Artes Minores 2
-
Upload
nikolinaa-nina -
Category
Documents
-
view
270 -
download
14
description
Transcript of Artes Minores 2
ARTES MINORES II.Ovaj kolegiji se bavi sitnom arheološkom građom od:
-staklo- staklene posude, staklena pasta isl.
-kosti- igle, češljevi i sl.
-keramika- većinom terra sigillata
Muzej antičkog stakla
-staklo je umjetna tvorevina
-paljenjem staklenog pjeska slučajno nastaje staklo
Kvarc- pjesak ili kamen+Soda+Vapno= STAKLO
-potrebna je visoka temperatura da se otopi kvarca, pa se zato koristi soda koja smanjuje telište kvarca
-postoje radijonice koje su isključivo specializirane za izradu sirovina
- takvu sirovinu se prenosi do sekundarne radionice
-u sekundarnim radjonicama se izređuju predmeti
Pr. potopljenog broda koji prenosi sirovinu stakla je brodolom pored Mljeta
Predmeti potrebni za izradu stakla
-kalupi- seriska proizvodnja
-puhaljke
-zdjelice, plitice tehnika prešanja
-okrugle posude tehnika puhanja
-3. i 4. st.- kod ukrašavanja se koristi sve boje
-naknadno na hladnom predmetu
-postupni proces hlađenja- tada se dekorira
Podrijetlo materjala- istočne i zapadne provincije
-Sirija, Palestina, Egipat, Cipar, južna Grčka
-najviše matrijala iz sjeverne Italije- preko Akvileje uvezeno kod nas
-nešto materijala ima i iz Galije i Panonije
-masivni predmeti- Galija- 3.st.
-predmeti iz sjeverne Italije- 1. i 2. st.
-u Saloni proizvodno središte, možda i u Zadru, ako ne onda uokolo Zadra (Aserija i Enona)
-balzamari, vrčevi, boce s dugim vratom, zvonolike boce i sl.
-u Aseriji pronađeno staklo s imenom staklara
-manje posude- korištene u kozmetici i farmaciji- boce s dugim vratom da se spriječi hlapljenje
-boce s kapaljkama – služila za doziranje manje količine tekučine
-Staklo iz muzeja- nekropola Zadar- Relja, HAK, Poliklinika- tamo prolazio antički put
- Nin
-Aserija
-Starigrad Paklenica- Argyruntum
-Ukopi- incineracija u kamenim i staklenim urnama
-kamene urne- okrugle, ali i kvadrate
-ima i stakla ukopanog pod tegulama
-Nakit od stakla- nije baš raznovrsno
-najviše ima staklenih perli
-staklene ukosnice
-prstenje
-nalaz narukvice iz Sotina
-Staklo koristi se i u kuhinji, odnosno u svakodnevnoj upotrebi
Slika 1 Staklene perle, MAS ZADAR
-Boja- plava, žuta
-najviše zeleno-plava- to je prirodna boja stakla
-oksidi metala davali posebnu boju staklu
-željezni oksid- zelenu
-bakreni oksid- crvenu
-kobalt- plava
-u antici su rijetki nalazi staklenih prozora
-ljevnica, trula (kaciola), kapaljka
-jako male bočice korištene za parfeme, otrov, a možda kao amuleti- neki kao privjesci
-boce rijetkih oblika- boca u obliku ribe (izrađena kalupom)- istočni mediteran
-zdjele ¨millefiori¨ , boce u obliku datule, ljutske glave, češera
-možda kultne svrhe
Tehnika izrade stakla
-staklo se zagrijava dok ne dobijemo smjesu sličnu medu. To se stavlja na puhalju i polagano puše i formira- temperatura peći negdje oko 1500˙C. Poslije ide postupak hlađenja gdje se polako smanjuje temperatura.
Slika 2 Boca u obliku Ribe, MAS ZADAR
Kornakum (Sotin)
Distribucija rimske keramike kao prilog poznavanju Kornakuma
-slabo se pisalo o njima
- česti površinski nalazi
-
U sotinu nađena Arentinska terra sigilata- najstariji nalaz u RH te terre
- ranocarska iz 1.st.- Juljevslo –klaudjevska dinastija
Ulomak piata s ribom/ delfinom iz Sjeverne Italije- iz 1.st. .- Juljevslo –klaudjevska dinastija
Keramika s pečatom u obliku stopala – odredi se lakše od kada jeArentinska terra- 1.st.- Juljevslo – klaudjevska dinastija
Ovi nalazi iz Sotina su iz rubnog djela lesne zaravi- tamo se često nalazi ranocarski materijala
Ulomci galske produkcije terre sigilate- Južno galska produkcija- 2. pol. 1.st. i 2.st.- Car Vespazijan- više je ima nego Arentinske terre sigilate
-Srednje i istočne galske produkcije- 2.st.-Antonini- produkcija dosegla vrhunac- iz ovoga ima najviše nalaza u Sotinu motivi jelena, lava, medvjeda i sl.
Problem oko produkcije ove terre se javlja na prijelazu iz 2.st. u 3.st. U tom razdoblju se jako smanjuje produkcija, pa se stoga počinju javljati KOPIJE. radionice imitiraju Garlsku terru sigilatu
Panonske i meziske keramičarske radionice – imamo nalaza i ovih radionica u Sotinu- ulomci ove keramike su loše pečeni i loše prikazani (gotovo bez glazure) pr. radionica PAKATUS ili radionica X
Sjeverno Afričke keramičarske radionice- jako rijetki nalazi ove keramike u Sotinu, ali jako česte u rimskoj provinciji Dalmaciji- osim ovoga u Panoniji je još nađeno ove keramike u Sisku zbog nestanka radionica u Zapadnoj Europi počinju se keramika uvoziti iz drugih krajeva poput sj. Afrike.
Tegule- u Sotinu ih nalazimo na kastrumu
Keramika- u Sotinu ih ima i na kastrumu i u civilnom dijelu
Vojnici su bili oni koji su imali luksuznije predmete poput terre sigilate. Inače Kornakum (Sotin) je bio dio rimskoga limesa zato je ovaj lokalitet bogat nalazima.
Staklo iz Kornakuma
-staklene naušnice, zrna, amuleti
- proizvodnja stakla počinje sa Keltima- narukvice od kobaltno plavog stakla- keltsko latensko razdoblje2.st.pr.Kr.
Predmeti sa žutom i bijelom inkrustaciom došli su iz Panonije uz pomoć trgovine.
svi ovi predmeti su nađeni pred rimskim Kornakumom uz Dravu
Geme- nešto iz Sotina- ima ih tamo oko 15-20 primjera
-sitni su prikazi, ali jako precizni u jako tvrdom dragom ili poludragom kamenu
-motivi na ovom predmetu su izvedeni urezivanjem- koristio se za pečatiranje
-motivi svakakvi pr. prikaz Marka Aurelija
-nalazimo ih zasebno(već su ispali) ili ponekad u željeznom prstanu
Iz Sotina
-prikazi lovca, životinja, neke bez prikaza, mogu biti i bez prikaza
-gema s prikazom orla kako trga zeca u gnjezdu
-urezani motiv kvadrige- Sol- bog sunca
Kame- vrijedi sve isto što i za geme jedina razlika je da je prikaz reljefno izveden, a nije urezan
Stakleni amuleti iz Sotina
-općenito najčešći motiv na amuletima je Lav s polumjesecom i zvijezdom- žute boje- 3. i 4.st. ima ih u Sotinu
-amuleti s dva okrenuta lica- plava boja -3. i 4.st.
Perle- za narukvice i ogrlice
-boja koja se javlja je plava, zelena, manji boroj je žutih
- 3. i 4.st.
-narebrene kuglaste perle- svijetle zelene boje, slične su i plave neprozirne
-koralj se često koristio kao materijala za perle- čest je na moru rjeđi u Sotinu
-ulomci staklenih narukvica- najčešće glatke
-slijede narebrene
- s kvrgama
- tordirane su rijetke
- rijetke su s inkrustaciom i raznobojne
-još nailazimo na žetone za igru od stakla
Što je?
-Staklena urna i čaša
Kad se javlja?
-kroz cijelu antiku
Tko piše?
-Ivo Fadić
-pozlačeno staklo iz Štrbinaca pord Đakova
-4.st.
-B. Migotti
-stakleni žetoni i koštana kocka iz Sotina
-kršćanske lucerne
- od 4. do 6.st.
-J. Vučić, B. Bubić
-koštane igle s ukrašenim glavama
-koštani češljevi
-terra sigilata
Sl.1.-motivi borbe gladijatoraa
Sl.2.-zomorfni motiv. Sj.Afrika
-I. Borzić,M. Ilkić, Z. Brusić, I. Radić Rossi
Sl.3.-morsko mitološko biće iz Sotina
Sl.4.- terra s pečatom
Antičke lucerne- 1.-4.st.
Sl.5.-bog sol na kvadrizi
Sl.6.- bog Mars
Geme –Bruno Nardelli
Sl.8. –lovac
Sl.9.-Sol na kvadrizi
Sl.10.- Erot
Sl.11.- Orao trga zeca u gnjezdu iz Sotina
Sl.12. umetak za prsten bez prikaza
Seminari:
N. Cambi -Neki kasnoantički predmeti od stakla s
figuralnim prikazima u arheološkom muzeju u Splitu
U ovome djelu autor se bavi dvjema specifičnim grupama staklenih
predmeta s specifičnim ukrasom iz razdoblja kasne antike. Oni su
-dijelovi staklenih narukvica
-mogu biti glatke, tordirane, ukrašene raznobojno inkrustaciom, utiskivane i sl.
-K. Jelinčić, Z. Buljević
-
perle od staklene paste
-stakleni amuleti
Sl.1. –lav s motivom polumjeseca i zvijezde poganski motiv
Sl.2. –židovska minora židovski motiv
Sl.3.- Felix culpa kršćanski motiv
- 4.-5.st- u razdoblju vjerske tolerancijse
-N. Cambi
specifični upravo zbog figuralnih prikaza, koji bacaju svjetlo na spomenuti period. To je
period za vrijeme vjerske tolerancije kada se paralelno manifestiraju razni religiozni
koncepti.
Pozlaćena stakla (fondi d'oro ili vetri dorati)
U Arheološkom muzeju imamo dva primjerka koji vjerojatno potječu iz Solina. Riječ je o
dvjema malim staklenim kvržicama (promjera otprilike 3 cm) u kojima s unutrašnje strane
ispod tankog sloja stakla bio umetnuti zlatni listić. Na tom listiću je ugrebani figuralni
prikaz. Po mišljenu Nenada Cambia pripadaju jedno te istoj posudi, odnosno stajali su kao
samostalni medaljoni koji je ukrašavaju. Posada je prema tome trebala biti veća, a
medaljoni su bili u stjenkama. To je stvaralo diskusije među arheolozima jer se nije znala
njihova prava funkcija. Neko vrijeme se vjerovalo da su sva pozlaćena stakla dna čaša pa je
zato u talijanskoj terminologiji ušao naziv fondi d'oro. Jako slabo se istraživala sama
funkcija tih predmeta, a više se dalo naglasak na njihov figuralni prikaz. Ipak je uočeno da
su dna posuda znatno šira i da imaju ravno dno s ojačanjem, a ne ono što imaju ove
pozlaćene kvržice.
Pozlaćena dna iz splitskog muzeja nisu bila s vanjske strane prozirna, niti su imali podlogu
za stajanje, nego su bila oblog laganog ispupčenog, bradavičastog oblika. Prema tome
Cambi zaključuje da ovi primjerci spadaju u skupinu bradavičastih posuda. To on zaključuje
po tome što oba medaljona pokazuju jedinstveni opći izgled, identičnu tehniku lijevanja
stakla, slične dimenzije, identično kvadratno uokvirenje motiva i jednaki stil urezivanja
figura u zlatnu podlogu. Po tome se da zaključiti da ova dva primjerka stakla su s iste boce,
ali da ih je moralo biti i mnogo više.
Staklo 1.
U kvadratnom okviru je prikazano Mojsijevo čudo
izvora (Izlazak II,17,6). U sredini je Mojsije odjeven u
tuniku i palij. U desnoj ruci drži čudotvorni štap, a
lijevo od Mojsija je slap vode. Ovo je inače jako česti
Staklo 2.
Staklo je nažalost nešto oštećeno. U kvadratnom
obliku je prikazan prorok Jona kako leži oslonjen na
hridinu, pod strehom od bršljanova lišća. Ovaj prikaz
također spada pod omiljenijim prikazima
starokršćanske umjetnosti. Po Cambiju postoji velika
vjerojatnost da se osim ovog prikaza nalazilo iz niz
drugih prikaza iz joninog ciklusa, poput njegovog
bacanja u more i proždiranje kita, te izbacivanje na
obali.
Nenad Cambi je pokušao naći slične primjerke, ali kada se radi u ovoj tehnici teško je nači
identične prikaze. U ovoj tehnici rade pojedini majstori za pojedinu posudu pa je moguće
naći samo analogne prikaze po tehnici ili po motivu. Ako se pojedini prikazi stilski vrlo
bliski onda se vjerojatno radi o srodnoj ili zajedničkoj radionici. Najbliži primjerci ovim
našima nalazimo u vatikanskoj biblioteci, Museo Nacionale U Firenci ili pak u Btitish
Museum. Ovakvih nalaza većinom nalazimo u Italiji u rimskim katakombama, ali ponekad i
u drugim provincijama rimskoga carstva.
Problematika datiranja ovih predmeta nije do dan danas riješena. Znamo da se ovakvi
predmeti počinju javljati početkom 3. st. U to doba se prikazuju većino portreti, ali i drugi
prikazi kao samostalni medaljoni, te kao dna čaše. Ti raniji prikazi su bili oslikani zlatom na
staklenoj podlozi, za razliku od kasnijih koji su ugrebani u zlatni listić. Ovi naši spadaju u
ovu drugu grupu. Po Cambiu ovi ulomci stakla su iz 4. st. i to vjerojatno zbog toga što se
narativni prikazi javljaju negdje u konstantinovo vrijeme. Što se tiče provenijencije ova dva
ulomka oni sigurno potječu iz Rima.
Amuleti
Drugu skupinu predmeta su amuleti. To su privjesci s ušicom za vješanje o vrat od žutog-
smeđeg, tamnog, odnosno gotovo crnog, te plavog stakla. Svi ti amuleti čine jednu grupu
iako se javljaju poganski, židovski i kršćanski motivi. Amuleti od žuto-smeđe boje su bili
lijevani, a karakteristika im je zadebljani obod i ušica. Kod tamnog stakla amuleti su isto
odlijevani, ali je prikaz bio utisnut kao žig pomoću matrice. Ovi plavi amuleti su znatno
deblji od žuto-smeđih, ali zato iz srodne radionice za razliku od tamnih amuleta.
Najveći broj predmeta su poganskog karaktera. U središtu je lav iznad kojeg je lunarni i
solarni motiv. Lav je prikazan u profilu najčešće na desnoj strani s podignutim repom, a
iznad su polumjesec i zvijezda (po Cambiu to je sunce). Ovaj motiv nalazimo u amuletima
žuto-smeđe boje i onim tamnima, a imamo sačuvano oko desetak primjeraka. Jedan od
amuleta ima čak i grčki natpis.
Samo dva motiva se javljaju u kopiji. To su slika 10 i slika 15. Na ovim primjerima vidimo
osobu u stojećem stavu, odjeven u dugu haljinu, s raširenim rukama, a u njima drži neki
čudni zavjetni predmeti. Do te osobe su po jedan jelen sa svake strane. Cambi ne zna o
kojemu je božanstvu riječ.
Drugi par sličnih prikaza su slika 8 i slika 7 u tablici. Na lijevoj stani amuleta se nalazi bista
rimskog imperatora u profilu na desno, s radijalnom krunom na glavi do njega je viktorija
na kugli oja ga ovjenčava. Po sličnosti cambi je zaključio da se radi o istome caru i da je
vjerojatno netko iz 3. st. jer se oni redovno prikazuju s radijalnom krunom. No nije znao
odrediti točno o kojemu je caru riječ jer je amulet loše očuvan. Sličnih prikaza nalazimo i u
amuletima od gaganta kojih ima podosta u Arheološkom muzeju u Splitu. Kod ovog slučaja
jedan je amulet napravljen od žuto-smeđeg, a drugi od plavog stakla. Po tome se možda u
istoj radionici izrađeni i žuto-smeđi amuleti i oni plavi.
Amulet na slici 13 ima prikaz erota koji jaše na lavu s bičem u rukama. Na slici 6 ima prikaz
dvije glave, lijevo muškarca, desno žene u profilu.
Na slici 4 je komična kazališna obrazina, glava debelog čovjeka s dugim uvojcima, glava
pokrivena velom.
Slika 7 ima prikaz rimske vučice kako doji romula i rema, iznad njih polumjesec i zvijezda.
Solarno lunarni karakter.
Slika 3 motiv lava i jedne ptice grabljivice, ptica ima krunu ali je nejasno o kakvoj je kruni
riječ.
Slika 11 žaba odozgo, iznad i ispod nje su grčka slova. Najvjerojatnije magično značenje i
duboka simbolika.
Slika 19 podsjeća na zakukuljenu ljudsku figuru i dva stabla. Previše izlizano da bi bilo
prepoznatljivo.
U drugu grupaciju možemo svrstati amulete od tamnog stakla pošto pripadaju nekoj drugoj
radionici, a po motivima prevladavaju prikazi lava u profilu i solarno lunarni motivi.
Osim ovih poganskih, imamo i nekoliko amuleta od žuto-smeđeg stakla čije starokršćansko
podrijetlo ne dolazi u pitanje. Na slici 16 je prikaz figure Dobrog pastira s ovcom na leđima.
Odjeven u kratku tuniku i visoe čizme. Imamo i sličan primjer na slici 17. No taj motiv
dobrog pastira nije nužno kršćanski, može biti i neutralni motiv.
Na slici 18 je prikaz geme s čovjekom odjevenim u tuniku kako sjedi na stijeni, u
govorničkoj pozi s podignutom desnicom pred dvanaest malih ljudskih figurica. Vjerojatno
krist koji pripovijeda.
Tu je još i amulet s prikazom menore amulet s prikazom menore, a pored nje je rog za ulje
ili keren apuh, posudica za fitilj sviječnjaka i još neki sitni predmeti. Amulet dokazuje
prisutnost židovske nazočnosti u saloni.
I to je kraj tih skupina žutog, smeđeg ili plavog stakla. Dvije posljednje su u velikoj manjini i
pokazuju iste značajke proizvodnje. Prva grupa je lijevana, a u drugoj je reljef napravljen
utiskivanjem matrice. Zbog raznovrsnih religioznih prikaza možemo pretpostaviti da je
kasno carsko doba bilo doba religiozne tolerancije. Kršćanski motivi su češći pa možemo
primijetiti promjenu vjerskih nazora. Amuleti zbog svoje ideologije, grčkog pisma i žuto-
smeđeg stakla daju naslutiti njihovo istočno podrijetlo. Bio je importiran po čitavom
postoru rimskog carstva, a kod nas se najveća koncentracija nalazi u saloni. Iako su amuleti
izdaleka, staklo se proizvodilo i u saloni, čemu svjedoče nalazi staklarske peći s
polufabrikatima, tj. ostacima lijevanja stakla.
B. MIGOTTI, Pozlaćena stakla sa Štrbinaca kod Đakova
Uvod
Arheološko nalazište Štrbinci smješteno je oko 3km jugoistočno od Đakova.
Pretpostavlja se da se ondje nalazilo rimsko naselje zabilježeno na jednom epigrafičkom
spomeniku nepoznatog mjesta nalaza kao Certissia. Pretpostavka se temelji na cestovnim
udaljenostima, prije svega na podatku da je Certisija bila 22 milje (oko 33km) udaljena od
Cibala (Vinkovaca). Prvi je Certisiju na geografskim kartama prikazao Klaudije Ptolomej, te joj odredio
zemljopisnu dužinu i širinu. Certissia je bila stjecište dviju rimskih cesta: jedna je spajala Emonu (Ljubljanu) i
Sirmij (Srijemsku Mitrovicu), a druga je išla od Sirmija prema Saloni (Solinu). Prva cesta je sjekla brda što
zatvaraju Požešku kotlinu, a druga je bila odvojak ceste koji je vodio prema Savi i dalje prema Saloni. Očito je
da je Certissia bila važno stjecište dviju cesta koje su imale veliku ulogu u zapadnoj polovici rimskog imperija.
Ovaj rimski gradić nestaje u vrijeme velikih seoba naroda. Danas je na njegovu mjesto bogato arheološko
nalazište po kojemu je Đakovo također poznato. Među mnoštvom nalaza pronađenih u Štrbincima,
datiranih od 1. – 6.st., većina njih spada u prosječnu provincijalnu građu, ali se pojedini
izdvajaju kao rijetki, pa i iznimni primjerci, barem u panonskome okruženju. Među
najistaknutijima u toj skupini dva su dvoslojna pozlaćena staklena dna.. S obzirom na ukupno 5
pronađenih komada u čitavoj Panoniji (2 Mađarska, 1 iz Petovija te 2 sa Štrbinaca), dva primjerka na jednom nalazištu
predstavljaju neočekivanu raskoš.
STANJE ISTRAŽENOSTI DVOSLOJNIH POZLAĆENIH STAKALA
Dva pozlaćena staklena dna koja se ovdje obrađuju spadaju u skupinu arheološke
građe umnogome dvojbenog određenja. Nesuglašena joj je čak i terminologija, nesigurna
rekonstrukcija postupka izrade, dvojbeni oblici posuda kojima su pozlaćena staklena dna
pripadala, nedokučena uporaba i svrha s kojom su se izrađivali, neustanovljena središta
proizvodnje, osobito u provincijama.
1.1. Naziv, postupak izrade, razvrstavanje
Dvoslojna pozlaćena staklena dna do 17.st. su se razno nazivala. Nekoć najomiljenija
sintagma fondo d'oro, se često rabila ne samo u talijanskoj literaturi nego i u onoj na
drugim jezicima, danas je napuštena svugdje pa i u zemlji svoga podrijetla. U Hrvatskoj se,
naprotiv, taj izraz udomaćio u tolikoj mjeri da neće biti jednostavno ga zamijeniti
prikladnijim nazivom. Njemački izraz je Zwisnhengoldglaser, što bi značilo dvije staklene
stijenke i nešto zlatno između. Kao alternativa talijanskoj sintagmi u stručnoj literaturi to je
dobilo ime plitica.
Dvoslojna pozlaćena stakla odnose se na dna staklenih posuda sastavljena od dviju
stijenki: tanje donje, svijene na rubovima u oblik stajaće površine, te znatno deblje gornje,
zapravo izvornog dna posude. Između dviju staklenih posuda umetnut je tanki, okrugli,
zlatni list veličine dna koji sadrži urezani prizor. Pretpostavka je da je zlatni list prvo bio
pričvršćen na donju staklenu podlogu, vjerojatno uz pomoć zagrijavanja i neke vrste ljepila.
Nakon urezivanja prizora taj se dio ponovnim zagrijavanjem priključivao cjelini.
Dva staklena dna sa Štrbinaca pripadaju skupini pozlaćenih stakala u užem smislu te
riječi, odnosno dnima promjera 7 – 10cm i svjetlo-zelene nijanse prirodnog stakla. Moramo
ih razlikovati od manjih staklenih medaljona različitih boja tzv. Nuppen u njemačkoj
terminologiji, prosječnog promjera 3cm. Tehnika izrade je bila slična, ali ne i jednaka kao
kod pozlaćenih dna.
1.2. Ishodište, datiranje, radionice
Postupak izrade potječe iz helenističkog Egipta, a trajao je neprekidno do 3.st. Ipak,
helenistička pozlaćena stakla nisu istovjerna onima koja su se izrađivala u Rimu i zapadnim
provincijama u 3.st. i 4.st. Uobičajeno mišljenje je da je Rim bio najveće, ako ne i jedino
mjesto izrade tih predmeta.
Osim u Rimu pozlaćena stakla pronađena su u malome broju i u Austriji, Bugarskoj,
Francuskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj. Osim dvaju primjerka s Štrbinaca, u Saloni su pronađena
još 3 ulomka pozlaćenih dna i dva mala medaljona. S obzirom na ukupno 5 komada u
čitavoj Panoniji (2 mađarska, 1 iz Petovija, te 2 Štrbinaca), 2 primjerka na jednom te istom
nalazištu predstavljaju neočekivanu raskoš.
1.3. Kontekst, svrha i uporaba, sadržaji prizora, oblici posuda
Arheološki kontekst pozlaćenih stakala općenito ne čini se ni posve jasnim ni
jednoznačnim. Pojedini primjerci, naime, potječu iz cjelina koje su ili nejasne ili pak
zasigurno ne pripadaju grobnim okruženjima. Arheološki kontekst je neophodan za
ustanovljenje namjene i uporabe staklenih posuda s pozlaćenim dnima. Većina tih dna
završila je kao grobni prilog ili kao grobna oznaka.
Pišući o pozlaćenim staklenim dnima izvjestan broj autora izričito spominje dublje
oblike posuda kojima su ona pripadala. Još su, međutim, brojniji oni koji podjednako ili čak
pretežno sugeriraju plitke posude primjerene posluživanju tvrdde hrane.
Pozlaćena staklena dna s prizorima u pravilu se, premda ne bezizmno, pronalaze u
grobnom okruženju. Većinom su to vjerojatno bile posude iz kojih se pilo u svečarskim
prigodama, ako već ne svakodnevno. Nakon slučajnog ili namjernog ritualnog lomljenja,
njihova su se dna prilagala u grobove li ih obilježavala izvana.
POZLAĆENA STAKLA SA ŠTRBINACA
II.1. Staklo s prizorom bračnog para (Staklo I)
II.1.a. okolnost nalaza
Prvo pozlaćeno staklo na Štrbincama je pronađeno 1965.g. prilikom gradnje
trafostanice. S obzirom na to da su se radovi odvijali na više mjesta jedini arheolog Muzeja
u Đakovštine nije mogao, odnosno nije mogla imati uvid u čitav teren za svo vrijeme
odvijanja radova.
Okolnost Stakla I, ne mogu se smatrati dokraja razjašnjenima. Taj je nalaz obavljen
ubrzo nakon otkrića. Da bi kasnije u mnogim prilikama bio spomenut, ali nikada obuhvatno
obrađen. Pretpostavlja se da je ona ipak grobni nalaz jer je nedaleko od pretpostavljenog
mjesta nalaska nađena dva kasno antička groba.
II.1.b. Opis
Dno je promjera 6,8 cm, sastoji se od dvije stijenke: gornje koja je debljine 3mm
odnosno prvobitnog dna posude, te donje debljine 1,5 do 2mm na koju prilježe zlatni list, a
rubovi su joj svijeni nadolje da bi oblikovali stajaću površinu. Površina gornje stijenke
jedva je zamjetno uzdignuta na rubovima i udubljena u sredini, dok je vanjska strana donje
stijenke lagano zaobljena. Sudeći prema kataloškim opisima, primjerci s izbočenim rubom
gornje površine, poput StaklaI, posve su rijetki.
Prizor na zlatnom listu urezan je tanko i precizno, a nepotrebna zlatna površina
uredno otklonjena. Unutar pravilnog okvira sastavljenog od trostruke trake prikazana su u
poluprofilu poprsja žene i muškarca, zaručnika ili supružnika, glava lagano nagnulih jedno
prema drugoj. Na desnoj je strani muškarac odjeven u tuniku i ogrtač prikopčan na desnom
ramenu lukovičastom fibulom. Trokutasti oblik lica s širokom lubanjom i suženom bradom.
Na lijevoj strani je žena odjevena u tuniku i ogrtač, rubovi kojega padaju preko ramena u
prilično mekim okomitim naborima, preklapajući se na grudima. Kosa joj je podijeljena na
sredini u ravnim pramenovima pada niz obraze i vrat, pokrivajući uši. Na tjemenu je kosa
visoka i spletena u nekoliko vodoravnih redova. Npr muska prizura s kosom na čelu u
obliku slova m svojstvena je za portrete iz 3 i 4 st. također i za zensku frizuru. Datira se
razlicito na prijelazu 3 u 4. St. fadić, u 4 st. cambi, šaranović svetek, u 1 pol 4 st. demo,
sredina 4 st. rendić miočević, .. itd.. fibula lukovičasta koja se datira u drugu pol 4 st.
Postoje dvojbe oko oblika posuda ... prvo je u publikaciji predmet nazvan zdjela odnosno
coppa ali je svrstan među tanjure piatti, vasoi. Postoje dvojbe o natpisu .. okosnica glagola
vivere. . natpis sadrži dvije pogreske slovo i umjesto e te p umjesto r flopentis, treba čitati
kao florentes.. prva je pogreska tipična za kasnoantički pravopis a druga bi mogla upućivati
na grčko podrijetlo majstora. Datacija fibule tip 5 od 350/370 do 400/ 415.
Staklo 2
4. listopada - Nedaleko od Đakova otkriven je jedinstven arheološki nalaz u
Hrvatskoj. Stručnjaci Muzeja Đakovštine i HAZU-a pronašli su zlatnu pliticu iz 4.
stoljeća, koja je uz onu pronađenu prije 35 godina na istom nalazištu, jedinstven
arheološki nalaz u Hrvatskoj.
Na lokaciji za koju se pretpostavlja da je dio kasnoantičkoga groblja rimske Certtisije,
naselja koje je bilo raskrižje putova u južnom dijelu provincije od 1. do 7. stoljeća arheolozi
su pronašli doista pravi arheološki raritet u europskim razmjerima, a jedinstven za
hrvatsku ranokršćansku arheologiju.
Specifično je i to što arheolozi do sad nisu otkrili zbog čega se u grobovima pojavljuju samo
dna, a ne i cijele posudice, što je, pretpostavljaju, bio dio nekog rituala.
Fondo doro ili stakleno dno pronađeno je u grobnici uz kostur mlade žene, a ujedno
potvrđuje kako je riječ o osobi visokoga statusnog i ekonomskog položaja.
Uz taj jedinstven nalaz arheolozi su pronašli još niz grobova, vrčeva i nakita koji svjedoče o
načinu života u rimskoj provinciji, ali isto tako rasvjetljuju gotovo dva tisućljeća staru
povijest đakovačkoga kraja.
Dvojslojno dno potpuno sačuvano. Lica bračnog para izražena naglašena čeljust, oči usta i
nos izraženi oči romboidne.. frizura dame od dva soja.. pokriva uši ogrtač prebačen preko
ramena preklapa se na grudima.. djevojčica nosi potpuno isti ogrtač.. lice djevojčice
ovalno .. detalji pojednostavljeni.. muškarac kosa kovrčava. Lukovičasta fibula tip ¾ daatira
se u razdoblje 325/330 do 410. Okrugla fibula od dječaka koja se datira u 4 st. iako dječaci
najčešće nose lukovičaste kakve se pronalaze u pokopima.
Starokršćanske svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru
Općenito o starokršćanskim svjetiljkama
OPĆENITO
Glinene svjetiljke, koje su vrlo česti arheološki nalaz na mnogim antičkim lokalitetima
diljem Republike Hrvatske, bile su prisutne u rimskom svijetu oduvijek. Svjetiljke općenito
potjeću s istoka Mediterana, vjerojatno iz Fenikije, odakle su ih Grci i Rimljani širili na
prostor kompletnog Mediterana. Njihova serijska produkcije započinje još u helenističkom
razdoblju, a možda već i prije, ali već od tada su se ustalile kao tipični predmeti
svakodnevne uporabe u životu antičkih Rimljana. Većina antičkih glinenih svjetiljka nisu
velike i gotovo stanu u svaki džep. Obično se sastoje od kružnog recipijenta koji služi kao
posudica gdje se drži ulje te manje drške i nosnog otvora gdje je izlazilo uže. Vrlo praktično
osmišljene, ovakve su svjetiljke pružale svakodnevnu svijetlost gdje je ona bila
najpotrebnija i to zahvaljujući malo gline, ulju i užetu. Na takvim svjetiljkama, koje su se
obično radile od pročišćene gline, nalaze se diskovi koji su često bili ukrašeni raznovrsnim
motivima iz klasične rimske ikonografije, razbijajući tako monotoniju ovih vrlo
jednostavnih predmeta. Svjetiljke su rijeđe bile izrađene i od kovina, ali takve su vrlo
rijetke. Ti su prikazi mogli prikazivati božanstva rimskog panteona, ukrasne motive i
simbole ili najobičnije prizore iz svakodnevnog života, izvede u obliku reljefa. Na
svjetiljkama se također često nalaze i natpisi pa tako i pečati proizvođača, obično
postavljenih na samome dnu posude, kao što je čuvena radionica Fortis, koja je djelovala u
okolici Modene u Italiji u 1. i 2. stoljeću po Kristu. Antičke svjetiljke najčešći su nalaz na
antičkim arheološkim lokalitetima diljem Mediterana i nalazimo ih najčešće u kontekstu
grobnih priloga.
TERMINOLOGIJA
Za svjetiljke iz kasnoantičkog razdoblja uvriježeni su mnogi termini koji se spominju u
mnogim stranim i domaćim publlikacijama. To su prije svega termini, starokršćanski ili
ranokršćanski, zatim afrički ili sjevernoafrički te naposlijetku mediteranski tip svjetiljka.
Svaki termin stoji i može se bez problema upotrijebiti u bilo kojem kontekstu, s time da
imamo na umu da termin starokršćanski ili ranokršćanski ukazuje na njihovu kršćansku
ikonografiju, afrički ili sjevernoafrički na njihovo podrijetlo, odnosno proizvodne centre i
radionice s područja sjeverne Afrike, te mediteranski kao uvriježeni naziv koji ukazuje na
njihovo matično područje rasprostranjenosti. Zanimljivo je da proizvodnju ovih svjetiljka
možemo povezati i s proizvodnjom poznate afričke crveno glačane keramike kojoj je
faktura vrlo slična, kao i sama dekoracija na njima. Ovdje ćemo se također osvrnuti na
termin svjetiljke i lucerne, gdje ćemo samo preporučiti termin svjetiljke jer je termin lucerna
talijanizam. U ovom radu će se dakle koristiti isključivo termin starokršćanske svjetiljke, koji
zbog svoje prepoznatljivosti i jasnoće najbolje odgovara istome, iako su ostali također
prihvatljivi.
TIPOLOGIJA
Za svake predmete iz arheološke znanosti postoji više tipologija pa tako i za ove vrlo
jednostavne predmete. Tipologija starokršćanskih svjetiljka i općenito svih antičkih
svjetiljka se može izraditi po većini faktora, kao što su način izrade, materijal izrade,
ikonografija i slično. Prvu detaljniju tipološku podjelu starokršćanskih svjetiljka je donio
Gerhard Pohl, koji ih je podijelio prema obliku, a zatim prema načinu ukrašavanja diska.
Vrlo su značajne i tipološke podjele koje su načinili Arnold Provoost, te J. W. Hayes, dok su
najnoviju podjelu donijeli Lucilla Anselmino i Carlo Pavolini. Postoje još neke tipološke
podjele, ali ove su najpoznatije i najreprezentativnije. Ipak, u ovome radu se tipološkim
finesama nećemo previše baviti jer se radi o vrlo sličnim i vrlo jednostavnim predmetima.
IKONOGRAFIJA
Dekoracija starokršćanskih svjetiljka je ono najbitnije što ih izdvaja iz općenitog konteksta
antičkih svjetiljki, jer nisu sve kasnoantičke svjetiljke starokršćanske. Dekoracija se
najčešće nalazi na površini diska posude, a također i na njezinom rubu. Od motiva se
najčešće izdvajaju latinski i grčki križ, kristogram ili konstantinov križ, životinje poput ribe,
jelena i pauna te rijeđe likovi i prizori iz Biblije. Svi su nam ti ikonografski prikazi važni
zbog tipologije, ali i zbog općenitog shvaćanja starokršćanske umjetnosti tog perioda.
Starokršćanske svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru
UVOD
Za poznavanje starokršćanskih svjetiljka iz zadarskog arheološkog muzeja,
najznačajniji je rad Josipa Berse. Profesor Bersa je bio kustos Arheološkog muzeja u Zadru,
te se osim za antičku građu, posebno bavio glinenim svjetiljkama, koje je većinom i objavio.
Njegov rad je neizbježan kada se govori o ovoj tematici, a njegov doprinos tomu
neprocijenjiv, imajući na umu da se danas u Arheološkom muzeju u Zadru nalazi na tisuće
antičkih svjetiljka. Mnogo kasniji, ali sustavniji rad o starokršćanskim svjetiljkama iz
zadarskog muzeja, djelo je sadašnjeg ravnatelja Jakova Vučića, koji se kao vrsni poznavatelj
kasnoantičke baštine lako pozabavio ovim vrlo zanimljivim predmetima.
Starokršćanske glinene svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru spadaju u skupinu
svjetiljki izrađenih utiskivanjem svježe gline u dvodijelne gipsane ili glinene kalupe. Ta
zbirka sastoji se od oko stotinjak primjeraka, iako je taj broj lako promijenjiv, imajući na
umu sva arheološka istraživanja koja se trenutno odvijaju ili koja će odvijati na zadarskom
području. Također nisu sve svjetiljke cijelovite, već su neke sačuvane samo u fragmentima.
Starokršćanske svjetiljke iz zadarskog muzeja većinom potjeću s lokaliteta na širem
zadarskom području, kao što su Nin, otok Ugljan i Dugi otok, Podgrađe kod Benkovca,
Sikovo te naravno iz samog grada Zadra.
TIPOLOGIJA
Ova je zbirka većim dijelom podijeljena prema tipološkoj podijeli koju su načinili
Lucilla Anselmino i Carlo Pavolini. U toj su zbirci, dakle starokršćanske svjetiljke
ravnomjerno zastupljene sa svjetiljke forme VIII i forme X. Iako predstavljene svjetiljke
nisu dovoljno velik niti kvalitetan uzorak na osnovu kojeg bi se mogli izvlačiti egzaktni
zaključci, ipak možemo napomenuti kako u kasnoantičkom Zadru veći postotak svjetiljki
otpada na one forme VIII.
IKONOGRAFIJA
Što se pak tiće ikonografije, odnosno dekoracije starokršćanskih svjetiljki iz zbirke
Arheološkog muzeja u Zadru, ona je naizgled vrlo jednostavna i štura te je izbor motiva vrlo
skroman. Ipak, lepeza dekoracija na tim svjetiljkama je raznolika, iako neki motivi ne
upućuju da se radi isključivo o starokršćanskim svjetiljkama, kao što su motivi rozete ili
pak životinja koje nemaju nikakve sveze s kršćanskom simbolikom. Od kršćanskih motiva
istiću se kristogram ili konstantinov monogram, palmeta, pijetao te vrlo zanimljivi prikaz
klasične starozavjetne scene Abrahamovog žrtvovanja njegova sina Izaka, koji je inače vrlo
čest u starokršćanskoj umjetnosti. Određenu problematiku predstavljaju ostali prizori, koji
se na prvu ruku ne mogu protumačiti kao „kršćanski“, u prvom redu životinje. Životinje
koje J. Vučić definira kao leopard, hrt, govedo, antilopa i lav, ne mogu se čvrsto povezati s
kršćanskom simbolikom te one vjerojatno predstavljaju faunu tadašnje sjeverne Afrike koje
je očito inspirirala afričke majstore a izradu takvih motiva na svjetiljkama. Prema tome, u
klasifikaciji starokršćanskih svjetiljka i općenito svega što se naziva „starokršćanskim“
treba biti vrlo oprezan, jer sve što potjeće iz vremena kasne antike, ne mora biti izvorno
povezano s kršćanstvom.
ZAKLJUČAK
Iako vrlo impresivna, zbirka starokršćanskih svjetiljka iz Arheološkog muzeja u Zadru
pokazuje tipičan umjetnički izričaj kasne antike i kasnoantičkih radionica sjeverne Afrike.
One se okvirno mogu datirati od početka 4. pa sve do kraja 6. stoljeća s malim iznimkama.
Također treba naglasiti da nisu sve svjetiljke koje se nalaze u zbirci starokršćanskih
svjetiljka iz već spomenutog muzeja „starokršćanske“, jer neke ni nemaju nikakvih motiva,
a neki se motivi uopće ne mogu povezati s kršćanskom simbolikom. Prema tome,
preporučuje se koristiti izraz „kasnoantičke“ svjetiljke zbog sigurnosti lakše upućenosti.
Starokršćanske svjetiljke iz ostalih muzeja u Hrvatskoj
Da bismo prikazali raznoliku lepezu tipova i dekoracije starokršćanskih svjetiljka,
moramo se uputiti i u ostale muzeje iz Hrvatske, u prvom redu Arheološki muzej u Splitu i
Arheološki muzej u Zagrebu. Najveću zbirku kasnoantičkih svjetiljki posjeduje Arheološki
muzej u Splitu i to oko 150 primjeraka. Većina tih primjeraka potjeće iz Salone, poznatog
rimskog grada i starokršćanske metropolije. Starokršćanskim svjetiljkama iz Arheološkog
muzeja u Splitu, bavio se još don Frane Bulić, ali najbolja sinteza je nastala tek nedavno i to
od strane Vinke Bubić. Ranolikost svjetiljka sa starokršćanskim motivima je ogromna i
bogata, imajući na umu da sve one dolaze iz glavnog kršćanskog centra u rimskoj i
srednjovjekovnoj Dalmaciji.
Zagrebački arheološki muzej također čuva bogatu zbirku antičkih pa tako i
kasnoantičkih svjetiljki sa starokršćanskim simbolima. Takve svjetiljke potjeću iz tadašnjih
kršćanskih centara koji su bili smješteni u tadašnjoj provinciji Pannonia Inferior, odosno
Pannonia Secunda i Pannonia Savia. Ti su centri prije svega bili Siscia, Aquae Iasse, Cibalae i
Mursa, iz kojih potjeće većina antičkih svjetiljka u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Njih je
posebno obradila Branka Vikić-Belančić. Od svih se svjetiljka posebno izdvaja brončana
svjetiljka iz Siska, koja ima posebnu motku na dršci na kojoj se nalazi kristogram.
U ostalim muzejima u Hrvatskoj postoje brojni primjerci kasnoantičkih svjetiljki sa
starokršćanskim simbolima i dekoracijom, a sigurno bar jedna u svakome muzeju. To je
prvenstveno zato što su svjetiljke bile česti grobni prilog tokom više stoljeća pa zato i nije
čudno što su tako česte.
Popis literature
BULJEVIĆ, Z et al., 1994. – Zrinka Buljević, Sanja Ivčević, Jagoda Mardešić, Ema Višnjić-Ljubić, Artes minores Salonae Christianae, Salona Christiana, Split, 213-290.
BUBIĆ, V., 2011. – Vinka Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 104, Split, 227-308.
CAMBI, N., 1977. – Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 70-71, Split, 57-106.
CAMBI, N., 1979. – Nenad Cambi, Jedna starokršćanska lucerna iz Salone, Zbornik Narodnog muzeja Beograd, 9-10, Beograd, 81-86.
CAMBI, N., 2002. – Nenad Cambi, Antika, Zagreb.
STARAC, A., 1991-1992. – Alka Starac, Rimske svjetilje iz nekropole na Marsovom polju u Puli, Histria Archaeologica, 22-23, Pula, 4-43.
VIKIĆ-BELANČIĆ, B., 1972. – Branka Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 5, Zagreb, 97-182.
VIKIĆ-BELANČIĆ, B., 1976. – Branka Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu II, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 9, Zagreb, 49-70.
VUČIĆ, J., 2009. – Jakov Vučić, Ranokršćanske glinene svjetiljke u Arheološkom muzeju Zadar, Zadar.
Zrinka Buljević: NARUKVICE IZ ARHEOLOŠKOG MUZEJA U SPLITU
U zbirci Arheološkog muzeja u Splitu se nalazi veći broj ulomaka kasnoantičkih narukvica, kojima je prva
pažnju posvetila Zrinka Buljević. Ona u svom članku klasificira 111 primjeraka, oslanjajući se na djelo
„The Pre-Islamic Glass Bracelets of Palestine“, autorice Maud Spaer.
Iako su staklene narukvice bile popularne i u nekim prapovijesnim periodima, u antičkom razdoblju
dolaze u modu na istočnom Mediteranu u 3. st. i postaju sve učestalije. U početku su izrađivane samo za
djecu dok su ih kasnije počeli koristiti i odrasli. U arheološkom muzeju, svi zastupljeni primjerci su
tamne, neprozirne boje, iako su naknadno možda bile bojane, te nisu potpuno pravilnih oblika što znači
da su izrađivane bez kalupa.
Najveći broj staklenih narukvica iz muzeja je pronađen u Saloni. Većina otkrivenih narukvica se datira u
3. i 4. st. te pokoji primjerak i u 5. st.
Kao što je već spomenuto, staklene narukvice se javljaju na istoku, točnije u Siriji, odakle se šire po
cijelom Mediteranu. Smatra se da su neke od važnijih radionica bile u blizini Jeruzalema i u Trieru,
aktivne tijekom 3. i 4. st. Radionica u Trieru je proizvodila narukvice od stakla ali i od gagata koji se
dobivao iz močvarnih dolina Yorkshirea ili sa područja dolina Rajne i Mosela. Osim gagata koji je bio
skupocjen, javljaju se i predmeti od pseudogagata, kakvih ima dva primjerka u zbirci muzeja. Proizvodili
su se i ostali predmeti od gagata, kao što su prstenje, privjesci i sl., a jedan primjerak prstena od gagata
je pronađen i u Saloni.
U Europi ove narukvice brzo izlaze iz mode, dok je iznimka područje Balkana gdje se one duže zadržavaju
i prenose u srednji vijek.
DATACIJA I TIPOLOGIJA
Tamna, neprozirna boja stakla je karakteristika početnih faza izrade staklenog nakita na Istoku u 3. i 4.
st., dok se kasnije javljaju i zelene, svijetlosmeđe i modre narukvice, kakve nedostaju u Saloni.
Salonitanske narukvice se klasificiraju prema tipologiji M. Spaer. Njena tipologija se sastoji od 4 tipa koji
se dijele prema dekoraciji na one neukrašene, ukrašene alatom ili kalupljenjem, prepletene te one
ukrašene staklom kontrastnih boja, dok se podtipovi dijele prema detaljima dekoracije i presjecima.
Presjeci mogu biti okrugli ili polukružni koji su raniji te oni ravni ili šiljasti koji se datiraju u kasnije
razdoblje. Salonitanski primjerci imaju polukružni presjek.
Tip A
Ovaj tip obuhvaća neukrašene, jednobojne primjerke narukvica. Tip A1 ima kružni presjek i datira se od
početka 3. st. na dalje, dok tip A2 ima polukružni presjek te se datira od 3. i 4. st. U zbirci su zastupljeni
samo primjerci A2 tipa od kojih imamo četiri cijele narukvice i 30 ulomaka. (kat. br. 1)
Tip B
Tip B se, između ostalog, odnosi na jednobojne narukvice ukrašene rebrenjem, te sadrži više podtipova s
obzirom na način izvođenja rebara. Tip B1 sadrži uglati ukras koji je nastao vertikalnim rebrenjem, a
datira se u 3. i 4. st. (kat. br. 2, 3). U muzeju se nalaze dva ulomka od gagata koji pripadaju ovom tipu
iako Buljević smatra da predstavljaju nekakvu varijantu ili europsku inačicu toga tipa.
U zbirci su najzastupljeniji tipovi B2 (kat. br. 5 – 8, 10) sa vertikalnim te B3 (kat. br. 13, 14) sa
dijagonalnim rebrenjem. Sveukupno imamo četiri cijele narukvice i 48 ulomaka u zbirci muzeja. Tip B4
karakterizira horizontalno rebrenje a zastupljen je sa jednim primjerkom. (kat. br. 15) Svi podtipovi se
datiraju od 3. – 4. st. na dalje.
Ukrasi koji se sastoje od kružnih i ostalih izbočenja se svrstavaju pod tip B5 a u muzeju su zastupljene sa
18 ulomaka. (kat. br. 16 – 19)
Javljaju se i narukvice sa utisnutim motivima (tip B6) koje su uglavnom tamnih boja a sadrže veći broj
utisnutih ukrasa (između 8 i 16). Prema motivu dijele se na židovske simbole (B6a), kršćanske (B6b) te
poganske (B6c). U zbirci imamo jedan primjerak ovog tipa ali je motiv nejasan te se ne može odrediti
(kat. br. 20)
Tip C
Tijekom 4. i 5. st. se javljaju spiralno pletene narukvice koje su svrstane pod tip C, a postaju popularne
tijekom 6. i 7. st., iako ovakvi primjerci nisu zastupljeni u muzeju.
Tip D
Pod ovaj tip pripadaju višebojne narukvice svih navedenih tipova osim onih spiralno pletenih. Na Istoku
ovom tipu pripadaju islamske, tj. srednjovjekovne narukvice. Kod nas se nekoliko varijanti možda može
pripisati kasnoantičkom periodu iako to nije sigurno. To bi bio tip D1 sa polukružnim presjekom i s
ukrasom u obliku lagano ispupčenih mrlja. (kat. br. 21)
PODRIJETLO I NAČIN PROIZVODNJE
Postoji više različitih mišljenja o podrijetlu staklenih narukvica u Saloni. Neki smatraju da su stigle sa
Istoka u Akvileju, odakle su zatim dopremljene u Salonu. Za neke narukvice koje ne odgovaraju onima s
Istoka se također smatra da su možda proizvedene u Europi, te stigle u Salonu kao import. Drugo
mišljenje zastupa tezu o lokalno proizvodnji. Poznato je da se u Saloni nalazila radionica stakla te su i
otkriveni neuspjeli primjerci staklenih predmeta. Ne možemo zasigurno znati da li su narukvice domaće
proizvodnje jer za izradu nije korištena lokalna sirovina te se analizom stakla ne mogu dobiti sigurni
podatci o porijeklu.
Za izradu staklenih narukvica su korištene dvije tehnike. Prvom tehnikom se izvuče staklo iz talionice na
vrhu šipke koje se zatim oblikuje da se dobije kružni oblik određenog promjera. Produkti dobiveni ovom
tehnikom se nazivaju narukvice sa šavom jer se dobiva zatvaranjem staklene trake. Druga tehnika izrade
se sastoji od bušenja komada vrućeg stakla pomoću šipke, koji bi se zatim vrtio na štapu uz učestalo
zagrijavanje dok s ne dobije željena forma. Ovom tehnikom nastaju narukvice bez šava.
NARUKVICE IZ PANONIJE
Pronađene su pri obradi zemlje u vrtovima kuća Petra Lukinića i Dinka Sušeca, a datiraju se u literaturi
od 3. do 7. stoljeća po. Kr. Jelinčić navodi kako je literatura o toj vrsti nalaza vrlo oskudna i da joj nije
posvećeno dovoljno pažnje. Jelinčić svojim radovima nastoji pridonijeti poznavanju te vrste pokretnih
nalaza i antičkoga Orešca. U literaturi postoje dvije tipologije za staklene narukvice, a Jelinčić se bazirala
na tipologiju M. Spaer. Selo Orešac nalazi se u suhopoljskoj općini u Virovitičko-podravskoj županiji, oko
petnaest kilometara sjeveroistočno od grada Virovitice. Budući da se Jelinčić bazirala na nalaze narukvica
izvan konteksta, odnosno na površinske nalaze, nećemo ulaziti u detaljan pregled istraživanja Orešca.
Riječ o narukvicama koje se pojavljuju u kasnoj antici, pa valja spomenuti važnu reorganizaciju Panonije
cara Trajana (podjela na Gornju i Donju Panoniju). Kasnije krajem 3. st. dolazi do nove podjele, pa Orešac
pripada Saviji sa Siscijom kao centrom. Na mjestu današnjega Orešca (Bolentio) bilo je rimsko naselje
koje se nalazilo na magistralnome putu Poetovio – Mursa u blizini Drave. Lokalitet je za vrijeme Rimskog
carstva bio važna prometnica koja je povezivala zapad (Akvileja, Emona, Celeja, Petovij itd.) s istokom
(gradovi i luke na Dravi i Dunavu, centri proizvodnje, trgovine i administracije: Mursa, Sirmij,
Singidunum, Viminacij i dalje na istok prema Crnome moru), a to znamo iz antičkih izvora (Tabula
Peutingeriana, Itinerarium).
STAKLENE NARUKVICE
Iako se Gornja Panonija nalazi na europskome tlu, po primjercima narukvica čini se tipološki bližom
Bliskomu istoku, pa se zato Jelinčić koristi tipologijom M. Spaer. Pronađeni ulomci uglavnom su malih
dimenzija, što otežava analizu pojedinih ulomaka i onemogućava detaljnije određivanje pojedinih
narukvica kao velikih i malih. Zbog dimenzija nemoguće je ustanoviti kako su se izrađivale, no mogu se
grubo datirati u kasnu rimsku antiku. Tim se nalazima dosad nije posvećivalo dovoljno pažnje, pa ih se
često samo spominje bez detaljnoga opisa predmeta, fotografije, crteža i konteksta nalaza. Narukvice od
stakla i gagata (poveznica sa zagrobnim životom) najčešće se pojavljuju kao prilog u ženskim grobovima
u kasnoj rimskoj antici, no nalaze se i na utvrđenjima, u velikim vilama i rimskim selima, pa se zbog toga
ne mogu tumačiti kao materijal koji se nalazi isključivo u grobovima. Gagatu su se pripisivale magijske
osobine pa su bile skupocjene, a narukvice od stakla su bile njihova zamjena. U Panoniji su zastupljenije
narukvice od stakla, vjerojatno zbog nedostupnosti gagata kao sirovine. Zbog nedostatka analiza i objava
teško nam je odrediti gdje su bili centri za proizvodnju, te ustanoviti koliko su ih nosila djeca, a koliko
odrasli.
Tipovi narukvica zastupljeni u naselju Bolentio – deset tipova.
Četiri ulomka vjerojatno predstavljaju otpad; vjerojatnost da su se tu izrađivale?
Ukupno 24 ulomka propuštaju svjetlost u slabijemu ili jačemu intenzitetu, a 13 ih ne propušta svjetlost.
Svi ulomci koji se obrađuju izrađeni su od stakla. Te se narukvice nalaze i u drugim provincijama: u
Dalmaciji, Panoniji Saviji, na Pontu u Callatisu – današnjoj Mangaliji (Donja Mezija), u Skitiji, Donjoj
Panoniji – Cornacumu, Štrbincima, Mursi, Vinkovcima, Lauriacumu u provinciji Norik i u Hrušici. U 1. st.
po. Kr. rimsko se staklo u Panoniji, nabavljalo uglavnom iz Akvileje, a od 2. se st. predmeti vezani za
svakodnevnu upotrebu izrađuju djelomično i u lokalnim radionicama. Takve lokalne radionice poznate su
u Noriku (Celeia) i u Panoniji (Poetovio). Ti se podaci odnose na izradu staklenoga posuđa, ali nije
isključena proizvodnja i narukvica od stakla. U zbirkama predmeta iz Orešca postoji velika količina
nakitnih predmeta od stakla, pa i Salajić pretpostavlja da je u Orešcu mogla postojati radionica ili
majstor za proizvodnju takve robe. Ne treba isključiti mogućnost da su se izrađivale lokalne varijante
kojima će se teško pronaći analogije izvan područja Panonije.
tip A 2 – Najzastupljeniji je tip među ulomcima iz Orešca (neukrašene jednobojne narukvice - 3. st. do 1.
pol. 5. st.).
Tip B 2 - Ima okomita rebrenja od kojih je jedno kraće, a uz njega se nalazi drugo koje ide duž cijele
narukvice. Za taj tip nije pronađena analogija i zasad predstavlja specifičnost za Orešac.
Podtip B 2b - ukrašen je rebrenjem, a njegova su rebra lagano zaobljena (1 ulomak, od 3. do 4. st., ima
sličnih i u Sotinu, te Saloni)
Podtip B 3a - ukrašen je kosim rebrenjem (od 3. do 4. st., ima ih i u Saloni, a na tome primjerku rebrenje
je nešto rjeđe).
Podtip B 4a - ukrašen je vodoravnim rebrima(od 5. do 7. st.) Analogije nalazimo u Sotinu i Saloni.
Uzme li se u obzir tijek povijesnih zbivanja u Panoniji i nalaz narukvice, moglo bi se pretpostaviti da se u
Orešcu život odvijao i nakon 4. st. po Kr. Tome ide u prilog lokalitet Virovitica Kiškorija, koji je od Orešca
udaljen 20 kilometara. Tamo je postojalo ruralno rimsko naselje datirano od 2. do početka 5. st.
(argumentirano i C14 analizama ugljena iz zatvorenih cjelina – 1 datirana upravo u 1. pol. 5. st.). Zato bi
bilo ispravno da se tip B 4a u Orešcu datira najkasnije u prvu polovicu 5. stoljeća.
Podtip B 5b - ukras od kružnih/ ovalnih ispupčenja u jednome redu (od 4. do 5. st., 1 ulomak). Analogije
u Saloni, a u Sotinu su izrađene od neprozirnoga, naizgled crnoga, stakla.
Podtip B 5c - ukras od ispupčenja u jednome redu u obliku polumjeseca (od 3. do 4. st., 1 ulomak,
analogije u Pontu, Sirmiju, Keszthelyu).
Podtip B 6 – ukrasi s utisnutim simboličnim motivima (židovski, kršćanski, poganski i neodređeni),
međutim ulomak je oštećen , pa se ne vidi o kakvu se pečatu i simbolu radi. (rijetke, od 4. do 5. st.)
Tip C zastupljen je podtipom C 1b (1 ulomak). Spaer najprije taj tip datira od 6. do 7. st., ali u svojemu
drugom radu podatke dopunjava starijim datiranjem i ističe da se ne javlja prije 4. st. Taj je tip narukvica
ukrašen rijetkim prepletom. Prepletene narukvice pronađene su na groblju u bizantskome Callatisu i u
Sotinu. Ulomak iz Orešca može se datirati u 4. st.
LOKALITET VIROVITICA – KIŠKORIJA JUG
Lokalitet se nalazi između sela Korija i zapadnog ulaza u Viroviticu. Istraživan je 2005. godine pod
vodstvom K. Jelinčić a otkriveno je rimsko naselje koje se datira od 2. do početka 5. st. Istraženo je
nekoliko objekata, uglavnom kolibe i zemunice.
Na lokalitetu je otkriveno ukupno sedam ulomaka narukvica od staklene paste koje pripadaju razdoblju
od 3. – 4. st na dalje. Smatralo se da su narukvice izrađene od gagata, ali kasnijom analizom je zaključeno
da su zapravo od staklene paste.
Na lokalitetu Virovitica – Kiškorija jug zastupljena su četiri tipa narukvica: A2a, B2a/b, B3a, B5a (SLIKA)
Nalazi ovih narukvica su veoma važni jer su pronađeni u naseobinskom kontekstu, što nije učestala
pojava. Većina ih je otkrivena kao grobni nalaz ali to može biti i rezultat nedostatak pažnje prilikom
iskapanja ili nedovoljne istraženosti rimskih naselja u odnosu na groblja. One nam također puno govore
o samom naselju. Narukvice su izrađene od staklene paste koja je jeftinija zamjena za gagat, što upućuje
na stupanj bogatstva u naselju. Nema ni vremenskih odstupanja u pojavi određenih tipova, što upućuje
na dobru povezanost ovog naselja s rimskim urbaniziranim i trgovačkim središtima.
IGOR BORZIĆ: ČAŠA ARISTEJA CIPRANINA IZ BURNUMA
Rimski vojni logor Burnum smješten je na području današnjeg sela Ivoševci na desnoj obali rijeke
Krke, kod Kistanja. Sagrađen je u 1. st. n.e., dao ga je izgraditi rimski car Klaudije, a proširio ga je car
Vespazijan. Mjesto na kojem je izgrađen vojni logor je bilo iznimno strateški važno jer je otuda bila
moguća kontrola prijelaza preko rijeke Krke. U logoru je prvotno bila utaborena XI. Legija rimske vojske
koja je od 42. g.n.e. nosila naziv Claudia Pia Fidelis, a nakon njena povlačenja ju zamijenjuje IV. Legija
zvana Flavia Felix.
Prva sustavna arheološka istraživanja na navedenom lokalitetu je inicirao Joško Zaninović,
ravnatelj Gradskog muzeja u Drnišu, koji nakon što je uvidio njegovu važnost 2002.g. izvjestio širi krug
potencijalnih istraživača i nadležnih institucija. Pozivu su se odazvali ravnatelj Nacionalnog parka Krka, te
stručna ekipa Odjela za arheologiju sveučilišta u Zadru okupljena u sklopu znanstvenog projekta
akademika Nenada Cambia. Nakon provedenih arheoloških istraživanja koja su započela 2003.g. i
nastavila se kontinuirano tijekom narednih godina izneseni su na vidjeloo mnogobrojni sitni nalazi kao
što su: novac, fibule, privjesci, okovi, pojasne garniture, oprema konjanika, keramika i među njima
luksuzni nalazi stakla o kojima ćemo vam sada nešto reći. Sav dosadašnji otkriveni arheološki materijal se
nalazi u muzejskom postavu arheološke zbirke Nacionalnog parka u Puljanima.
Tijekom sustavnih istraživanja 2008. i 2009. g., na području sjevernog perimetralnog zida velikog
kompleksa, najvjerojatnije vježbališta za kampus koji je lociran uz južnu stranu burnum amfiteatra
pronađena su tri ulomka luksuznog stakla koji čine dijelove četvrtog primjerka Aristejeve posude.
Kontekst iz kojeg potječu navedeni ulomci su datirani u kraj 1. polovice 1. st.n.e.( tj. kasnoaugustovsko-
ranoklaudijevsko razdoblje) prema kontekst iz kojeg potječu kao i prema ostalim sitnim arheološkim
nalazima pronađenim u istom sloju.
Svi ulomci su izrađeni od prozirnog puhanog stakla, plavkaste nijanse. Što se tiče ulomka a. na
središnjem dijelu je vidljiva lijeva strana tabule ansates s dijelomice sačuvanim natpisom izvedenim u tri
retka, glasi „Aristej Cipranin izradio“. Središnji friz istog ulomka u donjem dijelu je ukrašen nizom
vertikalnih jezičastih profilacija s naizmjeničnim ovalno-streličastim vrhovima, odvojen dvostruko-
rebrastom profilacijom. Ulomak b. Ima isto oblikovani donji dio , a na mjestu središnjeg friza sadrži
reljefni vegetabilni ukras. Najmanji, ulomak c. se sastoji od dvije sačuvane rebraste profilacije i reljefa na
kojem se naziru obli i savinuti krajevi vitica. Iako se navedeni ulomci međusobno nigdje ne spajaju, s
obzirom na mjesto nalaza, njihovu profilaciju i tehnički značaj, te postojanje vegetabilnih ukrasa na
Aristejevim posudama upućuje nas kako je najvjerojatnije riječ o ulomcima jedne manje čaše.
Nalazi Aristejevih posuda su općenito rijetki, a oni pronađeni na dalmatinskom području su
pokazatelji kako se ovdje odvijao intenzivni trgovački život, posebice u vojnim (Tilurij i Burnum), i
civilnim (Narona) središtima. Do danas sa sigurnošću imamo poznata još samo tri njegova primjerka
čaša, iz Albonese-Pavia, s nepoznatog nalazišta i iz Narone, svaka od navedenih je pokazatelj svoje
posebnosti. Što se tiče tipologije dalmatinskih primjeraka, burnski je blizak prema izboru dekoracije
motiva i organizacije prostora najviše nalazu iz Albonese (paralelno postavljene vitice na ulomcima b. i
c.). Nadalje, kada bi se gledalo po načinu izvedbe natpisa, tada bi naši primjerci predstavljali jednu
zasebnu skupinu koja se ne uklapa u McClellanovu tipologiju (on se bavio podjelom reljefnih staklenih
posuda puhanih u kalup s natpisima, nadopunio je Hardenovu podjelu).
Aristeas je bio specijaliziran za produkciju čaša koje karakteriziraju dekorativni motivi kao što su:
tabule ansate s natpisom, vertikalne kanelure, jezičaste profilacije, te posebice vegetabilni motivi vinove
loze. Uzori im se mogu tražiti u metalnom, naročito srebrnom luksuznom stolnom posuđu
kasnohelenističkog i julijevsko klaudijevskog razdoblja. Pronalaskom Aristeasovog prostornog djelovanja
su se bavili i neki autori, među njima M. C. Calvi koja je zaključila kako je riječ o jednom od sirijskih
(sidonskih) majstora, te je isto tako ostavila i otvorenu mogućnost o tome kako se produkcija mogla
odvijati i na području sj. Italije, no nakon pronađena preostala tri njegova primjerka ga je ipak odredila
kao majstora s ciparskog područja. Nadalje, E. M. Stern se nešto detaljnije pozabavio tom
problematikom, te iznosi kako se područje djelovanja navedenog majstora odvijalo na Cipru i izvan
Cipra. Stern izvanciparsko područje vidi u nedostatku literarnih i epigrafskih izvora koji bi potvrdili
puhanje stakla na Cipru u 1. st. n. e. kao i nepostojanje konkretnih tragova nekih značajnijih proizvodnih
središta (posebice onih iz r.c. razdoblja). No, zahvaljujući pronalasku primjera Einovih čaša iz 1. polovice
1. st., te šest cilindričnih reljefnih čaša s natpisom kataxaipe iz 2. polovice 1. st., uvidjelo se kako su ipak
postojali određeni preduvjeti za rani razvoj staklarske produkcije na Cipru. Ipak je ostalo otvoreno
pitanje da li je do toga zapravo došlo, kao i samo odredište Aristejeva mjesta djelovanja. Ono što sigurno
možemo reći je da je riječ o jednom majstoru koji je u vrijeme svoga djelovanja, tj. 1. polovici 1. st. n.e.
pratio sve tehnološke-umjetničke trendove prisutne u staklarskom obrtu, što je rezultiralo nastanku vrlo
vrijednih i luksuznih primjeraka, među njima i ova naša čaša s Burnuma. Njihovi nalazi u Naroni i
Burnumu nam svjedoče kako je postojala određena klijentela koja si je mogla priuštiti takve luksuzne
predmete, kao i o trgovini koja se tada tu odvijala.
Geme
Geme i kameje služile su kao ukrasno ili pečetno prstenje ili kao elementi i privjesci ogrlica. Ikonografski su vrlo raznovrsne i bogate, a izrađuju se kontiunirano dugi niz stoljeća. Od prikaza mogu se javiti likovi božanstava, mitološke figure, portreti careva, drugi portreti, gladijatori, ratnici, dvoboji, erotski prikazi, životinje itd. U našim krajevima, slabo je ispitano podrijetlo, karakter i ravitak općenito rezbarstva u tvrdom kamenu.
Već su rimski pisci i povjesničari (Plinije Stariji, Marcijal, Kvintilijan, Ciceron i dr.) pisali značajne rasprave o ukrašavanju rimskih žitelja i gemama, te podatke o podrijetlu dragog i poludragog kamenja, o tehnici iskapanja i obrade, nazivlju, obrtnicima i provenijenciji radionica gema, sve uz kritičke osvrte na one Rimljane koji su se kitili takvim skupim prstenjem i dragocjenim nakitom. Geme nisu samo korištene kao nakit već i kao pečatnjaci za obilježavanje dokumenata. Spomenuvši samo neke antičke izvore, može se pretpostaviti da vlasnici skupocjenog prstenja s gemama nisu bili brojni i da njihove obitelji nisu s lakoćom stavljali tu vrstu nakita u grob s ostacima pokojnika, gdje ga gotovo u pravilu danas otkrivamo.
Geme su umeci od poludragog ili dragog kamenja, vrlo često ukrašeni urezivanjem (intaglio). Kameje su umeci (od poludragog ili dragog kamenja) koji su reljefno ukrašeni(cameo). Riječ je najčešće o minijaturnim dimanzijama u prosjeku 1,5 x 2cm.
Najveći broj gema otkriven je u Saloni (nekoliko tisuća primjeraka)
Prema sadašnjim spoznajama, od 34 geme koje su u inventar uvedene kao nalazi sa splitskog područja, u Muzeju se danas nalaze samo 2 kameje, 16 intaglia i 3 otiska nestalih intaglia. Malo je podataka o samom pronalasku gema: u rukopisnom inventaru, Katalog I, što ga je godine 1886. počeo izrađivati don Frane Bulić, stoji kako je drago kamenje došlo u Muzej nabavom uprave, no okolnosti nalaska nisu poznate.
LITERATURA:
Bruna Nardelli, 2007. - O gemama iz Splita: od prostora do Muzeja, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Vol.1 No.100 , Split, 79 – 104.
Bruna Nardelli, 2002. – Gemme u: Longae Salonae, Split.
Nenad Cambi, 2002. – Antika, Zagreb.
* za geme iz Sotina – Ilkićev doktorat