POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

NastanakNakon kršćanske klasike - renesane (od 1400. do 1540.), nastalo je "zatišje"u likovnoj umjetnosti. Razdoblje "zatišja" (od 1540. do 1600.) nazivamo manijerizam (ili manirizam). Renesansna umjetnost je odigrala toliku ulogu u srednjovjekovnoj kulturi da su neki povijesničari umjetnosti smatrali da je sve naknadno, što je učinjeno na umjetničkom polju, bilo samo oponašanje - manira (franc. manierisme = oponašanje uzora bez vlastite duhovne i likovne stvaralačke domišljatosti). Zato su neki smatrali da je u vremenu od 1540. (od završetka renesanse) pa do 1600. (od početka baroka) bilo "šuplje" umjetničko razdoblje. Međutim, danas se manijerizam smatra "korak naprijed" u renesansnoj internacionalizaciji koja je urodila barokom kao "cvjetnom renesansom". Barok je europska umjetnost 17. i 18 stoljeća (od 1600. do 1750.). Nastao je u Italiji, u Rimu kada je Vječni grad postao središtem novoga stila (osobito u ukrašavanju grada: trgovi i pročelja zgrada). Ali se ovaj stil proširio na sve europske zemlje (čak i prekooceanske) i odrazio se na samo u sakralnoj umjetnosti (u ckrvama) nego i svjetovnoj umjetnosti (u dvorcima). Novi stil je (kao i renesansa) došao do izražaja u sve tri likovne umjetnosti (podjednako zastupljen): u arhitetkuri (kao novi stil, osobito u ukrašavanju zgrada), u kiparstvu (kao novi kiparski izražaj) i u slikarstvu (kao novi način slikanja). Barok je ime dobio kao rugalicu. Ime dolazi od portugalske riječi barrocco, a označuje biser nepravilnih oblika. U likovnim umjetnostima, krajem 18. stoljeća, ime je prvi upotrebio talijanski povijesničar umjetnosti Francesco Milizia (1725. - 1798.)

Značajke barokaBarok je nastavak renesansne umjetnosti. Toliko je barok sličan renesansi da ga neki nazivaju: kasna renesansa ili cvijetna renesansa. To je i razumljivo jer u kulturi, pa tako i u umjetnosti, nešto novo ne nastaje samo od sebe, nego u određenom vremenskom razdoblju "staro" se ponovno rađa u "novom" stilu ili pravcu (odnosno, prokušana se i proživljena umjetnost samo prilagodila novonastalim prilikama). Zatim, nije vidljiv umjetnički rez između staroga i novoga stila (ili pravca), nego se na "prijelomu" vidi "mješavina" stilova (ili pravaca). Barok ima iste građevne elemete u arhitekturi kao i renesansa. Osobito je to vidljivo u ovim elemetima kao što su: stup (postolje, trup i kapitel), luk (polukružni romanički) prozorski okvir (pravokutni s polukružnim završetkom), krovni vijenac (ukrasni obrub krovne konstrukcije). Jedino ovi građevni elemetni (koji su nasljeđeni od renesanse) dobivaju drugačiji duh (barokni stil) koji im daje i drugi smisao. Umjesto da se istakne simetrija (kao u renesansi) sada (u baroku) više nije izražen osjećaj sredine (pa je asimetrija došla do izražaja). Umjesto da se istakne proporcija (kao u renesansi) sada (u baroku) više nije izražen sklad između pojedinih dijelova i cjeline (pa je disproporcija došla do izražaja). Umjesto da se istakne ritam (kao u renesansi) sada (u baroku) više nije izražen statični ritam koji ujedinjuje, nego je istaknuta razigranost i pojedinih dijelova i cjeline (pa je aritmika došla do izražaja). Umjesto da se istakne harmonija (kao u renesansi) sada (u baroku) više nije izražena blokovnost umjetničkoga djela (pa je disharmonija došla do izražaja).Barok u arhitekturi izražava umjetničku snagu. Umjesto ravnih klasičnih linija - okomitih stupova i vodoravnih kamenih greda (kao u renesansi) sada (u baroku) više nije izražen sklad između nosivih i ukrasnih elemenata - zida i stupa, pa se uvode krivudave linije koje izražavaju napor, nemir, dinamiku. Barok u arhitekturi naglašava jedinstvo. Umjesto da se istakne podijela u katovima (kao u renesansi) sada (u baroku) odijeljeni prostori se stapaju u jednu cjelinu, tako da su katovi povezani sa polustupovima (stup je vezan uza zid), polulukovima (luk je vezan uza zid). Barok u arhitekturi ističe nemir linija u tlocrtu i u pročelju. Već u gradnji neke zgrade, tlocrt (temelj) ne mora biti simetričan (lijeva i desna strana nisu nužno podijeljene na dvije jednake cjeline). Pročelje je "raščlanjemo" novim linijma (koje ne slijede kvadratnu ili pravokutnu osnovu), istake (slijepe arkade - lukovi i stupovi) postaju reljefni ukras. Nemir linija u tlocrtu, a pogotovo na pročelju (fasadi), izražava unutarnju uzbuđenost (a ne renesansnu mirnoću), gdje arhitektura postaje ukrašena kiparskim djelima (reljefima i ahritektonskim kiparstvom) i slikarskim djelima. Tako da se može reći da graditeljstvo "prelazi" u kiparstvo, a kiparstvo "naginje" na slikarstvo (ili obratno). Barok je dekorativan stil. Ovo je i osnovna karakteristika barokne umjetnosti (kako u arhitekturi, tako i u kiparstvo i slikarstvu). U arhitekturi: mnogi građevni elementi (zid, stup, luk, krovni vijenac) gube svoju službu (vidljivu svrhu), to jest svoju funkcionalnost i postaju samo ukrasni element (tako možemo reći da stup, pa i luk, više ne djeluje kao nosivi element, nego postaje ukras zgrade). Glavna arhitektonska pažnja okrenuta je dekoraciji (ukrasnim elementima). Osobito je to izraženu u unutrašnjosti zgrade: interijer postaje umjetnička slikovnica u kojoj se ujedinjuju građevni elementi s kiparskim i slikarskim ukrasima. Dekorativni - ukrasni elementi, koji povezuju arhitekturu s kiparskim i slikarskim umijećem, najviše je izraženo u stukaturi (barokno dekorativno iznašašće): tal. stuccatura = gipsanje, reljefni rad u gipsu, od tal. stucco = smjesa gipsa i želatine kao veziva s vodom. Upravo je u interijeru (u unutrašnjem ukrašavanju zgrade) barok pokazao svoju najveću originalnost (koja ga razlikuje od renesanse). Pomoću ukrasnih elemenata (osobito pomoću stukature) zgrada postaje slikovita (kao slika, a ne građevina). U igri svjetla i sjene, barokna deokracija zahvatila je sve dijelove zgrade (i izvana, a pogotovo iznutra). Dekoracija (lat. decor = nakit, ures, ukras) je najveće iznašašće barokne umjetnosti (i barok se upravo po dokoraciji najviše razlikuje od svih drugih umjetničkih stilova). Barok je stil reprezentativne veličine. To znači da barok odbacuje ono što je jednostavno (što ne udara u oči), a naglašava ono što je snažno i zanosno (patetično). Nažalost, koji put je patos (grč: pathos = strast, uzbuđenje) prešao u "razbacivanje" raskoša, a snaga je nestala u prenapregnutosti elemenata. Barok je katolički stil. Možda ovaj izraz i nije točan, ali možemo naglasiti da je barok rođen nakon zapadnoga vjerskog raskola i da je najprije bio u službi katoličke crkve (ali su ga kasnije prihvatili i svjetovni europski vladari

Barok stranica 1

POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

bez obzira na vjersko opredjeljenje). Barok je u sakralnoj arhitekturi uistinu katolički stil, jer je bio u službi obnove kršćanske vjere (katolištva) prema tridentinskom saboru. Barok se još zove i isusovački stil. Budući da je u ovo vrijeme nastao novi katoliči red - isusovci ili jezuiti (lat: Jesus = Isus), oni su prvi u baroknom stilu gradili svoje crkve i samostane i tako diljem europskih zemalja pronijeli "svoj" umjetnički stil (Sv. Ignacije Loyola osnovao je novi red: DI - Družba Isusova - koji je papa Pavao III. odobrio 1540.).

UzorciViše je uzroka nastanka baroknog stila u umjetnosti. Početkom 16. stoljeća Europa se izmijenila u ekonomskom, zemljopisnom, političkom, znanstvenom i vjerskom pogledu. Središte europske trgovine prešlo je preko granica staroga kontinenta. Otkrićem "drugoga svijeta" proširio se zemljopisni vidokrug europskog čovjeka. Politički apsolutizam postat će glavna odrednica europskih država. Na znanstvenom polju dolazi do niza značajnih otkrića. Vjerski Zapad podijeljen je na dvije kršćanske zajednice (katolici i evangelici). Nestalo je društveno, političko i vjersko europsko jedinstvo, ali je ostalo kulturno jedinstvo (osobito na znanstvenom i intelektualnom polju). Srednji vijek je završio, kako je službeno u kulturnim krugovima prihvaćeno, otkrićem "drugoga svijeta" - prekooceanskih zemalja, kada je 1492. Kristofor Kolombo preplovio Atlantik. Od tada počinje "naučna revolucija" koja se očituje na području astronomije, matematike, filozofije, umjetnosti. Grad je bio temelj i pokretač svakoga ljudskog napretka. Preuređuju se ulice (avenije, aleje) i trgovi (stuovi, fontane, parkovi). Grad se širi izvan (starih i srednjovjekovnih) zidina. Arhitektura postaje ukrašena mnoštvom kiparskih djela. Početak novoga vijeka počinje "proširenjem" vidokruga europskoga kulturnoga podneblja. Prolaz kroz Herkulove stupove - kroz Gibaltar i otkriće preooceanskih zemalja otvorio je mogućnost da Europa proširi svoje interesne sfere.

ApsolutizamNa prijelomu između Srednjega vijeka i Novoga vijeka u europskim državama vladao je apsolutizam kao političko uređenje. Prije toga kraljevsku vlast je donekle ograničavao staleški sustav (kao Parlamenat u Engleskoj, Državni staleži u Francuskoj, Kortesa u Španjolskoj). No, početkom 17. st u Europi pomalo nestaju predstavnici plemstva pa kraljevi preuzimaju svu vlast u svoje ruke. Tako možemo reći da je 17. st obilježeno apsolutističkim državama u Europi. Apsolutizam se temelji na činjenici da kralj ima neograničenu vlast: kralj je iznad svih i nikome nije odgovoran. Kralj donosi i ukida zakone i propise; on je apsolutni gospodar svoje države. Ako i postoje predstavnici nekadašnjih staleža, oni imaju samo savjetodavnu ulogu. Tako je nastao pojam: dvorski apsolutizam (jer se "dvor" često poistovjećuje s monarhom). U društvenim i političkim previranjima, koji će kasnije naići, u europskim monarhijama građanstvo sve više dolazi do izražaja. Utjecaj građanstva promijenit će sliku apsolutnih monarhija u nacionalne države u kojima će narod imati vlast.

ProsvjetiteljstvoProsvjetiteljstvo je duhovni pokret koji je nastao iz niza srednjovjekovnih pokreta (kao humanizam). Nakon otkrića preooceanskih zemalja i razvoja na polju znanosti (kao Kopernikova teorija o heliocentričnom sustavu) u potpunosti se izmijenio osjećaj euproskog čovjeka. Nova duhovna strujanja pripomogla su da se u 18. st u Europi pojavio duhovni pokret koji nazivamo prosvjetiteljstvo. Ovaj će pokret obuhvatiti cijelo europsko duhovno stvaralaštvo: književnost, umjetnost, filozofiju, javni život. Prosvjetiteljstvo je isticalo da "razum mora biti najviši sudac i vodič u svemu" (kako je govorio engleski filozof John Locke). Pokreti u "ime razuma" utjecat će na političke revolucije krajem 18. st (Francuska revolucija). Poznati filozofi prosvjetitelji: Charles de Secondat Montesquieu, François Marie Arouet, Jean-Jacques Rousseau. Osobito su francuski prosvjetitelji (i enciklopedisti) tražili uspostavu nacionalne, rasne i vjerske tolerancije, jednakost ljudi (što, prema njihovu mišljenju, proistječe iz čovjekovih prirodnih prava). Njihove je teorije prihvaćao i širio "treći stalež" - građanstvo. Francuski prosvjetitelji zahtijevali su ukinuće svih kmetskih (i ropskih) ovisnosti. Tako je Charles de Secondat Montesquieu zastupao teoriju o ograničenosti kraljevske vlasti i osnivanje ustavne monarhije (u djelu "Duh zakona" iz 1748. traži podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koje moraju biti samostalne i neovisne). Jean-Jacques Rousseau bio je protivnik ustavne monarhije i podijele vlasti, a bio je, kao radikalni demokrat, pobornik Republike. Francoise Marie Arouet Voltaire tražio je, u duhu prosvjetiteljskih ideja, jedankost svih građana pred zakonom i reforme u sudstvu. Filozofske teorije prihvaćaju i "prosvijećeni" vladari kao Petar I. Veliki i Katarina Velika, Fridrik II., Marija Terezija i Josip II. Oni svoje pravo vladanja temelje na činjenici da je njihova vlast "izraz volje naroda". Smatrali su da država postoji kako bi usrećila ljude prema načelima razuma (a ako je potrebno, to su činili i uz primjenu sile). Prosvijećeni vladari se ne poistovjećuju s državom (kao Ljudevit XIV. u Francuskoj), nego sebe podređuju državi koja, prema njihovu shvaćanju, treba služiti humanim ciljevima i općem blagostanju naroda.

Razvoj znanostiPočetkom 17. st postignut je značajan razvoj prirodnih znanosti koje poručavaju materijalni svijet (u kojemu se otkrića mogu provjeriti pokusom). Polazno stajalište znanstvenika pri istraživanju bilo je razumsko uočavanje (poslije kojega slijedi pokus - laboratorijska provjera uočenoga), a zatim matematički prikaz otkrića. Osim matematike (ujednačavanje matematičkih simbola, uvođenje jedinstvenoga matematičkog znakovlja i decimalni sustav), razvija

Barok stranica 2

POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

se fizika i astronomija (Kopernik, Kepler, Galilei, Newton), dolazi do izražaja kemija (osobito na tekstilu, rudačama), utemeljena je geologija i paleontologija, zemljopis, biologija, medicima.

GospodarstvoU 17. st većina europskih država nastoje razviti svoje gospodarstvo na principu merkantilizma - zadovoljiti vlastite potrebe i biti što manje ovisan o proizvodima drugih država. U tu svrhu državne vlasti šire razvoj domaćeg poljodjelstva s namjerom da proizvedu dovoljno hrane za domaće potrebe. Europske države, koje su imale kolonije, gospodarski su iskorištavali osvojene krajeve i nastojale ih zadržati u ovisnosti. Bez obzira na feudalno uređenje, građanski sloj će promijeniti gospodarski razvoj na opće dobro svih stanovnika. Osobitio su fiziokrati, koji u prirodi vide jedini izvor bogatstva (u Francuskoj fiziokrat Francoise Quesnay), zagovarali potpunu slobodu trgovine i gospodarstva, te u prvi plan postavljali proces proizvodnje.Iz ideje općeg gospodarstva nastat će industrijska revolucija u Engleskoj (na prijelazu 18. u 19. st). Osobito je došlo do gospodarskog napretka nakon što je engleski kovač Thomas Newcomen 1711. izmislio "parni stroj" (stroj za crpljenje vode pomoću pare, koji je pri crpljenju vode iz rudnika postizao radni učninak kao pedeset konja - na dubini od 500 m mogao iscrpati 500 litara vode u jednoj minuti). Ali njegov "linearni parni stroj" usavšio je James Watt kada je izmislio "rotacijski parni stroj" koji je pokretao radne strojeve (najprije predilice, pa tkalačke menaničke stanove). Watt je, zajedno s Matthewom Boultonom, 1782. osnovao i prvu tvornicu parnih strojeva. Tako je industrija parnim strojem dobila novi izvor energije.

Vjerski raskol Europsko jedinstvo najviše je poremetio novi vjerski raskol. Prvi vjerski raskol dogodio se između Zapada i Istoka kada se kršćanstvo 1054. bilo podijeljeno na istočno (ortodokno) i zapadno kršćanstvo. Dok su se ortodoksne (bizantinske) Crkve na istoku razjedinile po nacionalnoj pripadnosti, zapadno kršćanstvo ostalo je jedinstveno (uz papu) sve do 16. stoljeća. U 16. stoljeću nastao je vjerski raskol i u zapadnoj Crkvi. Raskol je zapdno kršćanstvo podijelio na dvije Crkve: reformatori (evangelici ili protestanti) i protureformatori (katolici s papom na čelu). Nakon vjerskog raskola u zapadnoj Europi (katolici i evangelici), Tridentinski sabor (od 1545. do 1563.) obnovio je katoličku Crkvu. U službi tridentinske obnove sudjelovala je i likovna umjetnost. Barok je vidljivo pokazao novi sjaj katoličke obnove.Tridentinsku obnovu nisu mogli zagušiti ni novi francuski duhovni pokreti kao galikanizam (da "galikanska crkva" može sazivati nacionalne sabore bez pape), državni apsolutizam (da se kralj može uplitati u crkvene poslove), jansenizam (nauka o istočnom grijehu, prema nauci belgijskog biskupa Kornelija Janesena), episkopizam (smanjenje papine ovlasti u biskupijama). Tridentisku obnovu nije mogao ugušiti ni austrijski jozefinizam (kada je "prosvijećeni" sin Marije Terezije - car Josip II. - prisvojio crkvenu jurizdikciju - pravo da po svojoj volju provodi crkvenu reformu, mijenja biskupe… ). Tridentisku obnovu nije mogao ugušiti ni novi europski duh "prosvijetiteljstva" (koji je iz Engleske, preko Francuske zahvatio i Njemačku) koji se, u ime razuma, borio za slobodu duha (a pri tom je rušio sve tradicionalne zasade) i zalagao se za "prirodnu religiju" - racionalni deizam (koji je, prema nauci Bodina i Cherburyja) urođen u svakom čovjeku, pa mu ne treba nikakva vjerska objava, jer se istinska religioznost sastoji iz ljubavi prema svemu što je dobro i lijepo. Ovu nauku (kršćanstvo bez Krista) najviše su širili "slobodni zidari" koji suosnvoani 1717. u Londonu. Slobodarske ideje europskog humanizma dostići će svoj krvavi vrhunac u Franjcuskoj revoluciji.

Barok stranica 3

POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

Barokna umjetnost

ArhitekturaPočetkom 17. stoljeća graditeljstvo je proširilo baroknu umjetnost po svim europskim narodima (a kasnije i u prekooceanskim zemljama).

Talijansko barokno graditeljstvoBarok kao likovna umjetnost nastao je u Italiji, u Rimu. Iako se početkom 17. st u Rimu (a i u drugim europskim gradovima) pojavila (kulturna) potreba da se ukrašavaju zgrade (pogotovo pročelja), uređuju glavni trgovi i ulice, proširuju gradske zidine, ipak možemo reći da se barok "rodio" u isusovačkoj crkvi "Il Gesù" u Rimu. Isusovačka crkva "Il Gesù" prva je zgrada (crkva) izgrađena u baroknom stilu. Crkvu je projektirao Giacomo della Porta, a izgrađena je u vremenu od 1575. do 1584. Pročelje je razdijeljeno na dva kata, s dvostrukim vodoravnim gredama. Okomiti stupovi povezuju donje i gornje polje. U sredini je glavni ulaz - portal s dvostrukim isturenim okvirom. Arhitektonsko rješenje ove crkve postat će uzorom barokne sakralne arhitekture. Predstavnici talijanskoga baroknog graditeljstva: Gian Lorenzo Bernini i Francesco Borromini.

Gian Lorenzo BerniniGian Lorenzo Bernini najveći je talijanski barokni graditelj (i kipar, a bio je i slikar ), rodio se (od majke napuljke i oca firentinca) u Napoli 1598. a umro u Roma 1680. Iz Napulja je, preko Firenze, 1605. došao u Rim. Po dolasku u Vječni grad odmah je bio zapažen kao vrsni arhitekt i kipar. Najveće njegovo graditeljsko djelo jest rješenje Piazza di San Pietro in Vaticano - trg ispred bazilike Sv. Petra u Vatikanu. Iako je nekoliko arhitekata dalo svoja rješenja, ovaj trg nitko nije uspješnije rješio kao Bernini. Prostor ispred bazilike povezao je ovalnom kolonadom od 284 stupa. Stupovi, koji su poslagani u četverored, sabiru prostor ispred trga kao "ispružene ruke". Velika kolonadna elipsa, čiji je najveći promjer 240 m, nosi na sebi 140 kipova (svetaca). U sredini trga, za vrijeme pape Siksta V., na križanju dvaju promjera elipse, postavljen je 1586. (prema projektu Domenico Fontana) egipatski obelisk (nazvan "Aguglia") koji potječe iz Heliopolisa, a donesen je u Rim za vrijeme cara Kaligule (na trg je prenesen iz Neronova trkališta koje je bilo u blizini). Kasnije je ispred svake kolonade postavljena je po jedna fontana, lijevu je postavio (1677.) arhitekt Carlo Fontana, a desnu je postavio Carlo Maderna (arhitekt koji je projektirao pročelje bazilike Sv. Petra u Vatikanu). Bernini je u bazilici Sv. Petra u Vatikanu rješio "prazninu" križišta glavne i poprečne lađe (ispod Michelangelove kupole) kada je iznad oltara Sv. Petra sagradio veličanstveni baldakin (tal: baldacchino = nebesnica; prvotno tkanina koja se izrađivala u Bagdadu /tal: Baldacco/, a danas označuje arhitektonsko-kiparsko rješenje iznad oltara ili svečani pokrov koji se iznad Svetootajstva nosi u procesijama). Baldakin - nebesnica s brončanim zavjesama (blagoslovljen je na blagdan sv. Petra 1633.), na kojima četiri anđela, u visini od 28,5 m, izdižu križ na kugli zemaljskoj, počiva na četiri (spiralna) brončana stupa (Michelangelova kupola počiva na četiri pilastra - stupa u kojima je postavljeno četiri kipa: a lik Sv. Longina je Berninijev mramoni kip visine 4,40 m). Pri dnu apside (1657.- 1666.) uza zid, Bernini je podigao La Cattedra di San Pietro - Prijestolje Svetoga Petra. U oblacima se spušta "sjedalica" koju podržava četiri sveta oca, a iznad, u obojanom staklu, lebdi "golubica" kao simbol Duha Svetoga. Od crkvenih rješenja posebno se ističe Berninijeva La chiesa San Andrea in Quirinale - crkva Sv. Andrije na brežuljku Kvirinal. Crkva je u obliku centralne građevine. Svojom skladnom jednostavnošću u crkvi je ujedinjen interijer (crveni mramor) s vanjskom fasadom. Bernini je u Rimu ukrasio nekoliko trgova s vodoskocima. Na Piazza Barberini (na Trgu Barberini) 1643. postavio je Fontana del Tritone - Tritonov vodoskok. Fontana prikazuje četiri delfina koji izviru iz vodoskoga i podupiru rastvorenu školjku sv. Jakova na kojoj sjedi Triton. Na Piazza di Spagna - na Španjoskom trgu (koji se tako zaove jer je na njemu 1647. sagrađena Španjolska palača - za španjolskoga veleposlanika pri Vatikanu), prema narudžbi pape Urbana VIII., napravio Fontana della Barcaccia - Vodoskok nasukane lađe (uspomena na vrijeme kada je Tiber potopio Grad, a voda donijela potonulu lađu do ovoga mjesta). Na najpoznatijem baroknom trgu - Piazza Navona - Bernini je 1651. postavio Vodoskok četiriju rijeka - Fontana dei Fiumi. Vodoskok, u četiri ljudska lika, prikazuje četiri rijeke: Dunav, Ganges, Nil i Rio de la Plate (kao četiri "kuta" svijeta: Europa, Amerika, Afrika, Azija) U sredini vodoskoka podignut je obelisk, donešen iz Maksencijeva trkališta. Na vrhu obeliska postavljena je golubica - simbol plemena Pamphili, kojoj je pripadao papa Inocent X. (Berninijava je fontana u sredini trga, a na krajevima trga, lijevo i desno o njegove, nalaze se još Fontana del Moro - Morova fontana i Fontana del Nettuno - Neptunova fontana).

Francesco BorrominiFrancesco Borromini (odnosno Francesco Castelli - po majci je uzeo prezime Borromini) rođen u Bissone 1599. u Lombardiji, a umro u Roma 1667. Bio je glavni Berninijev takmac u izgradnji barokne sakralne arhitekture u Rimu. Njegova je arhitektura slikovita i nesputana, puna smionih zamisli. U graditeljstvo je uveo uvijene, koji put i konkavne, fasade, volio je ovalne tlocrte, izdužene kupole i obilje dodatne dekorativnih ornamenata. Pokazao je izvanrednu spretnost da se prilagodi i najtežim graditeljskim uvjetima. Prvo arhitektonsko djelo: La chiesa e il convento di San Carlo alle Quattro Fontane (crkva i samostan sv. Karla Boromejskoga na mjestu »etiri Zdenca). Crkvu i samostan podignuti su u Rimu od 1634. do 1641. na razkrižju Via del Quirinale i Via Quattro fontane. Ljepota igre svjetla i sjene došla je to izražaja u blagom povijanju i izvijanju stupova, slijepih arkada i kipova na pročelju.

Barok stranica 4

POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

Francusko barokno graditeljstvoNakon Rima i Italije, barokno graditeljstvo se proširilo po europskim zemljama, kako u sakralnoj arhitekturi (u gradnji crkava) tako i u svjetovnoj arhitekturi (u gradnji palača, ulica, trgova, fontana). Francuska je za vrijeme vladavine Luja XIV. postala najmoćnija europska država. Za vrijeme apsolutizma "Kralja Sunca", od 1660. do 1685., u Francuskoj je barokna umjetnost postala "francuskim stilom". Predstavnik francuskoga baroknog graditeljstva: Jules Hardouin Mansart.

Jules Hardouin Mansart Jules Hardouin Mansart (Æil Harduén Mansár) rođen je u Parizu 1646. a umro je u Marly 1708. Najvažnije njegovo arhitektonsko djelo (koje je radio u suradnji s drugim arhitektima, kao što je bio Lois le Vau) jest: Dvorac u Versailles-u. Kada je 1661. mladi Luj XIV. preuzeo vlast, odlučio je u blizini Pariza sagraditi veličanstvenu kraljevsku palaču. Duh apsolutizma dostigao je vrhunac u Vesrailles-u: u kraljevskom dvorcu (u inetrijeru), ali i u "odajama pod vedrim nebom" - u parkovima. U Versaillesu je trebalo napraviti smještaj za deset tisuća dvorjanika. U kraljevskom parku u Versaillesu sagrađeno je nekoliko zgrada, kao Veliki Trianon (kojega su imitirali mnogi europski vladari), ali je kraljevska palača najveća: dužina vrtne fasade kraljevske palače iznosi: 580 m. U dvorcu se posebno ističe velika dvorana dužine 72 m: Galerie des Glaces - Galerija ogledala. U dvorcu su došli do izražaja stepenice i rukohvati, stupovi, prozorska okna, vratnice, a posebno svod i zid ukrašeni s reljefnim medaljonima u tehnici stukature. Oko dvorca prostire se stil "francuskoga parka" (koji se pripisuje arhitektu Le Nôtre) u dužini nekoliko kilometara, ukrašen vodoskocima, kipovima, bazenima, kanalima, puteljcima, sa sezonskim cvijećem u geometrijskom obliku i rezanim niskim raslinjem u obliku kugle, stošca… (Stil francuskoga parka: "korigirana priroda" - podrezivani drvored i nisko raslinje, geometrijsko sezonsko cvijeće, fontane i kipovi - za razliku od "engleskoga parka" u kojemu stablo, raslinje i cvijeće raste zasebno, a ne po određenoj matematičkoj točnosti). Sve su prostorije u dvorcu ukrašene raskošnim namještajem (iz versailleskog namještaja kasnije je nastao poznati stil: "Loius XXIV." - stil Luja XIV.). Jules Hardouin Mansart (uz pomoć starijega rođaka François-a) projektirao je nekoliko dvoraca na francuskim ladanjima s visokim krovovima (a krovovi su bili "probijeni" s prozorima). Od prezimena graditelja Mansarta izveden je današnji naziv "mansarda" - "potkrovnjača" (franc. mansarde = potkrovlje, soba u pod krovom).

Germansko barokno graditeljstvoBarkno graditeljstvo u germanskom jezičnom području, u Njemačkoj i Austriji, očitovalo se u crkvenom i svjetovnoj umjetnosti.

NjemačkaOd mnoštva njemačkih baroknih dvoraca svakako treba spomenuti veličanstveni biskupski dvorac u Würzburgu u Bavarskoj kojega je projektirao najpoznatiji njemački barokni arhitekt Balthasar Neumann (1687. - 1753.). Ugledajući se u francuski Versailles, projektirao je 1720. veličanstveni dvorac prilagođen potrebama crkvenih dostojanstvenika. Isti je arhitekt 1743. projektirao i katoličku crkvu u bavarskom mjestu Vierzelnheiligen ("»etrnaest Svetaca"). Ovdje se barokne krivulje i lukovi, uz skladnu igru svjetla i sjene, tako isprepliću da nam izgleda kao da se zidovi pokreću (prelaze jedan u drugi).

AustrijaPredstavnici austrijskog baroknoga graditeljstva su: Johann Barnard Fischer vom Erlach i Lucas Hildebrandt. Johann Bernard Fischer vom Erlach (1656. - 1723.) prvi veliki austrijski barokni graditelj. Školovao se u Italiji i oduševio se Borrominijevim graditeljstvom. Njegovo najveće arhitektonsko djelo (iako naknadno izmijenjeno) jest carski ljetnikovac u Schönbrunn-u u Beču. U Beču je izgradio crkvu Sv. Karla Boromejskoga (najljepša crkva nakon bečke katedrale Sv. Stjepana) u kojoj je barok osobito došao do izražaja na pročelju gdje dva stupa (s reljefima iz života sv. Karla Boromejskoga) s kupolom i dva tornja čine jedinstvenu cjelinu. Johann Lucas von Hildebrandt (1668. - 1745.) arhitekt je slikovitih dvoraca od kojih je najljepši Belvedere u Beču (izgrađen za princa Eugena Savojskog).

Barok stranica 5

POVIJEST BAROKNE LIKOVNE UMJETNOSTI

KiparstvoIako se barok "rodio" u arhitekturi, možemo reći da se, u isto vrijeme iza 1600., na području kiparstva dogodio značajan preokret. Barokni su kipari napustili renesansnu blokovnost i zatvorenost likovnog motiva u kiparskom materijalu. Tako su "razbili" klasičnu jedinstvenost kiparskoga izražaja koji je likovnom djelu davalo mir i povezanost. Obris nije toliko važan (kao u renesansi). Nemir linija najviše se opažalo na površini - u "naborima" (kostimi izgledaju kao da puše vjetar). Barokni umjetnici su, za razliku od renesansnih, na novi (i drugačiji) način prilazili kiparskim rješenjima (bez klasične mirnoće i materijalne ograničenosti). Novost se najviše odrazila na površini kipa: barokni kipari naglašavaju "slikovitost" površine (umjesto ravne plastičnosti) na kojoj će doći do izražaja igra svjetla i sjene (a ne masa kiparskoga materijala). Tako barokni kip izgleda kao slika (jer je nemir linijija zahvatio površinu kipa). Barokno kiparstvo došlo je do izražaja u arhitektonskom kiparstvu i u slobodnom kiparstvu. U arhitektonskom kiparstvu - u službi arhitekture - došlo je do izražaja u kipovima i reljefima; u kipovima - koji su "vezani" za zid, stup, nišu, pročelje; u reljefima koji su izrađivani u stukaturi kao medaljoni i kao dekorativni ukrasi. »esto su "arhitektonski" kipovi bili "izrađivani" samo sprijeda (a otraga, jer ih se nije vidjelo, nije su se ni modelirali). U slobodnom kiparstvu -- kipovi koji su slobodno (nevezano) stajali u prostoru - došlo je do izražaja u kipovima na trgovima, fontanama, parkovima.

SlikarstvoBarokno slikarstvo (kao i kiparstvo i arhitektura) napravilo je značajni zaokret u povijesti umjetnosti. Nakon klasičnog načina slikanja u renesansi, dolazi bogatstvo slikarskog izražaja koje se najviše očitovalo u ljepoti boje u svim likovnim motivima (a najviše u pejsažima - u likovnim motivima koji prikaziuju prizor iz prirode, i u mrtvoj prirodi - u likovnim motivima koji prikazuju mrtve životinje, suho bilje, voće i predmete za svakodnevnu uporabu). Barokno slikarstvo, bez obzira na likovni motiv, došlo je do izražaja kao arhitektonsko slikarstvo (slikarstvo vezano za arhitekturu) i slobodno slikarstvo (prenosivo - štafelajsko slikarsvo). Likovni motiv (ono što likovno djelo prikazuje) bio je sakralnoga sadržaja (u službi ckrve) i profanoga sadržaja (svjetovnoga). Arhitektonsko slikastvo u baroku usko je povezano s arhitektonskim i kiparskim rješenjima, (osobito u tehnici stukature) pa možemo reći da je takvo slikarstvo u službi arhitekture (ili kiparstva).

Barok stranica 6