutku ne m ništa znati.

Tri. Primjenom Trojstva dok je Rama još na deset ili više dana daleko, možemo jamčrnost planeta, bez obzira na Ramine namjere ili buduće akci je.”

General je zastao. „To je sve” zaključio je. „Nastavite s ‘Trojstvom.”

Zaslon se ugasi. „Jesi li zadovoljan?” upita Heilmann.

„Pretpostavljam” uzdahne O’Tool. „Nisam čuo ništa novo, ali drugo nije trebalo ni očekiva

Admiral Heilmann pogleda na sat. „Izgubili smo gotovo ci jeli dan” reče. „Hoćemo li otanak posade posli je večere?”

„Bolje ne” reče O’Tool. „Ova epizoda me je iscrpila, a sinoć gotovo da uopće nisam spše bih volio pričekati do jutra.

Ujutro, general O’Tool nije došao na sazvani sastanak sveukupne posade. Telefonirao jmannu i zamolio generala da nastavi raspravu bez njega. O’Tool se ispričao da je ‘gadno pok

uh; Sumnjao je da admiral Heilmann vjeru je u njegovo opravdanje, ali to zapravo nije bilo bi

O’Tool je pratio sastanak na televizoru u svo joj kabini i ni jednom ga nije ni prekinuo što rekao. Činilo se da ni jedan astronaut nije iznenađen što Newton nosi nukle arni arsenal

mann je temeljito objasnio što se treba raditi. Zatražio je pomoć Yamanake i Tabori ja, kao štogovorili on i O’Tool, i u kratkim crtama izložio redosli jed događa ja koji će biti zaključeni upm oružja u unutrašnjosti Rame za sedamdeset dva sata. To bi posadi ostavilo još tri dana za ppolaska.

„Kada će bombe eksplodirati?” upita nervozno Janos Tabori kad je admiral Heilmann završ

„Bit će tempirane za eksplozi ju šezdeset sati posli je našeg predviđenog polaska. Prema an

m modelima, trebali bismo izaći iz područja raspršenja krhotina Rame već za dvanaest sa



og sigurnosnih razloga određeno nam je u postupku da oružje ne bude aktivirano dok se ne nalazili na dvadeset četiri sata leta odavde... Ako nam polazak bude odložen zbog neke krize možemo poništiti vri jeme detonaci je daljinskim putem.”

„To zvuči umiru juće” primi jeti Janos.

„Ima li još pitanja?” upita Heilmann.

„Samo jedno” reče Janos. „Dok postavljamo te stvari po unutrašnjosti Rame, pretpostavljabilo u redu ako malo pogledamo uokolo u potrazi za našim izgubljenim pri jateljima. U sluča

žda luta ju...”„Rokovi su vrlo uski, astronaute Tabori” reče admiral, „a za samo postavljanje bom

utrašnjosti Rame imamo na raspolaganju tek nekoliko sati. Na nesreću, zbog dosadašnjeg od početka ove operaci je, instalirat ćemo oružje na predviđeni položaj u vri jeme kad će u Ramak.”

Sjajno, po misli O’Tool u svo joj kabini. Ovo ide na moju dušu. Ali, sve u sve mu, admiramann je izvanredno vodio sastanak. Baš li je po što Otto ništa nije rekao o kôdu, po misli O’Tool

atno je zaključio da ću se opametiti. I vjero jatno je u pravu.

da se O’Tool probudio posli je kratkog spavanja, već je prošao ručak i on je umirao od gladio nikog u blagovaonici osim Francesce Sabatini; pripremala je kavu i proučavala neke inženjdatke na zaslonu računala.

„Jesi li bolje, Michael?” upitala ga je kad ga je ugledala. Kimnuo je. „Što to čitaš?” upita O’

„Uputu za izvršni softver” reče Francesca. „David se jako brine da bez Wakefielda nećemok ni radi li Newtonov softver ispravno ili ne. Sada učim kako oči tati di jagnostički izlaz samote.”

„Au” zvizne O’Tool. „To je poprilično teško za jednog novinara.”„Pa baš i nije toliko zapetljano.” Francesca se nasmi je. „A i izuzetno je logično. Možda ću u

ćoj kari jeri biti inženjer.”

O’Tool napravi sebi sendvič, uzme pakiranje mli jeka i pridruži se Francesci za stolom. Stavku na njegovu podlakticu. „Kada već pričamo o budućim kari jerama, Michael, jesi li razmiso joj?”

On je pogleda upitno. „O čemu to pričaš?”

„Nalazim se u stupici svo je uobiča jene profesionalne nedoumice, dragi moj pri jatelju.

žnosti kao novinara u neposrednom su sukobu s mo jim osjeća jima.” O’Tool prestane žvakatimann ti je rekao?” Kimnula je. „Nisam glupa, Michael. Otkrila bih pri je ili kasni je. A to je v

ika priča. Možda jedna od najvećih na ekspedici ji. Možeš li si predočiti naslov večernjih nomerički general odbi ja zapovi jed za uništenje Rame. Izravni pri jenos u pet!’?”

General se počne braniti. „Nisam odbio. Postupak Trojstva ne traži ubacivanje koda svužje ne bude izvađeno iz kontejnera...”

„I bude spremno za stavljanje u nosače” dovrši Francesca rečenicu. „Što će se dogoditi za e osamnaest sati. Sutra ujutro, ako sam točno izračunala... Namjeravam biti u blizini kako bi

la taj povi jesni događaj.” Digla se od stola. „I, Michael, ako se to pitaš, nisam spomenula tvo j



ku Norimotu ni u jednom izvješta ju. Možda ću tvoj razgovor s njim spomenuti u svo jim mem, ali njih neću objaviti barem u sljedećih pet godina.”

Francesca se okrene i zagleda ravno u O’Toolove oči. „Preko noći ćeš se od međunarodnoa pretvoriti u propalicu, pri jatelju moj. Nadam se da si vrlo, vrlo pažljivo razmotrio sve possvo je odluke.”



MICHAELOV GLAS

neral O’Tool proveo je posli jepodne u svo joj kabini i pratio na zaslonu kako Tabori i Yamovjerava ju sve tehničke parametre nuklearnog oružja. Bio je izuzet, zbog svog navodnog pora probave, s propisanog zadatka provjere nuklearnog oružja. Postupak je bio iznenađu jućestavan i neposredan; nikome ne bi palo na pamet da joj je cilj uništiti najveličanstveni ju konstrkoju je čovječanstvo ikada ugledalo.

Pri je večere O’Tool pošalje poziv svo joj ženi. Newton se sada ve likom brzinom približmlji i kašnjenje između preda je i pri jema bilo je kraće od tri minute. Staromodni dvosmgovori opet su postali mogući. Njegov razgovor s Kethleen bio je srdačan i ticao se svakidaari. General O’Tool nakratko pomisli podi jeliti svo ju moralnu dilemu sa ženom, ali je shva

deofon nije siguran i odlučio je to ne učiniti. Obo je su izrazili uzbuđenje što će se opet vidskoj budućnosti.

General je večerao s posadom. Janos je bio u jednom od svo jih veselih raspoloženja i zaba

ostale pričama o posli jepodnevu s „metcima” kako je uporno nazivao nuklearne bombe. „Um trenutku” reče Janos Francesci, koja se neprekidno smi jala od početka priče, „poslagali smtke na do i poredali ih u niz, kao domino. Tako sam uplašio Yamanaku da se usrao od srnuo sam prednju i sve ostale su odmah popadale, klang, bang, u svim pravcima. Hiro je bio

n da će eksplodirati.”

„Zar nisi pomislio da možeš oštetiti neku kritičnu komponentu?” upita David Brown.

„Nisam” reče Janos. „Priručnici koje mi je dao Otto kažu da ne bih mogao oštetiti te stvaribacim s vrha Trampovoga tornja. Osim toga” dodao je, „još nisu funkcionalne. Je li tako, He

rale?”Heilmann kimne, a Janos se baci na novu priču. General O’Tool odluta u mislima, uzalud s

ći odagnati usporedbe tih metalnih predmeta na vojnom brodu s gljivastim oblakom na Pacifik

Francesca prekine njegovo sanjarenje. „Imaš hitan poziv na privatnoj vezi, Michael” reče. „dnik Bothwell će biti na lini ji za pet minuta.”

Razgovor za stolom se prekine. „Pa” reče Janos s osmi jehom, „vjero jatno si krupna zvjerkziva pucač Bothwell bilo koga.”

General O’Tool se pristojno oprosti sa svima za stolom i ode u svo ju kabinu. Vjero jatno

mišljao je dok je nestrpljivo čekao na vezu. Ali, dakako. On je predsjednik Sjedinjenih Amežava.

O’Tool je bio obožavatelj bejzbola, a njegov omiljeni tim bili su Red Sox iz Bostona. Bezinut u jeku Velikog kaosa, godine 2141, ali nova grupa vlasnika vratila je lige četiri godine kada je Michael imao šest godina, 2148, njegov otac odveo ga je na utakmicu Red Sox i havarricanes. Bio je to početak cjeloživotne ljubavi za O’Toola.

Sherman Bothwell bio je ljevoruki pucač za Red Sox između 2172. i 2187. Bio je silno pon. Rođen je u Missouri ju, a njegova prirodna skromnost i staromodna posvećenost teškom radisto tako izuzetni kao i 527 pogodaka koje je postigao ti jekom tih šesnaest godina u prvoj ligom posljednje godine njegove bejzbol kari jere, Bothwellova žena poginula je u užasnoj nesr



ru. Shermanovu odluku da bez ikakve kuknjave prihvati podizanje djece kao jedini roditelj zdravili.

Tri godine kasni je, kada se oženio Lindom Black, dragom kćeri guvernera Teksasa, mnogistalo očito da Sherman ima na umu političku kari jeru. Napredovao je velikom brzinom. Namoćnik guvernera, a zatim guverner i predsjednički kandidat. Godine 2196. uvjerljivom većlasan mu je pristup u Bi jelu kuću; predviđalo se da će glatko pobi jediti kandidata kršćanzervativaca na idućim općim izborima 2200.

„Halo, generale O’Toole” reče čovjek u plavom odi jelu, s pri jateljskim osmi jehom, koji sio na zaslonu. „Ovdje Sherman Bothwell, tvoj predsjednik.”

Predsjednik nije koristio bilješke. Nagnuo se napri jed u jednostavnoj stolici, laktovima nn na butine i ruku sklopljenih ispred sebe. Govorio je kao da sjedi pokraj generala O’Toola oj dnevnoj sobi.

„Pratio sam ekspedici ju Newton s ve likim zanimanjem – kao i svi ostali u mo joj obitelji, uući Lindu i četvoro djece – još od lansiranja. Ali osobito pažlji vo sam pratio posljednjih nekdana, otkako su se tragedi je sručile na vas i vaše hrabre kolege. Uf, uf. Tko bi ikada i pomisve stvari kao što je ramanski brod mogu uopće posto jati. Doista je to nevjero jatno...

Uglavnom, ako sam dobro razumio naše predstavnike u VEV-u, izdana je zapovi jed da se ma. Ja znam da se takve odluke ne donose lako i da traže ogromnu odgovornost od ljudi kavi. Pa ipak, uvjeren sam da je to pravi potez.

Da, generale moj, ja znam da je to ispravno. A tu vam je i moja kći Courtney – ima osam gkoja se budi s morama gotovo svake noći. Gledali smo kada ste pokušavali uhvatiti onog og što izgleda kao rak, i jao, to je bilo doista užasno. Sada Courtney zna – sve je bilo na televiRama ide ravno na Zemlju i stvarno se plaši. Uplašena je. Misli da će ci jelu državu preplavari što naliku ju rakovima i da će nju i njezine pri jatelje raskomadati kao novinara Wilsona.

Govorim vam sve ovo, generale, zato što znam da ste suočeni s velikom odlukom. A čuo svjerenju da se možda kolebate uništiti taj vraški svemirski brod i sva njegova čuda. Ali, gensam pričao Courtney o vama. Rekao sam joj da ćete vi i vaša posada razni jeti Ramu u komatno pri je nego što stigne do Zemlje.

Zato sam zvao. Reći vam da računam na vas. Baš kao i Courtney.”

neral O’Tool je mislio, pri je nego što je odslušao predsjednika, da će moći iskoristi njegov zložiti svo ju dvojbu pred vođom američkoga naroda. Zamišljao je da bi čak mogao upitati p

thwella o prirodi vrste koja uništava samo da bi se zaštitila od jedva vjero jatne pri jetnje. Ali ppraktično savršenog kratkog govora bivšeg igrača bejzbola, O’Tool nije imao ništa za reći. odbi je uslišati takvu molbu? A sve Courtney Bothwell ci jeloga svi jeta računale su na njega.

Kada je odspavao pet sati, O’Tool se probudi u tri sata. Bio je svjestan da je suočen s najvm odlukom svog života. Činilo mu se da je sve što je dotad radio, njegova kari jera, religijske čak i obiteljske djelatnosti, bile samo priprema za ovaj trenutak. Bog mu je povjerio veliku Ali što je Bog želio od njega? O’Toolovo čelo obli je se zno jem kada je kleknuo pred Isus

kom na križu iza stola.

Dragi Gospode, re kao je i ozbiljno sklopio dlanove, moj se trenutak bli ži, a ja i dalje ne



no volju Tvo ju. Bilo bi mi lako da samo sli jedim za povi jedi koje su mi dane i učinim ono še. Ali je li to i Tvo ja želja? Kako da budem siguran?”

Michael O’Tool sklopi oči i počne se moliti Bogu da ga usmjeri, sa žarom koji je nadilazije do tada osjetio. Dok se molio, prisjetio se drugog vremena, pri je mnogo godina, kada j

adi pilot u sklopu privremenih mirovnih snaga u Gvatemali. O’Tool i njegovi ljudi probudilinog jutra i otkrili su da su njihovu malu zrakoplovnu bazu potpuno opkolili desničarski teri su pokušali na srušiti mladu i neiskusnu demokratsku vladu. Željeli su zrakoplove. U zamjeh jamčit će siguran prolaz za O’Toola i njegove ljude.

Ma jor O’Tool uzeo je petnaest minuta za razmišljanje i molitvu pri je nego što je odlučio prborbu. U nastaloj bitki avioni su uništeni, a gotovo polovica njegovih ljudi je izginula, ali

mboličan otpor protiv terorizma ohrabrio je mladu vladu i mnoge druge u Srednjoj Americi me kada su se siromašne zemlje očajnički nasto jale prebroditi nedaće nakon dva desetljeća Tool je dobio odličje časti, najviše odlikovanje VEV-a, za svo je držanje u Gvatemali.

Na palubi Newtona, mno go godina kasni je, donošenje ispravne odluke generala O’Toola batno složeni je. U Gvatemali se mladi ma jor nije morao mnogo pitati o moralnosti svoga činaim, dobivena zapovi jed da uništi Ramu bilo je nešto potpuno drukči je. Prema O’Toolovom m

u, strani brod nije poduzeo nikakve pri jeteće agresivne korake. Osim toga, on je znao da je zabila utemeljena pri je svega na dva čimbenika: strahu od toga što bi Rama mogao učiniti i genofobnog javnog mni jenja. Povi jesno promatrano, i strah i javno mni jenje bili su na lošem og svo je neposto janosti glede moralnosti. Kada bi nekako mogao doznati što je prava name, onda bi mogao...

Pod slikom Isusa iza radnog stola u njegovoj kabini nalazio se mali kip mladog čovjeka kokose i krupnih oči ju. Taj kip Svetog Michaela od Siene pratio je O’Toola na svim putovanjima je išao otkako se vjenčao s Kethleen. Kada mu je pogled pao na kip, u glavi mu se rodila sao. Otvori ladicu u svom stolu i izvadi jednu elektronsku svetu knjigu. Uključio je napa

ovjerio sadržaj knjige i pristupio popisu propovi jedi Svetog Michaela.Pod odrednicom ‘Rama’ general pronađe skupinu različitih srodnih referenci. Onu koju je t

a je jedina označena masnim slovima. Ta referenca bila je svečeva ‘Ramina propovi jed izrečelju pred pet tisuća Mikealovih sljedbenika tri tjedna pri je holokausta u Rimu. O’Tool počne či

„Moje današnje obraćanje želim posvetiti temi koju je spomenula sestra Judy na našem vme, što je temelj moje izjave da bi izvanzemaljski svemirski brod zvani Rama mogao lak

va objava drugog Kristovog dolaska. Shvatite da u ovom trenutku nemam nikakvih jasnih otkni u jednom, ni u drugom smjeru; međutim, Bog mi je nagovi jestilo da će glasnici slje

istovog dolaska morati biti posebni, ili ih narodi Zemlje uopće neće opaziti kao takve. Puki adva što na nebu pušu u trube neće biti dovoljni. Glasnici mora ju počiniti doista spektakularneda bi privukli pozornost.

Posto ji prethodni slučaj, utvrđen u proročanstvu Starog zavjeta, koji previđa Kristov dolazoročanskim na javama što se objavlju ju na nebu. Ili jine koči je bi jahu Rama tih vremena. Onenološkom pogledu, podjednako nadmašivale mogućnosti shvaćanja tadašnjih promatrača kato danas s Raminom sluča jem. U tom smislu, posto ji određena skladnost, simetri ja koja nijglasnosti s Božjim redom.

Ali ono što je najvećma ulilo nadu u vezi s dolaskom prvog svemirskog broda Rama pri je dina – a kažem ‘prvog’ zato što sam siguran da će ih biti još – je okolnost da je taj dolazak na



vječanstvo da o sebi počne razmišljati u izvanzemaljskoj perspektivi. Prečesto ograničastite Božje predodžbe, pa, shodno tome, i vlastite duhovnosti. Mi pripadamo svemiru. Mi smva djeca. Čista je slučajnost to što su se naši atomi uzdigli do svi jesti ovdje, na ovom posenetu.

Rama nas prisiljava razmišljati o sebi, i o Bogu, kao o svemirskim bićima. Znamenje je Njedrosti to što upravo sada šalje takvog glasnika. Jer kao što sam rekao mnogo puta, već jako k sa svo jom konačnom evoluci jom, sa shvaćanjem da je ci jela ljudska rasa jedinstveni organjavljivanje Rame novi je znak da je došlo vri jeme da se promi jenimo i počnemo konačnu ev

”General O’Tool spusti svetu knjigu i protrlja oči. Čitao je propovi jed i rani je, zapravo nepo

pri je nego što će se u Rimu sresti s papom, ali nekako tada mu se nije činio toliko važna kaokle, što si ti, Ramo? upitao se.

Pri jetnja za Courtney Bothwell ili glasnik drugog Kristovog dolaska?

Ti jekom sata pri je doručka general O’Tool se i dalje kolebao. Doista nije znao kakva će mluka. Pritiskala ga je težina činjenice da ima izravnu zapovi jed nadređenog mu časnika. O’T potpuno svjestan da se zakleo, kada se prihvatio dužnosti, ne samo da će izvršavati zapov

ć i da će braniti sve Courtney Bothwell djevojčice ci jelog planeta. Je li imao ikakvih dokazaa posebna zapovi jed toliko nemoralna da treba prekršiti danu zakletvu?

Sve dok je general O’Tool o Rami razmišljao kao o običnom stro ju, nije bilo preteško sudi u njegovom uništenju. Na kra ju kra jeva, taj čin neće ubiti ni jednog Ramanca. Ali što je ono

field rekao? Da je ramanski svemirski brod vjero jatno inteligentni ji od ijednog živog bimlji, uključu jući tu i ljude? A zar ne bi nadmoćna strojna inteligenci ja morala imati poesto među Božjim tvorevinama, možda čak iznad nižih oblika života?

General O’Tool napokon popusti pred umorom. Jednostavno mu nije preostalo dov

ergi je da se uhvati ukoštac s beskonačnom bu jicom pitanja bez odgovora. Koleba jući se, odluekinuti unutrašnju raspravu i pripremi ti se na izvršenje zapovjedi.

Njegov prvi čin bio je zapamtiti svoj RQ kôd, posebni niz od 50 ci jelih bro jeva između 0 i znali samo on i procesori unutar nuklearnog oružja. O’Tool je osobno unio svoj kôd i provli ispravno zapamćen u svakom oružju pri je nego što je ekspedici ja Newton otišla sa Zemlje. m vojnom časniku s Newtona savje tovano je da napravi takav niz koji zadovoljava dva kriterba biti gotovo nemoguće zaboraviti i ne smi je biti nešto jednostavno, kao svi telefonski brojitelji, nešto što bi vanjska strana mogla lako pronaći u njihovim osobnim podacima.

Iz sentimentalnih razloga, O’Tool je želio da devet bro jeva u kodu budu njegov datum rođ3.42. i datum rođenja njegove žene, 7.2.46. Znao je da bi svaki stručnjak za dešifriranje otražio tako očit izbor i zato je general odlučio sakriti datume rođenja među pedeset bro jeva. Abilo s preostalim četrdeset jednim bro jem? Taj broj, četrdeset jedan, zaokupljao je O’Toola je zabave s pivom i pizzom na njegovoj drugoj godini na MIT-u. Tada je jedan od njegovih kostavi mladi stručnjak za teori ju bro jeva čije ime je davno zaboravio, rekao O’Toolu, usredane rasprave, da je 41 „vrlo poseban broj, početni ci jeli broj u najdužem neprekidnom nizuatnih prim bro jeva.”

O’Tool nikada nije potpuno shvatio na što se točno misli pod izrazom „kvadratni prim

eđutim, shvaćao je, i to ga je očaralo, da se niz 41, 43, 47, 53, 61, 7, 83, 97 i tako dalje – gdaki sli jedeći broj dobiva povećanjem razlike prethodna dva bro ja za dva – sasto ji od točno č



uzastopnih bro jeva. Ovaj niz prim bro jeva završavao se tek kada se vidi da četrdeset prvi člae prim broj – naime 41x41=1681. O’Tool je podi jelio tu malu informaci ju s nekim samo jednotu – sa svo jom ženom Kathleen na njezin četrdeset prvi rođendan – ali je ona na to reagirala

vnodušno da je on više nikada nije nikome spomenuo.

Ali bila je savršena za njegovu tajnu šifru, osobito ako bi je dobro sakrio. Da bi napraviooj od pedeset znamenki, general O’Tool je najpri je sastavio niz od četrdeset jedne znamenkih je svaka bila zbroj prve dvi je brojke u odgovara jućem članu speci jalnog niza kvadratnih

o jeva, niza koji počinje sa 41. Na taj način, „5” je bio početni broj, koji je predstavljao 41, „

za 43, „1” za 47 (4+7=11, a zatim se izvrši „rezanje” desetice), „8” za 53 i tako dalje. O’Tim porazmještao bro jeve dva datuma rođenja, koristeći preokrenuti Fibonacci jev niz (34, 21, 3, 2, 1, 1) za određivanje položa ja još devet novih znamenki u prvobitnom nizu od četrdeset je

Nije bilo lako zapamtiti taj broj, ali general ga nije želio zapisati. Kada bi zapisao svoj kôd,ga svatko mogao upotri jebiti, s njegovim dopuštenjem ili bez njega, i mogućnost da se predoa bi mu uskraćena. Jednom kada je zapamtio niz, O’Tool je uništio sve svo je proračune i vralagovaonicu na doručak s ostalim astronautima.

vo ti jednog primjerka mog kôda, Francesca, i jedan za tebe, Irina, a posljednji ide Hiru Yamarosti, Janose“, reče admiral Heilmann sa širokim osmi jehom, „ali ponestalo mi je metaka. Mgeneral O’Tool dopustiti da uneseš njegov kod u neku bombu.”

„U redu je, Herr admirale” reče Janos suho. „U životu mogu i bez nekih povlastica.”

Heilmann je pravio veliku predstavu od aktiviranja nuklearnog oružja. Svoj broj od pedesenki otisnuo je u više primjeraka i uživao je objašnjava jući astronautima koliko je bio pam

da je smišljao kôd. A sada, s neuobiča jenom velikodušnošću, dopuštao je ostatku posade sudjeu postupku.

Francesci se to sviđalo. O’Toolu padne na pamet da je vjero jatno Francesca predložila edstavu Heilmannu, ali general nije trošio vri jeme na razmišljanje o tome. O’Tool je bio pruzet začuđenošću zbog toga kako je miran postao. Posli je duge agoni je kopanja po vlastitojledalo je da će obaviti svo ju dužnost bez poteškoća.

Admiral Heilmann se zbunio dok je unosio svoj kôd (priznao je da je nervozan) i privree više znao gdje je u nizu. Sistem-inženjer su predvidjeli takvu mogućnost i ugradili su

mpice, jednu zelenu i jednu crvenu, odmah iznad brojčane tipkovnice na boku bombe. Posli jeg desetog bro ja jedna od dvi je lampice osvi jetlila bi se, pokazu jući je li prethodna dekada br

pješno uspoređena ili nije. Odbor za sigurnost izrazio je zabrinutost da takva „dodatna” osari sustav (lakše je dešifrirati pet nizova od po deset bro jeva nego jedan od pedeset), ali ponatovi s ljudstvom pri je lansiranja pokazivali su da su lampice nužne.

Na kra ju druge dekade znamenki, pred Heilmannom je zatreptala crvena lampica. „Neštogri ješio” rekao je, očito se posramivši.

„Glasni je” reče Francesca s mjesta na ko jem je snimala. Vješto je kadrirala obred, tako dužje i nosači bili u kadru.

„Pogri ješio sam” izjavi admiral Heilmann. „Sva ta galama mi je skrenula pozornost. Moram

kati trideset sekundi pri je nego što opet počnem.”



Kada je admiral Hajlma uspješno dovršio svoj kôd, dr. Brown je unio kôd za aktivaci ju družja. Činilo se da se gotovo dosađu je; u svakom sluča ju način na koji je tipkao po tipkovnici nnije odavao oduševljenje. Irina Turgenjeva aktivirala je treću bombu. Dala je kratku, ali temntnu izjavu koja je podvlačila njezino vjerovanje da je uništenje Rame apsolutno nužno.

I Hiro Yamanaka i Francesca su šutjeli. Međutim, Francesca je ostavila do jam na ostatak pme što je svo jih prvih trideset bro jeva uni jela iz sjećanja. Budući da – barem službeno – sve do

nog sata nije imala prilike vidjeti Heilmannove bro jeve i da od tada nije bila nasamo duže odnute, njezino postignuće je bilo zaista posebno.

Zatim je došao red na generala O’Toola. Vedro se smješka jući, lako je prišao prvom ortali astronauti zapljeskaše, izražava jući time poštovanje prema generalu i prizna jući njeutrašnju borbu. On je zamolio sve prisutne da šute, objasnivši da je upamtio čitav niz bro jeva. O’Tool unio prvu dekadu brojki.

Zastao je na sekundu kada je zablistalo zeleno svjetlo. U tom trenutku u umu mu bljesne sne freske na drugom katu hrama Svetog Michaela u Rimu. Mladi čovjek u plavoj odori,

gnutih prema nebesima, sta jao je na stubištu spomenika Vicora Emmanuela i izgovarao md mnoštvom punim poštovanja. General O’Tool čuo je glas, glasno i razgovjetno. Glas je r

e.”General se hitro okrene. „Je li netko nešto rekao?” upitao je, zagledan u ostale astronaute

vrtješe glavama. Zbunjen, pokušao se prisjetiti druge dekade bro jeva. Ali nije vri jedilo. Srce čelo vratolomno tući. Um mu je ponavljao i ponavljao: Kakav je to bio glasi Nje gove odlučnorši dužnost nestane.

Michael O’Tool duboko udahne, okrene se i pođe preko ogromnog doka. Kada je prošao po jih začuđenih kolega, admiral Heilmann poviče: „Što to radiš?”

„Idem u svo ju sobu“, reče O’Tool, ne prekida jući hod krupnim koracima.

„Zar nećeš aktivirati bombe?” pitao je dr. Brown iza njega.„Ne” reče general O’Tool. „Barem ne za sada.”



USLIŠANA MOLITVA

neral O’Tool ostao je u svo joj kabini do kra ja dana. Admiral Heilmann navratio je otprilike posli je O’Toolovog neuspjelog unošenja kôda. Posli je kratkog, neobaveznog razgovora

mann je bio užasan u takvim stvarima), admiral postavi glavno pitanje.

„Jesi li spreman nastaviti aktivaci ju?”O’Tool zavrti glavom. „Jutros sam mislio da jesam, Otto, ali...” Nije bilo potrebe reći išta v

Heilmann se digne sa stolice. „Zapovjedio sam Yamanaki da odnese prva dva metka do prolmi. Bit će tamo do večere ako se predomisliš. Ostala tri ostat će za sada na doku.” Zagledaoog kolegu nekoliko sekundi. „Nadam se da ćeš uskoro doći k sebi, Michael. Već imamo gadnlja sa stožerom.”

Kada je Francesca došla s kamerom dva sata kasni je, na temelju njezinog izbora ri ječi bno da je stav prema generalu, barem među preostalim astronautima, da O’Tool pati od ačane napetosti. Nije bio nepokoran. Nije davao nikakve izjave. Bilo je očito da nešto nije u rgovim živcima.

„Rekla sam svima da te ne uznemirava ju pozivima” reče Francesca samilosno, kada je bgled po kabini, dok je njen televizijski um već kadrirao prizore za novi intervju. „Telefoni sui kao ludi, osobito otkako sam jutros poslala vrpcu.” Prišla je radnom stolu, gleda jući predmemu. „Je li to Michael iz Siene?” upita Francesca i podigne maleni kip.

O’Tool se uspi je bli jedo nasmi ješiti. „Da” reče. „A mislim da znaš i tko je čovjek na križu ke.”

„Vrlo dobro” reče Francesca. „Vrlo dobro, zaista... Slušaj, Michael, ti znaš što sli jedi. Željeaj intervju da te predstavim u najboljem mogućem svjetlu. Nije da bih s tobom sve željela u ruma obaviti, razumi ješ, ali želim biti sigurna da će oni tamo dolje vukovi saslušati i tvo ju stran.”

„Već žude za mo jom kožom?” prekine je O’Tool.

„Oh, da” odgovorila je. „A bit će još gore. Što više odugovlačiš s aktiviranjem bombi, višeće biti usmjereno na tebe.”

„Ali zašto?” pobuni se O’Tool. „Nisam počinio nikakav zločin. Jednostavno sam odložio anje oružja čija razorna moć prelazi...”

„To je nebitno” reče Francesca. U njihovim očima, nisi obavio svoj posao, naime nisi zarode Zemlje. Uplašeni su. Ne shvaća ju oni sva ova izvanzemaljska sranja. Rečeno im je da će i uništen, a sada si ti odbio maknuti njihove noćne more.”

„Noćne more” promumlja O’Tool. „Točno je to Bothwell...”

„Što je bilo s predsjednikom Bothwellom?” upita Francesca.

„Oh, ništa” reče on. Sklonio je pogled pred njezinim ispitivačkim očima. „Što još?” Tool nestrpljivo.

„Kao što rekoh, voljela bih da ispadneš što je moguće bolje. Opet se počešljaj i obuci novua ne letački kombinezon. Nani jet ću malo šminke na tvo je lice da ne djelu ješ toliko iscrp



atila se radnom stolu. „Stavit ćemo tvo je obiteljske slike tako da se jasno vide odmah pokraj Ichaela. Pažljivo promisli što ćeš reći. Dakako, pitat ću te zašto jutros nisi uspio aktivirati oruancesca priđe i stavi ruku na O’Toolovo rame. „U svom uvodu nagovi jestit ću da si bio napim svo je ri ječi gurati u tvo ja usta, ali priznavanje određene slabosti vjero jatno će ostaviti am. Osobito u tvo joj zemlji.”

General O’Tool meškoljio se dok je Francesca dovršavala pripreme za intervju. „Moramniti?” upitao je, osjeća jući se sve neugodni je dok je Francesca preuređivala kabinu.

„Samo ako želiš da barem netko pomisli da nisi Benedict Arnold” bio je njezin kratki odgo

nos ga je došao posjetiti neposredno pri je večere. „Tvoj intervju s Francescom bio je vrlo dgao mu je. „Barem si dodirnuo neke moralne teme koje svi trebamo razmotriti.”

„Bilo je glupo od mene što sam se upustio u one filozofske petljanci je” zareži O’Tool. „Tm poslušati Francescin savjet i za sve optužiti svoj umor.”

„Pa, Michael” reče Janos, „što je učinjeno, učinjeno je. Nisam došao ovamo komentirati dgađa je. Siguran sam da si ti to već učinio mnogo puta. Došao sam vidjeti mogu li ti pomoći.”

„Ne vjeru jem, Janose“, reče. „Ali ci jenim tvo ju susretljivost.”Nastala je duga stanka u razgovoru. Konačno, Janos ustane i polako krene prema vratima.

sad?” upita tiho.

„Kada bih i sam znao” odgovori O’Tool. „Ne čini mi se da sam sposoban doni jeti bilo kn.”

ma je, sa zemaljskim brodom Newton na sebi, nasta vio juriti prema Zemlji. Sa svakim danom

prošao, pri jetnja Rame posta jala je sve veća: ogromni valjak koji je hiperboličnom stazom ema točki razornog sudara, koji je neizbježiv ne dođe li do nove korekci je staze. Izračunatotočka sudara biti u državi Tamil Nadu, u južnoj Indi ji, nedaleko od grada Maduraija. Fizič

ake večeri bili na televizijskim vi jestima i objašnjavali što se može očekivati. Udarni valupci je postali su pojmovi o ko jima se vatreno raspravljalo na večernjim skupovima.

Michaela O’Toola svjetski tisak je pretvorilo u zlikovca. Francesca je bila u pravu. Čak je jedloga da ga treba osuditi i pogubiti na Newtonu zbog ne izvršavanja zapovi jedi. Ci jeli životn značajnim postignućima i nesebičnim doprinosima odmah je zaboravljen. Kathleen O’Too

prinuđena napustiti obiteljski stan u Bostonu i skloniti se kod nekih pri jatelja u Maine.

Generala je sve više mučila vlastita neodlučnost. Znao je da nanosi nepopravljivu štetu sitelji i vlastitoj kari jeri ovim neuspjehom pri aktiviranju oružja. Ali svaki put kada bi se uvjerspreman izvršiti zapovi jed, ono glasno i zvonko „ne” odjeknulo bi mu u ušima.

O’Tool je jedva suvislo govorio u svom posljednjem intervjuu s Francescom, dan pri je negznanstveni brod krenuti na Zemlju. Postavljala mu je neka vrlo teška pitanja. Kada ga je Franitala zašto Rama, ako će već ući na stazu oko Zemlje, još nije počeo potreban manevar, genetrenutak došao k sebi i podsjetio je da je zračno kočenje – trošenje energi je u atmosferi u oline – na jučinkoviti ja metoda ulaza na stazu oko nekog planetnog ti jela s atmosferom. Ali kad

pružila priliku da potkri jepi svo ju izjavu, da obrazloži kako bi se Rama mogao preoblikovbi je aerodinamične površine, O’Tool ništa nije odgovorio. Samo je rastreseno gledao u nju.



O’Tool izađe iz svo je kabine na posljednju večeru, noć pri je nego što su Brown, Sabatinbori i Turgenjeva krenuli kući. Njegova nazočnost pokvarila je posljednji za jednički objed. Irema njemu bila jako neugodna, otrovno je napadala generala i odbi jala sjediti s njim za istimm. David Brown uopće nije obraćao pozornost na njega i umjesto toga izabrao je raspravu, upi se u zamara juće po jedinosti, o laboratori ju koji je građen u Teksasu za prihvat uhvaćenog b

ka. Samo su se Francesca i Janos ponašali pri jateljski, tako da se general O’Tool vratio u svo jnu odmah posli je večere i nije se službeno oprostio ni s kim.

Sljedećeg jutra, manje od jednog sata nakon što je znanstveni brod bio otišao, O’Tool se jaralu Heilmannu i zatraži sastanak. „Znači, konačno si se predomislio?” reče Ni jemac uzbuda mu je general ušao u ured. „Dobro. Još nije prekasno. Tek je S-12 dana. Ako požurimo, jomo ispaliti bombe u S-9.”

„Bližim se, Otto” reče O’Tool, „Ali još nisam tu. Pažljivo sam razmišljao o svemu. Postoi je stvari koje bih volio učiniti. Želio bih razgovarati s papom Ivanom-Pavlom i volio bihutra i osobno vidjeti Ramu.” O’Toolov odgovor potpuno je snuždio Heilmanna. „Sranje”pet stara pjesma. Vjero jatno ćemo...”

„Ne shvaćaš, Otto” reče Amerikanac. Napeto je gledao u svog kolegu. „Ovo je dobra vi jest

ne dogodi nešto potpuno neočekivano, ili ti jekom razgovora s papom ili dok istražu jem Ramspreman uni jeti svoj kôd one minute kada izađem.”

„Jesi li siguran?” upita Heilmann.

„Da jem ti r i ječ“, reče O’Tool.

neral O’Tool ništa nije skrivao u svo joj dugoj, emotivnoj poruci papi. Bio je svjestan dslušku ju vezu, ali to više nije bilo važno. Jedna jedina stvar bila mu je na umu: doni jeti odlu

iviranju nuklearnog oružja čiste savjesti.Nestrpljivo je čekao odgovor. Kada se papa Ivan-Pavle V konačno po javio na zaslonu, sje

stoj oda ji u Vatikanu gdje je O’Tool bio u audi jenci ji odmah posli je Božića. Papa je u desnožao malu elektronsku bilježnicu i povremeno bacao pogled na nju dok je govorio.

„Molio sam se za tebe, sine moj” počne papa svo jim preciznim engleskim, „osobito ti jsljednjega tjedna tvoga osobnoga nemira. Ne mogu ti reći što treba učiniti. Ne znam ni jedan or više od tebe. Možemo se samo nadati da će ti Bog, u Svo joj mudrosti, pružiti nedvosmislevor na tvo je molitve.

Međutim kao odgovor na neke tvo je vjerske upite, mogu ti uputiti sljedeće komentare. Nudu nadi da će ti pomoći... Ne mogu reći je li glas koji si čuo pripadao Svetom Michaelu ili si doo što je poznato kao religijsko iskustvo. Mogu potvrditi da posto ji jedna kategori ja ljudustva, koja se obično naziva vjerskom zbog nedostatka boljeg naziva; ona posto ji i moasniti čisto racionalnim ili znanstvenim terminima. Saul od Tarza nepobitno je bio zasli jeetlošću nebeskom, što je pridoni jelo njegovom prelasku na kršćanstvo, u okviru ko jega će kastati apostol Pavle. Tvoj glas možda je doista pripadao Svetom Michaelu. Samo ti to možeš zn

Kao što smo raspravljali pri je tri mjeseca, Bog je svakako stvorio Ramance, tko god da suje isto tako stvorio viruse i bakteri je koji izaziva ju ljudske patnje i smrt. Ne možemo slaviti

edinačno ili kao vrsta, ako ne preživimo. Ne čini mi se vjero jatnim da bi Bog očekivao da ni



duzmemo ako nam je ugrožen i sâm opstanak.

Moguća uloga Rame kao glasnika drugog Kristovog dolaska teško je pitanje. Posto je svećutar crkve koji se slažu sa Svetim Michaelom, iako su izrazita manjina. Većina nas smatra da nske letjelice previše duhovno jalove da bi bile glasnici. One su nevjero jatna inženjerska ču

akako, ali u vezi s njima ne posto ji ništa što bi nagovještavalo bilo kakvu toplinu, samilost ilu drugu iskuplju juću osobinu kakve se povezu ju s Kristom. Prema tome, izgleda malo vjeroRama ima bilo kakvo strogo vjersko značenje.

Na kra ju, to je ipak odluka koju moraš sâm doni jeti. Moraš se nastaviti moliti, kao što, sim, i sâm shvaćaš, ali možda bi trebao očekivati malo manje fanfara u Božjem odgovoru. On raća svima na isti način; niti će ti ijedna Njegova poruka doći na isti način. Molim te, upamnu stvar. Dok istražu ješ Ramu u potrazi za voljom Božjom, molitve mnogih sa Zemlje ići će

m. Možeš biti siguran da će ti Bog dati odgovor; tvoj izazov je prepoznati ga i ispravno proi.”

Ivan-Pavao završi svo ju emisi ju blagoslovom i molitvom Gospodu. General O’Tool automkne i počne izgovarati ri ječi za jedno sa svo jim duhovnim predvodnikom. Kada se zaslon ugnovio je u sebi ono što mu je papa rekao i osjeti se smireno. Vjero jatno sam na pravom tragu

O’Tool. Ali ne smi jem očekivati nebesko objavljenje uz pratnju truba.

Tool nije bio spreman za svo ju silovitu emotivnu reakci ju na Ramu. Možda su posri jedi bilemjeri svemirskog broda, toliko većeg od svega što su ikada napravila ljudska bića. Možda sunjegovih osjeća ja pr idoni jeli dugi boravak u zatvorenom prostoru Newtona i uzru jano stanje

m se nalazio. Kakvi god bili razlozi, Michaela O’Toola potpuno je ošamutio spektakularni pi mu se ukazao pred očima kada se otisnuo na samotno putovanje u divovski svemirski brod.

Nije bilo određenog detalja koji je prevladavao ostatkom O’Toolovog uma. Grlo mu se st

a na oči su mu navrle suze izazvane osjeća jem čuđenja u nekoliko posebnih prilika: dok se spstolici lifta ti jekom prvog silaska i gledao preko Središnje ravnice, s dugim, blistavim vrpe su bile izvor svjetlosti Rame; dok je sta jao pokraj rovera na obali Cilindričnoga mora i

ogled promatrao ta janstvene nebodere New Yorka; i dok je glupo treptao mnogo puta, kaoronauti pri je njega, pred divovskim rogovima i zidinama koji su ukrašavali južnu stranu. Prevući osjeća ji kod O’Toola bili su strahopoštovanje i divljenje, slični onima koje je iskusio ka

vi put ušao u jednu od starih europskih katedrala.

Proveo je ramansku noć u Beti, koristeći jednu kućicu viška koju su ostavili astronauti na

m izlasku. Našao je Wakefieldovu poruku od pri je dva tjedna i na trenutak je osjetio želju skrilicu i pri jeći do New Yorka. Ali O’Tool se obuzdao i usredotočio na pravu svrhu svog posj

Priznao si je da, iako je Rama spektakularno postignuće, veličanstvenost ovog ar tefakta ne ni je utjecati na njegovo procjenjivanje. Je li u onome što je vidio bilo ičega što bi ga nagnalojeniti svoj zaključak doni jet uz prilično kolebanje? Ne, turobno je odgovorio na vlastito pida su se svjetla opet upalila unutar divovskog valjka, O’Tool je bio uvjeren da će pri je sljedenske noći aktivirati oružje.

Pa ipak, još je odugovlačio. Provozao se duž ci jele obale, razgledao New York i ostale prizličitih točaka i promatrao petstometarsku liticu s druge strane mora. Ti jekom posljednjeg pro

oz logor Beta O’Tool odluči poni jeti sa sobom raznorazne sitnice, uključu jući i nekoliko os



ari koje su ostavili drugi članovi posade za vri jeme svog žurnog povlačenja s Rame. Nije mari izbjeglo uraganu, ali on pronađe nekoliko suvenira koji su bili zarobljeni po kutovima uzsa zalihama.

General O’Tool dugo je spavao pri je nego što je krenuo roverom natrag do podnožjavativši što će učiniti kada dođe do Newtona, O’Tool klekne i po moli se posljednji put pri je usrzo posli je, ti jekom vožnje, dok se još nalazio na manje od pola kilometra iznad Središnje rokrenuo se u stolici i zagledao preko ramanske panorame. Uskoro će sve ovo nestati, po

Tool, bit će progutano u sunčevoj vatri koju je oslobodio čovjek. Oči mu se di goše s ravn

mjeriše prema New Yorku. Učini mu se tog trena da je ugledao neku crnu mrlju kako se kremanskom nebu.

Drhtavim rukama on prinese dvogled očima. U nekoliko sekundi O’Tool zami jeti uvlju. Brzo je promi jenio povećanje dvogleda i mrlja se podjeli u tri di jela; svaki od njih vljao je pticu koja se u jatu kretala u velikoj daljini. O’Tool protrlja oči, ali se slika nije promRamanskom nebom zaista su letjele tri ptice!

Radost ispuni generala O’Toola. Uskliknuo je od zadovoljstva dok je sli jedio ptice dvogle dok ih više nije mogao vidjeti. Preostalih trideset minuta vožnje do vrha stubišta Alfa činili s

kao vječnost.Američki časnik odmah se popne na drugo sjedalo i opet se počne spuštati natrag u R

ajnički je želio još jednom vidjeti te ptice. Kada bih ih nekako mogao fotografirati, po mislmjerava jući se opet odvesti do Cilindričnoga mora bude li potrebno, onda bih svima mogao i da na ovom nevjero jatnom svi jetu ima i živih stvorova.

S dva kilometra iznad tla, O’Tool je uzalud tragao za pticama dok se spuštao. Tek malo obeen neuspjehom u potrazi, odmah zatim bio je izvan sebe zbog onoga što je ugledao kada je spogled s oči ju i pripremio se sići sa sjedala. Richard Wakefield i Nicole des Jardins sta jali su kraj drugog u podnožju dizala.

General O’Tool ih čvrsto stegne u zagrljaj, a onda, dok su mu se suze radosnice sli jevae, klekne na tlo Rame. „Dragi Bože” prozborio je, dok je nudio nebu svo ju ni jemu mhvalnicu. „Dragi Bože” ponovio je.



TROČLANA DRUŽINA

o je astronauta živo je razgovaralo duže od jednog sata. Bilo je toliko toga za ispričati. Kada e ispričala o užasu koji je iskusila kada je naišla na mrtvog Takagishi ja u jazbini oktopTool je na trenutak šutio, a zatim je zavrtio glavom. „Ovdje ima toliko neodgovorenih pite, zagledan u visoki strop. „Jesi li ipak neblagonaklon, posli je svega?” upita on retorički.

Richard i Nicole stadoše hvaliti generalovu hrabrost da ne unese kôd za aktiviranje oružja.su bili zgroženi odlukom VEV-a o uništenju Rame. „Neoprostivo je upotri jebiti nuklearno nnje protiv ovoga broda” reče Nicole. „Uvjerena sam da on zapravo nije nepri jateljski raspoloru jem da se Rama približava Zemlji zato što ima određenu poruku za nas.”

Richard lako ukori Nicole zbog toga što je utemeljila svo je mišljenje više na osjeća jima nejenicama.

„Možda” rekla je, „ali sada posto ji i ozbiljna logička pogreška u toj odluci o uništenju. Konamo čvrste dokaze da je ova letjelica bila u vezi sa svo jom prethodnicom. Posto je dobri razlo

tpostavku da je tamo negdje vani već i Rama III i vjero jatno juri prema nama. Ako je ramta nepri jateljski raspoložena, Zemlja joj ne može pobjeći. Možemo uspjeti uništiti ovaj drugrski brod – ali pri tom ćemo gotovo sigurno uzbuniti sljedeću letjelicu. Budući da je njnologi ja znatno napredni ja od naše, ne bismo imali mogućnosti preživjeti njihov sustavni nap

General O’Tool s divljenjem pogleda Nicole. „To je izvanredan argument” reče. „Šteta štgla sudjelovati u raspravama pri MSA. Uopće nam nije ni palo na pamet...”

„Kako bi bilo da nastavimo ovaj razgovor nakon povratka na Newton? upita Richard iznerema mo joj ur i, za trideset minuta opet će biti mrak, a do tada ni jedno od nas neće stići do vrh

a. Ne želim se po mraku voziti duže nego što je potrebno.”

aki od tro je astronauta vjerovao je da napušta Ramu posljednji put. Dok su prolazile posljednje razdoblja osvi jetljenosti, svatko od njih napeto je gledao veličanstveno strano područje ko

otezalo u daljinu. Za Nicole, prevladava jući osjećaj bio je ushićenje. Po prirodi oprezna u očema, sve do tog trenutka na liftu nije si dopuštala snažno zadovoljstvo proizašlo iz uvjerenostiet držati u rukama svo ju voljenu Genevieve. Um joj je sada preplavila idilična ljepota Beauvaljno je zamišljala radost prizora ponovnog susreta sa svo jim ocem i kćeri. To bi se moglo od

već za tjedan ili deset dana, reče si Ni cole, puna iščekivanja. Do trenutka kada je stigla na vrta, s mukom je obuzdavala oduševljenje.

Dok se vozio na stolici lifta, Michael O’Tool je opet razmotrio svo ju odluku o aktivimbi. Kad se mrak spustio na Ramu, odjednom i u predviđenom trenutku, dovršio je razraduna za javljanje svo je odluke Zemlji. Odmah će nazvati rukovodstvu MSA. Nicole i Richaratko izni jeti svo je priče, a zatim će Nicole izložiti svo je razloge zbog ko jih misli da bi unime bilo ‘neoprostivo! O’Tool je bio uvjeren da će tada zapovi jed za aktiviranje oružje biti po

General upali svjetiljku neposredno pri je nego što će njegovo sjedalo dosegnuti vrh stuoračio je u bestežinsko stanje i zaustavio se pokraj Nicole. Pričekali su Richarda, a onda su z



produžili oko prilazne rampe do prolaza transportera na razmaku od samo stotinu metara. Kajka ukrcala na transporter i pripremila proći kroz trup Rame do Newtona, snop s Ric hardoveke padne na veliki metalni objekt na strani prolaza. „Je li to bomba?” upitao je.

Nuklearno oružje doista je podsjećalo na predimenzionirani metak. Kako neobično, po mise, uzdrhtavši kada je iznenada prođoše trnci. Zapravo, mogla je biti bilo kakvog oblika. Pita

kva li je podsvjesna nastranost nagnala konstruktore da izaberu baš taj oblik...

„Ali kakva je ono čudna spravica na vrhu?” upita Richard O’Toola.

General se namršti dok je pogledao nepoznati objekt obasjan snopom svjetiljke. „Ne zznao je. „Nikada ga rani je nisam vidio.” Sišao je s transportera. Richard i Nicole su ga sli jedi

General O’Tool lagano priđe oružju i počne proučavati neobični dodatak učvršćen iznad nke tipkovnice. Bila je to debela ploča, nešto veća od same tipkovnice, pričvršćena vijcima na

ma uz bok oružja. Na donjoj stranu ploče, trenutno uvučeno, nalazilo se deset malih udarao su barem izgledale O’Toolu. Pretpostavka se ostvarila kada se nekoliko sekundi posli je

araljka ispružila i pogodila broj „5” na tipkovnici nekoliko centimetara niže. Posli je „5” sli jvelikom brzinom „7” a zatim još osam bro jeva pri je nego što je zablistalo zeleno svjetlo da opješno dovršavanje prve dekade.

Posli je nekoliko sekundi aparat unese još deset brojki i upali se novo zeleno svjetlo. O’Todi od užasa. Moj Bože, po mislio je, pa to je moj kôd! Nekako su ga provalili... Nje gove pstane trenutak kasni je kada je, posli je treće dekade brojki, crveno svjetlo na javilo pogrešku.

„Očito su” reče general O’Tool ubrzo posli je Richardovog pitanja, „sklepali tu napravu i jeli kôd dok mene nema. Ispravne su im samo prve dvi je dekade. Na trenutak sam se uplaTool zastane, svjestan snažnih osjeća ja koja su se komešale u njemu.

„Vjero jatno su pomislili da se nećeš vratiti” reče Nicole uvjereno.

„Ako su to učinili Heilmann i Yamanaka” reče O’Tool. „Dakako, ne možemo potpuno izos

mogućnost da su napravu ovdje postavili stranci... ili možda čak bioti.”„Izuzetno malo vjero jatno” pr imi jeti Richard. „Konstrukci ja je pregruba.”

„U svakom sluča ju” reče O’Tool i izvadi iz naprtnjače alat ko jim će isključiti aparat, „nemjeru ići u rizik.”

Newtonovoj stra ni prolaza, O’Tool, Wakefield i des Jardinsova nađoše drugu bombu opremm uređa jem. Trojka je najpri je promatrala kako ovaj otkucava probu kôda – s istim rezult

greškom negdje u trećoj dekadi – a zatim su onesposobili i njega. Posli je toga su otvorili glašli iz Rame.

Nitko ih nije pozdravio kada su kročili u vojni brod ekspedici je Newton. Ge neral O’Totpostavio da i admiral Heilmann i Yamanaka spava ju, pa je odmah otišao do njihovih kabina.je želio razgovarati s Heilmannom nasamo. Ali ove dvo jice nije bilo ni u njihovim kabin

pravo, nije im bilo potrebno mnogo vremena da ustanove kako dvo jice astronauta nema nigmjerno malom području za život i rad na vojnom brodu.

Pretraga skladišnog prostora u stražnjem di jelu broda također je bila uzaludna. Međutim, tkri je da nema jedne od kapsula za izlazak iz letjelice. To otkriće otvorilo je novu skupinu zbun

pitanja. Kamo su Heilmann i Yamanaka mogli otići u kapsuli? I zašto su prekršili osnovno pr



o jekta da na Newtonu mora uvi jek ostane barem jedan član posade?

Tro je astronauta vratilo se u kontrolni centar. Zbunjeni, raspravili su moguće smjerove lovanja. O’Tool je prvi spomenuo zloduha prljave igre. „Mislite li da su se ti oktopauci, iliti, mogli uvući na brod? Na kra ju kra jeva, nije teško ući na Newton ako nije uklju čen prograzaštite.”

Nitko nije želio izraziti ono što su sve tro je mislili. Ako je netko ili nešto zarobilo ili pobilvu dvo jicu kolega na brodu, onda je to još moglo biti u blizini, a tada bi i oni sami bili ugrože

„Zašto ne pozovemo Zemlju i objavimo da smo živi?” reče Richard i prekine tišinu.General O’Tool se nasmi ješi. „Sjajna ide ja.” On priđe do konzole kontrolnog centra i uk

oču. Na velikom zaslonu po javi se standardni status sustava. „Čudno” primi jeti general. „Pome, trenutno nemamo video vezu sa Zemljom. Samo telemetri ju najniže brzine. Zbog čenfiguraci ja sustava za obradu podataka bila promi jenjena?”

Ubacio je jednostavnu skupinu zapovi jedi za uspostavu normalne višekanalne veze velike bjenosa sa Zemljom. Roj poruka pogreške po javi se na zaslonu. „Što je ovo, do vraga?” usk

chard. „Čini se kao da je video sustav mrtav.” On se okrene O’Toolu. „Ovo je tvo ja speci janerale. Što misliš da sve ovo znači?”

General O’Tool bio je vrlo ozbiljan. „Ne sviđa mi se to, Richarde. Ovoliko pogrešaka vidiomo jednom pri je – ti jekom jedne do naših ranih simulaci ja, kada je neki zvekan zaboravio umunikacijski softver. Vjero jatno imamo veliko otkazivanje softvera. Vjero jatnost toliko mrdverskih pogrešaka za tako kratko vri jeme praktično je r avna nuli.”

Richard predloži da O’Tool podvrgne video komunikacijski softver standardnoj samoproekom testiranja, di jagnostički nalaz iz printera javio je da su baferi pogreške u algoritmu za stiranje već prepunjeni kada je bilo završeno manje od jednog postotka ci jeloga postupka. „

dkom-softver je doista otišao do vraga” reče Richard, analizira jući di jagnostičke podatke. On

koliko zapovi jedi. „Bit će potrebno podosta vremena da se ovo sredi.”„Samo trenutak“, prekine ga Nicole. „Kako bi bilo da najpri je pokušamo shvatiti neki smi

m ovim novim informaci jama pri je nego što se latimo nekog određenog zadatka?” Dva mušstadoše s onim što su radili i pričekaše da ona produži. „Na brodu nema Heilmanna, Yamanne kapsule” reče Nicole, lagano korača jući po kontrolnom središtu, „a netko je pokušao tski aktivirati dvi je nuklearne bombe u prolazu. U međuvremenu, iznenada je pomahnitao vidtver, nakon što je prethodno ispravno funkcionirao stotinama dana – računa jući i pretpoletlaci je. Ima li ijedan od vas neko razumno objašnjenje za sve to?”

Nastala je duga tišina. „Pretpostavka generala O’Toola da je ri ječ o nepri jateljskoj ingla bi proći” reče napokon Richard. „Heilmann i Yamanaka možda su pobjegli da se spaanci su mogli namjerno pokvariti softver.”

Nicole nije bila uvjerena. „Ništa što sam do sada vidjela ne nagovještava da su bilo kakvi stmakar i bioti, kada je već o tome ri ječ, dospjeli unutar Newtona. Ako ne otkri jemo neke doka

„Možda su Heilmann i Yamanaka pokušavali provaliti generalov kôd” primi jeti Wakefieldse uplašili...” „Stop. Stop” uzvikne Nicole iznenada. „Nešto se događa s ekranom.” Dva mušrenuše se upravo na vri jeme da vide kako se na zaslonu materi jalizira lice admirala Ota

manna.



dravo, generale O’Toole” reče Heilmann uz osmi jeh s velikog ekrana. „Ovu video vrpcu aktitvoj ulazak u Newtonovu zrač nu komoru. Astronaut Yamanaka i ja pripremili smo je neposrje nego što smo se otisnuli u jednoj kapsuli tri sata pri je S-9 dana. Zapovjeđeno nam je da seramo za manje od jednog sata, jer si ti krenuo istraživati Ramu. Odugovlačili smo koliko godgli, ali smo na kra ju morali poslušati zapovi jed.

Zapovi jedi za tebe su jednostavne i neposredne. Trebaš uni jeti svoj aktivacijski kôd u dva oprolazu za transport, kao i u tri preostala na doku. Zatim trebaš poći u posljednjoj kapsuli neosam sati nakon toga.

Nemoj se brinuti zbog elektronskih naprava stavljenih na dvi je bombe unutar Raminog jni stožer je zapovjedio da ih postavimo kako bismo isprobali jednu novu, strogo povjeniku za dešifriranje. Otkrit ćeš da ih je lako onesposobiti kli ještima i/ili škarama za rezanje ži

Dopunski pogonski sustav za slučaj opasnosti dodan je na kapsulu, a njezin softver programje odvede na siguran položaj, gdje ćeš se sastati s tegljačem MSA. Treba samo uni jeti točno polaska. Međutim, moram naglasiti da su novi algoritmi za navigaci ju kapsulom valjani sam

pustiš ‘Newton’ pri je S-6 dana. Posli je tog vremena, rečeno mi je da parametri za navođenje psve manje sigurni i da će biti gotovo nemoguće izvesti spašavanje.”

Nastala je kratka stanka u Heilmannovoj poruci, a glas mu poprimi oštri ji ton žurbe. „Ne gubiti vri jeme, Michael. Aktiviraj oružje i pođi ravno u kapsulu. Već smo je opskrbili hran

ugim stvarima koje će ti biti nužne... Sretno na putu kući. Vidimo se na Zemlji.”



Lagano je išla preko skladišta prema prostori jama za dnevni boravak, svjesna dubokog osje u sebi. Tvoj problem, reče Ni cole sebi, je to što uvi jek očeku ješ previše. Od sebe. Od onih koČak i od ljudske rase. A mi smo još previše nezreli kao vrsta.

Trenutni nalet mučnine prisili Nicole da na trenutak zastane. Što je to? pomislila je. Zar ka od tih bomba? Kra jičkom uma Nicole se sjeti sličnog osjeća ja mučnine od pri je petnaest na drugom satu svog leta iz Los Angelesa prema Parizu. Nemoguće, reče si. Ali provjerit ću d

a sigurna...

o je drugi razlog zašto nas tro je ne može stati u jednu kapsulu. Nemoj biti neraspoložena, Nk i kada bi fizički prostor mogao primiti naša ti jela i nužne zalihe, sposobnost kapsule da probrzinu sa svom tom masom jedva je dovoljna da uđe na stazu oko Sunca. Izgledi da nas se i bi doslovce ravni nuli.”

„Pa” reče Nicole Richardu, pokušava jući zvučati veselo, „barem imamo drugu mogućnostmo poći kući u ovoj velikoj letjelici. Prema mo jim procjenama, možemo izbaciti više deset to

„Bo jim se da to nije bitno” prekine je general O’Tool. Nicole pogleda Richarda. „O čemu

ča?” Richard Wakefield ustane i priđe Nicole. Uzeo je njezine ruke u svo je. „Upropastili su i cijski sustav” reče Richard. „Njihovi automatski algoritmi za pretragu, veliki programi za žvaojki koji su upotri jebljeni za pokuša je dešifriranja O’Toolovog koda, upisani su u računalamjene preko navigacijskih i potprograma. Ovaj brod je beskoristan kao modul za pri jevoz.”

Glas generala O’Toola bio je dalek i bez uobiča jenog bodrog prizvuka. „Vjero jatno su sposao odmah nakon što sam otišao. Richard je pročitao komandne bafere i otkrio da je softv

šifriranje aktiviran manje od dva sata nakon mog odlaska.”

„Ali zašto bi onesposobili Newtona?” upita Nicole.

„Zar ne shvaćaš?” upita O’Tool strastveno. „Prioriteti su se promi jenili. Ništa nije bilo tžno koliko aktiviranje nuklearnog oružja. Nisu željeli gubiti vri jeme da signali idu do Zemrag. Zbog toga su prebacili proračune ovamo, odakle se svaki sli jedeći kandidat za kôd mašiljati bez kašnjenja u vremenu.”

„Da bismo bili fer prema kontroli misi je” umi ješa se Richard, počevši koračati po prosoramo priznati da je potpuno natovaren vojni brod ekspedici je Newton zapra vo manje sposobjenjanje staze nego dvosjedna kapsula s pomoćnim pogonskim sustavom. Prema tome, u oučnjaka za sigurnost pri MSA, nije bilo povećanja rizika zbog onesposobljavanja ove letjelice

„Ali ništa od svega toga nije se ni trebalo dogoditi” pobuni se general. „Prokletstvo! Zašt

stavno nisu mogli pričekati moj povratak?”Nicole naglo sjedne na jednu od raspoloživih stolica. U glavi joj se mutilo i ona osjeti tre

oglavicu. „Što je bilo?” upita Richard i uzbunjeno joj priđe.

„Danas sam tu i tamo osjećala mučninu” reče Nicole. „Mislim da sam trudna. Znat ću siguradeset minuta.” Nasmi ješila se iznenađenom Richardu. „Izuzetno je ri jetko da žena ostane truriodu od devedeset dana posli je injekci je neutrabriolata. Ali događalo se i pri je. Ne mislim...”

„Čestitam” iznenada je prekine oduševljeni general O’Tool. „Nisam imao pojma da vas nirate obitelj.” „Ni ja” reče Richard, koji je i dalje djelovao šokirano. Čvrsto je zagrlio Ni

snuo je uz sebe. „Ni ja” ponovio je.



„Nema više rasprave o toj temi” reče general O’Tool Richardu čvrstim glasom. „Čak i da Nnosi u utrobi tvo je di jete. Ustra jao bih u tome da vas dvo je odete u kapsuli i ostavite mene oje jedina razumna odluka. Najpri je, obo jica znamo da je masa kritičan parametar, a ja sam dteži od svih tro je. Kao dodatak tome, star sam, a vas dvo je ste mladi. Dalje, ti znaš pilotirati k

m; ja se ni jedan jedini put nisam uvježbavao u njoj. Osim toga“, dodao je suho, „mene čeka pd na Zemlji zbog odbi janja izvršenja zapovi jedi.

„A što se tebe tiče, draga moja doktorice” produži O’Tool nekoliko trenutaka posli je, „nereći da nosiš vrlo posebno di jete. On ili ona bit će jedino ljudsko di jete ikada začeto u n

anzemaljskom svemirskom brodu.” Ustane i okrene se. „A sada” reče, „predlažem da otvocu vina i proslavimo posljednju za jedničku večer.”

Nicole je promatrala kako je general O’Tool otklizao do ostave. Otvorio ju je i počeo kopj. „Bit ću potpuno zadovoljna i voćnim sokom, Michael” reče. „Sada ionako ne bih trebala pe od jedne čaše vina.”

„Dakako” odvrati on žustro. „Na trenutak sam to smeo s uma. Ponadao sam se da bismo vegli učiniti nešto posebno. Želio sam posljednji put podi jeliti...” General O’Tool zastane i d

no i sok do stola. Pružio je čaše Richardu i Nicole. „Želio bih da obo je znate” reče on tiho,

aženog raspoloženja, „ne mogu zamisliti bolji par od vas dvo je. Želim vam sve najbolje, osotetom.”

Tro je astronauta pilo je u tišini nekoliko sekundi. „Svi to znamo, zar ne?” reče general Ova čujno. „Pro jektili vjero jatno već putu ju. Što misliš, koliko još imamo na raspolaganju

rde?”

„Sudeći po onome što je admiral Heilmann govorio na snimci, rekao bih da će prvi pro jektdo Rame za S-5 dana. Do tada će kapsula već biti izvan dosega krhotina i imati dovoljno brzibjegne pred raznesenim komadima raznesene Rame.”

„Izgubila sam se’,’ reče Nicole. „O kakvim to pro jektilima pričate?”Richard se nagne prema njoj. „I Michael i ja smo sigurni” reče on ozbiljno, „da je VEV zap

da se na Ramu ispale pro jektili. Nema ju nikakva jamstva da će se general ikada vratiti na Newi jeti svoj kôd. A algoritam za pretragu s automatskim otkucavanjem u najboljem sluča ju je ik. Samo lansiranje pro jektila sa Zemlje im jamči da Rama neće nani jeti zlo našem planetu.”

„Prema tome, preostalo mi je malo više od četrdeset osam sati za posljednje pomirenje m” reče general O’Tool nakon što je razmišljao nekoliko sekundi. „Proživio sam bogat am mnogo toga na čemu sam zahvalan. Poći ću u Njegovo naručje bez žaljenja.”



SUDBINSKI SAN

k je Nicole protezala ruke iznad glave i u stranu, zakvačila je Richarda s li jeve strane i jedsuda s vodom koja je malo virila iz police iza nje. „Bit će pretrpano” primi jetila je, vrpoljećdalu.

„Da, svakako“, reče Richard rastreseno. Pažnja mu je bila usmjerena na pokazivače ispreskog sjedala u kapsuli. On unese nekoliko zapovjedi i pričeka odaziv. Kada ovaj konačno chard se namršti.

„Mislim da ću još jednom pokušati prepakirati zalihe” reče Nicole uz uzdah. Okrenula se u i zagledala u police. „Uštedjelo bi nam nešto prostora i četrnaest kilograma kada bismo znnas spasiti za sedam dana” reče.

Richard ništa nije rekao. „Prokletstvo” progunđao je kada se na pokazivaču po javi skojki.

„Što je bilo?” upita Nicole.

„Nešto ovdje nije potpuno kako treba” reče Richard. „Navigacijski program razvi jen je zno manju masu korisnog tereta – možda neće funkcionirati ako poremetimo neki od akcelero” Nicole je strpljivo čekala da Richard objasni. „Znači, ako igdje štucnemo uz put, vjero jatno rati stati na nekoliko sati da bismo izvršili ponovnu inici jalizaci ju.”

„Ali učinilo mi se da si rekao da za nas dvo je ima više nego dovoljno goriva?”

„Da, goriva je dovoljno. Međutim, posto je neke finese u preprogramiranim navigacijskim mima koje pretpostavlja ju da kapsula sadrži manje od sto kilograma, zapravo samo O’Toola ve potrepštine.”

Nicole je razabirala zabrinutost na Richardovom čelu. „S nama će biti sve u redu, čini mi sedođe do nekog kvara” produžio je. „Ali ni jedna kapsula do sada nije funkcionirala pod ovaetima.”

Kroz prednji prozor vidjeli su generala O’Toola kako ide preko skladišta prema njima. Noki mali predmet u ruci. Bio je to TB, jedan od Richardovih minirobota.

„Gotovo sam zaboravio da je kod mene” reče O’Tool minutu kasni je, kada mu je Richard hvalio. Astronaut Wakefield poletio je po skladištu poput radosnog djeteta, sa širokim osmi jozarenom licu.

„Mislio sam da više nikada neću vidjeti ni jednog od njih“, dovikne Richard s jednog boa gdje ga je odnio oduševljeni zalet.

„Prolazio sam pokraj tvo je kabine” dovikne mu general O’Tool, „neposredno pri je nego anstveni brod poletio. Astronaut Tabori ti je sređivao stvari. Zamolio me je da uzmem tog rosvaki slučaj...”

„Hvala ti, hvala ti, Janose“, reče Richard. Pažljivo je sišao niz zid i učvrstio se za pod. „Oo poseban, Michael” reče on sa sja jem u oku. Uključio je napa janje TB-a. „Znaš li neki Shakov sonet?”

„Ima jedan koji Kathleen posebno voli, ako ga se samo mogu prisjetiti. Mislim da prvi stih



sad u meni gledaš...’

Ti sad u meni gledaš one ureKad lišće s grana ode svome kra juI one gole od zime drhtureK’o pusti zbor gdje ptice ne pjeva ju.U meni vidiš takvog dana večerČije je sunce zašlo s ruba plava...

Ženski glas koji je dopirao iz TB-a uplaši i Nicole i generala O’Toola. Ri ječi dotakoše žToolu; bio je duboko dirnut i nekoliko suza navre mu u kutove oči ju. Nicole uzme generaku i stegne je suosjećajno dok je TB dovršavao sonet.

išta nisi rekao Michaelu o problemima koje si otkrio u vezi s navigaci jom kapsule” reče Na i Richard ležali su jedno pokraj drugog u jednoj od malih spavaonica vojnog broda.

„Ne” reče Richard tiho. „Nisam ga želio zabrinuti. On vjeru je da ćemo biti sigurni, a ja ne misli drugači je.

Nicole ispruži ruku i dodirne Richarda. „Mogli bismo ostati ovdje, dragi – na taj način bi b

chael preživio.Okrenuo se prema njoj. Znala je da je gleda, iako ga nije mogla baš jasno vidjeti u m

azmišljao sam o tome” reče Richard. „Ali on to nikada ne bi prihvatio... Čak sam razmišljao djem samo tebe. Bi li to voljela učiniti?”

„Ne” odgovori Nicole posli je trenutka razmišljanja. „Ne vjeru jem. Radi je bih pošla s tom ako...”

„Osim ako što?”

„Osim ako ne posto ji doista velika razlika u izgledima. Ako jedno od nas može preživjeti,

o je gotovo sigurno osuđeno, onda nema mnogo smisla...”„Ne mogu ti dati točnu procjenu vjero jatnosti” prekine je Richard. „Ali ne vjeru jem da p

ika razlika ako pođemo za jedno. Moje poznavanje kapsule i njezinih sustava možda vri jede isto toliko koliko i višak mase. Ali u svakom sluča ju bolje je da pođemo u kapsuli nego da os

o ovdje.”

„Apsolutno si uvjeren da su pro jektili krenuli?” „Potpuno. Ništa drugo ne bi imalo smislam se da se takav plan počeo razrađivati čim je Rama promi jenio pravac i pošao prema Zemlji.

Opet su ušutjeli. Nicole je pokušala zaspati, ali bez uspjeha. Obo je su odlučili otpočinuti še

je polaska, da prikupe nešto energi je za ono što će bez sumnje biti iscrplju juće putovanje. Mm, Nicolein um se nije htio isključiti. Stalno je zamišljala kako general O’Tool nesta je u nukle

renoj lopti.

„Stvarno je divan čovjek” reče Nicole vrlo tiho. Nije bila sigurna je li Richard budan.

„Je” odgovori Richard istim tonom. „Zavidim mu na unutrašnjoj snazi. Ne mogu zamisliti do svoj život za drugoga tako rado kao što to on čini.” Zastao je na trenutak. „Pretpostavljam tječe iz njegovih dubokih vjerskih osjeća ja. On ne vidi smrt kao kraj, samo kao prelazak.”

Ja bih mogla, po misli Nicole. Mogla bih dati svoj život za Genevieve. Možda čak i za Richa

govo nerođeno di jete. Možda su u O’Toolovoj religi ji svi ljudi članovi njegove obitelji.



U međuvremenu, Richard se borio s vlastitim osjeća jima. Je li bio sebičan, jer nije tražio de pođe sama? Je li doista mogao opravdati dodatni rizik svo jim dodatnim znanjem? Odbacioanja i pokušao razmišljati o nečem drugom.

„Nisi rekao mnogo o bebi” reče blago Nicole posli je nove kratke šutnje.

„Zapravo, nisam našao još vremena da ugradim njega, ili nju, u ono što se događa” rečerd. „Pretpostavljam da sam bio neosjetljiv... Znaš da sam sretan zbog toga. Samo želim prik ne budemo spašeni pri je nego što počnem ozbiljno razmišljati kako je to biti otac.” On se naljubi Nicole. „A sada, draga, nadam se da nećeš misliti da sam pregrub, ali namjeravam pokpati. Možda će dugo proći pri je nego što budemo imali sljedeću priliku za to...”

„Dakako” reče ona. „Oprosti.” Nicolein um odluta do druge slike, koja je sada predstalu bebu. Pitam se hoće li biti pametan, po misli ona. I hoće li imati Richardove plave oči ite?

cole je bila sklupčana u kutu slabo osvi jetljene prostori je. Okus mana dinje još joj je bio u usobudilo ju je neobično kuckanje po ramenu. Nicole pogleda oko sebe i ugleda iza sebe pti

nog baršuna. Crveni prsteni oko njenog vrata blistali su u tami. „Dođi” reče ona molećivo. „Mći s nama.”

Pošla je za njom u hodnik, a zatim skrenula desno, sve dalje od okomitog tunela. Ostali orovi tiho su sta jali pokraj zida. Svi su je pažljivo gledali. Ci jela kolona pođe zatim za sivomm niz tunel.

Nekoliko trenutaka kasni je tunel se proširi u prostranu oda ju. Na daljem zidu se naamljeno sitno svjetlo, tako da je prostori ja pr ilično bila mračna. Bili su tu i ostali, ali ih Nicolno vidjela. Povremeno bi im nazrela obrise kada bi prošli ispred snopa usamljenog ietlosti. Nicole htjede nešto reći, ali je vođa ptica prekine. „Psst“ reče, „oni će uskoro biti ovdj

Nicole čuje šum koji je dolazio prema njoj s druge strane oda je. Zvučao je poput vozila s m kotačima koja se kreću po zemljanom putu. Dok se približavao, ptice oko Nicole povukošbiše uz nju. Nekoliko trenutaka posli je pred njima usplamti vatra.

Pogrebna lomača sta jala je na vrhu plamtećeg vozila. Nicole otvori usta. Ti jelo njezine meveno u bogatu zelenu odoru, počivalo je na vrhu lomače. U svjetlosti vatre Nicole je razaale u oda ji. Richard joj se smi ješio i držao za ruku tamnoputu djevojčicu staru otprilike dvi j

ne. General O’Tool bio je u neposrednoj blizini vatre, klečeći u položa ju za molitvu odmah p. Iza njega sta jali su raznoliki bioti i dva ili tri neobična obličja koja su vjero jatno bila oktopa

Plamenovi su gutali lomaču i upalili ti jelo njezine majke. Majka joj se polako digne iz leloža ja. Kada se Anawi okrene prema Nicole, lice joj se promi jeni. Na vrhu ti jela njezine majkila se Omehova glava.

„Ronata” reče on razgovi jetno, „proročanstvo mora biti ispunjeno. Krv Senoufoa širit će smeđu zvi jezdama. Minowe će ostati. Ronata mora putovati s onima koji dolaze izdaleka. Pođi svaj čudne i Ronatinu djecu.”



POVRATAK U RAMU

mogu vjerovati da ovo činim, reče Nicole dok je transporterom prenosila posljednji tovar zdizala za teške terete na vrhu stubišta Beta. U Rami je bio mrak. Snop njezine svjetiljke blis

ema crnoj praznini.

San je bio tako nevjero jatno uvjerljiv da je Nicole bila potpuno zbunjena više od pet minun što se probudila. Čak i sada, gotovo dva sata kasni je, kada bi zatvorila oči, Nicole je savno mogla vidjeti Omehovo lice i čuti njegov čarobni glas kako pjeva ri ječi. Nadam se da serd neće probuditi pri je nego što odem, pomisli Nicole. Nikada ne bi mogao razumjeti.

Vratila se do transportera i posljednji put krenula kroz trup do Newtona. Već tri deset minutšavala je sročiti oproštajnu poruku, ali sada kada je trenutak došao, Nicole je bila uplašena. „chael i najdraži Richarde” namjeravala je početi, „noćas sam imala na juvjer ljivi ji san svoga Stari poglavica Senoufoa po javio se preda mnom i rekao mi da je moja sudbina s Ramom.”

Nicole prođe kroz zračnu komoru i uđe u kontrolni centar. Sjela je pred kameru i pročistila

o je smi ješno, pomislila je neposredno pri je nego što će upaliti svjetla. Vjero jatno sam polui silina Omehove slike u njezinom umu smirivala je sve te sumnje u posljednji trenutak. Neknutaka kasni je nastavila je posljednju poruku pri jateljima.

„Nema načina da u ovom kratkom oprošta ju objasnim važnost Omeha i afričkog nasli jm životu. Michael, Richard ti može ispričati neke od priča Senoufoa dok vas dvo jica budete

ći na Zemlju. Bit će dovoljno ako kažem da me stari šaman nikada nije odveo na pogrešanbro znam da glasovi u snu nisu stvarni i da su najvjero jatni je tvorevine podsvi jesti spavač

m ipak odlučila sli jediti uputu koju mi je Omeh dao.

Namjeravam učiniti sve što je u mo joj moći da upozorim Ramu na dolazak nuklearnih proNe znam kako ću to ostvariti, ali imat ću na raspolaganju nekoliko sati za razmišljanje, dok bapala jedrilicu da pri jeđem Cilindrično more. Sjećam se, Richarde, naših rasprava o naredem tipkovnice koje možda vode do više hi jerarhi je...

Jako mi je teško ovako reći zbogom i potpuno sam svjesna da je ovo bi jedna zamjesljednji zagrljaj. Ali da ste vas dvo jica budni, nikada me ne biste pustili da se vratim u Ramu.

m te, Richarde, ne sumnjaj u to ni na trenutak. Znam da je to malo vjero jatno, ali možda ćemo ko, jednog dana, sjediniti na nekom drugom mjestu. Obećavam ti da, ako preživim i rodim dkada mu neću prestati govoriti o inteligenci ji, domišljatosti i osjećajnosti njegovoga oca.

Imam posljednju molbu. Ako se dogodi da bilo tko od vas dvo jice sigurno stigne do Zelim vas da objasnite Genevieve što mi se dogodilo. Ispričajte joj ci jelu priču, o snu, o bočic

i i o Porou kada sam bila di jete. I recite joj da sam je voljela svim srcem.”

Suze su se sli jevale niz Nicoleino lice kada je završila poruku. Ustala je i premotala vrpcu nak. Pustila ju je na minutu, da bi bila sigurna da je dobro snimljena, a zatim je otišla do zračnre. Bože, pomislila je dok je stavljala kacigu, pa ja ću to doista učiniti.

ekom sablasnog spuštanja liftom po mraku, Nicole su proganjale zle slutnje glede odluke ati. Samo joj je jaka samodisciplina omogućavala otjerati strahove koji su se zadržali u njoj.



popela u rover i odvezla prema Cilindičnom moru, Nicole počne razmišljati kako da stupi u veligenci jom koja vodi Ramu. Koristit ću slike, to sigurno, reče si, i gdje god je moguće precizznanosti. Toliko sam naučila od Richarda.

Pomisao na Richarda opet joj razbudi strahove. Mislit će da sam ga na pustila, bri nula se oko uopće i mogu očekivati da misli drugači je? Nicole se prisjeti turobnih prvih dana svo je trudGenevieve i koliko je bila usamljena zato što nije imala nikoga s kim bi podi jelila osjeća je. Oetila snažan poriv da se okrene i napusti Ramu. Njezino premišljanje prekinuto je spektakula

dolaskom svjetlosti. Zora je opet svanula u Rami. Kao i rani je, Nicole zarobi prizor oko nje.

čega nalik ovome u ci jelom svemiru.Kada je stigla do onoga što je bilo logor Beta, najpri je je pronašla jedrilicu i počela je otpa

i. Sta jala je zapakirana na dnu velikog skladišnog kontejnera. Bila je u dobrom stanju. Rtavljanju jedrilice sprječavao je Nicole da previše ne razmišlja o svo joj odluci da napusti Ne

ehaničarsko sklapanje nije bilo njezina najjača strana. Jednom je počela gotovo oča javati karala ponovno rastaviti jedan dio koji je jedva uopće sastavila. Ci jeli taj posao podsjećala ju

koliko nervira jućih Badnjaka u Beauvoisu kada su ona i Pierre radili gotovo ci jelu noć da bii Genevieveine nove igračke. Trebao bi posto jati zakon koji bi obave zivao prodavaonice da pr

mo sklopljene igračke, pro gunđa Nicole uz osmi jeh dok se borila s uputama za jedrilicu.Nicole odnese trup jedrilice niz stube i stavi ga pokraj vode. Sve veće podstrukture sklopilaci iznad tog mjesta, gdje je svjetlo bilo jače. Bila je toliko obuzeta poslom da nije čula korakk se nisu potpuno približili. Kada se Nicole, koja je radila na koljenima, okrenula na desno i a kako joj se nešto primiče iz velike blizine, toliko se uplašila da joj je srce gotovo stalo.

Nekoliko trenutaka posli je ona i Richard ljubili su se i grlili. „I O’Tool dolazi” reče on, skraj Nicole i odmah počne sastavljati jedrilicu. „Najpri je, kada sam mu objasnio da neću iće, da mi život koji bih imao na Zemlji ne bi značio ništa bez tebe, rekao mi je da smo i ti i ja Ali kada smo porazgovarali i kada sam mu objasnio da mislim kako posto ji pristojna vjero ja

uzbunimo Ramance, odlučio je radi je provesti svo je posljednje sate s nama nego riskirati sammučnu smrt u kapsuli.”

„Ali učinilo mi se da si rekao da bi to trebalo biti sigurno putovanje za jednog putnika?”

„Nije to potpuno jasno. Softver učitan u kapsulu je prava mora. Prema programiranju, vidisve napravljeno na brzinu. A kako se i moglo dobro provjeriti? Sam O’Tool imao bi, doduše,lede nego nas dvo je za jedno... ali upamti, suočio bi se s ozbiljnim problemima posli je svoka na Zemlju. Ta priča o pri jekom sudu nije bila mlaćenje prazne slame.”

„Ne mislim da se Michael plašio pri jekog suda. Možda bi poželio poštedjeti obitelj, ali...”

Povik iz daljine prekine im razgovor. General O’Tool mahao im je iz rovera koji im se prio. „Ali ne shvaćam” reče Nicole, „kako je uspio stići ovamo tako brzo. Ti nisi ovamo došao zar ne?”

Richard se nasmi je. „Dakako da nisam. Ostavio sam markerni predajnik u podnožju lifta. m stigao u Betu i vidio da si izvadila jedrilicu i njezine di jelove, pozvao sam rover natrag tskim upravljanjem.”

„To je bilo vrlo hrabro“, reče Nicole. „A što bi bilo da sam već odjedrila?”

Richard proviri preko ruba litice prema trupu jedrilice pokraj vode. „U stvari, bila si bolja

sam očekivao” reče on, zadirku jući je. „Mislio sam da će završiti sat ili dva kasni je. „



Dohvatio je Nicole za ruke kada ga je pokušala klepnuti.

neral O’Tool je bio jedini pomorac s iskustvom među njima. Ubrzo nakon što su stigli do srindričnog mora, dao je Richardu da drži veslo kao moguće oružje u sluča ju da ih dva morskata, koji su ih pratili, odluče napasti. „Nije baš Marblehead ili Cape“, reče O’Tool dok je g

ema New Yorku, „ali je zasigurno zanimljivo jedrenje.”

Ti jekom putovanja, Richard je bezuspješno pokušavao uvjeriti uznemirenu Nicole da je

ro jatno da će ih morski psi-bioti napasti. „Uostalom” reče joj, „uopće nisu ometale čamce ti jve ramanske ekspedici je. Vjero jatno su mene napali zbog nečeg posebnog u konstrukci ji naših motornih čamaca.”

„Kako možeš biti tako siguran?” upita Nicole, nelagodno gleda jući sive sjene u vodi pokrajko nas neće napasti, zašto nas toliko dugo prate?”

„Izazivamo njihovu radoznalost, to je sve” reče Richard. Pa ipak, napeo se kada se jedna enada ustremila prema čamcu. Morski pas-biot, međutim, nestane ispod njega i pridruži se

drugu s druge strane. „Vidiš” reče i popusti stisak na veslu, „rekoh ti da nema razloga za brigu

Usidrili su jedrilicu pokraj New Yorka i tek nakon toga se popeli uz obližnje stubište. Buduneral O’Tool nikada rani je nije bio u New Yorku, a pr irodno je bio radoznao te gledao sa zanm sve oko sebe, Richard pođe napri jed da što pri je počne raditi na računalu, dok je Nicole pToola u kratki obilazak.

U vri jeme kada su Nicole i general stigli u Bi jelu sobu, Richard ih je već mogao izvi jespretku. „Pretpostavka mi je bila točna” reče samo nekoliko sekundi nakon što mu se njih dvo južilo. „Prilično sam siguran da sada imam pristup ci jelom nizu senzora. Vjero jatno na brodu dar ili njegov ekvivalent. Dok ga budem pokušavao naći, kako bi bilo da vas dvo je napravitvni di jagram ko jim bismo im preni jeli svo je upozorenje. Upamtite, neka bude jednostavno. Vno nemamo više od dvadeset četiri sata do nailaska prvog pro jektila.

Dvadeset četiri sata, reče Nicole. Još jedan dan. Bacila je pogled na Richarda, koji je radkovnici, a zatim na generala O’Toola, koji je promatrao crne predmete što su i dalje sta jali nau jednom kutu. Nicolein trenutni osjećaj naklonosti prema dvo jici muškaraca brzo je prekrim naletom straha. Stvarnost njihovog gotovo bezizlaznog položa ja ci jelu je obuze. Hoćemoinuti sutra? upitala se.



UGROŽENI SVEMIRSKI BROD

oista ne bismo trebali biti iznenađeni” reče Richard bez osjeća ja. Njih tro je sjedilo je pred venim zaslonom. „Svi smo to očekivali.”

„Ali smo se i nadali da će biti drukči je” umi ješa se

O’Tool. „Ponekad je teško kada se pokaže da si bio u pravu.„Jesi li potpuno siguran, Richarde“, upita Nicole, „da svaka od tih mrljica predstavlja neki

t u svemiru?”

„Mislim da u to nema nikakve sumnje“, reče Richard. „Sigurni smo da promatramo senzku. Pogledaj, pokazat ću ti kako da promi jeniš polje.” Richard pozove na zaslon prizor koji jzivao jedan valjak, nepobitno Ramu, u središtu skupine koncentričnih krugova. Zatim je otkkoliko novih zapovi jedi, što je za posljedicu imalo promjenu slike na zaslonu. Valjak je pose manji i manji, dok se na kra ju nije pretvorio u točku. Veličina koncentričnih krugova oko vođer se smanjivala, a novi krugovi po javljivali su se na rubovima ekrana. Napokon se skupi

ka, njih ukupno šesnaest, po javi s desne strane ekrana.

„Ali kako znaš da su posri jedi pro jektili?” upita Nicole i pokaže male točkice svjetlosti.

„Ne znam” reče Richard. „Ali znam da su u pitanju leteći objekti na putu od Zemlje prema Rorijski, to bi mogli biti i glasnici mira, ali iskreno sumnjam u to.” „Koliko im još treba?”Tool.

„Teško je točno reći” odgovori Richard posli je kratke stanke. „Proci jenio bih da do dovog ima između osamnaest i dvadeset sati. Više su razmaknuti nego što sam očekivao. Ako ih pratili oko jedan sat, moći ćemo točni je proci jeniti trenutak sudara.”

rvi dio plana nije pretežak i ja se slažem s pristupom, ali nemam predodžbu o tome kako ćemoeti poruku o djelovanju, ili kako da nedvosmisleno dovedemo u vezu lančanu reakci ju i dolo jektile.”

„Michael i ja ćemo se pozabaviti time dok ti budeš priređivao grafiku za prvi dio. On kaže lično dobro sjeća nuklearne fizike.”

„Vodite računa o tome da nemate previše pretpostavki” podsjeti Richard Nicole. „Moram

urni da je svaki dio poruke zaokružena cjelina.”General O’Tool trenutno nije bio s Richardom i Nicole. Posli je dva sata neprekidnog rada o

van, u tunel, pri je oko pet minuta. Njih dvo je iznenada se zabrinulo zbog njegovog izbivanja. atno je otišao na zahod” reče Richard.

„Mogao bi se izgubiti” reče Nicole.

Richard ode do ulaza u Bi jelu sobu i pozove u hodnik. „Halo, Michael” reče on. „Je li du?”

„Da” stiže odgovor iz smjera središnjeg stubišta. „Možete li ti i Nicole doći ovamo na trenu

„Što je bilo?” upita Richard nekoliko trenutaka kasni je kad se on i Nicole pridružiše gener



dnožju stubišta.

„Tko je sagradio ovu jazbinu?” upita O’Tool, oči ju uprtih u visoki strop. „I zbog čega misluopće napravljena?”

„Ne znamo” reče Richard nestrpljivo, „i ne vjeru jem da ćemo ri ješiti tu zagonetku u sljekoliko minuta, ili čak i sati. U međuvremenu, imamo posla...”

„Strpite se još samo malo” prekine ga O’Tool odlučno. „Nužno je da ovo raspravimo pri jebudem mogao nastaviti.” Richard i Nicole pričekaše da produži. „Bezglavo nasto jimo uputiti

renje nekoj inteligenci ji koja vlada ovim artefaktom, kakva god ona bila. To radimo zato ma mogao poduzeti mjere zaštite. Kako možemo znati da je to što činimo ispravno? Kako m znati da nećemo postati izdajnici vlastite vrste?” General O’Tool mahne rukama prema pr pećini oko sebe. „Mora posto jati neki razlog, neki veliki plan za sve ovo. Zašto su svi oni dski predmeti ostavljeni u Bi jeloj sobi? Zašto su nas Ramanci pozvali da stupimo u kontakt ? Tko ili što su ptice i oktopauci?” Zavrtio je glavom, poražen mnoštvom pitanja bez odgoio sam nesiguran glede uništenja Rame; ali jednako sam nesiguran i glede slanja upozorenjo Rama izbjegne nuklearni napad zahvalju jući nama, a zatim ipak uništi Zemlju?”

„To je jako malo vjero jatno, Michael. Prvi Rama prošao je kroz Sunčev sustav...”

„Samo trenutak, Nicole, ako nemaš ništa protiv” prekine je Richard blago. „Dopusti mi da pm odgovoriti generalu.”

Prišao je i stavio ruku na generalovo rame. „Michael” reče Richard, „još od našeg prvog sna mene je najsnažni ji do jam ostavila tvo ja sposobnost da shvatiš razliku između odgovoražemo doznati, kao rezultat logičke dedukci je ili znanstvenih metoda, i onih pitanja ko jima že čak ni dobro pristupiti. Na ovoj točki znanja nema načina shvatiti što Rama namjerava. Jomo dovoljno podataka. To je kao kada pokušavamo ri ješiti sustav linearnih jednadžbi u ko jeme nepoznanica negoli je broj jednadžbi. Posto je višestruke hiper-površine točnih rešenja.”

O’Tool se nasmi ješi i kimne. „Ali ono što sigurno znamo“, produži Richard, „je da se flotatila sada približava Rami. Vjero jatno su opremljeni nuklearnim bo jevim glavama. Imamo izbozorimo ili da ne upozorimo i moramo odluku doni jeti na temelju informaci ja raspoložiom trenutku.”

Richard izvadi malo računalo i priđe O’Toolu. „Ci jeli taj problem možeš predstaviti kao mičine 3 x 2” reče. „Pretpostavi da posto je tri moguća opisa ramanske pri jetnje: nikada neski, uvi jek nepri jateljski i nepri jateljski samo ako su napadnuti. Neka te situaci je predstavljave matrice. A sada razmotrimo odluku s ko jom smo suočeni. Možemo izabrati da ih upozorto ne učinimo. Dakle, posto je dvi je kolone te matrice, Rama upozoren ili Rama neupozoren.”

O’Tool i Nicole su gledali preko Richardovog ramena dok je crtao matricu i prikazivao om malom zaslonu. „Ako sada pogledamo šest mogućnosti, koje se dobiva ju presi jecanjem počnih elemenata ove matrice, i pokušamo im pripisati vjero jatnost tamo gdje možemo, dobit e potrebne informaci je da donesemo odluku. Slažeš li se?”

General O’Tool kimne, impresioniran time kako je brzo i sažeto Richard formulirao njojbu. „Rezultat drugog reda uvi jek je isti” reče sada Nicole, „neovisno o tome upozorimo li

Ako je Rama doista nepri jateljski raspoložen, s njihovom napredni jom tehnologi jom, nemkve razlike jesmo li ih upozorili ili nismo. Pri je ili kasni je, ova letjelica ili ona koja će doći

ćnosti pokorit će ili uništiti ljudsku rasu.”



Richard zastane na trenutak da bi bio siguran da O’Tool prati izlaganje. „Slično tome” rečm polako, „ako Rama nije nepri jateljski raspoložen, ne može biti pogrešno ih upozoriti. Ni m sluča ju, upozoren ili neupozoren, Zemlja nije u opasnosti. A ako ih uspi jemo upozoriti na nne pro jektile, onda će nešto izuzetno biti spašeno.” General se nasmi ješio. „Znači, jedini moblem, ‘O’Toolov strah’ da ga tako nazovemo, nasta je onda ako Rama prvotno nije namjei nepri jateljski raspoložen, ali se predomislio i napao Zemlju, jer je saznao da su protiv sirani nuklearni pro jektili.”

„Točno tako” reče Richard. „A kako mi izgleda, samo naše upozorenje je olakšava jući čim

om potenci jalno neugodnom sluča ju. Na kra ju kra jeva...”„U redu. U redu“, reče O’Tool. „Vidim na što ciljaš. Ako se sluča ju koji me brine ne pripiše

oka vjero jatnost, čitava analiza nagovještava bolje rezultate ako upozorimo Ramance.” On seda nasmi je. „Baš je dobro što ne radiš za vojni stožer VEV-a, Richarde. Možda bi me logički da aktiviram kôd...”

„Sumnjam” reče Nicole. „Nitko ne bi mogao dati čvrsto pokriće za tu vrstu parano je.”

„Hvala” reče general, „zadovoljan sam. Bili ste vrlo uvjerljivi. Hajdemo se vratiti na posao.

njena neumoljivim približavanjem pro jektila, trojka je neumorno radila satima. Nicole i MiTool izradili su poruku upozorenja u dvi je odvo jene cjeline. Prva cjelina, čiji je glavni dio biljenje osnova komunikacijske tehnike, prikazivao je kompletnu kinematiku svih sudionika: Rstazu kroz Sunčev sustav, staze dva broda ekspedici je Newton kako na pušta ju Zemlju i spa ja

posredno pri je sastanka s Ramom i, na kra ju, putanje šesnaest pro jektila koji se ispalju ju sa Zbi presreli Ramu. Richard, čiji su se dugi sati rada za tipkovnicom i crnim zaslonom sada isi, pretvorio je sve te orbitalne događa je u grafičke slike, dok se drugo dvo je astronauta borženošću ostatka poruke.

Izrada drugog di jela poruke bila je iznimno teška. U tom di jelu su ljudi željeli objasniti da eći pro jektili nose nuklearne bo jeve glave, da se eksplozivna moć bombi generira lančanoci jom i da su toplina, udar i zračenje koji nasta ju u eksplozi ji jako snažni. Za razliku od osnke, predočavanje veličine razorne moći u bilo kakvim parametrima koji bi mogli biti razumkoj izvanzemaljskoj inteligenci ji bilo je znatno teže.

„To je nemoguće” uzvikne očajni Richard kada su O’Tool i Nicole uporno tvrdili da upozoe potpuno bez nekog pokazatelja temperature eksplozi je, jačine udarnog vala i polja zrabog čega samo ne naznačimo količinu fisijskog materi jala u procesu? Vjero jatno su sjajni u

ogu proračunati djelovanje i ostale parametre.”Vri jeme je isticalo, a njih tro je je bilo već iscrpljeno. Ti jekom posljednjih sati, general O

pusti pred umorom i, na Nicoleino inzistiranje, pođe na spavanje. Njegovi biometrijski podaczivali su da mu je srce pod stresom. Čak je i Richard odspavao devedeset minuta. Ali Nicole spustila luksuz počinka. Naumila je razraditi neki način slikovitog predstavljanja razorne užja.

Kada su se muškarci probudili, Nicole ih uvjeri da u drugi dio poruke ubace još prikaz štogodilo s gradom ili šumom na Zemlji kada bi bomba od samo jednog megatona eksplodirala voj blizini. Da bi te slike imale ikakvog smisla, Richard je morao proširiti rani ji rječnik pojm

ko jem je definirao kemijske elemente i njihove simbole s matematičkom preciznošću, da bi u



ređeni odnos veličine. „Ako ovo shvate” gunđao je dok je uz napor dodavao oznake vekraj slika zgrada i drveća, „onda su pametni ji nego što sam mislio.” Konačno je porukavršena i pohranjena. Pregledali su ci jelo upozorenje posljednji put i uni jeli nekoliko isprad naredbi koje nikada nisam uspio razumjeti” reče Richard, „ pet ih je za koje s razlotpostavljam da su povezane s procesorom na drukči joj razini. Dakako, samo nagađam, ali v

m da je nagađanje utemeljeno. Poslat ću našu poruku pet puta, koristeći svaki put po jednu od tdbi, u nadi da je upozorenje nekako stiglo do središnjeg računala.”

Dok je Richard preko tipkovnice unosio sve odgovara juće naredbe, Nicole i general O’Too

še u šetnju. Popeli su se uz stubište i pošli između nebodera New Yorka. „Ti vjeru ješ da je biloiđeno da dođemo na Ramu i otkri jemo Bi jelu sobu?”

„Da” odgovori Nicole.

„Ali s ko jom svrhom?” upita general. „Ako su Ramanci samo željeli uspostaviti kontakt s nto su to radili na tako složen i zaobilazan način? I zašto ulaze u rizik da im namjere budu pog

vaćene?”

„Ne znam” reče Nicole. „Možda nas provjerava ju na neki način. Da otkri ju kakvi smo.”

„Bože” reče O’Tool, „kako užasna pomisao. Mogli bismo ući u katalog kao stvorenjasira ju nuklearne bombe na posjetitelje.”

„Točno tako“, reče Nicole.

Nicole pokaže O’Toolu skladište s jamama, rešetku iz koje je spasila pticu, zapanju juće pollaze u preostale dvi je jazbine. Posta jala je vrlo umorna, ali znala je da neće moći zaspati dok sde ri ješeno.

„Hoćemo li natrag?” upita O’Tool kada su se on i Nicole spustili do Cilindričnoga movjerili da se jedrilica još nalazi, nedirnuta, tamo gdje su je ostavili.”

„U redu” odgovori Nicole umorno. Pogledala je na sat. Bilo je točno tri sata i osamnaest mje nego što prvi nuklearni pro jektil stigne do Rame.



POSLJEDNJI SAT

tko nije progovorio pet minuta. Svaki od tro je astronauta sjedio je uronjen u vlastiti svi jet, svjse prvi pro jektil sada nalazi na manje od sat leta do njih. Richard je žurno prelazio sve senzaze, bez uspjeha traga jući za bilo kakvom na javom da Rama podiže neku zaštitu. „Sromrmljao je, opet gleda jući radarsku sliku koja je prikazivala kako je vodeći pro jektil sve bži.

Richard priđe do mjesta na ko jem je Nicole sjedila u kutu. „Vjero jatno smo pogr i ješili”o. „Ništa se nije promi jenilo.”

Nicole protrlja oči. „Voljela bih da nisam tako umorna” reče. „Onda bismo možda mogli ušto zanimljivo u posljednjih pedeset minuta.” Mračno se nasmi ješila. „Sada znam kako je vno pred streljačkim stro jem.”

General O’Tool priđe im s druge strane prostori je. Nosio je dvi je male crne lopte u li jevojnate” reče, „često sam se pitao što bih radio kada bih znao za neko točno određeno vri jeme

rti. Eto me sada ovdje, a um mi je koncentriran na jednu jedinu stvar.”„Što to?” upita Nicole.

„Jeste li vas dvo je kršteni?” reče oprezno.

„Štooo?” usklikne Richard iznenada prsnuvši u smi jeh. „I mislio sam da nisi” reče geTool. „A što je s tobom, Nicole?”

„Ne, Michael“, odgovorila je. „Katoličanstvo moga oca bilo je više tradicijsko nego obredn

„Pa” bio je uporan general. „Predlažem vam da vas krstim.”

„Ovdje? Sad?” upita začuđeni Wakefield. „Nikki, je li me to uši vara ju, ili sam upravo čaj gospodin predlaže da posljednji sat života provedemo tako što ćemo biti kršteni?”

„Za to neće biti potrebno...“ zausti O’Tool.

„Zašto da ne, Richarde?” prekine Nicole O’Toola. Ustala je s blistavim osmi jehom na licuugo možemo učiniti? A to je vraški bolje nego da sjedimo ovdje i čekamo veliku vatrenu loptu

Richard se gotovo zahihoće. „Pa to je divno!” oduševljeno reče. „Ja, Richard Wakefield, elog života, razmišljam o tome da budem pokršten na izvanzenmaljskom brodu kao posljednučiniti u životu. Sviđa mi se!

„Prisjeti se onoga što je napisao Pascal” zadirkivala ga je Nicole.„Ah, da” reče Richard. „Jednostavna matrica jednog od najvećih mislilaca svi jeta. ‘Bog m

sto ji, a možda i ne; ja mogu vjerovati u Njega ili ne. Jedini način da izgubim je ako Bog posne vjeru jem u njega. Prema tome, vjerovat ću u Njega da bih smanjio rizik.” Richard se nasli ne prista jem vjerovati u Boga, bio kršten ili ne.”

„Znači, prista ješ” reče Nicole.

„Zašto ne?” reče, kao papagaj ponavlja jući njezin rani ji odgovor. „Možda na taj način nećui ostati u limbu s neznalačkim poganima i nekrštenom djecom.” Nasmi ješio se O’Toolu. „U

nerale, tvo ji smo. Obavi svoj posao.”



ušaj ovo pažljivo, TB” reče Richard. „Ti si vjero jatno jedini robot koji je ikada bio u ljudepu za vri jeme krštenja.”

Nicole lupi Richarda u rebra. Strpljivi general čekao je nekoliko trenutaka, a zatim je pred.

Na Richardovo inzistiranje, napustili su jazbinu i izašli na otvoreni trg. Richard je želio „me nad sobom” a drugo dvo je nije se usprotivilo. Nicole je otišla do Cilindričnog mora načicu s vodom za krštenje dok je general O’Tool dovršavao pripreme. Američki general je ozbvaćao krštenje, i očito ga nije uvri jedilo Richardovo bezazleno zadirkivanje.

Nicole i Richard kleknuše ispred O’Toola. On poprska vodom Richardovu glavu. „RicharWakefielde, krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Kada je O’Tool dovršio krštenje i Nicole na isti jednostavni način, Richard ustane i nasmie osjećam se nimalo drugači je” reče. „Isti sam kao i pr i je – usran od straha zbog toga što ću i za trideset minuta.” General O’Tool nije se pomaknuo. „Richarde” reče blago, „mogu li te zda opet klekneš? Volio bih izgovoriti kratku molitvu.”

„Što je to?” upita Richard. „Prvo krštenje, a sada i molitva?” Nicole digne pogled prema nezine oči molile su ga da pristane. „U redu” reče, „pretpostavljam da bih baš mogao ići do kra

„Svemogući Bože, molim te usliši našu molitvu” reče general snažnim glasom. Sada je i ono. Oči su mu bile zatvorene, a ruke sklopljene ispred njega. „Nas tro je okupilo se ovdje u trei je za nas možda sudnji da odamo počast Tebi. Preklinjemo Te da razmotriš kako bismo Te mžiti ako nastavimo živjeti, a ako je to volja Tvo ja, molimo Te da nas poštediš bolne i užasne o trebamo umri jeti, molimo se da budemo primljeni u kraljevstvo Tvo je nebesko. Amen.”

General O’Tool zastane na trenutak, a zatim počne recitirati molitvu Gospodu. Tek što je rio: „Oče naš, koji jesi na nebesima...” svjetla u golemom svemirskom brodu naglo se ugasišan ramanski dan je završio. Richard i Nicole pričekali su puni poštovanja da im pri jatelj z

litvu, a onda su izvadili svjetiljke.Nicole se zahvali generalu i nježno ga zagrli. „Dakle, tu smo” reče Richard nervozno. „Još

set sedam minuta. Imali smo krštenje i molitvu. Što ćemo sada? Tko ima ide ju za posljednju, dsljednju zabavu? Da zaplešemo? Zapjevamo? Odigramo parti jicu nečega?”

„Ja bih osobno volio ovdje ostati” reče general O’Tool dosto janstveno, „i da se suočim sam smrću u poka janju i molitvi. A vjeru jem da biste vas dvo je voljeli biti nasamo za jedno.”

„U redu, Nikki” reče Richard. „Gdje ćemo podi jeliti svoj posljednji poljubac? Na obali Cčnog mora ili u Bi jeloj sobi?”

Nicole je bila budna trideset dva sata i bila je apsolutno iscrpljena. Pala je u Richardove ropila oči. U tom trenutku rasuti bljeskovi svjetlosti umi ješaše se u novu tamu ramanske noći.

„Što je to?” upita general O’Tool bo jažljivo.

„„Vjero jatno su rogovi j odgovori Richard uzbuđeno. „Hajde, idemo.”

Otrčali su do južnog ruba otoka i zagledali se u masivne, zagonetne strukture na južnom jetlosne vrpce igrale su između različitih parova šest šiljaka koji su okruživali ogromni mondištu. Žuti lukovi kao da su siktali po zraku, blago se uvi ja jući napri jed-natrag po središtu da jali povezani za po jedan od manjih šiljaka na svakom kra ju.

„Nevjero jatnoj prozbori O’Tool, obuzet strahopoštovanjem.



„Znači, Rama se sprema na manevar, reče Richard. Jedva se mogao suzdržati. Zagrlio je Nim O’Toola, i napokon poljubio Nicole u usta. „Jupi!” dreknuo je, igra jući po zidu.

„Ali, Richarde, dovikne Nicole za njim, „nije li prekasno? Kako se Rama može skloniti s po kratko vri jeme?”

Richard dotrči natrag do svo jih kolega. „U pravu si” reče zadihano. „A ti prokleti pro jnako su vjero jatno navođeni prema cilju.” Opet je počeo trčati, ovaj put natrag prema trgu. „gledati radar.”

Nicole pogleda prema generalu O’Toolu. „Dolazim“, reče. „Ali dosta sam trčao za jedano bih malo promatrati ovu predstavu. Možeš poći bez mene, ako hoćeš.”

Nicole ga je pričekala. Dok je njih dvo je brzim koracima išlo preko trga, general O’Tohvali Nicole što mu je dopustila da je krsti. „Nemoj biti luckast” reče. „Ja trebam tebi zahvalitiila mu je ruku na rame. Samo krštenje nije bilo toliko važno, pro duži ona u mislima. Bilo jese brineš za naše duše. Slo žili smo se pri je svega da poka žemo da nam je stalo do tebe. Ni co

smi ješi sebi. Barem mislim da je to bilo razlog...

Tlo ispod njih počne se snažno tresti, a general O’Tool zastane, na trenutak uplašen. „To segodilo i ti jekom posljednjeg manevra” reče Nicole, smiru jući obo je tako što je uzela generaku, „premda sam ja tada ležala u nesvi jesti na dnu jame i propustila ci jeli događaj.” „Onetla bila samo na java manevriranja?” „Vjero jatno. Zato je Richard bio toliko uzbuđen.”

Jedva su otvorili poklopac jazbine, kada Richard skoči uz stube. „Učinili su to!” usklikne. i su to!”

O’Tool i Nicole netremice su ga gledali dok je hvatao dah. „Upotri jebili su neku vrstu mremotača – ne znam točno što je to – debelog oko šest, možda osam stotina metara – svuda oko

rskog broda.” Okrenuo se. „Dođite” reče on i potrča po stubama preskačući po tri odjednom.

Unatoč umoru, Nicole odgovori na njegovo uzbuđenje posljednjom dozom adrenalina. Sk

niza stube za Richardom i otrčala do Bi jele sobe. On je sta jao pred crnim zaslonom i prebao-tamo ulazni signal od vanjske slike, koja je prikazivala novi materi jal oko letjelice, do radmke koja je prikazivala približavanje pro jektila.

„Vjero jatno su shvatili naše upozorenje” reče Nicolei. Richard je slavodobitno podigne s tlbi je i nastavi je držati u zraku. „Upalilo je, draga” povikao je. „Hvala ti, oh, hvala ti.”

I Nicole je bila uzbuđena. Ali još nije bila uvjerena da će Ramina akci ja spri ječiti uništenje.general O’Tool ušao i kada mu je Richard objasnio što vide na zaslonu, preosta jalo je još sam

minuta. U Nicoleinom trbuhu sta jali su leptiri veličine nogometne lopte. Tlo se nastavljalo

k je Rama produžavao manevar.Nuklearni pro jektili očito su bili navođeni prema cilju, jer i uz činjenicu da je Rama sigurn

jao smjer, oni mu se nastaviše približavati. Povećana radarska slika prikazivala je da je šespadača vrlo raštrkano. Proci jenjeno vri jeme njihovog udara bilo je u razdoblju nešto kraćnog sata.

Richardova mahnita aktivnost se po jačala. Divlje je koračao po sobi. U jednom trenutku izTB-a iz džepa, spustio ga na pod i počeo brzo govoriti malom robotu kao da mu je TB najbliželj. Ono što je Richard pričao jedva je imalo ikakvog smisla. Jednog trenutka Richard je rekao

da se pripremi za nadolazeću eksplozi ju; sekundu kasni je objašnjavao mu je kako će Rama čjeći nadolazeće pro jektile.



General O’Tool je pokušavao ostati smiren, ali bilo je to nemoguće s Richardom koji je letbi poput tasmanijskog čudovišta. Htio je reći nešto Richardu, ali odluči da umjesto toga izađe da bi imao malo mira.

Ti jekom jednog od ri jetkih trenutaka kada se Richard nije pokretao, Nicole mu priđe i uhvruke. „Dragi” reče, „opusti se. Ništa ne možemo učiniti.”

Richard na sekundu spusti pogled na pri jateljicu i ljubavnicu, a zatim je zagrli. Divlje ju je pbiti, a zatim sjedne na tlo koje se treslo, povukavši i nju za sobom. „Bo jim se, Nicole” reče se ti jelo treslo. „Doista se bo jim. Mrzim kada ne mogu ništa učiniti.”

„I ja sam uplašena’! reče ona blago i opet ga uzme za ruke. „A i Michael.”

„Ali ni jedno od vas ne djelu je uplašenoj reče Richard. „Osjećam se kao idiot, dok skačem u”

„Svatko se suočava sa smrću na drugači ji način, reče Nicole. „Svi osjećamo strah. Samom snalazimo na svoj osobni način.”

Richard se primirio. Bacio je pogled na veliki zaslon, a onda na sat. „Još tri minute do paraj reče.

Nicole mu stavi ruke na lice i blago ga poljubi u usta. „Volim te, Richarde Wakefielde, reče.„A ja volim tebe.”

chard i Nicole su šutke sjedili na podu, držali se za ruke i gledali crni zaslon kada je prvi progao do ruba guste mreže koja je okruživala Ramu. General O’Tool je sta jao iza njih u dovrativši se do oda je tridesetak sekundi rani je. U trenutku kada je pro jektil dodirnuo mrežu, njeziđeni dio se savio, ublaživši udarac, ali je dopustio pro jektilu da prodre dublje unutra. Istovremali di jelovi mreže brzo su se obavili oko pro jektila, pletući gustu čahuru nevjero jatnom brz

e je bilo gotovo za djelić sekunde. Pro jektil je bio na oko dvi je stotine metara od vanjskog omRame, već obavi jen u debeli omotač, kada je nuklearna bo jeva glava detonirala. Mreža na zamalo razleti uokolo, ali unutar Bi jele sobe osjeti se samo jedva primjetni drhtaj.

„Auh!” reče Richard. „Jeste li to vidjeli?”

Skočio je i prišao zaslonu. „Dogodilo se tako brzo” primi jeti Nicole i pridruži mu se.

General O’Tool promrmlja vrlo kratku molitvu-zahvalnicu i pridruži se svo jim kolegamaranom. „Što misliš, kako je to izveo?” upita Richarda.

„Nemam pojma” reče Richard. „Ali ta čahura je nekako zadržala eksplozi ju. Vjero jatno je p

i fantastičan materi jal.” On se vrati radarskoj slici. „Pogledajmo sli jedeći udar pažljivi je. Tbiti ovdje svakog...”

Istog trena nastupi snažan bljesak, a zaslon se ugasi. Manje od sekunde zatim, oštra bočntoko ih pogodi i obori na pod. Svjetla u Bi jeloj sobi se pogasiše, a tlo se prestane tresti. „Jdobro?” upita Richard, pipa jući za Nicoleinom rukom u mraku.

„Mislim da ja jesam” reče O’Tool. „Udario sam u zid, ali samo leđima i laktom.”

„Ja sam dobro, dragi” odgovori Nicole. „Što se dogodilo?”

„Ova je očito eksplodirala rano, pri je nego što je stigla do mreže. Pogodio nas je udarni va

„Ne shvaćam” reče O’Tool. „Bomba je eksplodirala u vakuumu. Kako je moglo biti ud



a?”

„Tehnički, to nije bio samo udarni val” reče Richard i ustane kada su se svjetla opet upalilaet počelo podrhtavati. „Hej, što kažeš na ovo?” prekine on sebe. „Slavna ramanska redundanet bilježi bod. Jesi li dobro?” upita on Nicole, koja je djelovala nesigurno dok se dizala.

„Udarila sam u koljeno“, odgovorila je, „ali nije ozbiljno.” „Bomba je uništila ostatak vlaso jektila“, reče Richard, odgovara jući sada na O’Toolovo pitanje, dok je prelazio senzorom da bi našao rezervne radarske i slikovne izlaze, „Isparila najveći dio trupa rakete i pretvatak u komadiće. Plin i komadi razletjeli su se ogromnom brzinom i stvorili val koji nas je udeža je oslabila silinu udarca.”

Nicole se pomakne do zida i sjedne. „Želim biti spremna za sli jedeći.”

„Pitam se koliko ovakvih udara Rama može preživjeti’,’ reče Richard.

General O’Tool priđe i sjedne pokraj Nicole. „Dva sređena, četrnaest sli jedi” reče. Svi se niše. Barem još nisu bili mrtvi.

chard pronađe rezervne senzore nekoliko minuta kasni je. „Oho” reče, dok je pregledao pre

raze na zaslonu. „Ako ne gri ješim, ova posljednja bomba eksplodirala je na udaljenosti od mometara. Imali smo sreće. Nadajmo se da sljedeća neće eksplodirati neposredno ispred mreže

Trojka je promatrala kako su još dva pro jektila zarobljena i omotana u materi jal koji je oko Ramu. Richard ustane. „Sada imamo kratak odmor” reče. „Proteći će otprilike tri minute doćeg udara – a onda će usli jediti nekoliko pro jektila u kratkom razmaku.”

I Nicole se digne na noge. Vidjela je da se general O’Tool drži za leđa. „Jesi li siguran da o, Michael?” upitala je. On kimne, i dalje zagledan u zaslon. Richard priđe do Nicole i uzmeku. Sjeli su uza zid i čekali sli jedeći udar.

Nisu dugo čekali. Nova bočna sila, mnogo jača od prve, pogodi ih dvadeset sekundi kasni je je čula kako O’Tool teško diše u mraku. „Michael” reče, „jesi li ranjen?” Kako nije odmahgovora, Nicole počne puzati prema njemu. To je bila pogreška. Nije se uhvatila ni za što kadagodio snažni treći udar. Nicole bi snažno bačena o zid i udari se u sljepoočnicu.

General O’Tool je ostao pokraj Nicole kada je Richard otišao do New Yorka pogledati uškarci su tiho razgovarali kada se Richard vratio. On izvi jesti da je bilo samo manjih oštedeset minuta nakon što je zarobljen i posljednji pro jektil, svjetla se opet vratiše, a do se opet p

sti. „Vidiš” primi jeti Richard s napetim osmi jehom, „rekao sam ti da će sve biti u redu. Sve

žno uvi jek rade triput.”Nicole je bila bez svi jesti još gotovo čitav sat. Ti jekom posljednjih nekoliko minuta bila jno svjesna vibraci ja poda i razgovora na suprotnoj strani oda je. Nicole vrlo polako otvori oč

„Ukupno djelovanje” čula je kako Richard govori, „je povećanje brzine duž hiperbole.mo proći Zemljinu stazu znatno rani je nego što je prvotno trebalo, mnogo pri je nego što Zgne u tu točku.”

„Koliko ćemo se približiti Zemlji?”

„Ne previše. Ovisi o tome kada će se završiti manevar. Ako sada prestane, promašit ćemo

prilike mili jun kilometara, a to je više od dvostruke udaljenosti do Mjeseca.”



Nicole sjedne i nasmi ješi se. „Dobro jutro” reče ona veselo.

Dvo jica muškaraca joj priđoše. „Jesi li dobro, draga?” upita Richard.

„Mislim da jesam” reče Nicole i opipa čvorugu na sljepoočnici. „Možda ću neko vri jeme vobolju.” Pogledala je dvo jicu muškaraca. „A što je s tobom, Michael? Čini mi se da se prisjsam se brinula za tebe neposredno pri je velikog udara.”

„Onaj drugi izbio mi je zrak” reče O’Tool. „Srećom, bio sam bolje pripremljen za treću bozgleda da su mi i leđa sada u redu.”

Richard joj počne objašnjavati što je doznao posredstvom izlaza Raminih vanjskih senula sam posljednji dio” reče Nicole. „Zaključu jem da ćemo sada potpuno promašiti Zemlju.”rd joj pomogne ustati. „Ali kamo idemo?”

Richard slegne ramenima. „Nema planetnih ni asteroidnih odredišta u području naše trenutnKinetička energi ja nam se povećava. Ako se ništa ne promi jeni, potpuno ćemo napustiti Stav.”

„I postati međuzvjezdani putnici” reče Nicole tiho. „Ako toliko poživimo” dodao je general

„Što se mene tiče” primi jeti Richard, „nemam namjeru brinuti se oko toga što će se dogodit

m ne za sada. Želio bih proslaviti naš bi jeg pred nuklearnom falangom. Glasam za to da se p gore i upoznamo Michaela s novim pri jateljima. Hoće li to biti ptice ili oktopauci?” Nicole vom i nasmi ješi se. „Nepopravljiv si, Wakefielde. „Nemoj nikako prestati...”

Nemoj nikako sprječavatiVjernih duša spoj,

TB ih iznenada prekine. Tro je astronauta ostadoše na tren zbunjeni. Zatim se zagledaše u mbota pa prasnuše u smi jeh.

... Ljubav nije ljubav koju svatko

S promjenom mijenja, il’ako se sjetiDa s nevjernikom iznevjeri lako.Oh ne, ljubav je kula lučonosna...

Richard podigne TB-a i isključi ga. Nicole i Michael su se i dalje smi jali. Richard zagrli svanjih. „Ne mogu zamisliti tri bolja suputnika” reče i digne malog robota iznad glave, „gdje go pošli.”

--------------- ovdje otrgni i upiši sebe kao autora ---------------rado pomažemo neuke, budi heroj ulice

Chita(m) team



Arthur C. Clarke

anje je usamljenički posao, tako da i posli je nekoliko desetljeća čak i najzagriženi ji sebiže ponekad poželjeti malo društva. Ali suradnja u bilo ko joj vrsti umjetnosti je r izičan posao,uključi više ljudi, manji su izgledi za uspjeh. Možete li zamisliti kako Moby Dicka pišu zarman Melville i Nat Hawthorne? Ili Rat i mir Lava Tolstoj i Fjo dor Dosto jevski? Uz dodatne

ge Ivana Turgenjeva?

Ja sigurno nikada nisam zamišljao, sve do pri je nekoliko godina, da ću ikada surađivati s nugim autorom na jednom književnom di jelu. Ne-književni radovi su druga stvar: sudjelovao sta manje nego četrnaest pro jekata s više autora, od čega dva s urednicima časopisa Life. Ali

vnost – nipošto! Bio sam siguran da nikada neću dopustiti uljezu da se umi ješa u moje jedinsdručje stvaralaštva...

Pa, smi ješna stvar dogodila se na putu do tekst-procesora. Početkom 1986. moj agent, Scotdith, obratio mi se na svoj na juvjer ljivi ji način koji počinje rečenicom: Nemoj-reći-ne-do

vršim” Kako izgleda, po javio se jedan mladi genij, filmski producent, koji je odlučio ekraniko – bilo koje – moje dje lo. Iako nikada nisam čuo za Petera Gubera, dogodilo se da sam ga njegova filma (Ponoćni ekspres i Dubina) koji su osta vili na mene priličan do jam. Bio same zadivljen kada mi je Scott rekao da je posljednji Peterov film, Boja grimi za, no miniran čt Oscara.

Međutim, za ječao sam u sebi kada je Scott nastavio pričati o tome kako Peter ima pri jatelja m blistavom ide jom i kako bi volio da je ja razvi jem u scenarij. Za ječao sam, jer u SF-u odma novih ide ja, a da je ova doista blistava, meni bi već rani je pala na pamet. Uz to, mrzim sce nvjero jatno su dosadni, gotovo nečitljivi i, barem što se mene tiče, nemoguće ih je pisatizbena partitura, predstavlja ju samo nužan međukorak u produkci ji. Potrebna su određena poi jeća da bi se napisali, ali sami nema ju književne ili umjetničke vri jednosti. (Glazbenu par

rem je zgodno pogledati.)

Onda mi je Scott objasnio tko je taj pri jatelj, a ja sam se trgnuo. Pro jekt je odjednom djeista uzbudljivo, jer razlozi nisu imali nikakve veze s Peterom Guberom, ali su imali mnogo tonleyem Kubrickom.

Vraćanje u prošlost. Dvadeset godina rani je, u di jelu 2001: Odise ja u svemiru Stanley i jasjetili Jupiterove mjesece – i ne sanja jući da će te potpuno nepoznate svjetove istražiti rob

elice znatno pri je datuma iz naslova našeg filma. U ožujku i srpnju 1979. godine dvi je sonder otkri še da su Io, Europa, Ganimed i Kalisto čudnovati ja mjesta nego što smo se mi usuđivalsliti. Začuđu jući prizori Jupiterovih divovskih satelita učinili su mogućim – ne, obaveznim – dem roman 2010: Druga odise ja. Ovaj put, jo vi janski kadrovi mogli su biti utemeljearnosti, ne na mašti; a kada je Peter Hyams snimio 1984. po toj knjizi film, mogao je iskoarne snimke sa svemirskih letjelica Voyager kao po zadinu za najveći dio radnje.

Iako su rezultati iz 1979. bili spektakularni, s puno uvjerenja se smatralo da će biti potpunošeni za jedno desetljeće. Svemirska sonda Voyager pro vela je samo nekoliko sati u blizini Jup

o jurivši pokraj divovskog planeta i njegovih mjeseca na putu prema Saturnu. Ali u svibnju ASA je planirala lansirati Galile ja, još ambi ciozni ju svemirsku sondu. Ova ne bi išla tek na k



olazak, već na pravi sastanak; Galilej bi pro veo dvi je godine, počevši od prosinca 1988, nnom istraživanju Jupitera i njegovih velikih mjeseci. Do 1990, ako bi sve išlo kako treba, pos

takav priljev informaci ja o tim egzotičnim svjetovima da bi Treća odise ja u svemiru postalažna. To sam namje ravao napisati; prikvačio sam svo ja kola uz Galile ja i baš me bilo bri ga za

kog amaterskog autora znanstvene fantastike. Kako da ga pristojno odbi jem? Još sam razmišlme kada je Scott nastavio:

„Peter Guber bi htio doletjeti na Šri Lanku, samo na trideset šest sati, da ti predstavi tog tipau je Gentry Lee, a dopusti mi da ti objasnim tko je on. Radi u Laboratori ju za mlazni pogon i g

nženjer za pro jekt Galilej. Jesi li čuo za to?”„Da” rekoh ja slabašno.

„A pri je toga, bio je direktor planiranja misi je sondi Viking, koji su posla li one divne sarsa. Budući da smatra da javnost ne ci jeni dovoljno ono što se događa u svemiru, napravtku s tvo jim pri jateljem Carlom Saganom s ciljem da naprave Kozmos – bio je upra vitelj ci jei je...”

„Dosta!” kriknuh. „Tog čovjeka moram upoznati. Reci gospodinu Gaboru da ga odmah dov

„Zove se Guber” reče Scott, „Peter Guber.”

Dakle, dogovoreno je da njih dvo jica dolete do Šri Lanke, pa ako mi se svidi Gentryjeva iddjednako važno, Gentry), napisat ću skicu – možda desetak stranica – na ko jima ću izložiti karlokaci je, zaplet i osnovne elemente na temelju ko jih bi bilo koji dobar scenarist mogao raznarij.

Stigli su u Colombo 12. veljače 1986 – dva tjedna posli je katastrofe Challengera. Go dina bala je biti ona velika godina za svemir, ali sada se ci jeli program NASA-e našao u potpunou. Posebno je Galilej bio od ložen za više godina. Tek 1995. doći će prve nove vi jesti s Jupiteeseca. Mogao sam zaboraviti na Treću odise ju u svemiru – kao što je Gentry mo gao zaboravit

s Galile jem osim vratiti ga s Capea i staviti ga u naftalin.Srećom, sastanak Guber-Lee-Clarke dobro je prošao i sljedećih nekoliko tjedana ispun

m flopi diskove zamislima, likovima, okolnostima, zapletima – svime što se makar i izdalekaupotrebljivim za priču koju smo odlučili nazvati Koli jevka. Netko je jed nom rekao da se piževnog di jela sasto ji u odbacivanju alternativa. Potpuno točno: jednom prilikom izračunaobi, da sam iskoristio sve elemente koje sam stvorio u svim mogućim kombinaci jama, bil

ljno materi jala za pola mili jarde različitih Koli jevki.

Poslao sam Gentryju onu vari jantu koju sam konačno izabrao, u obliku sinopsisa od četiri t

eči. Svidjela mu se i on je opet doletio na Šri Lanku da bismo razradili po jedinosti. Ti jekomvnom maratona gore u planinama, iznad drevnog grada Kandy, i unatoč tome što nam je pozovlačila najveličanstveni ja panorama koju sam ikada vidio, dovršili smo demi-hemi-semi-firzi ju od osam tisuća ri ječi koja je napokon poslužila kao temelj za roman. Posli je toga moglađivati uz pomoć čestih telefonskih poziva i slanja metara i metara tiskanog teksta preko Paci

Na pisanje je otišao dobar dio godine, iako smo, dakako, obo jica radili i na drugim pro jekda sam otkrio da Gentry znatno bolje pozna je englesku i francusku književnost od mene (uvremenu sam već postao imun na takva iznenađenja), junački sam počeo pružati otpor svim pima da mu nametnem vlastiti stil. To je uznemirilo neke dugogodišnje čitatelje Arthura Cl

e su, kada se Koli jevka po javila pod za jedničkim imenom nas dvo jice, bili ljuti na di jelove



h ja malo više pročistio. Di jaloške dionice pune slenga, objasnio sam ja, proizvod su Gentrydina provedenih s inženjerima i matematičarima iz Odjela za astrodinamiku pri JPL-u.

Pa ipak, do sada, koliko je meni poznato, ni jedna škola nije tražila da se Koli jevka uklo ni snjezine knjižnice. Spominjem to, jer sam upravo ustanovio, na svo je zaprepaštenje i zgražanto doista dogodilo romanu Matica Zemlja pri je deset godina. Štoviše, dotična je komisi ja zabom prigodom sve anto logi je koje su sadržavale bilo što što sam ja ikada na pisao.

Volio bih da sam za to čuo tada kad se dogodilo. Uživao bih reći tim pripravnicima za ajatje verzi ju za sli jepe romana koji ih je toliko uvri jedio napisala dama koja teško da bi ikadavirala pornoliteraturu. Ona je, naime, igrom sluča ja, udana za predsjednika Vrhovnog gleske.

Iako je Koli jevka prvotno za četa kao filmski pro jekt, a obrada je pripremana za filmsku kou Warner Films, izgledi da ona ikada stigne na filmsko platno sada djelu ju slabašno. Lošomm, čitav niz filmova s podvodno/izvanzemaljskom tematikom po javio se otprilike u vravljivanja knjige, a najveći njihov dio potonuo je bez traga.

Ali Peter Guber, drago mi je što to mogu reći, ide s dobrog na bolje. Njegova posljednja eštice iz Eastwicka, Gorile u magli i Kišni čovjek vrlo su do bro primljena; čak i taj kratki pop

zu je njegovo zanimanje za neobične i vri jedne pro jekte. Možda će napraviti Koli jevku kada et dođe na početak, kao što će se to sigurno dogoditi. „Posto je ciklusi u ljudskim stvarima”mskim.

Iako sam silno uživao u radu s Gentryjem, kada smo završili s ljuljanjem Koli jevke, ni sam nova za buduću suradnju – zato što je sada Halle jev komet dominirao mo jim životom, baš o

ko nije dominirao svo jim razočarava jućim sja jem zemaljskim nebesima. Shvatio sam da će nsljedeće po javljivanje, 2061, biti divna priliku za Treću odise ju u svemiru (ako dugo odlagan

ej do ista izvede svo ju predstavu 1995, kao što se očeku je, i pošalje nam megabajte novih infoa iz jovi janskog sustava, moglo bi doći i do Završne odise je. Ali ništa ne obećavam).

Do ljeta 1987, 2061: Treća odise ja do bro je išla u knjižarama, hvala na pitanju, a ja sam opo osjećati onu upornu krivnju koja obuzima autora kada ne-radi-na-nekom-pro jektu. Iznenadvatio da mi jedan sto ji pred samim nosom.

Pri je petnaest godina, napisao sam posljednju rečenicu u romanu Sastanak s Ramom, koja ja: „Ramanci sve rade triput.” Te ri ječi došle su mi na um u posljednji tren, kada sam radio zavizi ju rukopisa. Nisam – časna ri ječ – tada imao na umu nastavak; to mi se jednostavno odnim, otvorenim kra jem knjige. (Ni u stvarnom životu, dakako, ni jedna priča nikada se ne za)

Mnogi čitatelji – i kritičari – brzopleto su zaključili da sam od samog početka planirao trilopa, nisam – ali sada sam shvatio da je to sjajna ide ja. A Gentry je bio pravi čovjek za taj pao je potpuno znanje o nebeskoj mehanici i svemirskoj tehnologi ji, tako da se potpuno mogaosa sljedećim po javljivanjem Ramanaca.

Brzo sam skicirao spektar mogućnosti, onako kako sam učinio s Koli jevkom, i za vrlo krjeme Rama II bi jaše rođen. Vrt Rame i Ra zotkriveni Rama usli jedit će ti jekom razdoblja 1989-

I tako, Gentry opet stiže preko Pacifika na sesi je tipa ‘moždana olu ja’ po brdima Šri Lanštar se žali zbog pozamašnih ispisa s ko jima mora balansirati na biciklu do moje kuće. Ali ov

nologi ja je ubrzala naše međukontinentalne operaci je. Telefaks aparati sada nam omoguću



mjenju jemo ide je gotovo u realnom vremenu; to se pokazalo daleko pogodni je od onektronske pošte koju smo koristili Peter Hyams i ja kada smo pravili scenarij za 2010 .

Ima se još mnogo toga reći o toj vrsti suradnje na daljinu; ako su preblizu, koautori mogu eviše vremena na trivi jalnosti. Čak i jedan pisac može smisliti beskrajne izgovore za nerado jicom, mogućnosti se, u najmanju ruku, dižu na kvadrat.

Međutim, kako pokazati da pisac zanemaru je svoj posao? Čak i ako zaglušno hrče, njegovajest možda radi punom parom. A Gentry i ja smo znali da naši najluđi izleti u književnost, znjetnost ili povi jest mogu pružiti korisne elemente priče.

Na primjer, ti jekom pisanja Rame II posta lo je očito da je Gentry zaljubljen u Eleanoru Asku (ne brini, Stacey – mrtva je već 758 godina) i morao sam ga s puno takta uvjeriti da ne poele stranice njezinom zadivlju jućem životopisu. (Ako se pitate kako E. A. može imati bilo kze s međuzvjezdanim pustolovinama, čeka ju vas ugodna iznenađenja.)

U svakom sluča ju, naučio sam od Gentryja mnogo toga o francuskoj i engleskoj povi jesnikada nisu učili u školi. Zgoda kada je Eleanora Akvitanska ukorila svog sina, ponositog k

nika Richarda Lavljeg Srca pred njegovim trupama zbog toga što nije imao pri jestolonasljedro jatno je bio jedan od pikantni jih trenutaka britanske vojne povi jesti. Avaj, ni na koji način

mo mogli ubaciti galantnog, ali homoseksualnog Corleonea, koji je često bio kum, ali nc... za razliku od Gentryja, čiji je peti sin stigao na svi jet pred kraj Rame II.

Ali srest ćete se s Gentryjevom najdražom tvorevinom, Svetim Michaelom od Siene koji sba roditi. Siguran sam da ćete opet naići na njega u knjigama koje će Gentry objaviti pod vlaenom, uz minimum moje pomoći ili mo jih savjeta.

Dok pišem ove ri ječi, upravo stižemo do polovice naše četverosveščane suradnje. Iakoleda da znamo što će se dogoditi sljedeće – siguran sam da Ramanci ima ju u rukavu poprienađenja za nas...



ZAHVALE

nogi ljudi pridoni jeli su ovom romanu ti jekom opsežnih razgovora u dvogodišnjem razdeđu one čije su primjedbe i pronicljivost bili osobito dragocjeni spada ju Bebe Barden, Paul s, Clayton Frohman, Michael Glasmann, Bruce Jakosky, Roland Joffe, Gerry Snyder i Ian Stew

Lou Aronica, Malcolm Edwards i Russ Galen dali su značajne doprinose ovoj knjizi. Njedničke primjedbe bile su neprocjenjive u oblikovanju konačne građe romana.

Posebnu zahvalnost dugu jemo ocu Martinu Slaughtu, čije je religijsko prosuđivanje bine važnosti pri stvaranja lika generala O’Toola, kao i Peteru Guberu, koji je omogućio da se ovog romana upozna ju pri je nešto više od tri godine.

I na kra ju, ova zahvala ne bi bila potpuna bez posebnog spomena obitelji gospodina Leeava supruga Stacey i pet mladih sinova, Cooper, Austin, Robert, Patrick i Michael, velikoduš

u omogućili da se otisku je na nužna putovanja oko pola svi jeta do Šri Lanke i pružili mu priližnu osamu, bez čega ova knjiga nikada ne bi bila napisana.



Napomene

1] Vra tilo, Titani ja, Puk, sve likovi iz Sna ivanjske noći W. Shakespearea



adržaj

Rama se vraćaPokus i obukaSastanak posadeVeliki kaosNakon slomaLa signora Sabatini

Odnosi s javnošćuBiometri jaDi jastolička nepravilnostAstronaut i papaSveti Mic hael od SieneRamanci i rimljaniSretna Nova godinaZbogom, HenrySusret

Rama, Rama, blistaj sja janSmrt vojnikaPost mortemStjecanje zrelostiBlaženi sanPandorina kockaZoraNoćZvukovi u tami

Pri jatelj u ne voljiDrugi izlazakUhvatiti biotaEkstrapolaci jaLovPost mortem IIČudo iz OrvietaIstraživač New YorkaNestala osobaČudna družinaU jamuPravac sudaraNasukanaPosjetiteljiVode mudrostiPoziv stranacaPravi pri jateljDva istraživačaEgzobiološka psihologi ja

Još jedna jazbina



NikkiBolja polovica hrabrostiProgresivne matriceDobro došli, ZemljaniMeđudjelovanjeVječno će živjeti nada

Arthur C. Clarke - 2. Rama II

Documents

Transcript of Arthur C. Clarke - 2. Rama II